vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 29.08.2023.

Gospodar bez muha


Težak je pomalo bio taj čovjek, sumnjičav već prilično, a i mrzovoljan što starijim je bivao; nije baš bilo previše dana u životu što su mu u ostali - u kojima bi ga našao dobre volje. Prije će biti da ga je štošta iz mladosti tištilo i pritiskalo mu grud; kako to već dođe starijim ljudima, kada još ne prođe vrijeme da bi čovjek htio, a pred njim je vrijeme da se ne može moći.

Ono po čemu je poznat i koristan u svojoj kući bio - jest to da nikakva straha prema paucima, mravima i gamadi svakovrsnoj pokazivao nije. Kako je daljom bivala godina u kojoj se kuća preuredila, tako je i taj nesretni rod i soj mnogonožaca navalio na nju; slabije se i čistila – ruku na srce staviti valja; pa nisu više rijetkima bivali trenuci u kojima bi ga tkogod od tada još brojnih ukućana, usplahiren i uzbuđen od nezvana gosta u sobi, pozivao da brzo riješi stvar. Posebno je ženska čeljad na takva bića osjetljiva; nisu to bivale neke opasne beštije – kukci svih vrsta i fela, muhe dosadne i zunzave; pauci kućni, malenih tijela i možda malo duljih nogu, što su naumili negdje u miru i polumraku kakve loše čišćene sobe satkati svoju mrežu, pa u njoj u miru dočekati starost – baš nekako kao i on.


Eto, tako si svako malo mogao iz kojeg dijela kuće čuti glasan i plačljiv poziv da se čim prije dođe i ukloni nevolja.

Muhe je znalački puštao da kroz mračno prizemlje prolete prema svjetlu, pa im otvarao komarnike i svjetlarnike; tek pokoju, upornu i dosadnu što takav put nije znala naći, uspio bi uhvatiti u zavjesu, o čemu su poslije godinama svjedočile žute i smeđe mrlje, sve do prvoga pranja a katkad i koju godinu dulje. Neke od muha, omamljene, opijene i usporene ionako nedalekim i izvjesnim krajem - moglo se također, s krajem ljeta i početkom jeseni uloviti u krpu pa istresti na verandi, neka ih vjetar još tako polužive nosi i plete njima mrežu dalekih događaja, neznanih i stranih. Moljce bi hvatao jednom rukom – ako su bili oni spori, što lete samo u jednom pravcu, polako i pomalo iznenađeno, poput starih američkih bombardera u noći nad nekom maglenom ravnicom. One druge, brze, nepredvidive moljce, što su često mijenjali smjer i bivali zahtjevnim i teškim plijenom - dokrajčio bi pljeskanjem, Bog da mu dušu prosti. Mrave je iznosio u svemir na golim rukama, pa ih otpuhivao kao da ih je snašla kakva iznenadna i strašna oluja, osim ako ih je bivalo s proljeća toliko da bi neumorno harali kuhinjom i ugrožavali sam oltar kuhinjski – kutiju s kruhom; tada je očajan odlazio u trgovinu pa kupovao skupe i nevoljene sprejeve i praške da ih utamani. Pauke je obujmljivao krpom, koliko se to slabo i hrskavo tijelo ovijeno dugim nogama uopće obujmiti može, pa ih lagano iznosio van kroz dugačak i mračan hodnik, pričajući im dubokim i uzbuđenim glasom, kao kakav prorok – s uzdignutim kažiprstom ili čitavom šakom druge ruke, one u kojoj ne bi držao krpu, pomalo prijeteći – dok mu je pogled bivao uperen iznad svih glava, daleko u neku nikome poznatu budućnost, sa metalnim kukcima, ljudima koji lete i sićušnim tabletama umjesto večere što će ih ljudi gutati jednom, kada svega ovoga više ne bude.

Eh, što vi djeco o nevolji znate; mislio je u sebi sjećajući se kako je davno još njegov otac, tamo negdje u nekoj zloslutnoj osmerokatnici, gledajući golubima u leđa dok lete - ratovao godinama bezuspješno sa mravima; ponekada moravši potpisati i potpunu kapitulaciju, pa je poražen i gladan vezivao niti dva dana star hljeb u čvrstu najlonsku vrećicu vješajući ga na kvaku vrata; samo da ga mravi ne dosegnu, kao kakav prosjak; prosjak što do života budzašto ište tek malo spokoja u kojemu će čovjek, umoran i bezvoljan od teška i stalnog posla, poželjeti s nekim gustim, slanim i tekućim uratkom iz duboke posude - progutati dva ili tri komada prekjučerašnja kruha u tišini, stamen i pomiren sa sudbinom.

I tako, mogao si ovoga našeg junaka nerijetko vidjeti kako tu svoju nevolju rješava, ljeti i zimi podjednako - ponajvećma bos – tek u šlapama, u nekim kratkim gaćama i – kako je tada izgledalo - mrzovoljan, mumljajući i jedva razgovjetno vičući tim nesretnim stvorenjima uvijek iste stvari; odnoseći ih iz kuteva soba, hodnika i izbi u krpama što bi ih tko zna gdje samo za tu priliku pribavio i bacajući ih polužive u travu vrta:

- Idi, nesretniče, odavde. Ni ne znaš uopće gdje si došao, pa bi samo zauzeo prostor, a da bi što dodao – daleko bilo; to niti da pitaš. Idi, pa pjevaj u slobodi, ona će te grijati kao što te ovo moje ropstvo nikada neće, makar i rujanskim maglama i kišama. A ja ću ovdje plaćati komunalne prinose i grijanja, vode i struje, prireze i poreze i slivne vode, sve ću to plaćati – jer ti nećeš - i onda se bogami nećeš ovdje širiti i šepuriti o mome trošku!

Poslije su ljudi, čak žene njegove i uža familija (jer, znate već, čovjek u životu može imati najmanje tri žene, ne svaku onako kako to muškarci žene već imaju, ali svaku tako da je zove i osjeća svojom najrođenijom) poluglasno raspravljali o tome odakle mu tolika odlučnost da sve to čini; nije u drugim stvarima ni izbliza bio toliko poletan i brz; gdjegod bi u kući ili posebno oko nje valjalo štogod brzo uraditi, teško da si ga mogao vidjeti prva. Ni neustrašiv baš nije bio; kada bi s kakvim ovećim psom mimoišao na ulici, nije ga gledao s previše povjerenja- doduše, niti pas njega; ali to je već neka druga priča. Pa odakle mu onda volje da se ukoštac uhvati s tolikom mušadi, paučadi i kukčadi, bivalo je ljudima sve manje jasno, što više je vrijeme prolazilo i postajalo manje njegovim, i što ga je manje u njemu bivalo a sve više se činilo da ga nema; kako i sa svakim čovjekom jest – prvo u kućama i na putevima, a potom i u ljudskom sjećanju.

