penetenziagite

ponedjeljak, 30.09.2024.

Posljednja nedjelja u rujnu

Nitko još kada ih vidi ne bi kazao: ostarjeli su već i onemoćali; gotovo pa će ući u sedmo desetljeće života; ako u petak uvečer pođu na neki koncert a u kišnu subotu u nekakav trgovački centar, jedva čekajući da iziđu poslije malo na zrak i prošeću kada kiša stane, to će značiti da su u nedjelju već dovoljno umorni da mogu spavati do osam, čak pola devet, što se nije desilo već godinama.

I tako, zamalo da se izjalovi plan o paklenom vikendu kojeg su osmislili već tjednima ranije; ona će na to često mrštiti obrve; kada ćemo mi imati dva dana da se malo očisti ovaj svinjac; on će je s rukom na trbuhu ili tamo negdje – gdje je najslađe - gledati u oči, pa šaptati kako će ti dani doći ubrzo, gotovo da to može obećati; već negdje u studenom, kada se kroz krošnju trešnje posvema otkrije sivo i mokro nebo s kojeg je graktanje gavrana protjeralo kosove i laste.

Pa onda, nakon što su popili kavu i provjetrili kćerin stan dok je na putu, pođoše u goru; nekada se u nju išlo tako da se čitavu goru prelazilo u jednom danu; danas je za to potrebna pomoć; tetive bodu a i koljena baš više nisu sasvim gipka - a ako se naspavaš i kreneš iz kuće tek iza deset, onda više niti nemaš baš vremena; dolje, s one druge strane točno u podne čekat će autobus uz pomoć kojeg će savladati velik dio uspona, da imaju više vremena za onaj događaj.

Događaj? Tamo negdje, pri sredini planine svake posljednje nedjelje u rujnu slavi se i pjeva; onaj planinarski dom vode muzikaši i veseljaci; u godinama iza njih već su ih dobro upoznali i slušali valjda deset puta; još jednom uživati u toplom jesenskom popodnevu nije loše.

Putovati autobusom uzbrdo po serpentinama nije baš ugodno; no puno je bolje i odgovornije nego voziti se vlastitim vozilom, jer autobus u svakom slučaju vozi cestom, bio ti u njemu ili ne – a i onako to vozilo poslije moraš negdje ostaviti pa ti problem predstavlja to što nećeš moći sići tamo gdje bi u tom čas htio, nego gdje si auto ostavio.

Izlaze iz vrelog i zagušljivog autobusa u posljednjem trenu prije nego će njemu trbuh izići na nos; duboko disanje oštra i hladnog planinskog zraka bit će tu od velike pomoći; jako je dobro što je doručkovao odmah kada je ustao, pa je sada želudac prazan – i može se poći dalje; hodati prema vrhu, pa dolje, na zapad, prema suncu, gdje odjekuje glazba i cika veselih planinara na brdu.

Sat vremena takva hoda natjerat će ih ipak da malo promijene plan; iako ih oni što su već uranili pa čekaju tamo, na dogovorenom mjestu – zovu i traže, oni će ih još malko ostaviti u neizvjesnosti, pa skrenuti na dobar ručak u dom koji se smjestio usput. Umjesto velikih porcija, sada ih zanima da pojedu nešto dobro, pa se preko polupraznih tanjura gledaju s osmijehom; pola će pojesti ona, a pola on, i tako će zamijeniti zdjele i tanjure; glavno da je kupus mekan a pljukanci ukusni; jeste li siti gospođo? Oko njih cika i vika djece što su s obiteljima vjerojatno automobilima stigla na planinu; utješno se na to pogledaju, pa prozbore kako nije loše imati već veliku djecu; dobro – i od te se velike djece nešto uvijek očekuje; da imaju svoju djecu, pa da tu djecu onda čuvaju oni prvi, oni o kojima priča ova priča – a nije sasvim u krivu bio onaj što je ispričao priču o velikoj djeci i velikim brigama; no njih dvoje još su premladi za to - barem pod ovakvim jasnim i lijepim suncem što ih miluje dok veseli, tihi i siti silaze prema njemu.

Nakon što otpiju vode iz čutura i tako utaže žeđ, valja dobro prionuti pa ubadati štapove na putu što kroz guste šumarke i tarasle livade vodi prema sada već golom proplanku; iz daljine čuje se potcikivanje i pjesma; stari bas i malena mandolina započeli su svoju vječnu, meku igru: danas, dame i gospodo, koncertira Ko dojde dojde Ol stars bend!

I tako, izgrle se i izljube s prijateljima i poznanicima; popiju koju putnu ili prigrizu neki fini štrudl; tancaju i pocupkuju u ritmu glazbe; dok on nešto snima ili donosi pivo prijatelju, već se neki pripiti pajdo našao hofirati joj; to će on saznati tek poslije, kad na onoj strmini što slijedi krenu nevolje i strah; sada je tek neka nejasna sjena na njenu licu; što je – ma ništa; ma što je – ma ništa; dok su još tamo - tek će kroz par koraka prihvatiti njegov poziv na valcer kada se zapjeva o golupčici mladoj i koncert će već dobrano prići kraju kada se sjene navuku nad krošnje a prvi oblaci zastru zapadno nebo. Valjat će se oprostiti s ljudima i poći dalje; ovi će na ovu stranu a oni na onu; njih će dvoje pak na svoju stranu, na stazu koja je slabije poznata ali znatno skraćuje put kojim valja poći u grad.

I tako, što od prve hladnoće a što od one sjene na licu, stigoše nad neku blatnu i visoku strminu; nasred puta pružio se malen jarak u svjetlosmeđem blatu što ga je u noćima ranije vješto izorao malen potočić nastao poslije velikih pljuskova; valja se spustiti dolje.

Uzalud ju je učio godinama o tome kako se na nizbrdici hoda u cik i cak i kako se od četiri točke, kada je teško i najteže, baš nikada ne puštaju tri; gospodin Strah je taj što će na visini od sedam ili deset metara s pogledom na blato i bodljikavo grmlje odraditi svoje, a ne može joj sada dati ruku – i tako će se on spustiti dolje, pa poput mede što bira hoće li slatku košnicu odalamiti lijevom ili desnom šapom – maše njoj koja sada već u panici stoji nad onom strminom i zdvaja nad time kako će sići.

Sakriven od grmlja odozdol prilazi i neki mladac; čovjek u najboljim godinama i kondiciji, pa kako njen glas postaje drhtaviji ali odlučniji u strahu i vici, tako i njegova glava tone sve dublje gledajući bilo što na mobitelu, ili na podu, samo da prođu pa da on može dalje, uvis.

On malo požuruje mladca, pa malo svoju gospu; ona nema pojma da imaju publiku, pa sada već naglas proklinje i dom i koncert i blato i planinarenje, i kuda ju je opet doveo da se razbije i unesreći, umjesto da su ostali kući. Mladac i on pogledavaju se u potaji s osmijehom, pa mu on namigne; hajde ti gore, imaš tu prolaz sa strane; mladac odlučno zavrti glavom, neće – neka se gospođa sigurno spusti, pa će on onda dalje, da je ne smeta.

