penetenziagite

nedjelja, 28.09.2025.

Brdo od snova

Otok je čitav jedan svemir, a ovaj svemir na svome vrhu izbočenom prema pučini nosi navodno jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj.

Dok iz birtija na obali dopire uzbuđenje mase koja gleda nacionalni derbi godine, penjem se u još vruće subotnje popodne kozjim stazama kroz hlad borove šume i makiju, zaobilazeći gradilište glomaznih apartmanskih blokova koji su potpuno promijenili vizuru, a - strah me - pomalo i stabilnost brda. Šećući potom pod trijemom i sjedeći u kapeli odmaram u tišini, pa zatičem mladog fratra s knjigom u ruci s kojim provodim vrijeme u tihom razgovoru od malo riječi i - osjećam - puno razumijevanja koje iskazujemo osmijesima.

Govorim mu kako sam stoput stigao do vrha, najčešće vraćajući se s Donjeg mora, ali sam sada prvi put unutra, pa pokazujem drugi samostan u dolini, franjevački - na obali, onaj kojeg sam jutros slikao prema suncu. Tamo sam se ženio, sada već jednog davnog ljeta; a ovdje - to ne govorim na glas - zamišljam kako bi bilo umrijeti na vrhu brda; okupan burom i šumom tamnih čempresa, među travkama, otpalim češerima i već umornim cvrčcima.

Onda opet čujem svoj strašni glas: dok ne otkližete doli, velim pokazujući rukom na betonska čudovišta ispod nas; on se na to tek kiselo osmjehne. Poslije ipak jedva zamjetno kimne glavom kada mu kažem kako mi - što sam stariji - pogled prema unutrašnjosti, makiji i zelenoj pustoši postaje sve ljepši, utješniji i smisleniji od pogleda prema moru, koje nas samo odvlači i mami u snove, svijet i ljudske planove bez temelja i reda.

Prestrog si prema meni, kao i mnogo puta do sada - šumi na povratku More smijući mi se dolje, u daljini - ja samo donosim i odnosim, a vi ste slobodni tamo gdje stignete činiti kako vas je volja.

Pa se pokajem: - Oprosti mi, More - velim još jednom, a ni sam pojma nemam što mi je.

Čovjek si; to ti je - veli Ono, pa me sigurno vodi dolje dok mi koljena bez štapova pomalo već klecaju na nizbrdici; tamo gdje više nemam potrebu misliti ni o čemu, nego samo osjećati; udisati i šutjeti.

Ujutro pokušavam u fotoaparat uhvatiti srebren put prema suncu koji se načas razastire pred nama dok strašnom zvijeri od čelika i buke plovimo nazad prema obali, u svemir daleko veći, nemirniji i tamniji od ovog otočkog. Okrećem se pa sam sebe odvraćam od fotografiranja te strahote pod brdom. Mislim o tome kako je sva ta zemlja ispod samostana još jučer bila nečija; pozornica stotina žuljevitih ruku što su je stisnutih šaka proklinjale od jada rujući njome i plijeveći je - pa je konačno rasprodana.

Dalmacija; u njoj su težačku krvavu muku zvali kolonatom. Nije šija, nego je vrat; domećem sam sebi: da taj komadić raja crkva, ili neki sanjiv plemić, ili neka davna, zaboravljena država jednom davno nisu razdijelili za vinograde i maslinike, možda bi i danas tamo rasli plodovi zemlje umjesto plodova snova - a svatko će sebi morati makar i šaptom izreći koji su od tih važniji. Ili ne bi rasli; ne vjerujem da bi to itko sa sigurnošću umio reći.

Onda se uvjeravam; zemlja ionako ne može biti ničija; čovjeku treba vremena da takvo što shvati. Kao niti more, niti nebo, niti bilo što pod njim. Možeš samo ti biti njen, ili njihov, ili nečiji, ili ničiji.

Ili ne biti.

28.09.2025. u 18:32 • 11 Komentara • Print • # • ^

subota, 20.09.2025.

Tika-taka iz maksimirske šume

Izvor: sn

Magleno kasnojesensko subotnje popodne u doba zrelog socijalizma; iz niskog oblaka što se spustio nad maksimirsku šumu rominja rijetka, tiha, gotovo ledena zagrebačka kiša; ona što je najpoznatija po tome da je stari Pugeri zovu „ni vrit – ni mimo“; ona kojoj je glavno obilježje to da pošten čovjek pod njom pojma nema bi li otvorio kišobran ili ne bi - i kako se od tog spuštenog roloa na našim kapcima uopće braniti. Teško, gusto sivilo naliježe svakog studenog nad nesretni grad ponad Save kao stara, nikad prežaljena ljubav, a čovjek pomisli da mu je netko na silu u životu spustio roletu ostavljajući na dnu tek pedalj ili dva mjesta za nešto iluzije o svjetlu - pa grad i ljude u njemu ta sveobuhvatna, mokra i ledena tama grli i steže svojim čeličnim zagrljajem onako kako stara, debela ljubavnica guši svog raščupanog koščatog hofiranta u pjesmama Vikija Glovackog i Duška Dančua s posljednjeg zagrebačkog festivala; beskrajno i beznadno.

Jugoslavenska nogometna liga tek ima stupiti u treće desetljeće svog postojanja; Zvezda će okončati svoj pobjedonosni put što je otpočeo Džajinim dolaskom iz Uba; vrijeme je bezobzirne i brze splitske mladosti koja pokušava preoteti državni tron u loptanju; na Topčideru se tek slaže momčad Moce i Biće Mladinića za dvije titule – a dotle među maksimirskim zidinama svoj put dovršava posljednja generacija zgubidana i sigurnih luzera u mokrim, teškim, tamoplavim majicama sa šahovnicom, onih koji se svake sezone bore za deseto ili osmo mjesto jednakim žarom. Davni dani Kupa velesajamskih gradova i na količnik izgubljenih prvenstava sada su već prošlost; budućnost Vlatka Markovića i Ćire Blaževića tek se ima desiti – i u tom interregnumu na zelenom, po općeprihvaćenom mišljenju najljepšem od svih travnjaka u državi - igra se ni manje ni više nego prva tika-taka u povijesti.

