Kao i obično, ne postoji jedan uzrok nekoga problema (iako recimo znanost uzima takozvani „najbliži“ uzrok kao osnovni); stvari su – osobito u društvu puno složenije i više onako, bumo rekli, zaguljene – pa je varijabli toliko da ne samo kako nije moguće utjecati na sve, nego ih najčešće nije moguće niti predvidjeti, a kamo li shvatiti način njihova pojavljivanja i funkcioniranja.
Ipak, većinu ljudi taj problem zapravo ne priječi da se postave tako kao da ne samo da razumiju sve, nego i da na sve navedeno – mogu utjecati.
Školstvo, na primjer – postala je u nas bezmalo socijalna kategorija. Em su učitelji plaćeni malo bolje od prodavača u dućanima, em se djeca školuju – jer ne znaju što bi drugo sa sobom; malo tko više želi raditi samo nakon srednje škole, pa treba izmisliti svu tu silu zanimanja, titula, zvanja; sve te menadžere barova, pomoćnike savjetnika za nadzor skladišta i topovsko meso ugostiteljstva, prometa, industrije zabave i trgovine. Jest da me to pomalo podsjeća na onaj vic u kojemu su dva naša šetala Parizom, pa jedan veli drugome – ti mene zovi đenerale, ja ću tebe vojvodo, a samo mi ćemo (da prostite) znati koja smo govna – ali nemojmo sad o tome; odvest će nas daleko od onoga što želim reći znate već da imam problem sa time da ukratko kažem to što želim reći.
Nastavno na uvodnu misao: problem našeg školstva nije samo jedan, i uzrok tog problema nije samo jedan – dapače – ja bih se usudio reći kako ih je toliko da bi jako teško bilo neki od njih nazvati glavnim; trideset ili pedeset godina zapostavljanja struke svakako da nije moguće riješiti u jedno popodne, iako uopće ne sumnjam kako ovdje ima onih koji misle kako je to moguće. Plaće, vladavina politike nad strukom, nipodaštavanje uloge profesora ili vrednovanja znanja nauštrb brojčanih ocjena, sve su to samo neke od stvari koje su već dobro znane.
Kao i obično - opet to obično, a sve je neobično - ja se neću baviti njima, jer niti o tome imam ikakvih drugih iskustava osim onih koja se tiče moga i školovanja moje djece; nije to moja struka, a mislim da je jedan od glavnih problema upravo u tome što je struka ovdje srozana u blato, i što ne samo da nitko u pitanjima koja su krucijalna ne sluša ljude kojima je to posao – već i to što ih očito toliko malo plaća zato što su društvu tako malo potrebni – ili se onima koji sve to određuju barem tako čini.
A krivo im se čini, i tako već valjda pola stoljeća – jako krivo.
Ja ću ovdje, kako mi je već navada, upozoriti samo na jedan jedini od možda milijun problema – tiče se nas samih (jer mi je upravo to jedan od osnovnih postulata u životu: ako misliš mijenjati svijet, kreni od sebe sama); tiče se pojedinaca u društvu koji konzumiraju tu javnu uslugu; nije taj problem možda zapravo glavni, nije ni sporedni – ali nekako mi se čini da nipošto nije niti zanemariv: nekada se govorilo da je Franjo Josip svoju državu temeljio na tri stupa: doktor, profesor i sudac. Prva dva zanimanja još su nekako u našem društvu i situirana – i nisu ovdje predmet rasprave; ali treći – s njime nikako na zelenu granu.
A izgleda da se prva dva bave patologijom, biološkom ili društvenom; treći je zapravo najvažniji – jer se bavi onime što treba tek uzgojiti, uzdići, stvoriti – i nikoga nema da to shvati.
