vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 20.09.2025.

Tika-taka iz maksimirske šume

IMG-20250826-230819

Izvor: sn

Magleno kasnojesensko subotnje popodne u doba zrelog socijalizma; iz niskog oblaka što se spustio nad maksimirsku šumu rominja rijetka, tiha, gotovo ledena zagrebačka kiša; ona što je najpoznatija po tome da je stari Pugeri zovu „ni vrit – ni mimo“; ona kojoj je glavno obilježje to da pošten čovjek pod njom pojma nema bi li otvorio kišobran ili ne bi - i kako se od tog spuštenog roloa na našim kapcima uopće braniti. Teško, gusto sivilo naliježe svakog studenog nad nesretni grad ponad Save kao stara, nikad prežaljena ljubav, a čovjek pomisli da mu je netko na silu u životu spustio roletu ostavljajući na dnu tek pedalj ili dva mjesta za nešto iluzije o svjetlu - pa grad i ljude u njemu ta sveobuhvatna, mokra i ledena tama grli i steže svojim čeličnim zagrljajem onako kako stara, debela ljubavnica guši svog raščupanog koščatog hofiranta u pjesmama Vikija Glovackog i Duška Dančua s posljednjeg zagrebačkog festivala; beskrajno i beznadno.

Jugoslavenska nogometna liga tek ima stupiti u treće desetljeće svog postojanja; Zvezda će okončati svoj pobjedonosni put što je otpočeo Džajinim dolaskom iz Uba; vrijeme je bezobzirne i brze splitske mladosti koja pokušava preoteti državni tron u loptanju; na Topčideru se tek slaže momčad Moce i Biće Mladinića za dvije titule – a dotle među maksimirskim zidinama svoj put dovršava posljednja generacija zgubidana i sigurnih luzera u mokrim, teškim, tamoplavim majicama sa šahovnicom, onih koji se svake sezone bore za deseto ili osmo mjesto jednakim žarom. Davni dani Kupa velesajamskih gradova i na količnik izgubljenih prvenstava sada su već prošlost; budućnost Vlatka Markovića i Ćire Blaževića tek se ima desiti – i u tom interregnumu na zelenom, po općeprihvaćenom mišljenju najljepšem od svih travnjaka u državi - igra se ni manje ni više nego prva tika-taka u povijesti.

Znate već što je tika-taka; to je stroj za mljevenje protivnika u kojeg ubaciš nesretnike što trče i nastoje osvajati loptu, a ti im je nikako ne daš; brutalnim posjedom od najmanje tri četvrtine vremena lomiš im kičmu i šalješ po ćevape, i stalo se dodaješ; stalno dodaješ, stalno dodaješ osvajajući tako prostor, nadmoć i pobjede. Poslije će sam maestro Cruyff usavršiti taj veliki izum i pokoriti Europu iscrpljivanjem, a stvar će usavršiti sam Pep Guardiola, pa će tercetom Xavi-Busqets-Iniesta osvojiti sve što se osvojiti dalo bude. No, daleko je još ta budućnost; ovo je doba u kojem je jedan Cico Kranjčar tek junior što povremeno željno čeka na ulazak u momčad da odmijeni laliće, mujkiće i ražiće; motor nekog novog Dinama Perica Bručić tek treba uskočiti na noćni beogradski vlak u Vinkovcima a Džemo što će opaliti dok goman bude drijem'o - stići iz Bosanskog Novog. Na koncu, i sam Zeko Zajec tek treba u proljeće debitirati na travnjaku. Velim vam, nitko ne umije znati što donosi sutra, a danas, to je siv put bez povratka; danas, to je strah od bilo kakve pomisli na sutra.

Ovo je doba dueta Miljković-Blašković, a protivnik kojeg će ta zahrđala purgerska flajšmašina samljeti jest vlastita radost.

U onoj državi nogomet se sve do njena samog konca na televiziji prenosio rijetko i na kapaljku; za teške ovisnike koji nisu mogli dočekati nedjelju popodne u kojoj bi čitava država stala na dva sata i prionula uz tranzistore, jer su se utakmice igrale u pravilu u isto vrijeme – postojao je termin subotom iza ručka, pa bi u njega utakli kakav Bor, Čelik ili Olimpiju da ljudi nekako izdrže još ta dvadesetčetiri sata. Za one najveće i najbolje rezerviran je bio termin nedjeljom; utakmice nedjeljom nisu se na malim ekranima prenosile baš nikada – osim možda u kakvim polulegalnim odlomcima za vrijeme Nedjeljnog popodneva – i tako je svojim sigurnim propadanjem na tablici i sam Dinamo sredinom sedamdesetih dospio u krug onih koje se ponekad prenosi izravno.

Sjećam se kao danas kadrova maksimirskog travnjaka snimanog odozdol, tamo gdje se u krupnom planu fokusira nekakav duel domaćih i novosadskih ili banjalučkih bekova s faulom i kartonom; nešto valjda najzanimljivije što se znalo desiti po poluvremenu, a u pozadini se kroz rupe za ulaz i izlaz sa Sjevera nazirao poluprazan tramvaj kako se pored Zoološkog lijeno vuče prema okretištu u Dubravi.

Da; bilo je to doba u kojem se u samom Zagrebu igrala tika-taka, a život je lijeno prolazio pored nas i mi pored njega, sa čvrstim, stalnim i nerazrušivim obećanjem da se u njemu nikada neće desiti baš ništa.

Eh, da mi je barem još godinu ili dvije ovog života poživjeti u tom vremenu koje nikada neće postati poviješću, nego će zauvijek svojom dosadom, predvidivošću i nezanimljivošću ostati zatomljeno u arteškim dubinama naših sjećanja kao fosil iz starog Panonskog mora u nekoj blatnoj i tihoj zagorskoj gori.

Mislite da sam pošao na kvasinu? Ma briga me – da prostite - što mislite; nego čujte ako želite što vam imam za ispričati: možda je sedamdesetičetvrta ili peta; ispred njih dvojice šeću majstori veznog reda poput Kužea, Bedija ili Kafke; prijenos svojim glasom iz električnom grijalicom užarene kabine pod krovom Zapada radi sam Zula, legendarni Vladimir Anzulović; zakleti neprijatelj svih ljudi koji nastoje ne zaspati za vrijeme sjedenja pred televizorom, a loptu na visini Dinamova šesnaesterca ili tek koji metar više neprekidno jedan drugome, u krilu Vlaka ili Šarovića dodaju Miljković i Blašković.

Ako ste ikada upoznali zen a niste vršnjak legendarnog Čede Veljačića, onda vam sa sigurnošću mogu reći kako je to bilo prekasno: zen se na državnoj televiziji mogao spoznati lako, bezbrižno i jeftino rijetkim subotama popodne trljajući stražnjicom stari, ulegnuti kauč na kojem su generacije unučadi vježbale paraderstvo jednog Marića ili Stinčića hvatajući u letu krpenjaču što odbijena leti od zida prema podu.

Zen se tamo dostizao na samom osvitu zime; tamo gdje je prestajao bilo kakav san purgerskog puka o tome da bi se ikada više mogla dočekati jesen u eurokupovima, kada na Maksimir stignu Sarajevo ili OFK Beograd, pa sa zadovoljstvom odigraju taktiku „tko pređe centar, jadna mu majka“ igrajući na spasonosni bod koji će se u proljeće pokazati presudnim za ostanak.

U takvoj situaciji, opjevanoj nazalnim baritonom Vladimira Anzulovića i riječima izgovorenim na potpuno istoj frekvenciji do u beskraj, moglo se upoznati što je to ataraksija.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.
Miljković.
Blašković.
Zatim pauza od dvadesetak sekundi; čuje se kako kiša jača i sipi po krovu zapada, a neki neumoran i nadobudan navijač zviždi uporno pokisao na Istoku, među onom trojicom koja se nisu sakrila na stajanje, nego su pošla sjesti gore na tribinu.
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Dinamo je tako igrao svoju posljednju tika-taku; taktiku koja lomi i najtvrđi san o trofejima koje je netko od ljudi vidio još u proteklom desetljeću, pa se kune i uvjerava ostali puk da priča o njima nije samo još jedna Mažuranićkina bajka o tintilinićima i domaćima, nego stvarnost još iz vremena dok su travnjacima trčali Ramljak, Zambata i Rora. Iz te generacije kao suvenir i gorak podsjetnik na staru kletvu „dabogda imao, pa nemao“ ostao je samo gospodin Filip Blašković; stasiti tridesetogodišnjak što će već kroz koju godinu poći preko bare da tamo objesi kopačke o klin, a ovdje će voditi priču prema snu, ledu i pustoši još jednog besmislenog prvenstva.

Pa ako će veliki Tenžera Pjesnike iz Kranjčevićeve prozvati posljednjim trubadurima našeg nogometa, onda su modri iz maksimirske šume u tim vremenima oličenje beznadnika i gubitnika. Već niti najstariji kibici ne pamte kada se igrao neki eurokup; prvenstva su nedosanjani san još tamo od vremena kada je mreže parao sam Dražan Jerković; sada otpadnik što na drugoj strani grada od trešnjevačkog i črnomeračkog blata stvara i skuplja generaciju bekrija, pijanaca i fakina što će harati Topčiderima i Bagdalama, da bi kod kuće prosipali bodove od nekih Kragujevaca ili Željezničara.