Znate već što je tika-taka; to je stroj za mljevenje protivnika u kojeg ubaciš nesretnike što trče i nastoje osvajati loptu, a ti im je nikako ne daš; brutalnim posjedom od najmanje tri četvrtine vremena lomiš im kičmu i šalješ po ćevape, i stalo se dodaješ; stalno dodaješ, stalno dodaješ osvajajući tako prostor, nadmoć i pobjede. Poslije će sam maestro Cruyff usavršiti taj veliki izum i pokoriti Europu iscrpljivanjem, a stvar će usavršiti sam Pep Guardiola, pa će tercetom Xavi-Busqets-Iniesta osvojiti sve što se osvojiti dalo bude. No, daleko je još ta budućnost; ovo je doba u kojem je jedan Cico Kranjčar tek junior što povremeno željno čeka na ulazak u momčad da odmijeni laliće, mujkiće i ražiće; motor nekog novog Dinama Perica Bručić tek treba uskočiti na noćni beogradski vlak u Vinkovcima a Džemo što će opaliti dok goman bude drijem'o - stići iz Bosanskog Novog. Na koncu, i sam Zeko Zajec tek treba u proljeće debitirati na travnjaku. Velim vam, nitko ne umije znati što donosi sutra, a danas, to je siv put bez povratka; danas, to je strah od bilo kakve pomisli na sutra.

Ovo je doba dueta Miljković-Blašković, a protivnik kojeg će ta zahrđala purgerska flajšmašina samljeti jest vlastita radost.

U onoj državi nogomet se sve do njena samog konca na televiziji prenosio rijetko i na kapaljku; za teške ovisnike koji nisu mogli dočekati nedjelju popodne u kojoj bi čitava država stala na dva sata i prionula uz tranzistore, jer su se utakmice igrale u pravilu u isto vrijeme – postojao je termin subotom iza ručka, pa bi u njega utakli kakav Bor, Čelik ili Olimpiju da ljudi nekako izdrže još ta dvadesetčetiri sata. Za one najveće i najbolje rezerviran je bio termin nedjeljom; utakmice nedjeljom nisu se na malim ekranima prenosile baš nikada – osim možda u kakvim polulegalnim odlomcima za vrijeme Nedjeljnog popodneva – i tako je svojim sigurnim propadanjem na tablici i sam Dinamo sredinom sedamdesetih dospio u krug onih koje se ponekad prenosi izravno.

Sjećam se kao danas kadrova maksimirskog travnjaka snimanog odozdol, tamo gdje se u krupnom planu fokusira nekakav duel domaćih i novosadskih ili banjalučkih bekova s faulom i kartonom; nešto valjda najzanimljivije što se znalo desiti po poluvremenu, a u pozadini se kroz rupe za ulaz i izlaz sa Sjevera nazirao poluprazan tramvaj kako se pored Zoološkog lijeno vuče prema okretištu u Dubravi.

Da; bilo je to doba u kojem se u samom Zagrebu igrala tika-taka, a život je lijeno prolazio pored nas i mi pored njega, sa čvrstim, stalnim i nerazrušivim obećanjem da se u njemu nikada neće desiti baš ništa.

Eh, da mi je barem još godinu ili dvije ovog života poživjeti u tom vremenu koje nikada neće postati poviješću, nego će zauvijek svojom dosadom, predvidivošću i nezanimljivošću ostati zatomljeno u arteškim dubinama naših sjećanja kao fosil iz starog Panonskog mora u nekoj blatnoj i tihoj zagorskoj gori.

Mislite da sam pošao na kvasinu? Ma briga me – da prostite - što mislite; nego čujte ako želite što vam imam za ispričati: možda je sedamdesetičetvrta ili peta; ispred njih dvojice šeću majstori veznog reda poput Kužea, Bedija ili Kafke; prijenos svojim glasom iz električnom grijalicom užarene kabine pod krovom Zapada radi sam Zula, legendarni Vladimir Anzulović; zakleti neprijatelj svih ljudi koji nastoje ne zaspati za vrijeme sjedenja pred televizorom, a loptu na visini Dinamova šesnaesterca ili tek koji metar više neprekidno jedan drugome, u krilu Vlaka ili Šarovića dodaju Miljković i Blašković.

Ako ste ikada upoznali zen a niste vršnjak legendarnog Čede Veljačića, onda vam sa sigurnošću mogu reći kako je to bilo prekasno: zen se na državnoj televiziji mogao spoznati lako, bezbrižno i jeftino rijetkim subotama popodne trljajući stražnjicom stari, ulegnuti kauč na kojem su generacije unučadi vježbale paraderstvo jednog Marića ili Stinčića hvatajući u letu krpenjaču što odbijena leti od zida prema podu.

Zen se tamo dostizao na samom osvitu zime; tamo gdje je prestajao bilo kakav san purgerskog puka o tome da bi se ikada više mogla dočekati jesen u eurokupovima, kada na Maksimir stignu Sarajevo ili OFK Beograd, pa sa zadovoljstvom odigraju taktiku „tko pređe centar, jadna mu majka“ igrajući na spasonosni bod koji će se u proljeće pokazati presudnim za ostanak.

U takvoj situaciji, opjevanoj nazalnim baritonom Vladimira Anzulovića i riječima izgovorenim na potpuno istoj frekvenciji do u beskraj, moglo se upoznati što je to ataraksija.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.
Miljković.
Blašković.
Zatim pauza od dvadesetak sekundi; čuje se kako kiša jača i sipi po krovu zapada, a neki neumoran i nadobudan navijač zviždi uporno pokisao na Istoku, među onom trojicom koja se nisu sakrila na stajanje, nego su pošla sjesti gore na tribinu.
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Dinamo je tako igrao svoju posljednju tika-taku; taktiku koja lomi i najtvrđi san o trofejima koje je netko od ljudi vidio još u proteklom desetljeću, pa se kune i uvjerava ostali puk da priča o njima nije samo još jedna Mažuranićkina bajka o tintilinićima i domaćima, nego stvarnost još iz vremena dok su travnjacima trčali Ramljak, Zambata i Rora. Iz te generacije kao suvenir i gorak podsjetnik na staru kletvu „dabogda imao, pa nemao“ ostao je samo gospodin Filip Blašković; stasiti tridesetogodišnjak što će već kroz koju godinu poći preko bare da tamo objesi kopačke o klin, a ovdje će voditi priču prema snu, ledu i pustoši još jednog besmislenog prvenstva.

Pa ako će veliki Tenžera Pjesnike iz Kranjčevićeve prozvati posljednjim trubadurima našeg nogometa, onda su modri iz maksimirske šume u tim vremenima oličenje beznadnika i gubitnika. Već niti najstariji kibici ne pamte kada se igrao neki eurokup; prvenstva su nedosanjani san još tamo od vremena kada je mreže parao sam Dražan Jerković; sada otpadnik što na drugoj strani grada od trešnjevačkog i črnomeračkog blata stvara i skuplja generaciju bekrija, pijanaca i fakina što će harati Topčiderima i Bagdalama, da bi kod kuće prosipali bodove od nekih Kragujevaca ili Željezničara.

Sigurna, teška i opora purgerska podsljemenska ciklona nasjela je na grad kao mora iz koje se pomaljaju brkate, tmurne i ozbiljne face tisuća radnika, kontrolora, policajaca, službenika i konduktera s Trešnjevke, Žitnjaka i Trnja; samo srce jugoslovenske radničke klase; garanta izvjesne i neupitne budućnosti; onih koji su od nogometa odustali već davno, pa se na zapadu Maksimira okupljaju još samo pacijenti iz Vrapča, djedovi s unucima i književnopolitički disidentski krugovi kojima je ovo idealna kulisa za san o dalekoj, vlastitoj državi što će ga poslije utvrditi u obračunu s buncekom, prvom ovogodišnjom sarmom i kiselim zeljem tamo negdje na Bukovačkoj ili čak kod samog Kvatrića.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Puše Zula nad svojim legendarnim podbratkom i pod svojom nezaboravnom ćelom u mikrofon Televizije Zagreb; daleko su ona sunčana popodneva kada blicevi na kamerama iskaču od kontrasta tamnog terena i suncem okupane istočne tribine; Dinamo osvaja još jedan bod gubeći onaj nikada dosanjani i zasluženi drugi, a mladi novinari nedjeljnog Vjesnika smišljaju naslov za sutrašnju petnaestu stranu, onu do koje moraš preklopiti novine barem tri puta da bi pročitao poslovični izvještaj o tome kako su u Maksimiru mreže opet ostale prazne!

Ako je tih i šutljiv dječak, gledatelj željan spektakla i pobjede u takvoj sredini naučio na očaj, beznađe i strpljenje, onda možete vjerovati ovom svom pripovjedaču kako je ta, subotnja popodnevna ubrzana škola blagosti, gubitka i razočaranja bila jedna od najvećih škola života.

Mi gradimo beznađe, beznađe gradi nas! Nitko se na ovim mokrim klupama Maksimira tada još nije mogao nadati trofejima; već kroz četiri godine stići će slučaj Tomić i titula koju će Dinamu priznati čak i beogradski Sud udruženog rada, ali neće Splićani; kroz pet godina Cico Kranjčar će nakon Dumbovićeve bombe s flanke na samoj kišom okupanoj Marakani podići prvi pravi pravcati trofej nakon desetljeća suše, a tek će bosanski bezobrazluk i drskost jednog Ćire Blaževića razdrmati purgersku učmalost i finoću pa konačno u proljeće osamdesetidruge donijeti žuđenu i sanjanu titulu pod Sljeme.

(Stvarno, nitko još u ovom narodu nije opjevao osamdesetidrugu; siguran sam da je za ideju državotvornosti, ponosa i sam narodni libido ta godina značila daleko više nego mnoge, mnoge druge. Ča je pusti Norval i susret plaćenika gornjogradskog Instituta za historiju radničkog pokreta u nekoj katalonskoj birtiji prema proljeću osamdesetdruge!)

No, sve je to još te neke sedamedesetipete puka tlapnja i nedođija. Maspokom okupano oduševljenje odavna se slomilo i istopilo kao posljednji led na osojnoj strani Sljemena u proljeće, pod Krumpirištem i Oštricom, gdje prve pukotine hvataju netom sagrađene Horvatove stube. Vrijedni partijski kadrovici popunjavaju i posljednje kancelarije od Vrapča do Retkovca i od Medveščaka do Klare i same Velike Gorice, a nakon vizionarskih djela Vece Holjevca valja poravnati ledine ispod Save i učiniti život smislenim, ispunjenim i vrijednim – jer to je zadatak svake vlasti i svakog čovjeka za sebe, bez obzira na sistem, doba i ideologije što se zemljom vuku kao prve zimske magle od Podsuseda prema Rugvici.

Osmogodišnji dječak inficiran je onim što je prije godinuipol vidio na ovom istom stadionu, kada je Zagreb u neviđenoj viktoriji otputovao u Hrasnicu bez zalihe za uzvrat, a vratio se s nadom u plasman u Prvu ligu, pa potom dobio Osijeka u finalu. Zagreb je bio obećanje nečeg što je stvarno, istinsko, opipljivo; to su bili bezobraznici i besprimjerni drznici koji su igrali kada im se igralo i tankirali kada im se nije igralo; na njihovim utakmicama imao si što za vidjeti.

No, kada je igrao Dinamo, bila je to velika, beskrajna, sumrakom okupana tuga; čitav orkestar starih ljudi oko tebe odmahuje rukom i odustaje od nečeg što se zove natjecanje, igra i smisao prisjećajući se tamo nekih nikad viđenih volflova, hitreca i perušića, pa ostaje još samo netaknuta, blještava, sivilom studenog optočena tika taka koju igraju dva posljednja čovjeka obrane; onaj koji je tu da bi ljude sjećao vremena koja su jednom zasvagda prošla – i onaj koji je tu da bi svojom čvrstinom podupro takvu perspektivu.

Dinamova tika-taka; prva sofistička zabava s posjedom lopte u povijesti; mirenje sa sudbinom i šutnja.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković!

Onda kada se na tom zelenom ljepotanu konačno zaigra pravi nogomet, garniran golovima jednog Cerina ili Vabeca ili poslije Štefa Deverića, ti ćeš odavna već biti zainteresiran samo za pjesnike iz Ulice pjesnika; za one što će biti prejaki za Drugu a preslabi za Prvu ligu, pa će vječito tih šest ili sedam sljedećih sezona tavoriti negdje između, razvaljujući spartake, konjice i brčka, a gubeći kod kuće od Ljubljančana ili Sarajlija.

Narastajuće mnoštvo u plavome neće ti više biti privlačno; pogotovo ne u prvim, najvažnijim, formativnim godinama mladosti, onda kada čovjek sam sa sobom mora raščistiti čiji je i je li uopće ičiji, pa odlučuje hoće li pripadati gomili ili će za sobom uvijek u sumrak vući duge i nerješive sjene što se za njim pružaju Jukićevom i Klaićevom sve tamo do iza Zapadnog kolodvora, da ugasnu s prvim mrakom mlakih zagrebačkih večeri pored Kinoteke i još više, dalje i jače, sve do Kulušića ili Gornjeg grada i samog Lapidarija, tog oltara besprizornosti i larpurlartizma. Pjesnici će te odvesti pjesnicima, sanjarima i gubitnicima, umjesto mnoštvu i dobitnicima – i to će biti tvoj stalni, vječni životni odabir, jer ćeš od ojačala mnoštva ubrzo shvatiti staru i žalosnu istinu o tome kako je ludilo u pojedinaca izuzetak, ali u gomili pravilo.

Taj životni moto omogućit će ti upravo ova škola strpljenja i blagosti; posljednja Dinamova sezona sredine ili dna ljestvice; teška kasnojesenska tmina beznađa i gubitka; Dinamova vječna tika-taka.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Već sedamdesetišeste ujesen Mirko će Bazić posložiti priču i odigrati prvu pravu, istinsku utrku za titulu, makar ona bila okončana Zvezdinom konačnom dvocifrenom prednošću u bodovima. Godinu poslije doprijet će se do duboko u jesen u europskom kupu, pa ispasti za jedan gol na prepunom Maksimiru od sjajnog Torina, starijeg Juveovog brata; tvornice talenata iz koje će sam Enzo Bearzot uzimati momke s kojima će iza busije u Španjolskoj osvajati cijeli jedan mundijal. Sljedećeg će se proljeća dogurati čak do polufinala kupa, nakon što je godinu prije izgubljen od Hajduka u produžecima. Na koncu će doći i sedamdesetiosma; u njoj će Dinamo dobiti jasne konture ozbiljne i kvalitetne momčadi u kojoj će na bekove zasjesti Tucak i Vilson Džoni, pa zaprijetiti čitavoj državi smislenom, opasnom i lijepom igrom na gol više. No, nije to još vrijeme u kojem bi se bilo što od toga moglo i smjelo očekivati. To o čemu vam pričam, to je doba tika-take.

Poslije će te putevi odvesti širom zemlje i kontinenta; gledat ćeš često oko sebe vesele i nerijetko nadmene ljude kako slave naslove i pobjede; čitav će te jedan rat pokušati usisati u sebe kako već zla i nevolje u sebe guraju ljude, gladni i nezasitni od slave i ljudskog mesa, a tebi će opet nakon svega u glavi ostati tek nazalni, beskrajno dosadni falset Vladimira Anzulovića; tehnika koju nikada do takvog savršenstva nisu dostigli niti istočnjački gurui i svamiji, čiji bi glas uvijek u nekom trenutku – za razliku od velikog Zule – poskočio, zastao ili promijenio boju.

Ako te itko naučio tome da su poraz, bol i muka sastavni dio života, onda su to bili Zula i ona dvojica Dinamovih halfova; nezaboravna ekipa metafizičara s periferije što su davno već ispekli i pogubili svaki značaj i smisao kompeticije, neizvjesnosti ili nade. Taj važan osjećaj titrat će nad tvojom stvarnošću čitava života, kada stignu ratovi, smrti i neimaštine; jer nitko nikada u toj utakmici nije pobijedio i ostao na tronu zauvijek.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković!

20.09.2025. u 07:06 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 19.09.2025.

Jedan od provjerenih načina lustracije

19.09.2025. u 18:34 • 7 Komentara • Print • # • ^

Lustracija

Lustriralo te, kume
- reče jedan zločinac usput drugome u okružju časnih i poštenih ljudi.
Kakav ideal; lustracija;
zapravo se radi samo o tome da treba provoditi zakon!

Jer, ne lažimo se:
i ubijanje Tatjane i Marije Ševo,
ili ubojstva bez suđenja
nad junacima pjesama Petra Gudelja,
ili zatvaranje na nekoliko godina stotina bedastih dječaka
- što su u gluho doba noći nakon svadbi, kada sav oprez i mudrost pozaspu a ostane samo muška drčnost i nevolja, sa pola ili jednim promilom alkohola - vikali o vilama i banovima ili nekim velikim albanskim državama –
bilo je zločin.

To što je nešto naredio Stane Dolanc iz viceva s Titom, nožem i vilicom,
ne daje legitimitet nekom nedjelu.
Nemojte sada dalje pitati ništa o Jugoslaviji
i o tome kakva je to bila država; jer što bi se o tome moglo reći:
država kao država.

Idemo mi radije o našoj Hrvatskoj i o lustraciji;
mnoge stalno svrbi ta tema;
pa trpe od lustracije do poetske imaginacije.
Povlači se žuđena lustracija kroz našu povijest evo već tridesetipet godina
kao magla nad Podcintarnicom
pa zanosi i zamajava pošten svijet svojim sirenskim zovom:
eh, da smo lustrirali, sad bismo na konju bili.

Jadno kazneno pravo; da li je ikada sanjalo o tome
kako će dospjeti u pjesme
zajedno s jednim od najvažnijih svojih pravila;
s pravilom o zabrani retroaktivnosti
i o tome da se progoniti smije samo za ono
što je u vrijeme počinjenja bilo određeno kao nedjelo.

Nullum crimen sine lege - nulla poena sine lege!

Ova je zemlja - slažu se svi - takva kakva jest zato što u njoj nije bilo lustracije.
Naravno da jest; i još više: naravno da nije bilo lustracije.
Možete li je zapravo uistinu zamisliti s lustracijom?

Vjerujem da nema časna i poštena čovjeka
koji bi imao išta protiv toga
da se zakoni provode jednako prema svima.
Što sve to onda uistinu znači?

Pa, može značiti samo jedno i jedino:
da je spora i neučinkovita pravda jedna obična nepravda,
i da je jedini trenutak kada se lustracija u Hrvatskoj
– a i bilo gdje drugdje – mogla provesti,
onaj čas kada je to u prvom trenu bilo moguće.

Tada – i nikada više.

Mačeve gnjeva iz toka na sunce; pjenu higijene na usne; čistoću u stihove!

19.09.2025. u 07:31 • 6 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 18.09.2025.

Dekonstrukcija dekonstrukcije

When I was young, my father's wife insisted
That the sun was oblivious
And said that this could not be overcome
Ed did not believe her, so she ran away instead
Of feeding little animals more meaningless than dead

Yesterday, my second wife fell in the afternoon
She slipped into hysteria and talked about the moon
Well, this was only temporary, so the doctor said
So I watched a football game and she went off to bed

The Residents, "My second wife"

18.09.2025. u 15:07 • 7 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 17.09.2025.

Bor i breza

....

Na račun stare slave svojih već ostarjelih i onemoćalih roditelja, Ivan je izbjegao da ga radi neke pogreške u poslu izvrgnu ruglu i strahotama stegovnih postupaka, pa je tako prije nekoliko mjeseci prešao raditi u institut, od svakoga neželjen i zaboravljen – u tolikoj mjeri da su ljudi kada bi ga viđali na poslu kolutali očima i otpuhivali iza njegovih leđa, kako to već ljudi jedni drugima čine; iz zavisti, dosade ili obične i mračne ljudske potrebe da se nekome nanese zlo, ma kako i koliko ono besmisleno, maleno i jednostavno bilo.

Ni Ivan se jutrom nije dizao iz kreveta i odlazio na posao s radošću i oran. Godinama već radio je neprimjetno, zaboravljen od sviju kao neki pauk što je ispleo mrežu u kakvom visokom i dalekom uglu neke sobe; tamo gdje ne dopire niti jedna metla i gdje mjesecima niti godinama niti jedan pogled ne biva upućen.

Imao je osjećaj kako je nevidljiv – i taj je osjećaj rastao u njemu poput plime ledenog i mračnog oceana što šumi nad ljudima u daljini, a oni od buke i zaigranosti običnim i bezvrijednim stvarima u svojim životima ne mogu čuti taj zvuk; tu prijeteću i strašnu pjesmu ništavila koje ih očekuje. Ivan je imao osjećaj da jedini gleda i sluša iznad tuđih glava – i od tog ga je osjećaja hvatao toliki strah da se s njime u samoći i neredu svog praznog i sivog života više nije umio nositi.

Uklapati se u ovaj svijet, nakon što je vidio kako su to činili njegovi spretni roditelji, nije mu se činilo vrlinom; voditi razgovore i družiti se s ljudima samo zato da bi od njih ubrao kakvu korist izgledalo mu je podlo, isprazno i besmisleno. Više od svega s vremenom je počinjao shvaćati kako mu se u životu neće zbiti baš ništa važnog i lijepog – i odlučio je provesti ga skutren i tih, bez glasa; ne činiti ništa i pustiti da se stvari odvijaju same od sebe, tako da ih dočeka spreman i ako je ikako moguće - uzvišen u svojoj ravnodušnosti.

Ivan je s godinama u toj osamljenosti i plahosti razvio teške i trajne poremećaje i psihoze; već nekoliko puta liječio se hospitaliziran na odjelu gradske psihijatrijske bolnice na rubu grada; tamo gdje je iza duga i mračna drvoreda stajala stara, žuta zgrada velikih vrata i malenih, rešetkama okovanih prozora, iz koje bi se noću – a često i danju – čuli očajni i bolni urlici i krici bolesnih, zaboravljenih i utopljenih ljudi.

Ili, riječima onih koji su se Ivanu podsmjehivali i ogovarali ga u institutu iza njegovih leđa: Ivan je bio lud, ili samo malo lud; tek toliko da mu se drugi zbog toga mogu podsmjehnuti.

- - - - - -

Prvi su se put Zdenka i Ivan ugledali na hodniku instituta još negdje u ranoj zimi. Sivo i nisko nebo naleglo je na grad poput strašne i neizbježne osude, pa je ustajanje i odlazak na posao za oboje i tog jutra predstavljalo još teži i besmisleniji zadatak.

Zdenki – jer nije više imala zbog čega napuštati toplu postelju i odlaziti u svijet; sve što ju je tamo čekalo bilo je nevažno i mnogo lošije od onog što je u pustoj postelji svog doma ostavljala za sobom: sigurnost, puninu i radost tihog i ni od koga zamjetnog bivanja.

Ivanu pak zato što nije još imao zbog čega napuštati toplu postelju i odlaziti u svijet; sve što ga je tamo čekalo bilo je nevažno i lošije od onog što ga u pustoj postelji doma tek čeka jednog dana, kada baš sve ono što su njegovi roditelji za njega gradili postane prah i zaborav; znao je da će sigurnost, puninu i radost tihog i ni od koga zamjetnog bivanja osjetiti daleko, na koncu svog puta – tamo gdje malo ljudi dopre, jer nemaju snage, odvažnosti niti stida prispjeti do tog mjesta.

Njihov prvi susret prošao je gotovo neopaženo za oboje; u mraku pustog hodnika jedva da su bili uočljivi pa su se pozdravili obzirno i tiho, jer ne pozdraviti nekog novog u njihovim životima – i po pravilima koja su ih određivala – moglo je značiti nešto vrlo loše i nepredvidivo.

Na koncu, nije se još niti godina dana navršila niti se prašina slegla s velikog skandala što ga je Ivan priredio ravnateljici instituta kada je nije pozdravio prolazeći joj s leđa jednom prilikom na hodniku; svi su još pamtili taj događaj i željeli izbjeći ogovaranja i moguće spletke koje bi se u razgovorima među ljudima sigurno pojavile da se nešto slično ponovilo.

Iz tog razloga Ivan i Zdenka jedva da su zagledali jedno drugome u oči – i nisu nipošto mogli doživjeti ono što će doživjeti već sljedeće zgode, kada zapravo kao slučajni prolaznici ni ne budu mogli činiti ništa drugo do li gledati jedno drugome u oči.

Jer ljudi kada pogledaju u tuđe oči, pa još takvo što učine s pažnjom i zainteresiranošću – mogu u njima nazrijeti mnogo lijepog i dobrog, samo ako se potrude.

- - - - -

Upravo nekako nakon onog prvog susreta Zdenke i Ivana u hodniku, počela se u gradu zbivati epidemija. Bolest kao bolest; dođe i prođe – a među ljudima ostane strah i nepovjerenje, ili od bolesti još ojačaju – da caruju nad njima preko uobičajene mjere.

Nadležne su vlasti već u mjesecima nakon prvog vala epidemije bile odredile da svatko u zatvorenim prostorima ima nositi maske za lice, kojima se moraju prekriti nos i usta kao mogući izvori zaraze.

Zdenki je od toga, što se više bližila sljedeća zima a epidemija bivala sve jačom – bilo nekako i drago, jer sve je manje morala gledati čitava lica ljudi oko nje, pa tek pukim kimanjem glavom odzdravljati na pozdrave i brzo prolaziti hodnicima zgrade izmičući se mogućim susretima, razgovorima i ogovaranjima.

....

17.09.2025. u 13:16 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 16.09.2025.

Knut Hamsun

"Prezirem cijeli tvoj malogradanski život s uredno plaćenim porezom, tako nakićen, nalickan i prazan. Prezirem ga, Bog mi je svjedok, i osjetim ogorčenost u sebi, kao dah Duha Svetoga, kad na to i pomislim. U što bi me to ti pretvorila? Hehe, zakleo bih se da bi me htjela pretvoriti u velikog čovjeka. Hehe, idi i predstavi se svećenicima! Sramim se iz dna duše tvojih velikih ljudi...

Veliki čovjek! Koliko li je velikih ljudi u svijetu? Prvo su veliki ljudi u Norveškoj, oni su najveći. Onda su veliki ljudi u Francuskoj, zemlji Hugoa i pjesnika. Zatim dolaze veliki ljudi iz Barnumove zabavljačke sfere. I svi ti veliki ljudi balansiraju na zemaljskoj kugli, koja u odnosu na Sirius nije veća od leda jedne uši. Ali veliki čovjek nije nikako mali čovjek, veliki čovjek ne stanuje u Parizu, on nastanjuje Pariz. Veliki čovjek stoji tako visoko da sebe može vidjeti i iznad glave; Lavoisier je molio da ga ne pogube dok ne završi neki kemijski pokus, odnosno: ne kvari mi moje krugove! rekao je. Hehe, koja komedija! Kad čak ni Euklid, čak ni on, sa svojim aksiomima, nije pridonio više od jedne pare osnovnoj vrijednosti! O, kako se malo učinilo na Gospodovoj zemlji!

I tako se stvaraju veliki ljudi od najobičnijih profesionalaca koji su slučajno poboljšali razne električne uredaje, ili su slučajno snažnih mišića da mogu proći Švedsku jašući na biciklu. Da, i onda se velikim ljudima dozvoli da pišu knjige s ciljem obožavanja velikih ljudi! Hehe, zaista zabavno, novaca vrijedno! Na kraju bi svaka općina da ima svog velikog čovjeka, kakvog diplomiranog pravnika, nekog romanopisca, kapetana polarnog broda neizmjerne veličine. I zemaljska bi kugla postala tako savršeno ravna i jednostavna i glatka da se sva može sagledati...

Genij u popularnom značenju nije nešto nečuveno, genij je samo ljudski a propos; pokraj njega se zaustaviš, ali se ne začudiš. Zamislite: stojite jedne zvjezdane večeri u opservatoriju i teleskopom gledate Orionovo zviježde. Zatim čujete Fearnleya kako kaže: Dobra večer, dobra večer! Osvrnete se, Fearnley se duboko naklanja,
veliki je čovjek ušao na vrata, genij, gospodin s kraja lože. I, zar ne, malo se u sebi osmjehnete, i ponovno okrenete Orionovu zviježdu? To se meni dogodilo... Jeste li shvatili moje mišljenje?

Hoću reći: umjesto da se divim običnim velikim ljudima zbog kojih Božja djeca, iz strahopoštovanja, gurkaju jedno drugo u slabinu, više volim one sitne, nepoznate genije, mladiće koji umiru u školskim danima jer ih njihove duše unište; fine, zasljepljujuće ivanjske krijesove koje treba sresti dok su u životu kako bi znao da su postojali. Takav je moj ukus. Ali, prije svega tvrdim: važno je razlikovati onog najvećeg od velikog genija, držati najvećeg gore kako se ne bi utopio u genijskom proletarijatu. Hoću vidjeti onaj neograničeni nadduh na svom mjestu; ipak birati, i uzmaknuti ako treba, poštedjeti se općinskih genija, naći ono vrhunsko, Njegovu Eminenciju Vrhunac...

Ali to je zapravo samo teorija, paradoksi. I ja nisam u stanju vidjeti da je to samo teorija, ne, nisam u stanju, Bog mi pomogao, tako nesretno shvaćam ovakve stvari. Je li moja greška, hoću reći: jesam li osobno kriv za to?

Ja sam tuđin, stranac u životu, Božja fiks-ideja, zovite me kako hoćete...

Zatim, s pojačanom ljutnjom: I kažem vam, baš me briga kako me zovete; ne predajem se, nikad u životu. Stiskam zube i stežem svoje srce jer sam u pravu; jedini bih se od ljudi isprsio ispred cijeloga svijeta i ne bih popustio! Znam što znam, u srcu sam u pravu; ponekad, u izvjesnim trenucima, naslutim beskrajnu povezanost u svemu. I još nešto što sam zaboravio, ne predajem se: potukao bih do nogu sve vaše glupe pretpostavke o velikim ljudima."

"Misterije", Šareni dućan, 2011.

16.09.2025. u 14:48 • 5 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.09.2025.

Pod zvijezdama

Kada si već star, pa je i po prirodi stvari sve manje onih kojima ćeš nedostajati, počneš razmišljati o tome što sve tebi nedostaje - i sjetiš se da već teče treća godina kako nisi proveo noć pod zvijezdama. Naravno, u tvome društvu uvijek će se naći onih koji će se nad tim podatkom zabrinuti i sami svjesni svojih evidencija - i tako se lako postigne dogovor da se tamo negdje, gdje se spava pod golim nebom - ode popodne, a vrati kući do podneva, samo da se ode.

Nema, ispast će možda, u jednom nepritomnom muškarcu previše života ako ga barem s vremena na vrijeme ne probode spoznaja o tome kako odavna već nije spavao među travkama i lišćem!

Bit ćeš izrazito ponosan na činjenicu da niti jedna jedina stvar koju si tom prilikom ponio sa sobom nije ostala neupotrebljena na toj putešestviji. Dobro, Voltaren za leđa, koh čokolada za trbuh ili Andol za opće stanje nose se hvala Bogu ovaj put bez razloga, ali zračni madrac kupljen na nekoj akciji i vreća sa duplim zatvaračem pokazuju se kao prava investicija.

Zbog čega čovjek ima potrebu u vrelo predvečerje vucarati se autobusima i pješke po kanjonima dalekih potoka i spavati pod zvijezdama, kada sve u povijesti ljudskog roda ukazuje na to da se putanja komfora kreće upravo u suprotnom pravcu? Pa, to baš ne znaš; o tome bi mogao govoriti samo u svoje ime - a to malo koga zanima.

Zna se već mjesec dana za tvoj plan - ali kriza počinje nekako večer ranije; odjednom zavlada tišina koju niti sto tvojih bedastoća ne može popuniti.

Poslije ćeš od tamo, ispod zvijezda, štedeći bateriju pisati poruke o tome kako čovjek - osobito ako ne spada među nekoliko onih doista pametnih ljudi - mora imati mjesto na koje će pobjeći kako bi shvatio da se ima kamo vratiti - i da upravo ti bjegovi nemaju baš nikakva smisla kada se nema otkuda bježati, nego se samo ide - da bi se samome sebi dokazalo i pokazalo kako dijete u tebi još uvijek nije posve umrlo.

Žic nema tih problema; kod njega što putešestvija dulje traje, tim bolje; krošnje su mu primamljivije od vlastita stropa; zato se opremio tanko rezanom šunkicom, a ti ćeš ponijeti kruha, nareska, češnjak i metalni lončić za juhu, pa ćete sve to u neopisivu slast manje ili više blagovati nataknuto na šibe pored netom upaljene vatre.

Zrikavci vam se čude; ovakve ovdje odavna nismo vidjeli - viču kroz prvi mrak, a tišinom odjekuje šapat razgovora kojeg vode dva ostarjela i neodrasla mužjaka, kakve već razgovore mužjaci vode po tminama prisjećajući se svih mjesta na kojima su u desetljećima iza njih ležali i spavali u noćima, a da to nisu bili, je li, kreveti.

Previše je država nažuljalo naša križa bez veće potrebe, zaključujete uglas dok se do doma na Oštrcu pred vas šuteći u mraku penje neko napušteno pseto privučeno mirisom hrane, pa ga tetošite i pazite kao brata rođena, jer i sami pomalo shvaćate da nas sve prije ili kasnije čeka njegova sudbina. A Žic kada to veli, veli doista s razlogom; on nije čekao da ga zovu i traže, nego je one jeseni pošao sam - on, Žic, stari pacifist i hipik sa kazetom Emersona, Lejka i Palmera i Knutom Hamsunom u ruksaku - i tjednima se vukao po blatu pored Mladićevih topova i minobacača u kanalima oko Gradiške i Rajića i Novske, sanjajući o mjestu koje bi se krevetom smjelo zvati.

Sve ćete vi prije ponoći pretresti - i Antu kojem je još u mladosti, kada se prvi put pokušao objesiti na tavanu obiteljske kuće u Žumberku - dijagnosticirana šizofrenija a rođena ga je sestra jesenas oženila za kredit pa sada gladuje po tri dana i Žic mu u Žapcu kupuje konzerve skuša i stari kruh da ne krepa od gladi; i Bojanu što je nekad bila svjetlo, osmijeh i radost u davnim danima Mimare ili Lapa, a sada ju je zlo pojelo u nekoliko mjeseci; i zekoslava koji je Žica dočekivao u njegovoj kući godinama pa uginuo proljetos, da ga pođe zakopati u daleku šumu pored Sutle kamo će se vraćati kada pomisli da je tužan. Žic je odavna već mudriji, a dosta je stariji od tebe, pa će lako s vremenom naučiti i saznati da između tebe i Nje ne može niti pokušava ući - i da je vaše prijateljstvo stvar koja se u srcima dijeli i množi, a ne razdvaja. Možda je u tome i tajna pravog prijateljstva: da dva srca pronađu točke koje ih spajaju, pa makar bile i zlo - a da se klone onog što razdvaja, pa makar bilo i dobro.

Jer, kakvo je to zlo koje ne razdvaja i kakvo je to dobro koje ne spaja - i kakav je čovjek koji vjeruje da ih bez problema umije pojmiti?

Ujutro, pijani od svježine i naspavani od umora i tetošenja prvih brdskih ptica bacate u usta posljednje kekse, istresate sebe i one vreće od memle noći i polazite već iza sedam prema Samoboru. Nema više autobusa do Šoićeve niti ikakva prijevoza; sada ćete uprtiti sve što je ostalo, računajući i posljednje decilitre vode prije nego na Palačniku pronađete prvu živu dušu koja će vam napuniti čuturice.

Boba po boba prve ovogodišnje izabele; jedna kisela već gotovo divlja jabuka usput, slađa od svih koje možeš kušati po dućanima; prvi znoj što iza devet probija leđa negdje već tamo iza Grgurić Brega, gdje pogled puca na sve strane svijeta a Žic te nakon trideset godina po brdima pita: a kaj ti tvoji štapovi nekaj pomažu, gledajući kako ih pikaš na strmini pred noge baš na mjesto s kojeg ćeš se prekopicnuti niže ali se nikako nećeš spotaknuti o njih.

Na početku Vugrinšćaka već radi birtija s filekima, u hladu starih loza; Žic odbija ponudu reda radi, pa kada ga ispod oka pogledaš mršteći obrve zašuti i skine kapu sjedajući poslušno za stol. Poslije ćeš mu u džep turiti još smotuljak za Antu u Žapcu sljedeći put; do prve mirovine; neka se nađe. Tridesetitri generacije djece prošle su kroz njihove ruke (tako i toliko da ih i danas zaustavljaju na cesti s poštovanjem i suzama u očima), a jedan zgubidan kao ti mora takvim ljudima turati u džep smotuljke za Žabac i vući ih za majicu na fileke; pa do kuda je ovaj svijet došao s njihovih šesto eura mirovine, misliš čupkajući bradu poskrivećki.

Taj svijet možda i nije za drugo nego da ga čovjek ostavi i pođe spavati pod zvijezde, makar se od tog pogleda i smrzao.

- - -

Eh, da, lako je tebi pričati, kada te uvečer - nakon što popodne odradiš šihtu za računalom hvatajući nabujale mejlove kao, je li, odbjegle zmajeve - dočekaju oči koje će te nahraniti nekakvom palačinkom, tortiljom, čajem za smirenje, pa onda bez riječi - kao neposlušno marvinče, kakvo s vremena na vrijeme i jesi - odgurati pod tuš, pregledati i posljednjeg krpelja iza koljena ili pod guzom kao na nekoj bebi, pa namazati sve što boli i ne boli svime što treba - i onda dugo u mraku grliti dok kroz krošnju trešnje na vas šuteći od čuda budu virkale one iste zvijezde koje si još sinoć gledao s poštovanjem i strahom kroz krošnje starih bukvi pod vrhom.

- Što ima na poslu, pitat ćeš reda radi, jer znaš dobro da je na posao zaboravila istog časa kada je sva vrela i teška od autobusa i posljednjeg ljetnog dana prošla kroz vrata vašeg doma - a onda će ti se nasmijati onom svojom snagom, čvrstinom i smirenošću koje slamaju svako zlo na obzoru, pa prošaptati ono samo iz tih usta tako veličanstveno "ništa"; voljela bi možda da sada pokreneš svoju omiljenu temu: pa ostavi onda taj posao i vrati mi se, ali nećeš; blesav jesi, ali toliko nisi, da u ovakvom času kada ti se smiješi čarolija tratiš vrijeme na gluposti. O tome ćete drugi put, kada vas budeš vozao Zagorjem, ili kada bude pušila u noći na verandi, ili niti onda - jer koga briga za posao i poslove, dok ste još pomalo zdravi, a posve zadovoljni i zajedno; taj sveti tercet zeova nikada niste niti pokušavali iznevjeriti.

Lako je tebi bajati priče; nemaš više što pričati; sve što ste imali odavna ste naučili reći očima; prstima; tišinom, pa zahvalni za to što još uvijek nije stigao konac, šutite jedno pored drugoga s koljenom na trbuhu ili usnama u pazuhu, kao dvije travke negdje u ovom, vašem vrtu. Ili one dvije posljednje na Oštrcu, uz put prema vrhu, gdje snažan noćni vjetar povija livadu poput meke postelje, a sove, šišmiši i ćukovi bdiju nad svijetom kao najsigurnija noćna straža nad posljednjim stvarima.

A ti sretan i tih razmišljaš prije nego ćeš usnuti o tome kako ćeš već sutra ovako ležati spašen, nepomičan, gol i hladan od ove meke tmine oko vas dvoje; jedino sada još - večer prije toga, pod zvijezdama - ne smiješ predaleko gurnuti vlastita leđa i stražnjicu u prostor iza sebe, da ne pređu rub onog stola pred planinarskim domom na kojem je madrac pod tobom, pa da ne tresneš na pod usred najdubljeg sna.

14.09.2025. u 12:17 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 07.09.2025.

Radionica vjetra

Što, da prostite, radi vjetar onda kada ne radi ništa? To bi, naime, možda smio upitati osamljen biciklist pod malo natmurenim nebom ponad savskih livada i strništa što harno tjera pedale ne bi li dostigao skelu kod Medsava. Vjetra niotkud; a sva sreća – baš niti sunca; pa uzaludnim biva sav trud One koja brine oko toga da te dobro namaže nekom mirišljavom kremom - kao da nedajbože ideš među gospodu a ne među dobar, običan i jednostavan puk što će već kroz koji sat zavodljivo mirisati po šaranima, žuji, bijelom luku i ljutoj paprici –a kada to naglas kažeš, dobiješ prijek pogled prije osmijeha i novi sloj mazanja. Šuti i ne pričaj gluposti, ukratko.

Ist, pit i ne radit – rekao je moj pokojni stric još valjda prije pola stoljeća za Slavjane, kako ih je on zvao, tvrdeći kako ljudima ništa drugo nije na pameti. To bi se lako dalo proširiti i na ove sada toliko aktualne festivale; navalio narod na umjetnost i fritule prezirući kuluk i otuđenje; samo kada bismo se pomirili s time da je rad uopće ikakva vrijednost, no otkad pamtim rada su svima puna usta; najčešće zato da bi jedne ljude – one malo manje vješte – drugi, oni malo vještiji tako lakše pridobili za kuluk svake vrste. No, ne valja u ovakve dane previše razmišljati o otuđenjima; guranje pedala sasvim je dovoljna količina snage na putu kojeg valja prevaliti, posebice na mjestima na kojima posvemašan izostanak vjetra stvara čudesne prizore uz slabu izmaglicu; takve da ni poslovično površan zgubidan i šnelfotograf bez ikakve ideje o prihodima - poput mene – tome ne umije odoliti, pa zastaje i slika. Hajde, nešto rukom, ali nešto i onim već pomalo mutnim objektivom duboko u sebi.

Dobro, još tamo u noći s petka na subotu dalo se naslutiti kako se taj čudak od vjetra malo ispuhao, donio nešto kiše pa otišao bezvoljno i polako preko Sljemena nad onaj nesretni grad s druge strane, a mi smo ostali tihi, pomalo pospani i napušteni gledajući kako ljudi napuštaju koncert Cinkuša pored starog bistranskog kamenoloma – i uživajući u onome što su zapravo svirali samo za nas i još desetak sličnih. Jer, znate već; fućka se mužikašima; plaćeni su po učinku a ne po publici; takvi su koncerti – koji se sviraju za petoricu ili desetoricu – zapravo nekako najpamtljiviji i najbolji.

Bratec ne kosi a Grad se beli preko Talana i Falata; nedjelja je sveta; ni vjetru se ništa ne radi, pa sam začas na skeli; sa skelarom izmjenjujem par misli o poplavama i branama uzvodno od Sevnice pa naniže, a potom još dobrih pola sata kroz guštike, šljunčare i nasipe do mjesta gdje čeka – fiš.

Što nepritomno muško marvinče tjera da u pospano nedjeljno popodne odlazi slušati narodne poskočice i mudrolije čekajući u redu za komadić masne jezerske ribetine i par žlica ljute, crvene vode? Pojma nemam; to nemojte pitati kao što ne treba pitati niti onog junaka s početka priče o tome zašto mu se na isti taj dan baš ništa ne čini.

Ili ako se čini, onda se čini da se svi pripremamo za bure i oluje koje slijede; zato prazna želuca valja u oba smjera; oglodati nekoliko ovećih kosti, ostaviti drugima bijeli, mekani kruh što su ga još prije pola stoljeća od muke i neimaštine zvali turtom; pronaći u tom mnoštvu slične sebi (jer ne trebaju nama mobiteli ni vocapovi da se dogovorimo kada je nekakav festival u pitanju) – i polako se početi vraćati kući.

Narod je dobar, običan i jednostavan; nema onog koji će opstati ako mu išta zabrani a da se tiče nerada, mahanja krpama i pjevanja – a i vjetar je očito takav; pa me pušta da i na povratku bez većih napora odradim tih petnaestak kilometara u tiho, spokojno predvečerje okupano blagošću i srećom.

A onog junaka s početka, ako ga susretnete, sami pitajte gdje bio i zašto. Tko sam ja da u njegove posle i planove zavirujem? Dosta je to da parkiram biciklina u garažu, povičem u kvinti onaj glasni „hej“ kroz hodnik, pa nanjušim kako je kritična masa obrađenih paprika i patlidžana koju sam jutros isflajšao posve pripravna za konačan obračun.

- Joj, sjajno što si došao, sad ćemo miješati ajvar, a ja idem pripremiti tegle...

... pa, utiskujući mi onakvom prljavom, znojnom i odrvenjelom od sjedišta na dvonožnom guralu meke i duge poljupce, zagrljutke i trbuholjube, odjednom u stravi – lupkajući na boso navučenim natikačama veselo naokolo kućom ritam one najljepše pjesme doma - zavapi kako nije sigurna gdje su poklopci i imamo li ih dovoljno.

Pjesma doma najrođenijeg; domoljubna himna: to je melodija poduprta ritam sekcijom tihih, sitnih i sigurnih udaraca papuče o stopalo gazdarice. Pojačava se ili slabi; ovisno o tome koliko si čega srcem priskrbio. Tko kući od muške čeljadi stigne, a gluh je na ovaj besmrtni i vječni hit, žalosna mu majka.

Bit će na koncu svega dovoljno - mrmljam jedva čujno. To čak i onaj vjetar znade; zato se mučki skriva po onim livadama ispod Jarka, da ga ne bi netko upitao za zdravlje – pomislim skidajući mokru košulju i pripremajući se za pod tuš. Snaći ćemo se i sa starim poklopcima; nisam ih uzalud cijelu zimu bacao u špajzu kao u bunar - pomirljivo velim uglas; znaš da smo stoput znali izravnavati ih pa umakati u rakiju; kad ih umočiš u rakiju, plijesan tu više nema baš nikakve šanse.

Rakija isto rane liječi; zaključujem na koncu svog izlaganja. Nema stvari koja bi tako i toliko liječila a da je muškog roda – pomislim pa se sjetim mora, kiše, žene, rakije... ovdje s druge strane sve neki azitromicini, aspirini i apaurini; ne ide dalje od početka; ne čini li vam se tako?

Jer, ako sam s tim - i sa svim ostalim mudrolijama što sam ih ovuda prosuo u godinama iza nas - u krivu, uopće nije toliko važno bismo li se oko nečega složili, koliko je važno da jedno drugo ne udaramo i ne zadajemo bol, već proletimo onkraj ramena, poput onog vjetra što se popodne skrivao po livadama, da bi već obnoć zavijorio negdje oko dimnjaka i antena.

Važno je da jedni drugima ne budemo kreteni, hulje niti zlo, već obični, jedva pamtljivi - u suštini nebitni prolaznici u pustoši okolnih staza. Namjernici-astronauti na izletu.

Svijet što nas okružuje posve je dovoljan razlog za to.