I tako, nekoliko minuta tmine; baci štapove pa daj po guzi; ma dat ću ja tebi po guzi; lijeva ruka, desna noga; pete zabodene u blato i dlanovi što se u strahu pridržavaju za posljednju prašinu i korijenje; i eto nje dolje; već skuplja u sebi riječi za bukvicu što će mu je očitati, samo kada se zaustavi, a onda spazi onog mladića, pa mu – šireći vješto ruke – izrekne molbu za oprost; ma ništa, gospođo, samo neka ste se vi sretno spustili.

Znaš, čut ćeš ti mene; ma čuo sam te već; jesi dobro; ma jesam; crveni obrazi i lupa srca; grašci na čelu i blato na rukama; sjest ćemo pa ćemo sve očistiti.

Sve što se očistiti dade. Ono što ne mogu očistiti voda, vješti dlan ili papirnata salveta - očistit će šuma; njen tihi šum u posljednjem satu jakog sunca što njega poziva da iz ruksaka, neka se nađe, izvadi naglavnu lampu - a nju da ga pomalo svisoka pogleda: pa nismo još toliko stari da za dana ne stignemo dolje.

A onda, korak po korak, malo nizbrdo, pa malo uzbrdo; već su među dugim sjenama pod kulama starog grada nad potokom; on tiho, izokola, kao da prstima pipa teren spominje crnu kraljicu što se možda ovdje negdje za vrelih ljeta u potoku kupala posvema gola - pa joj spominje kako ovo drveće možda žudi za ljepotom i kako nije pristojno da su tako brzi, jer neka je se ono nagleda; šutnja je sve kraća a osmijeh sve češći; dat ću ja tebi kupanje s usisačem; kraljice moja crna; strmina je zaboravljena a pred njima posljednji dio puta što se spušta do nekadašnjeg sela sa starom crkvom i grobljem, pa mogu već planirati; ovdje bismo mogli na kavu, ili na palačinke, ili ćemo uhvatiti onaj autobus; daj samo malo da požurimo.

I ona je već uvjerena da opet može što još prije nekoliko godina nije mogla niti sanjati; da može gotovo čitav dan provesti u toj planini hodajući kilometrima; kada se pogledaju pa se savladavaju da ne prasnu u smijeh, znadu da je ostalo samo još jedno: da mu na uho šapne što joj je tamo gore rekao onaj, onaj pijani, dok se on neoprezno odvojio tek na čas.

Neću ti to reći; odbija ona, čak i na njegovo navaljivanje; to ću zaboraviti. Zaboravit ćeš?; ma naravno; od tebe ću zaboraviti.

Sada su već izišli iz autobusa, a prvi je mrak pao nad njihov grad; nad grad njihove mladosti i prošlosti. Na tabli obližnjeg restorana ugledali su stvari o kojima još pred koji trenutak nisu ni sanjali da bi ih večeras mogli kušati; nije trebalo mnogo pa da iz džepova izvuku posljednje eure, kao onomad, kada su još iz njih u sličnim prilikama vadili posljednje dinare – i eto već, sada se ti neki wokovi s kikirikijem i knedle sa šljivama ukazuju kao sasvim realne stvari; idemo? idemo! Idemo.

Pa opet dijele i mijenjaju tanjure, hraneći jedno drugo posljednjim zalogajima umočenim u topao pekmez ili umak; dok poskrivećki kao nekada iz ruksaka piju ledene gutljaje vina ipohranjena u čuturici, što su ga natočili tamo gore iznad one strašne strmine; ili ga miješaju s kupljenom kiselom vodom; da bude još slađe.

Njihov im se grad smije i romori kao zaigran starac, otpremajući slabo osvijetljene prazne tramvaje u prvu noć i pružajući umornom lišću mekan ležaj na tlu. Dok ima vas i ovakvih beznadnih danguba što iz džepova izvlače posljednje kovanice, ja neću zgasnuti kao ostarjela i zaboravljena zvijezda – reče im on, pa s prvim zvijezdama stade nešto nerazumljivo mrmoriti o posljednjoj nedjelji u rujnu. Posljednja nedjelja u rujnu; prvi pogled zime što grije na obrazu poput meka i vrela poljupca pripadanja i oprosta. Netko nas je naš lakomisleno odveo niz strašnu, blatnu strminu, a mi smo mu utisnuli vreo cjelov pod crnom i ledenom šumom, da nikada ne ostanemo u njoj – i da nas grije i tješi; poput jeseni u sjećanjima; poput mladosti zaboravljene u vremenu; poput šapta pomirbe nakon suza. Poput posljednje nedjelje u rujnu.

30.09.2024. u 19:53 • 6 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 26.09.2024.

