penetenziagite

nedjelja, 30.11.2025.

Duga pješčana uvala

- - -

Tako su Biserka i Ivan, uz njegov nevoljki pristanak, odlučili da se on u noći na koncu sljedeće nedjelje sakrije kod nje na tavanu; jednostavno – od tog ponedjeljka više neće dolaziti u školu.

Biserka je Ivana uvjeravala kako kod nje na tavanu ima dovoljno mjesta; njen stari umjesto Drage još uvijek prima plaću koju donose iz vojske, pa će mu ona lako odvajati nešto za jelo; u noći može poći u vrt i dvorište, tamo gdje svaki čovjek ide sam a obavi što mora – i tako će Ivan kod nje čekati da se zbi što se zbiti mora i da ta oluja nad ljudskim glavama prođe kao što svaka oluja proći mora, pa da se ponovno može početi živjeti mirno i bez straha.

Biserka više nije bila dijete – i dobro je znala da će, ukoliko Ivana uspije spasiti – u njegovoj duši steći zahvalnost i naklonost; činilo joj se da i on nju gleda očima muškarca koji voli – a ne samo kao nekoga tko mu je dobar i drag, ili očima pohote i strasti.

Jer, kao što se svakog proljeća uvijek iznova razbudi strast i život u nekada mrtvim i suhim biljkama, tako je i Biserka osjetila da je u njoj ponovno probuđeno ono što je nekada osjećala za svog Ivana, još iz onog doba kada su bili djeca, slobodna i bezbrižna; prije nego je oteše i odvedoše u život kakav su za nju naumili.

- - - - - -

Večer prije nego li se Ivan popeo s njome na onaj tavan, sjećala se Biserka, on ju je pod lipom dotaknuo po ruci pa svojim dlanom čvrsto stisnuo njenu nadlakticu obučenu u grubu, debelu košulju od sukna. Biserka se okrenula prema Ivanu, puštajući ga da je drži tako čvrsto, na rubu boli, slušajući sve ono što joj je bez glasa ovaj mladić na taj način govorio i što je mislila da čuje a iz njegovih usta nikada nije bilo izrečeno.

- Sutra ćeš navečer doći do crkve, pa ćemo otići kod mene; popet ćeš se na tavan u mraku sa stražnje strane ljestvama da vidiš što je sve gore i što će ti trebati, a možeš donijeti neke stvari da onda kada budeš dolazio ne moraš donositi sve – rekla mu je na koncu.

- Ja ću te spasiti; neću te pustiti da te uzmu. Čuvat ću te onako kako si ti mene čuvao kad smo bili djeca – više prošapće nego reče Biserka nekud u mrak, ali ipak da se čuje, pa okrenu glavu prema gore, da njene riječi podupru mjesec i daleke zvijezde, strašeći se od onoga što bi u Ivanovim očima mogla ugledati nakon njih.

Sve što je Biserka o Ivanu znala jest to da je neustrašiv i dobar; čovjek može odrastati, mogu ga kvariti bogatstvo, nada ili nerad – ali dobrog se čovjeka, mislila je Biserka, ne može pokvariti. Dobrota je neugasiva!

Ivan je šutio i držao je za ruku čvrsto i dugo, kao da osjeća da bi ga – samo da je pusti – velika matica vode što plovi rijekom života uz njih odnijela niz vodu da ga nikada više ne bude.

- - - - -

Kako su konačno dogovorili, tako i bješe: Ivan je potiho i kroz mrak, skrivajući se uza zidove i prolazeći kroz mračne vrtove i voćnjake stigao do crkve u nedjelju navečer, već duboko u vrijeme policijskog sata, pa ga je Biserka uhvatila za ruku i povukla uza se u mrak one lipe – i nakon što su jedno drugome prošaptali pozdrave, tako otrčaše ulicom do ruba vrta njenog dvorišta, pa preskočiše stare i raspadnute ograde.

Prošli su kukuruzište i vrt, pa se prišunjali staroj kući sa stražnje strane, a onda se po odavna postavljenim ljestvama popeli na tavan kroz malena vratašca pod samim krovom.

Ivan je u mrak Biserkine sobe odložio svoj ruksak i skinuo cipele i kaput, pa ga ona privuče sebi i zagrli u toj tmini obgrlivši ga rukama onako vrela od trčanja i penjanja. Kako ga je zagrlila, tako je u sebi čula neki glas koji joj govori da ga ne da pustiti od sebe više nikad, ako treba; ostala bi najradije s njime ovako stojeći i grleći ga s glavom položenom na njegovim prsima sve do kraja samog vremena ne tražeći ništa više za sebe.

Zapravo, kada bismo bolje zagledali u Ivanove oči, mogli bismo vidjeti da su i one u mrak gledale tek tako, da ne vide ništa, već da budu: i Ivan je osjećao kako je toliko privučen sjajnom i nježnom Biserkinom ljubavi pa je duboko u sebi znao da takvo što nikada nije osjetio u životu, niti je sanjao da takvo što postoji.

Znao je on zagledati se u školi u kakvu lijepu djevojku iz grada, ali od njihove nadmenosti i hladnoće bivao bi odmah snažno i zauvijek odbijen. Zato se često povlačio u osamu svoje kuće u kojoj bi provodio vrijeme u čitanju knjiga ili slikanju; otac mu je u nekoliko navrata znao donositi slikarske boje iz obližnjeg dućana, pa je Ivan uživao čitajući knjige o slikanju i gledajući fotografije djela starih, slavnih majstora, pokušavajući svojom rukom na kakvoj nevješto razapetom staroj plahti oponašati ono što je vidio.

Uživao je u svom domu u samoći, čitanju i slikanju puno više nego li u druženju s drugim ljudima – i sada je ovako, u Biserkinom zagrljaju – prvi put nakon dugo, dugo vremena osjetio toplinu drugog čovjeka i važnost brige za njega koju nije osjetio još tamo otkada mu je mati preminula.

Ti ćeš sada, čitaoče moj, najbolje umjeti i znati sam sebi prepričati što je to što osjećaju Biserka i Ivan - i je li vrijedno toga da se o tome piše i priče raspredaju – a ja ću te tek pokušati uvjeriti u to da jest.

Jer, kada se dvoje mladih ljudi što od nesreće ravnodušnosti, svejednosti i prezira svijeta oko sebe žele spasiti ono drugo pogledaju u oči – ne poželiš li i ti sam o tome ispričati kome neku priču?

- - - - - -

Je li u njihovu zagrljaju prvi pokret učinio Ivan, ili je to bila Biserka, sada je tako malo važno – ali negdje u gluhoj i hladnoj noći, među glasovima prvih ćukova i sova i dalekom tutnjavom topova u mraku, oni se primakoše postelji, pa se počeše skidati i kupati svoja tijela usnama, dugo i polako; kako se već ljube dvoje koji ne znaju ni za što drugo u životu osim za vatru što u njima za ono drugo plamti poput požara.

Kada je Ivan prošaptao Biserki na uho da je već jutro, ona se polako obuče, pruži mu iz ormarića pored kreveta nekakav smotuljak hrane, pa mu pokaže gdje da se krije, po kojim gredama da ne hoda i što da radi kada mu dođe raditi ono što čovjek čini tamo gdje odlazi sam od sebe i jer tako mora.

Biserka pođe u grad po neke stvari, vidjeti ima li posla u tvornici i hoće li trebati još uvijek šivati kakve vreće, uniforme ili cerade, a ponajviše zapravo zato da sazna što se s tim planom vojske u propadanju zbiva i hoće li doista dječaci iz škola bivati uzimani pod oružje.

Tada ona prvi put u životu osjeti kako u njoj bukti radost što je skrivati valja, jer će inače probiti i provaliti iz nje poput bujice, samo ako ne ukroti to ludo srce što lupa u grudima do neizdrživosti.

- - - - -

Na trgu već bijaše velika masa ljudi što se okupljala izvidjeti što se zbiva s njihovim najmilijima i hoće li se vojska doista povlačiti iz grada uskoro i u neredu, kako je izgledalo. U tom času priđe ljudima neki oficir s pištoljem u rukama, pa ispali nekoliko hitaca u zrak i ponovi ono za što je tvrdio da je već stoput svima kazao, a to je da će svi dezerteri bivati kažnjeni smrću na licu mjesta, i da će umjesto njih, budu li bježali od svoje obveze, uzimati njihove najmilije, rodbinu, roditelje da ih utamniče dok se ovi ne vrate pod oružje.

- - -

Sva uzbuđena i vrela od guranja u masi, Biserka predvečer - nakon što je pomagala u nekoj predionici slagati tkanine u ormare i za to dobila vreću s nešto brašna - pođe s tom vrećom pod miškom kući, pa zaobiđe nekoliko glavnih ulica i kroz vrt se u potaji uvuče u kuću.

Njeni stari uplašeno su gotovo polumrtvi ležali u kući pod prozorima, naviknuti na ono najgore što jedni ljudi drugima već čine kada su ratovi, prevrati i nesreće, pa im ona pristavi na štednjak slabu juhu od toga što je kući donijela i poskrivećki dio te juhe odvoji u posebnu posudu koju će odnijeti Ivanu.

- - - - - -

- Vubili ga budu, Biba, vubili – reče Ivan držeći glavu među dlanovima i misleći na svog nesretnog oca kojemu Ivan o njihovom planu baš ništa nije rekao. – Što će on sada, morat će me poći prijaviti u redarstvo da sam nestao, jer inače će u razredu vidjeti da me nema, pa će doći po njega, da ga odvedu i da ga nitko nikada više ne vidi.

- Mrak ga bude pojel!