Mora biti, dolazilo se manje ili više uglas do čvrsta zaključka, da ga je na takve čini tjerala njegova škrtost. Da su ti pauci i muhe i gamad i kukci nevoljni svakovrsni mogli dodati koju lipu ili cent u njegovu zahrđalu kutijicu od tko zna kada pojedenih bombona što je stajala negdje u ladici komode u hodniku, pa da otplate vječit dug dijeljenja mjesta pod kapom nebeskom gdje jesi i gdje dišeš i živiš, on bi ih čista srca puštao do mile volje da budu s njime, i baš nikakva ga nečist ne bi brinula – u nevjerici su još godinama poslije vrtjeli glavama spominjući se tog čudnog svata. Da su mu plaćali komunalnu naknadu, taj nikada najmanje paučine iz obična kutka kuće očistio ne bi!

A kuća se s vremenom počela čistiti sve češće i temeljitije; da bi potom jednoga dana bila iz temelja preuređena i gotovo iznova sagrađena, po nečijem sasvim drugome planu i volji, da se u njoj i pored nje živi, prolazi i gine, kako se već prolazi i gine tamo gdje ljudi ne nadžive kuće, iako se tome svi u potaji nekako nadaju.

Kako bilo, ljudski će jezik često uprljati čak i nedjelo, a kako da ne bi neko djelo; davno su već mudri ljudi na više mjesta napisali da je ljudski jezik - kao kormilo brodu; niti ga vidiš, niti se usporediti po veličini mogu – a prvi drugome određuje i kuda će i kako; pa ako ti jezik uprlja nedjelo – kako da neće djelo - i ono uprljano, a bome i kakvo lijepo, čisto i dulje pamtljivo; stoga je s vremenom sasvim zanemaren učinak njegova čišćenja, no i kuća postade čvršća, stamenitija, manje prijemčiva za gamad i nametnike – pa tako, svako vrijeme dobi i izgubi svoje.

Jer možda stvar i nije u tome da ljudi nadžive kuću, već da ono vrijeme što je njihovo u njoj - pretvore u vrijeme od svjetla i dobra. Hajde, ne baš svjetla i dobra; velike su to i teško ostvarive riječi; ali – u vrijeme sa manje tmine i zla. Poslije, kada i mi shvatimo da se primakao konac našeg vremena, kako se svačijeg vremena konac već primakne - počnemo više na značenju davati takvim stvarima, ne sjećajući se više kako smo ih i koliko nipodaštavali i prljali vlastitim mislima i riječima dok su nam stvarnošću bile.


29.08.2023. u 17:41 • 13 KomentaraPrint#^
  • savršen post za ne pročitati, ali srdačno te pozdraviti, to uvijek
    p.s.
    bilo bi lakše da sam bar nešto šire ruke sa smajlićima,
    ali neka zaključi tko i što hoće, a i ne mora baš

    -- Blumi -- 29.08.2023. u 18:33

  • ja neću ništa baš zaključivati, samo ću se, Dražene, od srca nasmijati

    -- j. -- 29.08.2023. u 19:25

  • Dirljiv tekst, možda ne možemo produžiti vlastiti život, ali možemo buba, bubamarica, pčelica, paučići, skarabej, male mušice nad prezrelim voćem. I Jungova priča o skarabeju. Znate ju? O sinkronicitetu. Što više počinjem razmišljati manje mogu ubiti bubu, jako lijepa Vaša priča, podsjeća me na Paljetkovog Miša:

    MIŠ
    (Miš je rasprostranjen po cijeloj zemaljskoj kugli. Promatrajući miša vidimo da je doista lijepa i vitka životinja, ali on ne može izazvati simpatije čovjeka.)

    Svakoga dana čujem pod podom miša, dôđe ujutro oko devet kod stola, tamo radi marljivo jedno pola sata, a onda opet javi se tek popodne u drugoj sobi, glode pod prozorom, pa opet iščezne (možda hladi nožice svoje, ili zube), jer on se popet pokušava bez dvojbe ovamo; zatim čujem opet ga oko devet i pet navečer (mogu naviti prema njemu i sat), on opet ruje točno pod mojom glavom pod posteljom gdje snujem zamisli koje liče na njegove, jer tu je taj miš i svakog dana to radi (ja bih s nogu pao da radim tako i toliko); on žudi bez dvojbe gore, ne znam zbog čega, ali gore ne dolazi svejedno, a ni ja, zasad, dolje, premda mi i to padne na pamet: ipak ljudi nemaju bilo kakvu potrebu (dok on ore) silazit dolje k njemu i to je, mislim, bolje

    (i on to misli); slušam kako se pomno trudi taj miš pod podom, sretan što imam učitelja pod ovim svojim podom (koji je nada mnom)

    Mislim da će Vam se dopasti MIŠ, nema ga na netu.

    Vaša priča je i tužna, o otkupljivanju bez grijeha nekad.

    -- starry night -- 29.08.2023. u 19:57

  • Kakva sjajna crtica, taj Miš, i koliko je uopće truda trebalo za to prepisati, od srca hvala :))), a kao da je pisana za ... takve poput mene ("ja bih s nogu pao da radim tako i toliko").
    A dobro, svi mi imamo neke svoje grijehove, život je skup grijehova, dvoje ljudi zajedno nisu ništa drugo nego zbirka zala koja su kroz vrijeme jedno drugome počinili, pa onda iz toga ili mogu proizvesti nešto ili ništa... možda je mračno to gledanje, ali često to nešto mračno i tajnovito daje pogonsko gorivo za izlaz na površinu, za utjehu, pa vraćanje povjerenja, za ljepotu, pouzdanje i snagu. Razočaranja nisu trajna, barem ne ona koja se ne tiču zdravlja, ljepote, vremena, nego samo nekih stvari u životu koje dođu i prođu, kao što su novac, imanje, posao, prilike u tom okružju. Mogao sam ili mogla sam ovo i ono, a zapravo nisi mogao ništa; dvoje u bijegu, držeći se za ruke, pogleda povremeno uprotga u nebo - brišu sve nevolje kao par zaboravljenih suza.