Izvještaj

"Po pitanju moje bivše žene Lusil, koja je, kako se pokazalo, neprijatelj i koju su organi NKVD-a uhitili u jesen 1937. godine, dužan sam izjaviti sljedeće: 1. S njom sam se upoznao u studenome ili listopadu 1935. godine u domu 'Luks' preko Nenadove (Braina Fos) i njezinog muža Nenadova (Bergman, zapravo Fos) gdje su oni živjeli u istoj sobi. Poslije dolaska u SSSR 1935. godine, razveo sam se sa svojom prvom ženom, s kojom se nisam vidio gotovo sedam godina, jer je ona živjela u SSSR-u, a ja sam bio u zatvoru u Jugoslaviji. Razlog zbog čega sam se s njom razveo sljedeći je: kada sam stigao u Moskvu, od mnogih drugova sam saznao da je ona glavni krivac što je moj sin Žarko postao gotovo huligan i propalo dijete, koje sam našao u popravnom domu blizu Lenjingrada. Osim toga, saznao sam da se ona u svakodnevnom životu nemoralno ponašala. Bez obzira na to, ja sam se, i protiv želje drugova da s njom više ne živim, dogovorio da obnovimo zajednički život ako mi ona pomogne da spasimo dječaka, kojeg sam uzeo iz popravnog doma. Ona se tada nalazila na partijskom radu po liniji SKP(b) 300 vrsta daleko od Moskve, a kada je u ljeto 1935. godine stigla u Moskvu na partijski kurs živjeli smo zajedno u 'Luksu' dva mjeseca, koliko je kurs trajao. Tada sam se potpuno uvjerio u to da ona, ne samo da mi neće pomoći da popravim sina, već da ga ona mrzi i kvari, da ona nema
majčinske osjećaje itd. Ja sam joj predložio da se razvedemo, jer mi druge veze osim sina nemamo, a ona je za njega tudinac. Ona se suglasila i mi smo se razveli. Bilo mi je veoma teško samom sa dječakom, jer sam radio u KI, a on je bio sam kod kuće i često je radio izgrede u 'Luksu', tako da je iz uprave 'Luksa' neprekidno bilo žalbi na njega, i kad sam se upoznao sa drugom ženom, Lusil, predložio sam joj da pređe kod mene, jer sam se nadao da će mi ona pomoći da pazim na dječaka. Kad je prešla kod mene, a ja kasnije vidio da se ona lijepo ophodi prema njemu, suglasio sam se s njezinim prijedlogom i registrirali smo se u 'Luksu'. To
se dogodilo već u jesen 1936. godine, pred moj odlazak u zemlju po zadatku.
To sam učinio jer se ona suglasila da dječaku postane druga majka i da se brine o njemu. Na temelju čega sam mislio da je ona provjerena?
Na temelju toga što je bila kći bijednog radnika, što je ranije bila žena istaknutog političkog radnika njemačkog komsomola, koji je bio
kažnjen sa 15 godina zatvora, što je bila poslata u Moskvu na kratak kurs; što je dobijala pomoć od njemačkog predstavništva pri KIM-u itd.
Istina je da sam je smatrao vrlo naivnom i politički nerazvijenom. Zbog toga sam je više puta upozoravao i govorio, da ne treba imati nikakve veze s emigrantima iz Njemačke, jer sam se bojao da bi je netko iskoristio za neprijateljske ciljeve u odnosu na SSSR. Ovakve moje obazrivosti bilo je i u tih nekoliko pisama koja sam joj pisao iz inozemstva. Rekao sam joj da ću prekinuti svaku vezu s njom, ako čujem da se ona ne pridržava mojih savjeta.
Godine 1937. mislio sam da je uzmem kod sebe u inozemstvo. Smatram da sam ovdje bio nedovoljno budan i da je to u mojoj partijskoj karijeri velika mrlja. Mislim da to mogu iskoristiti razni saboteri naše partije u borbi protiv mene i treba to imati u vidu. Nešto se u tom smislu već dogodilo. Nina Obarova je već izjavila: 'Kako može Valter biti partijski sekretar, kada je njegova žena uhićena.' To se, naravno, radi iz frakcionaških pobuda-grupa Željezar, Obarov, Nina Obarov.
To je činjenica koja me može ometati u radu.
Dne: 27. IX 1938."
Boris Rašeta, "Tito, povjerljivo i osobno", Fraktura, 2023.

26.09.2024. u 11:19 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 23.09.2024.

Trčati za sucem ili loptom?

Nogomet je za sirovine; tu ste tvrdnju odavna već ovdje mogli pročitati; kada vidiš kako se neki odnose prema činjenici da su nogometne utakmice s radošću pratili jedan Andrić, Maroević ili Marquez, pomisliš na to kako ljude doista nije tako teško uvjeriti u to da je zemlja ravna; dovoljno je samo natjerati ih da im nešto omrzne.

Nije stvar u tome da se nogomet mora sačuvaj Bože voljeti; stvar je u tome da se sve one koji ga vole ne proglašava lošima. Ne govorim tu o nogometu novca i zarade, ili još gore – o nogometu koji služi tome da se pronađu naši i njihovi; nogometu koji se igra pod barjacima i prati u masama – da se izliječe desetljetne i teške traume, snovi i izgubljene nade; pričam o igri: o maloj, nevinoj potrebi da se napuhani mijeh udari i usmjeri u prostor među brankama; o tome da se bez taktike, novca, plana i bijesa igra i uživa u ljepoti igre; nepredvidive, tihe i važne.

Takvo što (dok je još Bog hodao zemljom i dok je recimo ona, prava talijanska liga, liga sa Del Pierom, Simeoneom i Ronaldom bivala - zamislite to - prenošena nedjeljama uvečer posve besplatno na državnoj televiziji) jednom je prilikom najbolje u jednom svome komentaru izrazio besmrtni Željko Vela; onaj što je, ako ste ga ikada vidjeli, izgledao – a valjda još uvijek, daj mu Bože zdravlja – izgleda kao nindža kornjača; u tandemu sa legendarnim Čečijem Bogdanom jedan od najboljih komentatora što ih je naš narodni teve-genij iznjedrio. Vidjet ćete, lako je takvo što primjenjivo i na život u cjelini; na obitelj, prijatelje, bloganje, rodbinu, posao – čekajte samo da ga prvo citiram, pa ćemo poslije analizirati do mile volje.

Bila je to jedna od onih davnih, kišnih i mračnih nedjelja; djeca su već polijegala u krevete, sutra se rano ustaje, škola je ujutro. Najdraža od ranih večernjih sati opsjeda kupaonu i kuhinju naizmjence, pa užurbano i s nemirom prolazi i prelazi iz jedne enklave u drugu; ti si blažen i slobodan u besmislu ili smislu svoga života; dotakneš je u nekom od tih prelazaka i prolazaka za trbuh, pa dojaviš tako da ti nije utonula u zaborav; dapače – evo u tebi kuca život kao daleka i snažna rijeka; često je to, to s doticanjem trbuha sasvim dovoljno.

I tako, dobio si sat ili dva samo za povijest: uranjaš u nju kao albatros u ocean; a zelenim oceanom na Drugom hita sada već opjevani heroj Francesco Totti; Roma hvata neki remi na teškom gostovanju u Milanu ili Torinu – i iz odličnog stvari se polako transformiraju u loše; kartoni, golovi, kolo sreće okreće se kako to već uvijek ili najčešće biva, tako da svi snovi o još jednoj tituli odlaze u nepovrat tog maglenog i vlažnog ožujka ili veljače.

Nju će sutradan na poslu, s neskrivenim ponosom to mogu reći, muški kolege ispitivati o rezultatu; na njihovim će se televizorima u ta davna vremena vrtjeti neke serije ili big braderi koji tek počinju osvajati svijet; doba je to kada još u kućama nema previše interneta; talijanska liga u nas još ima status kulturnoumjetničkog programa.

Na koncu priče, kada postane jasno da od nove pobjede nema ništa – koga će se kao glavnog krivca Rimljani sjetiti nego suca, i tako u jednom napadu Totti ostaje ležati na podu; kamera i igra već su odavna na drugoj strani terena, igra se preselila pred suprotni šesnaesterac, a onda, odjednom, u tom sjajnom prizoru veliki Franceso utrčava odnekud, još iz onog prijašnjeg kadra do suca, gotovo ga ruši i naleće na njega, ne vodi uopće računa o igri, pa maše rukom i zgrčenom šakom ogorčeno tumači i prijeti i viče, smatrajući kako je drastično i teško oštećen.

I tu, baš tu, u tom povijesnom, važnom i dramatičnom trenutku, čuješ Željka Velu kako tihim i smirenim glasom govori iz dubine svog mračnog studija kao s neke neslućene visine:

Totti je opet ušao u mračnu fazu; više trči za sucem, nego za loptom!

- - -

Život – samo ako te ne dotuče tako i toliko da te polegne na zemlju, glavu ti nabije u blato a nozdrve začepi do gušenja - nije teško shvatiti kao igru; tko ga shvati preozbiljno, u nekom će trenutku izludjeti ili onemoćati ili oboje; tko bude imao volje igrati se i gombati, kako su tu igru davno još na ovim prostorima zvali – trajat će i najvažnije: radovati se još dugo, dugo.

Eto, to je rečenica koja nas mora učiti životu: u njemu se ne smije, samo ako ga se shvati kao igru, trčati za sucem, nego za loptom; nogomet života ne igra se mijenjajući i objašnjavajući pravila – nego igrajući po njima. Ma koliko ta pravila bila teška, neshvatljiva, bizarna; ma koliko svi ne bili jednaki u njihovoj primjeni – sve dok budemo vrištali i jadikovali nad pravilima, nećemo živjeti život i nećemo igrati igru; život se živi, igra se igra - samo tako da se udari lopta i pokušavaju zabiti golovi.

- - -

Vela je odavno već utonuo negdje u visoke trave duboke države, pardon televizije, valjda ima nekakav podkast, emisiju, urednički pult na Novoj Tv ili gdje već, pa u miru božjem čeka penziju pojavljujući se u nacionalnom programu samo za kakvog sudbonosnog prvenstva; Totti je pak dugo već u zasluženoj mirovini i sada kako sam negdje pročitao više trči za djevojčicama i odvjetnicima nego za suprugom; jedino ja sam nekako bio i ostao ili barem želio ostati onaj isti, pogrbljeni, stari, neprimjetni fikus u uglu boravka; čekam da se Ona spremi pa da zajedno pođemo snivati; ako mi do tada koji put dovikne da Joj nešto dohvatim, donesem ili pomognem, bit ću sretan - makar to značilo da ću propustiti koji gol ili šansu.

- - -

Nerijetko sam u sjećanju još uvijek dio te davne nedjeljne večeri; sanjam o tome da trčim za loptama i igram; kada Ona stigne, sanjamo zajedno; sada igramo igru života; naši travnjaci više nemaju podšišanu travu, nego onu visoku, negdje zelenu i sočnu, negdje suhu i smeđu što je povija vjetar.

Lopte su sve mekše i mutnije; svjetla je sve manje; travke su sve više i oštrije; snovi sve dulji, dublji, snažniji, sve ih teže od stvarnosti razlikuješ.

Nema više nikog važnoga da iz kuta uleti u kadar, tumačeći strastveno kako je oštećen. Svi smo oštećeni. I nagrađeni.

Trčimo samo za loptom.

Izvor: chiesa di Totti

23.09.2024. u 08:26 • 12 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 19.09.2024.

Đuro Sudeta (1903-1927): Znam

Znam, da mi ništa nova donijet neće
sutrašnji dan. Sve stare rane.
Ista lutanja kroz ceste razrovane
i iste boli, možda malo veće!

Znam, već napamet, dobro, kud mi valja ići.
Jednaka vraćanja, obnavljanje vječno:
ukočeno ko korito staro riječno,
kojem su virovi sad dublji, sad plići!

Sva ova lica blijeda i ulice i kuće,
jeseni sa burama i proljeća bijela,
neće balzam dati ni utjehu tijela -
ono bit će isto danas ko i juče.

Znam, da mi ništa nova donijet neće
ni dan ni noć. Ništa i ne želim...
Oh, ništa, do li, Bože, sa uzdanjem cijelim:
blagu, dobru smrt u toplo jedno veče...!

19.09.2024. u 09:21 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 16.09.2024.

Razgovor, kišama usprkos

Koliko god u vremenu prije ovog trajale vrućine, zavjetovao sam se u njima sam sebi - ja ću ih koristiti za hodanje u zoru. Ionako s otvorenim prozorom pored vrabaca na trešnji ne možeš spavati dulje od pola sedam; onda se umiješ, obučeš na sebe staru majicu i kratke hlače, uprtiš u ruksačić malu flašicu vode, ceker za kruh kojeg ćeš kupiti na povratku i novčanik, pa mobitel gurneš u džep hlača i kreneš. I tako iz dana u dan, petkom i svetkom, sve dok jednoga jutra hladnoća čovjeka ne prene do kostiju a mrak ga podbode u leđa: stani, namjerniče, kuda si danas krenuo?

Na stazi kojom se krećem kao da postoji stalni raspored; istih deset ljudi susrećeš uvijek u isto doba i u istom smjeru; netko kreće ranije a netko kasnije; netko na biciklu, a netko na dvije noge, neki čak i trčeći. Staza je dovoljno široka za mimoilaženje, a prolazi već nakon kakvih kilometar kroz netaknute predjele ruba šume i livade, uz potočić što se sa sjevera spušta prema gradu. Još jučer rogoborio sam protiv njena asfaltiranja; a sad - što ću - jedan sam od rijetkih koji koriste njene blagodati, pa umjesto da po Sljemenu skupljam krpelje i hrastove stjenice, tabanam i po desetak kilometara svakog jutra.

Što su moji izleti češći, to im je i zora sve bliža; trenutke koje daruje sunce izlazeći nad šumarkom na brdu ne smije se propuštati... i tako ja, nevješt i površan snimatelj prizora odlučim jednog jutra da ću porazgovarati sa sunčevim zrakama, ali skriven, na sigurnom, iza debelih i tamnih krošanja.

Neka vam taj razgovor bude na dobro, ako ikako biti može.

16.09.2024. u 09:31 • 12 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 12.09.2024.

Plahte

Tek je prošlo podne, a dan je već vruć i svijetao, pa se s neba ta beskrajna nepobjediva rijeka na svijet prelijeva kao da nikada stati neće i kao da joj do njega baš nimalo nije bilo stalo. Stari, prljavi grad prazni se polako prema brdima i svojim krajevima; prema velikim dvorištima punim krošanja i trava nad kojima pod dobro zatvorenim prozorima vise plahte što se suše; prema hladu i tmini, gdje ih još ima. U uredu je već zagušljivo i zrak je težak od omare pa naliježe na kožu i prsa poput strašna tereta. Od rana je jutra vladao velik nered i strka, a kako se bližilo podne ljudi su nestajali po svojim sobama poput šišmiša u spiljama, da bi već do podneva s raznim izlikama utekli iz zgrade; poslijepodne igraju naši.

Ana ne može zamisliti da sada hoda osunčanim i pustim ulicama; protrne od pomisli na to kako je stopala peku u visokim svijetlim sandalama što je nose uz kuće i automobile. Strese se od pomisli na vrućinu i nelagodu, pa snažno zaklopi oči. Prozor njene sobe okrenut je na sjevernu stranu, pa još nema potrebe paliti klima uređaj; sobu je dobro prozračila jutros kada je stigla, puštajući jutarnjoj svježini da preplavi tamne i prljave zidove. Iz ladice izvadi još uvijek hladnu breskvu koju je ranije oprala pod vodom, pa mekoću i slast zrela ploda prenese licu i ustima i zagrize u nju energično i lako. Svježina i slatkoća razmile joj se ustima i utrobom, pa tako nagnuta nad stol, zaklopljenih očiju, nad nekom salvetom ostade dugo, dugo, sve dok i posljednji tragovi slasti na koštici ne ostadoše samo blago i tiho sjećanje.

Vi ste sada radoznali; željeli biste znati kako Ana izgleda i koliko je stara, je li lijepa ili mlada, zavodljiva ili nasmiješena. Željeli biste zapravo o Ani u tren oka saznati sve ono što vam je kod ljudi važno; kako izgledaju i jesu li sretni, uživaju li kakvo bogatstvo ili dobrobit pa da im možemo zavidjeti, ili ih možemo suditi i uspoređivati se s njima, uzdižući se i opravdavajući pred životom poput krtica u vlažnoj i rahloj zemlji.

Ana i ja takvo što nećemo vam poželjeti otkriti; nećete zapravo imati što niti otkrivati: morat ćete priču od njena svršetka, sredine ili čak početka dalje pričati sebi sami, samo ako to budete željeli, ili ako je već odavna u sebi niste sami ispričali – pa vam je ova moja zamorna, dosadna i teška.

Sve što o Ani trebate znati, to je da se u Anu možemo zaljubiti; ja ću se u nju zaljubiti onako kako se stvoritelj zaljubi u svoju tvorevinu, tiho, bespomoćno i lako, svaki put od časa kada sam je stvorio pa do časa u kojemu moje oči budu mogle čitati o njoj; vi ćete o tome da li ćete se u nju zaljubiti morati odlučiti sami; ako se o tome odlučivati uopće može ili je zaljubljivanje s one strane odlučivanja. Kako bilo, moći ćemo posvjedočiti tome da ovaj svijet nije mrtav sve dok postoje dani u kojima se ljudi umiju zaljubljivati i tako u njega usipati zvjezdani prah života.

Ana se tek zaposlila, pa ne zna još sva pravila i navade svojih kolega. Sama je u sobi, jer kolegica s kojom inače radi uzela je godišnji odmor koji joj je preostao od prošlog ljeta. Nije rijedak slučaj da ljudima zbog mnogo posla i bezobzirnosti rukovodećeg kadra mnogo takvih dana preostane da samog konca, pa ga onda moraju koristiti u lipnju, jer uprava nerado umjesto toga isplaćuje zakonom propisane naknade.

Ana s tim ove godine nema baš nikakvih problema; ugovor je potpisala tek u travnju, pa uvjete za godišnji odmor neće steći prije zrele, već pomalo hladne jeseni; samo o dobroj volji rukovoditelja ovisi hoće li je poslati i odobriti joj barem dio godišnjeg odmora u prvim danima kolovoza kada na poslu ionako nema nikoga i kada se baš ništa ne radi, a poštari nailaze s punim kombijem tek jednom ili dvaput tjedno. Takvo što mogla bi saznati baš danas, jer eto – u kutu ekrana zabljesnula je u tmini mala obavijest; poziv da danas do kraja radnog vremena dođe do ravnateljeve tajnice radi uručenja pismena.

Nisu još toliko odvažni da bi i otkaze dijelili elektroničkom poštom, pomisli Ana. Još uvijek im trebaju potpisi i osobna komunikacija s ljudima; nije to zapravo toliko loše. Sjeti se kako je jutros, kada je pored velikog i još prohladnog gradskog parka hodala do zgrade, ugledala mladog i naočitog člana uprave s druge strane puste ceste kako i on žuri na posao. Očito je svojom ranom prisutnošću nastojao impresionirati starije kolege, pa joj je ovlaš s druge strane ceste tek jedva primjetno kimnuo glavom. Dugim koracima hitao je prema jugu i glavnoj aveniji na čijem se rubu uzdiže zgrada; dugi rukavi bijele košulje zakrivali su njegove ruke a kravata mu je vijorila na slabašnom jutarnjem vjetru, među zvukovima metli kojima su konobarice čistile terase obližnjih kafića i struganja tendi što su ih razvlačile nad njih.

Nije bila sigurna želi li ga ugledati sada kada ode iza ugla hodnika prema prostorijama uprave; više je zapravo razmišljala o tome tko će je tamo vidjeti i kako će izgledati, nego li o tome što je tamo čeka i kakvo će joj pismeno uručiti. Nadala se tome kako se radi o običnoj odluci o korištenju godišnjeg odmora; ili tek možda o nekom radnom zadatku kojeg su joj odlučili povjeriti izravno, zaobilazeći uobičajenu hijerarhiju i čitav lanac šefova što se pružao njome - ispitujući tako njenu stručnost i lojalnost. No, umjesto razmišljanja nad time što joj donosi papir kojeg će tamo preuzeti, Anu obuze snažna i nesavladiva potreba misliti o tome koga će tamo zateći, kako će izgledati i kakav će na njega ostaviti dojam.

Takva dvojba u njoj iznenada stvori priličan nemir; Ana je bila već dovoljno zrela i imala dovoljno godina da znade kako ljudi gledaju jedni na druge i što im je u životu istinski važno: bude li u ovakav dan svojim izgledom i dojmom opravdala neki poseban zadatak što ga stavljaju pred nju, to bi moglo nesumnjivo značiti jasno otvaranje neke mogućnosti napredovanja; rigidna kadrovska politika o kojoj sluša otkada se ovdje zaposlila dovela je posljednjih tjedana do toga da je nekoliko važnih ljudi najavilo ili čak izravno uručilo otkaze: mogao je to biti posvema važan, čak odlučan trenutak u njenoj karijeri.

Anu, rekao sam vam već, nećemo opisivati van onoga što ste o njoj zamislili i kako je vi vidite, pa ćete sami najbolje procijeniti ima li ona u tom lovu na uspjeh ikakve šanse; jesu li njena koljena uopće vidljiva ispod kakve brižljivo skrojene suknje što se spušta niz Anine meke bokove, ili ona pak u nevolji hlačama prikriva tanašne i dugačke noge.

Ili pak mislite da se uspjeh postiže neovisno od takvih stvari, u čemu ćemo i Ana i ja biti posljednji koji bi cas željeli razuvjeriti.

Ono što - ako sami od sebe već niste - na ovom mjestu morate saznati, to je vrelina koja se spušta niz Anine grudi i utrobu sve od grla do samog dna, tamo gdje među nogama počinje tiha blagost Anina tijela. Hajde, ne zavaravajte ovdje sami sebe; to o blagosti odavna ste već o anama sebi ispričali. Tu vrelinu nije ni ona sama doduše do tog časa osjećala, niti je o njoj na bilo koji način razmišljala; dapače – i sam sam njome iznenađen i zatečen, pa sam se pronašao na sto muka kako da tu vrelinu opišem i naznačim, a da je vi ne protumačite jeftinom, običnom i prizemnom – bez obzira na to radi li se o tome da ćete takve pridjeve prišiti Ani koja je u sebi nosi, ili meni koji je ne umijem opisati kako bi vama valjalo.

Dakle, vrelina. Možda to i nije vrelina; svi su u ovakav dan vrući i natečeni od svjetla i topline što sažiže s neba; možda je to tek nejasna i meka čežnja za nečim što još nismo doživjeli niti iskusili, ili smo doživjeli i iskusili sasvim davno, pa je ostalo zatomljeno pod cijelom planinom događaja i onoga što se u duši čovjekovoj već s vremenom nataloži i na nju nalegne poput grma što na širokoj livadi zakloni malen i bespomoćan cvijet.

Nije tu bez značaja niti to što je Ana žensko; vaš pripovjedač možda je upravo zbog toga nevičan, nevješt i slab kada su u pitanju ženske vreline, pa ih vrelinama zove – kao da je u se usuo gutljaj jake, stare prepečenice. Ono što Ana u sebi ćuti možda tako prestaje u tom času bivati vrelinom, pa postaje vrlinom, ili običnom čežnjom: i to ćete na koncu sami morati sebi ispričati, ako ste do ovog dijela priče uopće stigli.

I tako ćemo ovog ranog poslijepodneva pratiti Anu na njenu putu od jedne breskve, pa sve do jedne kuverte; netko bi mogao reći kako je to put od niti dvjesta ili trista koraka; netko da preuveličavamo i bez veće potrebe mističnim i tajanstvenim naprasno i jeftino prikazujemo ono obično i svakodnevno što se na tom putu s Anom i u Ani dešava – no nitko baš s uspjehom neće umjeti poreći kako to što je u Ani nije zanimljivo.

Zato što bismo i mi sami, samo da se zamislimo na njenom mjestu, morali odgovarati na pitanja što ih sebi postavlja.

Ana želi i ne želi izgledati dobro; vuče je i odbija pomisao na to koga će i s kojom namjerom susresti tamo gdje završiti mora i gdje je pozvana – a ponajviše potom i to čime će to završiti i što će u Ani prebivati poslije.

Dok većina ljudi tog ranog popodneva čeka neko nogometanje, osvježava se, odmara i razmišlja o tome hoće li naši uspjeti ili neće, Anu polako preplavljuju istodobno strah i milina; nelagoda i ugoda; nemir i polusan. U tom će je razmišljanju prenuti još jedna elektronička poruka, neka sasvim nevažna uputa o poslu što ga je dovršila još prekjučer; pa kada shvati da je zagledana u tihe i guste krošnje pred prozorom ovako provela nekoliko sati, Ana će osjetiti snažan ali jasan poriv da ni o čemu ne razmišlja, nego samo da čini.

U to će ona ustati od stola, staviti ruke u džepove, popraviti košulju što je malo ispala iz struka, pa onda poći od prozora do vrata i nazad u nekoliko koraka; shvatit će da se već primakao i sam konac radnog vremena, a ona još nije otišla po taj komad papira, i da će je uskoro negdje u osami, iza ugla, kako je ranije dogovorila, čekati njen čovjek; onaj kojeg voli i koji joj noću ruku drži na trbuhu dok leže jedno uz drugo.

Naravno, sve vam ovo pričam kako ne biste ni u jednom času pomislili da je Ana moja više nego vaša ili ičija, ma koliko vam se ono prvo u početku činilo izvjesnim. Ana je, sasvim vjerojatno - u ovom trenu priče - nečija tuđa žena; ona koja bi nam možda jednog dana mogla postati prijateljica; ili bismo mi mogli postati njenim prijateljem, samo kada bismo takvo što umjeli - a željeli smo to od prvog časa kada smo je ugledali pod mojim slabašnim perom.

Jer, moram vam i to naglas još ispričati, iako to već znate - Ana svom čovjeku, onome čijom se ćuti - nije otvoreno i glasno kazala kako želi da dođe po nju, već ga je jutros u kratkom telefonskom razgovoru tihim glasom, pitajući ga kako je -podsjetila na to da se popodne vide i da radi skraćeno, a on je onda, vješto vođen njenim toplim i mekim rečenicama, kao na putu mjesečinom po tamnom i dubokom moru među valovima - odlučio doći po nju točno u pola tri.

Da, tako je onda već prošlo dva sata; utakmica se već sasvim približila i konac radnog vremena što je oglašen još prošlog petka primakao se neumitno, pa plovi nad Aninom glavom poput dalekog pijanog mumljanja i pucnjeva petardi iz nekog kafića ili vrtne restauracije s televizorom u blizini.

Ana mora odlučiti što će; hoće li tamo po to pismeno poći s voljom da osvaja ili da bude osvojena; i tako ćemo i mi morati u taj čas izići iz sobe u kojoj je muče te stvari; doista nije pristojno da Anu sada smetamo svojim prisustvom, pa bismo, samo ako smo dovoljno bezobzirni - za sobom mogli ostaviti krišom jedva odškrinuta vrata iza kojih bismo mogli vidjeti, kada bi nam to Ana dopustila i kada bi to učinila, kako se vješto i brzo našminkala u dvije minute; prvo olovkom za oči i sjenilom, tako da može – samo kada oči zaklopi dulje od sekunde, baš koliko je nužno – privući pogled nekog muškog oka svojom bojom, jačinom i izražajnošću, naglašavajući njene dugačke oči što se valjaju iz tmine poput srebrnog vala u oceanu, a potom će na koncu jakim crvenim ružem obrubiti svoje pune usne.

Ili možda, samo da smo imali volje a nemali baš nimalo srama, pa izišli i potrčali oko zgrade u dvorište, te se poskrivećki prstima primili za klupčicu prozora njene sobe i zagledali se unutra – mogli smo vidjeti Anu kako odlučno i snažno odmahuje rukom, sprema malenu torbicu sa šminkom u svoj kožni ruksak, nehajno ga prebacuje preko desnog ramena i brzo polazi prema sobama uprave pomirena s onim što je tamo čeka i još više – s onim što se tamo nikada neće zbiti, dok je neki revan pomoćnik, pročelnik ili ravnateljica svisoka budu promatrali, odmjeravali i prosuđivali: je li baš Ana ta koju trebam, ili nije?

Doista, jesmo li baš mi ti koje trebaju, ili su oni baš oni koje mi trebamo, ili je sve to jedan veliki cirkus, parada i trgovište s kojeg se puši dim zapaljenih vatri i para zagrijanih kotlova, pa jedino što je važno jest tko će koga na neki način nadjačati - i onda to dobro opravdati?

Trebanje je jedini istinski zakon čovjekov pod krošnjama i nebom, i Ana već sada brzo i pomalo razočarano hoda onim hodnikom iza ugla, prema upravi, trebajući i bivajući trebana - i savršeno ništa izvan toga.

Sve ostalo što se u toj običnoj i dosadnoj priči o Aninu šminkanju desiti moralo, desilo se već odavna, jer sami smo sebi to ispričali baš na onaj način koji nam odgovara i na koji baš mi mislimo da se dešava. Van zakona naših svemira koje smo sami sebi odredili i popisali nema ni Ane ni nas ni – na koncu – mene, dosadna tvorca ove priče što će uskoro nestati iz vaših života poput obične, crne, beznačajne kućne muhe.

Pa ako se samo dobro zagledate pod krošnje platana i lipa dolje u onoj dugoj i ravnoj gradskoj aleji što vodi prema centru, vidjet ćete Anu kako s čovjekom svog života odlazi polako niz tramvajsku prugu. Neće to u čemu se voze morati baš uvijek biti kakav dobar automobil, onaj kojeg biste za sebe poželjeli, ili neki star, pohaban i prljav, kakvog ste već Aninu čovjeku u svojoj prosudbi svisoka možda namijenili. Možda će to – jeste li ikada pomislili - biti jedan običan motor; jedno sasvim jednostavno i maleno gradsko prometalo; na njemu će moćno, toliko da to za čitav život upamtimo - zavijoriti Anina kosa dok mu se rukama čvrsto bude držala oko pasa.

Jer, sve što se između dvoje zbiva i što se između dvoje zbiti može moguće je ponekad ugurati u jedan jedini običan dodir; jedno lako i dugo držanje rukom oko trbuha. Smrznuli biste se kada bi imali volje i vremena sjetiti se doista što sve može stati u jedan običan dodir dvaju tijela: čitava jedna planina naklonosti, povjerenja i smisla.

Sunce će već polako zalaziti na nebeskom svodu, pa će se Ana od njega vješto zakriti iza vozačevih širokih leđa, spuštajući glavu prema sredini, baš na onom mjestu gdje će pomalo poskrivećki ali radosno – samo ako bude imala što – jednim potezom obrisati našminkane usne i sjenilo o njegovu crnu, staru majicu koja će već večeras biti bačena u prljavo rublje. Ana zna da on – ako je što i imao vidjeti – ne bi niti zamijetio šminku oko njenih očiju i usana kada ju je – dok je sjedala iza njega u onoj uličici, dodajući joj kacigu – snažno primio svojom šakom za njeno bedro, a ona mu taj stisak blagoslovila svojom rukom.

Nikada im nije bilo važno kako izgledaju, nego ono što će u onom, onom jednom dodiru o kojemu smo već ovdje pisali, pa nema potrebe ponavljati - jedno drugome donijeti.

Sada je još jedino čemu Ana mora odoljeti to da ne spušta ruku prenisko na njegove prepone – iako pod ovim nebom nema baš ničega što bi više u tom času voljela dotaknuti.

Poslije će, uvečer, ležeći posve gola kraj njega, tiho prošaptati o tome kako je danas morala odlučivati o tome hoće li svojim izgledom kupiti neku korist ili neće.

O, da je samo mogla znati - a on je želio čuvati njene oči od takvog znanja, ili od znanja o znanju i brizi - koliko je puta i on sam morao do neke koristi dolaziti svojim načinima; načinima teškim, silovitim i bučnim, pa čovjek nakon sati i sati borbe ne zna više radi li se tu o trebanju, ili koristi, ili prevari, ili običnoj i goloj sili, kada ljudi jedni u očima drugih konačno ugledaju umor, ili strah, ili nemoć, ili predaju, ili sve to zajedno a ponaosob.

Stoga će on, zagledan u njene oči poput malena dječaka što u lipanjskoj noći gleda u krijesnice kao obećanje lijepog i sigurnog pod nebom, šutjeti i misliti o tome kako mu je na rame pala ova kaplja radosti i dobrote - i kako za nju nikada nikome ništa zauzvrat nije dao; takve kaplje čovjeku na rame padnu iznenada i ničim zaslužene; da od njega učine muškarca.

Jer, kao što nije toliko važno i teško može li neka žena biti ženom - koliko je važno kome će ona to poželjeti biti, samo ako poželi - baš tako nije teško niti to da čovjek postane muškarcem, nego to da muškarac postane čovjekom.

(lipanj 2024.)

12.09.2024. u 09:00 • 11 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.09.2024.

Želje

Čovjek se od dosade ili znatiželje počne poigravati fotografijama iz mobitela što ih je tko zna kada i gdje okinuo (i još možda značajnije: iz tko zna kojeg razloga). Eh sad, o razlozima bi se moglo naširoko; moglo bi se ovdje sasvim pretenciozno tvrditi kako se fotografije okidaju ili zato da bismo se pred nekime nečim pohvalili (kao stručnjaci za dobro, značajno i lijepo), ili da bismo sami sebi stvorili zalihu uspomena. Koliko god te fotografije bile loše, čak do iritantnosti, nešto od onog dobrog što bi se s njima moglo zbiti i što u sebi one nose - vidjet ćete sada, ili jednom - ne mogu izbrisati niti najupornije duše.

Ako je prvo, hvaljenje, slobodno zanemarite; i bez mene na svijetu sigurno da ima dovoljno lijepih i značajnih mjesta koja ste već otkrili, ili im tek predstoji vaše otkrivanje; neka će od njih biti posjećena radi znatiželje, neka radi potrebe, a neka iz čiste slučajnosti, tek toliko da koprena neshvaćanja (netko bi naivan rekao: mističnosti) ne bude sasvim raskinuta.

Ako je drugo (uspomene); prosim lepo, ako si ja hoću napraviti sjećanje, to je moja privatna stvar. Dobro, mogao bih sada i privatne stvari dijeliti s vama, samo kada bi vas to zanimalo, ili vam to ne bi bilo naporno, ali nekako mi se u ovome času to čini suvišnim (kamo sreće da je češće tako). Privatne stvari zapravo su spoj slučajnosti uzrokovanih našim beskrajnim naporima, kojima bismo možda u nekom času htjeli, smjeli ili mogli svjedočiti ovo o čemu ću pisati u sljedećem odlomku, na koncu ove veleumne priče.

Kako bilo da bilo, ako ste malo pomnije čitali, od svega spomenutoga nerazrađeno je ostalo ono dobro - ili ono od toga čemu bismo svagdan morali težiti. Zašto težimo dobru, pa još onome koje nama osobno ne donosi kakvu korist, to također sada nije baš važno (iako bi moralo biti). Mislim, znate već: netko čini dobro jer mora, netko jer želi, a netko jer može; svima nam je zapravo zajedničko to da u času kada nešto činimo samo mislimo da činimo dobro, sve dok nas događaji koji slijede u takvo što (ili pak suprotno) ne uvjere. Odnosno, je li, ne razuvjere; samo ako si dopustimo čuti, vidjeti i osjetiti to što o događajima osjetiti umijemo.

Meni osobno sada je od svega toga najvažnije: budite dobro; barem djelić onoliko koliko se meni posložilo. Ne pričam tu o zaslugama, daleko bilo; da je do zasluga, svjedočio bih vam vjerojatno - kao uostalom i većina nas - nešto sasvim drugo. Pričam o dobrim željama, o vama. Možda bih za neke od njih u vašem slučaju čak i ja mogao učiniti još kakav koračić (iako to baš nije previše vjerojatno), a prvi od tih koraka svakako da svima nama moraju biti posve iskrene dobre želje za ljude oko nas. Čak štoviše, za sve ljude; kakvu ćemo plaću dobiti imamo li dobre želje samo za one koji su nam dobri?

08.09.2024. u 06:51 • 9 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 05.09.2024.

Korak u život

Ono na što bih bez suvišnih riječi volio skrenuti pažnju jest koncert kojeg će na sceni Amadeo uskoro, 09. rujna u Zagrebu održati Nina Romić i Sara Renar. Prva je zapravo pionir suvremenog novog vala kantautora u nas; druga je nevjerojatan spoj hrabrosti i mladalačke zanesenosti sa snažnim i iskrenom okrenutošću tradiciji i korijenima; o tome svakako ponajviše svjedoči činjenica da se ni manje ni više nego uhvatila u koštac sa stihovima jednog Ujevića, pronalazeći tako mjesto pod suncem čak i uz jednog Matovića, te nadomještajući samog Arsena na tom mjestu iz davnih dana.

Lako za to što su njih dvije (meni) odlične; sjajne pjevačice koje doista imaju što reći; radi se i o tome da je ovaj koncert humanitarni – nosi naslov „Korak u život“, a bavi se pomaganjem djece koja su ostala bez roditeljskog doma i nalaze se na rubu punoljetnosti, ili su već prešla preko njega. Cijena karte možda nekome i nije mala, ali baš zato, ako netko ne zna za to, ili se predomišlja, može ovaj moj post slobodno smatrati preporukom i nagovaranjem. Nećete požaliti; pomoći ćete, a imate što čuti i vidjeti!

05.09.2024. u 07:22 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 02.09.2024.

Povratak

Oprez je u životu važan; zato nemam dozvolu planirati putovanja sam, jer bih lako došao do zaključka tipa „ma hajde, tisuću kilometara, mogu ja to“… Ona je puno mudrija i manje sklona nepredvidivim avanturama; svaku moju takvu putešestviju razlomit će na dva dijela i natjerati me da tamo gdje sam mislio projuriti pronađemo nove sadržaje. Tako smo povratak iz Varšave razlomili na tri dana; jednu smo večer prespavali s druge strane Tatri, blizu Zakopana, prethodno posjetivši Kielce i Krakow, pa se sljedeći dan preko Žiline i Trenčina spustili do Bratislave.

Već smo prilično na jugu, pa je vani vruće. Ona radije čita knjigu i pije kavu, jer više nema snage i deveti dan bauljati po pustim zamcima koje smo ionako davno već posjetili, pa ostavljamo vozilo u trgovačkom centru koji je taman dvadesetak minuta hoda od centra. Uzimam dovoljno vode u ruksak, pa radim krug Bratislavom, preko Hlavnih namesti i pored nekoliko crkava do ispod zamka (po onoj vrućini čak je i za moj entuzijazam, kojeg bi mnogi prozvali običnom bedastoćom, previše ispenjati to usred dana) a onda se jednim mostom spuštam na drugu obalu, pa uz dunavsku šetnicu u hladu dolazim do drugog mosta, kojim prolaze samo tramvaji i pješaci. Ta šetnja pruža izvanredne vidike na grad, pa kada mogu okidam fotografije.

Bratislavu smo posjetili jedne sad već gotovo davne zime; pamtim je po raspojasanom veselju puka na trgovima osvijetljenim vatrama iz bačvi uz koje se pio sjajan punč i grickale pajde sa kiselim zeljem i slaninom. Naravno, i po bratislavskom Starom hradu. Ne znam hoćemo li do ovog mjesta više dolaziti ili prolaziti, možda će nam ipak avioni postati prihvatljiviji način putovanja; neka zdravlja i nnjima i nama. U početku ovog poduhvata vrtio sam glavom; sada mi se čini da bih mogao voziti do Švedske. Mogao bih, samo kada mi stožer to razlomi u nekoliko dana.

Odmaramo se i krijepimo specijalitetima što smo ih nabavili u nekom potravinyu kraj Žiline (peciva s orasima, grožđicama, naribanom jabukom, borovnicama – s malo šećera a puno voća; ne znam više kako se zovu ali su fenomenalna; podsjećaju me na majstorske radove koje je kada bi k nama došla spremala pokojna teta Ivka; sestra moje bake koja je živjela u Pragu; od knedlički do legendarnih tačkrla). Nakon prve snažne i prave crne kave koju smo popili u desetak dana s pogledom na nepregledni smeđi Dunav, hvatamo zalet pa skrećemo dalje prema jugu, za Madžarsku.

Odustajem od ideje da po ovoj vrućini odemo negdje na fiš ili somperkelt; radije nabavljamo neke domaće sokove od cikle i mrkve iz frižidera, pa se vraćamo na autoput, a onda prema Szombathelyu.

Tu nas već u smiraj dana čekaju daleke i nepregledne puszte; na jednoj takvoj unajmili smo posljednji smještaj ovog poduhvata; nedaleko ceste koja granicu spaja sa Szombathelyem i Csornom. Kada se smjestimo, pojedemo u slast domaćih kobasa i rajčice kupljenih u nekom dućanćiću, zalijemo ih hladnim tokajcem i osvježimo, ostaje nam možda sat vremena danjeg svjetla; mažemo se Autanom, pa trpamo vodu u ruksake i odlazimo u nepregledna polja suncokreta i žita. Ovdje nema ničega na valjda četrdeset i pedeset kilometara; samo gdjekoji osamljeni hrast, pa ti se čini da pridržava nebo da samo ne padne na zemlju. Umiruće sunce daje tim prizorima drugačiju boju; boju tišine i spokoja kakvog se rijetko gdje može osjetiti, isprekidanog tek pokojim krikom ili pjevom daleke ptice. Mračni putevi u drvoredima prastarih stabala vode nas nazad, u sigurnost i ugodnu hladnoću zgrade građene od debelih, starih opeka; u tišinu i san.

Posljednjeg dana stigli smo još potrošiti sve forinte što su zveckale po džepovima i nabaviti obećane tokajce i egri bikavere, pa se nakon posjeta starom lendavskom gradu i namakanja u hladnoj Muri zaputismo kući uz uvijek izazovnu i mističnu Ivanšćicu što pluta nad ravnicom punom jare i izmaglice. Deset dana ljetnog plandovanja; zalog za budućnost i uspomene.