Pomisao na to da bi Ivan nakon majke mogao ostati i bez oca unijela je u Biserku led i užas. Nije se usudila protusloviti mu niti jednom jedinom rječju; uhvatila ga je rukom za njegov dlan, pa nije puštala dok god se on nije pomakao – a onda mu je kroz zube promrsila:

- Ti si moj i uvijek budeš samo moj, a ja budem samo tvoja!

Te riječi bijahu posljednje što su to dvoje ljudi jedno drugome rekli. Kada se već spustila noć, Ivan bez riječi uprti onaj ruksak pa još jednom poljubi Biserku u čelo na rastanku, te se spretno spusti ljestvama u dvorište, a potom svojoj kući, da bi ujutro opet sjeo u svoju klupu u razredu gimnazije – i čekao da se s njime desi ono što se desiti mora.

- - - - -

Ivan u stvari, to vam već sada smijem ispričati, Biserku zavolio nije – i odmah mu je nakon one noći kada ju je onako obljubio bilo jasno kako se njemu takvo što s njome desiti ne može. Previše je naime lagodan život Ivanovo srce otvrdnuo i naučio ga na to kako se odmah pored nas bezbrižno žive životi očuvani tuđom mukom i znojem u kojima se ne mora raditi stvari koje se ne moraju raditi - i da postoje gospe koje će baštiniti bogatstvo i imanje, pa bi mu s njima život mogao biti daleko lakši i bezbrižniji nego s nekom ljupkom seljančicom što još uvijek o dvadesetoj bosa guske Biškupečkom cestom goni.

No, Ivan je u sebi znao osjetiti strast koju je pored njega u času probudilo Biserkino jedro, zanosno i zrelo tijelo; odreći se užitka u takvoj stvari bilo je za njega ipak previše – jer nije znao niti zbog čega bi uopće Biserku odbio kada je onako otvoreno od njega tražila nježnost utažujući tako vatru strasti što je u njoj prema njemu gorjela - niti je Ivan znao kako bi takvo što uopće s njom učinio.

Kada bi se nakon svega proživljenog u tim danima provedenim uz Biserku zagledao u sebe, Ivan je dobro razumio kako to maleno, prljavo i živahno klupko života zavoljeti nikada ne bi umio – ako bi uopće i znao što to voljeti znači, niti bi s njom mogao započeti nov život onako kako je viđao da to muškarci i žene od ljubavi čine, ne brinući o tome što će se s njima sutra zbiti i od čega će tu ljubav u vremenu pred njima hraniti i obodriti je da traje.

Biserka je u Ivanu budila ono što svako mlado i lijepo žensko u muškarcu probuditi može, pa nakon što je znatiželju i plamen tog izazova u sebi one noći obilato u blagoslovu njena naručja utažio, Ivanu se nimalo nepriličnim nije činilo ostati na Biserkinom tavanu skrivajući se od vojske, kada mu je već od srca ponuđeno – dokle god treba, a onda sići s tog ledenog, vlažnog i mračnog tavana u nov život ponovno čist i netaknut, kao da s neba silazi među ljude.

Davni je Ivanov san bio – onako kako je to viđao kod tečeka Štefa na njegovoj kuriji, sjediti u pletenom meko podstavljenom stolcu pod trijemom nad nekim lijepo obrađenim vinogradom, čitati knjigu i piti nešto slatko, meko i tiho kao što je sumrak nad beskrajnim bregima što se pružaju dokle god čovjeku pogled seže, bez ikakvih briga i posebnih težnji. Ivanov san bio je oženiti se za neku od bogatih djevojaka s kojima je polazio školu što su ga onako naočita zagledale uvečer na korzu, pa nemati posla ni s kime i nizašto, ako se takvo što baš ne mora.

Na tom je putu velika i strašna prepreka postao ovaj dugi i neshvatljivi rat u kojemu se jedni bore baš za to da gospodi omoguće da i dalje bez brige i tiho uživaju pod trijemovima svojih kurija, a drugi da sve te kurije razruše, otmu i spale i sagrade novi svijet u kojem nitko besposlen neće sjediti pod trijemom s nogama podignutim u zrak i piti neko slatko vino. Baš zato, Ivan je osjetio kako bi ga Biserkina snažna briga mogla zaštiti i izvući od rata, a dalje od toga njegova misao nije išla, kao što niti čvorak ne leti dalje od slatkog grozda u vinogradu, makar ga tamo čekala skrivena gazdina zračna puška.

Koliko je prokletstvo koje se na muškarca što osvoji žensko srce može sručiti kada takvo što iskoristi, umjesto da – ako ne osjeća isto – ne odbije i ne ode svojim putem i tako ne pokuša ugasiti vječni plam ljubavi, možda je Ivan mogao unaprijed doznati čitajući one knjige koje je već volio čitati, a u kojima su žene ljubile svoje odabranike srca tiho, stidljivo i ponajviše nesretno, jer njihova su srca bila ili tvrda i neosjetljiva, ili lako zapaljiva ali bez dubljih osjećaja za drugoga.

Odbiti žensko tijelo što se nudi samo, nemoćno i golo u svojoj strasti, vatri i samoći za Ivana nije postojalo kao mogućnost, niti je i takvom čemu uopće razmišljao. Navikao uzeti od onoga što se nudi baš sve bez pitanja i ikakva obzira, on je kročio kroz snažan vonj i vrelinu Biserkine želje onako kako mlad i radostan kraljević kroči pokorenom zemljom kojom će već sutra vladati.

Ivan je negdje u sebi možda naslućivao, ali nije želio znati niti misliti o tome što je u stvari u Biserkinim očima upalio kada se pred njima onog popodneva pored groblja pojavio (pa se zato valjda tako lako od njena zagrljaja posljednje noći i otputio i odlijepio, pošavši izgladiti to sa svojim ocem, obvezama i vojskom kako i priliči i kako je i red).

Jer, moguće još da bih vam o svemu mogao ispričati i ovo: žena kada iskorištava muškarčevu ljubav čini to očitom zavodljivošću i lakoćom koja svakog tko umije barem malo gledati i očima, a ne samo srcem - duboko i jasno upozorava: bježi. Žene u stvari vrlo slabo umiju lagati, šepureći se pred onim čije su srce obuzele lako i nevješto i uživajući u kakvom imetku, lijepom izgledu ili kojem drugome zlatnom teletu što ga na svoj oltar života stavljaju, pa oko njega obigravaju i kite se njime očito, neskriveno i zaigrano poput malena djeteta.

Muškarci pak - samo kada se uhvate nečije ljubavi bez da je ikada imaju namjeru ičim uzvratiti - tihi su, podmukli i oprezni tati i otimači s malo ili bez ijedne riječi. Muška je laž puna tišine kao što je umrla školjka na žalu prepuna pustoši davno osušena pijeska. Žensko je tijelo prebogata lomača za snove sazdana od šutnje i potrebe.

Možda - da se Ivan usudio o svemu promisliti bolje i shvatiti kako je počeo opasnu i strašnu igru s nečijom sudbinom – ne bi tako olako prihvatio sve što mu se tih dana samo od sebe u svojoj golotinji, prostoti i neizdrživoj iskrenosti prostrlo pod nogama, već bi se o tome usudio sa samom Biserkom kakvu tihu ali odlučnu rečenicu prozboriti, da joj njome izreče sve što u sebi nosi.

Ili ne nosi; tako da to čega u njemu nema nikada s onim što je u Biserki trajalo još godinama poslije – do konca njenog vremena pod nebom – istim postati ne može?

- - -

......

Tako je Biserka iza sebe u vlastitoj duši ostavila tri groba, tri muška života od kojih onaj prvi nije stigla, onaj drugi nije umjela, a ovaj treći nije – božejojoprosti – niti poželjela spasiti.

Pitala se Biserka u godinama što su slijedile – koliko je njene krivnje u svemu, pa je od takvih dugih, tmurnih i teških misli ne bi uspjelo spasiti niti šivanje čipki u mraku pored vatre u prizemlju kuće, kamo se sada – kada je doista i postala udovom – spustila živjeti.

Japica i mati poživješe još nekoliko godina, pa su i njih potom ispratili prema groblju, da ih zakopaju pored pepika i Drage – i zaborave, a onda su u kuću uselili Biserkina sestra i muž sa djecom, dogradivši joj posebnu sobu na strani prema lipi i zdencu, da u njoj dočeka starost i konac onako kako se stara i zaboravljena živina negdje u kutu naših pogleda dotepe do smrti i kraja.

Biserka je u godinama što su slijedile radila u nedalekoj tvornici tkanine, naučivši s vremenom krojiti, šivati i prošivati složene i teške zahvate na odijelima i ženskim kostimima, pa je konačno napredovala do položaja marljive i šutljive predradnice koju su muškarci poštovali i slušali, a žene se bojale zamjeriti joj – jer tko zna, trojicu je ta pokopala, pa da ne bi i još koga, mislili su ljudi oprezno zagledajući za njenim leđima kada bi prolazila prema hodniku uprave.

- - - - -

Nitko Biserku više u oči pogledao nije, a ona je na takvo što i navikla – i nije niti osjećala potrebu da bi je itko u oči gledao, ako to ne može biti njen Ivan.

No, s vremenom je i njegov lik postajao sve bljeđi i nejasniji, pa je Ivan u Biserki prelazio iz sjećanja u san, a iz sna u nadu; u ufanje kako će stići dan kada će se sve razjasniti, pojaviti i sići s neba među ljude onako kako istina jednom mora doći na red.

Tako i bi.

- - - - - -

Biserki već bješe skoro pedeseta, pa se bližio i onaj čas u kojem će se o njenom umirovljenju početi pričati – u tvornici i po hodnicima i po rodbini i susjedima, a kada jednom priče o tome krenu, ljudi stanu tražiti nekoga tko će onoga o kome je riječ odmijeniti, pa ga lako i brzo zaborave.

Jednog popodneva, maglenog i toplog, u kojem južina bijaše puhala Biškupečkom cestom noseći lišće i prašinu poput pošasti pa se s onih crnih brda nad Plitvicom spuštala nad grad gurajući sav zrak na sjever, Biserka je u poštanskom sandučiću svezanom komadom žice na staru, zahrđalu lesu pronašla plavu, neuglednu kovertu s nepoznatim rukopisom, oblijepljenu sa svih strana ljepljivom trakom.

Strpala je onaj komad papira u unutarnji džep kaputa, pa se ogrnula i potiho uputila sa stražnje strane kuće, škripajući visokim, crnim gumenim čizmama po slabim prečkama starih ljestvi što su još od onog vremena stajale naslonjene pored otvora na zidu pod krovom i vodile na tavan. Tamo se uvukla u mrak i vlagu i sjela u tišini na daske što su preostale od one postelje koju je još dedek istesao Dragi i njoj da tamo zasnuju obitelj, a sada su zaboravljene i stare trulile na tavanu.

Biserka je razderala rub one plave koverte, a unutar pisma pojavi se još jedna koverta; bijela, malena i lijepa, što je sa strane bila obojana ukošenim sitnim crvenim i plavim prugama. Ta je koverta bila otvorena, ali pravilno odrezanog ruba, a na njoj su bile zalijepljene mnogobrojne sitne i raznobojne marke dalekih zemalja preko velika mora.

Na koverti je lijepim, starinskim slovima bila ispisana adresa gospođe Jelice; žene što je živjela u gradu i – Biserka se odmah sjetila – s Ivanom i njom polazila isti razred pučke škole još onomad, kada su svi bili malena i bezbrižna djeca. Jelica je bila djevojčica iz dobrostojeće gradske obitelji; otac joj bješe sudac a mati je vodila nekakav salon za gospodu u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, tamo blizu samog Kapucinskog trga.

Biserka na nos iz džepa natakne naočale debelih, skoro prozirnih okruglih okvira, zabaci kosu što joj je na čelo padala skroz iza uha, izvuče iz one bijele koverte dvostruko presavinut komad toliko tanka papira da ga se poboja uzeti u ruke - pa u polumraku, kroz svjetlo što je dopiralo kroz daske ispod starih crijepova ugleda na dnu onim istim lijepim i pravilnim rukopisom ispisan potpis Ivana Tugarića.

- - - -

..............

- Ako ne želim ja, možda ćeš željeti ti – pomislila je Jelica tada, i nikada se zbog toga što je učinila pokajala nije, jer još uvijek ovim svijetom hodaju duše što od dobra vjeruju kako su ljudi poput obojanih kocaka u slagalici, pa kada jednu izvadiš, lako ćeš po obliku i boji pronaći drugu da je na slobodno mjesto umetneš.

Biserka pak – to ste već odavna shvatili – nije spadala u tu grupu ljudi, već je od malih nogu, još otkada je odvojiše od njena Ivana i poslaše na njive i u nadničarstvo, razumjela da ljudi nisu zamjenjiva roba poput cipela, stolaca ili svjetiljki, pa da umjesto jedne utakneš drugu da ti svijetli i služi u životu i čini te radosnim i spokojnim.

Ljudi su posebni – i traju u nama tek onda kada ih srcima a ne očima gledamo, da nam budu svjetlo i da mi njima budemo isto to svjetlo što će trajati u tminama i žalostima njihovih života.

- - - - - -

Držeći ono pismo u džepu mantila što ga je navukla na sebe kada je iz Sela pošla do one daleke, pješčane, vjetrovite medulinske plaže, Biserka je razmišljala o tome kako je Ivanu dala sve svoje što je imala; čast i poštenje i ugled žene i supruge do kojih je držala malo ili ništa pred ljubavlju što je osjećala za njega, samo da ga spasi i udalji od vojski i ratova i smrti – a on se sakrio na onaj tavan poput tata dok je njeno tijelo oteo i uzimao kao što bi uzimao običnu vreću brašna pa ono što je u njoj - usuo u kotao vruće vode da se od toga najede, izdovolji i pođe dalje.

Dragu je zamrzila zbog Ivana i zbog toga što su njegovi učinili Ivanovima, iako je dobro znala što su oni Ivanovi prije toga činili Draginima, pa i dok je još Drago bio s onima među kojima će Ivan dočekati kraj rata – ako se uopće jedni i drugi smiju i mogu njihovim imenima u tom ratu punom prevrata, gadosti i nesreće zvati – i pokopala je Dragu umotanog u prljavu vojničku deku poput vreće od kostiju i trula mesa, i sina je svoga jedinog voljela onih nekoliko mjeseci dok je bio i dok nije prestao biti i život mu u samrtno i bolesno tkivo udisala svake noći bez uspjeha, a Ivan je dotle sanjao o drugoj, kako s njom sjedi pod trijemom daleke, bogate kurije pa gleda u sumrak pijući slatko, crno vino.

Ivan je - sjeti se Biserka tresući se od takve misli - sanjao drugu, i tko zna koje je još isto tako uzimao i otimao i krao im poljupce, blagost i nadu – samo da bi za sebe pronašao ono što tamo gdje je on tražio pronaći nikako ne možeš.

Jer, sve čovjek može u životu kupiti, prodati ili trampiti – i sve se u životu mijenjati može, samo ne može to da nekog zavoliš prvi, uopće ne znajući zbog čega si ga zavolio sam od sebe i jer drugačije nisi umio; pa od njega dobiješ to isto.

Najbolja stvar u životu posve je besplatna. Ne možeš je predvidjeti, niti tražeći pronaći, niti zamijeniti.

- - - - - - -

Biserka sazu s nogu one mokre i vlažne cipele u kojima joj se svijet na putu do mora činio širokim i ledenim klizalištem, pa bosa, tek u nekim starim, poderanim čarapama što su joj dopirale sve do sredine njenih već slabašnih i mlohavih bedara – nakon što je jedva, podupirući se rukama o pijesak ustala – učini nekoliko koraka u more. Hladna je morska voda brzo i požudno obgrlila njene slabe i mršave gležnjeve što su bili navikli na dugo i teško stajanje za strojevima i gaženje blatne zemlje po njivama, pa su je jedva pridržavali da se na trbuh i lice ne sruši u more.

Tada iz džepa mantila izvuče ono pismo, pa ga lagano ali odlučno baci daleko u more ispred sebe, gledajući nekud prema zapadu, prema suncu što se spuštalo u daljinama kupajući nebo svojim toplim i jakim svjetlom u posljednjem satu popodneva.

...........

30.11.2025. u 13:16 • 2 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 23.11.2025.

Pod gorom

Jedan nezaboravan vikend; Caravaggiova Presa di Cristo u Goriziji, kozji sir u Kobaridu, šetnja do Napoleonova mosta na Nadiži što je spajao Veneciju i Beč; spavanje na sedam stupnjeva s vrećom u Julijskim Alpama; ujutro Cividale del Friuli i Castelmonte, pa povratak preko Soče. Kad imaš godišnju slovensku vinjetu (za cijenu koje se do Splita možeš provesti tek četiri - i nešto sitno - puta u jednom smjeru) i auto koji dijelom pije struju, onda je samo stvar tvoje volje i odmornosti koliko ćeš daleko doprijeti u to meko, podatno i nezaboravno tkivo bijela svijeta. Dobro, o odmornosti nećemo; to se lako liječi. Ona, naime, slatkim glasom veli negdje iza posljednje pive koju dijelimo na Tromostovju; ljubavi, ako ti se bude spavalo, ti samo reci; ja ću ti ispričati sve što trebamo napraviti u kući; to će te razbuditi do kraja... Nije bilo potrebe; čovjek radije vlastitu kuću na Njen užas krsti vikendicom ("da, tako se mi prema njoj i odnosimo, to si dobro rekao").

Na koncu se uvijek oko najvažnijih stvari složimo... i konačno već duboko u nedjeljnu noć, kada se pod vrhom vjetrobrana bude tek pojavljivao onaj slabašni crvenkasti tračak repetitora sa Brežičke gore *, dajemo jedno drugom obećanje - makar i bez riječi, običnim stiskom ruke - tamo na mjestu s kojeg moja ne smije dalje ako želimo sigurno stići kući: ovo moramo ponoviti zimi...

____________________

* "Brežička gora" - interni termin za brdo s repetitorom koji služi kao svjetionik u mrkloj noći već negdje od pravca Krškog kada uvečer hitate slovenskom autostradom kući; brdo se pruža južno od Brežica a odlikuje crkvicom Svetog Vida na vrhu; zapadno od njega s početkom u ubavoj Bušečoj Vasi (Krka!) vijuga cesta što preko Gadove peči vodi do Novog Sela Žumberačkog pa vozačima a i ornijim biciklistima omogućuje krug ako im je stalo do toga da u jednom danu posjete recimo Brežice, Žumberak i Samobor

________________________

Update 24. studenog; budući da Lasta i Meca ne vide fotke preko imgbb-a, pokušao sam kod sebe konačno i sa Postimageom, pa molim da se dojavi jel sada okej :))))

23.11.2025. u 07:35 • 20 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 16.11.2025.

Spoznaja bez kalendara u ruci

Lišće umire oko nas u milijardama s naoko odlučnom i neupitnom vjerom u konac, zavaravajući nas opet iznova svojim samrtnom uzdahom: - Gotovo je; jednom za svagda; nikad više; opraštam se s tobom zauvijek; ostavi mjesta u sjećanju i za mene - - - tiho i snažno šapuće posljednjim drhtajima na toplom jesenjem vjetru, posve sigurno kako nas je uvjerilo u sigurnu i beskrajnu pustoš samrtnog leda; padajući nam krotko i zavodljivo između nogu leteći pored šalice s posljednjim makijatom ispijenim na suncu i svježem zraku.

No, mi se više ne damo prevariti; nismo ti ni mi, kume, od jučer. Izgubljeni, predani i zaboravljeni, vjerujemo još uvijek čvrsto u posljednju stvar koju smo s mukom ali kroteći radost u očima spoznali u godinama iza nas: - Ne varaj nas, lišće; dobro znademo kako je tvoj samrtni ples obična, jeftina predstava za jednu sezonu. Kao da opet s prvim toplim danima neke daleke i sada nezamislive veljače nećeš u nama probuditi staro ufanje u vječnost i posve nove pupove u naizgled mrtvom tkivu; kao da odavna već ne znamo da iza svake tvoje samotne i bezizlazne zime slijedi zov nekog znanog, dalekog, čežnjama okupana proljeća; prijetvornog i sama sebi neobično važna poput plava neba što podupire obzore koji padaju na nas.

- Sam sebi neobično važan - ponovi naglas običan, zaboravljen promatrač u metežu vrtloga vjetra pod već gotovo golim krošnjama.

16.11.2025. u 12:00 • 6 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 09.11.2025.

Alge, plankton i morska flora

(Instagram)

- Bija je ovdi onaj šta ne jede jer gleda u sunce – reći će tiho ali odlučno jednog davnog ljeta Vjekin tast dok su tamanili nešto s roštilja. Spojiti još početkom ovog tisućljeća naturalizam domaćih ljudi na otoku s nečim stranim, neobičnim i tako dalekim kao što je nejedenje činilo se tada prilično nemogućim.

Jednog od posljednjih ljeta pričaju njih dvojica ponovno o tom čovjeku i njegovu posjetu; stari se prisjeća tih godina nakon rata, kada su na otok počele dolaziti grupe ljudi iz grada; osamljenih, u pravilu pregaženih netom završenim ratom, izgubljenih ali osnaženih potragom za nečim novim i lijepim; vječitom ljudskom potragom za čarobnim štapićem. Turisti su tek počeli dolaziti; plaće su počele rasti; izgledalo je na mah da deset godina što su ih pojeli skakavci neće postati i dvadeset.

Dobro, Vjeko je uvijek na more vozio starom cestom; iz tog doba datira i druga rečenica njegova tasta koju ćemo ovdje spomenuti, a koje se uvijek rado sjeti; glasi – e moj zete, po tebi bi kapitalizam već odavna propa'.

Prošle su godine, a čovjeku se čini da su prošle čitave ere vremena, pa kao da ne živiš više isti život, nego neki drugi, i zaista bi tako i mislio da nisu ljudi ostali isti kakvi su i bili; lakovjerni, zanositi, nezasitni i premalo zamišljeni u svojoj nevolji.

Da je bilo spojiti Hiru Ratana Maneka i staru cestu u jedno, kako je to moguće u snovima - možda bi svijet bio bolje mjesto; misli danas Vjeko, sasvim legitimno ali i sasvim utopistički i lenonovski, kako i priliči starkelji na pragu šezdesete.

- - - - - - -

"Indijac Hiro Ratan Manek živio je samo od Sunca. Transformacija njegove fiziologije znanstveno je dokazana, jer se po nekoliko mjeseci podvrgavao 24-satnom nadzoru liječnika boraveći neprekidno na vrhu neke zgrade kako bi dokazao da se doista može živjeti samo od sunčeve svjetlosti. Za to vrijeme uzimao bi samo vodu i povremeno tijelo izlagao suncu. Funkcionirao je kao potpuno zdrav čovjek.

Iako je bio najslavniji po tome što ne konzumira nikakvu hranu, već je na neki današnjoj znanosti još uvijek neobjašnjiv način energiju dobivao samo od sunčeva zračenja - to zapravo nije najbitnije. Najbitnija je sloboda, neovisnost, psihičko i fizičko zdravlje koje takva aktivnost donosi. Naime, Hiro je svjedočio kako tri mjeseca nakon redovite vježbe nastupa stabilizacija psihe, nakon šest mjeseci stabilizacija tjelesnog zdravlja i smanjenje apetita, a potom se čovjek pretvori u solarni čip kojem je potrebno samo malo izlaganja tijela suncu, kako bi se to stanje održalo trajnim. Ovo je vrlo jednostavna tehnika besplatno dana na uvid svima bez potrebe osobnog učitelja i bez ikakvog religijskog konteksta kao tehnologija transformacije bazičnog metabolizma gledanjem u izlazeće ili zalazeće sunce, kada nema škodljivog ultraljubičastog zračenja, otprilike do jedan sat od izlaska sunca, odnosno jedan sat prije zalaska. Počinje se s trajanjem od 10 sekundi i svaki dan produžuje se za dodatnih 10 sekundi, sve dok se nakon nekog vremena ne dođe do granice od nekih tričetvrt sata.

Naravno, Hiro nije mogao svima garantirati ono što je uspjelo njemu, no svakako je jamčio velik napredak u smislu psihičkog sklada i tjelesnog zdravlja, te smanjene potrebe za hranom."

- - -

Svijet bespotrebnosti morao bi, kao i svaki drugi, imati svoju čvrstu ekonomsku osnovu; njegova osnova moglo bi biti sunce. Dijete od osamnaest koje se protivi ratu i potrošnji jest normalna stvar. Čovjek kojeg više ne možete uvjeriti u to da ga itko od ičega mora braniti, da se živjeti baš bezuvjetno mora, i to baš ovako - i da mu još štošta treba, čitav jedan naramak stvari i usluga (čovjek koji svoj pinklec lako podigne u času?) izrazito je opasna društvena pojava; vrlo loše utječe na mladež, žene i nemoćne; da je takvih zgubidana više, izbušili bi ovaj svijet iznutra da postane šupalj i krhak kao osušeni mravinjak, pa da se uruši i nestane u prah; kako se to baš svim svjetovima prije ili kasnije desi.

Pod utjecajem takvih štetnih elemenata i nepoštene inteligencije svako se malo pojavi neki Chriss Mc Candless, da utekne i nestane preko neke svoje Ticlanice, pa onda o tome gledamo filmove što su ih snimili ili čitamo knjige što su ih napisali isti takvi besposleni sanjari i lutalice.

Doista, pokušajmo barem na čas - govori nam Vjeko - zamisliti svijet u kojemu je netrebanje vrlina. Ljudi sjede u zoru ili sumrak, češu se na nekom mjestu koje ne mora biti iza uha i gledaju u sunce; ne treba im (dokazala sama NASA) čak niti voda; tek možda šalica čaja s vremena na vrijeme; stvar čiste kurtoazije. Nema se više što prodavati, reklamirati niti otuđivati: od nešto konoplje što raste po poljima kao korov ispleli ste dobrih vreća i tkanine, pa se time ogrneš; ljudi na svijetu nema nego nekoliko stotina milijuna, jer žive od sunca, a ne od nevolje: nema baš siromaštva i oskudice; nema se kime i zbog čega vladati. Ljudi ne jedu, jer ne moraju: sva energija koja im treba dobije se od sunca; zato većinom žive u toplijim krajevima, gdje sunca ima napretek. Tek ljeti najsmjeliji odlaze malo bliže inače poslovično oblacima češće prekrivenom sjeveru; reda radi; štono se kaže, da im stražnjica vidi puta, samo bez aranžmana i bukinga, pa s dalekih i visokih planinskih hrbata mašu suncu i jedni drugima na pozdrav. Nema više teritorija, resursa, bogatstava koja bi se svojatala i prisvajala; sunce na istim paralelama sije svima jednako i ravnomjerno, samo ako sije, a nije još do sada bilo da nije sjalo; no hoće li biti da sjati neće, ostaje tek da se vidi; pardon maj frenč, je li; ostaje tek vidjeti.

Nije tu važan nikakav Hiro niti njegova ideologija i religija; vjerujem da bi on prvi ljudima rekao: vjerujte u što hoćete, ali ne radite gluposti. To je kao ona legendarna scena iz nekog davnog filma o Tesli; nakon što je pokušao Morganu objasniti da mu treba novac kako bi razvio bežični prijenos energije, pa će se tom energijom – samo kada se svladaju vještine potrebne za to – svi moći koristiti u izobilju, Morgan mu s indignacijom između dva dima cigare odvraća: a što ćemo mi onda prodavati, moj Nikola; antene?

- - - - - - -

Morski su plankton, učili su nas još davno, biljni i životinjski organizmi koji, uslijed neznatne sposobnosti samostalnog kretanja žive slobodno lebdeći u morskoj vodi nošeni strujama i valovima. Biljni planktoni jednostanične su alge kremenjašice ili modrozelene alge što proizvode organsko tkivo oceana.

Na onome što ne samo da je oku nevidljivo, već je gotovo nepokretno, pa prepušteno sudbini struja, oceana i valovima, počiva tako svijet: četiri petine svega živoga.

Ocean je beskrajna slika svemira; svemir je uistinu glavninom ništa; predivna i stravična pustoš u kojoj elektronskim omotačima lete elektroni udaljeni jedni od drugih više no što je u stvarnom svijetu uopće zamislivo.

- - -

Kada njoj želi iskazati što joj je u životu, Vjeko je zove svjetlom.

Svjetlo je snažno, nenadomjestivo i stalno; priđeš li mu preblizu, mogao bi se opeći; udaljiš li se od njega, provest ćeš ostatak svog bivanja u posvemašnjoj tmini.

Kada ona Vjeki iskazuje ono što je on u njenom životu, šapće mu na uho kako je njeno sidro.

Sidro je teško i tromo; njegov je smisao u tome da beznadno zapne za nekakvu stijenu na dnu, pa ga ne možeš izvući niti se pomaknuti. Zajedno s lancem kojim si za njega vezan, prepuno je morskih algi, trave i svakojake nečisti, što ga čini još skliskijim i težim za izvlačenje i mijenjanje pravca.

Bez sidra, kada naiđu oluje, bit ćeš odnesen daleko, na otvoreno more, da te prevrnu valovi i obuzme plima, pa da sam postaneš oceanom.

Gledaju jedno drugome u oči - ponekad mu se čini, vrlo neskromno - kao da su ovu mudrost svog nazivlja odnekud donijeli u svijet sa sobom i kao da je nisu sami izmislili.

Sve više unatoč svemu - vjeruju da je tome uistinu tako.

- - - - - - - -

Onda počnu zamišljati fotosintezu; prepuštaju se beskrajnoj i neugasivoj snazi sunca nad njima i zaboravljaju na bilo što drugo što ih za nešto drugo pod njim veže.

Sunce gasne na zapadu s jasnim i tihim obećanjem ponovna susreta.

Svjetlost se probija kroz nebo sve manjom lakoćom i postaje gusta, blijeda i tiha, kao da ponire kroz vodu; kroz slojeve vode, valove i struje. Svjetlost postaje more; more se nejasnom i naklonom blagošću nadvija nad njih štiteći tijela lakom opnom spokoja i punine.

- - - - - - -

Eh, da je Vjeki na pet minuta doživjeti onaj svijet gledanja u sunce. Svijet o kojem je sanjao jedan davni prorok s bradom svijet je u kojem će posljednji kapitalist biti onaj kojem će prodati uže na koje će ga objesiti; to je još uvijek svijet nasilja i užasa praznine; svijet koji nije građen zato da stvari budu drugačije do li korisne. Svijet o kojem si ovdje morate dopustiti na časak sanjati, svijet je u kojemu poduzetnici dolaze i prolaze, a njihove ponude ostaju ispražnjene ljušture od bespotrebnosti i besmisla.

Pa kao što još davni proroci rekoše, svaki je vjernik svećenik, tako na tome mjestu sami sebi od radosti kažete: svaki je čovjek poduzetnik; brat astronaut. Što čovjeku manje treba, to je bogatiji – otkrili su još davni mudraci prvih civilizacija; ne brinite tjeskobno nad sutrašnjicom, pa budite kao ptice nebeske; sanjali su dobri ljudi oko nas.

I ne budite toliko čvrsto uvjereni u to da ih je sasvim nestalo.

Sjede tako opet Vjeko i njegov tast u jedno vruće predvečerje onog već dosadnog i omlohavjela ljeta; kosa mu se jedva suši od mora, koliko je vlage u zraku; vrućina je takva da od nje nema kamo pobjeći, pa joj se prepušta i tone u nju kao u slabo izvjesnu, neizbježnu i nedaleku starost. Pijuckaju neku toplu bevandu (na cijelom otoku nitko više ne kopa vinograd; niti na onom pored; niti na onom pored), pa Vjeko prepričava fotografiju koju je nedavno vidio a prikazuje poplave u Veneciji: neka djevojka kosih očiju, zavrnutih hlača i bosa hoda onim kalama i mostovima s cipelama u ruci; voda joj dopire do koljena, ali iznad glave, kao najskupocjeniji teret i zalog svog neupitnog spasenja drži nekakvu ogromnu dizajnersku vrećicu sa znakom nekog svim pravednicima duševapijućeg brenda odjeće, Zara, Mara, Lara, Bara, tko zna kojeg; kao da je nešto najvrednije i najvažnije što iz sveg tog biblijskog potopa može spasiti.

Jer; spas je ono što svi od prvog do posljednjeg proroka nude i ištu; spas ne zanima nikoga na mjestu s kojeg se spašavati ne treba - jer je dobro i jer rast u kojeg se svi kunu nema granice.

Postoje granice rasta, i davno su ih još opisali američki sveučilišni profesori, a ne nekakva zapjenjena anarhistička skupina što na policiju i skupa vozila baca molotovljeve koktele.

Naime, naslov one fotografije glasi: puno je lakše zamisliti konac svijeta, nego konac kapitalizma.

09.11.2025. u 15:48 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 02.11.2025.

Baba Braška

Kada kreneš prema samom vrhu Istre, pa se već pri kraju svog puta, umjesto da ga završiš negdje na čarobnim pustarama Kamenjaka okružen samo golim sivim stijenama i beskrajnim snažnim morem – zaputiš lijevo, prema istoku tamo iza Valture i Šišana, naići ćeš ispod malenog seoca s visokim zvonikom župne crkve na vrhu brda na nekad pitomu uvalu Kuje.

Na gornjoj, sjevernoj strani ona graniči sa stjenovitom šišanskom obalom na mjestu gdje su još stari Rimljani sagradili velik i stamen betonski mul što će ga narod s vremenom prozvati Kargadurom, danas ponajviše nakupinom kamenja što strši iz mora braneći burama da na ulazu u uvalu dadu još veći zamah podivljalom moru.

Nalazište danas sadrži očuvane ostatke ljudskog postojanja još iz razdoblja ranog i srednjeg neolitika i bakrenog doba ali je do ovog doba najvećim dijelom na žalost uništeno erozivnim djelovanjem mora, pa obuhvaća brojne strukture kao što su jame, suhozidne konstrukcije, nakupine oblutaka i grobove. Na Kargaduru prikupljeni su brojni arheološki nalazi a napose ogromne količine keramike, kremen, koštane alatke, životinjske kosti i ostaci biljaka, a posebno i mnoštvo starih udica, opsidijana, kultnih posuda, privjesaka izrađenih od kostiju te morskih školjaka i puževa.

Južno od Kargadura, tamo gdje se nad morem podiže nevisoka ali široka zaravan Marlere sa svjetionikom na južnoj strani, sredinom će i u drugoj polovici prošlog stoljeća jedna od mnogih vojski što će vladati ovim prostorom držati svoj poligon za vježbe avionskih naleta, pa će malena i ustrašena djeca na kupalištima s druge strane zaljeva nerijetko imati priliku iz blizine promatrati bombardiranja i raketiranja meta u niskim preletima borbenih aviona praćenih zaglušujućom i teškom bukom što čovjeku u utrobi izaziva strah i grčeve.

Danas već, tek koju stotinu metara više prema unutrašnjosti, teško da ćeš zateći spokoj i radost posljednjih galebova i cvrčaka na mjestu gdje sada izrasta neki betonski resort. Ono što nisu raznijeli tuđini i sile od vatre i čelika, raspast će se samo poput davno iznutra izglodana mravinjaka, brižno i od muke i odricanja građena u stoljećima prije nas; da izvana potraje od čvrstine i ljepote, a iznutra u sebi premine i izrodi se ni u što od truleži i slabosti.

- - -

No, negdje na gornjoj, sjevernoj obali uvale Kuje, slijedeći uzak, po sredini travama obrastao put od posljednjih ribarskih koliba uz njive, kukuruzišta i šumarke, možeš ga skratiti preko zaleđa obale, još tamo prije Kargadura i Žive Vode pa potom pristupiti do samog mora.

Hodat ćeš na tom putu kroz radostan zvuk lahora crnih pinija i čempresa nakon što si prošao malene i ledene crkvice glagoljaških majstora iznikle iz crvene, blatne zemlje u zaleđu, pa se ranim jutrom okrenuti prema suncu – da bi konačno ugledao daleke i tamne hridine Cresa što se strmo ruše u more pod prvim tracima vrele ljetne zore.

Moguće da je baš takvo što bilo posljednje od svega što će baba Braška ugledati na svome putu ni u što one strašne i predivne zore, veslajući među zapusima vjetra, oblacima i visokim valovima koji će progutati nju i malen kaić kojim se borila na površini mora onako kako se maleno i bespomoćno dijete bori da ga ne ubije i proguta snažna i golema zvijer.

Što je nagnalo tu lijepu, stamenu i vrijednu ženu na početku starosti da u noći punoj vjetra, kiše i oluje pođe na more?

Da bismo sebi na takvo pitanje umjeli dati nekakav smislen odgovor, moramo se posve vratiti u malena, od kamena sagrađena sela na obali; tijesna, tmurna i teška naselja što su stotinama godina ležala na brdima, zaravnima ili nad uvalama jednog dalekog, bučnog i prečesto bijesnog mora koje je davalo malo a uzimalo puno i previše, otimajući bez pitanja najbolje ljude, najljepše godine i najvažnije plodove onog što smo tada još smatrali vrijednim.

Uske i kamenom optočene uličice između vjetrom i kišama oglodanih i ispranih kuća; krovovi pokriveni najčešće plosnatim kamenim oblucima a rjeđe pravim crijepovima ispečenim od opeke i gline; slama, gnojnica i zadah stoke, zapare i nevolja; tuga i bijes. Vječita borba za skupu i škrtu zemlju; bolesti, jad i prezir; duge i ledene sjene što se obnoć spuštaju na samotne prolaznike i beznadnu tihu mladost koja u tom vlažnom i tamnom paklu traži i pronalazi tračke smisla, ljepote i vrijednosti.

Borba; glad i nevolja.

- - -

Nitko se u selu više nije sjećao kako je baba Braška u njega dospjela, ali je posve jasno bilo kako je pradjed Mijo na nekoj od svojih plovidbi dalekim morem pristao na one kamene i svijetle obale nepoznata i tuđa otoka, pa tamo pronašao družicu za čitav život, da je uzme i odvede od njene volje i da s njom na staroj i zapuštenoj djedovini pokuša ono što mladost uvijek iznova i iznova pokušava, ne mareći za sav jad i težinu koju će joj starost neumorno namrijeti.

Što je onoga djeda navelo zagledati se u njegovu ljubu, to teško da ćemo moći danas znati – kao da bismo ikada i igdje mogli znati išta o tome što ljude uistinu tjera na to da se jedni u druge zagledaju - jer samo tamo gdje čovjek pojma nema zbog čega nekoga voli smjet ćemo pričati o ljubavi, a ne o potrebi, zavisnosti ili interesu.

I tako se pradjed s tog dalekog i dugog putovanja vratio u selo držeći pod ruku lijepu, visoku i punašnu djevojku plavih kosa i duga, tanka vrata, izazivajući kod suseljana duge i skrivene poglede pune tmine i zavisti.

- Neće ni ova dugo, kada drugome u posteju uskoči!
- Di ju je naša, ka` da takvih u nas nema?
- Sve će mu izisti, pokupit i popit, a onda ajme majko!

Ništa se od tih strašnih i zlogukih predviđanja za Brašku ostvarilo nije, jer ona je vrijedno i tiho - ne razgovarajući gotovo ni s kim, a od zazora pozdravljajući s poštovanjem i distancom svakoga - radila i brinula o svemu u kući što su je Miji ostavili još njegov otac i mati – i braća, sada već jedva poznata od dugog i slabog sjećanja, prije nego su od želje za životom pošli u dalek svijet da tamo opstanu.

Ili nestanu.

Braškine su pome bivale veće i ljepše od drugih; njeni su krumpiri iz zemlje sami izlazili s prvim snažnim proljetnim suncem poput bujice; njihovi su kelj i kaul i zelje rasli kao iz vode, da njihova snaga nadraste i nadjača sve ostale, pa pokaže selu kako nije najbolje i najpametnije i najvrednije na svijetu, jer ima i boljih i većih i pametnijih!

Jedina stvar u kojoj je Braška bivala nekako običnom bila je – porod. Već prvog je ljeta onome djedu izrodila sina, izmučivši se pri tome u teškim mukama i bolima gotovo do same smrti i ustavši od postelje tek nakon tri tjedna, kada bi već čitavo selo očekivalo da je iz kreveta iznesu s nogama naprijed – ili kad rodilja od srama što toliko dugo leži ne radeći pod milim Bogom baš ništa ne bi više imala obraza izići pred ljude.

Izrodila je sina - i potom više nikako nije mogla prenijeti dijete da ga porodi. Tražila je i mučila se beznadno i teško, pa začinjala i nosila plod ljubavi i sreće u sebi mirno i polako poput, da prostite, zrele i spokojne krave u nedalekoj štali punoj topline, gnojnice i zrelosti, a onda kada se već na njoj počinjalo viđati da nosi i da je ne valja teretiti je pod neko blago i jakost - iz nje bi konačno k materi zemlji iscurio iscjedak od krvi, nesreće i suza da je opomene na to kako je slaba, teška i jalova postala, pa niti muža ne umije usrećiti kako bi valjalo i kako je red i zakon, ljudski i božji.

Od Braškina je prvog i jedina poroda u onoj kući i ostao običaj da muško po porodu pazi i čuva ženu što mu je srce odabralo, pa joj ne dopusti dvije ili čak tri sedmice od časa kada nov čovjek zaplače poći u polje ili nedajbože podići štogod teško i veliko; na sramotu ostale muške čeljadi po selu i na zavist skrivena i svevidećeg ženskog oka što bolje poznaje tajne i tamu tuđih postelja nego želju i navike svojih.

Kada je nakon tog dugog razdoblja Braška pošla u polje, šećući selom važno i dostojanstveno poput kakve kraljice na magarcu kojeg je vodio njen brižan i spokojan suprug, dobri kralj, stekla je jednom zasvagda u selu najveći ugled među ženskom zavidnom i nezasitnom čeljadi, pa je ono što je slijedilo bivalo nekako prirodno i logično, da se čovjek od čuđenja ne zasiti, ali i da se nikada ne pita kako je moguće da su takve stvari dospjele u jedno malo, mirno i tiho selo.

Braška je s vremenom počela na sebe navlačiti hlače, donoseći tako valjda običaj iz svojih dalekih i stranih krajeva, pa je takva gorda, velika i snažna s motikom na ramenu i debelom kapom na glavi namjesto marame - počela hodati selom do vrtova i nazad i pozdravljati ljude kao da je božemioprosti pop, a ne žena – i ne samo to; već je jedne daleke i tmurne nedjelje pod trijemom svoje kuće - prinoseći polako i ponosno glavu rukama svog muža što su držale kremenom upaljen plamičak, kao da čini nešto najobičnije i najnormalnije – zapušila duhan!

Žena što leži i odmara o porodu umjesto da kopa i tegli već drugi ili treći dan – to je selo još i moglo razumjeti, ali to da žensko hoda u hlačama, pa joj pod grubim i tamnim suknom vidiš obline nogu i svega – božesačuvaj – nad njima, a onda još i da puši, ponuđena od svoga čovjeka, jednako kao i on, srčući kakav vruć čaj ili hladnu bevandu – e toga se nikada pod ovim nebom ovdje viđalo nije.

I sve bi to još narod nekako i razumio pa preživio, jer bilo je pod ovim nebom čudaka i čudakinja do ovog časa, a bit će ih i od sada, valjda još i više – ali to da žena pred drugim ženama svoga muškarca ne ogovara i ne kinji, pa ne govori o njemu loše – već čak i onda kada je se o njemu upita kaže za nj da je dobar, da je voli i da mu žuri kući spremati i rediti, takve se stvari još nije slušalo.

Od toga bi čuda snažno u prsima žena iz sela uskuhalo i pod srcem zaigralo kada bi ugledale kako Braška svome čovjeku skida kaput ili mu – prije no nekud pođe – prstima blago, polako i nježno začešljava kosu, onim plavim očima kupajući ga čitava u sebi i osmijehom čisteći ga od sveg zla i blata što u svijetu čeka i vlada, prije nego ga zagrli i u usne mu utisne najblaži, najmekši i najdulji cjelov kojeg su ljudske oči ikada gledale.

Žena koja beskrajno voli svog muža, a oboje su puka sirotinja i nejač, pa ih nema – kako bi mudro narodno slovo iz potaje kazalo – niti pas za što ugristi, već imadu jedno drugo i nešto krova nad glavom, i od srca su se uzeli.

Nije lako gledati tuđu radost. Ljute li muke i zavisti.

- - - - - - -

Braška je nosila svoju muku kasne jalovosti pod srcem i u očima, gledajući dugo i požudno snena i opijena njegovim tijelom svoga Miju svakog jutra - i nasjedajući na njega raširenih golih bedara zorom uporna, snažna i meka poput jesenje magle.

Izvijala se i trzala onakvom snagom kakvu mogu imati samo žene što drugog vole više no sebe, pa je svoga muža jutrom poljupcima kupala i dan mu milinom i sladorom gradila stalno i iznova; no nakon sina što ga dobiše zajedno, u godinama što su slijedile iza njega – sav je njen trud ostajao uzaludan.

Je li se pri porodu štogod u njoj pokvarilo, pomaklo ili otpalo, pa je Braškino meko i bijelo žensko meso ostalo jalovo i pusto u svojoj toplini, milosti i snazi – to vam ja ovdje kao obično neko piskaralo ne bih nikako umio kazati, jer niti sam doktor niti gospod Bog sam.

Jedino bi, naime, njih dvojica ovdje to umjeli do kraja objasniti. No, za prvoga od njih ne bješe novca, a drugi je - držeći da se među ženu i muškarca petljati ne valja, uporno i dosljedno od svega okretao glavu. Zato ćemo reći jednostavno to kako Braška nakon sina nije mogla imati više djece – i ma koliko željela svome Miji podati poroda i u njegove snažne i grube ruke utisnuti barem još jednu kćer da je voli i ljubi onako kako nju ljubi i voli – to nije bilo moguće.

Možda je s Braškom sve bilo u redu - i možda je stvar bila do Mijina sjemena, tko će ga sada znati, a ionako je malo važno – jer za takve stvari narod će uvijek prvo žensko kuditi i rječju potamniti, a za njih je dvoje takvo što bivalo posve svejedno.

Ne ide, pa ne ide – i nešto se među nas utaklo kako se debeo kolac duboko i nepomično utakne u meku i podatnu zemlju kada ga sila od volje i potrebe nabije, mislili su Braška i njen dragan, pa šutjeli gledajući jedno drugome kroz suze - a bome i smijeh - i grleći se.

Kao da su slutili da im je od miline ostalo još malo svega za užiti.

- - - - - - -

Nije se Braškin Mijo lako sa selom oko stvari svoje žene nosio. Kako ju je doveo u kuću, jedan po jedan od njegovih drugova ubrzo na nagovor svojih majki, sestara ili žena zaboravi na prijateljstvo i bliskost, pa ga počeše kinjiti i udaljavati se od njega. Hajde, ne može se reći – kada je valjalo pomoći u polju i štogod oko kuće, krova ili gradnje, ljudi nisu odbijali takvo što – jer su znali da niti njima sutra netko neće pomoći, a Mijine su ruke bile duge, vrijedne i spretne – i šteta bi takvog majstora bilo napustiti.