    Joj, ovaj Miš, ovo je stvarno takav biser, ovo ću spremiti, to je tako snažna životna škola, sjajno, sjajno, još jednom hvala na trudu :))))

    -- j. -- 29.08.2023. u 20:38

  • Samo mobitelom fotkam stranicu i dobijem pdf, čas posla. Miš je iz moje knjige Ubežne pesni - Izbjegle pjesme, Luka Paljetka. Jako mi je drago da Vam se sviđa, i ja sam ga zapamtila između drugih pjesama :)

    Svi ti samci u književnosti, i ovaj Vaš iz ove priče, i ostarjeli Heathcliff, Batorić Gjalskog, pa Maupassantovi samci, Camusovi, Kafkini, pa i Tesla, liče jedan na drugog, izuzetni, gotovo mračni likovi :)) Žena je manje sama kad je sama, čini mi se :))

    -- starry night -- 29.08.2023. u 21:16

  • Ma svaka čast - majstor priče. Bube nikako ne volim, ali srećom - izgleda ni bube ne vole mene.:)))) Ljubim!

    -- luki2 -- 29.08.2023. u 21:45

  • svakako, svakako; žene su više priučene samoći, ne treba to puno argumentirati, meni je dovoljno poći od sebe sama; mi muškarci nemamo štofa za bivanje samim u sobama, nego za osvajanje svjetova; tako barem ovaj (svijet) funkcionira; iako, sigurno da se u književnosti dade naći ženskih likova koji odgovaraju opisu, ali generalno, doista - nemaju toliko tmine u sebi... eh, sad, ne mogu ipak samo tako staviti ovog mog bezimenog lika u kontekst ovih imena; da sam ja neki tip (kako je gore sjajno rečeno) kao ovaj miš što radi, trudi se i uporno kopa, onda bi taj moj lik dobio neke konture, težinu, dubinu, dimenzije, jasnoću, vrijednost; ovako, ja sam samo puki namjernik koji nešto nevješto skicira na komad papira; svjetlo nije baš jako, večer je već duboko odmakla, pa se dobonamjernu čovjeku može učiniti da se iz te skice nazire nešto više...
    imam ja jedan projekt u životu, pisat ću jednom o tome, pisat ću o pisanju; taj bi projekt mogao uključivati stvaranje likova, crtanje jasno i odlučno, a ne ovako, u nekim pokušajima; uglavnom, još jednom, od srca hvala na sudjelovanju :))

    -- j. -- 29.08.2023. u 21:51

  • Jer možda stvar i nije u tome da ljudi nadžive kuću, već da ono vrijeme što je njihovo u njoj - pretvore u vrijeme od svjetla i dobra.

    sve si rekao :)

    -- smjehotvorine -- 30.08.2023. u 05:28

  • Mali mišek:))) neče nikog pojesti...moja hčera ima skoro 36 god i boji se običnog pauka:))) a ja bežim kad vidim vani onog malog martinčka sa dugimmmm repičem...trkom idem:)))

    -- modrina neba -- 30.08.2023. u 11:20

  • Nisu bube krive jer su bube žive:-)... e, sad.. neko ih klopi nogom, rukom, novinom......a ja ko ovaj tvoj iz priče...dugonoge pauke u šaku pa u vrt, buba mare isto, invaziju mrava nemam al pokojeg zalutalog opet u vrt.....nisam ja svetica...komaraca trag di god stignem, a ni muhe ne volim da mi se muvaju po kući.....a da smo gospodari nad sitnima, jesmo.....ne bi tako s lavom, slonom, tigrom...:-))

    -- morska iz dubina -- 31.08.2023. u 14:27

  • Zanimljiva životna filozofija

    -- Lastavica -- 31.08.2023. u 14:34

  • mene je ovo silno rastužilo....i vratilo film sjećanja na jednu kuću, koja ne sliči onoj danas, u kojoj su i oko koje su njene kvrgave ruke rađale ljudskost i tamanile sve što je trebali istrijebljeno biti...pa onda onaj osjećaj kada ne prepoznaje više svoj hodnik (ganjak) jer ga nema, nema ni špajze sa svim mogućim mirisima namirnica, nema soba do puta, firangi što lagano vijore, kožnog sica s ponjavom na verandi, ni verande, ni avlija više nije ista...svi životi koji su bili odživljeni tamo razišli se po svijetu, a ona više ne prepoznaje ništa od toga jer...sve je novo, veće, drugačije i - tuđe, samo ponekad s mlatilicom za muhe , sjedeći kraj stola i gledajući kroz prozor u avliju il' čitajući s dvoje naočale, obruši se mlatilicom na dosadnu zujaru na kuhinjskom stolu: Gaduro jedna!
    ajme j. baš si mi je izvukao iz sjećanja (moju baku)...
    oprosti na ovako duuugom komentaru, morala sam :)

    -- White Lilith -- 01.09.2023. u 10:16

  • A tko/što je Gospodar muha? Gospodar ničega! Vrag, đavo, Nečastivi, Belzebub Trebalo bi napisati tekst pod nazivom Muhe bez gospodara ili po hrvatski BUBE bez gospodara.
    Gospodara bez muha u najnovijoj domaćoj priči o netrpeljivosti djeluje u smislu konačnog rješenja.

    -- Potok -- 03.09.2023. u 16:03

ponedjeljak, 28.08.2023.

Karta munja

Obzirom na to da mi je pauza... ne moram ništa objašnjavati, evo u prvom komentaru objavit ću link na Dhmz-ovu kartu munja, po njoj najbolje kada je uvećate znate gdje se približava oluja; ove danas opet dolaze ne kroz noć nego kroz dan, moglo bi biti problema kad idemo s posla doma, ili je netko vani, ili čak na moru... Ljudi - pazite se, pogotovo danas popodne; možda ovo nekome čak bude od koristi, barem više nego neke moje žvrljotine ili fotografije, a ako je bez veze i potrebe, ne zamjerite :).

28.08.2023. u 11:25 • 18 KomentaraPrint#^
  • ja se ravnam po sinoptičkoj karti i radaru, a tu su i munje. dobro, znam nešto o meteorologiji pa mi nije neki veći problem, međutim nikad se ne može sa sigurnošću prognozirat jačina oluje, u principu, što je zrak na nekom području zagrijaniji a zrak koji dolazi hladniji to će oluja bit snažnija, bitnu ulogu igra i raspored tlaka koji je direktno vezan sa temperaturom.

    -- kako_ti_kupus -- 28.08.2023. u 11:50

  • Kupus, ako ima neki bolji link, slobodno podijeli, pozdrav i hvala :).

