vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 30.07.2022.

Kako je planinar vjetar upoznao smisao penjanja




Jesam li to ja, ili netko drugi – pitaš se između dva udaha, dok noge same idu jedna pred drugom kao da su tuđe, hvatajući se busenova, čvrstih stijena i korijenja, uvijek i uvijek prema gore, prvo kroz livade, pa šumu, pa usput pored Orožnove hiže gdje si petnaest minuta čak ispružio noge na ležaljci, i još je dalje trebalo vući težak teret mesa i kostiju, a opisani lirski ili čak spoznajno značajan događaj se dešava tek negdje pod samim vrhom, na prečenju kroz grapo, kada sunce već zađe iza hrpta, pa te hladan gorski povjetarac miluje po znojnom tijelu najavljujući moguću sutrašnju križobolju koje ipak nije bilo, jer nekome si gore mio više nego bi trebao biti; tako ležeći gotovo potrbuške na siparu ne znaš što slijedi za dvadeset metara – da li čak sajla u forsiranju pravca uzbrdo, ili spasonosna kratica, ili zavoj u stranu – i niti dah više nije u tebi, nego izvan tebe, pa onda gledaš samo u kamenje pod nosom – ni dolje, ni gore, i hvataš se na četiri noge majčice zemlje kao obično preplašeno pseto; a drhturavim rukama, nakon što se konačno s težinom na prijevoju uspraviš na dvije noge kao čovjek i okreneš leđa onome što si prešao, ponosno i izazovno – pa sa štapova izvlačiš uzice i provlačiš dlanove kroz njih, te izmoren i iscrpljen poslije kakvih šest sati uspona vadiš i pridižeš mobitel i pritišćeš na sliku, i dok to radiš shvaćaš kak smisao svega ovoga uopće nije u tome da ti vidiš tu ljepotu, jer odavna već svjestan si je kao što si svjestan lupanja svoga srca negdje pod grlom, i znaš da je tamo – ili sada tu, i da joj se ne nazire konca… nego je – sine ti u jednom trenutku ta ideja - smisao čitave te stvari zapravo u tome da se baš ti toj ljepoti pokažeš, možda čak i nametljivo i nepristojno; sam, lud i onemoćao u ono rano predvečerje; pa tako, u nekom strahu i neizvjesnosti, da li si toga uopće dostojan i vrijedan - da iziđeš smjerno, ponizno i tiho pred Njeno lice i upitaš je, nakon svega, kao da neku nepoznatu damu prvi put moliš za ples – smijem li? – i od uzbuđenja, lupanja srca, zujanja u ušima; od već snažnog večernjeg povjetarca u travkama i niskom grmlju – zapravo prečuješ njen odgovor, nego ga poslije tražiš u ovim pikselima i bojama, a u stvari u svome sjećanju i u onome što nisi fotografirao objektivom, nego očima i srcem; u vlastitoj rečenici koja se iz „nikada više“ u nekoliko sati večernje mekoće i umora pretvara u „tko zna“, dok se radostan i ispunjen kao malen dječak poslije lijepe igre vraćaš u sigurnost, toplinu i izvjesnost, gdje sve to nećeš živjeti, nego ćeš o tome razmišljati; do nekog drugog mjeseca, ili godine, ili stoljeća; dok te opet črni tvoj neki vrag ne odnese pod neku takvu stijenu, ili na nju, pa kroz svo to vrijeme zaboraviš bježiš li odavde tamo, ili otamo ovdje i zašto i čemu i od koga ili kome i koliko još. A sve što ti je ostalo, to je neka prikaza u ušima, nekakav mekan, baršunast i dalek, ali siguran zvuk toplog i utješnog glasa koji ti govori: naravno! – i koji će opet poslije trajati godinama u tvome sjećanju, kao utjeha; kao poticaj; kao osmijeh. Kao smisao.

30.07.2022. u 13:29 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.