Pa tako, pored svih slabosti i problema; pored svih loših profesora, koji ne predaju gradivo koje je bitno, ili ne objasne djeci ništa, ili ne vrednuju znanje, ili se ponašaju jednostavno neprimjereno i loše (a i toga je bilo u ovom mome iskustvu svakako previše) osobno vam, kao i za sva zanimanja na ovome svijetu mogu reći isto: postoji jedna tiha, šutljiva većina dobrih ljudi koji ujutro ustaju sa radošću i prenose djeci znanje – i postoje ljudi koji rade svoj posao kako se spada, ne odustajući niti nakon nekoliko desetljeća. Radi svih njih, ja ću se ipak na prvom mjestu sjetiti svih onih roditelja u posljednjih dva desetljeća (a i u doba moga školovanja) koji su neprimjereno, nepristojno, jednostavno odvratno i bez ikakva smisla i mjere udarali na profesore; vikali i urlali, tražili, kumili i molili; pritiskali i spletkarili – samo da bi ugrabili veću brojku u završnom zbroju. Neki su i otvoreno prijetili, tukli, pucali, ili su profesori, dosljedno i samoubilački ponizno, riskirali batine i najveća poniženja – i tako smo došli do toga da su profesori krivi za sve, ili gotovo sve; da su djeca nedodirljiva, hektična i osjetljiva; da nemamo više nikakvog autoriteta u zbornicama (a da su sami tome doprinjeli - ja sam prvi koji neće poreći, i sigurno da će mnogi komentirati u tom pravcu). Došli smo do toga da su djeca jasno i glasno primila poruku koju su im roditelji u tom svome kaosu poslali: da se učiti u stvari ne isplati; ili glavninom – jer ionako na koncu prevladat će simpatije, podjele, veze, poznanstva, korupcija, nepotizam; sve ono što ne valja i što metastazira ovom zajednicom desetljećima, do truleži i disfunkcionalnosti. Profesori su na vjetrometini, znadu da iza njih ne stoji nitko, osim duge, tamne vlastite sjene na ulici oko ponoći, kako kaže pjesnik – i onaj tko želi da mu djecu školuju takvi, ustrašeni, dezorijentirani i svim zamislivim zlima podložni ljudi – za mene je čovjek koji debelo ima problema sa inteligencijom.
Vidite, to je problem: problem je u tome da uvijek, baš uvijek – treba zauzeti stranu onoga tko je slabiji. A u našem društvu, profesori su slabiji; barem ona tiha većina koja radi, i koja unatoč sve još uvijek pokušava – i u znatnoj mjeri uspijeva – naučiti našu djecu samodisciplini, radu, samopouzdanju, aktivnosti. To je moje iskustvo, i iskustvo školovanja moje djece: unatoč svih ludim babama iz biologija ili tipovima koji su iz fizike znali doći do pola knjige, sve smo to ispravili, nadoknadili i usmjerili tamo gdje smo željeli, i to vlastitim radom i zalaganjem – i ničim drugim.
Mi smo krivi za to što su profesori ostali bez tla pod nogama; mi prvi. Svaki naš podsmješljiv pogled na njihove jeftine kapute ili vozilo koje voze (ili još gore: zavist ako su kupili novi automobil, a mi nismo); svaka naša zajedljiva primjedba koju smo djeci negdje za večerom, ako smo uopće imali vremena razgovarati s njima – ispustili kao malenu nagaznu minu; svaka naša psovka, ili odlazak u školu u kojemu smo prijetili, spletkarili, dizali graju; svaki naš pucanj, povik, pogled pun mržnje uperen u profesore bio je pucanj u nas same, i u našu djecu, u njihov svjetonazor, stav, odnos prema radu, društvu i drugima. Svaki kredit kojeg smo digli da bismo kupili djetetu novi model mobitela, markiranu odjeću, ili tko zna kakav drugi pasjaluk, da bismo tako pokazali da smo bolji od drugih – sada se vraća, s kamatama.
Gledao sam i slušao te i takve ljude i njihovu dječicu godinama, desetljećima oko sebe, i čudio se tome kako je moj mali, kada bi mu u petak neka loše raspoložena, možda i zlonamjerna gospa iz zemljopisa dala šezdeset stranica testa za utorak sasvim nenajavljeno, pa bi on na moje pitanje što će – znao reći: a što ću drugo, učit ću, tata – i pitao sam se, sve do jučer - hoće li se u ovoj zemlji roditi čovjek koji će reći, stanite, ljudi – nije sve u tome da se ima, da se blješti, da se želi biti bolji, viši, veći – nešto je možda i izvan toga. Pitao sam se: hoće li nas ta naša pohlepa, zavist, potreba da se mjerimo i da budemo jači, bogatiji, blještaviji od drugih; ta naša slika Doriana Graya koju o sebi i svojoj djeci imamo – konačno odvesti na dno, na onaj tavan gdje truli i kupa se u pljesni i gadosti; a sa dna se – kako sada vele i naši košarkaši – može samo prema gore?
Ima li tome kraja?
Ima, kako da ne. Sada svi imaju petice iz biologije.
Ja jasniju sliku kraja od toga ne vidim.
Post je objavljen 16.07.2022. u 10:14 sati.