vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 30.07.2022.

Kako je planinar vjetar upoznao smisao penjanja




Jesam li to ja, ili netko drugi – pitaš se između dva udaha, dok noge same idu jedna pred drugom kao da su tuđe, hvatajući se busenova, čvrstih stijena i korijenja, uvijek i uvijek prema gore, prvo kroz livade, pa šumu, pa usput pored Orožnove hiže gdje si petnaest minuta čak ispružio noge na ležaljci, i još je dalje trebalo vući težak teret mesa i kostiju, a opisani lirski ili čak spoznajno značajan događaj se dešava tek negdje pod samim vrhom, na prečenju kroz grapo, kada sunce već zađe iza hrpta, pa te hladan gorski povjetarac miluje po znojnom tijelu najavljujući moguću sutrašnju križobolju koje ipak nije bilo, jer nekome si gore mio više nego bi trebao biti; tako ležeći gotovo potrbuške na siparu ne znaš što slijedi za dvadeset metara – da li čak sajla u forsiranju pravca uzbrdo, ili spasonosna kratica, ili zavoj u stranu – i niti dah više nije u tebi, nego izvan tebe, pa onda gledaš samo u kamenje pod nosom – ni dolje, ni gore, i hvataš se na četiri noge majčice zemlje kao obično preplašeno pseto; a drhturavim rukama, nakon što se konačno s težinom na prijevoju uspraviš na dvije noge kao čovjek i okreneš leđa onome što si prešao, ponosno i izazovno – pa sa štapova izvlačiš uzice i provlačiš dlanove kroz njih, te izmoren i iscrpljen poslije kakvih šest sati uspona vadiš i pridižeš mobitel i pritišćeš na sliku, i dok to radiš shvaćaš kak smisao svega ovoga uopće nije u tome da ti vidiš tu ljepotu, jer odavna već svjestan si je kao što si svjestan lupanja svoga srca negdje pod grlom, i znaš da je tamo – ili sada tu, i da joj se ne nazire konca… nego je – sine ti u jednom trenutku ta ideja - smisao čitave te stvari zapravo u tome da se baš ti toj ljepoti pokažeš, možda čak i nametljivo i nepristojno; sam, lud i onemoćao u ono rano predvečerje; pa tako, u nekom strahu i neizvjesnosti, da li si toga uopće dostojan i vrijedan - da iziđeš smjerno, ponizno i tiho pred Njeno lice i upitaš je, nakon svega, kao da neku nepoznatu damu prvi put moliš za ples – smijem li? – i od uzbuđenja, lupanja srca, zujanja u ušima; od već snažnog večernjeg povjetarca u travkama i niskom grmlju – zapravo prečuješ njen odgovor, nego ga poslije tražiš u ovim pikselima i bojama, a u stvari u svome sjećanju i u onome što nisi fotografirao objektivom, nego očima i srcem; u vlastitoj rečenici koja se iz „nikada više“ u nekoliko sati večernje mekoće i umora pretvara u „tko zna“, dok se radostan i ispunjen kao malen dječak poslije lijepe igre vraćaš u sigurnost, toplinu i izvjesnost, gdje sve to nećeš živjeti, nego ćeš o tome razmišljati; do nekog drugog mjeseca, ili godine, ili stoljeća; dok te opet črni tvoj neki vrag ne odnese pod neku takvu stijenu, ili na nju, pa kroz svo to vrijeme zaboraviš bježiš li odavde tamo, ili otamo ovdje i zašto i čemu i od koga ili kome i koliko još. A sve što ti je ostalo, to je neka prikaza u ušima, nekakav mekan, baršunast i dalek, ali siguran zvuk toplog i utješnog glasa koji ti govori: naravno! – i koji će opet poslije trajati godinama u tvome sjećanju, kao utjeha; kao poticaj; kao osmijeh. Kao smisao.

30.07.2022. u 13:29 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 22.07.2022.

Srpanj

Zabrinuto gledaš kako u posljednjem dahu rose
srpanj kao srpom jutru suncem glavu reže
a roj osa spretno opkoljuje skoro sasušenu lokvu
ostavljenu davno još, da iz nje piju žedne ptice.

Svježina u travama zaboravljena nestaje
kao nesebičnost u dušama (u vlatima što šume uz naše oči)
i pitaš se, ne sasvim bez razloga - koliki neće dočekati
sljedeći kišni dan pod ovim istim nebom bez oblaka i sjene…

… odvedeni, zaboravljeni, nepripremljeni, ostavljeni…
dok mrkle krošnje šume na rijetkom vjetru poslijepodneva,
a teške se grane povijaju u mraku sjena i uskim tracima s malo svjetla
kao majke što bez riječi ukapaju od rata ukradene sinove.

Netko će umrijeti od udara, netko od vatre, netko od bijesa,
a netko od tuge. Neće nas dočekati puno mogućnosti izabrati način.

22.07.2022. u 11:57 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 16.07.2022.

Slika kraja

Kao i obično, ne postoji jedan uzrok nekoga problema (iako recimo znanost uzima takozvani „najbliži“ uzrok kao osnovni); stvari su – osobito u društvu puno složenije i više onako, bumo rekli, zaguljene – pa je varijabli toliko da ne samo kako nije moguće utjecati na sve, nego ih najčešće nije moguće niti predvidjeti, a kamo li shvatiti način njihova pojavljivanja i funkcioniranja.
Ipak, većinu ljudi taj problem zapravo ne priječi da se postave tako kao da ne samo da razumiju sve, nego i da na sve navedeno – mogu utjecati.
Školstvo, na primjer – postala je u nas bezmalo socijalna kategorija. Em su učitelji plaćeni malo bolje od prodavača u dućanima, em se djeca školuju – jer ne znaju što bi drugo sa sobom; malo tko više želi raditi samo nakon srednje škole, pa treba izmisliti svu tu silu zanimanja, titula, zvanja; sve te menadžere barova, pomoćnike savjetnika za nadzor skladišta i topovsko meso ugostiteljstva, prometa, industrije zabave i trgovine. Jest da me to pomalo podsjeća na onaj vic u kojemu su dva naša šetala Parizom, pa jedan veli drugome – ti mene zovi đenerale, ja ću tebe vojvodo, a samo mi ćemo (da prostite) znati koja smo govna – ali nemojmo sad o tome; odvest će nas daleko od onoga što želim reći znate već da imam problem sa time da ukratko kažem to što želim reći.
Nastavno na uvodnu misao: problem našeg školstva nije samo jedan, i uzrok tog problema nije samo jedan – dapače – ja bih se usudio reći kako ih je toliko da bi jako teško bilo neki od njih nazvati glavnim; trideset ili pedeset godina zapostavljanja struke svakako da nije moguće riješiti u jedno popodne, iako uopće ne sumnjam kako ovdje ima onih koji misle kako je to moguće. Plaće, vladavina politike nad strukom, nipodaštavanje uloge profesora ili vrednovanja znanja nauštrb brojčanih ocjena, sve su to samo neke od stvari koje su već dobro znane.
Kao i obično - opet to obično, a sve je neobično - ja se neću baviti njima, jer niti o tome imam ikakvih drugih iskustava osim onih koja se tiče moga i školovanja moje djece; nije to moja struka, a mislim da je jedan od glavnih problema upravo u tome što je struka ovdje srozana u blato, i što ne samo da nitko u pitanjima koja su krucijalna ne sluša ljude kojima je to posao – već i to što ih očito toliko malo plaća zato što su društvu tako malo potrebni – ili se onima koji sve to određuju barem tako čini.
A krivo im se čini, i tako već valjda pola stoljeća – jako krivo.
Ja ću ovdje, kako mi je već navada, upozoriti samo na jedan jedini od možda milijun problema – tiče se nas samih (jer mi je upravo to jedan od osnovnih postulata u životu: ako misliš mijenjati svijet, kreni od sebe sama); tiče se pojedinaca u društvu koji konzumiraju tu javnu uslugu; nije taj problem možda zapravo glavni, nije ni sporedni – ali nekako mi se čini da nipošto nije niti zanemariv: nekada se govorilo da je Franjo Josip svoju državu temeljio na tri stupa: doktor, profesor i sudac. Prva dva zanimanja još su nekako u našem društvu i situirana – i nisu ovdje predmet rasprave; ali treći – s njime nikako na zelenu granu.
A izgleda da se prva dva bave patologijom, biološkom ili društvenom; treći je zapravo najvažniji – jer se bavi onime što treba tek uzgojiti, uzdići, stvoriti – i nikoga nema da to shvati.
Pa tako, pored svih slabosti i problema; pored svih loših profesora, koji ne predaju gradivo koje je bitno, ili ne objasne djeci ništa, ili ne vrednuju znanje, ili se ponašaju jednostavno neprimjereno i loše (a i toga je bilo u ovom mome iskustvu svakako previše) osobno vam, kao i za sva zanimanja na ovome svijetu mogu reći isto: postoji jedna tiha, šutljiva većina dobrih ljudi koji ujutro ustaju sa radošću i prenose djeci znanje – i postoje ljudi koji rade svoj posao kako se spada, ne odustajući niti nakon nekoliko desetljeća. Radi svih njih, ja ću se ipak na prvom mjestu sjetiti svih onih roditelja u posljednjih dva desetljeća (a i u doba moga školovanja) koji su neprimjereno, nepristojno, jednostavno odvratno i bez ikakva smisla i mjere udarali na profesore; vikali i urlali, tražili, kumili i molili; pritiskali i spletkarili – samo da bi ugrabili veću brojku u završnom zbroju. Neki su i otvoreno prijetili, tukli, pucali, ili su profesori, dosljedno i samoubilački ponizno, riskirali batine i najveća poniženja – i tako smo došli do toga da su profesori krivi za sve, ili gotovo sve; da su djeca nedodirljiva, hektična i osjetljiva; da nemamo više nikakvog autoriteta u zbornicama (a da su sami tome doprinjeli - ja sam prvi koji neće poreći, i sigurno da će mnogi komentirati u tom pravcu). Došli smo do toga da su djeca jasno i glasno primila poruku koju su im roditelji u tom svome kaosu poslali: da se učiti u stvari ne isplati; ili glavninom – jer ionako na koncu prevladat će simpatije, podjele, veze, poznanstva, korupcija, nepotizam; sve ono što ne valja i što metastazira ovom zajednicom desetljećima, do truleži i disfunkcionalnosti. Profesori su na vjetrometini, znadu da iza njih ne stoji nitko, osim duge, tamne vlastite sjene na ulici oko ponoći, kako kaže pjesnik – i onaj tko želi da mu djecu školuju takvi, ustrašeni, dezorijentirani i svim zamislivim zlima podložni ljudi – za mene je čovjek koji debelo ima problema sa inteligencijom.
Vidite, to je problem: problem je u tome da uvijek, baš uvijek – treba zauzeti stranu onoga tko je slabiji. A u našem društvu, profesori su slabiji; barem ona tiha većina koja radi, i koja unatoč sve još uvijek pokušava – i u znatnoj mjeri uspijeva – naučiti našu djecu samodisciplini, radu, samopouzdanju, aktivnosti. To je moje iskustvo, i iskustvo školovanja moje djece: unatoč svih ludim babama iz biologija ili tipovima koji su iz fizike znali doći do pola knjige, sve smo to ispravili, nadoknadili i usmjerili tamo gdje smo željeli, i to vlastitim radom i zalaganjem – i ničim drugim.
Mi smo krivi za to što su profesori ostali bez tla pod nogama; mi prvi. Svaki naš podsmješljiv pogled na njihove jeftine kapute ili vozilo koje voze (ili još gore: zavist ako su kupili novi automobil, a mi nismo); svaka naša zajedljiva primjedba koju smo djeci negdje za večerom, ako smo uopće imali vremena razgovarati s njima – ispustili kao malenu nagaznu minu; svaka naša psovka, ili odlazak u školu u kojemu smo prijetili, spletkarili, dizali graju; svaki naš pucanj, povik, pogled pun mržnje uperen u profesore bio je pucanj u nas same, i u našu djecu, u njihov svjetonazor, stav, odnos prema radu, društvu i drugima. Svaki kredit kojeg smo digli da bismo kupili djetetu novi model mobitela, markiranu odjeću, ili tko zna kakav drugi pasjaluk, da bismo tako pokazali da smo bolji od drugih – sada se vraća, s kamatama.
Gledao sam i slušao te i takve ljude i njihovu dječicu godinama, desetljećima oko sebe, i čudio se tome kako je moj mali, kada bi mu u petak neka loše raspoložena, možda i zlonamjerna gospa iz zemljopisa dala šezdeset stranica testa za utorak sasvim nenajavljeno, pa bi on na moje pitanje što će – znao reći: a što ću drugo, učit ću, tata – i pitao sam se, sve do jučer - hoće li se u ovoj zemlji roditi čovjek koji će reći, stanite, ljudi – nije sve u tome da se ima, da se blješti, da se želi biti bolji, viši, veći – nešto je možda i izvan toga. Pitao sam se: hoće li nas ta naša pohlepa, zavist, potreba da se mjerimo i da budemo jači, bogatiji, blještaviji od drugih; ta naša slika Doriana Graya koju o sebi i svojoj djeci imamo – konačno odvesti na dno, na onaj tavan gdje truli i kupa se u pljesni i gadosti; a sa dna se – kako sada vele i naši košarkaši – može samo prema gore?
Ima li tome kraja?
Ima, kako da ne. Sada svi imaju petice iz biologije.
Ja jasniju sliku kraja od toga ne vidim.

16.07.2022. u 10:14 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.07.2022.

Istraživačko novinarstvo



Slika sa kulturpunkt.hr

Istraživačko novinarstvo. Kako to gordo zvuči. U sasvim romantičnom okružju, zamišljam primjerice tercet Mihovilović/Saračević/Kristl kako niti pola godine nakon kobnog skretanja na Dealey Plazi, dok se Warrenova komisija još dogovara o tome čiju će janjetinu naručivati za prva vijećanja i saslušanja – pabirči po papirima, teleksima i telegramima pa u štampu šalje već prvu knjigu s ove strane velike bare o tom strašnom događaju.

Ili zamišljam Hrvoja Appelta – vidio sam ga jednom davno –na nekoj utakmici Medveščaka; sjedio je negdje u kutu tribine, na tim utakmicama gdje se u pauzama prije bodičeka slušalo o našim užasnim furkama i navijalo po zig-zag principu; događajima koji su za sve nas značili snažan i nesmiljen bunt urbanoga protiv novokomponirane elite što je osvajala metropolu, mic po mic, članak po članak, fotelju po fotelju - i cuclao pivu sa frendom obučen u preveliki hudi i maskirne hlače što su se vukle po podu, izgledajući valjda ofucanije i otrcanije od mene sama. Čovjek otada dosljedno, koliko sam to barem ja uspio pohvatati, godinama već – promovira osnovni postulat suvremene demokracije, koji se više ne zove vladavina većine, već – pometi pred svojim vratima. Prvo razriješimo vlastita nedjela, ona koja su počinjena u našem okružju, našoj zemlji, struci, dvorištu: ne postoje korumpirano i zločinačko novinarstvo, školstvo, zdravstvo, sudstvo, politika, Hrvati, Srbi, Hutui i Tutsiji – postoje zločinci sa imenom i prezimenom. Raskrinkati bi valjalo sve centre moći, pa list po list, događaj po događaj, šaraf po šaraf – dekonstruirati tako mehanizam vlasti u kojemu je novinarstvo postalo četvrti kotač – i još se time povremeno i znade pohvaliti, i u kojemu se počesto na mjestu gdje se zupčanici dodiruju – cijede oveće količine masti.

Naravno, ne moram podsjećati na to da je gospon Appelt odavna taj svoj stav platio sigurnošću radnog mjesta.

Ili se onda sjetim davnog, davnog već gospona Butkovića i dragoga Ive, pa mi se ne da guglati – koliko je ono ovaj prvi dugo, dugo još godina nakon tog nevjerojatnog događaja - bio nekakav „glavni urednik u ostavci“? Šest? Sedam? Je li ikada u povijesti novinarstva postojao impressum sa takvom funkcijom? Dragi se Ivo, nakon što su ga uz osmijeh, ossobucco i najbolje vino iz nekog podruma - intervjuirala sva zlatna pera naše novinarske estrade – tada, kada je ostavka konačno iz riječi prešla u djelo - odavna već cvrljio po remetincima i vjetrometinama sa kojih do čuvene redakcije u neboderu kraj pruge nije stiglo baš niti malo vitra.

Čitam tako sada o mailu kojeg je supruga jednog od tri vodeća državna dužnosnika poslala školi koju pohađa njihov sin, i ma kako gospođa vjerojatno bila u pravu, barem što se tiče nesavjesnih i lijenih nastavnika (što ovdje nipošto nije tema posta) – uočavam jedan sasvim usputan i slabo primijećen štiklec, koji je, bojim se - i to je tema ovoga posta – baš svima prošao ispod radara: prije objave teksta u javnosti, sama gospođa – okrenula je telefonski broj predsjednice uprave vjerojatno najtiražnijeg i najjačeg lista i portala u nas; nešto u stilu „zaustavite rojters“ – i taj se list tu činjenicu (da u nas novinske gazde kad zagusti - zovu sa ulice, kao kad se nekome upali zub ili treba oteliti kravu) - uopće ne libi objaviti sljedeći dan na naslovnici. Zlobnici bi primijetili - s ove strane Alpa pišu neki drugi Reutersi, ili mi još o onima tamo imamo neku drugačiju, romantičnu - mihovilovićevsku sliku, kao s početka ovog teksta.

Neću još puno: samo ću se na ovome mjestu, zazivajući ponovno pojam iz naslova – usuditi u vezi toga poziva - priupitati jednu stvar; sasvim naivno, nedosljedno i bedasto, pala mi je na pamet ideja da nas ne bi puno trebao zanimati ispis poziva pozivateljice u tom razgovoru; ma što me briga koga i zašto zove gospođa predsjednikovica nakon što koristi službeni mail za svoje privatne potrebe i nakon što kao svaka uplašena i sluđena majka u ovom društvu brine hoće li njen sin postati to što je ona naumila da postati treba. S njom i svime što uz nju ide ionako će se sljedećih šest mjeseci baviti sva moguća povjerenstva, komisije i inspekcije – i od svega na koncu ionako neće biti ništa, jer ništa niti nije bilo – ili barem ne ništa nova.

Mene ovdje, draga gospodo, sasvim glupo i plitko – puno više zanima ispis iz mobitela primateljice toga poziva: koji su sve pozivi, poruke, mailovi u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina – je li, „dragi Ivo“ – primljeni na tome aparatu, i koji su sve tekstovi otišli u štampariju ili bespuća interneta povodom toga, a koji možda čak i ne daj Bože -nisu – samo kad gospođa predsjednica uprave pucne prstima
.
Pa da se time recimo pozabavi novoizabrana predsjednica europskog sindikata novinara – prva žena, i prva Hrvatica na toj poziciji, na diku i ponos svoga pokojnoga djeda.

Jer, ne mogu na koncu ne sjetiti se urbane legende o tome kako se još davno, dok se na kanarskim i tko zna kojim sve otocima pilo Marques de Caceresa, po opskurnim birtijama oko središta ove palanke, pored bivših sjedišta planinarskih društava ili uz slijepe i travom obrasle kolosijeke, kojima su kroz maglu i dim prolazile posljednje manevarke; među bivšim udbašima, emajfajvovcima i kagebeovcima, ili novopečenim sisovcima i soaovcima, koji još tada nisu znali popaliti niti sve novonabavljene laptope, a kamo li utvrditi ima li novinarstvo kakve veze sa običnim špiclovanjem; nakon trećeg loše utočenog gemišta sa toplom kiselom vodom - znao hvalisati jedan davno već profanirani novinar, tadašnja perjanica upravo nekog tog, na početku ove žalosne priče zazvanog - istraživačkog novinarstva:

- Ja ne živim od tekstova koje sam napisao. Ja vam živim od tekstova koje nisam napisao!

07.07.2022. u 09:38 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.