Sigurna, teška i opora purgerska podsljemenska ciklona nasjela je na grad kao mora iz koje se pomaljaju brkate, tmurne i ozbiljne face tisuća radnika, kontrolora, policajaca, službenika i konduktera s Trešnjevke, Žitnjaka i Trnja; samo srce jugoslovenske radničke klase; garanta izvjesne i neupitne budućnosti; onih koji su od nogometa odustali već davno, pa se na zapadu Maksimira okupljaju još samo pacijenti iz Vrapča, djedovi s unucima i književnopolitički disidentski krugovi kojima je ovo idealna kulisa za san o dalekoj, vlastitoj državi što će ga poslije utvrditi u obračunu s buncekom, prvom ovogodišnjom sarmom i kiselim zeljem tamo negdje na Bukovačkoj ili čak kod samog Kvatrića.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Puše Zula nad svojim legendarnim podbratkom i pod svojom nezaboravnom ćelom u mikrofon Televizije Zagreb; daleko su ona sunčana popodneva kada blicevi na kamerama iskaču od kontrasta tamnog terena i suncem okupane istočne tribine; Dinamo osvaja još jedan bod gubeći onaj nikada dosanjani i zasluženi drugi, a mladi novinari nedjeljnog Vjesnika smišljaju naslov za sutrašnju petnaestu stranu, onu do koje moraš preklopiti novine barem tri puta da bi pročitao poslovični izvještaj o tome kako su u Maksimiru mreže opet ostale prazne!

Ako je tih i šutljiv dječak, gledatelj željan spektakla i pobjede u takvoj sredini naučio na očaj, beznađe i strpljenje, onda možete vjerovati ovom svom pripovjedaču kako je ta, subotnja popodnevna ubrzana škola blagosti, gubitka i razočaranja bila jedna od najvećih škola života.

Mi gradimo beznađe, beznađe gradi nas! Nitko se na ovim mokrim klupama Maksimira tada još nije mogao nadati trofejima; već kroz četiri godine stići će slučaj Tomić i titula koju će Dinamu priznati čak i beogradski Sud udruženog rada, ali neće Splićani; kroz pet godina Cico Kranjčar će nakon Dumbovićeve bombe s flanke na samoj kišom okupanoj Marakani podići prvi pravi pravcati trofej nakon desetljeća suše, a tek će bosanski bezobrazluk i drskost jednog Ćire Blaževića razdrmati purgersku učmalost i finoću pa konačno u proljeće osamdesetidruge donijeti žuđenu i sanjanu titulu pod Sljeme.

(Stvarno, nitko još u ovom narodu nije opjevao osamdesetidrugu; siguran sam da je za ideju državotvornosti, ponosa i sam narodni libido ta godina značila daleko više nego mnoge, mnoge druge. Ča je pusti Norval i susret plaćenika gornjogradskog Instituta za historiju radničkog pokreta u nekoj katalonskoj birtiji prema proljeću osamdesetdruge!)

No, sve je to još te neke sedamedesetipete puka tlapnja i nedođija. Maspokom okupano oduševljenje odavna se slomilo i istopilo kao posljednji led na osojnoj strani Sljemena u proljeće, pod Krumpirištem i Oštricom, gdje prve pukotine hvataju netom sagrađene Horvatove stube. Vrijedni partijski kadrovici popunjavaju i posljednje kancelarije od Vrapča do Retkovca i od Medveščaka do Klare i same Velike Gorice, a nakon vizionarskih djela Vece Holjevca valja poravnati ledine ispod Save i učiniti život smislenim, ispunjenim i vrijednim – jer to je zadatak svake vlasti i svakog čovjeka za sebe, bez obzira na sistem, doba i ideologije što se zemljom vuku kao prve zimske magle od Podsuseda prema Rugvici.

Osmogodišnji dječak inficiran je onim što je prije godinuipol vidio na ovom istom stadionu, kada je Zagreb u neviđenoj viktoriji otputovao u Hrasnicu bez zalihe za uzvrat, a vratio se s nadom u plasman u Prvu ligu, pa potom dobio Osijeka u finalu. Zagreb je bio obećanje nečeg što je stvarno, istinsko, opipljivo; to su bili bezobraznici i besprimjerni drznici koji su igrali kada im se igralo i tankirali kada im se nije igralo; na njihovim utakmicama imao si što za vidjeti.

No, kada je igrao Dinamo, bila je to velika, beskrajna, sumrakom okupana tuga; čitav orkestar starih ljudi oko tebe odmahuje rukom i odustaje od nečeg što se zove natjecanje, igra i smisao prisjećajući se tamo nekih nikad viđenih volflova, hitreca i perušića, pa ostaje još samo netaknuta, blještava, sivilom studenog optočena tika taka koju igraju dva posljednja čovjeka obrane; onaj koji je tu da bi ljude sjećao vremena koja su jednom zasvagda prošla – i onaj koji je tu da bi svojom čvrstinom podupro takvu perspektivu.

Dinamova tika-taka; prva sofistička zabava s posjedom lopte u povijesti; mirenje sa sudbinom i šutnja.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković!

Onda kada se na tom zelenom ljepotanu konačno zaigra pravi nogomet, garniran golovima jednog Cerina ili Vabeca ili poslije Štefa Deverića, ti ćeš odavna već biti zainteresiran samo za pjesnike iz Ulice pjesnika; za one što će biti prejaki za Drugu a preslabi za Prvu ligu, pa će vječito tih šest ili sedam sljedećih sezona tavoriti negdje između, razvaljujući spartake, konjice i brčka, a gubeći kod kuće od Ljubljančana ili Sarajlija.

Narastajuće mnoštvo u plavome neće ti više biti privlačno; pogotovo ne u prvim, najvažnijim, formativnim godinama mladosti, onda kada čovjek sam sa sobom mora raščistiti čiji je i je li uopće ičiji, pa odlučuje hoće li pripadati gomili ili će za sobom uvijek u sumrak vući duge i nerješive sjene što se za njim pružaju Jukićevom i Klaićevom sve tamo do iza Zapadnog kolodvora, da ugasnu s prvim mrakom mlakih zagrebačkih večeri pored Kinoteke i još više, dalje i jače, sve do Kulušića ili Gornjeg grada i samog Lapidarija, tog oltara besprizornosti i larpurlartizma. Pjesnici će te odvesti pjesnicima, sanjarima i gubitnicima, umjesto mnoštvu i dobitnicima – i to će biti tvoj stalni, vječni životni odabir, jer ćeš od ojačala mnoštva ubrzo shvatiti staru i žalosnu istinu o tome kako je ludilo u pojedinaca izuzetak, ali u gomili pravilo.

Taj životni moto omogućit će ti upravo ova škola strpljenja i blagosti; posljednja Dinamova sezona sredine ili dna ljestvice; teška kasnojesenska tmina beznađa i gubitka; Dinamova vječna tika-taka.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Već sedamdesetišeste ujesen Mirko će Bazić posložiti priču i odigrati prvu pravu, istinsku utrku za titulu, makar ona bila okončana Zvezdinom konačnom dvocifrenom prednošću u bodovima. Godinu poslije doprijet će se do duboko u jesen u europskom kupu, pa ispasti za jedan gol na prepunom Maksimiru od sjajnog Torina, starijeg Juveovog brata; tvornice talenata iz koje će sam Enzo Bearzot uzimati momke s kojima će iza busije u Španjolskoj osvajati cijeli jedan mundijal. Sljedećeg će se proljeća dogurati čak do polufinala kupa, nakon što je godinu prije izgubljen od Hajduka u produžecima. Na koncu će doći i sedamdesetiosma; u njoj će Dinamo dobiti jasne konture ozbiljne i kvalitetne momčadi u kojoj će na bekove zasjesti Tucak i Vilson Džoni, pa zaprijetiti čitavoj državi smislenom, opasnom i lijepom igrom na gol više. No, nije to još vrijeme u kojem bi se bilo što od toga moglo i smjelo očekivati. To o čemu vam pričam, to je doba tika-take.

Poslije će te putevi odvesti širom zemlje i kontinenta; gledat ćeš često oko sebe vesele i nerijetko nadmene ljude kako slave naslove i pobjede; čitav će te jedan rat pokušati usisati u sebe kako već zla i nevolje u sebe guraju ljude, gladni i nezasitni od slave i ljudskog mesa, a tebi će opet nakon svega u glavi ostati tek nazalni, beskrajno dosadni falset Vladimira Anzulovića; tehnika koju nikada do takvog savršenstva nisu dostigli niti istočnjački gurui i svamiji, čiji bi glas uvijek u nekom trenutku – za razliku od velikog Zule – poskočio, zastao ili promijenio boju.

Ako te itko naučio tome da su poraz, bol i muka sastavni dio života, onda su to bili Zula i ona dvojica Dinamovih halfova; nezaboravna ekipa metafizičara s periferije što su davno već ispekli i pogubili svaki značaj i smisao kompeticije, neizvjesnosti ili nade. Taj važan osjećaj titrat će nad tvojom stvarnošću čitava života, kada stignu ratovi, smrti i neimaštine; jer nitko nikada u toj utakmici nije pobijedio i ostao na tronu zauvijek.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković!

20.09.2025. u 07:06 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.