vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 30.09.2024.

Posljednja nedjelja u rujnu

Nitko još kada ih vidi ne bi kazao: ostarjeli su već i onemoćali; gotovo pa će ući u sedmo desetljeće života; ako u petak uvečer pođu na neki koncert a u kišnu subotu u nekakav trgovački centar, jedva čekajući da iziđu poslije malo na zrak i prošeću kada kiša stane, to će značiti da su u nedjelju već dovoljno umorni da mogu spavati do osam, čak pola devet, što se nije desilo već godinama.

I tako, zamalo da se izjalovi plan o paklenom vikendu kojeg su osmislili već tjednima ranije; ona će na to često mrštiti obrve; kada ćemo mi imati dva dana da se malo očisti ovaj svinjac; on će je s rukom na trbuhu ili tamo negdje – gdje je najslađe - gledati u oči, pa šaptati kako će ti dani doći ubrzo, gotovo da to može obećati; već negdje u studenom, kada se kroz krošnju trešnje posvema otkrije sivo i mokro nebo s kojeg je graktanje gavrana protjeralo kosove i laste.

Pa onda, nakon što su popili kavu i provjetrili kćerin stan dok je na putu, pođoše u goru; nekada se u nju išlo tako da se čitavu goru prelazilo u jednom danu; danas je za to potrebna pomoć; tetive bodu a i koljena baš više nisu sasvim gipka - a ako se naspavaš i kreneš iz kuće tek iza deset, onda više niti nemaš baš vremena; dolje, s one druge strane točno u podne čekat će autobus uz pomoć kojeg će savladati velik dio uspona, da imaju više vremena za onaj događaj.

Događaj? Tamo negdje, pri sredini planine svake posljednje nedjelje u rujnu slavi se i pjeva; onaj planinarski dom vode muzikaši i veseljaci; u godinama iza njih već su ih dobro upoznali i slušali valjda deset puta; još jednom uživati u toplom jesenskom popodnevu nije loše.

Putovati autobusom uzbrdo po serpentinama nije baš ugodno; no puno je bolje i odgovornije nego voziti se vlastitim vozilom, jer autobus u svakom slučaju vozi cestom, bio ti u njemu ili ne – a i onako to vozilo poslije moraš negdje ostaviti pa ti problem predstavlja to što nećeš moći sići tamo gdje bi u tom čas htio, nego gdje si auto ostavio.

Izlaze iz vrelog i zagušljivog autobusa u posljednjem trenu prije nego će njemu trbuh izići na nos; duboko disanje oštra i hladnog planinskog zraka bit će tu od velike pomoći; jako je dobro što je doručkovao odmah kada je ustao, pa je sada želudac prazan – i može se poći dalje; hodati prema vrhu, pa dolje, na zapad, prema suncu, gdje odjekuje glazba i cika veselih planinara na brdu.

Sat vremena takva hoda natjerat će ih ipak da malo promijene plan; iako ih oni što su već uranili pa čekaju tamo, na dogovorenom mjestu – zovu i traže, oni će ih još malko ostaviti u neizvjesnosti, pa skrenuti na dobar ručak u dom koji se smjestio usput. Umjesto velikih porcija, sada ih zanima da pojedu nešto dobro, pa se preko polupraznih tanjura gledaju s osmijehom; pola će pojesti ona, a pola on, i tako će zamijeniti zdjele i tanjure; glavno da je kupus mekan a pljukanci ukusni; jeste li siti gospođo? Oko njih cika i vika djece što su s obiteljima vjerojatno automobilima stigla na planinu; utješno se na to pogledaju, pa prozbore kako nije loše imati već veliku djecu; dobro – i od te se velike djece nešto uvijek očekuje; da imaju svoju djecu, pa da tu djecu onda čuvaju oni prvi, oni o kojima priča ova priča – a nije sasvim u krivu bio onaj što je ispričao priču o velikoj djeci i velikim brigama; no njih dvoje još su premladi za to - barem pod ovakvim jasnim i lijepim suncem što ih miluje dok veseli, tihi i siti silaze prema njemu.

Nakon što otpiju vode iz čutura i tako utaže žeđ, valja dobro prionuti pa ubadati štapove na putu što kroz guste šumarke i tarasle livade vodi prema sada već golom proplanku; iz daljine čuje se potcikivanje i pjesma; stari bas i malena mandolina započeli su svoju vječnu, meku igru: danas, dame i gospodo, koncertira Ko dojde dojde Ol stars bend!

aec12181-0957-4e42-9320-968771f0c30f

I tako, izgrle se i izljube s prijateljima i poznanicima; popiju koju putnu ili prigrizu neki fini štrudl; tancaju i pocupkuju u ritmu glazbe; dok on nešto snima ili donosi pivo prijatelju, već se neki pripiti pajdo našao hofirati joj; to će on saznati tek poslije, kad na onoj strmini što slijedi krenu nevolje i strah; sada je tek neka nejasna sjena na njenu licu; što je – ma ništa; ma što je – ma ništa; dok su još tamo - tek će kroz par koraka prihvatiti njegov poziv na valcer kada se zapjeva o golupčici mladoj i koncert će već dobrano prići kraju kada se sjene navuku nad krošnje a prvi oblaci zastru zapadno nebo. Valjat će se oprostiti s ljudima i poći dalje; ovi će na ovu stranu a oni na onu; njih će dvoje pak na svoju stranu, na stazu koja je slabije poznata ali znatno skraćuje put kojim valja poći u grad.

I tako, što od prve hladnoće a što od one sjene na licu, stigoše nad neku blatnu i visoku strminu; nasred puta pružio se malen jarak u svjetlosmeđem blatu što ga je u noćima ranije vješto izorao malen potočić nastao poslije velikih pljuskova; valja se spustiti dolje.

Uzalud ju je učio godinama o tome kako se na nizbrdici hoda u cik i cak i kako se od četiri točke, kada je teško i najteže, baš nikada ne puštaju tri; gospodin Strah je taj što će na visini od sedam ili deset metara s pogledom na blato i bodljikavo grmlje odraditi svoje, a ne može joj sada dati ruku – i tako će se on spustiti dolje, pa poput mede što bira hoće li slatku košnicu odalamiti lijevom ili desnom šapom – maše njoj koja sada već u panici stoji nad onom strminom i zdvaja nad time kako će sići.

Sakriven od grmlja odozdol prilazi i neki mladac; čovjek u najboljim godinama i kondiciji, pa kako njen glas postaje drhtaviji ali odlučniji u strahu i vici, tako i njegova glava tone sve dublje gledajući bilo što na mobitelu, ili na podu, samo da prođu pa da on može dalje, uvis.

On malo požuruje mladca, pa malo svoju gospu; ona nema pojma da imaju publiku, pa sada već naglas proklinje i dom i koncert i blato i planinarenje, i kuda ju je opet doveo da se razbije i unesreći, umjesto da su ostali kući. Mladac i on pogledavaju se u potaji s osmijehom, pa mu on namigne; hajde ti gore, imaš tu prolaz sa strane; mladac odlučno zavrti glavom, neće – neka se gospođa sigurno spusti, pa će on onda dalje, da je ne smeta.

I tako, nekoliko minuta tmine; baci štapove pa daj po guzi; ma dat ću ja tebi po guzi; lijeva ruka, desna noga; pete zabodene u blato i dlanovi što se u strahu pridržavaju za posljednju prašinu i korijenje; i eto nje dolje; već skuplja u sebi riječi za bukvicu što će mu je očitati, samo kada se zaustavi, a onda spazi onog mladića, pa mu – šireći vješto ruke – izrekne molbu za oprost; ma ništa, gospođo, samo neka ste se vi sretno spustili.

Znaš, čut ćeš ti mene; ma čuo sam te već; jesi dobro; ma jesam; crveni obrazi i lupa srca; grašci na čelu i blato na rukama; sjest ćemo pa ćemo sve očistiti.

Sve što se očistiti dade. Ono što ne mogu očistiti voda, vješti dlan ili papirnata salveta - očistit će šuma; njen tihi šum u posljednjem satu jakog sunca što njega poziva da iz ruksaka, neka se nađe, izvadi naglavnu lampu - a nju da ga pomalo svisoka pogleda: pa nismo još toliko stari da za dana ne stignemo dolje.

A onda, korak po korak, malo nizbrdo, pa malo uzbrdo; već su među dugim sjenama pod kulama starog grada nad potokom; on tiho, izokola, kao da prstima pipa teren spominje crnu kraljicu što se možda ovdje negdje za vrelih ljeta u potoku kupala posvema gola - pa joj spominje kako ovo drveće možda žudi za ljepotom i kako nije pristojno da su tako brzi, jer neka je se ono nagleda; šutnja je sve kraća a osmijeh sve češći; dat ću ja tebi kupanje s usisačem; kraljice moja crna; strmina je zaboravljena a pred njima posljednji dio puta što se spušta do nekadašnjeg sela sa starom crkvom i grobljem, pa mogu već planirati; ovdje bismo mogli na kavu, ili na palačinke, ili ćemo uhvatiti onaj autobus; daj samo malo da požurimo.

I ona je već uvjerena da opet može što još prije nekoliko godina nije mogla niti sanjati; da može gotovo čitav dan provesti u toj planini hodajući kilometrima; kada se pogledaju pa se savladavaju da ne prasnu u smijeh, znadu da je ostalo samo još jedno: da mu na uho šapne što joj je tamo gore rekao onaj, onaj pijani, dok se on neoprezno odvojio tek na čas.

Neću ti to reći; odbija ona, čak i na njegovo navaljivanje; to ću zaboraviti. Zaboravit ćeš?; ma naravno; od tebe ću zaboraviti.

Sada su već izišli iz autobusa, a prvi je mrak pao nad njihov grad; nad grad njihove mladosti i prošlosti. Na tabli obližnjeg restorana ugledali su stvari o kojima još pred koji trenutak nisu ni sanjali da bi ih večeras mogli kušati; nije trebalo mnogo pa da iz džepova izvuku posljednje eure, kao onomad, kada su još iz njih u sličnim prilikama vadili posljednje dinare – i eto već, sada se ti neki wokovi s kikirikijem i knedle sa šljivama ukazuju kao sasvim realne stvari; idemo? idemo! Idemo.

Pa opet dijele i mijenjaju tanjure, hraneći jedno drugo posljednjim zalogajima umočenim u topao pekmez ili umak; dok poskrivećki kao nekada iz ruksaka piju ledene gutljaje vina ipohranjena u čuturici, što su ga natočili tamo gore iznad one strašne strmine; ili ga miješaju s kupljenom kiselom vodom; da bude još slađe.

Njihov im se grad smije i romori kao zaigran starac, otpremajući slabo osvijetljene prazne tramvaje u prvu noć i pružajući umornom lišću mekan ležaj na tlu. Dok ima vas i ovakvih beznadnih danguba što iz džepova izvlače posljednje kovanice, ja neću zgasnuti kao ostarjela i zaboravljena zvijezda – reče im on, pa s prvim zvijezdama stade nešto nerazumljivo mrmoriti o posljednjoj nedjelji u rujnu. Posljednja nedjelja u rujnu; prvi pogled zime što grije na obrazu poput meka i vrela poljupca pripadanja i oprosta. Netko nas je naš lakomisleno odveo niz strašnu, blatnu strminu, a mi smo mu utisnuli vreo cjelov pod crnom i ledenom šumom, da nikada ne ostanemo u njoj – i da nas grije i tješi; poput jeseni u sjećanjima; poput mladosti zaboravljene u vremenu; poput šapta pomirbe nakon suza. Poput posljednje nedjelje u rujnu.

30.09.2024. u 19:53 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.