Marketing
Istraživačko novinarstvo
Slika sa kulturpunkt.hr
Istraživačko novinarstvo. Kako to gordo zvuči. U sasvim romantičnom okružju, zamišljam primjerice tercet Mihovilović/Saračević/Kristl kako niti pola godine nakon kobnog skretanja na Dealey Plazi, dok se Warrenova komisija još dogovara o tome čiju će janjetinu naručivati za prva vijećanja i saslušanja – pabirči po papirima, teleksima i telegramima pa u štampu šalje već prvu knjigu s ove strane velike bare o tom strašnom događaju.
Ili zamišljam Hrvoja Appelta – vidio sam ga jednom davno –na nekoj utakmici Medveščaka; sjedio je negdje u kutu tribine, na tim utakmicama gdje se u pauzama prije bodičeka slušalo o našim užasnim furkama i navijalo po zig-zag principu; događajima koji su za sve nas značili snažan i nesmiljen bunt urbanoga protiv novokomponirane elite što je osvajala metropolu, mic po mic, članak po članak, fotelju po fotelju - i cuclao pivu sa frendom obučen u preveliki hudi i maskirne hlače što su se vukle po podu, izgledajući valjda ofucanije i otrcanije od mene sama. Čovjek otada dosljedno, koliko sam to barem ja uspio pohvatati, godinama već – promovira osnovni postulat suvremene demokracije, koji se više ne zove vladavina većine, već – pometi pred svojim vratima. Prvo razriješimo vlastita nedjela, ona koja su počinjena u našem okružju, našoj zemlji, struci, dvorištu: ne postoje korumpirano i zločinačko novinarstvo, školstvo, zdravstvo, sudstvo, politika, Hrvati, Srbi, Hutui i Tutsiji – postoje zločinci sa imenom i prezimenom. Raskrinkati bi valjalo sve centre moći, pa list po list, događaj po događaj, šaraf po šaraf – dekonstruirati tako mehanizam vlasti u kojemu je novinarstvo postalo četvrti kotač – i još se time povremeno i znade pohvaliti, i u kojemu se počesto na mjestu gdje se zupčanici dodiruju – cijede oveće količine masti.
Naravno, ne moram podsjećati na to da je gospon Appelt odavna taj svoj stav platio sigurnošću radnog mjesta.
Ili se onda sjetim davnog, davnog već gospona Butkovića i dragoga Ive, pa mi se ne da guglati – koliko je ono ovaj prvi dugo, dugo još godina nakon tog nevjerojatnog događaja - bio nekakav „glavni urednik u ostavci“? Šest? Sedam? Je li ikada u povijesti novinarstva postojao impressum sa takvom funkcijom? Dragi se Ivo, nakon što su ga uz osmijeh, ossobucco i najbolje vino iz nekog podruma - intervjuirala sva zlatna pera naše novinarske estrade – tada, kada je ostavka konačno iz riječi prešla u djelo - odavna već cvrljio po remetincima i vjetrometinama sa kojih do čuvene redakcije u neboderu kraj pruge nije stiglo baš niti malo vitra.
Čitam tako sada o mailu kojeg je supruga jednog od tri vodeća državna dužnosnika poslala školi koju pohađa njihov sin, i ma kako gospođa vjerojatno bila u pravu, barem što se tiče nesavjesnih i lijenih nastavnika (što ovdje nipošto nije tema posta) – uočavam jedan sasvim usputan i slabo primijećen štiklec, koji je, bojim se - i to je tema ovoga posta – baš svima prošao ispod radara: prije objave teksta u javnosti, sama gospođa – okrenula je telefonski broj predsjednice uprave vjerojatno najtiražnijeg i najjačeg lista i portala u nas; nešto u stilu „zaustavite rojters“ – i taj se list tu činjenicu (da u nas novinske gazde kad zagusti - zovu sa ulice, kao kad se nekome upali zub ili treba oteliti kravu) - uopće ne libi objaviti sljedeći dan na naslovnici. Zlobnici bi primijetili - s ove strane Alpa pišu neki drugi Reutersi, ili mi još o onima tamo imamo neku drugačiju, romantičnu - mihovilovićevsku sliku, kao s početka ovog teksta.
Neću još puno: samo ću se na ovome mjestu, zazivajući ponovno pojam iz naslova – usuditi u vezi toga poziva - priupitati jednu stvar; sasvim naivno, nedosljedno i bedasto, pala mi je na pamet ideja da nas ne bi puno trebao zanimati ispis poziva pozivateljice u tom razgovoru; ma što me briga koga i zašto zove gospođa predsjednikovica nakon što koristi službeni mail za svoje privatne potrebe i nakon što kao svaka uplašena i sluđena majka u ovom društvu brine hoće li njen sin postati to što je ona naumila da postati treba. S njom i svime što uz nju ide ionako će se sljedećih šest mjeseci baviti sva moguća povjerenstva, komisije i inspekcije – i od svega na koncu ionako neće biti ništa, jer ništa niti nije bilo – ili barem ne ništa nova.
Mene ovdje, draga gospodo, sasvim glupo i plitko – puno više zanima ispis iz mobitela primateljice toga poziva: koji su sve pozivi, poruke, mailovi u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina – je li, „dragi Ivo“ – primljeni na tome aparatu, i koji su sve tekstovi otišli u štampariju ili bespuća interneta povodom toga, a koji možda čak i ne daj Bože -nisu – samo kad gospođa predsjednica uprave pucne prstima
.
Pa da se time recimo pozabavi novoizabrana predsjednica europskog sindikata novinara – prva žena, i prva Hrvatica na toj poziciji, na diku i ponos svoga pokojnoga djeda.
Jer, ne mogu na koncu ne sjetiti se urbane legende o tome kako se još davno, dok se na kanarskim i tko zna kojim sve otocima pilo Marques de Caceresa, po opskurnim birtijama oko središta ove palanke, pored bivših sjedišta planinarskih društava ili uz slijepe i travom obrasle kolosijeke, kojima su kroz maglu i dim prolazile posljednje manevarke; među bivšim udbašima, emajfajvovcima i kagebeovcima, ili novopečenim sisovcima i soaovcima, koji još tada nisu znali popaliti niti sve novonabavljene laptope, a kamo li utvrditi ima li novinarstvo kakve veze sa običnim špiclovanjem; nakon trećeg loše utočenog gemišta sa toplom kiselom vodom - znao hvalisati jedan davno već profanirani novinar, tadašnja perjanica upravo nekog tog, na početku ove žalosne priče zazvanog - istraživačkog novinarstva:
- Ja ne živim od tekstova koje sam napisao. Ja vam živim od tekstova koje nisam napisao!
Post je objavljen 07.07.2022. u 09:38 sati.