    -- j. -- 28.08.2023. u 11:55

  • mene je strah neznanja i nepredvidjanja i svih slučajnosti na svakom mjestu

    -- Donabellina -- 28.08.2023. u 11:56

  • evo je rječita stavila linkove koje i sam koristim s tom razlikom da ja ne koristim radar-animaciju već realnu sliku koja je, a posvjedočio sam se izuzetno precizna, također isto mogu kazati i za windy gdje ti još daje i dinamičku adaptaciju vjetra, mislim, imaš to i na dhmz-u u programu aladin, ali mi se ovi čine precizniji, za brzi uvid koristim freemeteo koji je također prilično pouzdan, ali on ti ne daje širu sliku. baj d'vej kod nas je nered uvijek radila đenovska ciklona a kad vidiš windy animaciju bit će ti jasno i zašto :)

    -- kako_ti_kupus -- 28.08.2023. u 12:26

  • Treba malo osvježenja samo da opet ne budu super čelije a i da munje ne budu preglasne-pas mi ih se boji. :)

    -- TEATRALNI -- 28.08.2023. u 12:33

  • I ja sam instalirala aplikaciju Alarm za kišu pa se lako prati kretanje nepogode....

    -- morska iz dubina -- 28.08.2023. u 12:39

  • meni ljudi gušteri koji upravljaju haarpovima obavještavaju o svemu, odmah nakon billa gatesa

    -- Supatnik -- 28.08.2023. u 13:41

  • ja imam kućicu za vremensku prognozu, ona izlazi kad je sunce, kavalir s kišom i nikad, nikad se neće sresti :*****((

    -- starry night -- 28.08.2023. u 14:20

  • Neka ti je pauza lagana i obogaćujuća. :)

    -- Kockavica -- 28.08.2023. u 15:39

  • Zanimljivo, otkad sam posljednji puta bio na toj stranici DHMZ, kao da se napravio neki zid od štajaznam, Salzburga do Unija, i miče se jako, jako sporo; nadam se da su ljudi u Istri dobro.
    Annaboni, da; život je skup slučajnosti samo neke možemo s dosta pouzdanja predvidjeti
    kupus i Dvi-tri, hvala; da to je ista ta stranica samo je slika drugačija, meni se činilo da su munje sigurniji znak nevolje :) za ovaj windy nisam znao, to sigurno da više treba vama na pučini, želim mirno more i ne idite Dvi-tri dalje od uvale bar do četvrtka :))
    Teatralni, izgleda da je pogodilo Istru, vidjet ćemo
    morska, pogledat ću
    supatnik, jesi ti provjerio kakve su to oluje na kraju a ne na početku kolovoza? :)))
    starry night, sjajno, imam i ja doma onaj barometar sa kazaljkom iz šezdesetih, taj mi je nekada pouzdaniji od yr.no ili dhmz-a, samo ne mogu ovdje staviti link :), a zapravo mi i taj sve manje treba, samo slušam moj tlak kad me počne ljuljati :))

    -- j. -- 28.08.2023. u 16:13

  • Kockavica, hvala na lijepim željama, iako, bolje je doma, svakako :)))

    -- j. -- 28.08.2023. u 16:34

  • Munja zna biti od velike koristi. A njen put nebom, još uvijek pokušavaju uhvatiti. Haha

    -- matebalota -- 28.08.2023. u 19:13

  • Hvala Ti! U svakom slučaju je korisno. Ljubim!

    -- luki2 -- 28.08.2023. u 21:28

  • Gledao sam kartu munja ujutro, bila je lijepo "išarana".

    -- viatrix -- 28.08.2023. u 23:26

  • Kod mene sve okej u BJ. :))))

    -- Galaksija -- 29.08.2023. u 00:16

  • biti koristan, pazi da se ne utopiš, ali dobro, i utopisti imaju pravo vjerovati i nadati se da su egzaktni podaci točniji i korisniji od predviđanja vidovitih

    -- Blumi -- 29.08.2023. u 15:37

nedjelja, 20.08.2023.

Hajdučki konak pod slabim svjetlom dinama

IMG-20230820-115734

Čovjek koji je sebi naučio biti dobro društvo mogao bi to biti i drugima. Onaj koji nije, neće to sigurno biti. Da, u pravu si, sugovorniče moj: učenje je dugo, teško i bolno; traži previše vremena i daje premalo trenutne ugode. No, čak i onda kada je izgledalo kako je sve izgubljeno, upravo od njega se pružalo tanašno i važno svjetlo u tmini – toliko važno da ćemo primjerice moći zemlji (kao materi?) reći kako prva tiskana knjiga u Njoj potječe niti trideset godina nakon Gutenberga, a čak šest ranije od Krbavske bitke. Zamislite luđaka koji je tada umjesto mačeva stvarao knjige; činio je to dapače izgleda baš na mjestu koje je današnji naraštaj prekrio vodom - da od njega ne ostane kamen na kamenu; je li bio manje čudo od profesora koji nekako s proljeća djecu - onu koja žele - svakog drugog četvrtka u sedam i petnaest ujutro bez naknade priprema za maturu?

Zbog toga neizvjesna posla, toga - s učenjem - većini je važno pripadanje plemenu, ma koliko ih učili kako je takvo pripadanje vrlina - jer će za tebe druga glava bolje misliti. Jednom imaš šest, ili osam, ili dvanaest; jednom sam odabireš kamo će ti srce. Ako odabereš po snazi, a najviše ih tako čini (najlakše je) - oslabit ćeš, ma koliko ti se puta činilo da je važno, najvažnije pitanje jedno: koliko nas ima?

Koliko nas ima! Upri se o istinu, pa samome sebi priznaj: nisi odabrao igru, odabrao si pobjede; nisi odabrao ljubav - odabrao si snagu; u pobjedama gomile i pojedinac je sigurniji; u toj priči nimalo nije odlučivalo tvoje srce, nego um! Iza tebe pružaju se uvis, kao da je do pod samo nebo - stotine, tisuće, možda i čitav milijun; što nas je više i što smo opakiji, to si i ti sam - izgleda ti - jači: moći ćete jednoga dana, kada sami sebi budete nepobjedivi - u gomili dulje i bez straha od kazne progoniti sve one drugačije. Na pustim stajalištima autobusa oko ponoći moći ćete tada - među onima što nose dugu kosu - sa dostojnom strogoćom istraživati poznaje li tko riječi svetih pjesama o vilama i sokolovima koje su neki nesretnici svojedobno zabranili; pa da lakše otkrijete one koji one nisu vaši. Moći ćete one s nepoćudnim novinama pod miškom progoniti dublje u varoš, a one u drugim, tuđim bojama sve do kraja širokih avenija.