No, osjećao je Mijo kako je u selu od svih ostao pomalo napušten i sam, jer tek ga je najbliža rodbina pazila i gledala na to da li im štogod treba, a svi ostali okrenuše glavu od Mije i njegove čudne, strane žene.

Teško se muškarac nosi s onim što selo o njemu i njegovome misli; daleko teže nego bi čovjek očekivao, samo kada ne bi poznavao njegovu dušu i ono što u njoj ima. A u Mijinoj duši nikada nije ugaslo svjetlo koje su još onog prvog dana, ili bolje rečeno: prve večeri na onom dalekom otoku punom pjesme, radosti i vina, samo kada ih je ugledao - upalile svijetle i tople oči njegove ljube, da ga prati i tetoši pod nebom kroz čitavo vrijeme što im je dano bilo da ga zajedno ovdje provedu, i da nikada od tog svjetla tmine ne osjeti.

Volješe se Mijo i Braška onom prostom, snažnom i teškom ljubavlju težaka, ribara i pustinjaka; ljudi dalekih, osamljenih i čvrstih, što im bijahu dovoljni šaka ječma, list zelenja i žmul vina pa da od svega predahnu i ne zamore se životom koji je pored njih i nad njima tutnjao i brzao iz proljeća u proljeće poput daleke i crne željeznice na kontinentu.

- - - - - - -

No, već kroz koju godinu Braška ostade udovom. Nisam ja ovdje da ti pričam o onome što nisam vidio, niti mi je tkogod u meni jasno i odlučno štogod o tome ovdje prepričao, pa ti zapravo ne umijem kazati kako se to s njenim udovništvom zbilo; je li Mijo u kakvoj nezgodi na moru ili polju stradao, ili ga je od Braškinih toplih njedara punih radosti i već gotovo stasala sina oteo kakav rat, car ili kralj, koristeći svoje sveto pravo na muško meso jače i od prava najrođenije žene čovjekove.

Jedino što ti umijem reći jest to da kada vidim Brašku dok je još živa i dok selom hodi u svome udovništvu, crna, zamotana i polagana, pa gleda u nebo, u njenim očima – samo ako se bolje zagledam – umijem ugledati tračak tmine i prijekora.

Znala je ona dobro u kakvom vremenu živi i da čovjeku malo pomoći dođe kada naiđe nevolja pa udari posred srca, a nevolje su ljudima nailazile često, ustrajno i lako, kao vjetar što se spuštao s Učke da smrzne stare kosti i nahladi već načeta pluća ili slabe duše koje tek što nisu na odlasku.

Braška izgubi muža; svog jedinog, voljenog i snažnog Miju za kojim je pošla i radi kojeg je pola poznata svijeta prošla samo da s njime bude, nakon što se u njega od radosti i volje zagledala one večeri pune pjesme i vina na njenom Braču.

Od te i takve nevolje, tužna i sama bez voljena čovjeka ona gotovo da je zasvagdan zašutjela, pa kada bi tkogod do nje svratio ili joj o čemu pitati je ili pripovijedati joj imao, razgovarao bi s njenim sada već petnaestogodišnjim sinom, a ona bi onakva – tiha, ozbiljna i lijepa, s kapom nataknutom do pola lica i u hlačama, okretala ljudima gotovo da prostiš leđa, pa da joj se bokovi i meka stražnjica vide i tjeraju ih u pohotu i nemilost, dok je od sebe odbijala dimove duhana iz stare brezove lule ili čak na brzinu smotane cigare.

Daleka i šutljiva Braška; nikada je nitko nikako drugačije a najmanje po imenu zvao nije, pa je narod sve više počinjao smišljati pakosti na njen račun o tome kako je Miju pod zemlju poslala i kako od nje nije u kući imao mnogo pomoći, a sada duhan puši i samog đavla u muškoj utrobi budi da njime vlada i pomori nam rod, kako je s takvim vješticama bilo i bit će otkada je svijeta i vijeka.

Dovoljno je bilo da mali kojiput pred djecom prepriča kako je majka prorokovala da sutra neće kišiti – iako je svatko po redu i navadi još od najstarijih starih vidio oblačke nad Učkom i još dalje, na zapadu, pa su ljudi zaklanjali sijeno i živad pod krovove spremali – i da se takvo što obistini; ili da nekome od dječaka što se s malim igrao kroz zube promrmlja kako mu otac do sutra neće stići kući iz velika grada, znajući da muško čeljade uvijek u gradu svakojaka posla ima i da ga ništa kući do sljedećeg jutra ne vuče – pa da se i najbenavijem i najnaivnijem stvorenju obistini i na um padne kako to s Braškom nisu i ne mogu biti čista posla, ako ova znade u budućnost vidjeti i sa sigurnošću reći sve o tome što će se zbiti sutra ili dan potom, a pogotovo ako takvo što od dobra nije, već navješćuje kakvo zlo.

I tako je narod ubrzo počeo pripovijedati o tome da Braška čita iz dlana i s neba i iz očiju, pa znade što će se s čovjekom zbiti, jer u njega gleda onako kako učitelj ili pop gledaju u otvorenu knjigu kada iz nje čitaju ono što ljudi o pisanome znati trebaju.

Dvije se zime nisu navršile od Mijina odlaska, a čitav je kraj već o vještici iz sela znao – pa niti sva majčina milovanja, ili vješto sašivene košulje i debeli ispleteni džemperi na plećima njena sina nikoga nisu mogli uvjeriti u to da je Braška pošteno žensko što im muškarce ne snubi i ne odvodi u pakao i ponor požude, niskosti i zla.

Nije doduše, ako ćemo pravo, da muški sami od sebe takvom čemu nisu doprinjeli, pa je susjedin Mate stao kasno obnoć blizu Braškina vrta stalno prolaziti, a Milinom se mužu svako malo baš kod Braškine kuće zastajalo od žeđi, a kada selo tuđa muškarca u dvorištu makar i kod gusterne ugleda, onda možeš znati da takvo što neće na dobro izići.

- - -

Braškin je mali rastao i postajao snažan i velik; na polju je sam mogao uzorati njivu vodeći jako i spretno pred sobom posuđena vola, a na moru bi iz barke učas umio potegnuti punu mrežu i donijeti kući dobre večere. Te ga je noći majka zato dobro pokrila mekim jorganom i svježeg mu mlijeka za jutro spremila uz vatru, pa tiho zaklopila vrata da ga ne probudi – kao da se s njime oprašta.

- - -

Braška je dobro razumjela što selo od nje traži: da uzme tuđa čovjeka za muža, ili da postane kurvom. Trećeg puta Braška u tom malom, tihom i uskom paklu pronaći nije umjela – ili ga je pronašla; samo do danas nije bilo nikoga da to naglas smije kazati, a da ga sa samim đavlom u priči ne spoje.

Pa evo onda, ja ću; ako je takvo što cijena toga da ti ispričam ovu priču, ja ću naglas reći: po svemu što su ljudi znali, nema nikakve sumnje da je i Braška dobro znala kako te noći ne valja poći na more u ribu. Niti joj je od ribe potreba bila, niti je u kući toliko nedostajalo jela ili pila, ali Braška je na more te noći pošla, izazivajući sudbinu i osvećujući se nekome za to što joj uze njena Miju.

U toj mrkloj noći pod kojom oblaci zakrivaše mjesec a vjetar ih je nosio brzo i nemirno, dižući more da pjeni i vale nosi visoko u zrak, baba Braška je iznašla baš taj samo svoj, onaj srednji, treći, ni od koga opisani niti pronađeni put; umjesto svoga Mije, Braška je odabrala nemati drugog muškoga uz sebe, niti kao muža, niti kao pohotnika, da mu od njegove muke primajući ga u sebe još malo zlata otme, pa da od toga živi i traje. Braška je znala da živi u svijetu u kojemu ovisi o muškima; nije ženama tada još bivalo dano da žive same od sebe i po sebi; zato je i odabrala takvo što od srca i od volje.

U selu i nije – da se razumijemo – bilo drugih muškaraca koji bi Brašku zanimali. Oni koje je smatrala dobrim, vrijednim i čestitim, ionako su već odavna bili tuđi, ili su pošli u svijet da im se nikada više za Učkom lica ne nazru, već da samo ostane sjećanje na to kako su posljednje što smo im vidjeli bila široka i pognuta leđa ponad koraka što je vodio u nadu i spas.

One muške što ostaše, pa im ni njihove žene nisu valjale već bi sreću tražili s tuđima, ionako je ona toliko prezirala da nije mogla zamisliti niti čas a da bi u njihovu naručju uzduh udahnuti mogla.

Pa što je onda Braška izabrati mogla, do li puta koji joj se one noći pod samim mjesecom otvorio na goloj i pustoj pučini mora prema Cresu i dalje, na jug, do njena toplog, zaboravljenog i daleka Brača?

- - - - - -

Sve je to ona u sebi stoput promislila i stoijedan put odlučila, samo je još u njoj jedan jedini crv sumnje bdio i rastao poput sove što zlom kobi pjeva u toplu ljetnu noć: njen sin. Kako će Mijino čedo samo opstati u tom svijetu, mogla je Braška zamišljati i o tome praviti planove i priče, ali znati o tome nije mogla baš ništa.

Njihov je sin pohodio školu i završio je po redu, kako je i valjalo, pa kada je još Mijo bio živ, Braška je pokušala nagovoriti muža na to da maloga dadu u višu školu, ali nije se moglo niti imalo od čega, a niti se učitelj u selu želio založiti za maloga pa da može nastaviti školovati se u gradu.

No, godinu prije ovoga o čemu ti pričam, u selsku je školu prispio nov, mlad i naočit učitelj, pa je u njega Braškin sin redovito odlazio pomagati oko svega što je u školi trebalo, jer bijaše jedan od rijetkih pismenih mladića što su umjeli s knjigom, novinama i svime što je na papiru napisano bilo.

Pokušala je Braška upitati učitelja o tome ima li kakve nade da se mali još kako školuje, ali bi posve neprilično i strašno bilo da ju je itko sa stranim muškarcem ugledao, a i sin je znao od učitelja donositi knjige pod miškom, pa je čitao i učio u dugim noćima uz vatru pišući i crtajući nepoznate znakove na malenoj pločici kredom što mu je ovaj dade.

Iz toga je Braška zaključila kako mali na svijetu neće ostati posve sam – a ja ću ti, čitatelju, da te odmah umirim, kazati da i nije; mali je živio još dugo i čestito, izrastajući u dobra i vrijedna čovjeka, što će sa svojom ženom svijetu dati velik i dobar porod, od kojeg ću i čuti ovu priču što ti je sada i ovdje pričam.

Tu mi možeš povjerovati u ovo što ti pričam: jer da nije bilo priče koju bi mi nečija slatka, važna i tolikih lijepih priča puna usta ispričala, ja ti sam od sebe ovakvo što ne bih umio ispričati niti smisliti ono o čemu ti govorim.

Vjeruješ li mi onda?

A s pričom, naravno, moram stići do kraja, pa ću te podsjetiti gdje smo s njom stali: tamo gdje ženske nejake ruke usred hladne i vjetrovite noći po mraku ištu i traže u čamcu svezana vesla prepuna soli, oštrih špranja i mraka. Baš zato je – shvaćaš li sad? - Braška tu posljednju dvojbu što ju je pod srcem nosila mogla prebroditi onako kako ju je i prebrodila, jer je osjećala i znala duboko u sebi, onim čime mi obični ljudi ne umijemo vladati, već takvo što osjete i znadu samo oni snažni, neustrašivi i jaki – da će sve na koncu s malim biti dobro, jer dobra i svjetla na svijetu još uvijek i u stol svemu zlu - nestalo nije.

- - - -

Teška je i strašna oluja nad lučicu nadošla baš nekako oko ponoći, upravo onda kada je Braška isplovila barkom izvan posljednje mrkinte u pustoš pučine. Posljednji su se traci mjeseca nad Kargadurom pomaljali kada je snažno zaveslala u tminu, pa je jedva čujno i s mukom naglas počela moliti za spas svoga sina, upirući šakama prema nebu lice puno suza i grča.

- Mene uzmi, kao što si moga Miju uzeo, a ostavi maloga, neka živi od sreće i neka ga gledaju i podignu umjesto da mu sve otmu i uzmu, kao što bi uzeli samo da je mene uz njega.

- Jesi li čuo? – dometne već gotovo prijeteći Braška gore u mrak to strašno i gluho pitanje, kao da govori nekom poznatom, ne baš milom ali važnom; onome koji može – samo kada bi to htio – ispraviti sve nevolje i popraviti sve što je ukrivo pošlo a vrijedno je toga da se popravlja.

Tko će ga znati, možda su žene u selu imale pravo kada su Brašku zvale vješticom i kada su upirale na njeno drugovanje sa silom od koje se ljudima u tijelu grči i od straha ruke prestaju pomicati - - - a možda je ta strana i čudna žena tek od svoje duboke i trajne vjere naumila ispregovarati dobro za svoje dijete, za meso svoga mesa i mesa onoga kojeg je ponajviše voljela, pa ga je od nje otelo. Jer, kada žena koja voli (više nego što sebe voli) govori o onome koga voli, ona govori i pregovara snagom od koje možda i samom gospodu Bogu znadu barem načas od čuda zaklecati koljena pa se zabrine i zamisli nad nekim poslom što ga je na brzinu krenuo posvršavati.

Tako je nekako baba Braška upirala svoje molbe, prijetnje i pitanja u nebo. Zovem je ovdje babom, jer kako ću je drukčije zvati ako ju je sav narod proglasio običnom vješticom, pa je onakva sva plava i svijetla umotana u crno sukno hodala svog posljednjeg dana svijetom kao da čeka konac svog postojanja moleći i trgujući sa sudbinom svoga djeteta.

Neće biti kurvom, neće se udati; pa što bi uopće od sviju nas i samih nebesa željela ta strašna, nezasitna žena?

Snažna i nezaustavljiva bura zapuše toga časa još jače sa Učke i Ćićarije dolje na jug, noseći kao posljednja i najveća nevolja nabrekle oblake i tamu prema jugu i dalekom otvorenom moru, da svojom kišom još načas zastru pogled čovjeka što se našao u tom strašnom i bolnom kotlu nad vodom – a niti sam ne zna bi li se spasio ili sebe razdao kao žrtvu zavjeta za drugoga.

Rastrga Braška onu kapetinu što joj se već sa čela na oči bješe spustila, pa prihvati veslo i ne pomišljajući bilo što činiti sa mrežom ili udicama na barci, ne skrivajući više ni od koga tko bi je uopće mogao vidjeti u toj tmini svoje prave namjere. Zato raširi noge i sazu sa njih teške i blatne cipele, pa bosa upre veslati pod posljednjim naletom kiše od kojeg se ne vidje u mraku niti nekoliko metara u daljinu, tek iza ruba čamca.

Sva mokra, bijesna i vrela disala je brzo i teško a čujno, da njen dah dopre do pod same oblake nad njom i uspne se prema mjesecu, ne bi li malo onog njegova varljiva svjetla dozvao, a duga joj se lijepa kosa sva rasplete padajući po ramenima i velikim oblim grudima što se njihaše nad krajevima vesala, pa svijetli u tmini poput opomene i vriska.

Ljuta, odlučna i neustrašiva žena u oluji, već posve na pučini, van uvale i svake zaštite i opreza – kao da je znala što će je snaći, pa je odabrala ne činiti svome djetetu kakav skandal ili još veću nevolju od one koju joj drugi pribaviše, makar i po cijenu života.

Takav prizor, mora se priznati, niti sam gospod Bog odavna ne vidje pod zvijezdama u vremenu što ga sam na svoju sliku i priliku stvori i popuni onako kako se pijeskom popunjavaju prazne neravnine među stijenama. Iznenadi se i prene, pa tiho, kao od srama, zazva Brašku njenim rođenim imenom, da je ne izgubi slučajno negdje, putem prema vrhu:

- Marija!

Jer, vrijeme što nam ga dadoše pa nam se nekada činilo kako ga je mnogo, zapravo i nije drugo do li suh, prhak i lagan pijesak na snažnom vjetru sa sjevera koji ga pronosi zrakom kao što noć pronosi mjesečevo svjetlo do samih rubova zore.

Misao o trajanju i nestajanju.

- - - - - - -

Peti dan o njenom nestanku pronađoše prvi jutarnji ribari meko i vodom okupano Braškino prelijepo tijelo kako leži položeno na stijenama obližnje Žive Vode. Njene svijetle, tople i širom otvorene oči bijahu uprte u nebo i u njima više ne bijaše nikakve osude, tmine niti težine, već samo blagost i spokoj.

Mijin sin dočeka vijest o smrti majke tiho i bez suza; onako kako bi netko dočekao vijest o tome da je negdje umrla krava ili je na nečijoj kući od nesreće pukao krov. Umrla pa umrla; rekli bi njegovi – pa ti ćeš živjeti i raditi i dalje, a mi ćemo te gledati, da te kakva nevolja ne otme kao što je otela tvoje stare, poručiše mu zermani.

I tako bi. Mali je izrastao u snažna i vrijedna mladića, pa dugo ne pogleda ni jednu djevojku iz sela, dok mu sama od sebe – kada je već bio čovjek na koncu dvadesetih – ne priđe ona malena Jelka; šutljiva petnaestogodišnja kći starog ribara; deveto od njegove dvanaestero gladne i nesretne djece.

Jelka čovjeka u kojeg se zagledala tako uze pod ruku, ulazeći obnoć u njegovu kuću pokucavši najprije dvaput tiho i bez pitanja poput magle što ulazi nad plodno i široko polje, pa ga konačno zazva nakon što je s crne i guste, blještavila prepune kose strgnula maramu i upitala ga želi li je, obećavši u isti čas kako će mu biti dobrom i vjernom ženom zasvagda, dokle god budu trajali.

Na Jelkinom ispunjenom obećanju kao na važnom ugaonom kamenu počiva na koncu i ova moja priča, jer da ono nije bilo ispunjeno do svoga posljednjeg svetog glasa – ni meni je ne bi imao tko ispričati.

Shvaćaš li sada, kume?

A kada u sumrak siđeš do Kargadura, u neko hladno jesensko veče, dok more doziva tminom i snagom svojih valova, ugledat ćeš daleke i strme stijene creske zapadne obale na vrhu kojih stoje malena, ledena i siva sela puna starih gusterni, kamenih krovova i zapuštenih štala, ista baš kao i ovo u kojem se zbila štorija o babi Braškoj; ženi što je voljela više nego što voli sebe, hodala u hlačama i pušila bez stida – i o njenom posljednjem odlasku na more.

Strašna štorija o smrti što je poduprla život.