Zabrinuto gledaš kako u posljednjem dahu rose
srpanj kao srpom jutru suncem glavu reže
a roj osa spretno opkoljuje skoro sasušenu lokvu
ostavljenu davno još, da iz nje piju žedne ptice.
Svježina u travama zaboravljena nestaje
kao nesebičnost u dušama (u vlatima što šume uz naše oči)
i pitaš se, ne sasvim bez razloga - koliki neće dočekati
sljedeći kišni dan pod ovim istim nebom bez oblaka i sjene…
… odvedeni, zaboravljeni, nepripremljeni, ostavljeni…
dok mrkle krošnje šume na rijetkom vjetru poslijepodneva,
a teške se grane povijaju u mraku sjena i uskim tracima s malo svjetla
kao majke što bez riječi ukapaju od rata ukradene sinove.
Netko će umrijeti od udara, netko od vatre, netko od bijesa,
a netko od tuge. Neće nas dočekati puno mogućnosti izabrati način.
Post je objavljen 22.07.2022. u 11:57 sati.