No, bez iznimke, stići će dan u kojem ćeš konačno uvidjeti kako se to sveto i snažno Mi umanjilo, okopnilo i nestalo poput leda na osojnoj alpskoj padini ljeti - i da je od njega ostalo tek obično, puko, nejako Ja. Vidi ga, reći će oni važni, oni o kojima je tvoj svijet do tada ovisio kao šuma o vjetru: sve to manje jest, a sve više nije; iza čega čovjek sada da se krije?

Ako se potrudiš, vidjet ćeš kako uistinu iza tebe ne stoji nitko - oslabit će jarka svjetla što ti zasljepljuju oči pa ćeš nazrijeti kako nikoga nema niti iza drugih, niti iza tebe; nikoga do duge, mutne sjene.

Jednom kada uvidiš da nigdje oko tebe niti nema nikoga drugoga, junače naš - do li istih, nevoljnih osamljenika kakav si i sam - lakše ćeš gurati teške i trome pedale pod slabim svjetlom malog, već gotovo raspalog dinama. Puštaš sve da stoji još jedan čas. Cesta je mračna, duga i prepuna rupa; loš prašnjavi makadam u vreloj, sparnoj noći punoj zrikavaca, straha, nepovjerljivih hajduka i nedokučivih zvijezda padalica.

Što li je ono iza najbližeg zavoja: nevolja ili mjesto za počinak? Mliječno svjetlo sa tog starog, već raspalog generatora slabašne struje ne dopire ni do prve rupe u tlu, pa ne možeš nazrijeti ni koliko je duboka: ne budeš li sam jače i ustrajnije gurao, uzalud ti ta stara i nepouzdana naprava. Sve su se baterije istrošile; oči su odavna već slabo naviknute na mrak; mislio si da je dobro biti par; ostalo je još jedino jedno staro, ne baš pouzdano srce - i u nedalekoj travi slabašno, tko zna otkud posijano svjetalce krijesnice; pouzdan znak kako na sve nas nebo još uvijek nije zaboravilo.

Baš svi putevi vode do ruba provalije; stvar je samo u tome hoćeš li sa sobom u nju povući još nekoga, ili ćeš pokušati pomoći da još tkogod ne utone u tminu. Da, put je cilj.

20.08.2023. u 16:37 • 22 KomentaraPrint#^
  • Već neko vrijeme promišljam o pripadanju i grupama, od kad sam otpala iz svog čopora tražim odgovore po litereturi, analiziram....
    I nismo mi puno napredovali od instinkta koji vode stado, jato, plovu ili čopor.
    Grupiramo se po istim principima po kojima se grupiraju gomile životinja. Nema tu puno promišljanja, to su sile prirode

    -- Iznajmljivačica -- 20.08.2023. u 17:35

  • Mene, iznenađujuće podsjeća na pjesmu u prozi.
    Strah je taj koji čovjekovo ja gura u mi, nas.
    Opet, čovjek je društveno biće. Nije osuđeno na
    Osobno tumaranje kroz tamu niti pad u jamu.

    -- matebalota -- 20.08.2023. u 18:03

  • Ja se nadam da kada će mi trebati, da će netko stajati iza mene.

    -- viatrix -- 20.08.2023. u 19:37

  • Ogoljeno JA, bez obzira na uzrok i razlog, ima mogućnost izbora....usavršit to JA do ljudske uzvišenosti, biti i ostati mučak, uhvatit se za slamku spasa, potonut solo ili u grupi. Jakom JA ne treba zaleđe, onom slabom i neformiranom grupa je identitet i identifikacija.
    A onda opet ima i ona druga...u dvoje je sve lakše.... pozdrav, vjetre:-)

    -- morska iz dubina -- 20.08.2023. u 20:49

  • Biti u čoporu ili biti MI nije isto : u čoporu se skrivamo u istosti mnoštva, u MI smo dvoje ili četvero čak kad, ne samo da čuvamo leđa, nego idemo prsimice sačuvati ono najbliže.
    Biti prodoran i nesebičan su neki moji parametri

    -- Donabellina -- 20.08.2023. u 20:55

  • Bravo! Nikada pripadati čoporu ili zavisiti od bilo koga - oslanjaam se na sebe - pa mi nitko ništa ne može. Ako pogriješim, ja sam kriva. Ako dobro napravim - moja i samo moja zasluga. Uvijek mi se gadilo pisati pisma zahvale...Ljubim!

    -- luki2 -- 20.08.2023. u 21:08

  • Nema ništa loše u pripadanju onom voljnom, usamljeni vukovi su najčešće kreteni s kojima niko neće da ima posla, pa onda oni to prodaju ko neku uzvišenost, nešto slično onima koji analnu penetraciju prikazuju kao civilizacijski doseg

    -- Supatnik -- 20.08.2023. u 21:47

  • Rodili smo se sami i umiremo sami. Nitko ne umire za nama niti itko pred nama jer - sve je vazda sveta samoća i u nju se valja naučiti gledati bez straha, spokojno, obično, pače, milosrdno spram samoga sebe kao metafore svih. Jer ja sam svi i svi su ja, samo to nikada nećemo uspjeti mišlju dotaknuti, to mora ostati nedotaknuto mišlju, nepokvarljivo.

    Ja i supruga često, gotovo stalno razgovaramo o smrti jer se oboje od mladosti njome intenzivno bavimo u mislima. Ona je čak i umrla kao tinejđerica i uprla veliku snagu volje da se vrati u život, gotovo kao da je nadjačala Smrt. Znam joj reći: "Pogledaj, sada ugodno i lijepo razgovaramo, imamo taj psihološki tapecirung dvije duše koje se međusobno dodiruju, osjećaju, prožimaju, no u bilo kojemu momentu ja mogu - khrrr krhhh - riknuti, i najednom ti ostaješ sama u ovoj sobi, u ovome stanu, najednom bi te samoća obuzela, prekrila, najednom bi se sve promijenilo. Živimo u iluziji da smo u toplome bračnome zagrljaju, no zapravo smo ledeno sami, poput gmazova, poput stijena, i tek trebamo u sebi pronaći to zbiljsko pobratimstvo duša u svemiru, to unutarnje jedinstvo sa svima, koje ne ide protiv samoće, koje ne potire samoću. " Nije da joj baš tako govorim, ovo je dijalog samo za tebe. :))

    Trebalo bi nekako podići život na razinu iznad moždane svijesti prije nego što dođemo u dane starosti kad je "dinamo" slab na svim frontovima i po svim osnovama, duševnim i tjelesnim. Ali to nije lako. To je cjeloživotni zen-koan kojemu se pokušavamo prikrasti. Jer sva je sloboda u prevari, u nastojanju da prevarimo svoj ego koji s vremenom kristalizira, okoštava, i šalje sve slabije signale. :))

    -- Mariano Aureliano -- 20.08.2023. u 23:00

  • Btw., gledam baš večeras zadnji post @knjiškog moljca prije nego što je umro, i znaš li tko su mu ispod tog posta bila prva dva komentatora? @semper contra i @sjedokosi, koji su obojica u sljedećih nekoliko mjeseci također umrli. Zadnji post @sjedokosog bio je o smrti, u vrijeme najcrnjih dana korone umrla je njegova majka u devedesetdevetoj ili stotoj godini života. Ispalo je zbilja bizarno jer je prvi dio komentara ispod tog posta bio: "Pokoj joj duši", a onda najednom: "Pokoj ti duši." Jer je otišao kratko za majkom.

