penetenziagite

utorak, 29.08.2023.

Gospodar bez muha

Težak je pomalo bio taj čovjek, sumnjičav već prilično, a i mrzovoljan što starijim je bivao; nije baš bilo previše dana u životu što su mu u ostali - u kojima bi ga našao dobre volje. Prije će biti da ga je štošta iz mladosti tištilo i pritiskalo mu grud; kako to već dođe starijim ljudima, kada još ne prođe vrijeme da bi čovjek htio, a pred njim je vrijeme da se ne može moći.

Ono po čemu je poznat i koristan u svojoj kući bio - jest to da nikakva straha prema paucima, mravima i gamadi svakovrsnoj pokazivao nije. Kako je daljom bivala godina u kojoj se kuća preuredila, tako je i taj nesretni rod i soj mnogonožaca navalio na nju; slabije se i čistila – ruku na srce staviti valja; pa nisu više rijetkima bivali trenuci u kojima bi ga tkogod od tada još brojnih ukućana, usplahiren i uzbuđen od nezvana gosta u sobi, pozivao da brzo riješi stvar. Posebno je ženska čeljad na takva bića osjetljiva; nisu to bivale neke opasne beštije – kukci svih vrsta i fela, muhe dosadne i zunzave; pauci kućni, malenih tijela i možda malo duljih nogu, što su naumili negdje u miru i polumraku kakve loše čišćene sobe satkati svoju mrežu, pa u njoj u miru dočekati starost – baš nekako kao i on.

Eto, tako si svako malo mogao iz kojeg dijela kuće čuti glasan i plačljiv poziv da se čim prije dođe i ukloni nevolja.

Muhe je znalački puštao da kroz mračno prizemlje prolete prema svjetlu, pa im otvarao komarnike i svjetlarnike; tek pokoju, upornu i dosadnu što takav put nije znala naći, uspio bi uhvatiti u zavjesu, o čemu su poslije godinama svjedočile žute i smeđe mrlje, sve do prvoga pranja a katkad i koju godinu dulje. Neke od muha, omamljene, opijene i usporene ionako nedalekim i izvjesnim krajem - moglo se također, s krajem ljeta i početkom jeseni uloviti u krpu pa istresti na verandi, neka ih vjetar još tako polužive nosi i plete njima mrežu dalekih događaja, neznanih i stranih. Moljce bi hvatao jednom rukom – ako su bili oni spori, što lete samo u jednom pravcu, polako i pomalo iznenađeno, poput starih američkih bombardera u noći nad nekom maglenom ravnicom. One druge, brze, nepredvidive moljce, što su često mijenjali smjer i bivali zahtjevnim i teškim plijenom - dokrajčio bi pljeskanjem, Bog da mu dušu prosti. Mrave je iznosio u svemir na golim rukama, pa ih otpuhivao kao da ih je snašla kakva iznenadna i strašna oluja, osim ako ih je bivalo s proljeća toliko da bi neumorno harali kuhinjom i ugrožavali sam oltar kuhinjski – kutiju s kruhom; tada je očajan odlazio u trgovinu pa kupovao skupe i nevoljene sprejeve i praške da ih utamani. Pauke je obujmljivao krpom, koliko se to slabo i hrskavo tijelo ovijeno dugim nogama uopće obujmiti može, pa ih lagano iznosio van kroz dugačak i mračan hodnik, pričajući im dubokim i uzbuđenim glasom, kao kakav prorok – s uzdignutim kažiprstom ili čitavom šakom druge ruke, one u kojoj ne bi držao krpu, pomalo prijeteći – dok mu je pogled bivao uperen iznad svih glava, daleko u neku nikome poznatu budućnost, sa metalnim kukcima, ljudima koji lete i sićušnim tabletama umjesto večere što će ih ljudi gutati jednom, kada svega ovoga više ne bude.

Eh, što vi djeco o nevolji znate; mislio je u sebi sjećajući se kako je davno još njegov otac, tamo negdje u nekoj zloslutnoj osmerokatnici, gledajući golubima u leđa dok lete - ratovao godinama bezuspješno sa mravima; ponekada moravši potpisati i potpunu kapitulaciju, pa je poražen i gladan vezivao niti dva dana star hljeb u čvrstu najlonsku vrećicu vješajući ga na kvaku vrata; samo da ga mravi ne dosegnu, kao kakav prosjak; prosjak što do života budzašto ište tek malo spokoja u kojemu će čovjek, umoran i bezvoljan od teška i stalnog posla, poželjeti s nekim gustim, slanim i tekućim uratkom iz duboke posude - progutati dva ili tri komada prekjučerašnja kruha u tišini, stamen i pomiren sa sudbinom.

