Marketing
Alge, plankton i morska flora
(Instagram)
- Bija je ovdi onaj šta ne jede jer gleda u sunce – reći će tiho ali odlučno jednog davnog ljeta Vjekin tast dok su tamanili nešto s roštilja. Spojiti još početkom ovog tisućljeća naturalizam domaćih ljudi na otoku s nečim stranim, neobičnim i tako dalekim kao što je nejedenje činilo se tada prilično nemogućim.
Jednog od posljednjih ljeta pričaju njih dvojica ponovno o tom čovjeku i njegovu posjetu; stari se prisjeća tih godina nakon rata, kada su na otok počele dolaziti grupe ljudi iz grada; osamljenih, u pravilu pregaženih netom završenim ratom, izgubljenih ali osnaženih potragom za nečim novim i lijepim; vječitom ljudskom potragom za čarobnim štapićem. Turisti su tek počeli dolaziti; plaće su počele rasti; izgledalo je na mah da deset godina što su ih pojeli skakavci neće postati i dvadeset.
Dobro, Vjeko je uvijek na more vozio starom cestom; iz tog doba datira i druga rečenica njegova tasta koju ćemo ovdje spomenuti, a koje se uvijek rado sjeti; glasi – e moj zete, po tebi bi kapitalizam već odavna propa'.
Prošle su godine, a čovjeku se čini da su prošle čitave ere vremena, pa kao da ne živiš više isti život, nego neki drugi, i zaista bi tako i mislio da nisu ljudi ostali isti kakvi su i bili; lakovjerni, zanositi, nezasitni i premalo zamišljeni u svojoj nevolji.
Da je bilo spojiti Hiru Ratana Maneka i staru cestu u jedno, kako je to moguće u snovima - možda bi svijet bio bolje mjesto; misli danas Vjeko, sasvim legitimno ali i sasvim utopistički i lenonovski, kako i priliči starkelji na pragu šezdesete.
- - - - - - -
"Indijac Hiro Ratan Manek živio je samo od Sunca. Transformacija njegove fiziologije znanstveno je dokazana, jer se po nekoliko mjeseci podvrgavao 24-satnom nadzoru liječnika boraveći neprekidno na vrhu neke zgrade kako bi dokazao da se doista može živjeti samo od sunčeve svjetlosti. Za to vrijeme uzimao bi samo vodu i povremeno tijelo izlagao suncu. Funkcionirao je kao potpuno zdrav čovjek.
Iako je bio najslavniji po tome što ne konzumira nikakvu hranu, već je na neki današnjoj znanosti još uvijek neobjašnjiv način energiju dobivao samo od sunčeva zračenja - to zapravo nije najbitnije. Najbitnija je sloboda, neovisnost, psihičko i fizičko zdravlje koje takva aktivnost donosi. Naime, Hiro je svjedočio kako tri mjeseca nakon redovite vježbe nastupa stabilizacija psihe, nakon šest mjeseci stabilizacija tjelesnog zdravlja i smanjenje apetita, a potom se čovjek pretvori u solarni čip kojem je potrebno samo malo izlaganja tijela suncu, kako bi se to stanje održalo trajnim. Ovo je vrlo jednostavna tehnika besplatno dana na uvid svima bez potrebe osobnog učitelja i bez ikakvog religijskog konteksta kao tehnologija transformacije bazičnog metabolizma gledanjem u izlazeće ili zalazeće sunce, kada nema škodljivog ultraljubičastog zračenja, otprilike do jedan sat od izlaska sunca, odnosno jedan sat prije zalaska. Počinje se s trajanjem od 10 sekundi i svaki dan produžuje se za dodatnih 10 sekundi, sve dok se nakon nekog vremena ne dođe do granice od nekih tričetvrt sata.
Naravno, Hiro nije mogao svima garantirati ono što je uspjelo njemu, no svakako je jamčio velik napredak u smislu psihičkog sklada i tjelesnog zdravlja, te smanjene potrebe za hranom."
- - -
Svijet bespotrebnosti morao bi, kao i svaki drugi, imati svoju čvrstu ekonomsku osnovu; njegova osnova moglo bi biti sunce. Dijete od osamnaest koje se protivi ratu i potrošnji jest normalna stvar. Čovjek kojeg više ne možete uvjeriti u to da ga itko od ičega mora braniti, da se živjeti baš bezuvjetno mora, i to baš ovako - i da mu još štošta treba, čitav jedan naramak stvari i usluga (čovjek koji svoj pinklec lako podigne u času?) izrazito je opasna društvena pojava; vrlo loše utječe na mladež, žene i nemoćne; da je takvih zgubidana više, izbušili bi ovaj svijet iznutra da postane šupalj i krhak kao osušeni mravinjak, pa da se uruši i nestane u prah; kako se to baš svim svjetovima prije ili kasnije desi.
Pod utjecajem takvih štetnih elemenata i nepoštene inteligencije svako se malo pojavi neki Chriss Mc Candless, da utekne i nestane preko neke svoje Ticlanice, pa onda o tome gledamo filmove što su ih snimili ili čitamo knjige što su ih napisali isti takvi besposleni sanjari i lutalice.
Doista, pokušajmo barem na čas - govori nam Vjeko - zamisliti svijet u kojemu je netrebanje vrlina. Ljudi sjede u zoru ili sumrak, češu se na nekom mjestu koje ne mora biti iza uha i gledaju u sunce; ne treba im (dokazala sama NASA) čak niti voda; tek možda šalica čaja s vremena na vrijeme; stvar čiste kurtoazije. Nema se više što prodavati, reklamirati niti otuđivati: od nešto konoplje što raste po poljima kao korov ispleli ste dobrih vreća i tkanine, pa se time ogrneš; ljudi na svijetu nema nego nekoliko stotina milijuna, jer žive od sunca, a ne od nevolje: nema baš siromaštva i oskudice; nema se kime i zbog čega vladati. Ljudi ne jedu, jer ne moraju: sva energija koja im treba dobije se od sunca; zato većinom žive u toplijim krajevima, gdje sunca ima napretek. Tek ljeti najsmjeliji odlaze malo bliže inače poslovično oblacima češće prekrivenom sjeveru; reda radi; štono se kaže, da im stražnjica vidi puta, samo bez aranžmana i bukinga, pa s dalekih i visokih planinskih hrbata mašu suncu i jedni drugima na pozdrav. Nema više teritorija, resursa, bogatstava koja bi se svojatala i prisvajala; sunce na istim paralelama sije svima jednako i ravnomjerno, samo ako sije, a nije još do sada bilo da nije sjalo; no hoće li biti da sjati neće, ostaje tek da se vidi; pardon maj frenč, je li; ostaje tek vidjeti.
Nije tu važan nikakav Hiro niti njegova ideologija i religija; vjerujem da bi on prvi ljudima rekao: vjerujte u što hoćete, ali ne radite gluposti. To je kao ona legendarna scena iz nekog davnog filma o Tesli; nakon što je pokušao Morganu objasniti da mu treba novac kako bi razvio bežični prijenos energije, pa će se tom energijom – samo kada se svladaju vještine potrebne za to – svi moći koristiti u izobilju, Morgan mu s indignacijom između dva dima cigare odvraća: a što ćemo mi onda prodavati, moj Nikola; antene?
- - - - - - -
Morski su plankton, učili su nas još davno, biljni i životinjski organizmi koji, uslijed neznatne sposobnosti samostalnog kretanja žive slobodno lebdeći u morskoj vodi nošeni strujama i valovima. Biljni planktoni jednostanične su alge kremenjašice ili modrozelene alge što proizvode organsko tkivo oceana.
Na onome što ne samo da je oku nevidljivo, već je gotovo nepokretno, pa prepušteno sudbini struja, oceana i valovima, počiva tako svijet: četiri petine svega živoga.
Ocean je beskrajna slika svemira; svemir je uistinu glavninom ništa; predivna i stravična pustoš u kojoj elektronskim omotačima lete elektroni udaljeni jedni od drugih više no što je u stvarnom svijetu uopće zamislivo.
- - -
Kada njoj želi iskazati što joj je u životu, Vjeko je zove svjetlom.
Svjetlo je snažno, nenadomjestivo i stalno; priđeš li mu preblizu, mogao bi se opeći; udaljiš li se od njega, provest ćeš ostatak svog bivanja u posvemašnjoj tmini.
Kada ona Vjeki iskazuje ono što je on u njenom životu, šapće mu na uho kako je njeno sidro.
Sidro je teško i tromo; njegov je smisao u tome da beznadno zapne za nekakvu stijenu na dnu, pa ga ne možeš izvući niti se pomaknuti. Zajedno s lancem kojim si za njega vezan, prepuno je morskih algi, trave i svakojake nečisti, što ga čini još skliskijim i težim za izvlačenje i mijenjanje pravca.
Bez sidra, kada naiđu oluje, bit ćeš odnesen daleko, na otvoreno more, da te prevrnu valovi i obuzme plima, pa da sam postaneš oceanom.
Gledaju jedno drugome u oči - ponekad mu se čini, vrlo neskromno - kao da su ovu mudrost svog nazivlja odnekud donijeli u svijet sa sobom i kao da je nisu sami izmislili.
Sve više unatoč svemu - vjeruju da je tome uistinu tako.
- - - - - - - -
Onda počnu zamišljati fotosintezu; prepuštaju se beskrajnoj i neugasivoj snazi sunca nad njima i zaboravljaju na bilo što drugo što ih za nešto drugo pod njim veže.
Sunce gasne na zapadu s jasnim i tihim obećanjem ponovna susreta.
Svjetlost se probija kroz nebo sve manjom lakoćom i postaje gusta, blijeda i tiha, kao da ponire kroz vodu; kroz slojeve vode, valove i struje. Svjetlost postaje more; more se nejasnom i naklonom blagošću nadvija nad njih štiteći tijela lakom opnom spokoja i punine.
- - - - - - -
Eh, da je Vjeki na pet minuta doživjeti onaj svijet gledanja u sunce. Svijet o kojem je sanjao jedan davni prorok s bradom svijet je u kojem će posljednji kapitalist biti onaj kojem će prodati uže na koje će ga objesiti; to je još uvijek svijet nasilja i užasa praznine; svijet koji nije građen zato da stvari budu drugačije do li korisne. Svijet o kojem si ovdje morate dopustiti na časak sanjati, svijet je u kojemu poduzetnici dolaze i prolaze, a njihove ponude ostaju ispražnjene ljušture od bespotrebnosti i besmisla.
Pa kao što još davni proroci rekoše, svaki je vjernik svećenik, tako na tome mjestu sami sebi od radosti kažete: svaki je čovjek poduzetnik; brat astronaut. Što čovjeku manje treba, to je bogatiji – otkrili su još davni mudraci prvih civilizacija; ne brinite tjeskobno nad sutrašnjicom, pa budite kao ptice nebeske; sanjali su dobri ljudi oko nas.
I ne budite toliko čvrsto uvjereni u to da ih je sasvim nestalo.
Sjede tako opet Vjeko i njegov tast u jedno vruće predvečerje onog već dosadnog i omlohavjela ljeta; kosa mu se jedva suši od mora, koliko je vlage u zraku; vrućina je takva da od nje nema kamo pobjeći, pa joj se prepušta i tone u nju kao u slabo izvjesnu, neizbježnu i nedaleku starost. Pijuckaju neku toplu bevandu (na cijelom otoku nitko više ne kopa vinograd; niti na onom pored; niti na onom pored), pa Vjeko prepričava fotografiju koju je nedavno vidio a prikazuje poplave u Veneciji: neka djevojka kosih očiju, zavrnutih hlača i bosa hoda onim kalama i mostovima s cipelama u ruci; voda joj dopire do koljena, ali iznad glave, kao najskupocjeniji teret i zalog svog neupitnog spasenja drži nekakvu ogromnu dizajnersku vrećicu sa znakom nekog svim pravednicima duševapijućeg brenda odjeće, Zara, Mara, Lara, Bara, tko zna kojeg; kao da je nešto najvrednije i najvažnije što iz sveg tog biblijskog potopa može spasiti.
Jer; spas je ono što svi od prvog do posljednjeg proroka nude i ištu; spas ne zanima nikoga na mjestu s kojeg se spašavati ne treba - jer je dobro i jer rast u kojeg se svi kunu nema granice.
Postoje granice rasta, i davno su ih još opisali američki sveučilišni profesori, a ne nekakva zapjenjena anarhistička skupina što na policiju i skupa vozila baca molotovljeve koktele.
Naime, naslov one fotografije glasi: puno je lakše zamisliti konac svijeta, nego konac kapitalizma.
Post je objavljen 09.11.2025. u 15:48 sati.