    -- Mariano Aureliano -- 20.08.2023. u 23:24

  • S Vašim tekstovima svijet definitivno postaje bolje mjesto nego prije njih. Fotografija je isto poruka - svjetlo u mraku.

    Liči pomalo to ozračje Vaše priče na Ljermontova:

    "Sam u noći idem prema drumu,
    Što kroz maglu ljeska se u gori.
    Sad pustinja nijemo sluša boga,
    I sa zvijezdom zvijezda sada zbori.

    Veličanstvom sijaju nebesa,
    Plavim sjajem nebo zemlju zali.
    Što to bolno osjeća mi srce?
    Čeka l' nešto il' za nečim žali?"...

    -- starry night -- 21.08.2023. u 00:24

  • kao lux in tenebris, zatitra pjesma i spoznaja...

    “U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
    Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
    U njenoj svježini, moje noge gaze
    I da vjetar kupa moju golu glavu.
    Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
    S dušom, od ljubavi silne opijenom,
    Na put ću poći, poput ciganina,
    Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”
    ARTHUR RIMBAUD

    -- Dinaja -- 21.08.2023. u 05:22

  • nisam stigao shvatiti što se događalo, a mislim da me trenutno nakon kratkog sažetka od susjeda niti ne zanima pa iznimno nisam ni post čitao, samo pozdrav ostavljam i vjerujem tvom promišljanju

    -- NF -- 21.08.2023. u 12:35

  • krivi komentar na krivom mjestu, isprika

    -- NF -- 21.08.2023. u 17:13

  • Treba pola života da se ovo shvati...i uvidi!

    -- Lastavica -- 21.08.2023. u 17:39

  • Netko proživi cijeli život, a ne nauči. Ili ne progleda. Ne znam koja riječ bi bila najprimjerenija. :)

    -- Galaksija -- 22.08.2023. u 11:47

  • Sviđa mi se ili si to samo ja tako interpretiram da ovaj tu dinamo* može biti i s velikim D:

    "Jednom kada uvidiš da nigdje oko tebe niti nema nikoga drugoga, junače naš - do li istih, nevoljnih osamljenika kakav si i sam - lakše ćeš gurati teške i trome pedale pod slabim svjetlom malog, već gotovo raspalog dinama."

    Kao mladac čitao sam Gospodara smrti i tri Naćiketine vatre te Život-Smrt-Život od gospodina Kezelea, bio čak na jednom tečaju gdje smo doživjeli iskustvo, simulaciju smrti. Od onda je prošlo kojih 15-16 godina i razmišljao sam opet o smrti sad kad mi je djed umro prije godinu i pol, nešto više od toga. Nisam od onda razmišljao o svojoj smrti, ali kad sam već kao tinejdžer s tim bavio, ne znam. Jel to utjeha ili ne, uvijek si mislim da ima vremena još za razmišljati o tome, knjige su i dalje na polici. A sad živjeti punim plućima, koliko ide.

    Lijep pozdrav!

    -- Unusual suspect -- 23.08.2023. u 14:16

  • Slažem se s facom koja se naziva matebalota. Lirika, razlivena, objašnjavajuća, mudronosna. Izdvajam ovu rečenicu koju ću popraviti/komentirati:

    "Baš svi putevi vode do ruba provalije; stvar je samo u tome hoćeš li sa sobom u nju povući još nekoga, ili ćeš pokušati pomoći da još tkogod ne utone u tminu. Da, put je cilj."

    Svi putevi vode u provaliju. SVI. Provalija je kraj, mrak, nestanak. Rub provalije je privremen, samo trenutak, a provalija je vječna. Ne može se nikome pomoći da ne utone u tminu. Može se pomoći da ne žali za svjetlom koje će nestati. Nije put cilj, nego putovanje.

    -- Potok -- 23.08.2023. u 18:31

  • Nisam posebno odgovarao nikome; lupa me ponos od činjenice da sam izvukao toliko komentara od kojih najveći dio zrači vašim osobnim proživljavanjem napisanoga a ne nekim potvrdama i slaganjem sa mojim tvrdnjama. Eto, to me najviše raduje, da nekada nečime uspijem u ljudi izvući na površinu nutrinu, najčešće lijepu, spokojnu, ispunjenu. Čuvajte se i budite dobro; hvala vam svima od srca na javljanju :).

    -- j. -- 23.08.2023. u 20:53

  • Meni je moja samoća vrh!

    -- sewen -- 24.08.2023. u 08:09

  • j. tvoj odgovor primjer je blogersko-dubrovačke diplomacije: dobar s Mlecima, dobar s Turcima. Rezultat: slobodna plovidba i slobodno postojanje.
    Čitamo se i dalje, naravno!

    -- Potok -- 24.08.2023. u 09:43

  • naš život su naši izbori, ne kroz same izbore,
    nego posljedice koje iz neumitno slijede
    p.s.
    niti smo u svemu sami, niti u grupi,
    a u grupi smo i kad toga nismo svjesni,
    gotovo identično kao i za mnoge samoće

    -- dražeN ;) -- 26.08.2023. u 10:13

  • Dođoh, vidjeh, pročitah...(jedva)-o rano rano, rano ranije....

    -- sewen -- 30.08.2023. u 07:11

četvrtak, 10.08.2023.

Susret

Dugo nas ne bijaše zajedno; riječi utonu, dani se zaborave, obećanja izblijede - a ja smislim prikladna opravdanja: ne trebam te, ne poznajem te, ne osjećam te više.

Previše je vremena prošlo da ne bih pronašao drugi način; novu stranicu okrenuo, novim putem zagazio gustiš - samo da pohlepno dograbim što već moram; kao da ti uopće ne znaš kako ću ti - pokorno i smjerno - prići jedne večeri da mi se spremno prepustiš.

Da ti meni - umjesto ja tebi, očima punim neke naprečac smišljene molbe za oprostom, kako sam to već poslovično vičan - šapneš da me odavna već čekaš; da miluješ, šumiš, iscjeljuješ.

Pa da se sjetim kako je sasvim dovoljno nekoliko plahih koraka nasamo - da od mene opet barem na dah sagradiš dijete.


10.08.2023. u 05:45 • 13 KomentaraPrint#^
  • S morem....:-)) divno, uživaj Vjetre, svim svojim čvorovima:-)

    -- Sarah -- 10.08.2023. u 06:24

  • more sve isplahne, i strah, i oproste, i nemire. a onda opet plima...

    -- stara teta -- 10.08.2023. u 06:45

  • Gledam ovih par rečenica pa provjeravam još jednom, pa još jednom, jel to onaj isti vjetar koji piše kilometarske komentare :))
    Čitala sam onaj prethodni post i mislim si, još ćemo se negdje sresti po Kozjanskom parku i okolici, mislim da bi s tvojom boljom polovicom našla kakvu zajedničku temu :)))) Tamo mi dolazimo na godišnji svake godine, to nam je baš odmor, tamo punimo baterije i zalihe domačih izdelkov do slijedećeg godišnjeg. Ove godine zbog onih putovanja koja su daleko od odmora, na pravi odmor idemo tek krajem listopada. Ali bolje ikad nego nikad.
    Ugodan ostatak godišnjeg ti želim.

    -- Flekserica -- 10.08.2023. u 08:05

  • Divno. To je o rijeci, ne može se dva puta ući u istu :))

    -- starry night -- 10.08.2023. u 09:26

  • da odrasteš do djeteta... uvijek iznova...

    -- Dinaja -- 10.08.2023. u 10:07

  • Ne valja navečer u more, bolje je ujutro kad je bonaca. :) Ja znam da mi muški više volimo navečer u zagrljaj žene negoli ujutro, no valja biti oprezan jer učas iz mraka naiđu sirene, koje samo glume da su žene, i progutaju nespremnog namjernika.

    Jako ti je lijep ovaj zapis, svaka je riječ na mjestu i sve je puno odjekujućih značenja...

    -- Mariano Aureliano -- 10.08.2023. u 10:46

  • okrećem nove listove kad želim i mogu, ili moram

    -- Blumi -- 10.08.2023. u 16:15

  • Prekrasan susret. More liječi. Zaista. Ljubim!

    -- luki2 -- 10.08.2023. u 20:16

  • Hvala vam svima, na lošem sam netu; povjetarac s mora odnosi ga kao neko lijepo sjećanje; imajte se dobro i čitamo se :).

    -- j. -- 10.08.2023. u 23:28

  • Uvijek si mislim da je dobro okrenuti list, ali da nije dobro promijeniti knjigu, ili...

    -- viatrix -- 10.08.2023. u 23:38

  • Ove godine ovdje južno užasno je slab internet.
    Nadam se da vam.je LIJEPO.
    :)

    -- Lilianke -- 13.08.2023. u 01:26

  • Uživajte ! :))

    -- Galaksija -- 14.08.2023. u 20:50

  • Ma jednostavno divno, nemam suvislije riječi :)

    -- medlife -- 19.08.2023. u 20:33

ponedjeljak, 07.08.2023.

