vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 29.05.2023.

Ruža


Ovo je fotografija ruže.
Razlomljena po redovima
tek za potrebe publiciranja.
Mutna, preeksponirana, izoštrena u kontrastu doslovce do bola.
Ako je tkogod ne vidi ili mu se učini da je uopće nema,
neće pomoći niti klikanje na rubriku „ispiši“.
Ruže se ne ispisuju na ekranima i papirima,
nego iza naših očiju.

Slikana je mobitelom,
ali to ne kažem kao ispriku, to smo već utvrdili
(jer navodno - vidjeli biste vi kakva bi ta ruža tek bila
samo da se meni, dokazanom majstoru, dalo iz ladice ponijeti
onaj Olimpus od dvije kile)
nego kao utjehu;
zamislite tek kakva bi bila
da je slikana s te dvije kile nečega.
Samouvjerenosti?

Dakle, ruže.
Znate već da onaj vjetarugranama ružama svašta zove.
Dobro, jaglace u šumi koje gleda ne zagaziti krajem veljače ili u ožujku
vjerojatno nikada neće nazvati ružama,
kao i njihovu shodnu bratiju, suistomišljenike i vršnjake –
ciklame, ljubičice, zvončiće, šafrane, visibabe i ostale sitnozubaše.

Onda stiže travanj, mjesec konačnog obračuna s medvjeđim lukom
(„jesi li ga više dosta nabrao,
ne samo da ćeš zasmrditi čitavu škrinju,
nego ćeš ga možda i ti jednom zamijeniti s tim tvojim, tvojim...“)
Nisu moji, ja sam njihov, mrazovčev i đurđičin, odvraćam.

(I Tvoj.)

Onda dolazi svibanj, evo i nas u svibnju,
tu su na redu, je li, prvo karanfili,
a onda i božuri, FloraArt, to je zbirno ime za cvjetne orgije,
ali mogu ga ovdje ubaciti, što smeta,
pa onda oni crveni u duguljastim teglama,
pardon, žardinjerama, onim pravokutnim –
oni imaju boju kao ruže,
ali nisu ruže, nego samo imaju latice kakve smo crtali u školi
a Ti ih voliš ukapati u crnu zemlju, na stolu,
dok su ti ruke prljave do lakata.
(Da Ti kažem da mi se to sviđa,
rekla bi još jednom da sam lud.)

I ruže. Prave, pravcate ruže; koje ja znadem prepoznati,
po dvorištima, na rubu uljuđena svijeta i
počecima puteva u neuljuđeni.
E pa, evo onda jedna takva.
Nećete joj lako odrediti boju,
to uvijek ovisi o strani s koje gledate:
nije u pitanju samo odnos svjetla i tame,
dolje-gore, naprijed-nazad,
nego prije svega vaša pozicija.
Možda je problem u tome što nudim čitav grm,
pa morate gledati ne ubosti se na trnje?

Mislim, važno je koliko ste mjesta kod sebe ostavili za tu sliku.
Ne u centimetrima ili megabajtima,
nego tako – mjesta za jednu sliku ruže.

Sliku beskrajna sklada
kojoj niti moj loš aparat ili slabo umijeće,
nečije loše namjere
ili gomila bespotrebnih riječi
ne mogu baš ništa.

29.05.2023. u 14:28 • 11 KomentaraPrint#^
  • Jako lijepo, jer golica maštu.
    Mogu ti reći da sve slike vidim.
    ( možda je posljedica temperature koju više srećom, nemam)

    Grm je plamenih, krupnih ruža. Mirisnih, drhturavih, samoobnavljajućih. Vrlo sličnih vašoj ljubavi.

    -- Sarah -- 29.05.2023. u 14:42

  • Niš' ja neću zamišljati, kad nemo'š bti siguran ni u ono što vidiš .
    Tak sam ja danas htjela kupiti nešto preko Interneta, al' tip je bio čudan - ne znaš bil' prod'o il' ne... tak da sam odustala, pitavši se usput jesam li ja to, naivna kakva jesam, možda upala u nekakvu ozbiljn(ij)u priču u šiframa :O

    -- V -- 29.05.2023. u 15:19

  • Pišeš sve intrigantnije.

    -- Lastavica -- 29.05.2023. u 15:23

  • Ne vidim je ali si zamišljam kod Tebe onu ružu crvenu...ja još uvijek čekam da dobiju
    Albuco Spiralis...nije orhideja, makar sam omamljena od njih:)))

    -- modrina neba -- 29.05.2023. u 15:44

  • svaka priča ima svoju ružu :)
    veoma lijepo.
    upis ljubavi.

    -- Galaksija -- 29.05.2023. u 19:23

  • Predivno! Slika ruže najljepša je u srcu i iz srca...Ruže su moje najdraže cvijeće....Ljubim!

    -- luki2 -- 29.05.2023. u 20:02

  • slika sklada i ljepote.
    Ljubav je najljepša od svih ruža.

    -- Dvi, tri riči... -- 03.06.2023. u 23:31

  • Ruža Malog princa :))))

    -- White Lilith -- 04.06.2023. u 08:31

  • A kako bi tek smokvicu snimio, opisao, guštao? Voćku za sve mjesece u godinu, u cijelom životu. I svježu, i suhu, i meku, i višeimenu. To bi se isplatilo pročitati, tekst o plodu nad plodovima.

    -- Potok -- 04.06.2023. u 09:29

petak, 26.05.2023.

Slika jedne godine







Pišem okolo po blogovima, davim ljude do gušenja svojom prošlošću i idejama, i onda idem kopati po arhivi; rekoh, pa to neko doba o kojemu sam pisao, to je već doba u kojemu su aparati digitalni; mora se nešto naći. Prvog digitalca, Olympusa, kupio sam tamo blizu ugla Gundulićeve i Ilice, prekoputa Kuglija; imao je taman memorijsku da je na nju moglo stati dvadesetak slika, ali kakvih, i nije onda bilo tableta, laptopa i mobitela da ih odmah prebaciš, nego šparaj kao da je film. I tako me preplavi čitava ta bujica sjećanja; eh, ta dvijeidruga, koja je to godina bila; nitko čašu meda ne ispije da je čašom žuči ne zagorča.
I tu sada, molim, prestanite poistovjećivati nekoga tko ovo piše sa likom kome se ovo sve dešava; možda vas taj što piše tek zamajava, možda vas želi natjerati da se bavite time tko je on i što je - kao što gladna paščad njuši oko mesnica; glavni lik ove priče nije ni pisac, ni ovaj kojeg zamišljate; glavni lik ste vi; vidjet ćete zašto; zato što najbitnije što se dešava u njoj - već ste pročitali; zapravo – niste pročitali – već ste vidjeli u fotografiji na njenu početku.
Zato, evo i priče: priča počinje u taj dan, taj jedan dan, taj dan kada je nastala ova fotografija - dan dok je još sve bilo dobro; mnogi su dani zapravo takvi, ali mi tek poslije shvatimo da je bilo tako; kćer je nekoliko dana prije još bila kod ženinih na moru; ja sam možda desetak dana prije poroda kojeg ćemo opisati niže - dobio drugu veliku tahikardiju u životu – pojma nisam imao o tome da postoji nekakva ablacija srca, to ću saznati tek četrnaest ljeta kasnije; odvela me hitna na Sveti Duh a onda kad te puste, što ćeš, busom doma; žena s trbuhom do zuba čeka da se javim s telefonske govornice na Črnomercu; još ja pitam je l' trebam što kupiti, kad me onda nije zadavila nikad neće, makar preko žice; još nismo imali pojma da se od toga ne umire, barem ne dok ne stigne ta neka zlokobna fibrilacija atrija. No, dobro, i to je prošlo, i tako mi taman na dan kad ona ima termin odemo na Merkur; tada se još moglo parkirati u Zajčevoj, početak kolovoza, grad po mjeri čovjeka, ali vraga – ništa još; čekajte, dođite preksutra, a preksutra nedjelja. I uđemo mi u auto, dogovaramo se da li je gladna, hoće izdržati do doma ili da je vozim nekud pojesti, a nešto počne zvrndati dolje na usponu prema Lašćinskoj, valjda auspuh pomislim, pa kud sad; i tako se spustim i bez duše u trećoj poput aveti lutam Petrovom, a kao da je sam dragi Bog stavio negdje na desnoj strani natpis „Kia“; ja uđem u dvorište; vide ljudi trudnica u autu, mašu – dajte vi gospođo sjednite tu, a ti vozi odmah na grabu; znaju po zvuku što je... otpao neki šraf ili gumica od šrafa i dok su joj skuhali kavu, to zašarafili, mislim da sam im morao na silu ostaviti pedeset kuna dečku u grabi za gablec jer nisu htjeli ni čuti da platimo.
Dakle, dođite u nedjelju – to smo uspjeli zapamtiti da su rekli u bolnici.
I dođemo mi u nedjelju, prvo fini engleski doručak, zatrebat će – kako se kasnije pokazalo, špekec s jajima, pa još usput popijemo kavu, kuda žuriti, vrag odnija prišu, i tako mi oko jedanaest polako opet došetamo do rađaone; e sad vele – pa vi ste gospođo otvoreni; dobro da nije pukla plodna kao s malom; i tako uzmu oni torbu i odvedu je, a ja ostanem pred onim staklenim vratima kao ona stvar na vjetru, je li; dobro, nije baš, rekla je sestra – polako, odite na ručak, ima vremena; imam već iskustva, prvi porod je bio dvanaest sati, pa neće valjda i ovaj?
Kupim Sportske kao čovjek, pa na ćevape; mislim si, neće sad valjda početi lupati ova moja pumpa; pipam – hladan kao da gledam Hrvatsku ligu; prođe sat, dva, tri, ma rekoh daj – pa ne dešava se ovo svaki dan; vjetar puše u parku na onom Labudovcu, vrh brda, ljeto kao jesen; idem ja vidjeti što je.
I ima što bit; otvore mi vrata; pitam kako je, je l' smijem ući, smijete; je l' stvarno smijem ući? Ma smijete, ako hoćete, samo nemojte nama poslije reći da trebate pomoć. Ma neću, bio sam u ratu, velim, bit ću miran kao bubica, gledaju me onako, svisoka, možeš misliti; vidi ga koliki je, taman da razbije lavabo glavom kad se bude rušio.
Nataknu mi tu neku kutu i tako ja ravno upadnem iza one pregrade; Ona veli, pa što ćeš ti tu; ja velim – pa di ću sad, dosadno mi je bez tebe; dosadno ti je – ne može vjerovati. I tako sam Je držao za ruku, zapravo sam taman došao kad su se stvari počele dešavati; nosio obloge za čelo, pričao s Njom, gledao u oči, mahao rukom sestri van kad sam mislio da je trebalo; poslije mi je rekla da je zbilja imala osjećaj da nije sama u tome. Bokte, stvarno, nisam se srušio u nesvijest, mali je izletio nakon četiri sata otkako je stigla u bolnicu kao iz puške, ispao nekako na stol; poslije su rekli da je slomio ključnu kost; ali to su rekli tek zadnji dan; i da ima granično te eritrocite, svašta su tada rekli, ali ima još do tada; sada mi doktorica daje škare u ruke i ja mu režem pupčanu vrpcu; ljudi moji, pustio sam bebu u život.
Njega odnesu, Ona me gleda; dobro si, ma jesam; što sad da radim; ništa, idi doma; doma, pa kako doma; idi doma; spava mi se. Pitam doktoricu, veli, ma jasno, idite doma, nazovite navečer, hoćete moći doma – pa moći ću, ako sam mogao busom s kardiologije, mogu i autom iz rodilišta.
Navečer zovem; dobro je, spava; zovem Žaca pa pijuckamo na balkonu. Ne mogu zaspati, moram sad vidjeti što ću; čuo sam se s kćeri; ona ima osam godina, moram po nju – to mi je sada najvažnije, shvaćam.
Najdraža je dva mjeseca prije poroda zapravo mirovala; ona uvijek veli da je odmah znala da nosi muško; čim je došlo vruće vrijeme, planirala je otići kupiti materijal za haljinu i sašiti je kao čovjek; tu noć mali je rekao; ne trebaš trošiti pare; preplavila ju je strašna bol; nismo imali pojma što ćemo; moji su mrtvi, njeni su tristo kilometara daleko; i tako mi budale, umjesto da pokupimo i kćer u auto pa u bolnicu, damo maloj ključ oko vrata: evo dušo, navili smo ti vekericu; idi u petnaest do osam u školu, zaključaj vrata, doručak ti je na stolu. Jer, škola je škola; iz škole se ne izostaje; mora se u školu.
Kakva čovjek može biti budala, to shvati tek puno, puno kasnije. Danas, kad je pitamo da li se toga sjeća, veli da ne dramimo i da se toga uopće ne sjeća.
Evo me sad u sjećanjima opet u kolovozu; prošao je porod, sa Žacom sam proslavio sina; odlazim rano ujutro u bolnicu, i Ona veli isto: dovedi nam je. I obećaj da nećeš dolje ići autom, radi srca; obećavam; ionako uz sebe imam sve što mi treba; ljubim je i trčim na bus i već sam u šest predvečer na moru; baka je dovodi s otoka; još jedan nezaboravan zagrljaj: mala naše šogorice, njoj je tek godina i pol; ova moja joj je kraljica; gleda kako moja trči prvo meni u zagrljaj kao bez duše pa se pita: koji je sad ovaj faktor kad njemu ona trči prvome?
Noću hvata moj miris u jastucima, privija se uza me; ja je vidim kao radosnu i ispunjenu, a u njoj čami eksplozija. Ujutro prije busa kupamo se na polupraznoj plaži; bura je; ona je sva u mišićima; gledam je koliko se izmijenila u ova dva tjedna koliko je nisam vidio; pitam je što je mislila, kad će nas vidjeti; ona veli – znala sam da ću vas vidjeti kad bude trebalo.
Već popodne smo sami u busu; možete li to zamisliti; bus za Zagreb s mora usred ljeta prazan; i tako smo do ponoći u krevetu.
Sutra popodne smo u rodilištu; i tako prolaze dani, hodamo okolo s društvom po Maksimiru i Sljemenu, parznici su, irsko ljeto, raj na zemlji; kad u četvrtak popodne u rodilištu vele da mali ima slomljenu ključnu kost i niske eritrocite; ništa od sutrašnjeg izlaska.
E zato vam ja sve ovo pišem, radi ove fotografije; ovo sve do sada to vam je samo uvod, splet nebitnih stvari; ova fotografija je važna. Strašna je, nebitna, površna, loša, preeksponirana, opalio sam je valjda u žurbi, da se zna da smo negdje bili i nešto vidjeli; sad mi govori kao; vidiš ta godina, taj događaj, to sve – kao da je na toj fotografiji: dio nevjerojatnog svjetla i dio najcrnjeg mraka. Sad vam to još izgleda kao teško filozofiranje, ali čekajte, ima još, polako.
Jer, mi se polako tog petka od jutra klatimo planinom; ima vremena, doći ćemo im predvečer oko šest u rodilište; idemo prvo od Lagviča pješke do Kraljičinoga; ne da nam se na vrh, prvo ćemo Medvedgrad; nedavno su tu otvorili neki restoran; onda ćemo vidjeti; deremo mahune čušpajz; nebo čitava jutra visi, nije baš previše za igrati se, mogla bi popodne kiša; i tako mi lijeno i polako gutamo te neke posljednje mahune, plaćamo, spremamo stvari iz restorana pa da ćemo zaleći na travu s pogledom na grad; kad zvoni mobitel, Najdraža iz bolnice: sve je riješeno, dođite po nas, sad su rekli da je sve u redu; svađala sam se s njima, kako nam mogu pet dana tajiti za ključnu kost, pa zato mali plače kao lud; vidim ljuta je više nego sretna, kako ću joj sad reći gdje smo; dođi do dva, poslije ne može, dobro? Ma, naravno da je dobro.
I tako, taman kćer zalegla na vreću, kad ja velim, pakiraj se, trčimo na Lagvič po auto, sad idu vani; idemo po njih.
Ljudi moji, da li vi vjerujete da se od Medvedgrada do Lagviča može doći za devetnaest minuta i to s presvlačenjem i po prvim kapima kiše? Naime, srećom, imam duge hlače u ruksaku, ali na meni su kratke; kako ću se presvući na parkingu; vidjet će me netko; još mi je takvo što bitno u životu, vičem maloj da pazi na korijenje kad trči, da ne ugane nogu; i tako ja na nekom panju skidam kratke i oblačim duge hlače; i takav dotrčim do auta između kišnih kapi, ne znaš jesmo li više mokri od kiše ili od znoja; pobacam i malu i ruksake i sve u auto i vozim nas takve mokre i smrdljive u Zajčevu; kćer se presvlači u suhu majicu, ona je pravo žensko, ta je uvijek u ruksaku imala barem jednu stvar za presvući se; hajde dobro, jesi suha; jesam, briše u mokru majicu kosu i stvarno je suha; vozim kroz pusti grad u prvo popodne prve kiše koja pjeva po našem krovu u ljetni petak; kuda i kako to više ni danas ne znam, ali siguran sam da je put bio najkraći, valjda uz Mirogoj pa se spuštamo na kružni tok u Petrovoj i opet gore Zajčevom; parking otvoren, rampa dignuta, doček kao za grofove, ne da smo tamo bili u dva nego u jedan – a ja sam siguran da nisam nigdje vozio preko sedamdeset, čak ni onaj ravni dio prije Gupčeve. Sad smo konačno svi skupa; u času kada oni izlaze iz zgrade kiša prestaje; puštam malu da ih prve grli; Najdraža me gleda preko njene glave; shvaća me, prvo gledajući u čudu zašto sam stao.
Sve smo jedno drugome rekli očima, kao svaki puta do tada i od tada.
Kada je prvi puta gurnula popišane gaćice u ormar, to niti ona ne zna; kune se da se tek deset dana prije nego će krajem listopada završiti na pedijatriji s upalom bubrega i temperaturom četrdeset jedan - prvi puta probudila u mokrom krevetu.
Poslije smo je milijun puta pitali: što te mučilo? Jer gdje god se uhvatiš te bolesti, spominje se okidač; i žena i ja mislimo da je možda to bio onaj događaj s odlaskom ranim jutrom u bolnicu i ključem oko vrata; ali ona veli da se toga niti ne sjeća. I danas joj ne vjerujem sasvim kad veli, ma tata, ništa me nije mučilo; pa da li se ti sjećaš da kada si njega prvi puta uhvatio u ruke kod kuće, da si drugom rukom zagrlio mene? – veli mi – a ja, vidite, o tome nemam pojma. Tata, tako je sve moralo biti, veli; duboko uvjerena u to; i ja znam da moj put na ovoj planeti nema baš nikakvog smisla bez drugih ljudi. Bez toga da sam možda jednom nekome mogao poslužiti kao što suhi, natruli kolac u vinogradu posluži nekoj mladoj lozi da se prihvati za nj, da je ne satru mrazevi i vlaga, nego da uspije izdići se iznad nevolje i tmuše, čak i u posljednji čas, samo da krene prema svjetlu i zraku i otarasi se više jednom gole, blatne, ledene zemlje.
Jer, baš tu i tako je počeo tamniji dio ove slike; slike dvijetisućeidruge; slike koja je okinuta negdje u brzini, ovlaš, zato da se okine, jer sad ipak imamo digitalac, ništa ne košta, možeš misliti. Najtamniji dio je naravno na dnu; tamo gdje više nema niti plave niti sive; tamo je samo crna, oštra i bolna a ne mutna; teška i neizvjesna kao riječi doktorice koja me zvala na mobitel pitati me da li imam auto, jer da će možda trebati ići do Beča ove noći po nekakvu infuziju koje kod nas nema; ili kao tvoje riječi, dušo, kada si me zvala iz bolnice na mobitel u vlaku; svaki puta kada vlak krene iz Podsuseda prema Savi ja se sjetim tog mjesta; mjesta na kojemu se još vide prve krošnje a više niti ne nazire hrbat – i kada si mi rekla, tata, znaš, ja imam šećer, a ja sam ti morao reći znam, dušo, javila mi je mama na posao prije pola sata.
I kada sam kao bez duše doletio kući, u stan, da se Ona spremi i otrči na autobus u bolnicu; a ja sam maloga zibao u kolicima da ne plače; i kako je prestao plakati kada sam mu rekao, čekaj, evo samo da skuham kranjske, ne mogu te sada uzeti, da te ne pošprica vruća voda; uzet ću te za petnaest minuta – i dok sam živ pamtit ću taj njegov pogled, pogled djeteta od tri mjeseca; ubij me ako on mene tada nije razumio sve što sam mu rekao nakon što sam spomenuo kranjske, i danas mu sigurno pomisao na kranjske djeluje umirujuće; mi muškarci smo vrlo jednostavna bića.
Bila je to najsadržajnija, najnevjerojatnija, najturbulentnija godina moga, a vjerujem i života moje Najdraže; kupili smo maloj bicikl; Zagreb je postao prvak države; bili smo u proljeće dvaput na moru, u planinama, bili smo jedanaestog siječnja u Grazu i sjeli na kavu u centru, jer smo shvaćali da suludo šopingiranje po Westu više nema nikakvoga smisla; hodali smo dok su trbusi dopuštali, a neki i poslije toga - brdima i ravnicama i obalama i šetali svi zajedno tim vjetrovitim i nikad dokučivim rajem kao da upijamo snagu za ono što nas čeka. Zašto vas mučim svime time – pa zato što ništa tako dobro ne oslikava tu godinu kao ta fotografija; to vidim tek sada, preko dva desetljeća kasnije; dok onaj mali iz Zajčeve vani vozi auto i mora mi pogledati da li nedostaje ulja; da stigne i na labos i na trening i kod cure, što će meni više auto u životu, ja sam svoje ture odvozio onog ljeta kada su otpadali auspusi i kada su prve kiše prijetile da odskližemo u nekom zavoju; ja svoje staze sada mogu othodati u miru.
Zato sam sada morao napisati toliko toga; zato što ne umijem drugačije reći ovo što govorim ovdje i što ću reći u posljednjoj rečenici – i možda još kojoj prije nje. Netko će možda napisati; pa mogao si to razlomiti u pet dijelova; mogao si napumpati malo još fabule, dodati likova, udaviti ljude nekom pretencioznom i bezvrijednom romančinom, ili napisati sedam priča i poslati ih okolo na natječaje, pa se vješto poigravati ljudskim osjećajima kao trstikama na vjetru; ma dajte, najte.

Ništa tako dobro ne oslikava život kao nešto za što si kada je nastajalo mislio da će biti smeće, a sada vidiš da nipošto nije slučajno. Nešto što bilo kome drugome ne znači baš ništa, tebi možda može značiti sve: podsjetnik, poticaj, zahvalu za ono što si prošao i što je neizrecivo boljelo kao stvarnost; da bi sada blažilo i tješilo tek kao sjećanje. Jer, u svemu tome vjerojatno nema baš puno, možda zapravo nimalo tvoje zasluge a kamo li vrline; tek zahvala da se nekako sve izvuklo. Zašto su neki drugi na istim tim mjestima pukli, otišli, odustali, otplovili, a vi ste ostali... možda ću jednom o tome napisati knjigu; kada se ispuni ono što Ti od mene želiš. A to još uvijek nije ništa drugo, do li bivanje, šutnja, šapat, mekan i dug dodir; nezaborav.

Zato, nemojte se truditi davati savjet, žaliti, radovati, uopće – uživljavati u priču; priča se već zbila; ispričana je, gotova je; tih ljudi i svega toga više nema, za nikada više. Ono što je ostalo; ostale su vaše misli, vaše želje, vaše suze i osmijesi. Ostalo je možda malo mjesta za učiniti, reći, donijeti nešto što još do sada nije učinjeno i doneseno. Nešto novo; nešto dobro; nešto s malo više svjetla i nade nego smo navikli; nešto što bi moglo dovesti do toga da ovaj sada, da, ovaj sada - baš kako su mnogi sada iz ove priče onomad postali - nastane sjećanje od kojeg se ne bježi.

26.05.2023. u 23:34 • 11 KomentaraPrint#^
  • Sve je dobro što se dobro završi stvarno stoji; Bogu hvala da je dobro završilo za vas i da si imao priliku danas, dvadeset godina kasnije sve ovo ispisati....
    A da je bilo zastrašujuće i samo pročitati, bilo je. Ne želim ni početi misliti kako je bilo pojedine momente odživjeti.

    -- Lilianke -- 27.05.2023. u 00:00

  • Ti si pisac i gotovo! Kako Ti pričaš, koje emocije nam podastireš...Ma, svaka Ti čast! Bravo! Pročitano sa zadovoljstvom. Jer - sve se na kraju ipak dobro završilo. Tako je moralo biti. Ljubim!

    -- luki2 -- 27.05.2023. u 00:14

  • Vjerujem u tu "tako je moralo biti". Sretan završetak za vas - najvažnije od svega. :))
    Doista, prekrasno napisano.

    -- Galaksija -- 27.05.2023. u 01:47

  • Slika jedne godine zgusnuta u pitko štivo... oslikana tvojim moćnim izričajem, uokvirena emocijama uranja u onaj dio srca koji pamti... ispunjena amplitudama događanja uistinu postaje sjećanje koje se ne zaboravlja... dvadesetidruga uklesana u mramor vašeg života... zaustavljena u memoriji starog fotića postala svjedočanstvo trnovitog puta ka zvjezdana ... ka sretnom završetku vaših strahova...

    -- Dinaja -- 27.05.2023. u 03:46

  • svi imamo nevjerojatne trenutke koji stanu u godinu dana, ali ono što sam ja isčitao je, da je došlo vrime za unuke :)))

    -- kako_ti_kupus -- 27.05.2023. u 08:16

  • Divan tekst, ljudski. Osobina koju kao i nevinost gubimo kroz život u srazu sa predatorima, stalno okružen njima očekujemo iskakanje, da će te zaskočiti kad si ranjiv i otvaraš se. da predator to čeka i razori, nevinost, iskrenost, povjerenje, neku životinju iz čistog mira, labuda, dok nitko ne gleda, nekog psa koji mu vjeruje, da pokaže psu tko je jači taj kvači :)))))). I onda divni tekstovi kod Vas, na skroz drugom spektru od nasilja, zla, Vi liječite :), ne možeš vjerovati, čitaš nešto ljudsko, normalno, bez ikakvih pretenzija ispametariti se osim biti blag, mudar, iskren, povjeriti se, rastumačiti. Vjetar u granama. "Who has seen the wind? Neither you nor I but when the trees bow down their heads, the wind is passing by."

    -- starry night -- 27.05.2023. u 08:34

  • Pročitala u hipu...na trenutke sa zebnjom u srcu...ispisano pitko ko izvorska voda....bez uspomena i spoznaje da je nešto nekada bilo nema ni naše optrčane dionice života....zato slavimo sada i ovdje:-)

    -- morska iz dubina -- 27.05.2023. u 11:33

  • Odličan Si pisac...mogao bi napisati knjigu...vidiš sve je to život, kad se dobro završi svi smo opet sretni!

    -- modrina neba -- 27.05.2023. u 21:05

  • Ono što je ostalo; ostale su vaše misli, vaše želje, vaše suze i osmijesi.

    i to ostaje utkano u dušu zauvijek :)

    -- smjehotvorine -- 28.05.2023. u 08:13

  • Jednog dana vidjet ćemo zbornik tvojih priča

    -- Lastavica -- 29.05.2023. u 09:05

  • Lilianke, znaš već koja je tvoja zasluga za ove tirade; da nije bilo onoga našeg razgovora kod tebe, tko zna bi li, kada i u kakvoj formi ovo izišlo na površinu; eh sad, što od toga vrijedi...
    Luki, Galaksija, Dinaja, hvala
    Kupus, da, to je sasvim logičan zaključak, ali život ima neki svoj raspored kojeg ne smijemo remetiti;
    Starry Night; hvala, a to što drvo, više njih, pognu glave, to je možda od opreza :)
    Morska, carstvo, smjehotvorine, Lastavica – hvala na čitanju i komplimentima.

    -- j. -- 29.05.2023. u 14:40

utorak, 23.05.2023.

Zbogom, teta Sanda



Imao sam sreću i čast kao nekakav musav dvanaestogodišnjak sjediti negdje u petom ili šestom redu Komedije kada ste pjevali Ninu Filipovnu. Stari je to sve poslovično smatrao čušpajzom, njega se teško moglo odvojiti od talijanske arije ili klasike, a i bilo je onako, slatkasto-polit'čki, njemu sigurno s premalo drame. Ja sam možda netom prvi puta čuo Stranglerse ili Stonese; takve nas je mama za uši odvukla u neku ledenu večer, da nas okupa u ljepoti; jer to je ono što prave žene čine svojim muškarcima, ma gdje stanovali i ma koje dobi bili... pa sam prvi puta čuo kako se to zapravo glasom slika... i otada nekako imao Vaš ozbiljni i kao pastelama obojan glas uvijek u zakutku glave (ili ga ja tek pamtim tako dubokim, dramatičnim, sveobuhvatnim). Kada vidim Vas, ja sam još uvijek zbunjeni dječak sa Mitnice i Keglbajsa koji napucavajući ispuhane balterice u neki zid pjevuši Vaše melodije, sve dok se ne pojave neki odrpanci radi kojih se lopte više neće napucavati u zid.

Ali čuvao sam ja te melodije, pa da - kada naiđu nevolje, pokušam obrisati ih - često i ovim Vašim riječima. Hvala.

Rekao bi onaj strašni raščupani Rundek, da prostite, jbga, odlaze ljudi. Odlazi Grad, preko Save i Sljemena, u nigdinu, za nikad više. Zbogom.

23.05.2023. u 21:25 • 14 KomentaraPrint#^
  • Imala je divan glas, uvijek odlaze oni najbolji....

    -- modrina neba -- 23.05.2023. u 21:32

  • toplo...ljudski

    -- Donabellina -- 23.05.2023. u 22:02

  • Viva la Diva!

    -- sewen -- 23.05.2023. u 22:28

  • Počivala u miru!

    -- Galaksija -- 23.05.2023. u 22:54

  • Sjećam se Čunčurluka (jedan broj iz Jalte) i njezinog glasa , htjela sam pustiti kod sebe, ali nema tih starih snimki na yt-u...'u dane mladosti moje, kad pupoljak još sam bila....' i sad je mogu čuti :)))

    Sjećam se mlađih cura kako su je pomalo zamjenjivale u nekim od uloga, i kako su djelovale nezrelo i neusporedivo prazno s njezinim izvedbama.... a to je bilo tamo negdje najranijih devedesetih.......... ide vrijeme, i ljudi odlaze.

    Rastužila me ta vijest danas......

    -- Lilianke -- 23.05.2023. u 23:36

  • Ajoj!:(((( Jako mi je žao.....

    -- luki2 -- 23.05.2023. u 23:49

  • ostaju snimke. i sjećanja. njezin glas. topao, snažan, i kad se smijala izgledala je... veličanstveno. i svaki put na pozornici vjeruješ u nju, u lik, i ostaneš vjerovati i kad je vidiš iza kulisa.
    ona i hetrich. sjedila sam prikovana pred ekranom, ekran na ekranu. govorili su o filmovima, prikazivali se kadrovi, a ja silno željela vidjeti cijeli film, pa sam tražila, ponekad godinama, dok nisam naišla i pogledala. a kasnije, ondašnja muzička omladina, prve predstave, glumišta, i njezin glas. veliki i mali.

    -- stara teta -- 24.05.2023. u 06:42

  • kažalište komedija i ona... ljepota uspomena...

    -- Dinaja -- 24.05.2023. u 08:33

  • svakom jednom sutra ne donese baš ništa, kamoli nas,
    ali eto, život je to, dok već je, stoga, iskoristimo ga

    -- Blumi -- 24.05.2023. u 16:03

  • Evo i Tina Turner ode s 83, a ja odmah pomislio na svoju favoritkinju Grace Slick koja isto ima 83...I meni je Sanda bila draga.

    -- NF -- 24.05.2023. u 22:58

  • Sanda Langerholz je imala glaščinu, isto kao i Tina Turner...odoše dive :(

    -- smjehotvorine -- 25.05.2023. u 08:01

  • Solidna kulturna radnica. Gledao sam ju nekoliko puta u Komediji. Bučan, Turner, Langerholz ... Jučer je bio good day to die.

    -- Meister Huc -- 25.05.2023. u 11:57

nedjelja, 21.05.2023.

Naramak fomula za opseg i površinu radovanja i onoga što stoji nasuprot tome

Ljudi se mogu odnositi prema sreći ili nesreći, tuđoj ili vlastitoj.

Prema vlastitoj sreći ljudi se odnose loše ili dobro.

Tko loše tretira vlastitu sreću, stalno joj pronalazeći mane,
analizirajući mnogo i duboko, kao da je loše odigrana utamica,
taj bi mogao ostati bez nje.
Ma, svakako da će svatko ostati bez svoje sreće,
to uopće nije upitno, ali je pitanje može li se sreću izgubiti prije vremena –
a to bi moralo biti nekakvo mjerilo; jer još se nije rodio onaj tko će trenutak eksplozije
pretpostaviti ispunjenom trajanju.

Tko o vlastitoj sreći šuti, ili je čak tetoši, ponekad i slavi –
također će je sigurno izgubiti, ali teško da mu od toga neće ostati
naramak dobra kapitala
u surovoj ekonomiji života.

S tuđom je pak srećom izgleda još teže.
Mislim, nije uopće teško ako se čovjek tuđoj sreći iskreno raduje,
pa ga ne zanima što je iza osmijeha na tuđem licu
(ako je taj osmijeh blag, tih i nenametljiv, a tako se obično smiju od dobra sretni ljudi).

Pronalaženje pak mana tuđim srećama posebno je zanimanje namjernika
i nenamjernika uvjerenih u važnost i veličinu ravnodušnosti.
Zašto se tuđim srećama ne umiju radovati - uvijek će ostati njihova važna moralna dvojba.

Nesreća, ah – nesreća, pa još vlastita;
tko je prihvati kao sebe i svoje najrođenije
mogao bi iz nje lakše izići -
a to je valjda nekakav cilj, tko će ga znati (da nesreća, ako je već tu – ne traje).

Tko je ne prihvati, pa o njoj ne samo da obavještava,
nego i osuđuje (u najvećem broj slučajeva druge)
taj pripada u najveću grupu opjevanih – o njima ćemo drugi put,
ali u prozi, za sklonije grozi.

Tuđa nesreća mogla bi, međutim,
žalostiti nekoga; toga bih se usudio nazvati dobrim čovjekom –
kako kažu, taj se ne umije do kraja radovati dok pored njega ima onih koji pate –
i on je u ovoj piramidi, barem za mene – na vrhu vrijednih i dobrih.

Nasuprot tome, vjerojatno najgori od svih oni su koji se raduju tuđoj nesreći
pa ćeš u njihovoj radosti pronaći otpatke tuđih nevolja
kao što ledene mutne vode sa sobom odnose trulo granje i panjeve kroz mrak.

Jasno, postoje između ovih osam skupova još i prijelazni oblici,
nestalni, privremeni;
ali filozofija ni o čemu i ljubavologija
sasvim su egzaktne znanosti
i ne trpe neizvjesnosti.
Pogotovo ne tamo gdje ih se ne da izraziti (riječju, brojkama ili onim znakovima pored njih na tipkovnicama).

Iz ovih formula lako je stoga izračunati opseg i površinu sreće i nesreće, koga zanima –
samo je pitanje može li se u velikom trgovištu života
takvo što isplatiti.

21.05.2023. u 11:42 • 16 KomentaraPrint#^
  • mene raduje spoznaja da sam živa. raduje me spoznaja da je naš oštećeni nasip izgleda uspio izdržati strahovitu količinu vode koja je i napadala s neba i stigla od Karlovca. raduje me svačiji uspjeh.
    jednako tako ne shvaćam one koji to nisu u stanju - radovati se nečem lijepom i dobrom kod drugih ljudi :)

    -- smjehotvorine -- 21.05.2023. u 11:55

  • ti bi, vidiš, Smjehuljice, u toj matematici nevolja mogla biti sasvim prikladna mjerna jedinica za fizikalnu veličinu intenziteta izlaska iz tmine na svjetlo: recimo, uganem nogu na nekoj svojoj besciljnoj šetnji, ili mi se desi neka takva beskrajno teška i nezamisliva nesreća, kakvu jedva moguće da je itko ikada iskusio - i onda se nakon tri ili četiri sata kukanja vratim osmijehu, pa si velim - eto, uspio sam sa 0,2 mikroSmjehuljice :)))

    -- j. -- 21.05.2023. u 12:12

  • Nisam baš sigurna koliko su tvoji proračuni točni, bilo čiji, zapravo; meni se nekako čini da ljudi kod drugih cijene samo ono što i sami smatraju vrijednim, tj. ono čime se sami mogu pohvaliti.
    Ismijavanje tuđih vrijednosti i poimanja sreće, čak i ako isto ne iskače iz okvira društveno prihvatljivog, nije toliko rijetko koliko 'pravovjerni' vole misliti.
    Omakne se to nama svima.. nekome manje, nekome više.

    -- V -- 21.05.2023. u 12:26

  • V, ako je to tako kako veliš u prvoj rečenici na koncu - čemu nam onda služe uzori - i znaš li ikog živoga tko ih nema; to svakako da nije pitanje intenziteta toga "onoga", vrijednoga - nego i njegova dosega?

    A što se tiče druge rečenice; čini li grijeh vrlinu prljavijom ili sjajnijom - čak i ako je grijeh pravilo, a vrlina izuzetak (što očito dopuštaš u svojoj tvrdnji)? :))

    Ili, primijenimo tvoju maksimu pa recimo ovako: siromah - ili čak netko sasvim neutralan - ismijava bogataševu ovisnost o dukatima. Ta ovisnost možda je deklarativno osuđena u društvu - ali u praksi je gotovo u potpunosti prihvaćena (mislim da o takvom čemu ne moramo pružati dalje dokaze).

    Je li takvo ismijavanje grijeh?

    Jesu li primjerice Držić, Moliere i ostali tek puki pravovjerni dosadnjakovići - zato što uživaju u nevoljama drugih?

    -- j. -- 21.05.2023. u 13:10

  • Ja baš volim kad potaknem na razmišljanje... jer znam - što ljudi više razmišljaju, to prije (i sami) dođu do odgovora :)))

    Inače, ja sam sretna što sam još jučer skuhala današnji ručak, tako da sada mogu fino lješkariti pod suncobranom. Dobila sam i krasan buket crvenih ruža i božura, pa me i to veseli...a sinoć mi je, pak, bila prijateljica koju jako dugo nisam vidjela jer godinama živi vani.
    Ona ne bi trebala znati koliko ja volim praline s alkoholom, ali mi je baš takve donijela, i to s više vrsta alkohola, kakve do sada još nisam probala, tako da sam, iako sam čvrsto odlučila izbaciti slatkiše iz svog jelovnika ( nisu mi potrebni pa mi to nije ni teško... ) ovakva slaba i povodljiva danas ipak morala otvoriti kutiju. I tko kada ću i hoću li se smiriti sve dok u njoj ima i jedna pralina... i sad ne znam je li to za smijeh ili za plakanje (i tko bi se sa mnom smijao, a tko plakao? :O)? :))

    Ili možda da samo spomenem onu o kolu sreće ... što ti misliš, ha? :)

    -- V -- 21.05.2023. u 13:25

  • Ja sam u godini i pola doživjela toliko stvari (o tome ne želim na blogu) ali sada sam sretna...na svome sam, imam odličnu platu i u miru čekam mirovinu...šta bi ljepše:))

    -- modrina neba -- 21.05.2023. u 14:14

  • svatko svoju glavu na ramenima nosi. i polazimo prvenstveno od sebe. :))

    -- Galaksija -- 21.05.2023. u 14:24

  • Par dana nisam mogla disat, stat na noge, sjest, leć,....stegnuo išijas na skali boli 10/10.....overdozirala se brufenima i evo, malo popustilo...mojoj sreći kraja nema...nema binga na svijetu koji bi me više razveselio....od malena me doma tesalo riječima i djelima da se na tuđoj nesreći svoja sreća ne može graditi....kad podvučem crtu sve bi stalo u Doriskine stihove: malo mi za sriću triba:-)

    -- morska iz dubina -- 21.05.2023. u 15:08

  • V, sve je to meni prekomolicirano za moj um, nadam se da uživaš i ne želim ti da imaš razlog zbog kojeg bi plakala :)
    Carstvo snova, sjajno
    Galaksija, morali bi se sebi i vratiti ;)
    Morska, žao mi je zbog tvojih problema, i drago zbog njihova rješavanja

    Hvala svima na posjeti!

    -- j. -- 21.05.2023. u 15:29

  • Eh, ali imam... i nikad, kad smo već kod matematike, nije bio problem naći nekoga tko će s tobom umnožavati sreću, nego onog tko će dijeliti nesreću ;)

    Pozdrav i tebi :)

    -- V -- 21.05.2023. u 16:57

  • @v je ozbiljna komentatorica. Ovaj zadnji o dijeljenju nesreće je točan.
    Ništa to naravno ne govori loše o ljudima jer svi imamo svoj kapacitet i granicu izdržljivosti, ali dok ovo tipkam pred očima mi je jedan suprug koji je utjehu našao u drugoj ženi dok je supruga bolovala od karcinoma.

    Nju naravski karcinom nije pitao za granice pa ga je nosila u svojoj boli do kraja i od njega umrla.

    Što se sreće tiče tko ne uživa u tuđoj sreći sreću ne razumije.

    -- Ypsilonka -- 21.05.2023. u 20:24

  • Grunf bi rekao, bolje je umnožavati sreću nego dijeliti nesreću, ali ima i onih koji bi samo dijelili sreću, a nesreća ih ne zanima - pa onda i ovo umnožavanje nekako dobije na težini.
    Y, zato je možda - biti suprugom jako profano i nepopularno, nekako isprazno; važnije je biti najboljim ženinim prijateljem?
    Je, sa V se može sjajno razgovarati; neki bi rekli uz kavu, ali i to smo već negdje ove zime probali kod nje, pa ljubomorno čuvam jedan tekstić na tu temu (kafenisanja), da ga nalijepim kada od toga dođe vrijeme.
    Hvala svima još jednom!

    -- j. -- 22.05.2023. u 08:06

  • E da je "Rijeka" analizirala svoje pobjede i izvukla pouku, da nikad nikog sreća previše dugo ne prati, ne bi izgubila zadnje utakmice tog toliko nebitnog prvenstva, srećom, ostvaren je zacrtan cilj;)

    -- NF -- 22.05.2023. u 11:19

  • NF, dobili su ovog proljeća pravog coacha; možda je to najveći kapital kojeg donose u budućnost :).

    -- j. -- 22.05.2023. u 15:19

  • Bad si me potakno...trebam razmisliti...
    Imala sam puno malih sretnih događaja i uspjeha s kojima sam se pohvalila dragim priateljima misleći da će se sa mnom radovati kao što bih se i ja s njima, ali sam grdno pogriješila. Samo sam navukla bijes na sebe. Trebala sam šutjeti, skrivati. Negdje sam pročitala: Vjerovati ljudima da će biti dobri prema tebi samo zato jer si ti dobar prema njima jednako je kao vjerovati da te lav neće pojesti zato što ti ne jedeš lavove.

    -- Iznajmljivačica -- 23.05.2023. u 15:27

  • gro ljudi razmišlja kratkoročno, pa im je užitak odmah i sad, puno draži od dugoročne koristi
    p.s. to znaju svi koji tu činjenicu iskorištavaju, povlaštene elite, razni manipulatori, trgovci, ...

    -- Blumi -- 23.05.2023. u 17:57

četvrtak, 18.05.2023.

Krajnje tendenciozan, površan i jeftin tekst o mirisima, čudima i otuđenju

Nema do mirisa žene na usponu, kada umorna - dok još tetive ne počnu bosti, zatezati i boljeti, sva uzdišući i boreći se s krupnim grašcima znoja na obrazima - nasloni mokro čelo na tvoje rame; naravno –stojeći ili sjedeći na kakvom kamenu, dok si ti niže, tako da se njeno čelo i tvoje rame izravnaju, kako već Bog zapovijeda da se postupa sa ženskom čeonošću i muškim ramenjem.

Pa onda poskrivećki, dok ne provali tvoju mračnu rabotu, u tom času blaženstva i radosti - zagnjuriš nos u meki pregib vrata i ramena; baš u ono mjesto na koje je možda pao prvi krpelj što sada traži spas od čudovišta. Taj miris, miris kože koju je probila muka od dobre volje, teško se s ijednim drugim usporediti može. Nad vama u visini viču drozdovi i sjenice, a toplo, sveto i umorno žensko tijelo miriše na zamamnu radost prepuštanja, razmičući svojom vrelinom posljednju svježinu darovanog ljetnog jutra.

Fuj - poviče tada kada shvati da je tvoje lice čitavo u njoj, odmičući se na pristojnu udaljenost i tražeći - kopajući po ruksaku što ga skida s drugog ramena ne bi li u njemu pronašla spasonosnu cigaretu; ovlaš se pravi kako pojma nema o tome da si već milijardu puta ispričao sve o mirisu svog života, pa te onako crvena u licu i plaha - gleda sramežljivo, kao prvi put, prvog mjeseca, kada je još iskreno u tvojim očima tražila moguće tragove nekakva gađenja ili osjećanja strancem.

I tako, opet ćete sve to morati ponoviti i odigrati iznova; svaki svoju ulogu, nalazeći svakoga dana iznova utabani siguran put do konačna povjerenja. Ljudi prestaju biti stranci tamo gdje jedni drugima mogu samo mirisati. Hajde, znaš, za tebe to ne važi – nisi toliko čudovište; nitko to u vezi s tobom ne bi niti očekivao. Dovoljno je samo malo igre, pokoji šapat i svjetlo u očima: evo ovdje; moje? tvoje!

- - - - - - - -

Onda te zapahne dim cigarete, i odmah otvoriš oči: sada više nisi u mekoj ljetnoj šumi; sada je zima.

Davno su prošla topla ljeta i jeseni na terasama; u maglenim i ledenim tminama sam se sebi gadiš obavijen dimom naših birtija i kafića; nakon što poslije mjesec ili dva pokušavaš uvući dim iz njene cigarete, osjećaš kako te taj sasvim ozbiljno i grubo reže na pregibu grla, pa otresaš i ostavljaš smotuljak u pepeljari. Pokušat ćeš opet, negdje kada zatopli, pa pojedete vani kakav dobar komad mesa u mirisnom, snažnom umaku i popijete uz to gutljaj hladnog, bijelog vina. Do tada, ostat ćeš izgleda hladan i ravnodušan prema tom narančasto-bijelom tuljcu; kakav nikada prema njenoj koži nisi umio biti. Živiš i raduješ se u tom svijetu mirisa, kao mrav; marljiv i šutljiv s glavom pognutom prema tlu. Mirišu zemlja i vlaga, nadimlju se vode i tlo; tope se tvoje nozdrve u svijetu koji bez svega toga ne bi imao baš nikakva smisla, jer bi bio prazan i stran. Njuškaš kroza nj istodobno predano i odsutno poput zaboravljenog pseta, tražeći odobravanje, tišinu i spokoj.

- - - - - - - -

Život je čudo. Čitam tuđe tekstove i počnem pisati ovakvo što kao komentar, pa sasvim sebično, nadmeno i u potaji, kao kakav lopov, kopiram slova, čitave rečenice i buljuke njih u tekst; čuvam ih ljubomorno i tiho kao zalihu neke budućnosti.

Život je čudo.

18.05.2023. u 18:25 • 17 KomentaraPrint#^
  • U pravu Si...život je čudo!

    -- modrina neba -- 18.05.2023. u 19:36

  • Pišeš onom toplinom ( skoro i stiilom rečenice ) kao je Ahmed Nurudin opisivao ruke aginice skupljene u krilu.
    Vidiš, voliš, osjećaš i bez dodira pamtiš

    -- Donabellina -- 18.05.2023. u 20:50

  • Kad imaš silu emocija s riječima imaš poplavu:-)

    -- morska iz dubina -- 18.05.2023. u 23:30

  • Ti si jedno prekrasno čudo, prepuno emocija! Ljubim!

    -- luki2 -- 18.05.2023. u 23:44

  • Zapravo da, tekstovi drugih su mi velika inspiracija i uživam čitajući. :))
    Također, u ovakvim emocijama mogu samo zapljeskati.

    -- Galaksija -- 19.05.2023. u 00:03

  • Da, život je čudo. A tvoja tajna koju nam polako otkrivaš je
    odlično poznavanje odnosa dvoje do potpunog povjerenja.
    To je umjetnost koji većina parova ne nauči, a mali broj pisaca
    uspije opisati. Ti uspijevaš.

    -- Lastavica -- 19.05.2023. u 08:58

  • Nekako, kad god spomeneš gospođu, u njenim rukama uvijek cigareta, tako da me ona sad počela zaokupljati više od tekstova. Kao nekakva subliminalna poruka :O

    Ne znam zašto gospođi netko ne poruči kako je krajnje vrijeme da je ostavi... to s cigaretama nikad ne izađe na dobro.

    -- V -- 19.05.2023. u 13:50

  • Hvala vam svima od srca na posjeti.
    O mome "umijeću" mogli bismo malo drugačije; trebalo bi za početak razlučiti mogu li moji tekstovi funkcionirati kao fikcija, dakle kao nešto u čemu ne morate nužno zamišljati lika koji ih piše kao njihova istodobnog junaka - ili jednostavno ne mogu.
    Ako mogu, onda ti tekstovi možda nečemu vrijede; vrijedili bi ukoliko bi kakvu osamljenu, izgubljenu ili ožalošćenu dušu uspjeli barem malko skrenuti na put vedrine i svjetla.
    U potonjem slučaju, ako morate vidjeti vašeg milog i slatkog vjetraugranama, prosipača šećerne vodice po blogu i navodnog vrhunskog supruga, ljubavnika i oca - iza svih junaštava, dogodovština i epizoda koje se u njima opisuju, to onda može značiti samo to da su moji tekstovi vrijedni isključivo kao osobno svjedočanstvo – i ništa drugo. Možete ih čitati kao iskaze nekih davnih, zaboravljenih svjedoka u parnicama koje su vodili stari Gričani i Vlaškovuličanci: on je meni moje vrbe, a ja bum njemu vodu s potoka.

    V, pogodila si u sridu - i jedino što u tvome pitanju ne bi moralo odgovarati istini jest to da moguće nije da baš - nije bilo nikoga tko bi to poručivao; to o cigaretama.
    No to, naravno, s te osobe - te koja je poručivala, ili trebala poručivati (tko će ga znati, možda sam taj upravo vrli ja) - nipošto ne može skinuti krivnju; to si sjajno implicirala.
    Zapravo, počeo me hvatati strah; strah ne od toga da bi na meni moglo biti krivnje - jer te krivnje svakako da na meni ima koliko hoćeš; nego strah od toga da si ti V uopće uočila to s cigaretom.
    O, koliko smo još (sad to možeš vjerovati da ja pričam, ili moguće izmišljam, ako su moji tekstovi fikcija, a ja neki nadmeni samoproglašeni pisac koji ovdje pravi eksperimente s ljudima, pa u njima uživa iza tipkovnice kao prase u blatu - tko će ga znati) - Najdraža i ja znali pričati o cigaretama. Na mojoj glavi u toj priči tada ima putra daleko više nego na Njenoj, jer meni je to odavna već bio porok samo u obujmu od recimo tri komada tjedno, a od prošle jeseni - baš ništa (kako će pažljiviji čitatelj naslutiti iz ovog teksta gore).
    No, kada tvoje pitanje iz stvarnosti projiciraš na Njen lik (ili obrnuto: iz fikcije preneseš u stvarnost, pa to vikneš dolje, u prizemlje) - i kada Je pitaš to što si ti V. pitala – Ona onda odlučno, svojim dubokim i snažnim glasom, onim glasom od kojeg vaš vjetarugranama više ne može sasvim trezveno i hladno razmišljati, nego uživa prije svega u njegovu zvuku - odvrati:
    - Život završava loše.
    Razumijete što želim reći, kada čovjek voli, onda voli nekoga takvoga kakav jest: to hoće reći ovaj vaš nevješt pisac; da nekoga ili volimo, ili ne volimo. Treće nema. Činjenica da je to njegovo moguće svjedočanstvo, ili pak samo plod njegove mašte – nije tu od velikog značaja. Ionako svi mi puno više vjerujemo nekim izmaštanim likovima iz romana, literature uopće, filmova – povodimo se za njima kao paščad za hrpom kostiju – nego onima koji nam svaki dan isponova u oči istovaruju nešto što ne želimo čuti: lijen si; neodgovoran si; nepažljiv si; sebičan si.
    Pa najbolja potvrda toga (toga o voljenju) jest to da ste očito povjerovali kako netko uopće može voljeti takvog lika kakav je taj vaš vjetarugranama; da voljenje implicira racionalnost, tko bi njega uopće mogao voljeti?
    Zato baš taj opisani strah od toga što si ti V. sjajno uočila - možda najbolje svjedoči o tome da te moje priče uopće nisu fikcija, nego obični, malo vrijedni zapisi sebičnog, uplašenog starca koji nastoji uhvatiti još dašak ili dva vedrine u životu – ma koliko to druge ljude oko njega, čak i one koje on navodno voli – koštalo.
    Time taj strah postaje još strašniji.
    Moram potpuno izbaciti ich formu; to je lijek.

    I da, bila sada ovo puka maštarija, ili stvaran događaj, zamislite razgovor koji teče, razgovor dvoje koji se, tako se tvrdi u pričama koje su možda čak i stvarne, vole:

    - Znaš li da pušač završava loše – to eto kaže trezven čovjek koji očito brine o drugima?
    - Život završava loše!
    - Život je čudo, možda još i veće čudo nego bi inače bio – upravo zato što završava loše!
    - Donesi mi vestu iz sobe kada budeš silazio, molim te!

    Hvala ti, draga V.

    -- j. -- 19.05.2023. u 22:10

  • A valjda gospođa zna.
    Doduše, znala bih i ja štošta reći, kao bivši pušač i kao netko tko je vidio raznih završetaka... ali, rekla mi jednom sestra kako je u nekom razgovoru s jednim svećenikom ovaj izjavio da su najgori (najveći propovjednici) novoprosvjetljeni vjernici - oni koji su nedavno 'otkrili' Boga, i upravo bivši pušači, tako da bi ovo bilo sve od mene :)

    -- V -- 19.05.2023. u 23:44

  • Često o tome pričamo, o znanju, pa makar i u mojoj glavi: Ona nerijetko prikloni svoje velike, zelene oči onome što je o tome pisao Cesarić.

    A ovo, s lošim završetkom, to samo - ne bez osmijeha, ili čak šarmantna podsmijeha - citira mene sama. Ili Je se moje riječi uhvate, ili mi želi poručiti: evo ti, primijeni sada sam svoje velemudrolije u praksi.

    Sjajno je V. ovo što si napisala; s time da bih ovdje primijetio kako Boga ne možeš otkriti davno, recimo rođenjem ili primanjem od svojih dragih: moraš ga svijetu jednog dana oteti zajedno sa sobom; ako ti se to desi - onda vrijeme prestane u stvari za tebe nešto posebno teći (hajmo reći: izgubi na značaju) i sve postaje nedavno, ili davno.

    Hoću reći: vjera koja je davna, nije svježa niti snažna; teško je dijeliti vjeru na davnu i nedavnu; vjera ili postoji ili je nema; sve što čovjek koji je negdje putem povjerovao sebe mora upitati jest: može li mi se više išta lošeg ovdje uopće dogoditi - po tome će to najbolje znati, moje je skromno mišljenje.

    Jer, ako sve na ovome svijetu završava loše; onda ili lošega više nema, ili smo od dobrog odustali; treće nema; to ovisi upravo o onome u što vjerujemo.

    Utoliko, valjalo bi definirati i pojam najgorega (to je recimo trebalo pitati Marxa kada je bajao o carstvu slobode: definiraj najbolju pčelu i najgoreg tkalca!); može li najgori uopće biti - onaj koji ljudima govori ono što ne žele čuti?

    A što se tiče pušenja; mi smo (ti i ja) dakle bivši pušači; a što je s bivšim nepušačima koji su jednom bili bivši pušači - tu bi sad, barem po mojoj priči, spadala Ona? :)

    -- j. -- 20.05.2023. u 07:14

  • Ti bi to htio ući u neki od mojih labirinta, da vidiš kako to oni funkcioniraju? :D

    Sve ovisnosti su iste, a ono što je najstrašnije kod njih je to da zapravo nikada ne prestaju. Kao ovisnici se rađamo, takvi i umiremo, a jedino što je u međuvremenu drugačije je povremena zamjena one 'glavne'. I, iako se čini da se razlikuju, a većina njih čak i neprimjetno prolazi ispod radara pod nekim drugim nazivima, sve su one slične, tj. imaju isti korijen - strah od samoće.

    Zato i većina pušača, alkoholičara, narkomana... svoj put započinje u društvu - prevarila ih je potreba za pripadanjem i bliskošću.
    Više puta sam spomenula na koji način sam sama postala pušačica... razlog nije bilo društvo, barem ne tuđe, nego moje vlastito, i strah od gubitka istog. Iako sam cijeli svoj život do tada bila uvjerena da je neću nikada htjeti, a nakon operacije s 18 g., boravka na Jordanovcu i svega tamo viđenog, svoje vjerovanje i učvrstila, cigaretu sam prigrlila kao najbolju prijateljicu u vrijeme kada sam počela gubiti vid.

    Sve je nekako još i bilo u redu dok sam imala nekoga za razgovor, ali kada bi svi otišli, svatko za svojim poslom, bila sam na putu da izgubim razum.
    Jedna djevojka, koja valjda nije znala što bi drugo sa mnom, ponudila mi je cigaretu rekavši da će mi biti lakše. Kako sam ja tada bila utopljenik, bez razmišljanja sam posezala za svakom slamkom. A onda sam posezala za slamkama i kada je njihova vlasnica bila prisutna, i kada nije... i kada mi je jednom sama ostavila na stolu punu, neotvorenu kutiju, ja sam drugi dan kupila svoju, zapravo nekoliko - njoj sam vratila njene jer za njima više nije bilo potrebe. Imala sam svoju vlastitu ovisnost. Tada sam se uvjerila kako slogan S cigaretom nisi sam, nije samo slogan... nego religija :D

    Prestala sam kada sam iz nje izvukla sve što sam mogla za sebe, i kada je postalo očito da je njen štetni učinak postao puno veći od koristi.
    No, mada sam je ostavila doslovno preko noći, ostavljala sam je prije toga dulje vrijeme neuspješno. Jer, svi su ovisnici isti - sebični slabići koji će naći milijun razloga za ostati u lošoj vezi, sve zbog straha od samoće.
    Ja sam prestala nekako u vrijeme kada sam se prijavila na blog.

    Dakle, možemo reći kako smo uvijek ovisni o nekome - o majci, obitelji, prijateljima, hobijima, ljubavima... i nalazit ćemo milijun izgovora za njih, dok istovremeno tražimo način da pobjegnemo, jer svaka ovisnost, nakon lijepe, kad-tad pokaže i onu svoju ružnu stranu.
    A spas nam donosi jedino netko novi na horizontu. I zato postoje te kojekakve udruge... i zato su novoprosvjetljeni najveći propovjednici, jer ih strah od samoće tjera da svim silama navaljuju na tu svoju novu ovisnost i grčevito se drže za nju...

    Ti si o svojoj dragoj ovisan više nego ona o tebi... i zato joj sebično (jer ovisnici su takvi), zbog straha od samoće želiš uskratiti ono što njoj pomaže. A ona sebično (jer ovisnici su takvi) pronalazi milijun razloga za ne ostati sama... pa kao opciju, sebično (jer ovisnicu su takvi), svjesna da tako unesrećuje svoje bližnje, prihvaća i svoju raniju smrt, prije svih.

    Cijeli život je ovisnost... i kada na kraju, nakon lijepe, on pokaže i svoju ružnu stranu, mi radimo ono što uvijek radimo - želimo pobjeći...
    I srećom, na horizontu je još jedan spas... no, ono što ne znamo... :)

    -- V -- 20.05.2023. u 11:00

  • Kako ono vele, znatiželja je ubila mačku? To pričam o mjestu s pogledom na labirinte.

    Čuj, a da ti objaviš neku zbirkicu?

    Da, mislim da sam to već ovdje milijun puta i napisao; znam ja Njoj reći, možda ja tebe uopće ne volim i nemam pojma što je ljubav, možda sam samo ovisan o tebi.

    To se prešuti, ja ionako često pričam bedastoće kao neka nesuđena drama queen.

    Jedino se tu ne uklapa činjenica da sam i ja dugo, dugo pušio, pomalo, ali od gušta.

    Tko razumije, njemu dvije. Spoznaje.

    Ili je to sve, da nastavimo priču, u mojoj glavi, a duh svjedočanstva mi samo ovdje treba da bih priču ojačao po bridovima ili kralježnici?

    Kako bilo, mi ne možemo odgovarati za spas drugih, pa niti onih do kojih nam je stalo; osim za spas od nas samih. Mislim da je to ono što se nazire na horizontu do kojeg će svatko od nas doći sam, kako je i pošao; da o tome pričaš u posljednjoj rečenici. Da je ovdje dobro, ne bismo svi pričali o ovisnosti i spasenju; no barem zasad za bolje ne znamo, ili o tome možemo samo nagađati.

    Ja bih u toj priči trebao biti nezasluženi srećković. Mene i moje je zasad štrajfalo, ali prilično bočno i usput; zato toliko i pričam o događanju lošega. Skloni smo osuđivati i prosuđivati (tu naravno mislim na opću atmosferu u društvu, a ne na ovaj nevjerojatan i neočekivan razgovor); to je ono čega bi se valjalo kloniti.

    Ali, na koncu, koga bih tu uopće mogao zanimati ja, osim da se s mnom uspoređuje u stilu tebi je lako, lako je tebi. Možda ću zato imati strože kriterije pri podvlačenju crte, tko bi znao. To je ono o čemu bi svatko za sebe, barem iz moje žablje perspektive, trebao voditi računa.

    Možda će ubojici pod račun biti uzeto to što se jednom digao sa stolca staroj bakici u tramvaju, a nečiji milijuni i godine - neće?

    -- j. -- 20.05.2023. u 11:58

  • Teško... nema se što :)))
    Ovo bi bila tek mala ilustracija, više kao sigurno praćenje već unaprijed zacrtanog putića. Doduše, znam ja i ovako pomalo 'zastraniti', ali inače ne znam kako bi se mogli smisleno prepričati sva ona lutanja naokolo, vraćanja unatrag, udaranja u zidove, ili čak i probijanja istih.
    Ne vjerujem da bi taj kaos bilo koga impresionirao... a tebe molim da mi ne laskaš tako bezobrazno, jer bih mogla postati ovisna... a ja ovisnosti zapravo jako ne volim, u tolikoj mjeri da je dobar dio mog života preuzela ovisnost o bježanju prije prepuštanja istima :O

    A dvije spoznaje... mislim da bi vrijedilo ponovno pročitati ovaj dio.
    'Ti si o svojoj dragoj ovisan više nego ona o tebi... i zato joj sebično (jer ovisnici su takvi), zbog straha od samoće želiš uskratiti ono što njoj pomaže. A ona sebično (jer ovisnici su takvi) pronalazi milijun razloga za ne ostati sama... pa kao opciju, sebično (jer ovisnicu su takvi), svjesna da tako unesrećuje svoje bližnje, prihvaća i svoju raniju smrt, prije svih.'

    Idem sad slagati cigle oko cvjetnjaka.

    -- V -- 20.05.2023. u 13:33

  • Da, da, i ja se zabrinem kad se počnem citirati :).
    Kako ne voljeti ovisnosti? Pa zar bih sada zraku trebao reći - ne volim te, ovisan sam o tebi?
    Postoje tek stvari o kojima postanemo ovisni, a nisu toga vrijedne, ali to ne znači da nisu vrijedne i one druge, one koje jesu vrijedne :).
    Mislim da nije laskanje govoriti o tvome pisanju.

    -- j. -- 20.05.2023. u 15:42

nedjelja, 14.05.2023.

Pitanja i odgovori

Kada si bila malena,
sasvim malena;
toliko malena da je tvoja ručica jedva dopirala do moje,
pa smo hodali putevima i šumama, mojim putevima –

jer uvijek su to bili moji putevi,
a vi ste manje ili više na njih pristajali,
dok ste za to imali volje
i dok nije postalo normalno da pronađete svoje puteve –

znali smo šetati rubovima šume, uz grmlje, visoke trave i duge sjene,
pa bih ti iza leđa poskrivećki bacio čokoladicu
i onda te uvjeravao kako je nisi vidjela
i sasvim ozbiljno govorio da moraš pažljivo gledati oko sebe kada hodaš.

I tako si godinama još vjerovala da stvarno
u šumi rastu čokoladice,
ponukana na to mojim niskim i prizemnim metodama
da te pridobijem u šumu
u koju je uvijek najteže krenuti, ali baš jednako tako –
nije na koncu lako niti vratiti se iz nje,
to ste također dobro upoznali, zar ne?

(On je uvijek bio puno trezveniji,
i još niti danas ne pada na moje smicalice;
stvari uvijek pomiren sa svime prihvaća takve kakvima jesu,
pa kada bi shvatio da sam u svom zanosu pretjerao
samo bi potiho ali odlučno znao reći –
bez obzira na to je li imao pet ili jedanaest –
„tata, vrijeme je da idemo kući“).

I tako si me jednom, dok smo još u šumi tražili vuka i Crvenkapicu
upitala što bi se zbilo kada bi se izgubila u šumi.

Ja sam na to neko kraće vrijeme šutio, puštajući te nenamjerno tako
da dublje i jače zamišljaš tu strahotu
jer čovjek, naravno, nikada ne može biti potpuno pripremljen
na sve što će djeca pitati
(dobro, trebalo je naravno i vremena za smisliti nekakav odgovor,
nisam ja baš, je li, čovjek od brzog smišljanja)
a onda sam ti odvratio

- Tražio bih te dok ne bih umro.

Bila si zadovoljna mojim odgovorom
i već si kroz nekoliko časaka pitala nešto drugo.

14.05.2023. u 11:47 • 13 KomentaraPrint#^
  • lako je s malim ručicama upravljati.......sad kad su male prerasle u veike tebi je ostala sjeta.......Ne možemo stariti bez sjete

    -- Donabellina -- 14.05.2023. u 13:30

  • Vidiš da znaš, kratko i jasno :))

    -- Supatnik -- 14.05.2023. u 18:14

  • Zanimljivo mi je ovo s čokoladicama.

    -- viatrix -- 14.05.2023. u 19:40

  • Uvijek se kod Tebe nešto novo naučim!

    -- modrina neba -- 14.05.2023. u 19:56

  • Divota! Ti si supertata! Ispod ovog posta imaš moj odgovor na Tvoj dugački komentar! Ljubim!

    -- luki2 -- 14.05.2023. u 23:31

  • ajooooj, oči su mi zacaklile. :*

    -- Galaksija -- 15.05.2023. u 21:03

  • mislim, u redu, zgodno, tražiti do smrti,
    ali meni bi bilo draže kad bi tražio dok ne nađeš
    p.s. dakle ti si jedan od tih koji djecu vabe čokoladicama,
    znači li to da odrasle mamiš janjetinom, jastozima, ...
    ako da, ti si moj čovjek, jer sit čovjek nije vuk

    -- Blumi -- 16.05.2023. u 16:53

  • Sin je trezvenjak, i to je to... al' zato kćerka razmetna dobije ostatak posta.
    Evo, sad si me natjerao da se zapitam je li i Biblija stvarno napisana zbog djece, ili je možda trebala ocu kako bi se mogao zvati ocem :)

    -- V -- 17.05.2023. u 19:20

  • Svima od srca hvala.
    AnnaBoni, sjeta je najbolje što nam se može desiti
    supatnik, taj puta sam znao
    viatrix, i nama je bilo :)
    modrina, još kad bi to nekome poslužilo uživotu :)
    luki, ah, ah, supertata...
    Galaksija, pred tobom je još puno smijeha
    dražen, ne mamim ja ljude jelom, preškrt sam za to, a djecu samo vlastitu; ovo za sitost – teško je ne složiti se :)
    V, dakle ti si dijalektičar, i ti misliš da kvantiteta rađa kvalitetu; knjige se pišu radi publike, a naravno – i radi osjećaja autora; eto ja već tridesetak godina pokušavam, pa mogu posvjedočiti o osjećaju ... :)

    -- j. -- 18.05.2023. u 09:19

  • Dijalektičar... možda, kad se sjetim svih onih pustih godina preležanih u krevetu gdje sam jedino mogla voditi nepregledne razgovore sa samom sobom... :)
    Zapravo, ja sve svoje razgovore vodim sa sobom, a to su beskrajni labirinti, jer u potrebi da ne ostanem dužna sama sebi (a i obrnuto :D), izlaz se skoro nikada ne vidi...
    Zato se sa drugima skoro nikada ne raspravljam, jer znam kako to (ne)završava.
    I ne znam bih li mogla reći da je to popustljivost, možda prije - trezvenost :)

    -- V -- 18.05.2023. u 10:00

  • mamu se naprosto silno voli. ende :)

    -- smjehotvorine -- 18.05.2023. u 12:51

  • Ma ide to tebi sjajno i s drugima :).

    -- j. -- 18.05.2023. u 12:51

Sam u vodi

14.05.2023. u 00:40 • 6 KomentaraPrint#^
  • ugodan vikend! :)*

    -- Galaksija -- 14.05.2023. u 02:17

  • moćno...

    -- Dinaja -- 14.05.2023. u 08:17

  • Meni oni zaista ne govore ništa! :(((( Žao mi je, takvu glazbu ne volim...Nikada ni nisam...Ljubim!

    -- luki2 -- 14.05.2023. u 09:07

  • Galaksija, hvala
    Mariano, pleasure is all mine :)
    Dinaja, bome je, pogotovo ovo što ću staviti niže :)

    Luki, i Tereza se slaže, veli - teško je razumjeti njihove tekstove, ali to me ipak nije spriječilo da otpjevam nešto s njima...

    Naravno da bi strašno bilo da svi razumijemo sve i da nam se sviđaju iste stvari; zato mi je potpuno jasno da Let3 odbijaju svojom izravnošću i... tko zna još čime; ma sad ću početi pametovati. No, ova pjesma koju sam zalijepio u postu jednom uplašenom, izranjavanom i skoro obezglavljenom dječaku na straži u ljeto osamdesetišeste predstavljala je nekako... put ka svjetlu; ma koliko to čudno i nemoguće izgledalo... dapače, znao sam to godinama kasnije puštati kada bih sa svojim sinom i njegovim pajdašima ili mojim... rođakama (ja sam tetak, što mi onda dođu te cure?) - išao šumom, djeci je ta pjesma bila fenomenalna, odmah bi naučili stihove pa smo pjevali na našim putevima... uvijek bih se ponovno iznenadio koliko veselja u toj pjesmi djeca od sedam ili osam godina mogu otkriti... ni danas u to ne mogu baš lako povjerovati... jer i sam sam tu „svoju“ muziku oduvijek doživljavao kao nešto doista i pomalo zaprljano a snažno; nešto što će mi pomoći da utonem u svijet, strašan, crn, opasan – ali istodobno mi dati snage, utjehe, radosti da ne potonem u toj prljavoj vodi.

    Da se razumijemo, ovo sam prvi puta čuo baš ovako, kao Let2 (u kasnijim verzijama nema izgovorenih dijellova, sve je pjevano); valjda na Stojedinici, gdje bih drugdje; onda sam na kazetofon na nekakvom odsustvu (ja, ili prijateljica koju sam zamolio, ne sjećam se više) snimio verziju u kojoj su već bili Let3, ako se dobro sjećam, i to sam nosio tamo u vojsku, da me drži i čuva; moralo se skrivati walkmane i kazete po ormarićima, stalno se nešto preturalo i tražilo; zanimljivo da se onda to na koncu sve vraćalo - kao što se osuđenicima kada iziđu vraća civilna odjeća; ovu kazetu nisu mi uspjeli nikada naći, i bilo je dovoljno imati dobre baterije da bi proveo dva sata usred neke burovite noći u takvom društvu...

    I baš se sjećam da mi je da ta prijateljica na tom odsustvu kazala ovo isto kada smo pričali o Letu; da ih ne razumije, tada su u điru bili ne znam, Smithsi, Cure, tko zna što, ali ja sam uvijek zaobilazio đireve; mislim da sam joj rekao da ni sam ne znam što me vuče tome; dobro, bilo je to nekako u kontekstu i Parafa, Termita, pa se nismo puno razilazili; na koncu, ja sam joj u život zauzvrat donio Residentse, Tuxedomoon, Aqsak Maboul, Briana Enoa, Toma Waitsa, Nicka Cavea; to sam sve progutao od kolege u spavaoni iz Novog Beograda u tri slušanja i zaljubio se u to kao da je to ono što sam tražio stoljećima; kada sam joj to pustio, i ona je tako reagirala: kao da si našao ono što si tražio otpočetka, a ni sam nisi znao što je i gdje je...

    Poslije, shvatio sam sa tom glazbom koliko je istinita ona stara izreka (Napoleon, Marmont, Kutuzov?) da se sa bajunetama može sve, ali da se na njima ne može sjediti; ja sam kao sumanut otišao dalje i dalje i uvijek sam bez nekog većeg objašnjenja težio ići dalje i dalje i tražiti; ona je ostala na tome, kao da je netko zamrznuo tu malu dušu u ledu i vremenu - i poslije mi negdje u gradu znala reći da ne vidi izlaza van... strašno, nisam je vidio godinama... godinama.......

    Eto, Luki, toga svega si me sjetila svojim osvrtom na Letovce; možda napišem nešto više o svemu, hvala :).

    Poslije, davno nakon svega, valjda kao nekakvu katarzu tipa „nisam ja jedini luđak koji je to slušao“) otkrio sam jedan Jergovićev tekst o ovoj pjesmi, pa kome se da... najbolji dio mi je kada veli „... ono nešto što me je na čas, na dan, ili na jednu pjesmu, vratilo u ona vremena kad je muzika bila važna i kad smo uz muziku rasli kao filadendroni uz Bacha... u tri sekunde glasa Tereze Kesovije može stati cijela antička drama...“ ... naš dobri stari Jergulja zna biti širok, opasan, čak nerijetko i patetičan (što sam sebi negira u tom tekstu, kuži čovjek stvari, nije blesav), opširan, ali da zna zavaljati priču i zalijepiti te za tekst, evala, zna...

    Evo konačno da i ja osjetim potrebu tandrljati kod sebe u komentarima a ne drugima po dvorištu!

    Hvala svima od srca i pozdrav!

    -- j. -- 14.05.2023. u 10:39

  • @Vjetre, vidiš ja nikada, ni kao teenager, nisam prolazila neko buntovništvo, bijes - koji bi se očitovao kroz glazbu. Moje djetinstvo je bilo idilično; svi i sve se vrtjelo oko mene - pa sam bila sretna i zadovoljna i nije mi što bi se reklo ni ptičjeg mlijeka nije nedostajalo. (Takva sam do danas!:))) Slušala sam pop glazbu; sve grupe koje si spomenuo znam samo iz nekakvog općeg obrazovanja - ali, nikada ih nisam slušala ili se zanimala za njih. Punk nikako, a rock vrlo birano i vrlo meki rock - nikako vrištanja, urlikanja i ispucavanja...To mi je bilo tako otužno i tako glupo.... Tako da - razumijem što hoćeš reći u Tvom komentaru, ali ne mogu se s tim saživjeti...Ja sam ostala u osamdesetima, na veselim i zabavnim pjesmama. Hvala Ti što si si dao truda pojasniti, pa uzvraćam istom mjerom. Ljubim Te!

    -- luki2 -- 14.05.2023. u 23:38

subota, 13.05.2023.

Czeslaw Milosz: Drugi prostor



Tkogod smatra normalnim poretkom stvari
onaj u kome jaki trijumfiraju, slabi propadaju a život se završava smrću,
miri se s đavolskom vlašću.

Prolaženje ljudi i stvari nisu jedina tajna vremena
koje poziva da pobijedimo iskušenje svog podaništva
i na samoj ivici bezdana postavimo stol, na njemu čašu, bokal
i dvije jabuke
da bismo proslavili nedostižno sada.

13.05.2023. u 07:40 • 9 KomentaraPrint#^
  • Uvijek sada i ovdje....a tamo i poslije za one kojima je to utjeha..:-)

    -- morska iz dubina -- 13.05.2023. u 07:54

  • @ morska tumači bolje nego ja :)

    -- smjehotvorine -- 13.05.2023. u 08:19

  • Prije ili kasnije, kola su krenula, stižemo do kraja...

    -- sewen -- 13.05.2023. u 08:34

  • uvijek ovdje i sada kao da sutra neće doći...

    -- Dinaja -- 13.05.2023. u 08:41

  • Odlično! Da, svaku sekundu proživjeti SADA! Toga se držim, tako živim! Ljubim!

    -- luki2 -- 13.05.2023. u 08:48

  • Nedostižno sada? Da, vrijedi ga proslaviti

    -- Lastavica -- 13.05.2023. u 09:22

  • malo dvojim , jer nije SADA svima isto.......ljulja se tlo pod nogama

    -- Donabellina -- 13.05.2023. u 13:26

  • Moram pohvaliti izbor, iako mi se čini malo preteškim štivom za neke redovite komentatorice

    -- Supatnik -- 13.05.2023. u 22:17

  • Nije preteško štivo.
    Shvatila sam na vrijeme - što manje analize, mirnija sam i sretnija.

    -- Galaksija -- 14.05.2023. u 02:08

petak, 12.05.2023.

Czeslaw Milosz: VLASTITE TAJNE

Sve moje žalosne tajne
Jedna za drugom bit će otkrivene.
Pa će reći netko: kakav siromašan život
I kako strme su staze što odatle vode u visinu.

12.05.2023. u 10:11 • 9 KomentaraPrint#^
  • Tajne se teško otkrivaju

    -- Lastavica -- 12.05.2023. u 12:15

  • nema siromašnih života; sve je do percepcije i do toga kako gledamo svoje dane :) možda je neki pekar ili tvornički radnik zadovoljniji od Ronalda jer vidi svoj smisao u hodanju ovom zemljom :)

    -- smjehotvorine -- 12.05.2023. u 12:17

  • siromaštvo je kad nisi zadovoljan sobom i, đaba vam novci moji sinovci kad ja život ipak varam malo bolje :))))

    -- kako_ti_kupus -- 12.05.2023. u 12:59

  • tajne skrivaju nas od nas, drugima je ionako svejedno, uz tek par iznimaka

    -- Blumi -- 12.05.2023. u 14:02

  • Tajne čuvam za sebe...nedam jih nikome!!!

    -- vjetar u kosi -- 12.05.2023. u 20:51

  • Mislim da se mogu relativno lako sačuvati u tajnosti.

    -- viatrix -- 12.05.2023. u 21:33

  • Tajne?! Mislim da nemam nekih velikih tajni.....Kod mene sve transparentno....Ljubim!

    -- luki2 -- 13.05.2023. u 00:39

  • Mislim da nezadovoljstvo sobom nije baš toliko loše i da je zadovoljstvo sobom precijenjeno; možda je to pjesnik htio reći, tko bi ga znao. Zanimljivo bi bilo da gospon Milosz može čitati o svojim pjesmama na blogu... Zato, evo još jedne :)).

    -- j. -- 13.05.2023. u 07:16

  • Pa ono, malo koji pjesnik me oduševljava :))

    -- Galaksija -- 14.05.2023. u 02:04

četvrtak, 11.05.2023.

Czesław Miłosz: AKO BOGA NEMA

Ako Boga nema,
onda nije čovjeku sve dopušteno.
Čuvar je on brata svojega
i nije mu dopušteno brata svoga ražalostiti
pričajući kako Boga nema.

11.05.2023. u 07:56 • 8 KomentaraPrint#^
  • Svatko ima svoje uvjerenje, ima li ga ili nema

    -- Lastavica -- 11.05.2023. u 09:17

  • Za mene ne postoji...bez zamjere!!!

    -- vjetar u kosi -- 11.05.2023. u 10:24

  • Čitala sam njegovu knjigu Spasenje...

    -- morska iz dubina -- 11.05.2023. u 18:47

  • da nismo boga stvorili ne bismo mogli ražalostiti brata svoga pričom da ga nema :)...

    -- Blogokviz -- 11.05.2023. u 19:53

  • Za mene je osobna stvar.

    -- viatrix -- 11.05.2023. u 22:44

  • Za mene također ne postoji - jer kako bi mogao gledati zlo i nasilje, ratove...:(((( Pozdrav!

    -- luki2 -- 12.05.2023. u 01:45

  • Da je čovjek toliko snažan i umješan pa da stvori boga, moje je skromno mišljenje - o apsurda - da bi ovaj svijet bio bar malo bolje mjesto (s naglaskom na ovaj). Zašto manipulatori jednostavno u toj varijanti ne bi rekli, ja sam bog, slušajte me djeco, zar to ne bi bilo logičnije i lakše? Ovako nam ostaje samo procijeniti žalostimo li koga ili ne i želimo li to ili ne. A što se tiče zla, svakako da je to najvažnije i najveće pitanje; kažu da dobar čovjek ne umije biti do kraja radostan dok oko njega ima onih koji trpe. Stoga ne mislim da se u tri rečenice može nekoga u takvo što uvjeriti; još manje želim žalostiti ikoga, pa ću staviti novu pjesmu ovog sjajnog autora :).

    -- j. -- 12.05.2023. u 10:10

  • Svatko zna za sebe :)

    -- Galaksija -- 14.05.2023. u 01:55

ponedjeljak, 08.05.2023.

Dobro jutro

to s ubijanjem, to se dešava njima a ne nama

naša djeca nikome se ne rugaju;
ruganje ili radovanje tuđoj nevolji od nas nikada nikome nisu mogli, daleko bilo, niti naslutiti

našu djecu najčešće, začudo, nitko ne gleda sa zavišću, kao naš vrt, automobil, račun u banci ili komad krpe na butinama - iako nam baš nije jasno zbog čega, makar smo se tome potajno nadali (najvjerojatnije možda drugi tek, kao mnogo puta do sada - ne vide ono što je nama jasno)

iz naših se domova u svijet kao u odvode naših stanova uvečer prelijevaju slapovi razumijevanja, neskromnosti i zasljepljujućeg svjetla, pa u tom zelenom šumarku od punine i radosti odrastaju samo zadovoljni ljudi s dobrim izgledima na tržištu


nasilnici su zato tek oni rijetki među nama koji su nekako razumjeli da se uvijek za stvari ne mora platiti puna cijena, već ih se može dobiti i strahom, ucjenom, dovođenjem u bitnu zabludu, šakom šuške ili pak dugim nogama (to hoće reći: bez da se vruć hladne vode napiješ), pa neki od njih sada od takvog pristupa nadahnuto stvaraju svjetonazor (ili samo šute i uživaju rezultate svog truda ili propusta)

a neki tek škrguću zubima snubeći plodove kao jabuke u vrtu iza plota

dobro jutro, susjed; vičemo gordo među kišne kapi, smog i memlu kao himnu ovoga sjajnog svijeta

dobro jutro, biva nam uzvraćeno

08.05.2023. u 07:41 • 11 KomentaraPrint#^
  • Nadam se da je tako

    -- Lastavica -- 08.05.2023. u 08:28

  • dobro jutro, ugodan dan želim :)

    -- Anin mali blog -- 08.05.2023. u 09:41

  • Ugodan Ti dan!
    Jutro je več otišlo, budim se u 7...

    -- vjetar u kosi -- 08.05.2023. u 11:41

  • nema tu čovjek što reći...

    -- smjehotvorine -- 08.05.2023. u 13:47

  • Sve šta se loše događa događa se svima....to je kao Černobil....pukne tamo negdje, a posljedice se osjećaju puno šire i puno više...nijedna tragedija nije zatvorena u hermetičku kutiju...barem ne za ljude sa srcem i dušom...

    -- morska iz dubina -- 08.05.2023. u 18:47

  • Lijepo si to rekao, i tužno je što nam je, čovječanstvu, na prvom mjestu. Izvrnute vrijednosti su velikim dijelom nametnute.
    Dobro nam jutro, svima.

    -- Dvi, tri riči... -- 08.05.2023. u 20:46

  • Sad je već večer, pa kažem ugodna Ti večer.....Da, na žalost je tako. Ruganja, ismijavanja, krive vrijednosti ubijanja ili neka susjedu crkne - pa sve što ima...:(((( I onda treba očekivati nešto pozitivno, lijepo, dobro?! Život ne vrijedi više od šake novčića...Ljubim!

    -- luki2 -- 08.05.2023. u 22:51

  • Zanimljive jutarnje misli. Laku noć.

    -- viatrix -- 08.05.2023. u 23:42

  • preteško vrijeme, izuzetno!

    -- Galaksija -- 09.05.2023. u 01:03

  • Uopće ne razumijem o čemu govoriš. Bi li htio malo pojasniti?

    -- Mariano Aureliano -- 11.05.2023. u 04:13

  • Hvala svima od srca na javljanju; razumjeli ono što sam napisao ili ne.

    Utoliko, Mariano, mislim da ovo nije naša prva "situacija" u kojoj ne razumiješ nešto što sam napisao – ili zapravo samo pristojno veliš da ti se čini kako je nerazumljivo to što sam ja napisao; recimo da je druga ili treća; nije važno.

    Dakle, iz takve situacije, po mome skromnom mišljenju, postoje tri izlaza:

    1. osnovati Komisiju za tumačenje, koja očito da se ne bi bavila samo logičkim - u pogledu razumijevanja - formalnim problemima, nego i "materijalnim", dakle problemima je li neka tvrdnja u skladu sa kakvim svjetonazorom ili nije; takve komisije postojale su i postoje čak i danas, mislim da je čak i ova Vlada osnovala Komisiju za tumačenje prošlosti, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, trebalo bi to izguglati, kaj veliš, a?

    2. da se nešto ne usudimo razumjeti, iz tko zna kojih razloga

    3. kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano - da je ono što mislimo da bismo mogli razumjeti - iz toga nemoguće razumjeti.

    Želim vjerovati da je i u ovom slučaju, hvala Bogu, riječ o ovoj trećoj varijanti :)))

    -- j. -- 11.05.2023. u 07:46

petak, 05.05.2023.

Uništiti

Ovih dana niste vjerojatno jednom pomislili kako se možda radi o koncu svijeta kakvog poznajemo.

Ako ste ikada čitali Houellbecqa, onda vjerojatno niste mogli ne pomisliti kako se radi o izravnom prijenosu onoga što prethodi koncu svijeta kakvog poznajemo. Kako aktualno.

K tome; kada čitate Houelbecqa, često je to - po jednoj stvari - baš kao da gledate Mallickov film, pa se pitate – što ovdje rade planeti, dinosauri, kometi – zar slika baš mora biti toliko potpuna?

Naravno, čitali ste već Houellbecqa - i čudili se ne samo toj potpunosti; bumo rekli - "kompletnosti" njegovih djela (jer ona ne sadržavaju samo fabulom isprepletene događaje, već i široke i sveobuhvatne društvene kritike, pa i povijesne analize), nego i količini cinizma i mraka kojeg je čovjek u pojedinim knjigama uspio skloniti.
Recimo, ne sjećam se više je li to Pokoravanje, kada opisuje kako muslimani preuzimaju vlast u Francuskoj, sve neka light verzija – bitna je vlast, kapital, izvlačenje koristi - i onda gleda u vlaku nekog poslovnog čovjeka, tamnije puti, oko njega dvije zamotane mlade ljepotice bliskoistočnog porijekla, hihoću se i bezbrižno šapću, a on u znoju lica svoga gleda blijed u neke grafikone na laptopu (kao, puno ti je jednu uzdržavati, a kud ćeš dvije, prijatelju).

Ili, još plastičnije - primjerice, kada sam čitao njegov posljednji roman prije posljednjeg, dakle – navodno pretposljednji - Serotonin, pisao sam već o tome – bilo je to i u nekom kafiću, dok sam čekao Dragu, pa kada je ušla i ugledala me - i kada su nam se pogledi susreli – pitala me odmah što to čitam, jer nikada u mojim očima nije vidjela toliko praznine i užasa.

Dobro, Serotonin na posljednje dvije stranice završava nekim vidom obraćenja na kršćanstvo (vjerovali ili ne; kao nekakav aurelijevski odgovor na izazove svijeta: samo ti daj, a ja ću umrijeti sa svojim bogovima); stoga ga teško baš možemo smatrati tek običnim vrelom tmine i praznine; one druge knjižice punije su i konzistentnije tim strašnim i profanim sadržajima; mislim tu prvenstveno na Pokoravanje i Elementarne čestice.

Ipak – Karta i teritorij do sada mi se činilo njegovim najboljim djelom; takvo autentično svjedočanstvo i smislen koncept o stvaralaštvu osobno sam baš rijetko gdje u literaturi pronašao.

Kako bilo da bilo, mrzili Houellbecqa gotovo svi ljevičari južno od Alpa i Dunava i istočno od Soče koji čitaju (a kako mi izgleda, nema ih baš puno – više je onih koji mrze a da ni ne čitaju) – mislio sam, ipak barem u toj knjizi ima nešto lijepo, ljudsko, blisko; čak i nagovještaji neke ljubavi, spokoja, punine – koliko god da svijet oko nas imao mraka, mržnje i praznine koji se kroz njegove knjige dadu pročitati. Hajde, neću vam sada otkrivati više od toga; možda netko doista osjeti pročitati barem te dvije knjige (Kartu i ovu koju ovdje opisujem) – za sada je onda sasvim dovoljno.

Eh, onda sam pročitao njegov posljednji roman – Uništiti (Litteris, 2022); roman koji je kao takav i najavljen: kako Houellbecqov posljednji roman.

Prije svega, pročitao sam opis knjige koji je ispisan na stranicama Školske knjige, a koji najavljuje kako se netom uoči francuskih predsjedničkih izbora, 2027. godine, na internetu se pojavljuje niz nasilnih video uradaka prepunih simbolike, čiji tragovi tek po sadržaju – i niti po kojemu drugome kriminalističkom kriteriju - vode prema radikalnim ekološkim skupinama koje koriste zagonetne geometrijske simbole.

Najava stoga zaključuje kako Houellebecq u romanu “Uništiti“ ispisuje intrigantan i dirljivo precizan portret jedne zemlje, njezina političkog i zdravstvenog sustava, a da njegov otuđeni antijunak napokon pronalazi svoje mjesto u svijetu, i usput se pomiri s vlastitom smrtnošću.

Lijepe riječi, sasvim dovoljne da bi čovjek išao čitati knjigu od četiristotinjak stranica, a ja ću vam dodati – ne samo što od toga na tim stranicama možete naći puno više; ono što je doista frapantno jest to da je ovo što je napisano u posljednjoj rečenici najave – do slova istinito. Baš tako!

Nigdje još nisam pronašao tako sućutan, human i detaljan opis procesa umiranja – u okružju ljubavi, razumijevanja i pomirenosti sa svijetom. Eto, to ću vam još na koncu napisati, i znajte da sam oko te rečenice dugo i debelo dvojio – pa sam onda odlučio ipak staviti je na papir; jer ovo ostalo što se o njegovim romanima piše prije da će čovjeka od njih odvratiti nego nagovoriti na čitanje.

Ili, kako je to lijepo moja životna družica davno još znala za njegove romane ponekada reći (dakle, davno još prije ovoga, posljednjeg, kada bih nekome pričao o njima - nekome za koga držimo kako psihološki baš nije prečvrst za količinu tmine koju bi iz neke takve knjige mogao pokupiti):

- Nije to knjiga za njih!

E vidite, baš to ovdje mislim za većinu: to jest knjiga za vas, pogotovo ako ste negdje u drugoj polovici života i ako se – kao i svi mi pomalo - bojite umiranja, osude, samoće, ljudske zlobe, bespomoćnosti, užasa i tišine. U toj knjizi nećemo pronaći utjehu svojoj žalosti ili čarobni štapić svome miru; ono što ćemo pronaći to je briljantno, plastično i nenametljivo svjedočanstvo o tim i takvim spasonosnim starima koje je pronašao jedan smrtan, običan i tih čovjek kakav je Paul. Uz sjajno vođenu fabulu i tisuće zanimljivih redaka o stvarima oko nas, stvarima svakodnevnim i običnim, a opet tkivom naših života i smisla u njima – to bi moralo biti dovoljno za ocjenu kako se radi o izvanrednoj knjizi.

Ovo sigurno nije još jedna od tih, tamnih, gotovo crnih stvari o besmislu; knjiga za koje unaprijed pomislite: ma što ću to čitati, ionako je dosta tmine i bez toga.

Vjerujte, ovo nije takva knjiga.

Meštre, kapa dolje. Ako si do sada otvarao rane i govorio ljudima kakvi doista jesu, onda si ovime s pravom priču završio time da im kažeš što misliš o tome kakvi bi mogli biti.

05.05.2023. u 15:29 • 6 KomentaraPrint#^
  • Nekim ne pomaže ni takva knjiga...slušam i čitam več treči dan kako se ubijaju (djeca), tega 21 god.su sreči danas brzo dobili...pitam se, što če donesti novo jutro, dan....ponovo pokol ili nešto bolje...

    -- vjetar u kosi -- 05.05.2023. u 16:14

  • Čitala.A da- ponovo si u pravu...Ljubim!

    -- luki2 -- 06.05.2023. u 00:20

  • Da... mogli biti... idem odmah naručiti knjigu. :)

    -- Daria -- 07.05.2023. u 10:09

  • Nisam čitala. Čini mi se odličnom preporukom.

    -- Lastavica -- 08.05.2023. u 06:16

  • Hvala ti na preporuci za čitanje....baš si me zaintrigirao...

    -- morska iz dubina -- 08.05.2023. u 18:40

  • Nazalost mnogi mrze "napamet".
    Nastojat cu pronaci knjigu.

    -- Sjećanje i osvrti -- 09.05.2023. u 10:26

ponedjeljak, 01.05.2023.

Laz



Riječ „laz“ trebala bi označavati nekakav prolaz, mjesto prijevoja na hrptu planine; čak krčevinu i čistinu. Meni je ta riječ uvijek – do ove nedjelje – označavala mjesto na hrptu Medvednice do kojeg nikada nisam stigao na vlastitim nogama – onako kako je najljepše, najsigurnije i najdostojnije jednog mravca. I tako, prošle godine (a o tome svjedoči i jedna slika – ova s drvom u magli) odlučio sam, nakon što sam planinu prešao od sesvetske strane, tako da sam s hrpta sišao u Gornju Stubicu – da ću prohodati i posljednji dio takozvane staze M1, odnosno transverzale koja spaja krajnje točke planine, jer do sada istočnije od Lipe nisam kročio baš nikada.
Kako to već biva kada dođu srijeda ili četvrtak pred vikend, svi su orni i spremni za nedjeljni izlet, makar on započinjao i prije sedam ujutro – i makar negdje pročitali da uključuje kakvih tri ili četiri sata ubrzanog hoda. No, sa subotnjim popodnevom i večeri, a pogotovo s nedjeljnom zorom – volja se drastično slama; ipak – ja sam, unatoč obećanju Najdražoj da neću tako daleko sam – odlučio da idem, i da nema toga što će me u tome spriječiti. Dapače, dolje negdje na posljednjoj planinarskoj kući na istoku Medvednice održavala se i godišnja skupština na koju su me pozvali (to Joj je kakti trebala biti garancija da me u šumi neće presresti hobiti i trolovi koji su očito opasniji od običnig uganuća zgloba); i tako sam ja već iza sedam veselo kupivši prvi put u životu kartu za vlak na internetu – brodio čeličnom Ha-že-ovom grdosijom u smjeru sunca, prema Sesvetama.
Tamo će me prenuti pustoš pretprazničnog nedjeljnog jutra u kojoj od četiri čovjeka koje sretnem troje pričaju sami sa sobom, pa nakon što se informiram na kiosku i otkrijem gdje dolazi bus iz Dupca za moje odredište – malo prosjedim na klupi stajališta i promatram kraj uz osvježavajuć okus jabuke. Bus stvarno dolazi po redu, i ja sam već nešto iza devet na vrhu jednog suncem okupanog brijega kojeg pomalo zastiru oblaci što ih donosi jak sjeverni vjetar; radi se o mjestašcu koje se zove – Donja Planina, a poznato je ishodište za izlete u ovaj dio Medvednice. Sada se treba prikladno obući i presvući, postaviti - je li – buhove na vrat i grlo – pa dati sve od sebe u nekakvom usponu do Doma na Lipi kojeg savladavam za nešto više od pola sata. Usput shvaćam da su svi odustali, osim naravno onih koji imaju skupštinu, ali tri brda dalje – i tako ću ja putem kojeg sam već pohodio prošle godine, sve do raskrižja staza 34 i 33 (jedna se spušta u Zagorje, a druga na Laz – i tom posljednjom, nisam išao nikada). Prošao sam sada čitavu planinu i zapravo nema puta kojim nisam hodao; kada smo se davno, davno spuštali na Lipu, činili smo to prekrasnim putem od Groščice – a sada eto spajam i posljednji dio transverzale.
Blato je, kako je put ravniji ili više ide nizbrdo, a ono se nakuplja na đonovima – sve opasnije i teže; pa često hodam uz stazu između drveća, gdje već vidim da su mnogi i prije mene prošli – tako taj dio staze, od Tepčine špice i izvora Rumlec pa sve do Laza savladavam za nešto više od sat i pol. Prijatelj koji je obećao da će autom doći do Laza (pa da ćemo otamo pješke do tog sastanka) javlja da ne može, nešto mu je iskrsnulo – i ja shvaćam da mi predstoji još sat vremena od Laza pješke, a onda kada dođem tamo, ljudi će me nastojati ugostiti, gubit će vrijeme na mene, i još će se netko ponuditi, kao da je red, da me odveze do prvog busa – a to je nešto što ne mogu prihvatiti (da ljudi gube vrijeme zbog mene), pa odbijam mobitelom poziv na ručak i gemište, izvrdavajući se da na Lazu imam bus za petnaest minuta u pravcu Sesveta (što je sasvim točna činjenica, jer sljedeći je tek za četiri sata, gotovo već po mraku – i onda će se ljudi osjećati dužni da me transportiraju do civilizacije, a to ne mogu dopustiti).
Tako sam zapravo, kada sam shvatio da je takvo što moguće – hodao od Donje Planine do Laza bez prestanka, ma – ne smijem to reći Najdražoj – bez sjedanja na panj – nekih tri ili tri i pol sata u komadu (jer ipak, da uhvatiš bus – sljedeći je tek za četiri sata – moraš malo i požuriti); e takve gluposti nisam poduzimao niti s dvadeset; pa sam nad sobom zamišljeno vrtim glavom. Jedina mjesta na kojima sam zastajkivao (snizujući svoj ubrzani puls i slušajući tišinu u čarobnoj proljetnoj šumi, hajde i – nacijajući vodu iz bočice što mi je obješena o pojasu) jesu ova mjesta s kojih lijepim fotografije; ima ih sasvim dovoljno da se sjetim kako sam na njima okretao glavu lijevo i desno zastajkujući čak i s disanjem – samo da bih Njenom visočanstvu kraljici Šumi širom otvorenim očima odao dužnu počast.
No ipak, prevladava radost: ono što sam prošle godine sam sebi obećao, sada sam ostvario. Vjerojatno – da nema dogovora kojeg ću sada opisati – bi to bio moj posljednji posjet ovom dijelu planine u životu; ima još toliko toga za vidjeti da jednostavno – nema vremena za ponavljanje.
Ipak, sada imam još jedan motiv da me ovaj predivni dio svijeta možda ponovno ugleda, jer prijatelj koji je trebao doći na Laz viče mi na mobitel (dok grizem kekse iz ruksaka čekajući bus) kako se ispričava i da „imam pivu“; no - ja znalački odbijam tu pivu; obećanja i pive teško da mogu stati u iste rečenice kada su u pitanju muškarci u najboljim godinama - i tjeram ga da obeća kako ćemo barem onako, penzionerski, jednom ovoga ljeta doći autom do Laza pa onda pješke do toga doma, kad nas već zovu – i naravno, obećanje je tu, a ja imam još jedan razlog za planiranje i sanjarenje. Navodno da je tamo već neka procesija, obljetnica, slavlje – što li – u srpnju, pa onda obećavam Lazu: nisi ti još mene posljednji puta vidio; skockat ću se ja, prolazu jedan veličanstveni - da te budem dostojan; još barem jednom!

01.05.2023. u 22:44 • 15 KomentaraPrint#^
  • neumoran si : nedjelja jutro, dom, kava ručak.............a ti na LaZ

    -- Donabellina -- 01.05.2023. u 22:54

  • Svaka čast! Zadovoljstvo ostvarenim je ogromno! Bravo!

    -- luki2 -- 01.05.2023. u 23:46

  • Bila jednom. :)) Dobro ste iskoristili dan.

    -- Galaksija -- 02.05.2023. u 01:25

  • Onda u srpnju imamo novu priču iz Laza?

    -- Lastavica -- 02.05.2023. u 06:21

  • budući meni nije moguće hoditi po gorama volim ovako planinariti iz fotelje, prošetati fotkama...podsjetio si me na blogera gogoo u čijim fotkama s planinarenja isto uživam i ponešto i naučim....neka ti je dobar korak i dalje:)

    -- White Lilith -- 02.05.2023. u 08:16

  • Svaka čast na upornosti, a treba tu imati i psihofizičke izdržljivosti za toliko pješačenje po tim "neravninama"... ali, očito, vrijedi.
    Meni je laza bila svakodnevna riječ djetinjstva, kroz lazu u suhozidu smo ulazili u trsje, dobro se umorili u njemu i kroz istu izlazili van. Zatvorili bi je snopom /fašinom/ crnog trna, on je služio umjesto vrata...

    -- Dvi, tri riči... -- 02.05.2023. u 08:25

  • Dobra šetnja. Ni ja nisam bio istočnije osim do planin. doma u Vugrovcu a iz Vugrovca je i Bajdo.

    -- gogoo -- 03.05.2023. u 09:56

  • ja svoju dovodim do ludila, ni u šumskim šetnjama s povremenom kišom, niti kod radova u vrtu, baš mi se ne da presvlačiti, jedne drage tenisice sam čak morao baciti, najracionalnije bilo tako.

    -- NF -- 03.05.2023. u 13:07

  • Laz je riječ s kojom sam i ja na škoju odrastala, a odnosila se na parcele zemlje ograđene suhozidom..često se lazu dodavao nadimak vlasnika pa se onda znala lokacija i šta je na lazu zasađeno....:-)

    -- morska iz dubina -- 03.05.2023. u 13:57

  • Neumorne avanture neumornog blogera ;)

    -- Pozitivka -- 04.05.2023. u 15:51

  • Ne brini J...još če Tebe Laz vidjeti!!!

    -- vjetar u kosi -- 04.05.2023. u 16:29

Bolje nam je, ali smo gori



01.05.2023. u 12:12 • 12 KomentaraPrint#^
  • Postavljam to sve iz šume, tako mi je došlo, u daljini se čuju zvuci nekakve prvomajske proslave i vjerojatno dijeljenja besplatnog graha, pa eto... to je filing koji me kuri, a ne zamjerite ako sam negdje fulao, s nogu, a i ako sam fulao at all :))...............

    -- j. -- 01.05.2023. u 12:19

  • Čudo je šuma. Budi i ovo i ono:-) ... Sretan ti praznik!

    -- morska iz dubina -- 01.05.2023. u 14:05

  • Šuma je tajnovita i čudesna... sretan ti praznik!

    -- Daria -- 01.05.2023. u 14:26

  • Hvala svima, a kupus - to jest genijalno, i taj me film mogu slobodno reći nekako promijenio kada sam ga gledao sa štajaznam, dvadeset, ali danas nisam u mudu za gitaru i buku, danas samo nježno, prosim lepo :)))

    -- j. -- 01.05.2023. u 16:03

  • Sretan praznik! Ljubim!

    -- luki2 -- 01.05.2023. u 17:09

  • Sretan Ti praznik!
    Baš sam sretna, da se Ti dopadne ona fotka kod mene, možem Ti poslat original ako želiš...slobodno se javi
    adetela@gmail.com i pošaljem Ti:))
    Lep Pozdrav!

    -- vjetar u kosi -- 01.05.2023. u 17:13

  • Sve je to prigodno, a svatko shvaća kako želi.

    -- Lastavica -- 01.05.2023. u 17:39

  • Prigodno sve to skupa.

    -- viatrix -- 01.05.2023. u 22:03

  • Uživajte! :)

    -- Galaksija -- 02.05.2023. u 01:17

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica