Nitko još kada ih vidi ne bi kazao: ostarjeli su već i onemoćali; gotovo pa će ući u sedmo desetljeće života; ako u petak uvečer pođu na neki koncert a u kišnu subotu u nekakav trgovački centar, jedva čekajući da iziđu poslije malo na zrak i prošeću kada kiša stane, to će značiti da su u nedjelju već dovoljno umorni da mogu spavati do osam, čak pola devet, što se nije desilo već godinama.
I tako, zamalo da se izjalovi plan o paklenom vikendu kojeg su osmislili već tjednima ranije; ona će na to često mrštiti obrve; kada ćemo mi imati dva dana da se malo očisti ovaj svinjac; on će je s rukom na trbuhu ili tamo negdje – gdje je najslađe - gledati u oči, pa šaptati kako će ti dani doći ubrzo, gotovo da to može obećati; već negdje u studenom, kada se kroz krošnju trešnje posvema otkrije sivo i mokro nebo s kojeg je graktanje gavrana protjeralo kosove i laste.
Pa onda, nakon što su popili kavu i provjetrili kćerin stan dok je na putu, pođoše u goru; nekada se u nju išlo tako da se čitavu goru prelazilo u jednom danu; danas je za to potrebna pomoć; tetive bodu a i koljena baš više nisu sasvim gipka - a ako se naspavaš i kreneš iz kuće tek iza deset, onda više niti nemaš baš vremena; dolje, s one druge strane točno u podne čekat će autobus uz pomoć kojeg će savladati velik dio uspona, da imaju više vremena za onaj događaj.
Događaj? Tamo negdje, pri sredini planine svake posljednje nedjelje u rujnu slavi se i pjeva; onaj planinarski dom vode muzikaši i veseljaci; u godinama iza njih već su ih dobro upoznali i slušali valjda deset puta; još jednom uživati u toplom jesenskom popodnevu nije loše.
Putovati autobusom uzbrdo po serpentinama nije baš ugodno; no puno je bolje i odgovornije nego voziti se vlastitim vozilom, jer autobus u svakom slučaju vozi cestom, bio ti u njemu ili ne – a i onako to vozilo poslije moraš negdje ostaviti pa ti problem predstavlja to što nećeš moći sići tamo gdje bi u tom čas htio, nego gdje si auto ostavio.
Izlaze iz vrelog i zagušljivog autobusa u posljednjem trenu prije nego će njemu trbuh izići na nos; duboko disanje oštra i hladnog planinskog zraka bit će tu od velike pomoći; jako je dobro što je doručkovao odmah kada je ustao, pa je sada želudac prazan – i može se poći dalje; hodati prema vrhu, pa dolje, na zapad, prema suncu, gdje odjekuje glazba i cika veselih planinara na brdu.
Sat vremena takva hoda natjerat će ih ipak da malo promijene plan; iako ih oni što su već uranili pa čekaju tamo, na dogovorenom mjestu – zovu i traže, oni će ih još malko ostaviti u neizvjesnosti, pa skrenuti na dobar ručak u dom koji se smjestio usput. Umjesto velikih porcija, sada ih zanima da pojedu nešto dobro, pa se preko polupraznih tanjura gledaju s osmijehom; pola će pojesti ona, a pola on, i tako će zamijeniti zdjele i tanjure; glavno da je kupus mekan a pljukanci ukusni; jeste li siti gospođo? Oko njih cika i vika djece što su s obiteljima vjerojatno automobilima stigla na planinu; utješno se na to pogledaju, pa prozbore kako nije loše imati već veliku djecu; dobro – i od te se velike djece nešto uvijek očekuje; da imaju svoju djecu, pa da tu djecu onda čuvaju oni prvi, oni o kojima priča ova priča – a nije sasvim u krivu bio onaj što je ispričao priču o velikoj djeci i velikim brigama; no njih dvoje još su premladi za to - barem pod ovakvim jasnim i lijepim suncem što ih miluje dok veseli, tihi i siti silaze prema njemu.
Nakon što otpiju vode iz čutura i tako utaže žeđ, valja dobro prionuti pa ubadati štapove na putu što kroz guste šumarke i tarasle livade vodi prema sada već golom proplanku; iz daljine čuje se potcikivanje i pjesma; stari bas i malena mandolina započeli su svoju vječnu, meku igru: danas, dame i gospodo, koncertira Ko dojde dojde Ol stars bend!
I tako, izgrle se i izljube s prijateljima i poznanicima; popiju koju putnu ili prigrizu neki fini štrudl; tancaju i pocupkuju u ritmu glazbe; dok on nešto snima ili donosi pivo prijatelju, već se neki pripiti pajdo našao hofirati joj; to će on saznati tek poslije, kad na onoj strmini što slijedi krenu nevolje i strah; sada je tek neka nejasna sjena na njenu licu; što je – ma ništa; ma što je – ma ništa; dok su još tamo - tek će kroz par koraka prihvatiti njegov poziv na valcer kada se zapjeva o golupčici mladoj i koncert će već dobrano prići kraju kada se sjene navuku nad krošnje a prvi oblaci zastru zapadno nebo. Valjat će se oprostiti s ljudima i poći dalje; ovi će na ovu stranu a oni na onu; njih će dvoje pak na svoju stranu, na stazu koja je slabije poznata ali znatno skraćuje put kojim valja poći u grad.
I tako, što od prve hladnoće a što od one sjene na licu, stigoše nad neku blatnu i visoku strminu; nasred puta pružio se malen jarak u svjetlosmeđem blatu što ga je u noćima ranije vješto izorao malen potočić nastao poslije velikih pljuskova; valja se spustiti dolje.
Uzalud ju je učio godinama o tome kako se na nizbrdici hoda u cik i cak i kako se od četiri točke, kada je teško i najteže, baš nikada ne puštaju tri; gospodin Strah je taj što će na visini od sedam ili deset metara s pogledom na blato i bodljikavo grmlje odraditi svoje, a ne može joj sada dati ruku – i tako će se on spustiti dolje, pa poput mede što bira hoće li slatku košnicu odalamiti lijevom ili desnom šapom – maše njoj koja sada već u panici stoji nad onom strminom i zdvaja nad time kako će sići.
Sakriven od grmlja odozdol prilazi i neki mladac; čovjek u najboljim godinama i kondiciji, pa kako njen glas postaje drhtaviji ali odlučniji u strahu i vici, tako i njegova glava tone sve dublje gledajući bilo što na mobitelu, ili na podu, samo da prođu pa da on može dalje, uvis.
On malo požuruje mladca, pa malo svoju gospu; ona nema pojma da imaju publiku, pa sada već naglas proklinje i dom i koncert i blato i planinarenje, i kuda ju je opet doveo da se razbije i unesreći, umjesto da su ostali kući. Mladac i on pogledavaju se u potaji s osmijehom, pa mu on namigne; hajde ti gore, imaš tu prolaz sa strane; mladac odlučno zavrti glavom, neće – neka se gospođa sigurno spusti, pa će on onda dalje, da je ne smeta.
I tako, nekoliko minuta tmine; baci štapove pa daj po guzi; ma dat ću ja tebi po guzi; lijeva ruka, desna noga; pete zabodene u blato i dlanovi što se u strahu pridržavaju za posljednju prašinu i korijenje; i eto nje dolje; već skuplja u sebi riječi za bukvicu što će mu je očitati, samo kada se zaustavi, a onda spazi onog mladića, pa mu – šireći vješto ruke – izrekne molbu za oprost; ma ništa, gospođo, samo neka ste se vi sretno spustili.
Znaš, čut ćeš ti mene; ma čuo sam te već; jesi dobro; ma jesam; crveni obrazi i lupa srca; grašci na čelu i blato na rukama; sjest ćemo pa ćemo sve očistiti.
Sve što se očistiti dade. Ono što ne mogu očistiti voda, vješti dlan ili papirnata salveta - očistit će šuma; njen tihi šum u posljednjem satu jakog sunca što njega poziva da iz ruksaka, neka se nađe, izvadi naglavnu lampu - a nju da ga pomalo svisoka pogleda: pa nismo još toliko stari da za dana ne stignemo dolje.
A onda, korak po korak, malo nizbrdo, pa malo uzbrdo; već su među dugim sjenama pod kulama starog grada nad potokom; on tiho, izokola, kao da prstima pipa teren spominje crnu kraljicu što se možda ovdje negdje za vrelih ljeta u potoku kupala posvema gola - pa joj spominje kako ovo drveće možda žudi za ljepotom i kako nije pristojno da su tako brzi, jer neka je se ono nagleda; šutnja je sve kraća a osmijeh sve češći; dat ću ja tebi kupanje s usisačem; kraljice moja crna; strmina je zaboravljena a pred njima posljednji dio puta što se spušta do nekadašnjeg sela sa starom crkvom i grobljem, pa mogu već planirati; ovdje bismo mogli na kavu, ili na palačinke, ili ćemo uhvatiti onaj autobus; daj samo malo da požurimo.
