vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 29.02.2024.

Aleksandar Tišma: BESMRTNICI

Ovo je ljubav:
kada živeti
ukida potrebu
da se čini.

Kada je dovoljno
da govorim s tobom
ili ćutim s tobom
ili da te gledam
ili samo vidim
ili samo znam da si tu
ili samo znam da jesi
da još nisi mrtva
pa ne može ništa da me spreči
da preživam tkivo naše uzajamnosti
to sve gušće, sve dublje tkivo
što nas sve više opija i sve dalje
odvaja od smešnog
sveta smrtnog
smrtostrepnog.

nedjelja, 25.02.2024.

HODANJE | Henry David Thoreau

„Danas gotovo sav taj takozvani ljudski napredak poput izgradnje kuća, sječe šuma i visokog drveća, izobličuje krajolik i sve više i više ga pripitomljuje i osiromašuje. Ljudi će početi paliti ograde i puštati šumu da preživi! Vidio sam napola uništene ograde krajeva izgubljenih u preriji i nekog svjetovnog škrca s nadzornikom koji je tražio svoju među dok se oko njega nalazio raj - i nije vidio anđele koji idu amo-tamo, ali je zato tražio staru oznaku za među usred raja. Kada sam opet pogledao, vidio sam ga kako stoji usred mračne močvare okružen vragovima i sigurno je pronašao svoju među, tri mala kamena uz koja je zabijen kolac. Pogledavši malo bolje, vidio sam da je Princ Tame njegov nadzornik.

S lakoćom prohodam deset, petnaest, dvadeset, bilo koliko milja, počevši od vlastitih vrata, a da ne prođem pokraj neke kuće i da ne prijeđem cestu, osim tamo gdje je lisica i kuna prelaze: prvo uz rijeku, onda pokraj potoka, zatim livadom i šumom. Kilometrima uokolo nigdje nikoga. S mnogih brda izdaleka mogu vidjeti civilizaciju i ljudske nastambe. Farmeri i njihov trud jedva su primjetniji od drvosječa i njihovih šupa. Čovjek i njegovi poslovi, crkva i država i škola, trgovina i promet, manufaktura i poljoprivreda, čak i politika, najalarmantnija od svih – drago mi je vidjeti kako malo prostora zauzimaju u krajoliku. Politika je tek usko polje, a još uža cesta tamo u daljini vodi do nje. Ponekad onamo uputim putnika. Ako kanite poći u svijet politike, pratite veliku cestu – slijedite trgovca, neka vam njegova prašina bude u očima, i odvest će vas točno onamo; jer i taj svijet također ima svoje mjesto, i ne zauzima sav prostor. Izlazim iz njega kao što iz polja graha ulazim u šumu, i već je zaboravljen. Za pola sata mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi.

Neki ne hodaju uopće; neki hodaju državnim cestama; malo njih hoda parcelama. Ceste su namijenjene konjima i poslovnim ljudima. Ne putujem njima često, vjerojatno zato što ne žurim stići u krčmu, dućan, štalu ili u skladište kamo one vode. Dobar sam konj za putovanja, ali cesta nije moj izbor. Slikar pejzaža koristi ljudski lik da označi cestu. Moj lik ne bi mogao iskoristiti za to. Ja ulazim u onakvu prirodu u kakvu su ulazili stari proroci i pjesnici, Manu, Mojsije, Homer, Chaucer. Možete je nazvati Amerika, ali to nije Amerika: ni Amerigo Vespucci, ni Kolumbo, niti ostali, nisu je otkrili. Postoji njezin istinitiji prikaz u mitologiji nego u bilo kojoj takozvanoj povijesti Amerike koju sam vidio.

(BEK, Besplatne elektroničke knjige)

Kroz šumu, patetično i usput, jednog siječnja

Dok sunca sjaje a neba se plave, valja nama poda njih. Još šušte vjetrovi pustim kukuruzištima i još teku ledene bistre vode pod šibljem što se na suncu ljeska a nad njih se naginju visoka gola debla što su nekada izvirivala iz žbunja. Prazne su livade; neutješne su i same krošnje nad njima; nestrpljiv je i težak ledeni uzduh koji se dolinom nezvan i moćan podnevom valja. Pod njim leži vječna tajna života što će se kroz možda mjesec dana objaviti; tišina, strpljenje, očekivanje, osluškivanje: najveća nagrada nevoljnim lutalicama i ostarjelim zgubidanima besmisao je njihovih koraka i vruća čežnja njihovih tihih uzdaha.

Tko je zažmirio i ovakvu plavu jednom vidio, taj će je tražiti dok god za sebe znade.

petak, 23.02.2024.

Franz Kafka: NOĆU

(Pripovjetke i prozni fragmenti, Oceanmore 2016.)


Utonuti u noć. Kao što katkada spuštamo glavu ne bismo li razmišljali - e na taj način sasvim utonuti u noć. Uokolo spavaju ljudi. Mali je to igrokaz, nedužna samoobmana, da spavaju u kućama, u stamenim posteljama, pod stamenim krovom, ispruženi ili skutreni na madracima, u ponjavama, pod pokrivačima, a zapravo su se našli na okupu kao nekoć davno i kao što će se naći opet, usred pusta krajobraza, u logoru na čistini, nepregledan broj ljudi, vojska, narod, pod ledenim nebom na ledenoj zemlji; popadali ničice gdje se ranije stajalo, čela pritisnuta na ruku, lica okrenuta prema tlu, oni mirno dišu. A ti bdiješ, jedan si od stražara, zibaš zapaljeno drvce s hrpe pruća kraj sebe da pronađeš sljedećeg. Zašto bdiješ? Netko mora bdjeti, tako je rečeno. Netko mora biti tu.

(1920.)

utorak, 20.02.2024.

Pravopis sjećanja

Četvrtinom sam svoje krvi Goranin; ta četvrtina očito je toliko jaka da me nerijetko povuče i pretegne nad ostalima; šume, drveće, pustoš bez ljudi i naselja meni ne da nisu strani, nego su privlačni i ispunjeni ljepotom i blagošću.

Nije naravno samo ljepota i blagost tu posrijedi; čitava moja obitelj iz tog kraja zapravo je iselila; kako veli moja žena, a ako itko znade – žene znadu: što ti misliš, da je tamo bilo dobro, ne bi ih osam od deset otišlo sve tamo do Pittsburgha. Čak je i moj djed davno, kada sam bio mali, pa se uvečer pričalo u mraku, uz svijeće, redukcije struje i jezičke plamena koji se ocrtavao iz štednjaka u kojem su se pekle police krumpira sa zeljem – znao pričati o tome kako je vjerojatno baš hiljadudevetstotridesete, kada je najmlađa teta već baki bila u trbuhu, a kriza na vrhuncu – nabavio kartu za brod iz Genove prema Americi. Nije mu to bio toliki problem, imao je tada dva zanata, kovački i bravarski; kažu da je to slično kao da danas imaš dva fakulteta.

Sva njegova braća i sestre već su bili preko; baš sva – osim najstarije gluhonijeme sestre koja je ostala s roditeljima u rodnoj kući. Djed je iz Zagreba pošao oprostiti se sa svojima; otac je zavapio, zalomio ruke i zaplakao nad hudom sudbinom i tiho prošaptao „sine, ostani“ – i sin je ostao; koja je god vojska došla, on je u njoj poslije bivao civilmajstorom, pa dočekao smrt u krevetu; zapravo zadovoljan, duboko u mirovini.

I tako je prokockana prilika da i ja, barem napola neki ja, budem Amerikancem; možda je to zapravo nešto sasvim dobro; ali nije to sada tema – tema je nešto sasvim drugo, što je vezano uz kraj iz kojeg djed potječe.

Djed i njegovi imali su nešto zemlje i šume; dio toga – barem ono za što sam putem upisnika i imenika u gruntovnicama uspio saznati – danas imam i ja; zemlja je tada bivala pravim blagom; nekada se velik dio ljeta provodio u planini, na košnji i sječi drva; često su za takve stvari bivali unajmljeni i radnici; jedan od takvih događaja djed je znao prepričavati svjedočeći kako je za dlaku izbjegao osvetu žandarske potjere koja je gonila atentatora na ministra.

Onda su stigle godine i umiranja; prvo su umirali djedovi, pa očevi; stizali su ratovi i nestajale generacije – i tako sam se negdje početkom ovog stoljeća obreo u tom kraju, prolazeći s mora kući.

Sjećam se dobro, bio je kraj ljeta; vjetar je glasno šumio u krošnjama starih hrastova i bukvi tamo negdje blizu Lokava ili Fužina; nas četvero šetali smo i uživali u tom svijetu samoće i tišine, pa smo tako došli i do teme vlasništva; kćer je uvijek bila poduzetna; tata, pa zar su šume i livade naše – i dok sam ja njoj objasnio kako šume i livade ne možeš imati; mogu samo one imati tebe – već te zime ja sam bespućima interneta pretraživao katastre i gruntovnice, pisao mailove, pribavljao isprave, kontaktirao mjernike – pa je stiglo to neko proljeće puno iščekivanja i nemira.

Platili smo čovjeka koji je u džepu imao onaj maleni uređaj za komunikaciju sa satelitima, i tako smo čitavo jedno jutro na nekoliko mjesta zabijali kolčiće, vozili se pustim i nepoznatim makadamima, zapisivali smjerove, raskrižja i puteve; otkrivali nešto što je do tada bilo potpuno strano i daleko. Nikada neću zaboraviti kada smo stigli iznad Lučica, pa je čovjek pogledao tu veliku zemlju i šumu, počešao se iza uha i rekao, možda smo mi ovdje prvi ljudi nakon trideset ili pedeset godina.

Sve smo mi to onog proljeća morali iznova pronaći, identificirati, okružiti i ophodati, jer odavna već nije bilo nikoga živog tko bi to umio sam od sebe i po svome pamćenju i znanju; sve – osim jedne zemlje imenom Vlaške Vode. Kada smo se automobilom približili tom mjestu, na strani na koju je pokazivao uređaj bila je teško savladiva strma pošumljena padina; zarasla šikara i neprolazno raslinje; bio je već skoro sumrak pa smo jednostavno odustali; upamtio sam kamen kod kojeg je valjalo stati i orijentirati se – i obećao da ćemo se vratiti; jednog dana sigurno ćemo se ovdje vratiti – izrekao sam obećanje više sebi nego drugima.

Kako već to u životu biva, ne prolaze lako samo dani; prolaze mjeseci i godine; meni je od svega toga danas zapravo ostala navika dolaziti na jednu od tih zemalja; daleko i visoko na brdu – na tisuću metara nadmorske visine; hodam do tamo više od pola sata od mjesta gdje ostavljam vozilo; put je to kojim moraš proći ako ne želiš uništavati auto na oštrom kamenju i šiblju.

Najčešće posljednjih godina odlazim tamo sam samcat – jer nitko drugi uz mene za to nema vremena, volje niti interesa; uprtim ruksak i podvežem čvrste gojzerice, pa hodam čisteći misli i klanjajući se snazi stoljetnog drveća i visokih suhih trava. Onda tamo gore pokupim nekoliko starih otpalih grana, zapalim od toga malenu vatru dovoljnu da se podgrije kava ili ispeče komadić nečeg jestivog, proširim slova na nekom hrastu što ih je očito urezao još moj djed imenjak, pa sjedim, šutim i žmirim dok ptice pjevaju, vjetar šumi a tišina te obuzima poput plime.

Vlašku Vodu posjetio sam tek nekoliko puta a prvi je bio ovaj o kojemu sada pričam: znao sam gdje se nalazi onaj kamen – i smjer odakle valja krenuti, pa sam od kuće prema Gorskom Kotaru krenuo još pred zoru; tog ranog jutra svratio sam onda na kavu u lovački dom koji je još u to doba radio na mjestu na kojemu se inače parkira vozilo. U domu sam popričao s vlasnicom; izjadao se kako nikada nisam uspio doći do Vlaške Vode; u taj je čas stigao njen suprug i bez ikakva premišljanja kazao:

- Ako to itko znade, onda znade Marko...

Ovdje nećemo koristiti prava imena; drugačije se taj čovjek zvao; kažem zvao – jer prije nekoliko godina pročitao sam nešto o projekciji jednog filma kojoj je prisustvovao, pa je potom kroz nekoliko mjeseci vezano uz reprizu napisano da je preminuo. Naravno, radi se o događaju kojeg ću niže spomenuti; no čekajte – moramo nastaviti priču; još smo u domu i čekamo što ćemo dalje.

I tako smo vlasnik doma i ja pošli mojim vozilom do malene drvene kućice, gotovo raspale barake okružene zelenilom na uzvisini na kojoj je stanovao Marko; čovjek ga je s puta zazvao – bilo je rano subotnje jutro, možda još niti devet sati, a iz guštare dvorišta na cestu je izišao sijed i mršav čovjek od sigurno osamdeset godina; no – čio i vedar; uljudno smo ga pozdravili, ja sam se predstavio; on je pitao čiji sam, pa sam kazao prezime svog djeda – i dalje je pažljivo slušao što sam mu želio kazati; izvadio sam nekakve nacrte iz katastra; stari je to ovlaš pogledao, pa kada sam spomenuo Vlašku Vodu, odmah je rekao da sjednemo u auto i pođemo dokle se dade voziti, a dalje ćemo pješke.

Domara smo vratili u dom, pa smo se potom nas dvojica povezli dalje, sve do kamena kojeg sam već spomenuo. Tamo smo sa strane puta ostavili auto, a Marko je potom kazao: sad ćemo mi to, začas.

Uto stari gotovo četveronoške poput spretnog mačka skoči na onu strminu; nije prošlo nekoliko trenutaka, a vidio si njegova leđa kako se penje prema šumi. I ja – što ću; u čovjeku proradi nekakav ponos, pa ne daš na sebe; ako može stari, valjda mogu i ja – i tako eto i mene već ubrzo za njim; rukama hvatam šiblje i grebem zemlju, pa s dušom na nosu ulazim u šumu jedva nazirući njegov lik u polumraku.

Onda nakon nekoliko minuta dolazimo na vrh brda; potom Marko uzvikne provjeravajući jesam li iza njega, a poslije se spuštamo još par minuta kroz gustu šumu. I vidi - doista, nailazimo na malen izvor ograđen kamenjem i betonom; postaje mi jasno zbog čega to mjesto ima vodu u nazivu; potom još možda niti stotinu metara ulijevo, prema sjeveru – i Marko je uvjeren; našli smo je. Sav zadihan i uzbuđen uzimam neku traku što sam je ponio u ruksaku, pa je vežem oko prvog stabla, ako ikada više stignem ovdje – da znadem naći.

Potom se nasmiješimo jedan drugome; pričali nismo gotovo ništa; kako smo došli, tako i odlazimo nakon što on pokaže glavom na smjer povratka; on ispred, opet penjući se, pa nakon onog hrpta silazeći strminom – a ja jedva hvatajući njegov tempo. Onda ga odvezem do njegove kuće; pitam jesam li što dužan (i dobivam gotovo posprdni osmijeh), da popijemo barem nešto u domu – ali on odbija; ima posla, subota je ujutro, mora poći naći se s nekim, kakva pića i gubljenje vremena.

Stežem mu ruku i glasno zahvaljujem, on odmahuje – ma ništa, samo ti pitaj ako ti što još treba; pa nestane u onom gustišu svog dvorišta, iza stoljetnih borova, čempresa i grmlja, dok mu neko staro pseto obigrava oko nogu.

Vraćam se potom do doma da barem zahvalim onom čovjeku što me s Markom povezao; on me znatiželjno gleda, jesi li našao što si tražio – jesam, rekoh, gospodin Marko je našao odmah; veli mi čovjek uz glasan smijeh; ma nije ti on nikakav gospodin; Marko je prošao i preživio - Matić poljanu.

Sretao sam kroz život razne ljude; neki su preživjeli i Staljingrad i logore i čitavo jedno proljeće prelazaka preko onih dalekih i šumnih rijeka; drugi su stotinama kilometara kao gubavci bez suda i osude hodali bez prestanka, samo kako ne bi pali na tlo i pretvorili se u prah, zemlju i ni u što. Zajedničko svima jest to da sam o tome gdje su bili saznavao od trećih; o tome što su doživjeli svi su oni - šutjeli.

Zapravo, ono što je čini mi se puna istina o ratovima jest to da ljudi koji su ih doista prošli, koji su doživjeli njihove strahote i iznijeli ih na svojim plećima – imaju još samo potrebu o tome šutjeti. Rat je najstrašnija od strašnih stvari koje jedan čovjek drugome može učiniti; toliko strašna da se o njoj u ljudskim riječima ne može stvoriti neki valjan smisao; jedino što o ratu još suvislog dobar čovjek umije reći jest sjetiti se onih kojih nema.

To bi morao biti pravopis ratnih sjećanja; oni koji su preminuli nemaju nijednog drugog glasa osim našeg pamćenja.

Poslije sam još nekoliko puta bio kod Vlaške Vode; upamtio sam onaj kamen i onaj izvor nedaleko od naše šume; danas na svakom mobitelu postoje precizne oznake lokacije; postoje Arkodi i Geoportali i katastri i gepeesovi i stupnjevi i minute; ne trebaju mi više mjernici i savjetnici, čak niti stari Marko; sada mogu sam doći do nekuda, pa zabijati kolce naopako okrenutom sjekiricom u zemlju i čistiti otpalo granje s nje. Kada dođem na Lučićki vrh ili onkraj Petehovca, zastanem pa zasjednem u travu, strpljivo se ogledajući neću li negdje možda zasmetati kakvom medvjedu ili vepru.

Zahvalim Bogu što još uvijek svi investitori, poduzetnici i vizionari zaobilaze ovaj kraj u širokom luku; čak je i onaj makadam sada već prilično zarastao i suzio se; jedva ćeš na nekim mjestima i nogama proći, a gdje bi kakvim vozilom. Naučio sam svoju djecu kako do tamo doći i kako bez problema pronaći te zemlje; mislim da je to sasvim dovoljno za jedan život – ovaj moj.

Pa se nasmijem i odmahnem rukom; sjajna je stvar izbjeći ratove, tmine i nevolje i dobiti šansu živjeti u spokoju i radosti. I zahvalim dragome Bogu na tome, čitavim i punim srcem. Ako postoji nešto što se ne smije prepustiti zaboravu – onda je to baš ovo što bez pogreške saznaš svaki put kada te goranske šume okupaju svojom snagom.

ponedjeljak, 19.02.2024.

Plodovi

Svjedočanstvo vrijedi više od oblikovana svjetonazora; ljudi smo, dogovorit ćemo se - ali biću, stvari ili pojavi koje su naše oči gledale vjerovat ćemo više od puke riječi o njima.

Dug je put od nazora do svjedočanstva, jer ljudi oko nas od nas traže dokaze; sasvim je shvatljivo kako ih ne zadovoljavaju obična obećanja. Riječi su slabe, neutješne i višeznačne, čak i izvan prevrtljivih misli. Događaji su sporadični i slabo upravljivi ali čvrsti; svjetonazori su teško razumljivi; konstruiraju se dugotrajnim i zahtjevnim procesima i traže nesrazmjeran angažman pružajući pri tome malo jamstava dobrom.

Ipak, najviše od svega sami volimo prebivati u jeziku, kući bitka: najmanje je bolno a može biti lijepo. Ljudi su jedni s drugima iz koristi; ako je jezik kuća bitka, kako reče gospodin Martin - interes je njegov društveni dom što se čovjeka tiče, to se čini meni - a tko takvo što poreći umije, ili je zvijer, ili sam bog. Bitak van društva slabo je cijenjen, nezamisliv i malo kome potreban. U okućivanju spomenute kuće stanuje čovjek; i oni što misle i što pjevaju čuvari su tog okućivanja; ni pjesničko ni mislilačko kazivanje ne umije izići izvan čovjekove društvene uloge, položaja i moći; ako katkad umije - slobodno ga možemo nazvati uzorom i veličinom, zar ne?

Znanje nadima (pa često ne jamči ništa osim nemira); ljudi koji drže da mnogo znadu o tome kako stvoriti spokoj najčešće svojim ponašanjem svjedoče nespokoj. Istina oslobađa - ali često jamči pustoš samoće, jer mnogima samoća i nije drugo do li vjesnik pustoši. Tek za ljubav vele kako izgrađuje - ali čak niti dvoje ljudi koji tvrde da se vole ne bi se lako mogli dogovoriti oko toga što ljubav uistinu jest.

Samo djela mogla bi biti prikladna drugima zasvijetliti u tmini - a svjetla u tmini bit su odnosa i jamstvo uspjehu čitava projekta; ne o nama i radi nas - nego radi drugih ljudi; pogotovo onih do kojih nam je stalo.

Čovjek se o čovjeka brusi, a po davanju poznaje; van davanja malo je plemenitosti - ako već nju spominju, radi podsmijeha, rugla i zluradosti mnogih.

Siromaštvo duha stoga može jamčiti blagost, dobrotu i radost; svu silinu važnosti i ozbiljnosti nečijeg znanja u prah može srušiti svjedočanstvo nemira koje bi iz kakva djela - a još više: riječi - proisteći moglo.

Poznat ćete ih po plodovima, tako se, konačno – izgleda - s pravom kaže.

subota, 17.02.2024.

Kip domovine leta 188., A. G. Matoš

.........

Lezi, babo! – dreknu neko.

A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila…

I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim ilercima.

Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu tovarušicu općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.

*

Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.

Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita cvijeća.

Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.

Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepičino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.

Odnijeli ga u Bolnicu Milosrdne braće.

I nju i njega zakopaše krišom – krišom, dragi čitaoče, krišom…

srijeda, 14.02.2024.

Je li drug Krleža postrojio Štefa Loborca

"Pustite vojnike neka idu. – Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas. – Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…" Damir Pilić, „Tito očima Krleže““

Težak i suh pustinjski uzduh pružio se nad ravnicom. Drug Tito sa svitom odmaglio je negdje prema Kairu; Naser čeka, državnički poslovi zovu. Za to vrijeme drug Fritz sjedi na nekom trijemu dok mu nataču vodu s ledom u čašu; kamenice i datulje su na stolu, ali nije drugu Fritzu do datulja i kamenica, naužio se on takvih stvari po plavim podrumima posljednjih godina otkada se riješio Dide i Đide; druge stvari njega muče.
Drug Fritz misli, ima li to moje pisanje ikakvog smisla, i hoće li ikada po tim aleksandrijskim knjižarama prevesti moju Baraku Pet Be, a ako slučajno ikada i hoće – kakvog će to smisla imati u ovoj žutoj pustoši, među ibisima i palmama koje njišu grane, samo još nema trubadura koji će to opjevati.
Dižu druga Fritza iz njegove fotelje; vrijeme je; prva delegacija je u Kairu, on je druga, sporedna, mora krenuti u nekakvu Ismailiju, da tamo obavi državnički posjet druge razine.
I tako druga Fritza dovezu u tu Ismailiju, još u njoj nisu otvorili sveučilište i još Suezom brodovi plove, šezdesetisedma tek treba da se desi pa da ljudi opet kao što su osjećali i kao što će za hiljadu godina osjećati - vide kako je suh pustinjski pijesak od prokletstva rata i smrti. Izlazi on iz dobro zaleglih kola, natače onaj šešir široka oboda na čelo, boreći se sa snažnim pustinjskim vjetrom da mu ga s ćele ne otkotura po ovom bliještećem moru, a pred njega izlazi protokol i svita; gurkaju se reporteri i fotografi, nije to mala stvar: drugi Titov čovjek stigao je na kanal.
- Jour ekselensi, spešal militari junit in Jour onor – pokazuje gradonačelnik rukom u daljinu, prema hrpi muškog mesa pravilno postrojenog na pijesku pred zgradom.
Drugu Fritzu krupni grašci znoja klize ispod bijelog ljetnog šešira; pa mrko odmahne rukom nekamo prema vodi. Sjeti se u tom času Tita kod Gavelle, na dočeku Nove četrdesetprve kada su oko njih ljudi govorili – ah, u ovoj će godini sigurno rat; eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat!”... pa inženjer Babić smireno, s onim svojim plavičastim osmijehom u očima veli; hoće, hoće, samo u ovoga ja neću ići kao feldvebel.
U toj pravilno poredanoj gardi drug Fritz vidi ono o čemu je pisao prije pedeset godina; vidi svoje Loborce, Peseke i Trdake i Blažeke; vidi obične zagorske i podravske kumeke i kmetove i seljake; bog ih ubio, na svim su paralelama i meridijanima isti; vidi njihove slamnate krovove po kojima znadu padati vode nebeske, koje su im ostavili njihovi djedovi, a djedovima njihovi djedovi, pa se ispod njih dade sjediti na trijemu, kako je drug Fritz malo prije ispred hotela i sjedio - i pućkati brezove lule i misliti kako su slamnati krovovi sjajan izum, jer ti voda po glavi ne pada s neba i suh si. Sve on to vidi, a ponajviše od svega vidi leševe tih mladića, jer kroz samo koju godinu opet će stići nekakav rat, jer se kanalom mora ploviti, ili ne mora; mora se samo umrijeti i plaćati porez. Pa će navrijeti Izraelci i Egipćani i suniti i šiiti, i Moluci i Tatari i ratovi križarski, da se kralja Dmitra kamenuje i kletva ostvari; i vatra nebeska će nadrijeti i navrijeti kao ovaj Nil što iz srca prašume navire u more – a meso muško, obično kvrgavo i žuljavo znojno muško vojničko meso stajat će u pravilnom redu pred drugom Fritzom postrojeno njemu u čast, šespet, trbuh unutra, prsa van, jedno uvo oću da se vidi....!

I onda drugi Fritz polaganim korakom ispred gradonačelnika, đenerala i ostale svite dolazi negdje baš pred sredinu voda; onako – da mu i slijeva i zdesna ne ostaje ništa drugoga za ispuniti vidokrug pa značajnim naklonom glavom salutira; dobro je vojsko; ostav, možete sad u svoje spavaone i kupaone, u svoje klaonice i spavaonice; Nil i dalje teče nizvodno; dok teče bit će vojski i klanja i vodova počasnih i nečasnih, što se tu uopće učiniti dade?

Pa dok gleda pod šljemove u one crne i duboke vojničke oči, drug Fritz susreće se s pogledom samog Štefa Loborca, neotesane kalničke seljačke ljudine; a Loborec kao Loborec – o čemu bi sanjao nego o bijegu i o tome kako će nekakvog poručnika zaliti vrućom kavom; Loborcu Štefu svrdlala je i tu, pred samim drugom Fritzom u stroju uvijek jedna te ista misao: da se tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i mogao bi da se vrati svojoj ženi.

Sjeti se svega toga drug Fritz, pa se namršti i stane. Neće on tako. Smračit će se njemu pred očima, a u tome mraku i pustoši pred oči mu sleti jedna mala, obična, iskrzana kutija olovnih slova, pa drug Fritz odjednom pomisli: nećete vi mene preveslati.

Nakon duge šutnje, stojeći pod onim neizdrživim pustinjskim suncem odluči da je dosta, pa će onoj bagri masnoj i bijeloj i važnoj reći:
"Pustite vojnike neka idu.
– Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas.
– Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…"
Neće oni mene razumjeti, da me razumjeti mogu, ne bi ovdje niti bili – mislit će poslije dok gleda kako se vojska miče na mjestu, skida šljemove i pali prve cigarete. Kakva bi to vlast mogla razumjeti pjesnika pa ga prihvatiti prije državnika? Mislit će oni za mene, što tu ovo piskaralo sebi umišlja, da će promijeniti svijet u pet minuta, a nema nego još par mjeseci da će ona židovska ili tko zna koja paščad udariti na nas kao poplava, ili ćemo mi na njih, ili nećemo, samo da se Naser i Tito dogovore u Kairu.
Pa sjedne opet negdje pod trijem; pod bijele plahte u tikovinu; natoče mu još vode s ledom, a on duboko uzdahne i bijelom maramom iz džepa obriše oznojenu ćelu.

Kada bi sada mogao pitati Tita; je li dobro napravio – što bi rekao? Ah Tito, kladio bi se s Rankovićem da bi nakon sedmog piva iz Fritza negdje u dubokoj noći izvukao priznanje kako su Izraelci bili izazvani prvi napasti. Pivo, pivo se s nekim ne pije radi toga da ti ljudi nešto priznaju, nego da nešto priznaš sebi. Naviknuti se na to da je čovjeka natjerati na neko priznanje vještina, a kamo li vrlina - ne mogu baš svi.

Postrojiti Štefa Loborca značilo bi da si postrojio sebe sama.

ponedjeljak, 12.02.2024.

Počivali u miru

Nevolja očito ne dolazi sama.

Danas tijekom dana na portalima saznao sam kako je preminuo profesor Šandor Dembitz, tvorac alata ispravi.me. Ne samo da sam dužan kao čest i prilično nespretan korisnik zahvaliti na sjajnom alatu, putem kojeg sam recimo otkrio kako jako malo pojma imam o korištenju prijedloga s ili sa, nego je poslije ispalo da je siroti čovjek preminuo bolestan, desetak dana nakon što je dobio unuka; iako smo ženidbama postali neki daleki, daleki rod, tek sam danas povezao konce i saznao za sve.

To sve, to vam je jednostavno ovo: da sam izgleda ipak bio u pravu ako nikada, čak niti kada sam odrastao i postao star, dosadan i sumnjičav - nisam pomislio kako su sasvim nestali oni stričeki i tete koji negdje okruženi gomilama papira, ili epruveta, ili tko zna čime još - češu brade i smišljaju praktične načine da ovaj svijet bude još barem za milimetar bolje mjesto.

I onda navečer sleti još i vijest da je preminuo Pera s onoga sveta; Petar Luković; čovjek čiji su tekstovi u najstrašnijim godinama svjedočili uživo kako onkraj Dunava i Save, ma u što nas uvjeravali, ne hodaju ljudi s rogovima.

Ime mu je bilo baš takvo kakvo je trebalo biti: govorilo je da matična postaja uvijek mora imati nekog majora Toma koji će izvještavati o sjaju zvijezda i ostalim tričarijama; za slučaj da netko odabere zaboraviti na njih.

Ništa ljude toliko ne može dovesti u nered kao pomisao da su bolji i vredniji od drugih; na tome stalno treba pomalo turpijati.

Eto, dužan sam tim ljudima zahvaliti za ovo što sam napisao da su dali. Barem meni, a ne sumnjam da i još nekome.

nedjelja, 11.02.2024.

Obrana posljednjih dana

Ovo o čemu pišem ne morate toliko pozorno čitati; ono što o tome mislite ionako ste davno već osjetili kao dobro i potrebno u svojim srcima – pa znadete da ćete učiniti tako kako držite da učiniti treba, sa sobom i – što je možda još važnije – sa svojom djecom, ili djecom vaše djece, svakome po potrebi i volji.

Svakako važnije od toga da pročitate ovih nekoliko odlomaka jest to da nešto zamislite; nema vam tu sada nikakvih slika niti fotografija koje bi vam u tome pomogle - morat ćete zažmiriti, pustite sad čitanje; pokušajte zamisliti dječaka pod šljemom: ošišan je na moguće dva ili tri milimetra duljine; tek toliko da nije obrijan i po tjemenu – pa da mu se krupne kapi znoja što se skupljaju pod tim šljemom ne slijevaju sasvim na čelo i lice. Kažem – lice. Lice? Možete li zamisliti to lice; lice preplašenog djeteta na koje se viče – svakog dana iznova i iznova; djeteta u društvu istih takvih, stotina i tisuću djece – koji gotovo svi, ili čak svi – imadu samo jedan jedini san kojeg sanjaju i budni, i uvečer kada liježu u prljave, skučene postelje, da se isplaču u tišini spavaone, da ih nitko ne čuje i ne vidi; da plaču onako kako plaču posramljena i uzapćena djeca, tako da im suze bez ikakva šuma same teku niz obraze; san je to o domu, o izgubljenom zavičaju, o radosti i o vremenu koje teče u nepovrat.

Poslije se čivjek navikne, ostari, pomiri s time da svijet kojeg živi nije onaj kojeg je sanjao; djeca prestaju biti djecom do časa dok još imaju nade da potonji negdje čeka na njih.

Eto, ako vas smijem zamoliti da zamislite taj prizor, onda ćete ga najlakše zamisliti baš ovako: zamišljajući dijete koje ležeći na leđima plače u tišini, dok mu vrele suze namaču jastuk slijevajući se po ušima i oko njih niz glavu.

Hoćete li tu stati, ili ćete poželjeti od djeteta stvoriti muškarca, onako - po svome ukusu, kako to već vojske tisućama godina čine?

Jer, dobro zapamtite: nije muško tko za vojsku nije!

- - - - -

Mnogo je oduševljenih mogućnošću ponovnog uvođenja vojnog roka. Dobro, ankete nisu baš pouzdan znak – pogotovo ako se sami javljaju ljudi koji u njima žele sudjelovati; sigurno da će oni koji su za uvođenje nekog oblika vojnog roka biti glasniji i određeniji od ostalih. Ili – od mene, svejedno mi je.

Jer, vrag je uzeo šalu. Iako, kada smo mi to šalu uopće imali, da bi nam je vrag uzeo?

Velite vi češući bradu, mora se mladost nekako privući narad ognjištu; mora se naći i postaviti nekakav red i zakon; dvadeset i više godina razularilo se to mlado muško meso u neredu i nemoranju i mekoći, pa ga sada konačno valja privesti smislu, svrsi i pravilima. Dapače; spominju se i žene; hej – djevojke koje bi služile vojni rok; pa zar je dotle došlo da ni muškost više nije dovoljna narodnom geniju mesa gladnome?

Nego, recite vi meni, jeste li vi uopće ikada u životu vidjeli hrpu muškog mesa na okupu? Mislim, ne onako, na nekakvoj pauzi za vrijeme posla, ili na utakmici, muškarce koji su se tu manje ili više našli od svoje volje; tu vam se radi o mesu koje je dovabljeno i dotegljeno strahom, a bome ponekad i batinom u kakvu dobro zidanu kasarnu; katkad djeca, češće već zreli muškarci – u tom času oslobođeni od stega i obveza svakodnevnog života, od svojih matera, žena, punica, pasa i papiga; toplo, smrdljivo, ružičasto muško meso koje tisućljećima već komadaju i čereče bajunete, koplja, tanad i geleri, meso što ga prži vatra i viju mrazevi i vode biblijske kao što potoci peru kamenje i šljunak pretvarajući ga u mulj, prašinu, ništa?

Meso koje ne možeš drugačije dovesti u red nego prijetnjama i strahom od kojeg se utroba zgrči, volja nestane a oči zamute; strahom za vlastiti život, postrojse marvo, šespet?

Niste? Niste se nikada pitali, kada ste takvo meso vidjeli na okupu: pa gdje ja to zapravo živim? Što te ljude koji su ovdje utjerani u tor kao ovce ili da prostite svinje drži na okupu - nekakva ideja nacionalnosti, zajedništva, da se razumiju (a u stvari, ne razumiju se nikako, i tek s tim ljudima koje razumiju oni najbolje razumiju to nerazumijevanje); činjenica da su im spolni organi obrezani ili nisu, da se peru često ili nikako, da sanjaju o tome kako nešto staviti u se na se i poda se?

Naravno, prije svega treba ovo važno narodnosno pitanje sagledati u svjetlu izborne supergodine. Nije malo glasova koje se ovakvim čime dade priskrbiti; a glasovi, to sućanstvo političkog života – vredniji su od ideja, ljudi i načela.

Dalje, treba jasno odrediti o čemu se tu zapravo radi: trideset ili devedeset dana kampiranja nije isto što i vojni rok; jedna je stvar učiti se odsustvovanju od materine cice, a druga preživljavanju, borbi i rukovanju oružjem; pa što se uopće i može učiniti u trideset dana? Zadovoljiti nestrpljive, oprezne i nemirne domoljube, potrošiti novac – a ne dobiti ništa ili neupotrebljivo malo; najvjerojatnije.

Nisam ja to smislio – ako ste čitali, onda ste već mnogo puta pročitali kako su to drugi napisali; ipak ću ovdje po stoti puta ponoviti kako je vojska na žalost samo vješta kombinacija zatvora i ludnice. U dvije sam vojske bio; dvije sam godine života u njima potrošio; možete mene slobodno o tome bilo što upitati. Previše onoga što nije dopušteno u životu, dopušteno je, dapače – poželjno po vojskama; vojske su i osmišljene zato da bi se silom, ubijanjem i razaranjem moglo doći do ostvarenja koja bi inače bila nezamisliva; tko može uživati u vojsci s tim sigurno da nešto baš nije posve u redu.

U vojsci je sasvim normalno provoditi svoju volju silom, pa kako ćeš nas, marvu mušku drukčije u red dotjerati; nerijetko i ne samo verbalno, nego fizički; prije nego svoju djecu pošaljete negdje gdje će ih fizički kažnjavati, tući, izgladnjivati, braniti san, premarati satima u nekakvim požarstvima, stražama, neljudskim uvjetima i društvu; noćima i ledom i vatrom i strahom i glađu - promislite dobro: želite li im takvo što?

Jer, ne sumnjajte, kao što su dvojica vodećih ljudi u državi vješto izbjegli rat (a jedan, onaj domoljubniji, čak i služenje bilo kakvog vojnog roka) – zar mislite da se takva priča neće opet ponoviti; da neće ponovno kao i u svakoj nevolji - nagrabusiti sirotinja, oni koji su pošteni, tihi, neprimjetni; koji nikoga ne poznaju i nigdje se ne umiju provući i iskobeljati?

Obrana domovine? Ma dajte, najte. Pa nije to posao svakoga; braniti se domovinu onomad, kada su heroji zemljom hodali a ljudi im se izmicali da ih ne sputaju – vele ovi isti koji zagovaraju vojni rok – nije dalo s opaticama i svecima; trebali su psi rata i loši momci navikli na grubost i silu. Zašto bi ovaj puta bilo drugačije; zašto malena, dobro obučena, plaćena stajaća vojska ne bi bila dovoljna kao kostur oko kojeg će se graditi tkivo obrane; samo ako ćemo to tkivo uopće u budućnosti imati i htjeti nečime graditi?

Jer, ne zaboravite: nema te države koja se umije obraniti bolje od one koju njeni građani braniti žele. Ima li bolje potvrde za tu tvrdnju od posljednjeg rata i sudbine one zlosretne raspale i odumrle države koju više nije želio braniti nitko kao da je obična lešina; jedini kojima je bilo stalo do nje - bili su spremni samo napadati?

Pa zašto bi ovaj put bilo drugačije?

Da je devedesetprve bilo toliko branitelja koliko se sada piše, u studenom bi Vukovar bio oslobođen a ne okupiran; no i ono što se skupilo ljudi bilo je sasvim dovoljno da se posloži i bez obzira na porijeklo, dob ili naglasak kojim govore – stanu u obranu nečega što su smatrali da je braniti vrijedno.

Sjetite li se kada onog ukrajinskog drona na Jarunu; sam Bog čuvao je neko dijete tamo oko studentskih domova da ne strada; već pola sata nakon što sam za njega čuo, sjetio sam se Mathiasa Rusta; klinca koji je dvomotorcem srušio mit o sovjetskoj protuzračnoj obrani. Zar ljudi stvarno misle da onaj Vuk Mandušić nije bio u pravu kada se evo po stoti put nakon tog doba pokazala istinitom stara mudrost o tome da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije u junaka srce?

Eto recimo, nagrnu napadači iz nekakve Republike Srpske, Srbije, Džihadije, Rusije; koji snatre rasturiti ovu zemlju poput sočne pseće konzerve, zubima i noktima, bez otvarača; naći ćete već kandidate za čestitke, ima toga uvijek na raspolaganju po našim ideologijama uspjenjenim birtaškim raspravama koliko hoćeš; kako bi od njih Hrvatsku bilo moguće obraniti ako ne bude dovoljno onih koji je braniti žele i koji smatraju da je časno, ljudski i potrebno da baš oni podmetnu svoj život, meso, vrijeme za tu rabotu? Sav Nato arsenal, svi Rafalei, preplaćeni topovi i šuplji radarski sustavi koje ne možemo provući kroz naše uske podvožnjake građane za konjske zaprege - neće biti dovoljni da nas spase – ako mi sami ne budemo onako kako i koliko treba - vjerovali da je spašavati Hrvatsku dobro.

Obrana rodne grude ne gradi se i ne zida po vojarnama i stožerima; obrana države tiho, mukotrpno i meko poput malena ubava djetešca rađa se s vremenom poput bajke u ljudskim dušama; tamo gdje postoji kritična masa ljudi koji vjeruju u to da iza njih stoji čitavo jedno brdo dobra i svjetla, koje je vrijedno toga da se za njega dade noga ili ruka a bome i glava.

Tu je jedino važno: jesmo li mi takvo brdo?

Eto, tako su i mene u tu priču i to klupko dobili; da povjerujem kako rat neće možda postati moj, ali da ću ja postati njegov – i da se prepustim matici koja me odvela u njega, vjerujući kako ću na taj način najbolje zaštititi dvije žene koje su me u taj rat ispratile i u suzama me čekale da se vratim, jer sam vjerovao da tako moram.

Bilo je bome uz mene i dječaka koji su tako i toliko vjerovali to isto - da se iz tog blatnog i krvavog pakla nikada nisu vratili. Sjetite li ih se katkada?

Ako mislite da to što njih danas ovdje nema među nama ima smisla - onda ništa. Usput samo recite: mijenjao bih se s njima, i sve u redu.

Ako ne biste (mijenjali se s njima); onda opet ništa; samo prosim nemojte dalje. Pričati o tome.

- - - -

Ne znam što me drugo osim njih dvije moglo odvratiti od toga da se istog časa okrenem, pokupim diplome i svjedodžbe, pa pređem neko brdo, šumu, neke sulude i zamišljene crte – i osvanem u nekom tamo svijetlom i dalekom Oslu, negdje gdje me čekao posao i stan. Upravo tako morat će razmišljati i djeca sutrašnjice: onako kako je razmišljao Brandauer u besmrtnoj sceni Mefista kada konačno u nekoj tridesetisedmoj-osmoj dočeka Pariz umjesto Berlina, pa se okrene oko sebe pri usponu iz stanice metroa na ulicu i gledajući tu dugo sanjanu sliku pita se posprdno: sloboda?

Što će mi to? Idem ja doma.

Jer, zapamtite dobro; heroji su samo oni ljudi koji iz dana u dan čine ono što ne žele. Ostalo su ili roboti ili sretnici.

- - - -

Znate li nešto o povijesti iz doba Drugog svjetskog rata tada vam nepoznat primjerice neće biti podatak o tome kada su oružane snage NDH bile najbrojnije. Ne – kako bi normalno čovjek očekivao na početku, u travnju četrdesetprve, kada su zanos i ljubav prema domaji trebali biti na vrhuncu, prije nego će onaj čopor zločinaca prodavati Dalmaciju i slati prve vlakove prema Jasenovcu; ne – najbrojniju vojsku NDH je imala u – veljači četrdesetpete! To jasno pokazuje kako mi Hrvati doista imamo snažan povijesni talent za prepoznavanje situacije; zlobnici bi rekli – uvijek možeš računati na našu socijalnu inteligenciju.

Upravo zato i povlačim ove u osnovi bljutave i plitke paralele: to je jezik kojeg vi razumijete, dragi domoljubi: samo tamo gdje se ponovi devedesetprva neće se ponoviti četrdesetpeta; jel jasno, gosn' naredniče?

Jer, mjesto s kojeg mladi bježe da se nikada više ne vrate – nitko pored milijardi i tona čelika neće željeti braniti; ne može vam se obraniti neobranjivo; ono za što nismo spremni umrijeti - kako glupo i lijepo u isti čas - uopće nije vrijedno života.

- - - - -

Obrana Hrvatske ne gradi se na Uni i Savi i Dunavu; imali ste četrdeset godina prilike sagraditi tu obranu kao neprobojan zid; svaki put kada ste odbili nekom djetetu isplatiti zasluženu plaću, kada ste zaposlili nekog "našeg" umjesto nekoga tko vrijedi, kada ste ponizili i uvrijedili nekoga; kada ste bijesom, mržnjom, porugom otjerali ljude u nepravdu, plač, niskost, vi ste, dragi moji Hrvati - pomogli od svoje i naše Hrvatske još jednom zagrebati i napraviti termitnjak; šuplju tvorbu koja samo izvana izgleda atraktivno, a iznutra nema ničega – ni sadržine ni smisla; prva poplava što ovom pustoši roda ljudskoga nadire sigurno i polako – prijeti da će je srušiti kako da je nikada nije niti bilo.

Jer, ne zaboravite, rat vam je kuga nad kugama; lako je rat dobiti u četiri ili pet godina – hajde ti nakon rata uspostavi normalan život; nađi ljude koji ne mrze, ne izopačuju sve što stignu, ne siju bol, nevolju i nesreću oko sebe... Pobjeda često uspava naraštaje i pretvori od njih spomenike sebeljublja, bešćutnosti i taštine. Zar mislite da je pola milijuna ljudi napustilo Hrvatsku radi bolje plaće?

Kad rat jednom negdje zasjedne, to je najmanje trideset godina tmine: njih se ne da upucati mecima i sasjeći gelerima; njih treba živjeti i preživjeti – ovako kako smo i mi živjeli ovih svojih trideset godina; kao termiti u onom istom termitnjaku; pod naredbama, strahom i u stalnoj napetosti, sa pogledom pod šljem: sumnjiv si ti meni brale, jako sumnjiv, di si bijo devedesprve?

Obrana zemlje nije se nikada istinski gradila od betona i čelika, nego od voljenja: onaj tko Hrvatsku ovakvu kakva jest ne voli, taj je braniti niti neće; možete mu propisati sto vojnih rokova, tisuće kazni i poreznih olakšica; bitno je samo to jeste li mu dali razloga da je voli ili niste.

Tko sagradi državu koju njeni ljudi vole, taj ju je odmah i obranio. Pitajte nas iz osamdesetšeste ili devedesetprve.

Jer, nije država da prostite neka tamo žena, pa da je voliš bez razloga, čak i ako te boli, bogamu božjega, a neke države znaju boljeti onako, kao žene; poštenu čovjeku u životu se promijene bar dvije ili čak tri države a da se sa svoga stolca pod trijemom ne pomakne; pa kako će ih onda sve jednako voljeti?

Svima vama koji bi mi sada najradije kroz ekran opalili jednu onako, mušku, vojničku šaku u glavu da me naučite pameti i konačno dovedete u red, od srca poručujem; imali ste prilike dvije godine i dva puta - niste uspjeli; sada vam još jedino kao vojak Švejk mogu reći: pokorno javljam da u Budjejovicama toče toplo pivo!

Što, niste čitali Švejka? Velite, šta ovaj hoće, još i da čitam to da prostite antidržavno govno?

A cinici, oni bi možda rekli; ma sve su to šuplje priče; Plenković će na koncu ionako napraviti ne onako kako narod želi, nego kako Brisel veli.

Plenković, ili Anušić, Horjan, Borjan, Habijan, Fabijan, neki novi, još umiveniji, europskiji i bolji Plenković, ne podcjenjujte hrvatski put u zrelu demokraciju; prvenstvo u izradi najljepše fasade i cvjetnjaka u okružju. Jedina politika je kadrovska politika. Čak se i aktualni ministar obrane, morate priznati, slaže sa mnom; nije problem u trajanju, problem je u motiviranju mladih da vojni rok služe; jeste li to prečuli neki dan?

Ma, dajte, najte. Briga nas za sve to. Trebala bi nas biti briga za oči; u njima se krije tajna ove priče. Eto, to vas pozivam zamisliti kada zamišljate dječaka pod šljemom. Vašeg sina kao Nato vojnika pred ruskom, srpskom, mudžahedinskom, tko zna čijom navalom. Kada shvatite što bi uopće moglo biti u njegovim očima – recimo u očima ovog dječaka koji tako pjeva da čovjeku suze na te iste oči dođu, kao da je uvečer u nekoj prepunoj, ušljivoj vojničkoj spavaoni pa sanja dok mu vrele suze cure niz uši - shvatit ćete ima li ta priča smisla.

srijeda, 07.02.2024.

Šutjeti s Antom

Bio sam već mladac od dvadeset; dovoljno velik da ljeta provodim sam i onako kako sam to zacrtao, pa još i zaradim nešto para da bi se to omogućilo – a dovoljno malen da bih još bio nečije dijete; dijete za pokazivanje, pa kada se dođe tamo gdje se ide, a to je najčešće mjesto s kojeg si krenuo na put – onima koje si tamo ostavio pokazat ćeš sebe i to dijete, kao da se ništa u životu nije promijenilo od časa kada si otišao i kao da će sada u ovom času – život nastaviti upravo tamo, na mjestu s kojeg si se otisnuo u svijet.

Jer, djeca su valjda nekakav uspjeh u životu; tako se to mislilo i u većini slučajeva valjda i danas misli, a ja o tome ne mislim, ili ne mislim ništa; nego samo mislim: zašto je Stari onda mene pobogu vodio kod Ante? Valjda su njih dvojica, prijatelji još od četvrte ili tko zna koje godine života otkad čovjek pamti sebe i ljude oko sebe, znali razgovarati bez riječi, pismima koja bi ponekad - koliko se sjećam - jedan drugome slali, ili čak na daljinu, onako – očima, mislima, pod zvijezdama?

Vidiš, selio sam u životu preko nekoliko puta; u tom kaosu nestale su i fotografije bližnjih, a gdje neće Antina pisma; ako je Ante šutio to nipošto ne znači da nije bio rječit, zar ne?

I tako, dogovorili smo Stari i ja tog ljeta da se nađemo dolje; pardon – doli; kloparao je vlak čitave noći Unskom prugom, a mi smo morali paziti da barem jedan bude ponešto budan, dok se ne stigne do Knina, jer od Knina Stari je nastavljao istim vlakom u vagonu iz kojeg se nije presjedalo sve do njegova cilja (i za kojeg su njegovi bivši sugrađani ponosito tvrdili da su se uspjeli izboriti na željeznici za takav vagon – da u njemu mo'š spavat ko klada); ja sam pak morao izići u Kninu i presjesti za vlak koji je tamo čekao, da me u svitanje poveze na moj put; prema istome moru – ali s neke druge strane; moru uz koje su me čekale najljepše oči i čvrst, dug zagrljaj.

Prije tog ljeta dao sam joj kazetu s Caveom i Tuxedomoonom; prethodno smo proveli skoro dvadeset dana u jednoj obližnjoj metropoli, sami i svoji kako to već mladi mogu i umiju biti; kada sam iz vlaka izišao ujutro u sedam, sav nekakav memljiv, vreo i uznojen od cjelonoćnog puta; kroz ruke i kosu prošaptala mi je jesam li je htio ubiti tom glazbom; toliko nam je taj rastanak teško pao i toliko je to sve bilo snažno i veliko.

Starog sam, dakle, u nekom polusnu ostavio u Kninu iskačući iz vlaka na peron u svježoj ljetnoj noći; praćen mrkim pogledima brkatih pospanih željezničara, glasnim zvukom njihovih zviždaljki i jedva razumljivom najavom s razglasa koja je upozoravala na drugi peron i drugi vlak koji samo što nije pošao – ja sam uprtio teški ruksak s konstrukcijom na leđa, pa oteturao tih nekoliko stotina metara kroz mrak i neizvjesnost, prethodno sa Starim dogovorivši: dođem kad mi nestane love; a niti u domu svoje cure ne možeš baš biti vječno; dakle – predstojalo mi je nekoliko dana raja, a onda k Starome u grad.

Kad smo već kod Knina, ne može se to prijeći i poreći; bilo je to već vrijeme onako, par godina pred rat; kako se vlak usred noći približavao, tako si osjećao neku napetost koja se pružala pod onim dalekim i snažnim zvijezdama što su nehajno plesale nad krošnjama i rijekom u mrkloj bosanskoj noći; čitav vlak usred ljeta prepun ljudi što odlaze na more, a svi u polusnu nekako i nešto prigušeno govore i šapću; ljudska duša znade kada dolazi zlo i osjeća ga nepogrešivo, samo se mi trudimo zatomiti to i praviti se da ništa ne vidimo i ne čujemo – ili se udružiti pa iz potaje zajedno pokazivati na one druge vidiš, kao da bi ovdje najbolje bilo baciti jednu bombu – to sam čuo možda sljedećeg ljeta, kada su vlakovi već prolazili tim krajem strogo određenom namjenom: jedni su naše vozili na more, a drugi njihove na neke utakmice i mitinge.

Tako ću i ja u tom kaubojcu, običnom vlaku s četiri drvene klupe u kupeu što u zoru jezdi niz pustu ravnicu punu krša prema moru, susresti nekog bahatog i nevelikog dječarca od možda osam ili devet godina; imao sam u pretincu ruksaka spremljene neke novine, vjerojatno sa sportskim temama, pa me mali prije nego ću usnuti sa svog mjesta preko puta mene pljesnuo rukom i rekao „daj mi to“; a kada sam mu dao šutke ga gledajući kao znak nekog novog i opasnog vremena, uz očitu nelagodu majke koja je sjedila do njega, površno je i kratko pregledavao fotografije u tek razmotanim novinama koje su se teško izravnavale. Već nakon nekoliko minuta opet ih je smotao pa me njima udario po nozi; majka se trznula i upozorila ga „ne budi nepristojan“, ili mi je potiho odvratila „oprostite“, ne sjećam se sad više; uglavnom, bio sam prilično neugodno iznenađen time kako je mali bio osoran i grub; tko zna što je svakog dana slušao kod kuće; očito je od oca naučio takav obrazac ponašanja, a i vjerojatno je bio sin, glava kuće, mezimac; nerijetko ga se znadem sjetiti pa pomisliti; Bože, sada taj čovjek ima možda nekih četrdeset godina; rat je vjerojatno preživio, još je bio dijete – tko zna lupa li i dalje ljude po bedrima kada nešto traži ili je postao uviđavniji i skromniji?

Odluta čovjek lako s pričom; odlutaš lako i vlakom, a gdje nećeš pričom, razumijete me; evo sam već stigao gdje sam imao stići, i izgrlio se i izljubio s onom koja će me dočekati, pa smo tako što u tom gradu, a što na otoku proveli nekoliko čarobnih dana, gotovo uopće ne spavajući i ne trateći dragocjeno vrijeme koje smo uspjeli ukrasti samo za sebe. Nije to baš bilo vrijeme od nekih sloboda – njeni su roditelji za ono vrijeme zapravo bili jako napredni; to da dečko posjeti svoju curu nakon nekoliko mjeseci hodanja u njenoj kući, to je još tada bila poprilična novost i avantura; ja sam nudio da pođemo par dana u vikendicu koju je mama imala daleko na moru, ali nije se to tada baš smjelo, a i tko bi do tamo stigao, nije baš ni para bilo. Kad se samo sjetim; moj djed je u gradu u kojem će me čekati Stari, u onoj istoj kući na tavanu zatvorio baku kada su se dvadesetih godina bili naumili uzeti; takav je bio običaj: ako se njeni protive, a ti je zatvori kod sebe – onda će morati pristati.

I tako smo mi proveli nekoliko dana kod njenih; njeni su se uzeli iz ljubavi – to mi je otpočetka pričala, a i danas mi je samom jasno; predivno je kad čovjek pored sebe ima ljude od kojih može učiti o životu; zato smo tako i smjeli, barem malo – jer i sami su znali kako nam je. Dobro, nije se ni mene baš samo tako moglo ubrojiti u neke posebne vjetropire; bio sam redovan student, radio sam, nešto je valjda ukazivalo na to da se u mene nekako može imati povjerenja; sjećam se kada smo se opraštali, imao sam na sebi taj ruksak, teško si nas onako isprepletene mogao razlikovati, ovdje je njegova ruka a ovdje njena majica – i poslije mi je rekla da je njen stari rekao staroj; evo nam zeta; vidiš da idu okolo kao da prostite cigani, legnu di se zateknu; našli su se; tako je doista na kraju i bilo.

Ali nije ova moja priča od te teme; vraćamo se sada opet na glavni kolosijek; ta-dam, ta-dam; idemo natrag u grad gdje me čeka Stari; stari grad na obali, tamo je njegova rodna kuća; tamo je i stric, već mu se odavna raspala obitelj pa živi nekim polupustinjačkim životom; ujutro radi kao voditelj neke ugledne institucije, oblači kravate i odijela, bečka škola; popodne sjedi poput nekog gurua u dubokoj sjeni starog vrtla pod smokvom, zaogrnut nekom starom bluzom – i čita; uvijek ga pamtim s bokalom bevande, cigaretama i knjigama, a uz njega Stari; mlađi brat koji ga vječno opominje; zapravo smo sva trojica isti; ne vodimo računa previše o nečemu čvrstom, o imetku, o zarađivanju, o koristi; samo što smo to teško spremni priznati – prije svega sebi samima.

Njih dvojica, dva raspala braka i dvije nevoljne ljubavi; ostali su do svoje smrti dobri očevi i muškarci odani ženama koje su na neki čudan i nevjerojatan način napustili. Nagledao sam se napuštanja kroz jedan svoj u mladosti za valjda četiri života; napuštanja su tmurna i gusta poput smokava što ih jedeš s onog debla iznad nas, pa kada oguliš koru i pogledaš unutra, umjesto praznine i truleži koju bi očekivao ispod neke sivozelene, neugledne kore, pronađeš još zalogaj lijepe i sočne ljubavi; samo više nema nikoga da je bere i u njoj uživa – kada ljudi napuste jedni druge.

Jer, od toga me nikada nećete razuvjeriti; u svakome od nas čuči jedna lijepa i tiha ljubav; kao jedna meka i zrela smokva; sve što bi valjalo da se njome desi (namjerno ovdje ne pišem: sve što bi valjalo desiti se s njome, jer to – vidite i sami - pored svih jezičnih pravila i volje za nezavisnošću nema baš nekakvog smisla); dakle – baš sve što bi valjalo da se desi s tom ljubavi i tom zrelom smokvom u njenoj srčiki obavijeno je onom korom, onom čvrstom i neuglednom korom ispod koje valja zagristi i oteti je propasti i pustoši.

Opet skrećem na sporedni kolosijek, pa želim ovdje ničim izazvan - već odavna smo prošli Knin i stigli do toplog i tihog mora – reći kako i na one koji svakoga dana pišu o tome što treba da se desi, umjesto što se treba desiti – ja gledam kao na obične ljude sa smokvama u srcima; to ste valjda već shvatili. Želim reći, važne su smokve u srcima; puno važnije od kora kojima su optočene.

Hajdemo sada probati opet natrag u priču; na glavni kolosijek; kotači vlaka i vagona i dalje kloparaju, iako ja iz jednog grada u drugi uz obalu ne putujem vlakom, nema tamo vlaka; ide se autobusom; to su ona davna vremena kada u autobusu postoje vozač i kondukter, pa ovaj drugi, onako razdrljen i tih, dolazi do zadnjeg sjedišta gdje si se već ispružio i samo pruža ruku, bez riječi, a ti nešto dadeš i on se vrati na ono svoje sjedište uz vozača; ljudi smo, dogovorili smo se, osobito ako putuješ pedesetak kilometara i ako imaš dvadeset godina.

Iako je o autobusu riječ, jasno ćete, samo ako napnete uši, čuti kako vrijeme teče, a šine se svijaju na vrelom kolovoškom suncu; kotači vremena neumoljivo lupaju o spojeve tračnica; vrijeme prolazi; godine su već između nas; slušajte.

Sada stižem u grad moga Staroga, pa onda polako sa ruksakom kratko uzbrdo; nakon tri ili četiri ugla otvaram stara, metalna vrata; nema tada još previše telefona po kućama; pošalje se razglednica s nekog otoka; „tu sam, dobro sam, dolazim“, pa onda dođeš nekako baš u dan kada je stigla i razglednica, ili dan prije nje, da se svi poštaru slatko možemo nasmijati uz žmul crnoga. Silazim niza stepenice; popodnevna je jara, a njih dvojica u hladu; Stari drijema sa Slobodnom na trbuhu u onom, da prosite ligeštulu, samo taj izraz nitko ovdje ne razumije, a stric sjedi i čita; pa me dočekaju oduševljeno i nasmiješeno s onim vječnim i stamenim „e“ koje se u našoj Dalmaciji upotrebljava za sve izraze dobrog raspoloženja od blagosti do euforije, ovisi jedino o njegovu trajanju. Stric je dolazeći kući s posla uhvatio na peškariji posljednju kilu struna; sad ćemo baciti dva panja i lozu na gradele pa ćemo s prvim mrakom večerati, a poslije, kada se ja malo operem i presvučem, poslije ćemo – veli Stari - kod Ante.

Ante, to je vršnjak mog Staroga iz osnovne škole; svjedok jednog strašnog i teškog vremena rata i neimaštine, kada su se obitelji udovica s četvero djece prehranjivale plodovima vrtla i šivanjem najstarije sestre; zajedno su njih dvojica krali sladoled iz onih frižidera što su ih ondašnji sladoledari prevozili na trokolicama; zajedno su preskakali ruševine i leševe nakon bombardiranja kao valjda klinci od trinaest godina, kada je već stricu prijetila mobilizacija i kada će ga u posljednji čas od kakve tvrde domobranske cokule i križnog puta spasiti nekakav prijatelj koji će ga posljednjih petnaest dana sakriti na svome tavanu – jer će znati što slijedi; tavani su uvijek u tom gradu donosili spasonosna rješenja na koja nitko ne bi imao većih primjedbi.

Ante i Stari ostali su kao djeca kući, da završe školu pa se onda otisnu u život; stric je morao poći s prvom sljedećom vojskom koja je naišla i tako umjesto pod Kninom kao gimnazijalac završio u nekom Zrenjaninu; uvijek mi je s uzdignutim kažiprstom pričao o tome kako ga je samo majčina prijetnja o Božjem oku koje sve vidi i zna i naredba „ora et labora“ spašavala – i o tome kako je jedino u životu važno učiti i raditi; čim je uzmogao, prebacio se s tog kolosijeka na mudroslovni fakultet pa poslije postao profesor, potom i osnovao gradski muzej kao jedini čovjek koji je bio na funkciji a nije bio u partiji – jer nitko drugi takvo što niti je umio, niti mogao; valjda mu je ona godina njihove akademije u tom poslu više pomagala nego odmagala pa ga nisu smatrali previše sumnjivim; bile su to generacije koje su doista naučile stvarati nešto ni iz čega i pod olujama koje su svakog časa nailazile, te rat, te Staljin, te ovi te oni; ljudi su vrlo često i brzo morali učiti sve o vještini izbjegavanja; lako je meni bilo završiti fakultet u triipol godine kada sam jedino trebao učiti i baš ništa drugoga.

Moj Stari uvijek će očajavati nad tih nekoliko poslijeratnih godina koje će slijediti, stariji brat u svijetu a otac odavna već pod zemljom: nije - znao je reći - tko imao podviknuti na mene; poslije će se srediti, proći cijelu jednu banku od šaltera do uprave, upisati višu školu i konačno otići u Zagreb na fakultet, da bi ovdje spavao ljeti po klupama i stolcima u uredima u kojima bi preko dana radio; kod kuće su bile i čekale samo žene; majka i sestre – Stari se, poslije će to pričati, zapravo spašavao tražeći vlastiti put.

Stari je odabrao ne biti Ante.

Ante je jedini od njih trojice ostao kući; skromni i šutljivi Ante nikada se nije niti ženio; prije tog ljeta o kojemu sada pričam preminut će mu stara mati, tako da je ostao sam u trošnoj kućici u koju se ulazilo kroz prolaz neke velike zgrade; stanovao je možda stotinjak metara od naše kuće; Ante je dovršio gimnaziju i ostao u gradu raditi kao službenik, čitava života baveći se nekim papirima, brojkama, nečim nestvarnim i mrtvim; vjerojatno je u vremenu o kojemu pričam konačno i dočekao penziju.

Zbog toga što su se Stari i mama razišli, ja jako dugo kao dijete nisam dolazio dolje; možda tek nekoliko puta; s Antom neću u tih nekoliko puta progovoriti niti riječi – jer niti Ante sa Starim zapravo puno ne govori, gotovo ništa; Ante je onaj koji dođe i sjedi negdje u kutu, kao što ti u dvor da prostite dođe neka draga mačka ili pas, da bude s tobom i da te čuva, ali ako nisi vješt, to ćeš shvatiti tek poslije; pa mu se tamo doda malo pića ili jela; posije ću tek kroz život razumjeti da svatko od nas, samo ako to želi i ako za to ima volje – može susresti i prigrliti nekog Antu; tako su to činili i ovi moji stari; dobro, stric baš nije imao vremena, on ili je radio ili čitao, ali Anti nitko nikada nije branio sjediti u vrtlu pod smokvom; dapače, kada ga nekoliko dana ne bi bilo, obavezno se išlo vidjeti što je s Antom, treba li mu nešto donijeti ili pribaviti.

Stric i Stari u osnovi se razumiju bez ijedne riječi; ono što su kroz život prošli u tolikoj ih je mjeri oblikovalo i pritislo kroz vrijeme da znadu kako je istinski važno moći i umjeti bivati sam; nekada sami sebe podbadaju da su kao trogloditi po pećinama, odnosno svojim kućama i stanovima, okruženi knjigama i časopisima; stric već napola ima toga ljeta spreman rukopis za knjigu o gradu, čitavu jednu enciklopediju od povijesti i geografije i nešto prirodoslovlja; već tada, a još više kada njih ne bude – ja ću više osjećati, a manje znati, kako znadem sada – da bih i ja ako već birati moram želio izabrati kraj u nekoj izbi, okružen knjigama i s malo svjetla, tek toliko da se čitati dade.

No čekajte, daleko smo još od zaključaka i pouka; sada smo još u dvoru, sunce je davno već zašlo za visoke zidove pa još samo nebo iznad njih jarko i odlučno svijetli; tako sada uvečer, nakon što smo pojeli te strune i uz njih kruha i maslina, zadovoljno otpuhujemo u prve tračke tmine koja se spušta nad dvor; ja se moram oprati pod špinom u kutu, bojler u kupaoni je posljednji puta upaljen negdje valjda u travnju; iz sobe u prizemlju kroz prozor dopire crijevo neke prastare vešmašine koju je stric nabavio tko zna otkuda, da može imati čistu robu za posao; kada sam ja stigao, on je šutke prenio stari madrac u tu sobu, pa kada mu Stari veli, ma daj, mali će u kuhinju, u sobi će te ugristi pauk, stric odvraća „neka me ugrize, crknit će on a ne ja“.

Tim oporim, teškim, težačkim humorom brane se njih dvojica od života ponosno već godinama; ma koliko se pravili da ne razumiju i nešto zamjeraju jedan drugome, zapravo znadu što ih čeka, čekaju ih slabost, starost, samoća i smrt, kao i sve nas – i polako ih obavija sveta aureola svejednosti; ne samo da stari ljudi uobičajeno zaključuju kako je svijet već odavna otišao i polako i dalje odlazi kvragu, pa da se tu ne da više ništa učiniti, nego eto i stvarnost oko nas sve više pojačava i dokazuje taj njihov snažan osjećaj; ljudi se skupljaju u masama, prijete, gnjevno mašu rukama i viču; okupljaju se tisuće i milijuni, jedino što je važno jest osjećati se naš ili njihov – i tako me Stari i stric opominju i vrte glavom nada mnom i stričevom kćeri, mojom sestričnom koja često dolazi pogledati oca kojeg voli više od ikoga; zapravo mislim da ponekad i ne zna živi li s njim ili s majkom; šutke ga drži pod ruku u sjeni one smokve dok oni bez previše riječi ispraćaju onaj svijet koji se pretvara u ovaj – i ja polako shvaćam da im se nikada zapravo niti jedan od tih previše nije sviđao, nego su samo njima plovili kao malene, plitke barke na velikom jugu, ištući malo sreće i kakav dobar vez kada su valovi najveći.

Mlad sam i prepun snova, kakvi već dvadesetogodišnjaci jesu; ona druga sestrična, od njihove starije sestre, ona je također sada bila nekoliko dana u posjetu kod svoga dragoga, pa kada se nađemo, sjedne uz mene i mi zavjerenički gledamo ove druge; što vi znate, nas grije ljubav, veli ona; no i meni se nekako čini da je ovih samotnjaka više i da će kroz vrijeme i svijet samotnjaci prevladati; ma koliko mlad i balav bio, prestar sam ipak više za to da ne gledam očima, nego samo srcem.

Onda odlazim po ručnik što se suši na suncu, pa se pod špinom i komadom plastike što je na nju nataknuta perem u kutu dvora, okružen posloženim drvima za zimu i starim zidovima; sapirem sa sebe sol što se na mene skupila još od ranojutarnjeg kupanja na otoku, tamo gdje smo nas dvoje u svitanje šutjeli i žmirili zajedno, pa nisi znao jesu li nam lica mokra od mora ili suza ili nam se tako samo čini, jer kada otvorimo oči lica nam prekriju smijeh i tišina.

Brišem se već u mraku dok žene gledaju negdje u stranu; takva je stvar to u mojoj familiji, komfor je uvijek nekako po strani; desetljećima poslije odabranica mog života sasvim pouzdano moći će reći da sam ja školovani sustanar iz pakla; naše stambene navike stvorene su pragmatičnim rješavanjem otvorenih pitanja kroz decenije njihova promišljanja, da prostite - prilike su složene; oblačim novu majicu, Stari je popušio posljednji Camel; sada je već noć i možemo poći Anti – kao da je to neki posao; Stari mi u ruke stavlja neku vrećicu što ju je jutros napunio negdje u dućanu ili na pazaru; ajte, ajte, iz dubine mraka veli stric; sada više ne može čitati, nego samo u tmini vidiš žar njegove cigarete – ili je tada već prestao pušiti, pa ja samo tako danas sanjam kada zatvaram kapke i vidim ga iza njih.

Onda se Stari i ja u mraku penjemo stubama što vode do vrata na ulicu; zatvaram vrata potiho, da ne udaraju u prvoj noći i ne bude nekoga tko bi već snivao, pa skrećemo udesno i uskom uličicom bez nogostupa prolazimo kroz onaj prolaz, da bismo već kroz nekoliko trenutaka pokucala na trošna vrata kod Ante; iznutra čuješ odrešit „da“ pa Stari sam otvara vrata; onda opet onaj „e“, onaj vječni i nepromjenjivi „e“ kao čitava planina riječi i značenja; sjedam za stol dok Stari ostavlja onu vreću u sobi iz koje se čuje lagan šapat neke pjesme na radiju; Stari sjeda u fotelju negdje baš na rubu sobe i kuhinje; Ante i on počinju tih i jedva razumljiv razgovor koji traje puno dulje nego li bi čovjek zaključio po broju riječi koje su izgovorene.

Sjedim i šutim pod slabim svjetlom iz sobe; Ante sjedi na kauču tamo do zida, blizu Staroga, jedva ih čuješ; poslije Stari nešto glasnije govori o mojoj godini na fakultetu i kako ću do studenog već zaboraviti da studiram; brine ga to što zapravo nekih pet mjeseci u godini imam slobode; zimi upregnem pa riješim godinu do travnja ili svibnja, a onda poslovično radim da bih zaradio kakav novac, i tako to traje čitavog ljeta, sve do kasno u listopad, kada se opet prihvaćam knjige i počinjem učiti po dva ispita odjednom. Stari se zapravo duboko u srcu plaši da ću pokušati ostvariti svoju davnašnju želju, pa da ću upisati još jedan fakultet; panika ga hvata od boema, pisaca i ljudi od riječi; nikad nije načisto s time što bih ja zapravo htio – ali sada je već polako mrkla noć; Ante šuti i pušta Staroga da tone u svoj monolog kojeg jedva da čujem; nakon nekoliko minuta razumijevam zapravo da je Stari ni više ni manje nego – usnuo u mekoj fotelji na ulazu u sobu.

I tako, sada na scenu stupa tih nekoliko minuta u kojima smo Ante i ja sami; nekoliko minuta koje će se mladcu od dvadeset kojeg još vežu neki obziri, pristojnost, čest i snažan osjećaj nelagode pred nepoznatim ljudima – činiti kao čitava vječnost. Antu, velim, gotovo da i nisam poznavao; čitava te života uče da budeš obziran i šutljiv pred starijima ili nepoznatima; Ante je pak napadno skroman, šutljiv, uredan, nenametljiv; čitava je života negdje u nekoj sjeni; ja ga s dvadeset godina zapravo nemam snage niti umijeća niti pogledati; zato danas zamišljam i predočavam našeg Antu u mraku njegove sobe kako sjedi na kauču s rukama smjerno položenim u krilo.

Prvo sam ja pokušao započeti neki razgovor o vremenu, ali Ante je čovjek iz drugog vremena i drugog svijeta, svijeta u kojemu vrijeme nije gospodar nego pomagač; valjda sam nešto govorio o buri koja dolazi, ili o hladnim jutrima, ili tko zna čemu; onda se nad nas, zapravo, točnije – nad mene – nadvio jedan priličan oblak nelagode i šutnje u kojemu ne znaš što bi govorio kao mlađi, pa odlučuješ ne govoriti baš ništa i tako ja nakon nekoliko časaka odlučujem probuditi Staroga; podižem se već sa stola i otvaram usta da ću nešto glasno upitati, ali Ante me u posljednji čas jednim jedinim pokretom ruke prekida: pusti, neka spava; zašto da ga budimo, pa drugom rukom stavlja prst pred usne; bio je to valjda jedini čas kada smo se Ante i ja pogledali u oči; bio je mrak i jedva da se išta vidjelo, ali danas, samo ako se potrudim, ja ću se prisjetiti vedrih i tihih Antinih očiju iza gotovo spojenih i podbuhlih kapaka; očiju koje su zračile nekim čudesnim i stamenim spokojem i značenjem.

Pusti ga, neka spava, budimo tiho, poručivale su Antine oči bez ikakva podsmijeha, nelagode, osude; budimo – govorile su one kroz mrak i zrikavce u dvorištu te noći.

I tako smo Ante i ja šutjeli zajedno; djeci – što sam svakako još tada bio – takve stvari budu čudne i daleke, pa im se, ako ništa drugoga, onda sami u sebi smiju da bi se obranili od neke navale smisla i razloga koja prijeti; moraju proći godine i desetljeća nevolja i života pa da jedne slične noći, sam ili s nekim nepoznatim shvatiš sve o toj šutnji i tišini, pa ćeš i ti tako – ili već jesi; jer mi starci takve stvari baš ne pamtimo kao vi mladi – pokroviteljski i spokojno na ulazu u dvere šutnje moći i umjeti odšutjeti nekoliko časaka s nekime, pokazujući kako i koliko tišina i bivanje mogu biti veličanstveni, važni i veliki.

Poslije će Ante preći iz stvarnosti u legendu, a iz legende u povijest; doći će ljeta u kojima će se putovati drugdje, pa se onda više uopće neće putovati, jer stići će onaj rat o kojem su šaptali putnici po vlakovima ili Stari i stric pod smokvom; padat će granate i šištati geleri na vrelom gradskom asfaltu sijući smrt i pustoš kao prvu zelenu proljetnu pšenicu; onda će umrijeti i Stari i stric i sve će se nekako prekinuti, nestati, riješiti od sebe samo, ostat će samo grobovi i stari kameni zidovi da pod jakim burama o tome svemu šušte i šapću kada ostariš pa jednom poželiš sići s autostrade, samo da bi se nadisao te stare memle i prašine i vremena kojeg nema.

Stići će nas smrti naših mrtvih i svijet će se preokrenuti naglavačke; čak i ti ćeš postati nečija snaga i utočište i obećanje; čovjek odraste u onom času kada shvati da netko o njemu ovisi; pričat će se mnogo i previše stvari o kojima se ne priča, ili pričati ne valja, pa ćeš tako jedne ljetne večeri, negdje uz more, sam ili u društvu onih najljepših očiju s početka – razumjeti da je važno šutjeti - i da je šutnja snaga i znak dobra bivanja koja čovjeka krijepi i kroza mrak vodi.

I tako će trajati ta jedna, jedina večer Ante i tebe; tih nekoliko minuta vječnosti; Stari se nikada neće probuditi i izreći opet ono veliko i važno „e“ kojim će sa sigurnošću i pouzdanjem u neki veliki red i zakon zapravo reći da je vrijeme da se pođe; u pepeljari se nikada neće ugasiti njegova cigareta niti će se ikada otpiti posljednji gutljaju onog Babića iz čaše; nikada nećeš čuti kako njegove natikače veselo lupkaju po kali na putu kući u san; niti jedna zvijezda vas na tom putu neće pozdraviti i okupati tihim vjetrom kroz kojeg će vas poljubiti kakav zaposleni zrikavac s obližnjeg oleandra ili masline; nikakva tuga zbog toga što je Ona daleko a ti još dalje od Nje neće te sustići te noći; samo ako poželiš – ti ćeš još i danas moći ostati s Antom u tom mraku kuhinje i sobe, u šutnji i redu ruku koje spokojno bivaju sklopljene jedna preko druge u krilu, kao u crkvi, u molitvi, u iščekivanju i radosti noći.

Noć je to iza koje ne dolaze ratovi i smrt; nema tuge i nevolja; ništa i nitko u njoj ne prijeti niti se grozi razočaranjem, izdajom ili propašću. Nema vremena koja prestaju niti onih koja dolaze; u Antinoj kuhinji vječna je večer kroz koju nas valjda prati duh njegove tek preminule majke, možda i duhovi svih onih koje je Ante ljubio, želio, čeznuo za njima – a nikada ih nije umio, ili uspio, ili mogao dovabiti u svoj život.

Čitao sam negdje da u povijesti ljudskog roda tri četvrtine muškaraca nikada nije imalo djecu niti žene – već su toj istoj povijesti oni služili samo kao obično, golo, topovsko meso koji će je omogućiti i pružiti joj priliku, toj velikoj i važnoj kraljici i dami, da preko njihovih tijela pređe bujice i nevolje i pođe dalje; da svoje snove, mladost i živote otruju, podaju i prodaju budzašto u nekim ratovima, za strojevima, pohodima, radeći i stvarajući ni iz čega ništa i polazeći; prolazeći ni u što; što se to zbilo s mojim vremenom i sa mnom da ja nisam u toj debeloj većini ne bih baš do kraja umio reći; svaki muškarac u samoći svoje sobe i svoje duše mora prvo riješiti sa sobom baš taj problem: da se pomiri s time da postane i biva Antom; tihim čovjekom koji traje i prolazi kroz vrijeme i s vremenom u sebi poput masline što se u vrtlu povija na noćnom vjetru.

Stric i nadasve moj Stari dobro su znali da svijet ne počiva na nama, vjetropirima što ćemo s našim životima nešto možda željeti učiniti; svijet van svake sumnje počiva na milijardama Anti koji ostaju kući; rade iz dana u dan i iz godinu u godinu i umiru tiho i bez jednog glasa pod noćnim nebom kao što na njemu gasnu daleke i nepoznate zvijezde. Milijuni i milijarde naših i njihovih Anti koji nikada nikoga nisu nadjačali, pregazili, otrovali, ubili ili zasjenili; onih koji su bili od sviju neprimjetni i daleki, a nisi zapravo niti znao da postoje – pa kada si još bio balav i blesav, teško ti je čak s njima bilo i nekoliko minuta pošutjeti zajedno u tmini.

Šutjeti s Antom, to je bila jedna od najvažnijih i najvećih vježbi za život: shvaćati koliko je važno znati šutjeti sa samim sobom – jer samo tako moći ćeš i smjeti razmišljati i zamišljati o tome da budeš nečiji i da bi nekada ikome mogao biti dobar, važan i značajan. Milijarde Anti šutjele su kroz čitave svoje živote ni za što; vježbali su i uvježbavali šutnju, dobrotu i spokoj tisućama godina, dok su oko njihovih glava carevale strijele i koplja i vatra i šištali geleri i tekle bujice i lomile i mljele i pržile ružičasto meso kao što sunce prži oblake pod sobom; pravi muškarci su oni koji su aktivni i poduzimaju nešto da se svijet promijeni, ali samo s njima bi svijet bio nepodnošljiv; mora se naučiti šutjeti onako kako se šuti s Antom, jer samo od buke i siline i težine i tmine svijeta kojeg stvaraju pravi muškarci živjeti se ne da. Prije ili kasnije u tom i takvom svijetu stići će čas u kojemu ćeš morati sam sa sobom umjeti posjediti nekoliko časaka u polumraku sobe; ne budeš li to umio, moći ćeš sa sigurnošću reći da si živio u paklu.

Ne budeš li znao šutjeti s Antom, moj sinko, nikome nećeš biti dobar – a to je zapravo sve što si ikada u životu želio, samo si rijetko kada shvaćao: ili da nekome budeš dobar, voljen i važan, toliko da te poželi kad je taj sam sa sobom, ili da te nema.

petak, 02.02.2024.

Huk sove u podne

Postoje u čovjekovom životu trenuci koji kao da su u stvarnost stigli iz zone sumraka; kada se zbivaju, jednostavno imaš osjećaj da ne pripadaju u vrijeme i na mjesto u kojima se zbivaju. Hajde, nekoliko puta dok je u snazi čovjek u životu proživi i crnilo; od silnih obveza i stvari koje valja obaviti desi ti se da više ne znaš gdje si, u kojem vremenu i što ti u životu slijedi ili treba slijediti (i to sam jednom doživio), no ovo je nešto drugo: ovdje si potpuno svjestan svega oko sebe – pa i toga da ono što živiš ne pripada tamo gdje jesi.

Nije takvih trenutaka u mome životu bilo malo; usudio bih se reći da su staloženi i smireni oni životi u kojima gotovo da ih nema; ne znam čak niti to je li ovaj kojeg ću sada opisati bio prvi, no mogao bih to zaključiti po tome što me njegova snaga i uspomena na njega prate čitav život.

Bila je to jesen u kojoj sam stigao iz vojske; bio sam loš i nepredvidiv vojnik spreman svojim nespretnostima nadređene izložiti podsmijehu i sramoti; na nekoj inspekciji mjesec dana prije moga odlaska nekakav general prolazio je pored nas dok smo stajali u stroju, a ja sam netom prije ustanovio da mi je puklo dugme na bluzi; uspio sam ga u posljednji čas pričvrstiti nekom šibicom, komadićem drva, čime već – i tako smo stajali u stroju; kao danas se sjećam: sunce je tuklo u oči, šljemovi su bili široki i padali gotovo preko očiju, tako da bi onaj tko bi želio vidjeti što u tvojim očima ima morao dobrano zagledati se pod onaj metalni okov; baš u času kada je general prolazio pored mene ja sam duboko udahnuo i napeo prsa, pa je ta šibica ili štapić napukao, a u kutu oka dolje vidio sam tamnoplavo plastično dugme kako sve više i više visi i odvaja se iz rupe koje je za njega u bluzi bila prošivena; general je bio očito neki prilično pristojan i staložen čovjek, pa je samo u nevjerici zavrtio glavom, ali sam zato poslije od svoga poručnika i kapetana u posljednjih mjesec dan vojske fasovao nevolje; ukupno sam odradio skoro stotinu dana straže – i tako sam jednog ponedjeljka saznao da u srijedu konačno skidam uniformu; no isto tako – u utorak je ponovno trebala doći inspekcija – i moj kapetan pozvao me u pola devet na raport, ustanovivši kako ću ja u ta dva dana sigurno nešto opet zaj..bati.
Uspio sam toga dana do pola tri razdužiti sve što sam imao, skupiti sve stvari koje su mi nedostajale – i tako u već mračnom hodniku dočekati starog zastavnika magazinera, da svu tu bagažu zamotanu u šatorsko krilo i transportnu vreću predam i konačno u trapericama i košulji odem na željezničku stanicu.

Tako sam postao vjerojatno jedini vojnik u onoj vojsci koji je kući pušten ranije radi lošeg, a ne radi dobrog ponašanja; sljedećoj vojsci koja stigne na red bit će to odličan signal da me uzme pkd svoje. No, pišem vam sve ovo zato da vidite kakvo je to vrijeme bilo i koliko se sa zadanog pravca u njemu odstupati smjelo.

No, nije to bio taj trenutak: u tom trenutku znao si da te čeka nešto lijepo i važno; tamo gdje si stizao čekala te jedna lijepa i bogata mladost, sve dok je poput munje na plavom ljetnom nebu ne prekine rat.

Trenutak o kojem ovo pišem stigao je možda nekoliko dana nakon što sam izišao iz vojske; nemam pojma kako je uopće došlo do toga da u nedjelju poslijepodne budem kod kuće i pratim što se zbiva na televiziji. Vjerujem da je to u našoj kući bio početak vremena u kojemu se televizor u obiteljima, osobito među starijima - počelo doživljavati kao ognjište; baka je baš u godini u kojoj me nije bilo pala na snijegu i slomila ruku i tako više zapravo uopće nije izlazila iz dvorišta, a često niti iz kuće; majčina retinopatija pogoršala se prilično – do mjere da više nije mogla dugo čitati štampu; otac je dolazio rjeđe jer je zima bila duga i teška a posao mu je padao sve teže i teže; tako se vjerojatno te zime kada mene nije bilo doma televizor počeo paliti rano popodne, već prije mraka – i gorio do kasno u noć. Takvo je stanje zateklo i mene kada sam stigao tog ponedjeljka uvečer, sasvim nenadano i neočekivano, nekoliko dana ranije nego li se očekivalo: nitko me ništa nije pitao; nazvao sam oca koji je već drijemao u svojoj fotelji pušeći posljednji večernji Camel; sutradan je već trebalo ići u grad, kupiti nešto za obući, fakultet je počinjao sljedeći tjedan.

Vjerovali ili ne, bilo je to doba moga života u kojem sam televiziju gledao otprilike kao i danas – možda nekoliko sati tjedno, možda i rjeđe, strogo odabirući filmove i pokoju utakmicu koju ću pogledati. Tko bi kada imaš osamnaest ili dvadeset imao vremena za to da se satima sjedi i nešto gleda bez veće potrebe; tako sam propustio mnoge važne govorne emisije, ili utakmice, ili večernje programe – i kako sam se te nedjelje popodne našao pred televizorom zapravo mi nije jasno; možda sam se spremao za izlazak van, pa sam na nekoliko minuta zastao ne vjerujući onome što vidim i čujem.

Te je nedjelje predvečer televizor bio upaljen kao sam od sebe; nije mi baš jasno niti to kako to da se radilo o sportskom programu; vjerojatno su političke teme na prvom bile previše mračne i dosadne; bilo je to još – sjećat ćete se – sredinom osamdesetih vrijeme u kojemu je složeni metagovor političkih struktura bio toliko naporan, šifriran i složen da ga neka prosta i obična ljudska duša više nije mogla trpjeti.

Baka bi odmahivala rukom na sve nagovještaje zla koje je stizalo brzo i sigurno; majka se sve više navikavala na slušanje radija u drugoj sobi – a ja sam na svome putu u kupaonicu ili iz nje uočio da završava finalna utakmica nekog loptačkog prvenstva u dvorani; radilo se o Rijeci, u to sam siguran - a na prvenstvu je pobjeđivala reprezentacija Jugoslavije. Bilo je to sasvim dovoljno da i publika i igrači i komentator uđu u trans - to me i privuklo ekranu; mislim da se radilo o tome da se pobjeđuje mrski vječiti rival, reprezentacija Sovjetskog Saveza; nakon što je utakmica završila i nakon što je slavlje eruptiralo, valjalo je završiti prvenstvo kako i priliči – dodjelom medalja i prigodnim govorom; govore kojima su se takve manifestacije tada zatvarale držali su tada ugledni dužnosnici, narodni heroji, pregaoci i nedodirljivi komunistički funkcioneri.

No, bilo je to još uvijek vrijeme u kojemu nije bilo viđeno nešto slično: da se takvom nekome masa suprotstavi. Vlast one države bila je rigidna i okoštala, navikla samo na stare i uigrane forme ponašanja; ta nemogućnost prilagodbe vjerojatno je i bila osnovnim uzrokom njena ubrzanog propadanja i vremenu koje je nahrupilo na vrata. Još one godine kada sam bio u vojsci bilo je sasvim uobičajeno da se u zatvoru može završiti radi vica ispričanog u birtiji ili pjesme otpjevane pred birtijom; imao sam recimo velikih problema kada sam za Božić u vojsci dobio razglednicu s čestitkom; morao sam oficiru Kosovcu objašnjavati da se moj otac zove isto kao i bedak koji mi je tu razglednicu poslao ali da radi toga otac sigurno nije potegao do Beograda odakle je bila poslana; vlast nije trpjela nikakvo suprotstavljanje i protest; moralo se bespogovorno slušati i odavati počast, ili barem šutjeti.

Vlast je unutar sebe komunicirala kompliciranim sustavom šifri i tajnih poruka koje su se pojavljivale i kolale u javnom prostoru; pratiti takvo što bilo je pravo umijeće i napast – za onoga tko je takvo što umio i htio.

Zato sam gledajući prizor zatvaranja tog prvenstva uočio nešto što se do tada nikada nije desilo: prvenstvo je svojim govorom zatvarao Marijan Kalanj; to ime ostalo mi je od tog trenutka pa do danas u pameti zasvagda kao kamen međaš jednog vremena; dok je Marijan Kalanj tim uobičajenim, polaganim, beskrvnim i dosadnim jezikom prošlog i propalog vremena govorio o strukturama, planovima, veličinama i vremenima – čitava dvorana na Trsatu mu je zviždala; čak i provjereni i uhodani mehanizmi televizijske tehnike nisu mogli suzbiti i prikriti takvo što.
Danas je zviždanje normalna stvar; nekada nije bilo tako.

Do tog časa, nikada nisam čuo da je bilo kome od vodećih funkcionera onog sistema itko zviždao: ne kažem da takvih koji bi se s njima slagali nije bilo, daleko bilo (kako su pokazala vremena koja su ubrzo stigla); no – nije bilo onih koji bi se to usudili, ili ih barem nije bilo toliko da bi u grupama nadvladali; iz toga vremena jedino mi na pamet padaju epizode s pjevanjem pjesme o jednom splitskom brdu koju su u početku pjevali oni koji su odlazili, a potom je zdušno u svojoj verziji s barjacima i vijanjem pod njima preuzeli oni koji su dolazili; ništa tako dobro nije prikazivalo tu transformaciju Dalmacije od zemlje sinova četvrte i pete ofenzive u zemlju u kojoj se pjeva o fići i Anti Paveliću. Ali, ovo nije bila Dalmacija, ni Zagreb, niti ništa slično; ovo je bilo simptomatično: ovo je bila pankerska, samosvojna, daleka i u isti čas tako bliska Rijeka.

No, sve je to tek dolazilo; Marijan Kalanj, osamljen, tih, nadzviždan i napušten u loži dvorane na Trsatu ostat će tako u mome životu personifikacija vladara koji tone u blato – kako mi se tada činilo, a čini mi se i danas – sasvim zasluženo; jer kalanji onog vremena, ma koliki heroji, junaci ili bešćutnici u nekom ranijem vremenu bili – kao stari, okoštali i gluhi na promjene nisu umjeli niti znali prilagoditi društvo koje vode vremenu koje nailazi, već su radije sebe i druge oko sebe lagali dokle god im netko iz ruke ne uzme palicu i otjera ih u prošlost.

Eto, to je bio taj trenutak, tih dvije ili tri minute u kojima ja u nevjerici obješene vilice stojim u kutu boravka gledajući u ekran i slušam kako rulja zviždi Marijanu Kalanju; moj prvi susret s masom, silom i protestom uživo. Bio je to sudar vremena starosti, besplodne rječitosti i laži koje se povlačilo onako kako se slab morski val povlači po pijesku duge, nepregledne plaže, ostavljajući za sobom tek malena jezerca vode u udubljenjima – i vremena koje je stizalo; vremena trijumfa volje, mase, oduševljenja, sile.

Poslije ću u životu doživljavati česta i silna iznanađenja; doći će vrijeme kada će i sama smrt postati nešto uobičajeno i normalno; umirat će se na ekranu, a onda i u stvarnom životu oko tebe - ali nikada više neću imati tako snažan osjećaj svjedočenja nečemu što se dešava u jednom vremenu kojemu ni po čemu ne pripada; kao znak, kao međaš; kao jasan i snažan huk sove u podne.

<	veljača, 2024					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29

Studeni 2024 (4)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (9)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (8)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)

Opis bloga

Linkovi