penetenziagite

utorak, 31.05.2022.

Mravi i cvrčci

Uf, to pisanje. Ima, kao što vidite, likova koji ne odustaju od desetak odlomaka teksta – kao da ljudi imaju svo vrijeme ovoga svijeta da bi čitali njihove mudrolije - a za njih riječi kao da proizvodi nekakav mlinac, blender, vješto skrpan kuhinjski aparat a ne neka pošteno napaćena i izmorena ljudska duša; umjesto da napišu i pokušaju kao sav pošten svijet – u dvije ili tri rečenice, negdje na fejsu, ispod slike na plaži, kavi ili pivi - promijeniti svijet - ispisat će ti i takvi - tri ili četiri kartice rečenica gustih i teško prohodnih kao stara paučina s tavana; i još da barem na koncu sasvim određeno i bez ikakve sumnje uzviknu ono što misle da treba - nasuprot tome – dovest će u pitanje i to što su negdje pri sredini zaključili. Živi davež – i još bi ih zbog toga i takvoga truda tkogod neupućen, ne daj Bože, proglasio mravima, pored sveg njihovog zaglušujućeg zrikanja od kojeg se teško osloboditi.

Priča koja slijedi nije baš sasvim umjesna da bi se glavni likovi u njoj prozvali mravom i cvrčkom – barem ne onakvim mravom i cvrčkom o kakvima nas već desetljećima uče po školama, sa zloguko uzdignutim kažiprstom opominjući nesavjesne i lijene pojedince iz posljednjih klupa, koji su danima i tjednima natjeravali loptu dvorištem (danas čitaj: surfali) umjesto da su bubali godine bitaka na Marici, Krbavi ili Sommi. Mrav i cvrčak iz naše priče imaju naglašene crte jednoga, sa sasvim pristojno usvojenim karakteristikama onog drugoga – ali poslužit će, vjerujem - barem da pokušam reći što reći želim. Što ćete, život je prepun kompromisa – rekli bi Vilim Galjer, , Fani Kaplan, Zvonko Bušić ili Urlike Meinhof, pa pošli svojim putem – neka se netko ne naljuti ako se meni učini kako se ne radi o dvoslikama, i da je taj put nekako – jedan, isti; ali to je već sasvim druga priča, i nemojte me hvatati na digresije: držite se, molim vas – za potrebe ovog poduhvata - crvene niti.

A zbog čega sam se tek sada sjetio objaviti i oslikati ovu crvenu nit, tko će ga znati – star sam i smušen, ali sam prilično siguran da o ovome događaju još nisam pisao. Dakle, ima tome već skoro pet godina - u jednom međunarodnom institutu u užem središtu Zagreba bila je postavljena izložba našeg dobrog prijatelja i vrhunskog fotografa, nazovimo ga Mrav, a ticala se jednog madžarskog nacionalnog parka koji uključuje čitav kompleks spilja i krških fenomena kakvih stotinjak kilometara sjeveroistočno od Budimpešte, već gotovo na samoj granici sa Češkom. Otvorenje je bilo onakvo kakva već otvorenja jesu, prilično konvencionalno, pomalo dosadno i sanjivo, u vrijeme kada posljednje sunce zalazi iznad rasutih krovova zagrebačkih višekatnica, pozdravljajući se sa svijetom i ljudima kao sa nikad prežaljenom ljubavi.

Opjevano i odsvirano uz lijepu narodnu glazbu sastava PasztorHora i govore nadležnih službenika, veleposlanika i uvaženih osoba i gostiju - to otvorenje nije bilo predugo – a zapravo smo tamo došli da bismo konačno nakon sto godina vidjeli ljude, među njima i samog Mrava (jer sve smo te slike već odavna vidjeli na mobitelima i u pričama koje su nam ljudi pričali kada smo se posljednji puta s njima na pivi našli), pa smo poslije, negdje u hladu nekoga vrta, polustojeći i polusjedeći, kako to veći ide, pročavrljali uz neko piće, i obećanje da ćemo se čuti kako bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti.

Prije nego kažem to što želim reći, svakako ću vam u vezi Mravom skrenuti pažnju i na to da je čovjek negdje prije korone imao u Ilici, kod Kuglija, u nekom haustoru, fantastičnu izložbu na temu - ruke umjetnika – i tako je fotografirao ruke gotovo stotinjak poznatijih ili manje poznatih majstora svih lijepih umjetnosti – pa ako što od toga uspijete izguglati pod ove dvije riječi među crticama, nećete požaliti, vjerujte mi (zato njegovo puno ime ovdje i nije važno – a i zato što, kako ćete vidjeti, i kako i sam Mrav veli - nije on glavni junak priče). A druga stvar, u koju sam siguran – jest to da dok mi ovo pišemo, čitamo, dangubimo – naš Mrav negdje svojim fotoaparatom vrijedno i u tišini bilježi ono što jedva još čije oko umije zapaziti, ili pretvoriti u ideju da bi se o tome moglo napraviti fotografiju, dapače – cijelu jednu izložbu, koja bi ljudske duše umjela razvedriti, oplemeniti, proljepšati.

Netko će možda reći: sve bih ja te umjetnike, koji bilježe, preispituju i ne kopaju, pa nemaju otkuda zaraditi žuljeve – poslao barem na deset godina u sibire i na gole otoke, da rade i zarađuju u znoju lica svoga (iako, mislim da nema nikoga tko ne bi dobro znao da žuljevi ne moraju izbiti samo na dlanovima ili stopalima, jer ima žuljeva koji žuljaju dulje, teže i bolnije, a nisu baš prostim okom vidljivi – ili nisu vidljivi na prvu) – ali što ćemo s time da danas čak i mravi što kopaju, tucaju, siju ili oru – dižu glave i viču kako od toga kuluka nema sreće, jer rad nije više ono što čovjeka oplemenjuje, nego ga otuđuje?

Gdje samo ono stao? Ah, da – na dogovaranju uz piće: dogovorit ćemo se kako ćemo se čuti da bismo se dogovorili kada ćemo se vidjeti. E sad, vidite, upravo to i takvo dogovaranje (o tome kada ćemo se čuti da bismo se vidjeli) inače u životu, je li, znate to već - ne važi samo u jednom slučaju, ako uz sebe imaš čovjeka koji će riječ provesti u djelo. Naš Cvrčak upravo je takav, a i sebe bih mogao sasvim neskromno ubrojiti barem u kandidate za prijem u takvu grupu, jer - kada se nas dvojica dogovorimo da ćemo u subotu u šest i trideset uloviti bus za nekakve tamo Mikuliće, Kraljev Vrh ili Donju Planinu, onda to i učinimo, ma koliko teško, naporno i ludo bilo (ili kako je jedan prijatelj – mrav definitivno, kao i ja sam, kada smo se u pet i četrdeset vozali jednom negdje prema Šestinama rekao – pa ovo je kao vojska).

Nema tu mobitela ni isprika; nikome još nije otpala noga ili ne daj Bože glava; to je onako – kako je bilo kada smo bili klinci: u četvrtak smo se dogovorili za subotu u pet kod sata, i tko izda – jadna mu majka.

Ono što je važno, to je činjenica da je i sam Mrav onomad, kada se otvarala izložba o onom nacionalnom parku – jer usred svih tih govora i izraza poštovanja, završna riječ pripala je samom autoru - pa je naš dobri Mrav, skroman i tih kakav već jest, započeo obraćanje jedva čujno, da se čovjek iz zadnjeg reda uplaši kako će se uskoro predomisliti, te nakon pozdrava svim ekselencijama i glavatim gostima odustati od priče. Ali nije Mrav plašljiv – ne bi svih tih slika bilo da jest, vjerujte mi – još je kako hrabar – kada treba posljednjim parama snimati ono što će jednoga dana biti vječnost, a Mrav to umije, još kako - samo ne želi sebe isticati – i čuješ ga u tom govoru, kako zahvaljuje i pozdravlja sve kojima treba i ne treba, i goste i organizatore i one koji su izložbu omogućili, pa na kraju svega toga, sada već odlučnim i čvrstim glasom, da ne bi tko prečuo - ističe:
- I još bih želio, na kraju, ali svakako ne i najmanje važno, istaknuti da ovoga svega ne bi bilo bez …-a, i zato …-u - na svemu hvala.

Na to se nas nekoliko značajno pogledamo i nasmijemo (jer ostalih će stotina ili dvije možda i namjerno prečuti ove riječi, već pokrivene prvim pljeskom i guranjem oko stola sa pićima) – a među nama je i sam Cvrčak, koji jednu ruku o čijem je ramenu obješen ruksak poslovično zabije u džep hlača, a u drugoj drži sa nekog švedskog stola ukebani sendvič i trusi ga sa slašću i odanošću istinskog pravednika, pa jedva da ga se sve to i tiče (i na pitanje „dobro, a?“ sasvim iskreno veli“ kaj?“). Dobro mi znamo što znači to što je rekao Mrav: to znači, gospodo ambasadori, organizatori, glavati i visoki uzvišeni gosti, da sa vašim dobro popunjenim stražnjicama, automobilima i avionima, sa vašim nemaštovitim i čistim metodama, napredovanjima, karijerama, kravatama - svega toga ne bi bilo – i to vam kažem ja, jedan običan mravac, jer ne možeš do tih egela i tapolci i pesaka i jama i vrhova doći uvijek i baš samo ne koristeći vlastita stopala, ili čak čitave noge – kao ovaj put. Dogovoriti se da se nađemo negdje u pet, i otpedaliramo na kraj jedne države, a na rub druge, bez isprike – jer, kako ćemo kasnije vidjeti – vrijedi.

Pa onda, ako ste nas godinama i pokoljenjima učili da je mrav uzor, a cvrčak budala – stanite, i preispitajmo mi to vaše učenje; niste li to činili možda tek zato da bi više materijala – ponad naše mravlje odanosti i šutnje – ostalo za vaše cvrčkovanje?

Ako naš Mrav ovako, svima u lice i bez ikakve dvojbe - kaže da bez Cvrčka svega toga ne bi bilo, onda nemamo drugo, nego mu čista srca vjerovati – jer njegove fotografije ne zanimaju ljude koji nemaju vremena i volje katkada čistiti uprljana srca (a srca se prljaju lako i često, to svi znamo) - i na tom mjestu ja zamišljam nekakav pakleni kolovoz - i dva biciklista (Cvrčka i Mrava) koji su sa vlaka sišli još na Keletiju, pa napravili krug po Pešti, obišavši manje-više sve što u Pešti obići treba, red je; i onda baš onako sizifovski, kao posljednji normalni ljudi i prvi luđaci, polako ali sigurno, gurali i gurali i gurali pedale sve do tih špilja i vrhova i jama; sa kapama ili kacigama i bisagama punim vode, paštete i dvopeka, luftmadracima iz Konzuma za petnaest kuna i vrećama svezanim iza sica - kao neki novovjeki jurodivi ili kinici, što ne trebaju puno više od vode i korice kruha, ali zato ustrajno i dosljedno ištu čitavu jednu bogatu trpezu što s neba na nas svakoga dana pada, ali je malo tko primjećuje - trpezu ljepote.

Čitav je taj poduhvat poduzet sa Cvrčkom na čelu kao velikim guruom – njime, koji te na najvećem suncu sa šiltericom na čelu čeka u hladu zvonika ili autobusne stanice prvog sljedećeg sela nakon brda, sa plućima maratonca i estetskim kodeksom tek porasle djevojčice - kada već misliš da nemaš snage niti za tih pedeset posljednjih metara uzbrdice – jer znaj da će tamo pored svoga bicikla stajati naš Cvrčak, siguran kao poplava, prelazeći vješto preko svakog tvog uzdaha ili neke rečenice o tom tvome stanju – i skretati ti pažnju na to kako ovdje ptice lijepo pjevaju, ili kako niti dva kilometra dalje ima neki potok.

Tamo gdje su već grčevi prevladali a sunce spržilo sve što je više od mravlje glave – polijegat ćete po kućicama za rezervne igrače nekih provincijskih petoligaških terena, ili uz šumovite i zelene potoke i rječice u hladu kakvog spasonosnog spruda – da odmorite, ne pitajući se više - što je meni sve ovo trebalo, nego cijeneći da smo sada tu i ovdje, pod tim svemoćnim i velikim suncem kao mravi ili pčele i cvijeće – tihi i izmučeni, a sretni i puni kao brodovi; pardon – kao bisage naših bicikala spremnih za put.

Prošao sam i ja svojedobno sa Cvrčkom, a dobrim dijelom i sa drugima, ili sam - tu životnu školu na dva kotača ili samo dvije obične noge, i premjerio dionice od mostova ob soči do nekih tamo trnova ili kobarida ili ozljeva i marijagorica, i tko zna kojih još sve krnskih i triglavskih jezera, otoka i vrhova ili spilja, i nisam umio slikati te ljepote kako to Mrav umije, jer nisam nikakav fotograf nego neko obično piskaralo, pa slikam svojim umornim i već pomalo starim očima, da bih poslije pokušao ono što je od tih slika u meni ostalo pretvoriti u riječi u toj nekoj čudnoj i nepoznatoj alkemiji pustih večeri, kada čovjek ne zna što bi sa sobom.

Čovjek tako u nekom času misli da ima nešto što bi valjalo podijeliti sa drugima; stoga mi je jednako kao i Mravu, koji je mora spomenuti, makar i u tom svome govoru - dobro poznata ta etika dvonožna isposnika, jer samo ono što si u spokoju i radosti obična namjernika, na dvije noge ili hajde – dva kotača, bez neke zaštitne limene kutije u kojoj bi prelazio udaljenosti – vidio i omirisao i doživio, možeš reći da si posjetio, pa zato i kada tim limenim ljubimcima jezdimo kroz ravnice kao nezasitni termiti (a u stvari, apsurda li – i dalje: cvrčci), valja nam stati bar na sat ili dva i prošetati tišinom, vrevom, blještavim svjetlom ili kakvom drugom ljepotom nekog kraja, e da bismo sami sebi mogli priznati da smo tamo bili. I tako, najčešće i ne dalje od dvjesta metara od vlastita praga, ugledati čarobnu kocku vedrine pored svoga oka, kako se bezbrižno i tiho vrti u ovom ludom, strašnom i neponovljivom svijetu kao stari, odavna poznati cilj: oživi me, i podijeli s drugima – da i oni znadu za me!

I ne odustajati; ne miriti se sa nemoći, starosti, godinama ili propuštenim prilikama: novac, vrijeme, zdravlje, društvo – samo su dobre ili loše isprike za predaju. Svijet u kojemu ljudi rade, ali i - putuju, druže se, traže i ispituju, uvijek bivajući gostima, došljacima, namjernicima koji daju koliko i uzimaju - a ne osvajačima, potrošačima ili korisnicima; svijet cvrčaka pored svijeta mrava – svijet je u kojemu smo živjeli i bili. Jedan bez drugoga nemaju smisla; jedan s drugim čine savršenstvo.

31.05.2022. u 10:11 • 11 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 25.05.2022.

Molba

Pod posljednjim postom pronašao sam sasvim iskrenu i umjesnu molbu da malo uredim blog - iz razloga što se teško čita, pa eto – nije ovo nikakva promjena jer mi je dosadio jedan izgled pa će biti bolje s drugim (kao u onoj Krilovljevoj basni o kvartetu životinja – ti sjedi tamo, a ja ću onamo – pa ćemo bolje svirati). Naime, niste vi tu radi mene; ja sam tu radi vas – i ako se vama loše vidi ovo što pišem, dužan sam to promijeniti. A da bismo učinak mogli provjeriti još kvalitetnije, ne baš sasvim slučajno, prilijepit ću i besmrtne stihove Cszeslawa Milosza koje sam našao negdje na netu, pa vjerujem da je to točan podatak, a ako slučajno nije – neka me netko ispravi (bez obzira na sve, stihovi su odlični – a to je ono što je sada najvažnije):

Bilo gdje da sam, na bilo kojemu mjestu na zemlji,
skrivam od ljudi uvjerenje da nisam odavde.
Kao da sam trebao upiti što više boja, okusa,
zvukova, mirisa; iskusiti sve u čemu
sudjeluje čovjek, preobratiti saznano u čarobni registar
i odnijeti onamo odakle sam došao.

25.05.2022. u 19:32 • 15 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 23.05.2022.

Benzinske pumpe na putu za Hrasnicu

Prije kakvih desetak godina, možda i više – radio sam nekoliko dana na poslu s jednim Londončaninom, mislim da se zvao Mark. Bio je to čovjek stariji od mene barem pet godina, ozbiljan – svakoga dana u odijelu i kravati; kada bi nam ostajale rupe između poslova, počeli smo tako pričati; vidio sam da od muzike nema neke vajde, pa što ću – dva muškarca u najboljim godinama – rekoh, prije nego počnemo o ženama, da probam sa nogometom. I tako, bio je četvrtak, ili srijeda; čovjek je iz Londona, pa počnem ja njemu o jučerašnjoj pobjedi Chelsea u Ligi prvaka, a on me pogleda onako svisoka, pa kaže – ma kakav Chelsea, pa ja navijam za neki četvrtoligaški klub, mislim čak da je spmenuo Wimbledon – i da sam se sjetio onog finala njihovog kupa kada su tukli sam Liverpool. Sav sam se ozario – rekoh, ni ja ne navijam za veliki klub, i moj je Zagreb tada mislim baš prvi puta ispao u Drugu ligu, i tako sam mu nekako za sljedeća tri-četiri dana postao prijemčiviji; vidio sam da me čovjek više cijeni jer navijam za klub koji nije iz vrha; zna čovjek dobro što to znači – sad ću vam reći.
Prvi puta u životu djed me odveo na nogometnu utakmicu kada sam imao šest; bilo je to na maksimirskom istoku; gužvali smo se među tolikim mnoštvom da me nekakav nepoznati čovjek povremeno dizao da mu jašim na vratu kako bih i ja nešto vidio („gledaj, mali, gledaj“ - vikali su vršnjaci moga djeda oko nas, zaklinjući se da je sve ovo već tada – uključujući Geca Rukljkača, Koku Smoleka i Peru Močiboba - puka dosada i da bolji od Štefa Bobeka nikada nije kročio zelenim travnjacima čitavog kontinenta) - i sunce je pržilo kao ludo, a igrali su Zagreb i Famos iz Hrasnice. Eto, tako sam ja počeo navijati za taj Zagreb: jedini čovjek za kojeg sam čuo da je to isto tako učinio jest Nick Hornby – ako pročitate njegovu knjigu (ili pogledate film) Fever pitch, shvatit ćete zašto. U toj utakmici Hrasničani gotovo da nisu prešli centar; sam djed, koji je pamtio još dane kada je igrao Ico Hitrec - rekao mi je da nikada u životu nije vidio takvu, kako se tada zvalo - „viktoriju“ – utakmicu na jedan gol; koliko se sjećam bilo je nekoliko stativa – ali preko hrasničkog bunkera nije se dalo (svojedobno će Boris Dežulović opisati polufinale kupa kada je taj isti Famos namučio velikog Hajduka sa Šurom, Žungulom i Borišom Đorđevićem pored Plinare koju godinu poslije, ali to je druga priča).
Nije mene poslije interesiralo to što je Zagreb pobijedio u uzvratu u gostima, niti što je još kasnije – oborivši rekord stadiona, kojeg dakle ne drže niti nekakvi Bowieji niti Dinamo niti reprezentacije, nego baš klub koji nosi ime po gradu – ušao u Prvu ligu. Mene je za taj klub zapravo zalijepila nepravda: kako je to moguće da igraš devedeset minuta, trudiš se, napadaš, a ploda nema? Eto, tako sam vam ja postao navijač, i čitava života gledam u ponor – rijetke su bile sezone u kojima se pobjeđivalo, kao što je primjerice bilo proljeće devedsetiprve (tako da ja znam gdje sam bio, kada me pitaju – te godine, barem u proljeće: na istoku Ulice pjesnika, okupan snježnim mećavama i vrelim popodnevnim trešnjevačkim suncima, odgledao sam sutjeske i mogrene i gošk jugove i slobode iz titovih užica kako odlaze u povijest, jer sljedeće jeseni igrat ćemo svi – a jedni protiv drugih - u nekim čudnim, do tada nepoznatim dresovima, na život i smrt).
Ostavimo sad na stranu to što je taj moj Zagreb, nakon smrti legendarnog Koke, uništio jedan nevjerojatan čovjek – predsjednik – trener – katica za sve; lako bih se ja pomirio s time da moj klub igra u trećoj ili četvrtoj ligi – pa što? ionako je Zagreb jedini klub u Hrvatskoj koji se može podičiti titulom prvaka i prve i druge lige, i taj rekord sigurno nitko nikada neće dostići, jer zamislite da netko od sadašnje velike četvorke ispadne iz lige – samo da znam da u klubu caruju sportski kriteriji i motivi kada se sastavlja momčad, a ne da moraju igrati predsjednikovi sinovi ili kumovi. No, nije to sada važno; naime - kada se priča o navijačima, a posebno o ovome što se u tom pogledu dešavalo proteklog vikenda, onda bih želio reći nešto drugo.
Lako je biti navijač kada si jedan od tisuću, ili deset tisuća, i kada se pobjeđuje – čak i kada se gubi (tada se lako u mnoštvu svaki poraz pretvori pobjedu, potrebna je samo dovoljno uvjerljiva priča da se u nju povjeruje – sjetite se svih Dinamovih i Hajdukovih izgubljenih trofeja i priča o mordorima sa Marakane ili Rusanove koji im stoje na putu). Kažu čak da Hajduk nije klub, nego neka vrsta religije – puno dječaka naučilo je tu riječ prije riječi „mama“, osjećajući živu i iskonsku povezanost sa duhom i tradicijom iz koje potječe taj klub; nije daleko niti navijanje za Dinamo. Prijatelji dragi, budite vi navijači onda kada na tribini iza tvojih leđa nema nikoga, i kada si jedini i sam koji će na svoja pleća preuzeti sve boli, poraze i gubitke koji tek dolaze. Onda kada naučiš prihvatiti poraz kao sastavni dio života (a vjerujte mi, ako navijate za Zagreb, to je prvo što ćete naučiti) i shvatiš da smo zapravo svi mi pod ovom kapom nebeskom obični luzeri čije će priče loše svršiti, i ništa više od toga – onda ćeš razumjeti što znači voljeti i navijati za svoj klub, tako da uz tebe stoji neki gost-namjernik iz Kikinde, ili Konjica, ili Vinkovaca, ili čak dalekog i tajanstvenog Odranskog Obreža - i naučit ćeš skupa s njime prihvatiti igru kao prst sudbine – na kraju ćete jedan drugome stegnuti ruku pa zaželjeti dobro zdravlje i sretan povratak kući – a što još čovjeku drugo u životu treba?
Odavna već, otkad sam dobio djecu, a i prije - ne idem na stadione, niti slušam prijenose (čitam i hodam i bavim se ljudima i stvarima oko sebe) – a još manje gledam one televizijske parade domaće lige u kojima se svaka utakmica u kolu igra u posebno vrijeme; tu i tamo pogledam još kakvo prvenstvo reprezentacija ili utakmica na ispadanje Lige prvaka, najboljeg nogometnog natjecanja na planeti. Nekada je čitava država prestajala disati na dva sata kada bi se igralo prvenstvo, i žene su sretne pile kave u dvorištima, mirne i spokojne, znajući da su njihovi muževi na sigurnom, pa će eventualno doći kući malo nacvrcani, ali sretni – jer gledali su u dno ponora i znali da se otuda imaju kuda vratiti. Danas su stadioni i nogometni susreti postali poprišta divljaštva, iskazivanja snage i bijesa; djeca koja se tu regrutiraju nemaju pojma o tome koga bi kada loše ide trener trebao uvesti u igru ili kojeg bi beka trebalo ubaciti u sredinu da razgrće protivnički šesnaesterac; smisao priče postalo je to da se onim drugima, koje se mrzi više nego što se svoje ljubi – pokaže kako su odvratni, nevaljani i truli; da se utopi u masi istih takvih koja svoju jedinu vrlinu crpi u snazi, veličini, energiji.

Ljubav nije i ne može biti u snazi, nego snaga jedino može biti u ljubavi, djeco draga. Dok to shvatite, život će vam proći.

23.05.2022. u 12:27 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.05.2022.

Kako ubiti onoga koga voliš

Čitam po portalima o još jednom slučaju u kojemu je muškarac ubio ženu, dapače – onu za koju tvrdi da je voli: u Našicama je bivša djevojka izbodena na smrt (ubijena, pretučena, sada je više svejedno, Bog joj dao duši pokoj i odvratio naše misli od strahota koje je proživljavala u tim posljednjim trenucima). Kažu, uhodio ju je mjesecima, prijetio, nagovarao, čekao. Podlegao strasti gubitka i počinio zlo.
Nemam u životu iskustvo ostavljanja; bio sam još u ranoj mladosti kada mi je umrla majka; nedugo za njom i otac, ali me nikada nitko nije ostavio jer je to htio. Naravno da to ne pripisujem previše nekim svojim zaslugama, iako valjda u svemu tome ima i moga truda – možda je ponajviše u životu pitanje sreće na koga ćeš naići pa u njemu ili njoj vidjeti nekoga s kime bi proveo život – i onda krenuti zajedno tim trnovitim, teškim i dugačkim putem zajedništva i sjedinjenja. Negdje sam nedavno pročitao misao kako je veza na duge staze najkvalitetnija ukoliko znadete ostati razdvojeni; doista – i sada mi se, nakon tolikih godina čini da je povjerenje jednoga prema drugome najveća i najvažnija stvar; no, povjerenje se ne gradi u danima i mjesecima, već godinama i desetljećima, a ruši u jednom jedinom trenutku.
Ali hajde, da ne pričamo nadugačko o stvarima koje su manje važne: pred vrijednošću ljudskog života sve bajke o slozi i savršenstvu padaju u vodu; kada bismo u nekoj strašnoj dilemi morali izabrati između toga da ljudi budu samci, pa da svi budu živi (i da se novi život, recimo, klonira – na stranu sada inženjeri i oblikovanje gena) – i toga da oni koji to žele budu zajedno, ali da neki ovako skončavaju – ne bismo, da smo dosljedni, smjeli izabrati ono prvo. Zato sada nije pitanje kako održati zajedništvo; pitanje je: kako sačuvati živote?
I pustite sada statistike, pojmove femicida sa transparenata na Trgu žrtava i priče o pobačajima: tko bi u ovom strašnom času sam pred sobom smio reći – nekada se ubijalo više žena nego danas, ili – pa to je samo petnaest ili dvadeset ili pedeset duša? Muškarci pobiju više muškaraca nego žena, to onda znači da možemo mirno spavati – neka muškarci ubijaju? Onda neka taj zamisli svoju kćer među ovim ubijenima – ne umijem odgovoriti ništa prikladnije od takve strašne zamisli. Nekada su – rekli bi zlobnici - muškarci ubijali žene da ih ne moraju slušati, danas žene napuštaju muškarce da one ne moraju slušati njih – svi ti razlozi bezvrijedni su i glupi pred izgubljenim životima. Pa što ako se nekada ubijalo više žena nego danas – ili se danas ubija više nego prije, kakva glupa usporedba – ionako tvrdimo da je danas bolje nego prije. Ili nije? Znači li to da ne trebamo reagirati na jedno jedino ubojstvo?
Kako bilo da bilo, nešto se mora učiniti, Samo – što?
Da se ne lažemo – opet se ponavlja ista priča: muškarac ubija ženu. Zašto sam počeo sa svojim iskustvom napuštanja kojeg nemam? Pa, zato što me ta priča obvezuje na samo jedan jedini zaključak: nitko od nas ne zna što čuči u njemu i kako bi reagirao na bol i gubitak. Želim vjerovati da sam dovoljno star, iskusan, dovoljan sam sebi da bih tu strašnu stvar u životu nekako umio prevladati; ako nekoga doista voliš – i taj te ostavi – pa zar ti ne bi onda njegova ili njena radost trebala biti važnija od tvoje vlastite?
Sve u životu kreće od vlastita doma: ja sam u svome ipak, na žalost, više saznavao što to u životu ne želim, nego što želim (roditelji su mi živjeli odvojeno otkada pamtim); međutim – ono što sam uvijek imao pred očima, i na čemu sam im, u toj strašnoj i prekrasnoj borbi zahvalan dok dišem – to je činjenica da imam nepobjediv osjećaj kako su mi dali najviše što su umjeli – na svoj čudan način, svatko za sebe, ali kada su pred sobom imali mene i neki moj problem – zaboravljali bi istoga časa na sve ono loše između njih, i nikada me nisu koristili jedno protiv drugoga. Svjestan sam, pak, da drugi ljudi nisu te sreće u životu: oni gledaju kako se postaje i biva sebičan, kako se u životu postiže ono što baš ti želiš – a za onoga drugoga baš ih briga – i kako onda u tom kraljevstvu sebeljublja ne postići i ovako strašan rezultat?
Kako spriječiti da muškarac ubije ženu za koju tvrdi da je voli najviše od svega, iako zapravo – nema pojma o tome što govori, i ako postoji najveća laž u njegovu životu – to je onda ta, da je voli? Kako smiješ lišiti života ikoga, a kamo li onoga koga navodno voliš? Iako, ne bih se usudio isključiti i drugi spol od te priče. Dapače, svjedoci smo čak i toga da u današnje vrijeme svako toliko neka majka naudi svojoj djeci; majke sa nekoliko djece ubijaju se i napuštaju ih da sami hode pod ovom kapom nebeskom (nije li to gotovo pa jednako strašno, sjetite se samo slučaja Irine Slavine kojemu sam svojedobno pisao – pa da smo htjeli znati, znali bismo o onom molohu iza Neve i Dnjestra sve što smo trebali znati još kada je bilo vrijeme, jer gospođa Irina napisala je o tome ono što je mislila?) – pa što je to ušlo među ljude?
I zato, znate, za mene, prilično naporna i melankolična starca – koji već više od četvrt stoljeća živi praktički negdje na granici civilizacije, gotovo na selu – veliki je događaj svaki puta prošetati svojim rodnim velegradom i gledati ljudske oči. Što tom prilikom vidim u očima mladih djevojaka i žena? Vidim bezuvjetnu obranu (zlobni muškarci rekli bi u sasvim nogometnom rječniku: bunker), vidim snažan gnjev i visoke, neprelazne ograde. Vidim potpuno nepovjerenje i beskrajnu tugu: ne želim biti majka; ne želim biti ničija; ne želim ništa drugo do li vlastitu slobodu i spokoj; ne želim niti pomisliti da bih riskirala, pa nekome, a posebno muškarcu - otvorila svoju dušu – jer tko zna odakle je taj i čemu ga je majka kod kuće učila? -– i tako mogla postati još jedan izbodeni ili premlaćeni leš u jarku.
Imamo li prava toj i takvoj obrani prigovarati?
Tog momka koji je noćas ubijao (a da mu se radilo o pitanju života i smrti dokazao i pokušajem samoubojstva) nisu tome učili nikakvi lijevi, protestni i alternativni pokreti i ideje; nisu ga vjerojatno tome učili niti desni, navodno zatucani i zaostali ljudi; naučio ga je vlastiti instinkt kojeg je jedino slušao i kojeg nije umio nadvladati. Naučilo ga je to što je vidio oko sebe, u svome domu, selu, svijetu ili oko njega: briga za sebe i svoje, a ne za ono što navodno ponajviše voliš. Zajedno sa udicom ljubavi progutao je i laž koja uz nju ide: kada pričamo o tome da nekoga volimo, mi u stvari želimo učiniti tu osobu ovisnom o sebi; mi u stvari volimo sebe – i osjećaj da smo voljeni. Kada bismo doista nekoga voljeli, pustili bismo ga da od nas i našeg pakla pobjegne glavom bez obzira i uživali u njegovoj sreći, makar i bez nas: jer, volimo ga, zar ne? Ljubiti treba druge – kao samoga sebe; ne možemo se ispričavati da nemamo pojma o tom zlodjelu koje se kroz povijest pomalja kroz generacije kao kuga; upravo samoga sebe ljubimo tako kako bismo onda trebali ljubiti i druge: bez zadrške, opraštajući svako nevaljalstvo i zlodjelo odmah, isprve, s puno razumijevanja i uvažavanja. Ako tako ne ljubimo i druge – onda to nije ljubav, nego želja za posjedovanjem – te su stvari udaljenije jedne od drugih nego što žene sada postaju udaljene od muškaraca, kako se sve više čini.
I kako ćemo onda graditi svijet na boli, smrti, patnji? Što ćemo namrijeti u gene naših sljednika?
Napušteni muškarci u današnjem društvu (kako izaći na oči svojoj ekipi u birtiji na pivi i reći da si ostavljen?) definitivno su jača i gora sramota od samohranih majki sa – kako se to nekada govorilo – faćukom. Vjerojatno je pred nama tek nekoliko godina u kojima ćemo – čak i usred ove bijele kuge gubitka novorođenih - dostići Island; tamo je odavna već - više od polovice djece rođeno izvan braka. Pred našim očima svijet se u jednoj jedinoj generaciji okreće naglavce i tlo se izmiče pod nogama – i tko se tome ne umije prilagoditi, bolje da niti ne ulazi ni u kakav odnos – jer sve što bi iz njega mogao proizvesti s drugim, istim takvim - jesu nevolja i jad.
Prošla su vremena muškog predatorstva: od svega što je taj neprirodan i strašan položaj davao, ostala je samo još gola fizička sila i činjenica da muškarac puno lakše nego obratno - može pretući ženu ili je lišiti života. Ostalo je samo još ono najgore, i zato gotovo svakoga jutra, osim zahvale što sam uopće budan i što je preda mnom novi izazov, zahvaljujem na tome što sada ne moram odrastati: gledam svoga sina i vidim kako pod utjecajem davnih tatinih pouka o čvrstim točkama u životu - čita, odlazi u prirodu, vježba, uživa u glazbi i filmovima, provodi puno vremena sam sa sobom, i u njegovim očima ne vidim prazninu ili bijes; naprotiv. Šutim i molim da to traje – i traje. Ne vidim drugoga puta za njega.
O tome gdje bi se u toj priči mogla naći moja kći, i na koga bi sve na svome putu mogla naići, ne želim niti pomišljati – upravo to je jednim značajnim dijelom pitanje sreće o kojoj sam gore govorio. Nekako smo se Najdraža i ja čudno u tome svemu podijelili; obično vele da su kćeri tatine miljenice – a sinovi majčini. Kod nas, kada se o nečemu priča – obrnuto je; njih dvije pretresaju teme malo rječitije (žene su, Bože moj; nas dvojica nekako u isto vrijeme odemo točiti sok kada to krene); no – kada pričam sa sinom, pričamo kratko, ali iza onoga što mi kaže vidim da stoje čitave planine promišljanja i zaključaka. Osjećam neku bedastu odgovornost za to koga ću poslati u svijet iz svoga doma; možda je to glupo – jer ću ih tako stvoriti ranjivijima nego li bi trebali biti, ali upravo uvažavanje drugih ljudi morao bi biti onaj spasonosni jezičac, kada se čovjeku duša slomi – i kada konačno shvati da – u tome što je dobio kao dar, kao jedinu šansu koju ima - nipošto ovom svijetu nije centar, nego samo njegov neponovljivi djelić – i da je u tome sva bit ljepote i njegove vrijednosti.
Zato tvrdim: sve dok mi muškarci ne naučimo sami sa sobom biti pomireni i zadovoljni – nećemo sigurno biti niti neki pažnje vrijedni partneri. Ili, kako je to još davno, davno briljantno uobličio besmrtni Pascal (a ja nerijetko znadem reći svome sinu): svi problemi ovog svijeta počivaju u činjenici da čovjek jednostavno ne umije u miru - sam sa sobom sjediti u svojoj sobi.
Eto zapravo – to je to što želim reći. Treba vikati, treba donositi zakone, treba pisati o tome – ali neće tu biti previše vajde. Nikakve politike, mjere, zastrašivanja neće konačno zaustaviti nesreću, možda će je tek ublažiti, ili sakriti pod stol – za neko drugo, još strašnije vrijeme, jer ako me ičemu život naučio, to je onda činjenica da uvijek - baš uvijek može biti gore. Nije to posao koji bi se mogao obaviti u par godina; trebat će malo više – i morat ćemo se pridići sa svojih tableta i računala, svojih piva i trač partija i automobila i krpica, i uopće sve svoje zlatne teladi - pa da se pozabavimo djecom. Nevolju će zaustaviti samo oni koji danas čine prve korake, i koje – kako znamo i umijemo - treba izgraditi u bolje ljude; bolje nego što smo mi sami. Druže Feuerbach, znaš, onome Karlu – sunce li mangupsko; bio si u pravu: kakve vile i sjekire - ako mislimo mijenjati svijet, nema nam druge nego li prvo početi od sebe.

21.05.2022. u 18:40 • 29 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 19.05.2022.

Počivao u miru, maestro

Chariots Of Fire

Preminuo je Vangelis.

19.05.2022. u 23:02 • 9 Komentara • Print • # • ^

petak, 13.05.2022.

Ljubljana nije bulana

Ovoga puta u Ljubljanu smo pošli s jednim sasvim određenim ciljem. Dobro – s dva. Naime, u našoj Ikei već mjesecima ne može se pronaći nekakvo cjedilo za suđe, kojeg tamo ima, pa smo iskoristili priliku da odlazimo u Ljubljanu i usput kupili i to cjedilo. Osnovna ideja, međutim, bila je pogledati ono što ću opisivati niže, a onda se u to umiješao praktičan duh moje životne suputnice, koja je poželjela, kada već trošimo novac i kilometražu, vidjeti i glasoviti Arboretum u Volčjem Potoku. Ne budi lijen, krenuli smo prilično rano, i već iza devet eto nas pred Kamnikom.
No, ja ne bih bio ja kada ne bih imao svoje dramatske planove, a oni baš nisu uključivali gledanje cvijeća. Mislim, volim ja cvijeće – itekako, ali posebno volim ovo što raste po šumama i livadama – ono, kako ga ja zovem, slučajno cvijeće (svaka sličnost sa dnevnopolitičkim terminima sasvim je namjerna). Namjerno cvijeće koje uzgajaju ljudi po vrtovima, lijehama, okućnicama uvijek sam nekako slabije primjećivao – valjda zato što sam ga smatrao tuđim, iako u stvari duboko vjerujem kako se cvijeće (kao niti žene, je li) ne može uopće posjedovati: možeš samo u jednom jedinom času života (koji bi trebalo čim više ponavljati) uživati u njima. Eto tako, uspio sam Najdražu (koja je sve te moje lamentacije čula već davno, davno - pa sada na njih samo šutke uzdiše) tamo već negdje iza Trebnja ili Ivančne Gorice uvjeriti u to da nam nije nužno trošiti eure na moje gostovanje u cvjetnjaku, kada mene zanima nešto drugo. Naravno, pristala je, i rekla neka samo odem na ta svoja brda (jer znala je da mi je vjerojatno cilj ono visoko brdo iznad Kamnika sa kojeg se dobro vidi i grad, ali i Velika planina, i na koje sam je jednom čak i dovezao automobilom, sram me bilo). No, moj cilj putem je postao nešto sasvim drugo.
Dogovor je bio da se nađemo pred Arboretumom u podne, i meni se činilo da je to sasvim dovoljno vremena za moj poduhvat. Nisam želio ponavljati uspon na Stari Grad koji sam poduzeo negdje prije dvije godine, pa sam usput parkiravši pod gradom, pronašao na navigatoru novi cilj: Veliku špicu, računajući da će se s toga brda vidjeti i čarobna Velika planina koju smo posjetili ima tome dobrih pet ili šest godina, dok je ona još mogla poduzeti kakav zahtjevniji uspon i dok je tetive nisu boljele. Samo radi pojašnjenja, u slovenskom jeziku termin planine označava visoravan, a ne podvrstu brda, i Velika planina zapravo je jedna predivna travnata visoravan koja se negdje na visini od iznad tisuću metara pruža okružena visokim, često zasnježenim vrhovima, na kojoj u miru pasu ovce među pastirskim nastambama i čuje se šum gorskog vjetra u suhim travkama.
Parkirao sam nešto iznad doma zdravlja u Kamniku, što je značilo da je preda mnom nekih skoro sat vremena uspona, koji je doista vrijedio: čas kroz lijepu crnogoričnu šumu, a čas kroz livade sa divnim pogledom, eto mene na vrhu koji je pošumljen, no par metara dalje je livada sa divnim pogledom na Kamnik i još ljepšim na okolna brda. Malo odmora i pojeden sendvič, pa onda spust: naravno da sam uzeo samo tenisice, nemam niti štapove – ali dobro je, nije previše vlažno, pa se nekako dade. Dolazim do auta taman negdje iza pola dvanaest, tek da presvučem majicu, navučem košulju i pojurim nazad do Volčjeg Potoka, prvi dio plana je ostvaren!
Nakon kupnje cjedila (blažen bio Google Maps) već iza pola dva odlazimo prema Tivoliju, gdje odlučujem parkirati, i upadam na drugom parkiralištu u posljednjih pet slobodnih mjesta. Imat ćemo dosta vremena, jer Narodna galerija radi sve do šest; usput ipak ne možemo odoljeti zovu tišine nekog obližnjeg parka pa na terasi Lublana bara pijemo okrepljujući espresso uz cvrkut ptica i šum vjetra u krošnjama. Pogodili smo baš lijep dan; gotovo da je šteta takvo poslijepodne provesti u zatvorenome – podbadamo jedno drugo, znajući da gorimo od iščekivanja što nas čeka u muzeju.
Posjet Narodnoj galeriji zapravo je poduzet sa ciljem upoznavanja tamošnjih impresionista, zato preskačemo sve ostalo prepuštajući to za kasno popodne, ako se stigne, a prva skoro dva sata odlazimo na kat u sjeverni dio zgrade u kojemu se nalaze tri ili četiri sobe sa majstorima prijelaza stoljeća: Jama, Sternen, Grohar; tu je i sjajna Ivana Kobilca. Ne znaš gdje bi se okrenuo – nekoliko je slika zaista neopisivo snažno i lijepo. Ovlaš, tek da prenesem djelić onoga što sam vidio, podešavam na isključen blic i fotografiram Rdečelasku čini mi se Sternena, pa onda predivnog Groharovog Sejalca (naravno, kao kod gospona Vincenta, na običan način ne može se doživjeti skoro ništa – u stvarnosti moraš malo sklopiti kapke da bi sve vidio kako se spada), i konačno Jamino - Selo u zimi. Uočavam jednu učiteljicu i učenicu (moguće čak majku i kći) kako sjede na podu ispred Sternenovog Crvenog kišobrana pokušavajući potez po potez prenijeti na svoj papir ono što vide. Gotovo svaka soba ima sjedala; odmaramo i sjedimo oduševljeni ispred ovih sjajnih slika.
Već negdje blizu pet odlazimo barem informativno pogledati i ostalo; jako me se dojmilo i Auerspergovo Cvijeće ili Ažbeova Crnkinja… morat ćemo ovdje doći u zimi, vlakom (koji od nama nedaleke Dobove vozi nešto dulje od sat i pol i već si u devet ujutro u Ljubljani), zaključujemo - polako – jednog nedjeljnog jutra, kada možda bude i sniježilo, pa natenane šetati čitav dan tim prekrasnim muzejem, a što ostane vremena i gradom. Zaključno se slažemo kako su ovdje uređenje prostora, iskazana briga prema građi, pa nemalim dijelom i ljepota viđenog svakako ne daleko od razine Kunsthistorische Museuma u Beču ili Dresdenu; gotovo pa uz bok nedodirljivoj Alte Nationalgallerie u Berlinu. Davno su bili dani kada smo kao klinci obilazili muzeje po Budimpešti, Beogradu ili Pragu; oni važniji i dalji ostali su nam nedostižni – sada se zadovoljavamo kakvom lijepom izložbom kod nas doma (Bukovac i Klimt u Klovićevim, Moderna galerija, vrijedne stvari u Muzeju grada i slično). Neću ovdje propustiti ipak napomenuti kako sebe smatram gotovo slijepim za likovnu umjetnost; osim što sam na tom polju potpuno neobrazovan, vjerujem kako uopće nemam nikakav ili jako oslabljen nerv za slike (iako sam recimo kao mladac sate i sate provodio u Mimari uz nekog Boscha, Turnera- atribucija još i danas stoji - ili Greca, shvativši poslije da su te stvari jako, jako upitne). Ovdje pak jasno razumijem da baš i nisu: majstorstvo ovih nekoliko slikara jasno je i uočljivo svakome; slike su toliko snažne i dojmljive da se o njima dade razmišljati danima.
Umor nas već polako savladava, a i radno vrijeme bliži se kraju – taman da usput još prošećemo Botaničkim vrtom, pa se uz okrepljujuću kavu od koje se neće spavati sljedećih sat ili dva - već gotovo u sumrak negdje dolje kod Supernove, na terasi okrenutoj sasvim među cvrčke i makove na livadi uz nju - priključujemo na ring i jezdimo prema jugoistoku. Na koncu, kada se nađeš u Ljubljani, ostaje žal uvijek kada ne uspiješ prošetati Tromostovjem – ali nešto se mora ostaviti i za sljedeći put, zar ne? Zato kilometri koji se redaju u mraku iza nas svjedoče o vrijednom doživljaju kojeg svakako mogu preporučiti: slovenski impresionisti!

13.05.2022. u 22:24 • 15 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.05.2022.

Po Ugljanu i Pašmanu

Kada se nađete na Ugljanu ili Pašmanu, znajte da su ta dva otoka povezana mostom kod Ždrelca, pa ćete lako preći s jednoga na drugi. A na svakome postoji čitav niz puteva kojima se može hodati uglavnom uzduž otoka – po glavnom hrptu ili oko njega, sa predivnim vidicima na obje strane – prema kopnu i prema otvorenome moru, jer se otoci pružaju uz obalu, nekako u smjeru sjeverozapad/zapad – jugoistok/istok.
Ujutro ćemo prvo na Svetog Mihovila, vrh Ugljana sa očuvanom starom tvrđavom, do kojeg se dolazi cestom što se malo zapadnije od raskrižja sa cestom za trajektno pristanište račva na jug. Put je moguće poduzeti i nizom okolnih puteva koji svi vode do hrpta otoka i dobro su označeni, a i vrh je vidljiv izdaleka pa je gotovo nemoguće zalutati. Tvrđava vrhu daje dodatnu draž, jer iz svojih nekoliko kula pruža sjajan pogled na morsku stranu, a i prema Velebitu i Zadru na sjeveru. Kada se pak popneš na nju u jutarnjim satima, kao što smo mi učinili, vidik na otvoreno more i otoke prema njemu bit će još ljepši.
Popodne je rezervirano za Pašman, i to njegov najistočniji dio koji se pruža oko trajektnog pristaništa u Tkonu. Ovoga puta neću se popeti do Čokovca, benediktinskog samostana svetog Kuzme i Damjana na vrhu brda što se pruža na sjevernoj strani otoka, niti ću otići do franjevačkog samostana Svetoga Duje uz obaluu mjestu Kraj, jer do njih je lakše doći. Put ću zato započeti na otočkoj magistrali u mjestu Ugrinić (prvom selu nakon Tkona prema zapadu), gdje se - nasuprot odvojka prema moru koja ulica nosi naziv Ispod volta – odvaja put koji vodi prema jugu i hrptu otoka, blago se uzdižući, prvo uz Ugrinića dvore, nekadašnje torove i sklop poljoprivrednih zgrada, a potom po hrptu otoka u pravcu istoka i mimo tri izražena vrha – Straže, Jakovljeva vrha i Pustograda, koje put obilazi, a za svaki se s njega pruža pojedinačni odvojak. Kada se jednom popnemo, dosegli smo neku konačnu visinu pa dalje nema penjanja; vjetar šumi niskim grmljem i makijom a u daljini se čuje glasanje fazana i cvrkut ptica, pa onda već i prvi cvrčci. Staza je dobro označena i s nje se pružaju sjajni pogledi na obje strane, a kako nema baš previše do mraka, nema niti vremena za penjanje na svaki od vrhova, jer se treba pješke i vratiti, pa se spuštam do morske obale na samoj istočnoj punti Pašmana, a zatim putem uz uvalu Sovinje dolazim do Tkona.
Dobro sam se toga dana nahodao, jer već sljedećeg dana bio je planiran povratak, a i vrijeme se polako kvarilo – nije bilo mjesta za to da se dio toga prebaci na sljedeći dan ujutro. Teško bi ovakvo što bilo poduzeti ljeti kada je malo hlada; u ovo doba godine je moguće hodati po suncu već iza tri popodne sa možda dvije litre vode u ruksaku i zavrnutim hlačama, iako je vjetar bio toliko jak da sam često glavu i od njega i od sunca morao štititi barem jednoslojnim buhom preko tjemena i ušiju.
U Tkon sam se spustio već negdje pred mrak, pa je ostalo još malo vremena za osvježavajuće pivo na terasi uz more, koje je leglo kao malo kada (trajektno pristanište je sada pomaknuto prema groblju, izvan mjesta, pa je užitak u miru, šumu valova i borova i mirisu mora potpun; na terasi je par stolova od mene bio još samo jedan stariji prosjedi očito kontinentalac, sa nataknutom šiltericom - koji je kao i ja uživao u istim tim stvarima, pa smo šutke nazdravili jedan drugome podizanjem čaša). Posljednji komad puta valjalo je sada već otežalim nogama požuriti: za večeru su čekale šparoge, koje je Najdraža marljivo brala u gori dok sam ja lutao (hajde, nisam ni ja bio potpuno beskoristan, našlo se na mome putu majčine dušice, kadulje i smrekovih grančica za rakiju ili čajeve); punica je šparoge nadopunila svojom zalihom, pa su ih lešale sa kuhanim jajima, uljem i kvasinom na salatu (ne trebam valjda posebno isticati kako sam ja, kao dokazani ovisnik, zasebno za svaki slučaj očistio još par režnjeva češnjaka, neka se nađe - za grickanje, uz reš tostirani kruh). Na sve prigovore vezane uz češnjak (pardon, luk, tako se to ovdje kaže), izjavama punim ljubavi odgovaram: pa hajde, ti pojedi još više od mene, pa ćemo se još više voljeti, i tu čitava diskusija pada u vodu.
Eto,sve je išlo taman prema krajnjoj točki u kojoj se otvara butelja chiantija što smo je zaboravili otraga u rezervnom kotaču još od Muggie negdje na kraju zime i što se vozila sa nama. Mislim, chianti (pišem ga namjerno malim slovom kao vrstu vina a ne ime) mi je ostao u lijepom sjećanju još tamo otkad sam ga prije petnaestak godina kupio na nekoj rasprodaji iznad Sienne, na štandu koji je držala ni manje ni više nego sama Partita Communista Italiana, sa podignutim drvenim barjakom i srpom i čekićem, ali i istaknutom cijenom od ne više nego tri eura po flaši (sjajnog vina) – kakav doživljaj, moram pronaći tu fotografiju negdje (što bi na taj sasvim neproleterski gospodarski poduhvat rekao Marx u kontekstu prodaje užadi opisane u Kom-manifestu, pitam se i danas). Dobro, dobro, znam – kvragu i pulitika u našoj butigi – trebalo je večeras negdje kod nekog dide u konobi natočiti plavca (iako, Pašman je poznatiji po rakiji, likerima, ulju, siru, smokvama nego po vinu, i to mi se uopće ne čini lošim), ali tko bi sad u devet navečer potegao po plavac pored chiantija iz rezervne gume kupljenog onkraj Trsta, i osmijeha najljepših očiju na svijetu kada ti posljednji zalogaj vilicom stavlja u usta, jer ona više ne može?

08.05.2022. u 19:15 • 15 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 02.05.2022.

Izlet

Bilo je to jedno neobično jutro – jutro poslije kišne i hladne noći, kada su se magle provlačile gorama sve negdje do podneva. Valjalo je iz toplog gnijezda ustati prije šest (a noć prije kasno se stiglo doma, jer se slušalo Silente u Samoboru – i to je bilo dobro, još kako dobro), pa se onda to jutro trebalo voziti i dremuckati u autobusima i tramvajima gotovo sat i pol, jer dovesti automobil pod jednu točku planine značilo bi lišiti se mogućnosti povratka na neko drugo mjesto – a to je upravo ono što planinarenje i hodanje čini ispunjenim, smislenim, pravim. Jedna točka ishodišta i povratka ograničava čovjeka na to da svoj poduhvat promatra isključivo ili uglavnom kao fizičku aktivnost (to je barem moj pogled na stvari, ne kažem da netko drugi u tome ne nalazi nešto više i drugo); ne biti vezan za išta – niti za vrijeme, niti za mjesto; kretati se svemirom poput pravog astronauta, istraživati iznova ono što je već odavna ucrtano na nekim kartama i opisano u pričama drugih – i pretvarati to u sadašnjost; to je sada moj glavni posao.

Pošao sam hodati iz Donje Planine, pa produžio uzbrdo priličnim usponom nekih tričetvrt sata do planinarskog doma na Lipi. Tamo osim gazde nije bilo – nikoga. Nakon okrepe vrućom juhom od buče i presvlačenja, krenuo sam dalje putem prema Gorščici, koji je istodobno i put koji vodi za Mariju Bistricu (tu ću varijantu sasvim sigurno uskoro isprobati). Usput susrećem par trkača i jednu mlađahnu hodačicu koju priupitam za smjer, pa kada čuje da se odavde može do Stubice, iznenađeno me ispituje o detaljima oduševljena tim otkrićem, govoreći kako će sve to ispitati na mobitelu i isprobati drugi vikend. Upućujem je na nešto izvan svijeta virtuale: na svetu planinarsku knjigu „Planine Hrvatske“ Željka Poljaka za koju (za ne vjerovati) prvi puta čuje; razgovor se produbljuje pa opisujem odakle sam došao - velim joj da sam ustao iza pet sati na što koluta očima, ali joj glavom i osmijehom pokazujem sunce koje proviruje iznad magle i konstatiram da mi nimalo nije bilo žao iskoristiti ovakav dan; na to se pri odlasku slažemo u potpunosti, poželjevši jedno drugome sreću i dobro.

Moja tura dalje ipak ne vodi niti lijevo prema vršnom hrptu, niti desno prema Lazu, već nekako najviše na sjever – stazom broj 34 koja iza Točićeve senokoše, izvora Rumlec i Tepčine špice kreće prema Gornjoj Stubici. Kako se polako spuštam sa hrpta, blato postaje sve dublje, ali uočavam da su barem prošlog vikenda ovuda prolazile nečije noge, pa mi ostavljaju tragove pored staze, među grmljem i niskim krošnjama, kamo se dade proći. Nekoliko kišnih kapi podsjeća me na tempo koji valja slijediti – svejedno mi je hoće li me kiša smočiti; ionako sam mokar od vrućine, znoja, hodanja – puno je veći neprijatelj vjetar, a njega ovdje srećom nema, barem ne u nepoželjnom intenzitetu. Zato se usredotočujem na pjev ptica: snažna i predivna zvučna kulisa bodri me i odvraća od misli na bilo kakve nevolje; užitak je potpun kada zastaneš i sjedneš na kakav panj otpiti gutljaj ili dva vode iz čuturice. Treba samo – slušati.

Blato na strmijem terenu postaje gotovo nezaobilazno, ali srećom silaz je tek na nekoliko mjesta jako strm, pa su mi štapovi zlata vrijedni, kao i gamašne koje sam navukao. Dolazim do vidikovca iznad Etno-sela Slani potok (tu se staza grana na dva kraka: možeš kroz Hižakovec ravno do vlaka, ili pak malo dolje preko etno sela na Gupčevu lipu). Odabirem naravno drugu varijantu jer to ne želim nikako propustiti, i to će se pokazati sjajnim odabirom, no prethodno kod vidikovca objedujem i malo odmaram, a zatim nakon već nekih četiri sata hoda dolazim konačno u civilizaciju – prvo kroz etno selo, pa onda silaz prema Gupčevoj lipi i Gornjoj Stubici, uz rascvale vrtove, cvjetne još uvijek nepokošene livade kuda ti oko dopire, i brze bijele oblake pod kojima se baš sve na ovoj kugli čini tako vedro, pitomo, lijepo.

Kod Gupčeve lipe je veselo, Jurjevo je – štandovi drže uobičajene đinđuve, a među njima čak i sadnice paradajza, pa želim razveseliti Najdražu i kupujem deset po malenoj cijeni, te ih u vrećicama vežem za ruksak. Izmjenjujem par riječi sa gazdom, veli da radi i domaće pivo kod sebe doma – nagovara me da se drugi put spustim po drugom brdu u Stubake, pa dok mi ubacuje i gratis sadnicu u vrećicu, obećavam da ću pokušati nagovoriti gazdaricu. Na jednom štandu toči se hladan gemišt; pošteno pitam koliko sam dužan, a djevojčice vele da ništa – da to općina plaća; uzdižem kupicu u zrak i prilično glasno nazdravljam za općinu, što izaziva smijeh prisutnih koji sjede ispod drevnog stabla, koje je nekad ispraćalo puntare i borce, a danas namjernike i dangube umornih nogu kao što sam i sam.

Preda mnom su posljednji kilometri puta do vlaka; usput sjedam na kavu negdje u prašini uz glavnu cestu koja je raskopana od vječnih radova. No, to je to prema blatu koje sam iznio iz šume na sebi prava sitnica – prethodno sam se koliko-toliko očistio od blata prolaskom kroz rosne livade, pa sada kavu bezbrižno zaslađujem keksima iz ruksaka. Umoran i zadovoljan gledam postaje cuga koji zaobilazi Zagrebačku goru, pa presjedam u Zaboku, a od Novih Dvora čeka me još pola sata tabananja i hodanja kroz perivoj do kuće. Sve skupa, mobitel veli – oko dvadesetipet kilometara hoda; nije loše. Pogotovo kada sam kod vlaka prolio svu vodu osim posljednjih pola litre; ruksak je naglo olakšao, a i moja leđa su to osjetila.

Ovo mi je peti put ove godine da prelazim Medvednicu preko hrpta – i prvi puta da to činim sam; tri puta prešli smo preko vrha – a ovaj je jedan od dva u kojima se koristilo prijevoje na hrptu sa zapadne, odnosno istočne strane – dakle u kojima se nije prelazilo vrh. Mislim da je za ovo proljeće dosta: sada slijede neka druga brda, planiram zadovoljno šepesajući prema ulazu u dvorište, gdje me u dimu verande i mirisu toplog složenca od poriluka i ostalog povrća - čeka najljepši par očiju na svijetu. Paradajz je učinio svoje – oduševljenje je nemalo („pa što ću s tolikim flancima“ – „ma ja ću koji dan to zaštihati, samo da me leđa puste“ – „nećeš ti ništa štihati, to ću sve ja prvo u tegle, samo moram smisliti kako“ – već u glavi crta planove, a ja vidim na rubu travnjaka posloženu formaciju sa tri vezna i dugim modrićevskim loptama u prostor nakon finti); valjda je nešto od toga osmijeha - i do mene – tješim se. Ma je, je – veli mi definitivno kada stidljivo upitam, malkice kasnije, dok jedva žvačem onaj fini poriluk a Ona mi masira ukočena leđa i ramena. Obećavam Joj da neću više toliko sam; ako će biti dugi izlet, poštovat ćemo Njene tetive pa će Ona nekuda do vrha busom ili već nekako, i onda skupa dalje – kako smo već to i radili; ako treba i do Bizeka, Jarka, Podsuseda – samo da smo skupa.

02.05.2022. u 09:28 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>