I ona je već uvjerena da opet može što još prije nekoliko godina nije mogla niti sanjati; da može gotovo čitav dan provesti u toj planini hodajući kilometrima; kada se pogledaju pa se savladavaju da ne prasnu u smijeh, znadu da je ostalo samo još jedno: da mu na uho šapne što joj je tamo gore rekao onaj, onaj pijani, dok se on neoprezno odvojio tek na čas.
Neću ti to reći; odbija ona, čak i na njegovo navaljivanje; to ću zaboraviti. Zaboravit ćeš?; ma naravno; od tebe ću zaboraviti.
Sada su već izišli iz autobusa, a prvi je mrak pao nad njihov grad; nad grad njihove mladosti i prošlosti. Na tabli obližnjeg restorana ugledali su stvari o kojima još pred koji trenutak nisu ni sanjali da bi ih večeras mogli kušati; nije trebalo mnogo pa da iz džepova izvuku posljednje eure, kao onomad, kada su još iz njih u sličnim prilikama vadili posljednje dinare – i eto već, sada se ti neki wokovi s kikirikijem i knedle sa šljivama ukazuju kao sasvim realne stvari; idemo? idemo! Idemo.
Pa opet dijele i mijenjaju tanjure, hraneći jedno drugo posljednjim zalogajima umočenim u topao pekmez ili umak; dok poskrivećki kao nekada iz ruksaka piju ledene gutljaje vina ipohranjena u čuturici, što su ga natočili tamo gore iznad one strašne strmine; ili ga miješaju s kupljenom kiselom vodom; da bude još slađe.
Njihov im se grad smije i romori kao zaigran starac, otpremajući slabo osvijetljene prazne tramvaje u prvu noć i pružajući umornom lišću mekan ležaj na tlu. Dok ima vas i ovakvih beznadnih danguba što iz džepova izvlače posljednje kovanice, ja neću zgasnuti kao ostarjela i zaboravljena zvijezda – reče im on, pa s prvim zvijezdama stade nešto nerazumljivo mrmoriti o posljednjoj nedjelji u rujnu. Posljednja nedjelja u rujnu; prvi pogled zime što grije na obrazu poput meka i vrela poljupca pripadanja i oprosta. Netko nas je naš lakomisleno odveo niz strašnu, blatnu strminu, a mi smo mu utisnuli vreo cjelov pod crnom i ledenom šumom, da nikada ne ostanemo u njoj – i da nas grije i tješi; poput jeseni u sjećanjima; poput mladosti zaboravljene u vremenu; poput šapta pomirbe nakon suza. Poput posljednje nedjelje u rujnu.
kako nježno, romantično pa i hrabro je napisan svaki detalj doživljaja koji je obilježio posljednju nedjelju rujna...
I listopad j lijep , bit će šarenije na stablima i maglovito u daljinama a tako toplo oko dva srca
Bravo Vjetre, pravi si
-- Donabellina -- 30.09.2024. u 22:31
Dobro ispričana zanimljiva putešestvija koja me podsjetila na moj boravak u planin. domu Risnjak na Medvednici do kojeg sam došao iz Mikulića i zbilja se dobro sviralo a bilo je dosta romantike i veselja pred puno godina i na Puntijarki. Eh, a sada sam u osmom...
-- gogoo -- 30.09.2024. u 22:41
Genijalac, koji uz sve zna i pisati! Ljubim!
-- luki2 -- 01.10.2024. u 00:29
baš lijepa priča, a dao si mi i jednu ideju, koja mi eto nikad ne bi pala na pamet. ja naime imam u starom još neprodanom stanu zbirku pljoski, a uvijek u šetnji s psom kuburim s vodom, i ne da mi se nositi za pasom poput nekih, eto prije nego što ih sve ispoklanjam, a neke već jesam otkako ne trošim alkohol, dobra će biti i voda u njima, i zbirku lijevaka imam ;)
-- NF -- 01.10.2024. u 09:38
Ovo lijepa priča je tako zavodnička da bi me čak mogla navesti da jednom ponovo prošetam Sljemenom.
-- Mrr Mau -- 01.10.2024. u 15:49
vjetrić i jesenji zrak naprosto struji kroz priču, i romanca, divan dan u prirodi iskusnog bračnog para i majstorski opisana epizoda njenog silaženja niz opasnu strminu, jer vidim i sebe u toj situaciji, išla bih na kraju na tobogan spuštanje isto :)))))))))))), divno!
-- starry night -- 02.10.2024. u 10:11
"Po pitanju moje bivše žene Lusil, koja je, kako se pokazalo, neprijatelj i koju su organi NKVD-a uhitili u jesen 1937. godine, dužan sam izjaviti sljedeće: 1. S njom sam se upoznao u studenome ili listopadu 1935. godine u domu 'Luks' preko Nenadove (Braina Fos) i njezinog muža Nenadova (Bergman, zapravo Fos) gdje su oni živjeli u istoj sobi. Poslije dolaska u SSSR 1935. godine, razveo sam se sa svojom prvom ženom, s kojom se nisam vidio gotovo sedam godina, jer je ona živjela u SSSR-u, a ja sam bio u zatvoru u Jugoslaviji. Razlog zbog čega sam se s njom razveo sljedeći je: kada sam stigao u Moskvu, od mnogih drugova sam saznao da je ona glavni krivac što je moj sin Žarko postao gotovo huligan i propalo dijete, koje sam našao u popravnom domu blizu Lenjingrada. Osim toga, saznao sam da se ona u svakodnevnom životu nemoralno ponašala. Bez obzira na to, ja sam se, i protiv želje drugova da s njom više ne živim, dogovorio da obnovimo zajednički život ako mi ona pomogne da spasimo dječaka, kojeg sam uzeo iz popravnog doma. Ona se tada nalazila na partijskom radu po liniji SKP(b) 300 vrsta daleko od Moskve, a kada je u ljeto 1935. godine stigla u Moskvu na partijski kurs živjeli smo zajedno u 'Luksu' dva mjeseca, koliko je kurs trajao. Tada sam se potpuno uvjerio u to da ona, ne samo da mi neće pomoći da popravim sina, već da ga ona mrzi i kvari, da ona nema
majčinske osjećaje itd. Ja sam joj predložio da se razvedemo, jer mi druge veze osim sina nemamo, a ona je za njega tudinac. Ona se suglasila i mi smo se razveli. Bilo mi je veoma teško samom sa dječakom, jer sam radio u KI, a on je bio sam kod kuće i često je radio izgrede u 'Luksu', tako da je iz uprave 'Luksa' neprekidno bilo žalbi na njega, i kad sam se upoznao sa drugom ženom, Lusil, predložio sam joj da pređe kod mene, jer sam se nadao da će mi ona pomoći da pazim na dječaka. Kad je prešla kod mene, a ja kasnije vidio da se ona lijepo ophodi prema njemu, suglasio sam se s njezinim prijedlogom i registrirali smo se u 'Luksu'. To
se dogodilo već u jesen 1936. godine, pred moj odlazak u zemlju po zadatku.
To sam učinio jer se ona suglasila da dječaku postane druga majka i da se brine o njemu. Na temelju čega sam mislio da je ona provjerena?
Na temelju toga što je bila kći bijednog radnika, što je ranije bila žena istaknutog političkog radnika njemačkog komsomola, koji je bio
kažnjen sa 15 godina zatvora, što je bila poslata u Moskvu na kratak kurs; što je dobijala pomoć od njemačkog predstavništva pri KIM-u itd.
Istina je da sam je smatrao vrlo naivnom i politički nerazvijenom. Zbog toga sam je više puta upozoravao i govorio, da ne treba imati nikakve veze s emigrantima iz Njemačke, jer sam se bojao da bi je netko iskoristio za neprijateljske ciljeve u odnosu na SSSR. Ovakve moje obazrivosti bilo je i u tih nekoliko pisama koja sam joj pisao iz inozemstva. Rekao sam joj da ću prekinuti svaku vezu s njom, ako čujem da se ona ne pridržava mojih savjeta.
Godine 1937. mislio sam da je uzmem kod sebe u inozemstvo. Smatram da sam ovdje bio nedovoljno budan i da je to u mojoj partijskoj karijeri velika mrlja. Mislim da to mogu iskoristiti razni saboteri naše partije u borbi protiv mene i treba to imati u vidu. Nešto se u tom smislu već dogodilo. Nina Obarova je već izjavila: 'Kako može Valter biti partijski sekretar, kada je njegova žena uhićena.' To se, naravno, radi iz frakcionaških pobuda-grupa Željezar, Obarov, Nina Obarov.
To je činjenica koja me može ometati u radu.