Hladne pive sjevera, nastavak

1af2e8c0-4ade-46d9-9790-d1ed76f22b76

7a2f3acc-e58d-48ca-b381-a426bb3ebdc0

25e5e671-63a7-41c2-9e56-0f1a39bf4d54

203d95a7-410d-4519-a654-f71f7a69f172

5316b0f0-96b7-4aa5-adcf-cb560138c727

b1ab1744-a8cf-45e2-9064-28c455832d2d

eab5ab31-4f2d-48dc-80bd-e01f1e6a35d3

Ne radi se samo o tome je li bolje u srpnju ili kolovozu obići Trebon od Tribunja; radi se o tome da će uskoro i Trebon i Tribunj prestati biti to što jesu; možda zato u ovo doba godine biram obići prvoga, pa skoro pet dana hodati bez glasa tihom riječnom dolinom u dugim hlačama i praktički bez skidanja dugih rukava. Gdje smo ono stali? Ah, da - ne radi se samo o tome je li bolje za dvadeset eura jesti lignje iz obližnjeg supermarketa ili za šest čitav meni sa bramborovom juhicom i knedličkama sa divljači; ili je li bolje piti toplo crno vino za trideset eura ili ledenu pivu za trideset kruna krigla; radi se o tome da nekako – ne radiš što radi većina. Dalje: možda, ali samo možda, da većina nije obavezno činila ono što većina radi, i da im se taj možeš, možda, izaberi – nije pretvorio u moraš – bilo bi bolje. Ne nama, nama je itekako dobro; onima koji dolaze – ako ih uopće bude.
Pa onda sjedneš u to limeno čudo koje još služi; pokupite nešto krpa, škornji, štapova, torbaka; izljubite se sa svojtom i prijateljima – i nestanete na tih nekoliko dana, dolinama dubokih i velikih rijeka prema sjeveru; rijeka što će, kada se budete vraćali, već biti pravi gangesi i huanghoi što prijete čitavim ravnicama i gradovima i donose smrt i razaranje; no kada vi još uz njih budete jedrili – i u onom i u ovom pravcu, bit će to tamnozelene šušteće ljepotice. Nekadašnji štaglji i tavani i tamo su danas već većinom postali dvokrevetne sobe sa zasebnim kupaonicama; jedino su one tamo bliže tim nekim nepoznatim čudima i koštaju možda petinu ovih kod nas. Pa onda ostavite svoju gomilu lima na točki A, i tako se spuštate i spuštate uz rijeku, gradiće i sela; kada vam se više ne da, koristite zapravo besplatne autobuse i vlakove (čak i Englezi priznaju kako je Češka najbolja zemlja na kugli zemaljskoj što se željeznice tiče) i tako konačno stignete i do nekog velikog, glavnog, sada više ne tako prepunog kao za Uskrs jedne nedavne godine – više on liči na onaj usnuli zamak iz vaših snova kojim ste tri tjedna šetkali kada vam je bilo dvadeset i kada se to moglo za sto maraka. LJudi su i dalje druželjubivi i razgovorljivi; svako malo zapodjeneš neku priču; zanimljivo je i lijepo.
Eto tako; radi katastrofe u Sloveniji morali smo ove godine otkazati tradicionalno hodanje uz Soču; možda ostane još što za jesen; iako tamo srećom i nije bilo neke posebne katastrofe - sjećam se plazova blata koji su znali zatrpati Log pod Mangrtom, a i imao bih osjećaj da plešem na sprovodu. Zato možemo do Kozjanskog parka, kad već traje godišnji; na kavici u Dobovi možemo popričati sa domačim Vampirjima (da, naziv dolazi od slovenskog naziva za tripice, fileke, škembiće: vampi); i oni kao i naši poznanici u Drenju plove luftmadracima po blatnom jezeru i čekaju da i ova katastrofa propadne kao i sve što će propasti, pod kućama koje su građene tako da voda ne dopre ni do pola podruma. Vele da će drugi tjedan toplinski udar; naravno – mi ćemo biti u njegovoj žiži; mora se otići pogledati starce na more; nema druge, godišnji je već na polovici. Idealno za posljednju knjigu Zastava uz šum jutrom probuđenog mora kada se najbolje čita, za dalek i neizvjestan kvalifikacijski turnir u Istanbulu, za obaviti nešto zaostalog posla što je stigao za vrijeme godišnjeg – online, u dugim popodnevima punim jare i dosade; za duge šetnje uvečer pustim plažama i zagrljaje umjesto prvih dugih rukava; prvih nakon ovog sjevera gore.
Veranda i dalje pri jačoj kiši curka; uz Najdražin prijesto spremno leži škaf za punjenje pegle i hladnjaka u autu; sin se umjesto da troši pare u teretani pred tjedan dana bančenja sa svojim dečkima negdje između Biograda i Šibenika - popeo gore pa uz moje znalačko sekundiranje s vrha ljestvi (hoćeš vode, hoćeš jastuk za koljena, sjedni, ne diži guzu toliko) - malo presložio crijepove i pošpricao nekom impregnacijom; tata je prestar, pretrapav i prenespretan da to obavi pored mladih snaga punih dobre volje (na moje pružanje biciklističke kacige, za sunce, samo je prezrivo odmahnuo rukom na koju je na moje inzistiranje navukao one gumene rukavice u kojima su naše bake prale pod). Hvala Bogu, stigao je i dan sa izgleda već šesnaest sati bez kiše, tek je sada počela kuckati po dimnjaku, pa se takvo što oko podneva moglo obaviti – da se na vjetru, a ne na suncu sve osuši do sada. Bit će valjda dovoljno dok ujesen ne dočekamo majstore, još im uvijek nismo upali na listu čekanja niti dobili INCON, ili dok se negdje od Odre, Špička ili sa Rakitana ne ukaže bratić, pa kao mačak prođe triput tim krovištem i presloži ga kako treba uz gajbu pive.
Dobro je; svakako da je dobro; no – ako je nama dobro, to ne znači da je i drugima dobro; ako ima ikakvog smisla u putovanjima, onda je to – sjesti i popričati sa drugim čovjekom, upitati ga kako je i što radi; uvidjeti da nema smisla u bježanjima i osamljivanjima. Nekome je sada nakon svega sjekira upala u med; nekome je upravo tegla s medom pala i razbila se, a netko pojma nema što je med; kamo li onaj sa orasima.
Stavit ću ključ u bravu i spustiti rolete pa misliti o svim tim promjenama i o tome kako sve ostaje isto; dugo već mi ledena piva nije bolje prijala od toplog crnog vina (i ukazivala na u gram istu brojku na vagi kada sam se vratio s puta). Pri tome, sjetit će me ta moja transformacija i činjenice da već dvije jeseni ne mogu okusiti pohane sunčanice a prije sam se davio u njima – no sada mogu jesti šampinjone, a nisam ih prije smio okusiti; nemam pojma o čemu je riječ, ali sjetilo me ovo sa vinom i pivom baš toga. Nešto se događa, najvjerojatnije sa mnom: činjenica da ti je glava jedne noći izrasla na tabanima (iako toga teško da možeš biti svjestan) morala bi sama po sebi značiti da se svijet nesumnjivo okrenuo naglavce.

07.08.2023. u 17:40 • 7 KomentaraPrint#^
  • odi u Tribunj, koče dolaze u zalazu oko 7 s friškom ribom, pa na sladoled u Vodice i lungo mare do Olimpije : MOJI su bili blizu dok ih je bilo, a sada mene bole sjećanja

    -- Donabellina -- 07.08.2023. u 18:36

  • Otići ću svakako, Ane, ali negdje za Božić, na turneju. Sad nemam ni živaca ni novaca ni vremena za to :).

    -- j. -- 07.08.2023. u 18:45

  • Evo vidim i u Pragu kod Karlovog mosta kava sedam eura, premda sam ja u Dlouhi pio pivičku za 40 kruna, ali nije to isto, kod njih je piva jeftinija od kave, a kava im je u pravilu kriminal, Najdraža je teško patila dok nije dočekala pravi espresso u Budejovicama; pokorno javljam da pivo nije toplo i da valja, baš valja - u odnosu na ovaj bućkuriš koji rijetko pijemo kod nas; najbolji dokaz sam ja sam: da se od njihove pive ne debljaš; evo nek onda u Tribunju kafa bude bar osam eura, pa nismo valjda mi gori od njih, a u Dubrovniku da ne pričam, osamdeset :)).

    -- j. -- 07.08.2023. u 18:58

  • Češka piva je najbolja, a kad to kažem ja - poluslovakinja - onda je zaista tako. :)))) Putovanja su nam potrebna - putovanja duše i tijela podjednako....Želim da krov čim prije popravite, a i ja sam primijetila da mi paše hrana koju prije nism voljela ili željela. Tijelo najbolje zna - treba poslušati...Uživajte! Ljubim!

    -- luki2 -- 07.08.2023. u 20:32

  • Bio sam nekoliko puta u Pragu, zadnji put prije dvadesetak godina. Ne sjećam se koliko je bila piva u krunama, ali za nas je bila jeftina.

    -- viatrix -- 07.08.2023. u 22:51

  • Ne ide mi češka piva, kao ni njihova hrana. Što se tiče pive, Francuzi su me kupili. :)) U Pragu su me ubile one kocke po šetnicama. Stopala su me rasturala.

    -- Galaksija -- 08.08.2023. u 22:43

  • Super fotke ali kad kliknem na nju, se mi otvori celi album imgbb sa kodami...imaš to javno imgbb? Postoji opcija privat!

    -- modrina neba -- 09.08.2023. u 11:22

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica