Kada si bila malena,
sasvim malena;
toliko malena da je tvoja ručica jedva dopirala do moje,
pa smo hodali putevima i šumama, mojim putevima –
jer uvijek su to bili moji putevi,
a vi ste manje ili više na njih pristajali,
dok ste za to imali volje
i dok nije postalo normalno da pronađete svoje puteve –
znali smo šetati rubovima šume, uz grmlje, visoke trave i duge sjene,
pa bih ti iza leđa poskrivećki bacio čokoladicu
i onda te uvjeravao kako je nisi vidjela
i sasvim ozbiljno govorio da moraš pažljivo gledati oko sebe kada hodaš.
I tako si godinama još vjerovala da stvarno
u šumi rastu čokoladice,
ponukana na to mojim niskim i prizemnim metodama
da te pridobijem u šumu
u koju je uvijek najteže krenuti, ali baš jednako tako –
nije na koncu lako niti vratiti se iz nje,
to ste također dobro upoznali, zar ne?
(On je uvijek bio puno trezveniji,
i još niti danas ne pada na moje smicalice;
stvari uvijek pomiren sa svime prihvaća takve kakvima jesu,
pa kada bi shvatio da sam u svom zanosu pretjerao
samo bi potiho ali odlučno znao reći –
bez obzira na to je li imao pet ili jedanaest –
„tata, vrijeme je da idemo kući“).
I tako si me jednom, dok smo još u šumi tražili vuka i Crvenkapicu
upitala što bi se zbilo kada bi se izgubila u šumi.
Ja sam na to neko kraće vrijeme šutio, puštajući te nenamjerno tako
da dublje i jače zamišljaš tu strahotu
jer čovjek, naravno, nikada ne može biti potpuno pripremljen
na sve što će djeca pitati
(dobro, trebalo je naravno i vremena za smisliti nekakav odgovor,
nisam ja baš, je li, čovjek od brzog smišljanja)
a onda sam ti odvratio
- Tražio bih te dok ne bih umro.
Bila si zadovoljna mojim odgovorom
i već si kroz nekoliko časaka pitala nešto drugo.
Post je objavljen 14.05.2023. u 11:47 sati.