vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 01.05.2023.

Laz



Riječ „laz“ trebala bi označavati nekakav prolaz, mjesto prijevoja na hrptu planine; čak krčevinu i čistinu. Meni je ta riječ uvijek – do ove nedjelje – označavala mjesto na hrptu Medvednice do kojeg nikada nisam stigao na vlastitim nogama – onako kako je najljepše, najsigurnije i najdostojnije jednog mravca. I tako, prošle godine (a o tome svjedoči i jedna slika – ova s drvom u magli) odlučio sam, nakon što sam planinu prešao od sesvetske strane, tako da sam s hrpta sišao u Gornju Stubicu – da ću prohodati i posljednji dio takozvane staze M1, odnosno transverzale koja spaja krajnje točke planine, jer do sada istočnije od Lipe nisam kročio baš nikada.
Kako to već biva kada dođu srijeda ili četvrtak pred vikend, svi su orni i spremni za nedjeljni izlet, makar on započinjao i prije sedam ujutro – i makar negdje pročitali da uključuje kakvih tri ili četiri sata ubrzanog hoda. No, sa subotnjim popodnevom i večeri, a pogotovo s nedjeljnom zorom – volja se drastično slama; ipak – ja sam, unatoč obećanju Najdražoj da neću tako daleko sam – odlučio da idem, i da nema toga što će me u tome spriječiti. Dapače, dolje negdje na posljednjoj planinarskoj kući na istoku Medvednice održavala se i godišnja skupština na koju su me pozvali (to Joj je kakti trebala biti garancija da me u šumi neće presresti hobiti i trolovi koji su očito opasniji od običnig uganuća zgloba); i tako sam ja već iza sedam veselo kupivši prvi put u životu kartu za vlak na internetu – brodio čeličnom Ha-že-ovom grdosijom u smjeru sunca, prema Sesvetama.
Tamo će me prenuti pustoš pretprazničnog nedjeljnog jutra u kojoj od četiri čovjeka koje sretnem troje pričaju sami sa sobom, pa nakon što se informiram na kiosku i otkrijem gdje dolazi bus iz Dupca za moje odredište – malo prosjedim na klupi stajališta i promatram kraj uz osvježavajuć okus jabuke. Bus stvarno dolazi po redu, i ja sam već nešto iza devet na vrhu jednog suncem okupanog brijega kojeg pomalo zastiru oblaci što ih donosi jak sjeverni vjetar; radi se o mjestašcu koje se zove – Donja Planina, a poznato je ishodište za izlete u ovaj dio Medvednice. Sada se treba prikladno obući i presvući, postaviti - je li – buhove na vrat i grlo – pa dati sve od sebe u nekakvom usponu do Doma na Lipi kojeg savladavam za nešto više od pola sata. Usput shvaćam da su svi odustali, osim naravno onih koji imaju skupštinu, ali tri brda dalje – i tako ću ja putem kojeg sam već pohodio prošle godine, sve do raskrižja staza 34 i 33 (jedna se spušta u Zagorje, a druga na Laz – i tom posljednjom, nisam išao nikada). Prošao sam sada čitavu planinu i zapravo nema puta kojim nisam hodao; kada smo se davno, davno spuštali na Lipu, činili smo to prekrasnim putem od Groščice – a sada eto spajam i posljednji dio transverzale.
Blato je, kako je put ravniji ili više ide nizbrdo, a ono se nakuplja na đonovima – sve opasnije i teže; pa često hodam uz stazu između drveća, gdje već vidim da su mnogi i prije mene prošli – tako taj dio staze, od Tepčine špice i izvora Rumlec pa sve do Laza savladavam za nešto više od sat i pol. Prijatelj koji je obećao da će autom doći do Laza (pa da ćemo otamo pješke do tog sastanka) javlja da ne može, nešto mu je iskrsnulo – i ja shvaćam da mi predstoji još sat vremena od Laza pješke, a onda kada dođem tamo, ljudi će me nastojati ugostiti, gubit će vrijeme na mene, i još će se netko ponuditi, kao da je red, da me odveze do prvog busa – a to je nešto što ne mogu prihvatiti (da ljudi gube vrijeme zbog mene), pa odbijam mobitelom poziv na ručak i gemište, izvrdavajući se da na Lazu imam bus za petnaest minuta u pravcu Sesveta (što je sasvim točna činjenica, jer sljedeći je tek za četiri sata, gotovo već po mraku – i onda će se ljudi osjećati dužni da me transportiraju do civilizacije, a to ne mogu dopustiti).
Tako sam zapravo, kada sam shvatio da je takvo što moguće – hodao od Donje Planine do Laza bez prestanka, ma – ne smijem to reći Najdražoj – bez sjedanja na panj – nekih tri ili tri i pol sata u komadu (jer ipak, da uhvatiš bus – sljedeći je tek za četiri sata – moraš malo i požuriti); e takve gluposti nisam poduzimao niti s dvadeset; pa sam nad sobom zamišljeno vrtim glavom. Jedina mjesta na kojima sam zastajkivao (snizujući svoj ubrzani puls i slušajući tišinu u čarobnoj proljetnoj šumi, hajde i – nacijajući vodu iz bočice što mi je obješena o pojasu) jesu ova mjesta s kojih lijepim fotografije; ima ih sasvim dovoljno da se sjetim kako sam na njima okretao glavu lijevo i desno zastajkujući čak i s disanjem – samo da bih Njenom visočanstvu kraljici Šumi širom otvorenim očima odao dužnu počast.
No ipak, prevladava radost: ono što sam prošle godine sam sebi obećao, sada sam ostvario. Vjerojatno – da nema dogovora kojeg ću sada opisati – bi to bio moj posljednji posjet ovom dijelu planine u životu; ima još toliko toga za vidjeti da jednostavno – nema vremena za ponavljanje.
Ipak, sada imam još jedan motiv da me ovaj predivni dio svijeta možda ponovno ugleda, jer prijatelj koji je trebao doći na Laz viče mi na mobitel (dok grizem kekse iz ruksaka čekajući bus) kako se ispričava i da „imam pivu“; no - ja znalački odbijam tu pivu; obećanja i pive teško da mogu stati u iste rečenice kada su u pitanju muškarci u najboljim godinama - i tjeram ga da obeća kako ćemo barem onako, penzionerski, jednom ovoga ljeta doći autom do Laza pa onda pješke do toga doma, kad nas već zovu – i naravno, obećanje je tu, a ja imam još jedan razlog za planiranje i sanjarenje. Navodno da je tamo već neka procesija, obljetnica, slavlje – što li – u srpnju, pa onda obećavam Lazu: nisi ti još mene posljednji puta vidio; skockat ću se ja, prolazu jedan veličanstveni - da te budem dostojan; još barem jednom!

01.05.2023. u 22:44 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.