I tako, mogao si ovoga našeg junaka nerijetko vidjeti kako tu svoju nevolju rješava, ljeti i zimi podjednako - ponajvećma bos – tek u šlapama, u nekim kratkim gaćama i – kako je tada izgledalo - mrzovoljan, mumljajući i jedva razgovjetno vičući tim nesretnim stvorenjima uvijek iste stvari; odnoseći ih iz kuteva soba, hodnika i izbi u krpama što bi ih tko zna gdje samo za tu priliku pribavio i bacajući ih polužive u travu vrta:

- Idi, nesretniče, odavde. Ni ne znaš uopće gdje si došao, pa bi samo zauzeo prostor, a da bi što dodao – daleko bilo; to niti da pitaš. Idi, pa pjevaj u slobodi, ona će te grijati kao što te ovo moje ropstvo nikada neće, makar i rujanskim maglama i kišama. A ja ću ovdje plaćati komunalne prinose i grijanja, vode i struje, prireze i poreze i slivne vode, sve ću to plaćati – jer ti nećeš - i onda se bogami nećeš ovdje širiti i šepuriti o mome trošku!

Poslije su ljudi, čak žene njegove i uža familija (jer, znate već, čovjek u životu može imati najmanje tri žene, ne svaku onako kako to muškarci žene već imaju, ali svaku tako da je zove i osjeća svojom najrođenijom) poluglasno raspravljali o tome odakle mu tolika odlučnost da sve to čini; nije u drugim stvarima ni izbliza bio toliko poletan i brz; gdjegod bi u kući ili posebno oko nje valjalo štogod brzo uraditi, teško da si ga mogao vidjeti prva. Ni neustrašiv baš nije bio; kada bi s kakvim ovećim psom mimoišao na ulici, nije ga gledao s previše povjerenja- doduše, niti pas njega; ali to je već neka druga priča. Pa odakle mu onda volje da se ukoštac uhvati s tolikom mušadi, paučadi i kukčadi, bivalo je ljudima sve manje jasno, što više je vrijeme prolazilo i postajalo manje njegovim, i što ga je manje u njemu bivalo a sve više se činilo da ga nema; kako i sa svakim čovjekom jest – prvo u kućama i na putevima, a potom i u ljudskom sjećanju.

Mora biti, dolazilo se manje ili više uglas do čvrsta zaključka, da ga je na takve čini tjerala njegova škrtost. Da su ti pauci i muhe i gamad i kukci nevoljni svakovrsni mogli dodati koju lipu ili cent u njegovu zahrđalu kutijicu od tko zna kada pojedenih bombona što je stajala negdje u ladici komode u hodniku, pa da otplate vječit dug dijeljenja mjesta pod kapom nebeskom gdje jesi i gdje dišeš i živiš, on bi ih čista srca puštao do mile volje da budu s njime, i baš nikakva ga nečist ne bi brinula – u nevjerici su još godinama poslije vrtjeli glavama spominjući se tog čudnog svata. Da su mu plaćali komunalnu naknadu, taj nikada najmanje paučine iz obična kutka kuće očistio ne bi!

A kuća se s vremenom počela čistiti sve češće i temeljitije; da bi potom jednoga dana bila iz temelja preuređena i gotovo iznova sagrađena, po nečijem sasvim drugome planu i volji, da se u njoj i pored nje živi, prolazi i gine, kako se već prolazi i gine tamo gdje ljudi ne nadžive kuće, iako se tome svi u potaji nekako nadaju.

Kako bilo, ljudski će jezik često uprljati čak i nedjelo, a kako da ne bi neko djelo; davno su već mudri ljudi na više mjesta napisali da je ljudski jezik - kao kormilo brodu; niti ga vidiš, niti se usporediti po veličini mogu – a prvi drugome određuje i kuda će i kako; pa ako ti jezik uprlja nedjelo – kako da neće djelo - i ono uprljano, a bome i kakvo lijepo, čisto i dulje pamtljivo; stoga je s vremenom sasvim zanemaren učinak njegova čišćenja, no i kuća postade čvršća, stamenitija, manje prijemčiva za gamad i nametnike – pa tako, svako vrijeme dobi i izgubi svoje.

Jer možda stvar i nije u tome da ljudi nadžive kuću, već da ono vrijeme što je njihovo u njoj - pretvore u vrijeme od svjetla i dobra. Hajde, ne baš svjetla i dobra; velike su to i teško ostvarive riječi; ali – u vrijeme sa manje tmine i zla. Poslije, kada i mi shvatimo da se primakao konac našeg vremena, kako se svačijeg vremena konac već primakne - počnemo više na značenju davati takvim stvarima, ne sjećajući se više kako smo ih i koliko nipodaštavali i prljali vlastitim mislima i riječima dok su nam stvarnošću bile.

29.08.2023. u 17:41 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 28.08.2023.

Karta munja

Obzirom na to da mi je pauza... ne moram ništa objašnjavati, evo u prvom komentaru objavit ću link na Dhmz-ovu kartu munja, po njoj najbolje kada je uvećate znate gdje se približava oluja; ove danas opet dolaze ne kroz noć nego kroz dan, moglo bi biti problema kad idemo s posla doma, ili je netko vani, ili čak na moru... Ljudi - pazite se, pogotovo danas popodne; možda ovo nekome čak bude od koristi, barem više nego neke moje žvrljotine ili fotografije, a ako je bez veze i potrebe, ne zamjerite :).

28.08.2023. u 11:25 • 18 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 20.08.2023.

Hajdučki konak pod slabim svjetlom dinama

Čovjek koji je sebi naučio biti dobro društvo mogao bi to biti i drugima. Onaj koji nije, neće to sigurno biti. Da, u pravu si, sugovorniče moj: učenje je dugo, teško i bolno; traži previše vremena i daje premalo trenutne ugode. No, čak i onda kada je izgledalo kako je sve izgubljeno, upravo od njega se pružalo tanašno i važno svjetlo u tmini – toliko važno da ćemo primjerice moći zemlji (kao materi?) reći kako prva tiskana knjiga u Njoj potječe niti trideset godina nakon Gutenberga, a čak šest ranije od Krbavske bitke. Zamislite luđaka koji je tada umjesto mačeva stvarao knjige; činio je to dapače izgleda baš na mjestu koje je današnji naraštaj prekrio vodom - da od njega ne ostane kamen na kamenu; je li bio manje čudo od profesora koji nekako s proljeća djecu - onu koja žele - svakog drugog četvrtka u sedam i petnaest ujutro bez naknade priprema za maturu?

Zbog toga neizvjesna posla, toga - s učenjem - većini je važno pripadanje plemenu, ma koliko ih učili kako je takvo pripadanje vrlina - jer će za tebe druga glava bolje misliti. Jednom imaš šest, ili osam, ili dvanaest; jednom sam odabireš kamo će ti srce. Ako odabereš po snazi, a najviše ih tako čini (najlakše je) - oslabit ćeš, ma koliko ti se puta činilo da je važno, najvažnije pitanje jedno: koliko nas ima?

Koliko nas ima! Upri se o istinu, pa samome sebi priznaj: nisi odabrao igru, odabrao si pobjede; nisi odabrao ljubav - odabrao si snagu; u pobjedama gomile i pojedinac je sigurniji; u toj priči nimalo nije odlučivalo tvoje srce, nego um! Iza tebe pružaju se uvis, kao da je do pod samo nebo - stotine, tisuće, možda i čitav milijun; što nas je više i što smo opakiji, to si i ti sam - izgleda ti - jači: moći ćete jednoga dana, kada sami sebi budete nepobjedivi - u gomili dulje i bez straha od kazne progoniti sve one drugačije. Na pustim stajalištima autobusa oko ponoći moći ćete tada - među onima što nose dugu kosu - sa dostojnom strogoćom istraživati poznaje li tko riječi svetih pjesama o vilama i sokolovima koje su neki nesretnici svojedobno zabranili; pa da lakše otkrijete one koji one nisu vaši. Moći ćete one s nepoćudnim novinama pod miškom progoniti dublje u varoš, a one u drugim, tuđim bojama sve do kraja širokih avenija.

No, bez iznimke, stići će dan u kojem ćeš konačno uvidjeti kako se to sveto i snažno Mi umanjilo, okopnilo i nestalo poput leda na osojnoj alpskoj padini ljeti - i da je od njega ostalo tek obično, puko, nejako Ja. Vidi ga, reći će oni važni, oni o kojima je tvoj svijet do tada ovisio kao šuma o vjetru: sve to manje jest, a sve više nije; iza čega čovjek sada da se krije?

Ako se potrudiš, vidjet ćeš kako uistinu iza tebe ne stoji nitko - oslabit će jarka svjetla što ti zasljepljuju oči pa ćeš nazrijeti kako nikoga nema niti iza drugih, niti iza tebe; nikoga do duge, mutne sjene.

Jednom kada uvidiš da nigdje oko tebe niti nema nikoga drugoga, junače naš - do li istih, nevoljnih osamljenika kakav si i sam - lakše ćeš gurati teške i trome pedale pod slabim svjetlom malog, već gotovo raspalog dinama. Puštaš sve da stoji još jedan čas. Cesta je mračna, duga i prepuna rupa; loš prašnjavi makadam u vreloj, sparnoj noći punoj zrikavaca, straha, nepovjerljivih hajduka i nedokučivih zvijezda padalica.

Što li je ono iza najbližeg zavoja: nevolja ili mjesto za počinak? Mliječno svjetlo sa tog starog, već raspalog generatora slabašne struje ne dopire ni do prve rupe u tlu, pa ne možeš nazrijeti ni koliko je duboka: ne budeš li sam jače i ustrajnije gurao, uzalud ti ta stara i nepouzdana naprava. Sve su se baterije istrošile; oči su odavna već slabo naviknute na mrak; mislio si da je dobro biti par; ostalo je još jedino jedno staro, ne baš pouzdano srce - i u nedalekoj travi slabašno, tko zna otkud posijano svjetalce krijesnice; pouzdan znak kako na sve nas nebo još uvijek nije zaboravilo.

Baš svi putevi vode do ruba provalije; stvar je samo u tome hoćeš li sa sobom u nju povući još nekoga, ili ćeš pokušati pomoći da još tkogod ne utone u tminu. Da, put je cilj.

20.08.2023. u 16:37 • 22 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.08.2023.

Susret

Dugo nas ne bijaše zajedno; riječi utonu, dani se zaborave, obećanja izblijede - a ja smislim prikladna opravdanja: ne trebam te, ne poznajem te, ne osjećam te više.

Previše je vremena prošlo da ne bih pronašao drugi način; novu stranicu okrenuo, novim putem zagazio gustiš - samo da pohlepno dograbim što već moram; kao da ti uopće ne znaš kako ću ti - pokorno i smjerno - prići jedne večeri da mi se spremno prepustiš.

Da ti meni - umjesto ja tebi, očima punim neke naprečac smišljene molbe za oprostom, kako sam to već poslovično vičan - šapneš da me odavna već čekaš; da miluješ, šumiš, iscjeljuješ.

Pa da se sjetim kako je sasvim dovoljno nekoliko plahih koraka nasamo - da od mene opet barem na dah sagradiš dijete.

10.08.2023. u 05:45 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 07.08.2023.

Hladne pive sjevera, nastavak

Ne radi se samo o tome je li bolje u srpnju ili kolovozu obići Trebon od Tribunja; radi se o tome da će uskoro i Trebon i Tribunj prestati biti to što jesu; možda zato u ovo doba godine biram obići prvoga, pa skoro pet dana hodati bez glasa tihom riječnom dolinom u dugim hlačama i praktički bez skidanja dugih rukava. Gdje smo ono stali? Ah, da - ne radi se samo o tome je li bolje za dvadeset eura jesti lignje iz obližnjeg supermarketa ili za šest čitav meni sa bramborovom juhicom i knedličkama sa divljači; ili je li bolje piti toplo crno vino za trideset eura ili ledenu pivu za trideset kruna krigla; radi se o tome da nekako – ne radiš što radi većina. Dalje: možda, ali samo možda, da većina nije obavezno činila ono što većina radi, i da im se taj možeš, možda, izaberi – nije pretvorio u moraš – bilo bi bolje. Ne nama, nama je itekako dobro; onima koji dolaze – ako ih uopće bude.
Pa onda sjedneš u to limeno čudo koje još služi; pokupite nešto krpa, škornji, štapova, torbaka; izljubite se sa svojtom i prijateljima – i nestanete na tih nekoliko dana, dolinama dubokih i velikih rijeka prema sjeveru; rijeka što će, kada se budete vraćali, već biti pravi gangesi i huanghoi što prijete čitavim ravnicama i gradovima i donose smrt i razaranje; no kada vi još uz njih budete jedrili – i u onom i u ovom pravcu, bit će to tamnozelene šušteće ljepotice. Nekadašnji štaglji i tavani i tamo su danas već većinom postali dvokrevetne sobe sa zasebnim kupaonicama; jedino su one tamo bliže tim nekim nepoznatim čudima i koštaju možda petinu ovih kod nas. Pa onda ostavite svoju gomilu lima na točki A, i tako se spuštate i spuštate uz rijeku, gradiće i sela; kada vam se više ne da, koristite zapravo besplatne autobuse i vlakove (čak i Englezi priznaju kako je Češka najbolja zemlja na kugli zemaljskoj što se željeznice tiče) i tako konačno stignete i do nekog velikog, glavnog, sada više ne tako prepunog kao za Uskrs jedne nedavne godine – više on liči na onaj usnuli zamak iz vaših snova kojim ste tri tjedna šetkali kada vam je bilo dvadeset i kada se to moglo za sto maraka. LJudi su i dalje druželjubivi i razgovorljivi; svako malo zapodjeneš neku priču; zanimljivo je i lijepo.
Eto tako; radi katastrofe u Sloveniji morali smo ove godine otkazati tradicionalno hodanje uz Soču; možda ostane još što za jesen; iako tamo srećom i nije bilo neke posebne katastrofe - sjećam se plazova blata koji su znali zatrpati Log pod Mangrtom, a i imao bih osjećaj da plešem na sprovodu. Zato možemo do Kozjanskog parka, kad već traje godišnji; na kavici u Dobovi možemo popričati sa domačim Vampirjima (da, naziv dolazi od slovenskog naziva za tripice, fileke, škembiće: vampi); i oni kao i naši poznanici u Drenju plove luftmadracima po blatnom jezeru i čekaju da i ova katastrofa propadne kao i sve što će propasti, pod kućama koje su građene tako da voda ne dopre ni do pola podruma. Vele da će drugi tjedan toplinski udar; naravno – mi ćemo biti u njegovoj žiži; mora se otići pogledati starce na more; nema druge, godišnji je već na polovici. Idealno za posljednju knjigu Zastava uz šum jutrom probuđenog mora kada se najbolje čita, za dalek i neizvjestan kvalifikacijski turnir u Istanbulu, za obaviti nešto zaostalog posla što je stigao za vrijeme godišnjeg – online, u dugim popodnevima punim jare i dosade; za duge šetnje uvečer pustim plažama i zagrljaje umjesto prvih dugih rukava; prvih nakon ovog sjevera gore.
Veranda i dalje pri jačoj kiši curka; uz Najdražin prijesto spremno leži škaf za punjenje pegle i hladnjaka u autu; sin se umjesto da troši pare u teretani pred tjedan dana bančenja sa svojim dečkima negdje između Biograda i Šibenika - popeo gore pa uz moje znalačko sekundiranje s vrha ljestvi (hoćeš vode, hoćeš jastuk za koljena, sjedni, ne diži guzu toliko) - malo presložio crijepove i pošpricao nekom impregnacijom; tata je prestar, pretrapav i prenespretan da to obavi pored mladih snaga punih dobre volje (na moje pružanje biciklističke kacige, za sunce, samo je prezrivo odmahnuo rukom na koju je na moje inzistiranje navukao one gumene rukavice u kojima su naše bake prale pod). Hvala Bogu, stigao je i dan sa izgleda već šesnaest sati bez kiše, tek je sada počela kuckati po dimnjaku, pa se takvo što oko podneva moglo obaviti – da se na vjetru, a ne na suncu sve osuši do sada. Bit će valjda dovoljno dok ujesen ne dočekamo majstore, još im uvijek nismo upali na listu čekanja niti dobili INCON, ili dok se negdje od Odre, Špička ili sa Rakitana ne ukaže bratić, pa kao mačak prođe triput tim krovištem i presloži ga kako treba uz gajbu pive.
Dobro je; svakako da je dobro; no – ako je nama dobro, to ne znači da je i drugima dobro; ako ima ikakvog smisla u putovanjima, onda je to – sjesti i popričati sa drugim čovjekom, upitati ga kako je i što radi; uvidjeti da nema smisla u bježanjima i osamljivanjima. Nekome je sada nakon svega sjekira upala u med; nekome je upravo tegla s medom pala i razbila se, a netko pojma nema što je med; kamo li onaj sa orasima.
Stavit ću ključ u bravu i spustiti rolete pa misliti o svim tim promjenama i o tome kako sve ostaje isto; dugo već mi ledena piva nije bolje prijala od toplog crnog vina (i ukazivala na u gram istu brojku na vagi kada sam se vratio s puta). Pri tome, sjetit će me ta moja transformacija i činjenice da već dvije jeseni ne mogu okusiti pohane sunčanice a prije sam se davio u njima – no sada mogu jesti šampinjone, a nisam ih prije smio okusiti; nemam pojma o čemu je riječ, ali sjetilo me ovo sa vinom i pivom baš toga. Nešto se događa, najvjerojatnije sa mnom: činjenica da ti je glava jedne noći izrasla na tabanima (iako toga teško da možeš biti svjestan) morala bi sama po sebi značiti da se svijet nesumnjivo okrenuo naglavce.