Dne: 27. IX 1938."
Boris Rašeta, "Tito, povjerljivo i osobno", Fraktura, 2023.
Tekst besprijekorno lektoriran. :) U jednom od intervjua s Rašetom povodom izlaska te knjige spominjao je Titovo vješto ekvilibriranje između toga da ostane u Staljinovoj milosti jer mu je to trebalo za rad u Jugoslaviji i toga da ipak nikoga ne denuncira više nego što je nužno. Teško je iz današnje perspektive davati jednoznačan moralni sud o onim vremenima i prioritetima u tadašnjim konstelacijama i omjerima snaga. Krleža je u više navrata tih godina Titu ukazivao na Staljina, a Tito sasvim sigurno nije bio ni glup ni kratkovidan pa da tog monstruma nije mogao i znao i sam skenirati. Ono što je Tito tada zamjerao Krleži bio je tajming, loš tajming; govorio mu je: ne sada, sada nije vrijeme da po tome rovarimo, Hitler nam je za vratom, bit će prilike...
-- Mariano Aureliano -- 26.09.2024. u 11:52
Zanimljivo:-) kako ti žena ( emocija prema njoj ) može zakomplicirati život.
Doista je izrazito teško i nezahvalno iz današnjice donositi neko mišljenje obzirom na tadašnje prilike, a točno tako je sa svim starim običajima i povijesnim osobama i tekstovima..Treba izvanredno poznavati kontekst, što je gotovo nemoguće u potpunosti ako tada nisi živio.Povijest je skup kauzaliteta.
Titi se nikako ne može poreći talent za razne političke manevre i prilagodbe. Političar u svakom smislu.
-- Sarah -- 26.09.2024. u 12:16
Poslije Dodijerove knjige, o Titu nisam ništa čitala..
-- Donabellina -- 26.09.2024. u 12:28
Mariano, to ja fotkam na mobu, pa onda kroz Text scanner; mora biti besprijekorno :)...
Uvijek me fascinira kako je Pilić u onoj knjizi izanalizirao njih dvojicu i posebno taj sukob na ljevici; Krleža nije mogao odustati od svojih prijatelja iz djetinjstva; njemu se nisu mogle prodati priče o tome da su nekakvi špijuni... Tito je u toj priči naravno gledao korist, zato i nije mogao pristati na Krležina "zastranjenja"
Sarah, super si to primijetila :) Knjiga nije teška za čitanje; ima dosta dijelova koji se tiču Pelagije; često danas ljudi govore o toj vezi kao problematičnoj, međutim - za ono doba veza starijeg muškarca i djevojčice bila je zapravo plemenita stvar; s vremenom je taj brak pukao je je Titu važnija bila karijera od žene; kako poznato... pa je Pelagija dok je bio u tamnici otišla gore... a ova druga žena - koja je nestala u Velikom teroru... eto, ispada da nije bez razloga za Titova života bila gotovo pa nepoznata u SFRJ...
AnnaBoni, sjećam se i ja tih tomova, bili su senzacija u ono doba, ja sam bio još u srednjoj; Stari je znao zaspati s tim, tada se to naručivalo po knjižnicama mjesecima unaprijed; pa bih se ušunjao i izvukao mu knjižurinu s prsa i onda odrapio do dva u noći... eh, mladosti... ali opravdanje je bilo da ionako ništa u gradu nije radilo iza jedanaest; Zagreb je tek iza Univerzijade postao grad u kojem se nešto dešava noću a da nisu špelunke i birtije kraj kolodvora... :))
Ovog ljeta odrapio sam za vrijeme mirovanja od operacije i poslije na strašnoj vrućini jedno četiri ovakve knjižurine, ali niti jedna nije bila preteška; sad ću vas ovdje do zime daviti isječcima... :))... ipak, kada bih morao birati što je najbolje što sam pročitao u srpnju i kolovozu, bez premca to je Murakami; Moj slatki Sputnik; dobro, to nije knjižurina, ali sam je gutao polako, čitajući isti odlomak i po nekoliko puta - tako je majstorska, valjda mi je za njenih dvjestopedeset strana trebalo isto koliko i za ovo ili Liljestranda koji su i po tri puta dulji... :)
-- j. -- 26.09.2024. u 16:00
Moj slatki Sputnik je divna knjiga, no jednako je divna i Norveška šuma, kao i Južno od granice, zapadno od Sunca, pa ako neku od te dvije još nisi pročitao, navali... :)
-- Mariano Aureliano -- 26.09.2024. u 18:16
Sve povezano sa Titom, titoizmom i titofilijom/titonostalgijom jest prejezivo. Ja na to i nisam obraćao pažnju dok sam bio mlađi jer sam mislio da se radi o davnoj prošlosti koja nema odavno praktičnoga upliva na sadašnjost. Međutim... a kad tamo... no nemojmo sad o tome.
Htio sam zapravo se spomenuti anegdotalne zgode od lanjskog ljeta, putovao sam vlakom iz Ulaanbaatara na sjever do jednoga malog gradića u posjet prijateljima. U vlaku mi se prikrpao neki stariji čovjek Kazah (ali rodom domaći mongolski Kazah, ne Kazahstanac), u posjetu staroj domovini, živi inače u Mađarskoj.
Uglavnom između ostaloga jasno da smo morali i Tite se dotaći. A čovjek je nekako kao i ja entuzijast za povijest manje poznatu, bilo mu je fascinantno kako ja znam za epizodu iz Titina života kad je živio s Kazasima u stepi pod Omskom prije negoli su Crveni zauzeli Omsk itd. Uglavnom on je tvrdio i nešto što meni nije poznato da je Tito poslje rata doveo tu kazašku obitelj da žive u Jugoslaviji kakti da im uzvrati za gostoprimstvo. Sad ja ne znam jel bilo to fakat tako, ali ovaj je bio jako uvjeren u to.
-- jelen -- 26.09.2024. u 18:37
Mariano, budem, hvala.
Jelen, svakoj demistifikaciji i demitologizaciji mogu posebno pomoći rasprave, podaci i otkrivanje stvari koje nisu bile poznate ranije (ili su očito bile prikrivene). Recimo, po meni, kao ova s tim izvještajem.
Zanimljiva crtica o davnoj prošlosti, hvala...
-- j. -- 26.09.2024. u 19:33
Sad sam malo pomnije pročitao sve. Vidim spominješ da je neka operacija pala ljetos? Nadam se da je sve ok sada!
Onda vjerojatno nisi planinario po Ivanščici? Ni ja nisam baš stigao. Ali ona čeka uvijek na istom mjestu :-)
Ne znam kakva je to knjiga "Moj slatki Sputnik" ali kako sam prvi put letio kroz tekst pročitao sam moj slatki Supatnik, pa rekoh ovo su opet neke melodramsko-međuljudske teme kao i inače na blogu :-D
Svako dobro svima!
-- jelen -- 26.09.2024. u 20:02
ja sam ostala s Norveškom šumom.......do daljnjega. Pisala sam i osvrt na taj roman
-- Donabellina -- 26.09.2024. u 21:29
Izbor - odlomak - fenomenalno! Bravo! Ljubim!
-- luki2 -- 26.09.2024. u 22:26
Bruh, ništa dramatično, samo je trebalo dobro odmirovati. Ivanščica mora doći na red, mislim na ono Vumelje o kojem smo davno pričali .. Knjige su, kao i uvijek u životu, bile od velike pomoći... Hvala svima, čitamo se...
-- j. -- 27.09.2024. u 05:16
E sad... opravdavati se nekakvom komitetu ili čemu već koga si ljubio i iz kojih razloga si raskrstio, a sve zbog (političke, državničke) karijere je bijedno.
Kakva blasfemija :).
Oprostite što tako mislim, ali ako išta kod mene ima božanski karakter onda je to ljubav. Može prema ženi, muškarcu, ali i ljubav općenito.
Možda nisam pažljivo čitala, ali tekst je ljigavo opravdavajući, tipa: časni sude, nisam ja kriv, ona je. ;)
-- Dvi, tri riči... -- 27.09.2024. u 22:19
Nemaš zašto tražiti oprost, barem što se mene tiče Dvi-tri; lijepo si to opisala, jedino što je u času pisanja ovog pisma, po navodima iz ove knjige, Lusil već u reštu, ili čak mrtva. To vjerojatno nitko nikada točno neće znati. A u biti, sami sebi moramo objasniti je li nam važno.
-- j. -- 28.09.2024. u 08:22
Mnogo toga ima utjecaja na ljubav.
Politika, prečesto.
-- Lastavica -- 29.09.2024. u 12:12
Nogomet je za sirovine; tu ste tvrdnju odavna već ovdje mogli pročitati; kada vidiš kako se neki odnose prema činjenici da su nogometne utakmice s radošću pratili jedan Andrić, Maroević ili Marquez, pomisliš na to kako ljude doista nije tako teško uvjeriti u to da je zemlja ravna; dovoljno je samo natjerati ih da im nešto omrzne.
Nije stvar u tome da se nogomet mora sačuvaj Bože voljeti; stvar je u tome da se sve one koji ga vole ne proglašava lošima. Ne govorim tu o nogometu novca i zarade, ili još gore – o nogometu koji služi tome da se pronađu naši i njihovi; nogometu koji se igra pod barjacima i prati u masama – da se izliječe desetljetne i teške traume, snovi i izgubljene nade; pričam o igri: o maloj, nevinoj potrebi da se napuhani mijeh udari i usmjeri u prostor među brankama; o tome da se bez taktike, novca, plana i bijesa igra i uživa u ljepoti igre; nepredvidive, tihe i važne.
Takvo što (dok je još Bog hodao zemljom i dok je recimo ona, prava talijanska liga, liga sa Del Pierom, Simeoneom i Ronaldom bivala - zamislite to - prenošena nedjeljama uvečer posve besplatno na državnoj televiziji) jednom je prilikom najbolje u jednom svome komentaru izrazio besmrtni Željko Vela; onaj što je, ako ste ga ikada vidjeli, izgledao – a valjda još uvijek, daj mu Bože zdravlja – izgleda kao nindža kornjača; u tandemu sa legendarnim Čečijem Bogdanom jedan od najboljih komentatora što ih je naš narodni teve-genij iznjedrio. Vidjet ćete, lako je takvo što primjenjivo i na život u cjelini; na obitelj, prijatelje, bloganje, rodbinu, posao – čekajte samo da ga prvo citiram, pa ćemo poslije analizirati do mile volje.
Bila je to jedna od onih davnih, kišnih i mračnih nedjelja; djeca su već polijegala u krevete, sutra se rano ustaje, škola je ujutro. Najdraža od ranih večernjih sati opsjeda kupaonu i kuhinju naizmjence, pa užurbano i s nemirom prolazi i prelazi iz jedne enklave u drugu; ti si blažen i slobodan u besmislu ili smislu svoga života; dotakneš je u nekom od tih prelazaka i prolazaka za trbuh, pa dojaviš tako da ti nije utonula u zaborav; dapače – evo u tebi kuca život kao daleka i snažna rijeka; često je to, to s doticanjem trbuha sasvim dovoljno.
I tako, dobio si sat ili dva samo za povijest: uranjaš u nju kao albatros u ocean; a zelenim oceanom na Drugom hita sada već opjevani heroj Francesco Totti; Roma hvata neki remi na teškom gostovanju u Milanu ili Torinu – i iz odličnog stvari se polako transformiraju u loše; kartoni, golovi, kolo sreće okreće se kako to već uvijek ili najčešće biva, tako da svi snovi o još jednoj tituli odlaze u nepovrat tog maglenog i vlažnog ožujka ili veljače.
Nju će sutradan na poslu, s neskrivenim ponosom to mogu reći, muški kolege ispitivati o rezultatu; na njihovim će se televizorima u ta davna vremena vrtjeti neke serije ili big braderi koji tek počinju osvajati svijet; doba je to kada još u kućama nema previše interneta; talijanska liga u nas još ima status kulturnoumjetničkog programa.
Na koncu priče, kada postane jasno da od nove pobjede nema ništa – koga će se kao glavnog krivca Rimljani sjetiti nego suca, i tako u jednom napadu Totti ostaje ležati na podu; kamera i igra već su odavna na drugoj strani terena, igra se preselila pred suprotni šesnaesterac, a onda, odjednom, u tom sjajnom prizoru veliki Franceso utrčava odnekud, još iz onog prijašnjeg kadra do suca, gotovo ga ruši i naleće na njega, ne vodi uopće računa o igri, pa maše rukom i zgrčenom šakom ogorčeno tumači i prijeti i viče, smatrajući kako je drastično i teško oštećen.
I tu, baš tu, u tom povijesnom, važnom i dramatičnom trenutku, čuješ Željka Velu kako tihim i smirenim glasom govori iz dubine svog mračnog studija kao s neke neslućene visine:
Totti je opet ušao u mračnu fazu; više trči za sucem, nego za loptom!
- - -
Život – samo ako te ne dotuče tako i toliko da te polegne na zemlju, glavu ti nabije u blato a nozdrve začepi do gušenja - nije teško shvatiti kao igru; tko ga shvati preozbiljno, u nekom će trenutku izludjeti ili onemoćati ili oboje; tko bude imao volje igrati se i gombati, kako su tu igru davno još na ovim prostorima zvali – trajat će i najvažnije: radovati se još dugo, dugo.
Eto, to je rečenica koja nas mora učiti životu: u njemu se ne smije, samo ako ga se shvati kao igru, trčati za sucem, nego za loptom; nogomet života ne igra se mijenjajući i objašnjavajući pravila – nego igrajući po njima. Ma koliko ta pravila bila teška, neshvatljiva, bizarna; ma koliko svi ne bili jednaki u njihovoj primjeni – sve dok budemo vrištali i jadikovali nad pravilima, nećemo živjeti život i nećemo igrati igru; život se živi, igra se igra - samo tako da se udari lopta i pokušavaju zabiti golovi.
- - -
Vela je odavno već utonuo negdje u visoke trave duboke države, pardon televizije, valjda ima nekakav podkast, emisiju, urednički pult na Novoj Tv ili gdje već, pa u miru božjem čeka penziju pojavljujući se u nacionalnom programu samo za kakvog sudbonosnog prvenstva; Totti je pak dugo već u zasluženoj mirovini i sada kako sam negdje pročitao više trči za djevojčicama i odvjetnicima nego za suprugom; jedino ja sam nekako bio i ostao ili barem želio ostati onaj isti, pogrbljeni, stari, neprimjetni fikus u uglu boravka; čekam da se Ona spremi pa da zajedno pođemo snivati; ako mi do tada koji put dovikne da Joj nešto dohvatim, donesem ili pomognem, bit ću sretan - makar to značilo da ću propustiti koji gol ili šansu.
- - -
Nerijetko sam u sjećanju još uvijek dio te davne nedjeljne večeri; sanjam o tome da trčim za loptama i igram; kada Ona stigne, sanjamo zajedno; sada igramo igru života; naši travnjaci više nemaju podšišanu travu, nego onu visoku, negdje zelenu i sočnu, negdje suhu i smeđu što je povija vjetar.
Lopte su sve mekše i mutnije; svjetla je sve manje; travke su sve više i oštrije; snovi sve dulji, dublji, snažniji, sve ih teže od stvarnosti razlikuješ.
Nema više nikog važnoga da iz kuta uleti u kadar, tumačeći strastveno kako je oštećen. Svi smo oštećeni. I nagrađeni.
Trčimo samo za loptom.
Izvor: chiesa di Totti
Svi smo oštećeni. I nagrađeni.
bo'me...oštećeni jesmo : životom,neizvjesnošću-svime, ali to ne smatram nagradom , nego činjenicom koja se ne može izbjeći.
Jer, slijedi život
-- Donabellina -- 23.09.2024. u 09:28
"Totti je opet ušao u mračnu fazu; više trči za sucem, nego za loptom!" - ovo je genijalno, i Vi ste
-- starry night -- 23.09.2024. u 10:07
padovi i usponi. to nam je sudbina...
-- Dinaja -- 23.09.2024. u 10:26
Jel to i ono kad " fulaš ceo fudbal":-)) i izvrijeđaš pola bloga dokazujući da je mržnja grozna stvar:-P
Nije lako, ali nije ni nemoguće, u fokusu uvijek imati loptu, pritom znajući da je sudac peder koji vidi samo tvoje greške u koracima;-)
Ne znam jesam li ti već pejstala pjesmu Oljinu o važnosti igre, al učinit ću to opet, play it again, Olja:
ŽENI KOJA SE IGRA
Budi žena koja se uvijek igra
Pljuni na varalice koje ti lažu
Da je samo patnja plemenita
Radost je veća
Radost je, a ne patnja, svaki put
Spasila svijet
Tako ćeš i ti spasiti bar jedan život
Svoj
Kad god posegneš u džep naći ćeš žeton
Zašto bi tvoje šake stiskale prazninu
Na otvoreni dlan stane dvostruko više
I čitave plaže žetona mogu
Proći kroz tvoje prste
Zadrži svoje blistavo pravilo i razlog
I za svakim stolom naći ćeš prijatelja
U pjesmi prijateljicu
U sebi svoje roditelje i svoju djecu
Molim te ostani žena koja se igra
Teško vrijeme nikada ne prolazi
Ali ti prolaziš neprekidno
Između dvije bodljikave izvjesnosti
Noge nemaš za bježanje
One hrle ususret drugima
One idu u dugu radoznalu šetnju
Kroz gradove i šume
Nisu tvoje šake za obranu
Ti nisi mačka
Nisu ni tvoja usta za obranu
Ti nisi Fido
Tvoje su noge da te vode
Putem kojim je jučer prolazila ljubav
Razvratna i nježna
A ruke da ljubav zgrabe i pruže
Kad sve pogrubi, kad se svijet smežura
Neka jagodice tvojih prstiju ostanu meke
I tvoje lice neka bude izljubljeno
(Zbirka pjesama "Divlje i tvoje", Fraktura - najbolja literatura, Zagreb; LOM, Beograd 2020.)
Od svih trčanja, meni je najdraže trčanje za Suncem.
-- Sarah -- 23.09.2024. u 17:19
Annaboni, nešto nas ošteti, nešto nagradi, rijetko je to isto
Starry, Vela je genijalac
Dinaja, da
Sarah, Sunce, odlično; sjetilo me Hire Ratana Maneka, mogao bih skarabuđiti tekst na tu temu :)
-- j. -- 23.09.2024. u 18:47
sudac nije muško :D nego ne znam jel ti promaklo, meni nije, znam da sam odlučio zabilježiti na blogu, vjerojatno nisam jer kod mene do konačne odluke o postu ,ako je više mogućih tema, dolazi improvizacijom i odlukom u zadnji moment, tjedan nakon što je bjelica dobio otkaz u union berlinu po prvi, ne znam je li i posljednji put u njemačkoj profesionalnoj ligi momčad je vodilanjegova dotadašnja zamjenica žena. ja sam i za emancipaciju i u svlačionicama!
-- NF -- 23.09.2024. u 20:21
Meni je draže trčati za suncem.:) Francesco Totti je cijelu igračku karijeru proveo u Romi i to mi je fascinantno.
-- viatrix -- 23.09.2024. u 20:26
Nogač je zapravo najlepši kad naganjaš loptu, a najružniji kad uz gajbu piva naganjaš tekmu na telki. Sudac je uvek peder i tu nema zbora kak ni to da na telki osim serija o živinama, biljaka, planetu, svemiru i ostalim čudima nemaš kaj gledate. Možda uz poneki film koji nije reprirza reprizine reprize. Pal pustiš nek tekma naganja loptu po ekranu, a ti si radiš nekaj svoje.
Tak je to.
P.S:
Žalosno je to kaj nas ima tak malo da svi se moremo izbrojati na prste jedne ruke i nemremo odigrati čak ni mali nogač. :)))
-- Bocaccio -- 23.09.2024. u 23:41
Do današnjih dana obožavam nogomet. S djedom broj 2 sam često išla na utakmice, Inter i Slocan Bratislava....Koja su to bezbtižna vremena bila...Ljubim!
-- luki2 -- 24.09.2024. u 01:58
Odličan, odličan, odličan post.
Vrhunski Vjetre.
No, ako sam negdje dobro iščitala, ne bi ti trebao biti u toj životnoj fazi gdje se pomalo miriš sa mirnoćom. Pedeset jest da nije mladost, al i neij neka starost...
Odličan post.
-- konobarica -- 24.09.2024. u 15:36
Meni je Vela apsolutno najbolji naš komentator. U usporedbi s drugima on je vrhunski intelektualac. Fraze i doskočice su mu originalne i zabavne. Slušajući ga povremeno dobiješ osjećaj da je nogomet intelektualna igra. Nije potonuo u anonimnost. Na Sportklubu komentira njemačku ligu. Njegovi komentari su nekad kao da čitaš solidno napisanu knjigu. Osim ove sa Tottijem mislim da je originalno njegova i ona: Udarac je bio toliko jak da se vratnica još uvijek trese. :)
-- f/2.8 -- 25.09.2024. u 14:28
Kao mladi smo najčešće igrali nogomet a bio sam i na puno utakmica, mislim jedna od prvih na novosagrađenom Poljudu Hajduk-Zagreb 1:0 a o Kantridi da ne pričam. A sad nekad i za sucima i za loptom života. Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo... Pikamo balu.
-- gogoo -- 25.09.2024. u 19:03
Znam, da mi ništa nova donijet neće
sutrašnji dan. Sve stare rane.
Ista lutanja kroz ceste razrovane
i iste boli, možda malo veće!
Znam, već napamet, dobro, kud mi valja ići.
Jednaka vraćanja, obnavljanje vječno:
ukočeno ko korito staro riječno,
kojem su virovi sad dublji, sad plići!
Sva ova lica blijeda i ulice i kuće,
jeseni sa burama i proljeća bijela,
neće balzam dati ni utjehu tijela -
ono bit će isto danas ko i juče.
Znam, da mi ništa nova donijet neće
ni dan ni noć. Ništa i ne želim...
Oh, ništa, do li, Bože, sa uzdanjem cijelim:
blagu, dobru smrt u toplo jedno veče...!
odličan pjesnik, u vječnost otiššao u Koprivnici, sniva na groblju pored moje tete Zlate vegete...
-- Dinaja -- 19.09.2024. u 09:43
Uf. Znala sam čim je Sudetina pjesma, da niti jedna zraka sunca neće probiti do kraja pjesme :-((( crnilo i sivilo do kraja, on se tek uzda u blagu smrt, koma.
-- Sarah -- 19.09.2024. u 10:41
neeeeee, divna pjesma, ali, treba živjeti, otišao je Fred, veli Vedrana da možda neće dočekati rođendan. i sve je sve tužnije kako se zahuktava jesen, ali doći će proljeće, i treba ga netko dočekati, ljudi - ruže, i ja sam stavila jednu krasnu Adijevu pjesmu, i baš se taj lirski romantizam i slična melankolija Adijeva i Sudetina, lijepo slažu
-- starry night -- 19.09.2024. u 10:56
jedan od onih, koji je mladost proživio u stalnom dosluhu sa smrću ( sličan ekspresionistički put kao kod A.B.Šimića ) za kratkog života više je dao no dobio.
Od gimnazijskih dana, kada je prvi put doznao za tuberkulozu pluća pa do kraja života - pružio je ruku smrti.
I s njom se rukovao do kraja
-- Donabellina -- 19.09.2024. u 11:13
I Kad mlidijah umreti, Radičević i Fran Galović, i Sudeta, i Ady, svi ti prerano završeni pjesnici, divno pjevaju slutnje smrti, trebala bih kopati po svojim pjesnicima, naći još imena, ali to je taj fenomen, u njihovim pjesmama, krasan izbor
-- starry night -- 19.09.2024. u 11:17
Mislim da te pjesme nije bilo u Plodovima srca i uma; tko se jednom susreo sa Sudetinim izričajem, taj je upoznao veličanstvenost nestajanja. Zvali je mi kako god, to je jedna od najsnažnijih životnih istina. Možda samo pravi majstori imaju taj monopol na beskrajnu tugu; osobno moram pobjeći od toga nakon nekog vremena. Sudetina dostojanstvenost i čvrstina na tom putu meni su toliko autentične i velike da mi je neki dan pjesma opet upala u oko.
Eto, sljedeći put ću staviti nešto vedrije :).
-- j. -- 19.09.2024. u 13:34
Pomalo zaboravljenknjiževnik, nesretne sudbine, tužan, što se je odrazilo na njegov opus,
Kao djevojčica čitala Mor. Nemam pojma gdje je knjiga zhavršila.
Raniji post, Fotografije su Č uj d e s n e
-- zemlja2 -- 19.09.2024. u 19:48
dobar je, najžalosnije je da koliko znam za razliku od rockerskog kluba 27 on nije ubrzavao svoj kraj načinom života...
-- NF -- 19.09.2024. u 21:50
Tužna phesnikova sudbina iznjedrila je prekrasne pjesme....Žive i živjet ce još dugo, u spomen tvorcu.
-- luki2 -- 20.09.2024. u 00:17
Baš je depra. Sory za poeziju sam totalni antitalent pa nemam neli konkretniji komentar.
-- TEATRALNI -- 20.09.2024. u 00:39
Vjerujem da svatko od nas pomalo koketira sa smrću jer nitko izbjeći ne može. Sigurno da smo tužni na samu pomisao, a veliki pjesnici znaju tugu u pjesmu pretočiti.
-- Demetra -- 20.09.2024. u 09:06
da znam, možda bi se u to i uvjerio
-- Blumi -- 20.09.2024. u 11:03
Koliko god u vremenu prije ovog trajale vrućine, zavjetovao sam se u njima sam sebi - ja ću ih koristiti za hodanje u zoru. Ionako s otvorenim prozorom pored vrabaca na trešnji ne možeš spavati dulje od pola sedam; onda se umiješ, obučeš na sebe staru majicu i kratke hlače, uprtiš u ruksačić malu flašicu vode, ceker za kruh kojeg ćeš kupiti na povratku i novčanik, pa mobitel gurneš u džep hlača i kreneš. I tako iz dana u dan, petkom i svetkom, sve dok jednoga jutra hladnoća čovjeka ne prene do kostiju a mrak ga podbode u leđa: stani, namjerniče, kuda si danas krenuo?
Na stazi kojom se krećem kao da postoji stalni raspored; istih deset ljudi susrećeš uvijek u isto doba i u istom smjeru; netko kreće ranije a netko kasnije; netko na biciklu, a netko na dvije noge, neki čak i trčeći. Staza je dovoljno široka za mimoilaženje, a prolazi već nakon kakvih kilometar kroz netaknute predjele ruba šume i livade, uz potočić što se sa sjevera spušta prema gradu. Još jučer rogoborio sam protiv njena asfaltiranja; a sad - što ću - jedan sam od rijetkih koji koriste njene blagodati, pa umjesto da po Sljemenu skupljam krpelje i hrastove stjenice, tabanam i po desetak kilometara svakog jutra.
Što su moji izleti češći, to im je i zora sve bliža; trenutke koje daruje sunce izlazeći nad šumarkom na brdu ne smije se propuštati... i tako ja, nevješt i površan snimatelj prizora odlučim jednog jutra da ću porazgovarati sa sunčevim zrakama, ali skriven, na sigurnom, iza debelih i tamnih krošanja.
Neka vam taj razgovor bude na dobro, ako ikako biti može.
Divim se tvojoj upornosti : valjda su muškarci tako stvoreni da budu uporni ma što htjeli.
Ti hodaš istom stazom, među nekim poznatim licima , udišući nebo i zrak i još kupiš kruh na povratku ?
OMG...divno naravno , ali očito da svi imamo svoje rituale......evo ja, prije kuhanja s kavom "šetam" slovima bloga i portala i baš se volim u ovom opuštenom izdanju.
A danas je sunčan i hladan dan u Splitu, a šetnica kilometarska mi je 7 minuta od stana. Uz more
-- Donabellina -- 16.09.2024. u 10:16
Fotke su senzacija. A paše mi generalno pad temperature, vručina je bila nepodnošljiva iako je bila i svojevrsna šok terapija-iz kratkih rukava u jaknu.
-- TEATRALNI -- 16.09.2024. u 11:09
Nema boljeg, nego zorom zorit' :)
-- f/2.8 -- 16.09.2024. u 12:17
Lijepe slike sa sunčevim zrakama a poslije kiše su najljepše.
-- gogoo -- 16.09.2024. u 14:04
I ja bih rado tako divanila.
Sretan si.
Uživaj.
:*
-- konobarica -- 16.09.2024. u 15:17
divna su tvoja svitanja...
-- Dinaja -- 16.09.2024. u 16:34
Ah, koliko izlazaka sunca sam propustila. Tko rano rani dvije sreće grabi, sreću razgovora sa suncem, divna personifikacija i fotografije. Vaš blog liječi, na njemu je sve što i sama volim, puno zraka i prirode, divne fotke i savršen stil.
-- starry night -- 16.09.2024. u 20:42
Poznato mi je kada iste ljude srećeš na istoj stazi.
-- viatrix -- 16.09.2024. u 21:24
Fenomenalno! I tekstom i fotografijom. Ljubim!
-- luki2 -- 17.09.2024. u 00:36
Odlične su ti fotografije, samo nastavi i s pisanjem i s fotografijom!
-- Lastavica -- 17.09.2024. u 06:02
Ovo je zapravo šaputanje sa suncem..onako, nježno, ko na jastuku.
Moram ti priznati da sam prvu sliku stavila sebi na komp ko pozadinu:-)
-- Sarah -- 18.09.2024. u 12:49
kad veliš da pričaš s drvećem, suncem, kišom, ... ljudi pomisle da si luckast,
ali i zaborave da su to razgovori u tišini i ne može sudjelovati nitko nepozvan
p.s.
sviđaju mi se fotke, "krivi" položaj sunca se baš zna poigrati sunčevim zrakama
-- Blumi -- 18.09.2024. u 21:54
Čovjek se od dosade ili znatiželje počne poigravati fotografijama iz mobitela što ih je tko zna kada i gdje okinuo (i još možda značajnije: iz tko zna kojeg razloga). Eh sad, o razlozima bi se moglo naširoko; moglo bi se ovdje sasvim pretenciozno tvrditi kako se fotografije okidaju ili zato da bismo se pred nekime nečim pohvalili (kao stručnjaci za dobro, značajno i lijepo), ili da bismo sami sebi stvorili zalihu uspomena. Koliko god te fotografije bile loše, čak do iritantnosti, nešto od onog dobrog što bi se s njima moglo zbiti i što u sebi one nose - vidjet ćete sada, ili jednom - ne mogu izbrisati niti najupornije duše.
Ako je prvo, hvaljenje, slobodno zanemarite; i bez mene na svijetu sigurno da ima dovoljno lijepih i značajnih mjesta koja ste već otkrili, ili im tek predstoji vaše otkrivanje; neka će od njih biti posjećena radi znatiželje, neka radi potrebe, a neka iz čiste slučajnosti, tek toliko da koprena neshvaćanja (netko bi naivan rekao: mističnosti) ne bude sasvim raskinuta.
Ako je drugo (uspomene); prosim lepo, ako si ja hoću napraviti sjećanje, to je moja privatna stvar. Dobro, mogao bih sada i privatne stvari dijeliti s vama, samo kada bi vas to zanimalo, ili vam to ne bi bilo naporno, ali nekako mi se u ovome času to čini suvišnim (kamo sreće da je češće tako). Privatne stvari zapravo su spoj slučajnosti uzrokovanih našim beskrajnim naporima, kojima bismo možda u nekom času htjeli, smjeli ili mogli svjedočiti ovo o čemu ću pisati u sljedećem odlomku, na koncu ove veleumne priče.
Kako bilo da bilo, ako ste malo pomnije čitali, od svega spomenutoga nerazrađeno je ostalo ono dobro - ili ono od toga čemu bismo svagdan morali težiti. Zašto težimo dobru, pa još onome koje nama osobno ne donosi kakvu korist, to također sada nije baš važno (iako bi moralo biti). Mislim, znate već: netko čini dobro jer mora, netko jer želi, a netko jer može; svima nam je zapravo zajedničko to da u času kada nešto činimo samo mislimo da činimo dobro, sve dok nas događaji koji slijede u takvo što (ili pak suprotno) ne uvjere. Odnosno, je li, ne razuvjere; samo ako si dopustimo čuti, vidjeti i osjetiti to što o događajima osjetiti umijemo.
Meni osobno sada je od svega toga najvažnije: budite dobro; barem djelić onoliko koliko se meni posložilo. Ne pričam tu o zaslugama, daleko bilo; da je do zasluga, svjedočio bih vam vjerojatno - kao uostalom i većina nas - nešto sasvim drugo. Pričam o dobrim željama, o vama. Možda bih za neke od njih u vašem slučaju čak i ja mogao učiniti još kakav koračić (iako to baš nije previše vjerojatno), a prvi od tih koraka svakako da svima nama moraju biti posve iskrene dobre želje za ljude oko nas. Čak štoviše, za sve ljude; kakvu ćemo plaću dobiti imamo li dobre želje samo za one koji su nam dobri?
sjetih se eseja o fotografiji Suzan Sontag, o „imaginarnom posjedovanju prošlosti“.
Ponekad je potrebna utjeha.
Fotografije nam je daruju, one nam omogućuju promjene u protoku vremena.
Sakupljati fotografije znači sakupljati svoj život, kaže Sontag.
U tome se načelno slažu Susan Sontag u esejima i
Branko Čegec u svojoj zbirci pjesama Unatrag, 2012. 1980.
kaže, shvatio sam da treba ispisivati očevidnost Fotografije ne samo sa stanovišta
užitka nego u odnosu prema onome što bi se romantično zvalo Ljubav i Smrt.
Uzmeš kameru i snimaš. Ne znaš jesi li snimio ljubav ili smrt. Jesi li išta snimio.
-- Dinaja -- 08.09.2024. u 07:14
Da smo češće dobronamjerni i pomažemo drugima da im bude
dobro, ovaj svijet bi bio lijepo mjesto.
-- Lastavica -- 08.09.2024. u 07:27
Fotke kao uspomena uvijek. Počeo sam neke svoje digitalne printati u fizički oblik s digitalnima je problem ako se memorijska kartica izgubi uništi nema onda više ni slika ovak sam ziher. Ps Shadow nije umrla! post kod Luki-fejs joj je hakiran i vijest o njenoj smrti je degutantna podvala. Eto drago mi je da se radi o podvali i da je među živima.
-- TEATRALNI -- 08.09.2024. u 09:48
Mislim da se u toj kršćanskoj relativizaciji zla kriju sva zla ovog svijeta, jer daje zlu filozofsko opravdanje. "Pravi problem je u srcima i umovima ljudi. Lakše je denaturirati plutonij nego denaturirati zli duh čovjeka.
- Albert Einstein"
Fotografije su vam prekrasne. Volim fotografiju i fotografirati i ona mi uzvraća ljubav :))))))))))))))))))
-- starry night -- 08.09.2024. u 10:21
Kao što znaš s mog bloga dugo sam se zabavljao s uličnom fotografijom, ne kao umjetničkom nego dokumentom vremena i nadopunom kratkih blog postova koji su bili usmjereni istoj namjeri. Naravno volim pogledati autentične dobre fotografije bez suvišnih obrada, tvoje to jesu, pokojni Bergaz je od par mojih blog fotografija prolaznica napravio obradom umjetnička remek djela, čuvam ih u google mailu, imam ih dopuštenje upotrijebiti, ali mi to nije to, svejedno sam počašćen, jer sam ga od svih fotografa najviše cijenio na blogu, uz tehničku perfekciju fotografije su mu imale i priče, to mi je isto jako bitno i tu si i ti na tom tragu.
-- NF -- 08.09.2024. u 20:16
Predivne fotografije!A što se tiče uzvracanja samo dobrim - ni slučajno. Nisam toliko dobra!:))))) Na zlo samo zlom, na dobro - uzvracam još boljim. Volim druge ljude, i te kako - ali, sebe volim i štitim najviše. Tako je jedino moguce. Ljubim!
-- luki2 -- 08.09.2024. u 23:01
Fotke - jako ugodne oku i duši. Dobro, dobrota? Sve prave stvari prave su samo zato što su same sebi svrha; tako je i dobrota, tako je i ljepota - sama sebi svrha. Vjerujem u duševnost, stoga vjerujem da čovjek vazda treba strepiti pred opasnošću da postane puki stroj, da kristalizira u mašinu. Tko u svojoj duši ima ideal da se stalno kao čovjek, kao duševno biće, popravlja, postaje boljim, postaje ugodnijim drugima, to je već jako puno i spram užasa ovoga svijeta, rekao bih, sasvim dovoljno.
Ima ljudi kojima njihov tzv. superego govori da moraju biti dobri; već znamo da to u njima djeluje podsvjesni doživljaj o samima sebi da su loši, da su nevrijedni. Takvi onda, po nužnosti zbivanja, i druge trajno vide lošima i nevrijednima pa ih arogantno žele popravljati i poboljšavati, iako su uvijek najstroži prema samima sebi.
Nasuprot takvima, ideal dobrote ne proizlazi iz neurotske fiksacije na superego. Ideal dobrote za mene je primarno ideal da budem bezazlen, bezopasan kao pojedinac, i od stvarne pomoći gdje i kada mogu. Znam da sporo napredujem i da radim puno grešaka u koracima, tj. da sam rob svojeg karaktera i temperamenta puno više nego što bi mi bilo drago. :)
-- Mariano Aureliano -- 08.09.2024. u 23:46
Ne znam je li itko još primijetio da se na ovom mostu, koji nije željeznički već očito pješački, nalaze dvije osobe. Jedna bliže fotografu, recimo na sredini mosta, i jedna na samom početku mosta. Eto, dobiju se nove informacije i nova umjetnička vrednovanja kad se slika otvori u punoj veličini na velikom ekranu. :)
-- Mariano Aureliano -- 09.09.2024. u 00:08
@Mariano, ja sam primijetila. Sve lijepo i bez ikakvih dodataka kad ih povećaš:))
@vjetre, meni su najdraže grane, pa su mi i najljepše...
-- marival11 -- 11.09.2024. u 11:04
Ono na što bih bez suvišnih riječi volio skrenuti pažnju jest koncert kojeg će na sceni Amadeo uskoro, 09. rujna u Zagrebu održati Nina Romić i Sara Renar. Prva je zapravo pionir suvremenog novog vala kantautora u nas; druga je nevjerojatan spoj hrabrosti i mladalačke zanesenosti sa snažnim i iskrenom okrenutošću tradiciji i korijenima; o tome svakako ponajviše svjedoči činjenica da se ni manje ni više nego uhvatila u koštac sa stihovima jednog Ujevića, pronalazeći tako mjesto pod suncem čak i uz jednog Matovića, te nadomještajući samog Arsena na tom mjestu iz davnih dana.
Lako za to što su njih dvije (meni) odlične; sjajne pjevačice koje doista imaju što reći; radi se i o tome da je ovaj koncert humanitarni – nosi naslov „Korak u život“, a bavi se pomaganjem djece koja su ostala bez roditeljskog doma i nalaze se na rubu punoljetnosti, ili su već prešla preko njega. Cijena karte možda nekome i nije mala, ali baš zato, ako netko ne zna za to, ili se predomišlja, može ovaj moj post slobodno smatrati preporukom i nagovaranjem. Nećete požaliti; pomoći ćete, a imate što čuti i vidjeti!
ovo je lijepa glazbena preporuka , osvrt na koncert koji će se tek zbiti .....kaži, osim "materijala" za glazbu, što te još veže za ove dvije dame ? Emocionalno....
-- Donabellina -- 05.09.2024. u 07:43
Svaka čast, rado bih...
-- Lastavica -- 05.09.2024. u 07:58
Originalna i dobra verzija Notturna, dobra preporuka onima koji još izlaze ;)
-- NF -- 05.09.2024. u 08:10
odličan glazbeni izazov...
-- Dinaja -- 05.09.2024. u 08:15
Ovo baš i nisam slušao od novog vala mi je top prljavci, Azra Haustor s tim da je Haustor na prvom mjestu. A izvanredan mi je bio predlanjski glumački koncert sa tim pjesmama.
-- TEATRALNI -- 05.09.2024. u 10:25
Teatralni, da - oni se uvijek iskreno potrude, a ja prvi glas o tim sada već tradicionalnim koncertima dobijem kod tebe na blogu :).
AnnaBoni, ja ih ne poznajem, pa me van glazbe za njih ne može vezivati ništa. Možda tek saznanje da su hrabre, jer to što rade i kako to rade radi rijetko tko.
Nf, da, mene je upravo to osupnulo kod nje.
Postoji mogućnost kupnje karata na internetu, pa onda karte nekome poklonimo: pošaljemo mu ih u digitalnom obliku recimo na mail; nekome tko u ponedjeljak može doći... Velim, nakana je zaista vrijedna i plemenita.
-- j. -- 05.09.2024. u 12:01
.......prvi put te čitam kao glazbenog savjetnika pa zato i moje pitanje vezano za emocionalnu sferu.......Nemam ništa protiv, dapače
-- Donabellina -- 05.09.2024. u 13:55
Dobra preporuka za humanitarni koncert i ove glazbenice.
-- gogoo -- 05.09.2024. u 14:09
Respect!!!
-- sewen -- 05.09.2024. u 14:59
Divna preporuka! Hvala! Ljubim!
-- luki2 -- 06.09.2024. u 00:44
Oprez je u životu važan; zato nemam dozvolu planirati putovanja sam, jer bih lako došao do zaključka tipa „ma hajde, tisuću kilometara, mogu ja to“… Ona je puno mudrija i manje sklona nepredvidivim avanturama; svaku moju takvu putešestviju razlomit će na dva dijela i natjerati me da tamo gdje sam mislio projuriti pronađemo nove sadržaje. Tako smo povratak iz Varšave razlomili na tri dana; jednu smo večer prespavali s druge strane Tatri, blizu Zakopana, prethodno posjetivši Kielce i Krakow, pa se sljedeći dan preko Žiline i Trenčina spustili do Bratislave.
Već smo prilično na jugu, pa je vani vruće. Ona radije čita knjigu i pije kavu, jer više nema snage i deveti dan bauljati po pustim zamcima koje smo ionako davno već posjetili, pa ostavljamo vozilo u trgovačkom centru koji je taman dvadesetak minuta hoda od centra. Uzimam dovoljno vode u ruksak, pa radim krug Bratislavom, preko Hlavnih namesti i pored nekoliko crkava do ispod zamka (po onoj vrućini čak je i za moj entuzijazam, kojeg bi mnogi prozvali običnom bedastoćom, previše ispenjati to usred dana) a onda se jednim mostom spuštam na drugu obalu, pa uz dunavsku šetnicu u hladu dolazim do drugog mosta, kojim prolaze samo tramvaji i pješaci. Ta šetnja pruža izvanredne vidike na grad, pa kada mogu okidam fotografije.
Bratislavu smo posjetili jedne sad već gotovo davne zime; pamtim je po raspojasanom veselju puka na trgovima osvijetljenim vatrama iz bačvi uz koje se pio sjajan punč i grickale pajde sa kiselim zeljem i slaninom. Naravno, i po bratislavskom Starom hradu. Ne znam hoćemo li do ovog mjesta više dolaziti ili prolaziti, možda će nam ipak avioni postati prihvatljiviji način putovanja; neka zdravlja i nnjima i nama. U početku ovog poduhvata vrtio sam glavom; sada mi se čini da bih mogao voziti do Švedske. Mogao bih, samo kada mi stožer to razlomi u nekoliko dana.
Odmaramo se i krijepimo specijalitetima što smo ih nabavili u nekom potravinyu kraj Žiline (peciva s orasima, grožđicama, naribanom jabukom, borovnicama – s malo šećera a puno voća; ne znam više kako se zovu ali su fenomenalna; podsjećaju me na majstorske radove koje je kada bi k nama došla spremala pokojna teta Ivka; sestra moje bake koja je živjela u Pragu; od knedlički do legendarnih tačkrla). Nakon prve snažne i prave crne kave koju smo popili u desetak dana s pogledom na nepregledni smeđi Dunav, hvatamo zalet pa skrećemo dalje prema jugu, za Madžarsku.
Odustajem od ideje da po ovoj vrućini odemo negdje na fiš ili somperkelt; radije nabavljamo neke domaće sokove od cikle i mrkve iz frižidera, pa se vraćamo na autoput, a onda prema Szombathelyu.
Tu nas već u smiraj dana čekaju daleke i nepregledne puszte; na jednoj takvoj unajmili smo posljednji smještaj ovog poduhvata; nedaleko ceste koja granicu spaja sa Szombathelyem i Csornom. Kada se smjestimo, pojedemo u slast domaćih kobasa i rajčice kupljenih u nekom dućanćiću, zalijemo ih hladnim tokajcem i osvježimo, ostaje nam možda sat vremena danjeg svjetla; mažemo se Autanom, pa trpamo vodu u ruksake i odlazimo u nepregledna polja suncokreta i žita. Ovdje nema ničega na valjda četrdeset i pedeset kilometara; samo gdjekoji osamljeni hrast, pa ti se čini da pridržava nebo da samo ne padne na zemlju. Umiruće sunce daje tim prizorima drugačiju boju; boju tišine i spokoja kakvog se rijetko gdje može osjetiti, isprekidanog tek pokojim krikom ili pjevom daleke ptice. Mračni putevi u drvoredima prastarih stabala vode nas nazad, u sigurnost i ugodnu hladnoću zgrade građene od debelih, starih opeka; u tišinu i san.
Posljednjeg dana stigli smo još potrošiti sve forinte što su zveckale po džepovima i nabaviti obećane tokajce i egri bikavere, pa se nakon posjeta starom lendavskom gradu i namakanja u hladnoj Muri zaputismo kući uz uvijek izazovnu i mističnu Ivanšćicu što pluta nad ravnicom punom jare i izmaglice. Deset dana ljetnog plandovanja; zalog za budućnost i uspomene.
Ispričavam se Dvi-tri jer sam u svojoj nemaštovitosti stavio isti naslov kao i ona; nemam pojma što bih stavio umjesto ovoga. Time završavam epski ciklus napornih i tendencioznih izvještaja o podrivačkom protunarodnom putu usmjerenom na propagandu hladnih piva sjevera, a protiv turizma na Mediteranu :))).
-- j. -- 02.09.2024. u 06:30
Dobrodošli! Zna se, bez tokajca nema povratka :)
Novi naslov: Organizacija
-- Lastavica -- 02.09.2024. u 06:41
sjajno, @Vjetre :
ovaj središnji dio neba naslonjenog na stabla je čista lirika
-- Donabellina -- 02.09.2024. u 08:10
vjetar u krošnji uspomene.. fotopoezija...
-- Dinaja -- 02.09.2024. u 08:21
Hvala ti što si stavio ovaj naslov, srce mi je zaigralo ;). Lijepo mi je to sto ti i supruga putujete skupa (mislim, kao da drugačije i priliči) i što ti supruga dijelom skroji plan puta... pa putujete zajedno, ima i ona svojih znati/želja. :). Imas ti zeznuti smisao za humor. :))
Dijeljena, zajednička iskustva su...sve...što vrijedi.
Što se tiče Mediterana, ne bih... kud svi Turci tud i moja Mujica... Baš mi i jutros priča dojmove... bit ce toga još... ne moze, promukla, bas sve reći. Kad sam spomenula svoj maturalac u Prag, kaze, taj MIOC i dan-danas ide u Prag, svi drugi biraju Španjolsku, Grčku... A ja ne mogu nikome objasniti, pa ni svom vlastitom djetetu, koja je šteta učinjena Mediteranu zahvaljujući turizmu (ta riječ je vjv turcizam;) i ljudskom pohlepom za osvajanjem terirorija i zabijanjem vlastite zastavice (vlasništva) na osvojeno, pokoreno.
-- Dvi, tri riči... -- 02.09.2024. u 09:46
Puno puta sam namjeravao posjetiti Bratislavu. Nije daleko od Beča, au KOmaromu, u Madžarskoj u blizini Gjora sam gotovo godinu dana radio. Pa samvikendima kad sam ostajao u Madžarskoj znao otići u Sopronj, Beč, Budimpeštu, Prag. Međutim, Bratislava je, na žalost, uvijek ostala negdje po strani. Zapravo, uz Brno to je dini grad u kome, kad govorim o ovom području nisam bio. Nadam se da će jednog dana biti prilike za posjet, pa da tako uz Varšavu i Krakow, gdje sam bio zaokružim svoju "srednjeeuropsku" priču.
-- Bocaccio -- 02.09.2024. u 10:21
samo da ti spomenem nebitno uz tvoj post ali u mojem sjećanju stoji : baka mojeg supruga je Hrvatska pemica rodom iz Bratislave , pa eto, poznat mi je njihov govor u kući u koju sam se udala uz sva jela i sve običaje koji su me dočekali ( Jezuš Krištuš kakov mršava Dalmatinka si dovel )
-- Donabellina -- 02.09.2024. u 11:16
Uživam u tvojem kadriranju, a fotke su ti odlične kao i uvijek. Besprijekorno napisan kratki putopis! Još me samo zanima koga si to nazvao stožerom, svoju Dragu ili? :)
-- Mariano Aureliano -- 02.09.2024. u 17:46
Kada negdje otputujem moje pripreme su dugotrajne, možda i previše. Ta planiranje se uvijek meni prepuste.:)
-- viatrix -- 02.09.2024. u 21:02
Genijalno si napisao, posebno o.mojoj Bratislavi....Divota! I neka ste uživali...Moja baka je znala govoriti:"Ježiš Maria" kad bi necim bila šokirana, a smješno je jer se ona zvala Marija, a moj djed broj 2 : Jozef!:)))) lLjubim!
-- luki2 -- 02.09.2024. u 23:50
Divno je osjetiti nečiji doživljaj mjesta, grada, ljudi.
Imala sam davno u planu posjetiti Rusiju, onako vlakom, nikad kraja, nastaviti do Kine, Vijetnama....u mislima sam to više puta prolazila. Vidjela sam se s mnoštvom knjiga, gledajući kroz prozor, upijajući prizore, dotaknuti nešto autohtono, daleko. Okusiti.... Ne bude niš od tega. Nisam za kruzere, ali tko zna .
-- Kukumare -- 03.09.2024. u 17:38
Stožer, da, pa samo je jedan stožer. :)
Ljudi dragi; putovanje počinje prvim korakom. Ja imam sreću, neizmjernu sreću, što nas dvoje zasuzimo u istom času istog filma; isti nas grad obuzme i šuteći se pogledavamo pod istim zvijezdama. Je li to stvar vježbe i navike i dobre volje, ili ničim izazvana kemija - nemam pojma. Nema uludo utrošenih para, nema optužbi, nema razilaženja; Ona manje voli uzbrdice a ja zatvorene prostore; sve se dogovori i razdijeli u djeliće koji stvore zadovoljstvo. Neizmjernu puninu možete osjetiti već kada zabacite ruksak s vodom i slancima, na prvoj stanici tramvaja, na nekoj Mrežnici ili Bundeku ili Srnecu, tu iza ugla. Ne odustajte, od sebe, na prvom mjestu; ako vam imam što poručiti, to je onda to ;).
-- j. -- 03.09.2024. u 21:06
Ti imaš sreće, j. Ovo je divna poruka.
-- Lastavica -- 04.09.2024. u 06:25
e ovaj put ću samo pohvaliti zbilja izvrsne fotke, tekst ću ujutro čitati na miru, sad imam te rituale kapanja u oči prije spavanja, dobro došao nazad.
-- NF -- 04.09.2024. u 21:17
< | rujan, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |