penetenziagite

subota, 26.07.2025.

Loza

(Kako je Vjera otpila mošta)

Postoje slatka i gorka pića; neka su od njih opora, teška i rijetka poput sjena u očima seljaka čije motike obrađuju i kopaju zemlju oko čokota ili stabla. Neka su pića pak slatka, gusta i meka pa tjeraju na novo natakanje i pijenje sama od sebe, varajući ljude svojom prijemčivošću i slatkoćom koja brzo obara s nogu i pretače se na ljudske usne da je prosipaju oko sebe.

- - - - -

Vjera bijaše stara, tiha i umorna. Njene duboke, tamne oči isijavale su iz tijela snagu prošlih ljepota što su ih se naužile u vremenu koje sada već davno bijaše prošlo. Djetinjstvo u malom primorskom gradiću bijaše tegobno, prepuno siromaštine i ljudskih nevolja izazvanih posljedicama onog, starog rata što je tek bio završio kada se Vjera rodila. Njen otac vratio se iz rata i tek pukoj providnosti mogao je zahvaliti svoj život, izbjegavši logore, bombardiranja i vođenja na strijeljanje, pa je tako i Vjera odmalena u sebi osjećala krhkost i slučajnost života koji uvijek negdje visi o nekoj niti, prijeteći pucanjem i svršetkom.

Ako su išta dobrog iz onog rata Vjerini roditelji naučili, to je bila činjenica kako naprečac i pod svaku cijenu valja iskoristiti mogućnost da se djeca školuju i steknu znanja koja će im omogućiti lagodniji i sigurniji život. Živjelo se od očeve plaće i majčine zarade od šivanja; škrta okućnica davala je ponešto roda – da se ne skapava od gladi – i tako je Vjera stasala i maturirala s uspjehom, pa pošla u veliki grad u unutrašnjosti naukovati jezike.

Znate već; ne mora se o tome posebno pisati – kada žensko čeljade u ono doba; doba posvemašnjeg napretka i razbijanja okova što su dotada vladali onim starim svijetom – stigne u veliki grad, to je za mnoge djevojke znalo bivati pogubnim. Šezdesete i sedamdesete nudile su mnoštvo puteva na kojima se moglo zastraniti – a jedan od njih svakako je bilo upoznavanje s momcima; Vjera se međutim svim scilama i haribdama rane mladosti uspjela nekako othrvati, završivši gotovo u roku fakultet koji joj je dao kruh u ruke, pa se zaposlila u firmi – i mijenjala poslove podižući svoj standard dodatnim prevođenjem tekstova sa stranih jezika za treće.

Ono što je Vjeru razlikovalo od drugih djevojaka onog doba, to je bila gotovo slijepa predanost knjigama i pisanoj riječi. Vjera je čitala i učila i nakon fakulteta; njoj obična diploma u životu nije značila baš ništa; pohađala bi sve tribine, pogledala sve predstave i filmove u gradu, ne želeći propustiti baš ništa – a takvo što nije u ono doba privlačilo baš previše momke željne ženidbe, naučene još uvijek na to da žena, ako uopće i bude imala kakav posao – mora znati svoje mjesto u kući, ne tražeći i ne trateći svoje vrijeme na druge stvari koje bi je od toga mogle odvući. Tako se Vjera brzo pri kraju dvadesetih našla sama; poznanstva i veze s momcima koje bi i započinjale nakon što bi joj oni prilazili i navaljivali na nju – brzo su u takvim okolnostima prestajala; mnogi je čak niti za jednu noć ne bi željeli imati kada bi uvidjeli koliko im je strana, daleka i tajanstvena u svojoj predanosti knjiškim stvarima.

- - - - -

Vjera je tako brzo pronašla posao koji je uključivao putovanja kontinentom, a potom i svijetom; započela je savjetnički i konzultantski posao za mnoge konzulate i strana predstavništva u gradu a i širom kontinenta – a onda je kroz koju godinu stigao trenutak u kojem će upoznati Plavog; visokog i stasitog momka s daleka sjevera, što je nevješt i prilično sramežljiv u odnosima s drugim ženama, posebno iz dalekih i stranih zemalja – teško odlučivao započeti neko poznanstvo i vezu.

Druženja i kave; večere i izlasci – i Plavi se do ušiju zaljubio u Vjeru. On niti je stalno spominjao obitelj, djecu i obveze, niti je od Vjere bilo što tražio, osim da s vremena na vrijeme utaži njegovu mušku strast u kakvoj vreloj i ljepljivoj tmini, što se razgarala noćima i tražila svoj svršetak. Vjera se preselila k Plavome u jednu od metropola središnje Europe, gdje je on obavljao poslove vezano uz svoj postdiplomski ispit, te je tamo lako pronašla stalan posao – pa su brzo počeli planirati preseljenje u njegovu zemlju, gdje će saviti svoje gnijezdo i započeti trajan zajednički život, što se ubrzo i ostvarilo.

Kada bi u tmini kasne večeri Plavi lijegao na Vjeru, činilo joj se da je njihova strast sačinjena od iste tvari, pa da sama od sebe noćima cvrči i guši se u mraku poput slabe, iskričave žerave. U tom času Vjera nije mogla – ili možda nije niti željela - znati kako je muška pohota sačinjena od vatre, a ženska od vode – i kako će strast Plavog jednog dana zgasnuti samo ako mu za to dade povoda onako kako se i razgorila, pa niti čitave rijeke i mora njenih voda neće biti dovoljni da potope i spriječe onaj nov plamen što će u Plavome početi rasti poput sjene koja se pod umornim hodačem od podneva do večeri izdudljuje, kosi se i buja po visokoj travi gorskih livada.

- - - - -

Plavi i Vjera niti su htjeli, a niti mogli imati djece; ono što je za ovu priču možda jedino važno jest to da je razlog bio u Vjeri: jedan nepromišljen pijani izlazak iz davne mladosti izgleda da je u njoj ostavio jalovost, pa njena utroba na sve tihe molbe kojih Plavi nikada uistinu nije bio niti svjestan da ih izriče u mrak - ostade tiha, mrtva i gluha.

Stigle su tako među njima već i prve godine starosti; prve im vlasi vidljivo posijedješe a bore se pružiše po njihovim dugim i lijepim licima. Plavi je onako visok, dugokos i snažan znao šutke obgrliti Vjeru u kakvoj šetnji nekim sumrakom hladnog sjevera, uz ledenu rijeku i malene, tamne brodiće što su se njome valjali od muke, nastojeći nekako pronaći put spasa i svrhe, pa bi njih dvoje bez izgovorene riječi hodali svojim gradom izbjegavajući vratiti se u hladnu i pustu kuću na obali, okupanu kliktanjem dalekih galebova i dugim sjenama niskog zapadna sunca.

- - - - - -

Vjerina je majka do tada u malom gradiću na obali našeg toplog mora ostala udovicom; njen je otac jedne noći iznenada sklopio svoje umorne oči potiskujući iza njih sve one ratove, strahote i stradanja što su ih se davno nagledale; da više nikada ništa ne zagledaju i da pustoš ovog hladna i strašna svijeta prepusti drugima.

Za njegovu osjetljivu, rječitu i plašljivu ženu to je moglo značiti samo početak teških muka i nevolja; stara udovica navikla na vječito prisustvo muža, pa i nakon što su se kćeri poudale i pošle za muževima u gradove a braća razmilila svijetom – nije mogla podnijeti tišinu i tminu prazne kuće na vrhu brda nad morem, u kojoj je poput sablasti odjekivao zvuk mnogobrojnih automobila, autobusa i kamiona što su nesmiljeno prolazili prometnicom ispod nje, usred još jednog dugog i iscrpljujućeg rata.

Staru su tako znali pronaći kako usred noći, bosa i raščešljana, samo u kućnoj haljini luta gradićem među granatama što su na njega padale iz dalekih neprijateljskih uporišta kao osveta za tko zna čije i tko zna koje smrti, jednako strašne i teške kakva je bila i smrt Vjerina oca, što je njenu majku ostavio napuštenu i zaboravljenu na rubu ludila i samoće, u svijetu posve nepoznatom i stranom za ljude poput nje koji bi u njem morali samovati.

Druga su Vjerina braća i sestre odavna već počela odgajati djecu, nemajući baš nikakvih mogućnosti preseliti se k staroj ili je primiti k sebi – sve da je ona takvo što uopće i željela i da je nešto od toga mogla razumjeti. Jedino što je majka znala, to je da ne želi poći ni u kakvu ubožnicu, kojim je imenom zvala starački dom o kojem su njih dvije znale pričati u ljeto, kada bi Vjera s Plavim na nekoliko tjedana doletjela sa sjevera tješeći i brinući se o staroj majci.

- Neće u dom, neće kod sestre, neće kod mene, neće da joj pronađem neku ženu da joj pomaže – pa što ona uopće hoće; mislila je Vjera čupajući već prosijede vlasi i ležeći sama i zaboravljena pored svog Plavog što joj je na tim njenim putevima pravio društvo, ali i ništa više od toga – jer s njime o takvom čemu nisi mogao uopće niti popričati.

Teško je tim ljudima s dalekog i hladnog sjevera objasniti kako se osjeća jalova i usamljena žena na koncu šestog desetljeća života, što je korijeni vuku na more, u kamen i fijuk bure u visokim škurama malog gradića kada ga ostave svi na svijetu i kad nad njim još samo lete galebovi i granate s kontinenta. Takvo što ne mogu razumjeti niti današnje mlade žene, pripremljene na usamljenost, obveze i posao, a kamo li da to mogu neki strani i nepoznati ljudi koje su s osamnaest godina poslali u svijet da se više nikada roditeljskom domu ne vrate i da nikada niti ne nauče što bi to bila briga o starom čeljadetu.

- - - - - -

Na sve to jedne je strašne i ledene noći na daleki sjever iz Vjerina rodnog grada stigla vijest o tome da je stara majka pala na stepenicama i slomila ruku; Vjera je istog trena znala kako je kucnuo čas kada mora nešto odlučiti, pa je spremila nešto stvari u torbu ili dvije – i pošla nazad na jug, da se brine o majci, jer drugačije nije umjela niti znala.

Plavi je šutio i gledao u svoju ženu kako sprema stvari i odlazi iz njegova života, misleći kako se sve što se dešavalo u ovih trideset godina iza njih zapravo i zbivalo samo i jedino zato da bi on sada, na samom pragu starosti i nesigurnosti, ostao sam, napušten i nesiguran. Da je uzeo neku ženu od svoga plemena, tada mu se ni u snu ne bi moglo dešavati ovo što mu se dešavalo – jer takvoj ženi nikada ni na pamet ne bi palo ostaviti muža, posao i kuću i poći tko zna gdje samo zato što je neka jedva prisebna starica slomila ruku, pa sada vapi i kuka poput nevoljenog mačeta u mrak.

Gorko se Plavi pokajao od svoje lakomislenosti i zanesenosti toplim i dubokim očima krhke i tamne žene s juga što mu na koncu nije podarila niti dijete. Plavi je mislio ono što je mislio oduvijek; da pogana vjera i običaji dalekog i prljavog juga nikada i nisu mogli biti ugašeni niti zatomljeni u njegovoj šutljivoj i slabašnoj ženi, što će nad prvim zovom tijela i krvi poći kamo poći mora, jer sve je to jače od onog što bi čovjek želio biti i što ga čovjekom čini – i nikakva njegova molba u toj priči ne može biti dovoljna.

Jedva da su se na njenom odlasku i pozdravili: oboje su zapravo znali da je to konac i da od sada polaze svaki svojim putem.

- - - - - -

Vjerino skrbništvo i briga oko majke trajali su možda i čitavu godinu; stara je nakon loma ruke pala u krevet iz kojeg se jedva još pokoji put digla, ali su je iz bolnice otpustili već vrlo brzo – čim su vidjeli da postoji netko tko će preuzeti brigu o staroj. I tako je Vjera vrlo brzo majci mijenjala pelene, hranila je i brisala joj crvenilom i slabošću ojedena leđa, a u starom se i onemoćalu tijelu brzo počeo razvijati i dodatni proces, što je dovodio do toga da je majka jedva štogod jela i propadala pred svojom kćeri iz mjeseca u mjesec; naočigled.

No, tih godinu dana bilo je sasvim dovoljno – unatoč svim čudima tehnike, telefonima i mrežnim stranicama – da se Plavi udalji od Vjere i da se strast u njegovu međunožju pali i razgori do neizdrživosti. Kakve li sramote, mislio je Plavi; sada kada bi mi uvečer bilo posve dovoljno staviti ruku na slabašno i vruće ženino tijelo, pa da se izdovoljim – ja moram ležati u mraku i sam slušati kako prokleti vjetar lupa po krovu kuće, a ljudi me na cesti sažalno gledaju, smiju mi se iza leđa i govore kako sam ostao bez žene jer je ovoj važnije brinuti o svojoj polumrtvoj majci.

Nije Plavom mnogo trebalo pa da mu na pamet padne poći javnim ženama, što ih se za nekoliko šuštavih novčanica moglo dobiti u luci barem na pola sata, a onda je ubrzo jednog popodneva na povratku s fakulteta sreo svoj davnu školsku kolegicu u koju se zagledao još gotovo kao dječak. Nakon četrdeset godina bila mu je sada još privlačnija i ljepša; utjeha njena osmijeha davala mu je slabašno svjetlo u tmini njegove nevolje što je nadirala.

Plavi i njegova simpatija tako su se stali družiti; kava i ručak, šetnja i izlazak – i Plavi je već kroz koji dan, baš nekako pred samu smrt Vjerine majke, smislio kako će Vjeru nazvati i poručiti joj da je predao papire za razvod, i neka ih smjesta izvoli potpisati i poslati poštom iz onog svog prljava i daleka gradića na obali – jer da ne može više biti sam.

Onda tako i učini, pa jedva da je pričekao čuti zvuk Vjerine šutnje koja je ječala s druge strane žice – a potom prekinuo razgovor, i već kroz nekoliko dana stigli su Vjerini papiri uredno potpisani i ovjereni po konzulatima i notarima.

Plavi je već kroz koji tjedan nakon što je Vjera ukopala raspadnuto tijelo svoje majke u tvrdu, zaleđenu zemlju groblja na brdu iznad mora – bio pred sobom i drugima slobodan čovjek koji je vatru svog vrelog i iznova probuđena sjemena mogao gasnuti u njedrima davne, nikad zaboravljene ljubavi.

- - - - - - -

Premda je Vjera dobro znala da nema prema Plavome baš nikakva prava i da je isključivi krivac za to što ju je napustio – bila je svjesna toga da je ona u stvari napustila njega i da ni sama, da joj se takvo što desilo, ne bi umjela razaznati što od svega valja učiniti. Roditelje Plavog jedva da je poznavala – takvi su među njima bili običaji – ali se ipak u godinama što su prethodile nadala kako će njena ženska, mazna vještina uspjeti zadržati Plavog od odlaska.

Vjera je previše nade polagala u snagu vode kojom je uvijek preplavljivala šutnju, hladnoću i pustoš koju je slušala stavljajući svoje uho Plavome na prsa; vjerovala je duboko u sebi kako u njoj postoji čitavo more kadro potopiti svaku nesreću i plamen što bi se na obzoru pojavio.

- - - - -

Onog utorka kada je klapa nad rakom njene majke ispjevala posljednju melodiju, a tvrdi grumeni crvene zemlje zabubnjali na lijesu što je tek spušten s ovog svijeta u pustoš smrti – Vjera se pobojala da će je snažan vjetar što je tog predvečerja snažno i iznenada krenuo sa sjevera otpuhati, pa je stala pod visoku krošnju starog bora, držeći se rukom za suho, ljepljivo deblo i njišući se pod naletima nevolje.

Kada je stigla u pustu kuću, Vjera je osjetila bol u prsima i glavi; bol je s vremenom postajala neizdrživa, pa je krenula lupati i udarati po zidovima i vratima, nadajući se da će je netko čuti. I tako su prvi susjedi začuli zapomaganje i vrisku, te pozvali hitnu pomoć što je ubrzo stigla, jer rat tek što bijaše završio i nije više bilo posla za njih kao do prije koju godinu.

Bilo je teško; gotovo nemoguće postaviti određenu i jasnu dijagnozu za ono što se zbilo s Vjerom, a to svakako da se moralo zvati nekom vrstom boljetice – teške bolesti njena jedva očvrsla i slabašna tijela pritisnutog strašnim razdorom što joj se pojavio na putu.

- - - -

Vjera je tada u bolnici ležala na krevetu i jedva da je nešto jela, pa ju je dva ili tri puta usred mrkle noći u samoći puste bolničke sobe uhvatio napad vikanja i plača; brzo bi je liječnici i sestre umirili kakvom injekcijom, vežući njene tanašne ruke za krevet.

Kroz nekoliko tjedana liječnici više nisu znali što bi s njom, pa su u bilježnici u njenoj torbi pronašli adresu Plavog i telefonski broj - i nazvali ga, a Plavi je pristao na njihov - na jedva razumljivom engleskom jeziku sročen plan o tome da Vjeru prevezu do zračne luke i otpreme na prvi avion za daleki sjever, makar i o trošku države; samo da se riješe njene muke i šutnje.

I tako je Vjera umotana u dugi tamni kaput s do očiju nataknutom vunenom kapom pošla penjati se stubama u onaj zrakoplov – i posljednji put, kako je mislila, ugledala svoje plavo, uskuhalo more što se valjalo daleko na jugu, ispod ravnine zračne luke, kao početak vječitog i nepromjenjiva puta ni u što.

- - - - -

Plavi je Vjeru dočekao na aerodromu u društvu svoje nove družice, pa su je odvezli ravno u socijalnu službu velikog grada, a tamo su je nakon dan ili dva boravka u stacionarnij službi smjestili u gradski stančić blizu luke, u koji je Plavi prenio sve Vjerine stvari – i tako je Vjera posve sama nastavila sa svojim tihim i nezamjetnim životom daleko na sjeveru, da u njemu – kako je mislila – nikada više ne ugleda niti svoj grad, niti sestre i braću, niti rodnu zemlju, već da ga skonča sama i napuštena u onoj ledenoj i sivoj zemlji, među kliktanjem galebova i dalekim, potmulim trubljama brodova što se spremaju otploviti na ocean; tamo gdje čovjek više ne umije razaznati što je njegova duša, a što nebo, ili more, ili tmina, ili tišina.

Plavi je k Vjeri svraćao povremeno, preuzevši – kako je od vlasti i bilo traženo – skrb nad njom, a Vjera je shvatila da bi bilo kakva pobuna protiv takvog stanja za nju mogla značiti bitno pogoršanje pa je pristala živjeti onako kako je bilo određeno, bez mnogo pitanja i riječi.

Kada bi njih dvoje ostajali sami u polumraku malene kuhinje nova Vjerina stančića, šutjeli bi zajedno po nekoliko sati i uzdisali. Plavi je sklapao ruke na svojim koljenima, šireći ih prethodno – kao da Vjeri poručuje kako je za sve kriva njena nemogućnost da se othrva pravilima života njene daleke i strane zemlje; Vjera je bez riječi gledala Plavome u oči naslanjajući glavu na ledeni zid kuhinje, trljajući prstima bradu i usne od nemira i tjeskobe.

- - - - - -

No, gradska služba knjižnice i čitaonice u kojoj je Vjera nastavila raditi svoj posao počela je surađivati sa službama gradova dalekih stranih zemalja, a Vjera bješe jedina koja je poznavala jezike one nepoznate i nove zemlje na jugu koja tek što je prišla svijetu dostojnom i vrijednom života – i tako se ta već stara i umorna žena nakon dvije godine našla u mogućnosti da otputuje na nekoliko mjeseci ponovno u svoju zemlju, kako bi na licu mjesta mogla pridonijeti produbljivanju suradnje i razmjene što tek bješe otpočela, pri čemu je imala je osiguran smještaj što ju je činilo kandidatom s dalekom najpovoljnijim referencama za taj posao.

Leteći ponovno nazad iz onog sivila i tmine prema svjetlosti i toplini juga, Vjera je povjerovala kako se za nju opet upalio malen ali važan tračak nade u kojem će proživjeti ono malo što joj je još preostalo.

Čitava života Vjera i nije imala ništa drugo do li vjeru u golem, siv i tih ocean što je šumio duboko u njoj, potaknut davnim danima mladosti u kojima je Vjera tu silnu vodu uobličavala i tješila je u njenoj tmini svim lijepim, svijetlim i dobrim od onog što bi pronašla u svojim knjigama i mislima.

Ne vjerovati u to da šumom te goleme vode možeš ugasiti svaki požar i svaku prijetnju pod nebom, za Vjeru je značilo poći ni u što.

- - - - - - - -

U ovu priču sada će ući i sam vaš pripovjedač; navodno sveznajuće i plaho biće što kani pričati vam o stvarima o kojima misli da zaslužujete znati nešto više. Dobro, možda ne zaslužujete, nemojte sada odmah pomisliti na našu opću, dokazanu, neupitnu vrijednost; možda vas takvo što tek interesira, ako ste s pričom već do ovog mjesta stigli – pa od toga pomislite kako ćete jednog dana postati barem malo bolji ljudi; onako kako je Vjera pomislila dok je s visine gledala namreškano svijetloplavo more pored kojeg je njen zrakoplov slijetao u domovinu.

U svakoj obitelji postoji netko koga smatraju neobičnim i nekim s kime se previše družiti ne valja; kao da će te od vremena što si s njime proveo obuzeti neka boljetica, pa ćeš oslabjeti i početi misliti o stvarima drugačije nego li si do sada mislio. Vjera je u svojoj bilježnici tako pronašla telefonski broj svog rođaka, a i on je imao vremena i prilike sastati se s njom – jer je upravo bio na koncu bolovanja koje mu je prouzrokovao nezgodan korak što ga je učinio na stepenicama kolodvora prije kakvih dva tjedna, kojom je prilikom izvrnuo gležanj – pa je udovoljio njenoj molbi da je pokupi na stanici prigradskog vlaka u njegovu omanjem mjestu i poveze da nešto zajedno pogledaju.

Vjera je, naime, u okviru svog zaduženja morala proboraviti nekoliko tjedana u velikom, glavnom gradu svoje zemlje – a ona se tamo počela zanimati za nekretnine u okolici, pokušavajući isplanirati svoju starost kao vrijeme u kojem bi mogla živjeti negdje istinski u prirodi, okružena šumama, livadama i priprostim, običnim ljudima sa sela – za što bi svakako dostajala penzija iz daleke, imućne zemlje na sjeveru u kojoj je živjela već preko tri desetljeća – a da opet bude blizu velikom gradu što ga je iz doba svog studiranja pamtila kao kulturno središte sa širokim izborom svakojakih događaja u kojima bi opet pod stare dane mogla uživati, kao onomad – dok je studirala.

I tako je Vjera nakon naporna dana u obavljanju svog posla odlučila pokupovati nekoliko primjera lokalnih novina što su oglašavali prodaju vikendica i kućica u okolici, pa ih pobacala na široki krevet svoje hotelske sobe i u polumraku debelim flomasterom podcrtavala i označavala ono što bi je zanimalo.

Je li se radilo o običnoj slučajnosti, ili je Vjera tim strašnim i gotovo nevjerojatnim toponimom bila privučena na prvi pogled, no shvatila je kako od obližnjih stanica vlaka u Leskovcu ili Horvatima do neke od na prodaju oglašenih vikendica ima jedva nešto više od pola sata pješice, pa se ubrzo svalila na leđa i zagledana u prljav i visok strop svoje hotelske sobe stala maštati o tome kako će u velikom gradu uvečer pohađati kazalište, a onda nakon predstave uskočiti u vlak i kroz nekoliko minuta opet biti u mrkloj noći, pod zvijezdama, pa nataknuti tek čizme da u lijepim cipelama ne gaca po seoskom blatu – i za tili čas biti kod kuće; u svojoj toploj i malenoj izbi; domu što bi ga okružena prirodom uredila samo za sebe.

Vjeri se učinilo kako bi na tom mjestu mogla biti sigurna i radosna nakon dugo vremena.

Valjalo je zato poći na mjesto događaja; za to je kao stvoren bio Vjerin rođak što je imao automobil – i tako su se njih dvoje jednog već prilično hladnog, snenog i pomalo već mrazom okupanog sunčanog jesenskog jutra povezli u pravcu onog Hudog Bitka; da na licu mjesta izvide koliko je to postojanje doista tamo ružno, ili je to tek zloba susjeda što su tom brdu natakli ime iz zavisti na njegovu ljepotu i pitomost.

Vjerin je rođak odmah posumnjao u to da bi njen plan na dobro mogao izići; no – što će – nije se molbi starije rođakinje mogao usprotiviti, a i odgovaralo mu je nakon one boli i mirovanja lagano prošetati u prirodi, kroz travu i livade pa do navrh nekog malenog brda s pogledom na okolicu.

Zavoj po zavoj, raskrižje po raskrižje – i njih dvoje ubrzo pronađoše čovjeka koji je oglasio prodaju vikendice; bijaše taj kućerak na brdu još bližem stanici vlaka nego li je Vjera takvo što i mogla sanjati; onda je rođak parkirao u blizini, pa ostavio ovo dvoje da pregledavaju objekt i pogađaju se, a on je pošao iz znatiželje proći s druge strane, tamo gdje je grmlje i put kroz travu – i vidio na strmini brijega malen vinograd.

Kada je rođak ušao u kuću, njih su dvoje u tišini još propitkivali pojedine detalje o kući, kao što su priključak struje ili vode, a onda on pođe u podrum i spusti se odškrinuvši stara, hrastova drvena vrata što su bila tek zakačena na ručku, na kojoj je nehajno ostavljen lokot što je još do jutros štitio bačve od nepozvanih posjetitelja i znatiželjnika.

Iznad ulaza u onaj podrum, već dobrano bez lišća, na nekoj staroj, zahrđaloj žici i drvenim gredama, pružala se stara, gotovo suha loza što je još do prije koji tjedan bogato rodila zelenosmeđim, slatkim plodovima što su se sada dolje, u bačvi onog podruma kiselili i pretvarali u vino.

I tako Vjerinom rođaku zamiriše iz tog podruma pravi pravcati mošt; nije bilo niti dva tjedna da je prošlo od berbe, a otpad od grožđa još se kiselio na hrpi u jarku pored kuće; toliko je to sve Vjerina rođaka podsjetilo na djetinjstvo, na berbe i sladak grožđani sok što ga je obožavao piti, da se ohrabren uputi na kat, pa usred njihva razgovora uputio onom prodavatelju značajan pogled i jedno, jedino pitanje:

- Čujte, gospodine, biste li Vi meni možda prodali litru mošta; ovog odozdola, iz bačve?

Nesretni vlasnik vikendice, posvema posvećen poslu prodaje i pregovaranja našao se tako u nezavidnoj situaciji; na licu mu se očitovala neugoda, pa brzo rođaku sasvim ozbiljan odvrati:

- Gledajte, kada bih ja Vama sada prodao litru mošta, za mene ovdje u selu više ne bi bilo mjesta; da ljudi čuju kako sam nekome prodavao litru mošta, ja bih sigurno ostao označen kao najgori čovjek na svijetu!

I tako su već kroz pola sata Vjera i njen rođak hitali vozilom nazad prema gradu; ona radosna jer je pronašla što je tražila, a on jer se domogao slatkog, željena pića; pa su usput svratili u neku mesnicu i prodavaonicu, gdje nabaviše dobrih krvavica i kisela kupusa, a onda to u rođakovoj kući ispekoše i u slast pojedoše, uz onaj mošt i dobru kapljicu.

- - - - - -

Vjera kupi onaj kućerak, a njen plan bijaše uistinu ostvaren: već kroz koji mjesec natrpala je knjigama omanju sobu koja je do tada vlasnicima služila kao smještaj i ostava za suhu hranu, pa je uvečer često doista znala posljednjim se vlakom s kolodvora vraćati s neke kasne kazališne predstave, a onda u pustoj čekaoni stanice presvući cipele u čizme što ih je u torbi ponijela sa sobom – i pod zvijezdama, u tišini prošetati mračnom cestom uspevši se na svoje brdo.

- - - - -

Tako bješe i one pretposljednje večeri u godini, kada se obično u glavnoj kazališnoj kući u gradu daje kakva premijera, pa je Vjera sva ushićena i uređena pošla po tko zna koji put u životu pogledati "Idiota", da uživa u predstavi kao nekad, dok je još bila mlada i bezbrižna i da se divi snazi kneza Miškina koji svoj ljudskoj zlobi unatoč osvjetljava put oko sebe dobrotom, iskrenošću i naivnošću.

Nakon predstave što je počela neuobičajeno rano, Vjera je spustivši se sa svog skromnog sjedala na balkonu shvatila kako se u foajeu može razgovarati s glumcima uz čašicu, no sav je šampanjac već bio popijen - i tako ju je dopala neka stara, snažna, opora lozovača; težak i mutan špirit posljednjih dana čovjekovih što ga je kakav dovitljivi birtaš kazališnoj kući dobavio za dobar novac, da se popije tamo gdje nitko za nj više neće ništa pitati.

Osmijeh po osmijeh, riječ po riječ, i stara Vjera čak veselo prozbori nekoliko tihih i važnih rečenica s glavnim glumcem gledajući se u oči; sa svojim idolom i tihom čežnjom, pa od sveg uzbuđenja ogrne kaput ali zaboravi negdje u garderobi torbu sa čizmama - i tako se egzaltirana, prpošna i radosna brzim korakom kroz snažan vjetar uputi mokrim uličicama prema kolodvoru, uskočivši na četvrtom peronu pod strehom jedva u posljednji vlak prema jugu što je polazio te noći.

Polupijana, okupana znojem i vruća, Vjera zaboravi ogrnuti šal što joj je visio iz džepa, pa ju je onaj vjetar na poljani pred kolodvorom dobro napuhao u uši i grlo, a onda u vlaku od svega stade snažno i dugo kašljati te nemirno i isprekidano disati.

Tek tamo negdje u mrkloj noći iza remetinečke postaje, gdje posljednja svjetla grada gasnu kao što gasnu utjeha i nada u očima staraca, Vjera shvati kako je u kazalištu ostavila čizme i da se s time sad više ne da ništa učiniti, pa kada je stigla do Leskovca u lavež napuštene paščadi u noći i zvižduk posljednjih manevarki među natrulim žitom, žižcima i memlom prastarih hambara, iskoči u lijepim, visokim salonkama na prvim snijegom pokriven šljunak, a onda se tako lelujava, lijepa i sama uputi onom starom, blatnom cestom što je vodila na jug, do samog Hudog Bitka - i dalje, u nepovrat.

Vi sada mislite da Vjera nije bila lijepa barem stoga jer je stara i da vaš pripovjedač tu nešto izmišlja i kiti; ma što vi znate kako i koliko lijepa može biti snovima i čežnjom ispunjena žena nakon što je među ledom, galebovima i maglom preko leđa prevalila pusta desetljeća trajanja - ako je niste takvu vidjeli ili se barem potrudili zamisliti je?

Vjeri se u sve jačoj mećavi još i nakon deset minuta hoda činilo kao da posve jasno vidi cestu, ali je pod bjelinom snježne noći, zaboravljena i topla od snova, blata i čežnje shvatila da visokim petama tankih kožom optočenih cipelica što su joj grlile topla stopala upada u sve dublju travu i snijeg, pa je na nekom mjestu, gotovo već kleknuvši kao na molitvu - konačno odlučila skinuti cipele i nastaviti dalje bosa.

Bosa žena u snijegu što u rukama stišće crne cipelice i mekim, vlažnim bedrima opkoračuje mravinjake, strništa i duboke, blatne brazde davno uzoranih njiva; takav prizor ni sam gospod Bog ne vidje valjda nikada do te strašne noći nad poljem leskovačkim; tamo gdje bivanje postaje sve teže; ludo i hudo i gdje biti uistinu znači bolovati.

Vjerin meki i bijeli trbuh pronalazio je u tom mjesečarskom, supijanom paklu posljednje snage da iz njega krenu trzaji što će ih uputiti u posve mokre i već ledene noge, a iz očiju oko kojih se slijevao popodne brižno ocrtan trag olovke stadoše padati i na njenim se grudima smrzavati kaplje sitnih suza, poput iskara što padaju u bijeloj, prvoj snježnoj noći pod sivim, teškim panonskim nebom.

Nad blatom i travom i snijegom koračaju nježna, malena, turobna ženska stopala, pa svaki korak dere tkaninu čarape što se na njima pruža, a ledeni, crnom i vlažnom zemljom uprljani prsti već dotiču snijeg, tminu i sam konac puta.

U pretposljednjoj noći te godine za koju je Vjera pomislila kako je posljednja od nesretnih u njenom životu, ona se na kraju smrznu i nestade s ovog svijeta da je pamte svi koji su je znali i nadživjeli je, a napose njen muž i rođak; dvojica onih uz čiju je trajnu i nesebičnu pomoć Vjera prispjela na najdalji peron leskovačke postaje; onaj na kojemu više nema ni betonskog nogostupa ni svjetala.

Ujutro su Vjerino sklupčano tijelo pronašli prvi lovci, a njene su pune i crvene usne skupljene kao na poljubac izdisale posljednje Miškinove riječi na vječnom putu u Švicarsku, dok je suh i požutio list one loze otpadao s greda nad starim, odostraga u ilovaču i lapor gotovo posve ukopanim podrumom njene tihe, bijelim vapnom optočene kuće; vikendice; klijeti u kojoj je još donedavno ujesen dozrijevao skladni mošt pretvarajući se u gusto, mutno vino.

Kuće od osmijeha i snova.

Jer, u peći nasuprot prozora davno se razgorjela žerava, a na njemu se s vanjske strane već primao prvi led oštre i do bola lijepe snježne zore: kao da se tiha Vjerina duša režući sivoplav uzduh pod prvim svjetlom oprašta s kućom; i lozom; i nebom.

(lipanj 2025.)

Odoh malo prema sjeveru, a vama ostavljam ovaj tekst – ako vam se prohtije i ako je to uopće moguće, ili je to samo moja pusta želja – da ga se načitate. Iz nekog razloga čini mi se kako je daleko više red da – ako ga se već dohvatite – razmišljate o Vjeri, nego li o meni; tko sam uopće ja. Želim vam svima prije svega puno zdravlja i spokoja, a ostalo što valja onda će nekako već nadoći uz to.

26.07.2025. u 17:13 • 8 Komentara • Print • # • ^

subota, 19.07.2025.

TONKA GOVORI CVRČAK

Borba koju već godinama vodi gospođa Tonka Alujević, koliko sam shvatio rođena Hvaranka - vjerojatno od žreca domaćeg poretka označena kao ponajveći izdajnik, rušitelj svemira i drčna cura, odaberite sami redoslijed koji vam se sviđa – po meni nipošto ne bi smjela ostati nezamijećena. Ovo s decibelima, to je izgleda uspjela barem na neko vrijeme, a s dušama (druga tema koju sama spominje u niže citiranom napisu), e to će ići malo teže – i veliko je pitanje hoće li uopće ići.

Naime, nekako se uvijek pokaže kako mi muški možemo štošta, ali ne možemo proći glavom kroz zid, iako to često činimo - a žene taj isti zid jednostavno umiju zaobići.

Jer, nekako – život me naučio – čuvajte se ljudi koji su nedodirljivi; puno više uvijek vjerujem onima koji se umiju prvenstveno šaliti na vlastiti račun, a gospođa Tonka više je puta dokazala da baš to umije.

Uglavnom, kradem s fejsa jednu njenu davnu objavu na temu buke i buka (množina, ne znam kako na tipkovnici staviti one dugosilazne i kratkosilazne) - mislim da je to još po prirodi stvari bilo vrijeme u kojem se u Hvaru bučilo do četiri ujutro i povraćalo u svakom kutku – a ako s tim postoji neki problem, jer nemam dopuštenje (iz jednostavnog razloga što nemam fejs profil, pa ne znam kako bih isto ishodio) – molim da mi se javi. Vjetre, tekstokradico poslovična, doći ćemo mi tebi glave prije ili kasnije! A dotle; čitajte i povećajte postotak veličine na pregledniku, nikome se još od čitanja ništa lošeg nije desilo osim kvarenja dioptrije. A i za to, vidite već, ima lijeka; za sve na ovom svijetu ima lijeka, samo kada se prevrši mjera, onda taj isti lijek postane otrov, sjećate se stare izreke?

Znate ono, onaj trenutak kada nešto pročitate, nekog tamo Tišmu ili Maaka ili Tolstoja, pa svojoj tipkovnici - kao da je ona za nešto uopće kriva - kažete: e vidiš, volio bih kad bih ja umio ovako.

Dakle, skužajte, šjora Tonka, ali godinu dana već kuham - i nisam mogao zaobići ovaj Vaš tekst; a nema pogodnijeg trena za podsjećanje na nj od ljeta. Nešto upečatljivije o suvremenom turizmu u ovoj civilizaciji (nije to - koliko ja razumijem - ništa naše, specijalno, domaće) do sada nisam pročitao.

Možda sam čuo; možda je to bio onaj trenutak otprije par ljeta u kojemu moj tast - koji je cijeli rat, onaj rat, kao dijete proveo na koromaču i bodulskoj supi - pa sjetno u neki daleki ljetni sumrak zalijepljen od vreline i soli kaže; nitko više ne kopa vinograd na otoku; ni na onom pored; ni na onom pored... Nemaš više di od našeg čovika kupiti vino - završi s izlaganjem, pa zašuti i duboko uvuče dim cigare, a ja mu natočim ostatak nekog jeftinog uvoznog crnjaka dopremljenog iz nekog malla u petlitrenjačama, jer sve drugo što na otoku možeš kupiti a da ne rašpa želudac košta više od deset eura. Jer, to vam je kao s mojom pokojnom babom iz Težačke, koja je svoje sinove uvijek s uzdignutim prstom opominjala na "ora et labora" i koja je prijeko gledala svaki ručak koji je bio kupljen iznad maksime "struna po pet kuna". Druga baka sa Svetog Duha; to je bila ista ta škola. Dobro, bake nisu niti doživjele kune, ali razumijemo se valjda; brzo bi one vrteći ih pod svojim koščatim i ogrubjelim prstima shvatile kakva je duša u tom papiru, ma kako se zvao. Tako je i s ovim: kupiti vino po deset eura i donijeti ga starom čeljadetu na stol, ma napravio bih ja to da je riječ o mojem domaćinstvu; ali toliko ni ja nisam blesav, pa da me pita "a čije je ovo" i da mu moram priznati kako sam ga kupio u Buri ili Konzumu s najviše police - i onda s njim moram proći cilu ubrzanu školu ekonomije i managementa ponovno... :)

„Tonka Alujević

REKVIJEM ZA TIŠINU

U Hvaru san, 4 ure je ujutro i sidin na Mandrač...i razmišljan kako nikad u životu, a ostalo je puno milja iza mene, nisan bila na vulgarnijemu mistu. Vidila san razne poraze određenih sredina, posrnuća i potonuća ali ovakovome primitivizmu i prostituciji nisan nikad svidočila.

Ova je generacija, ova je jadna služinčad napisala rekvijem, Rekvijem za tišinu. Onaj koji se boji mira, kojemu stalno nešto mora zvižjat, bučit i larmat je primitivna i bolesna osoba. I naravno gramzljiva. Postali smo društvo koji će dozvolit svaku vrst poniženja, pritrpit svu silu nasilja, držat pet miseci čepe u uši samo da bi se ogrebali za te prasačke pineze.

Mnogi će našu rič šušur spominjat u kontekstu buke, galame ali šušur je benigan i simpatičan. On se odnosi na žamor, na ciku dice, na cvrčke, normalno disanje jednoga živoga mediteranskoga grada, na nešto šta ga čini suprotnošću kontinentalnoj dosadi. Šušur je bija kolur konteksta, njega više nema, zaminilo ga je, ovo novo stanje uma koje upravo doživljavamo na polju javnoga gradskoga života, a zove se i jest šizofrenija.

Svaki cent zarađen od ovoga jada od ponude osvanit će ka problem u kući. Petorostruki novac neće in bit dovoljan da bi od dugova i iz ovisnosti spasili najrođenije. Gledat će i već gledaju narkomančiće, alkoholičare i kockare za svojin stolon. Rastočit će ih ka staru bačvu...“

19.07.2025. u 11:31 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 12.07.2025.

Trešnja

(Je li strašnije umrijeti živ ili živjeti mrtav)

Kada zamišljaš stablo, ti vidiš jabuku. Kada zamišljaš voće, ti pred očima vidiš trešnje; crne, okrugle, velike, sočne trešnje; pregršt trešanja koje su jedva stale u oba dlana, pa ih tako držiš i čekaš da netko odnekud stvori neku torbu, vreću, da otvori svoje džepove i da mu možeš dodati te trešnje; slatke i silne plodove triju starih, ogromnih stabala što jedno iznad drugog rastu na strmini ruba Mirkova vrta i Nikolićeva dvorišta; tamo gdje nisu ničija ili su svačija, pa bilo tko od nas može doći do stabla, popeti se i jesti do mile volje, ili nositi trešnje kući, bakama i mamama za štrudl.

Štrudl od trešanja; najbolji, najslađi i najljepši kolač tvog života.

Možete li zamisliti kolač koji se pravi bez šećera? Da, bio je to baš takav štrudl od trešanja; kolač za kojeg bi naše mame ili bake na netom ispražnjenom kuhinjskom stolu što ga prekriva legendarni ultrapas krpama pobrisale dasku stola, pobacale na njoj brašno i učas izvukle tanko i meko tijesto u koje će potom zavaljati prepune lonce onih sočnih plodova što smo ih mi u prikrajku čistili, prstiju crnih od slasna i slatka soka, pa uz prstohvat cimeta kroz možda pola sata ispeći ono po čemu ćemo pamtiti djetinjstvo.

Ona tri stabla najvrednije su bogatstvo koje susjedstvo ima; svojih hladom zakriljuju starce kada sjede odmarajući ljeti na putu prema bolnici, pa zastanu negdje na betonu Nikolićeve ograde; svojim plodovima čitavog početka ljeta prehranjuju dječurliju iz dvadeset kuća još tamo od popova pa naviše; trešanja je sredinom lipnja toliko da nekada – bezobzirno i obijesno – u pauzi igranja badmintona znademo ispucavati ih reketima prema drugoj ulici, pa onda susjedi protestiraju i dolaze našim starcima: što je ovo, bombardiranje?

- - - - -

Mirkova pokora bio je otac; na uglu njihove kuće davno još, iz vremena koje ne pamtiš, stajala je blijeda i stara tabla za naziv birtije; birtije koju je Mirkov djed dao zatvoriti samo kako bi od pošasti pića spasio najvrednije što ima; svog prvorođenog sina – ali sve uzalud.

Zatvarati birtije u doba u kojem smo odrastali nije padalo na pamet nikome; bilo je to vrijeme općeg procvata i napredovanja ljudi u imovinskom smislu; gotovo da u tom dijelu grada ne pamtiš više niti jednu kuću koja nije imala priključak vode i zahod koji bi bio na dvorištu, pa da ljudi od muke i nevolje trpe kada zimi ili u bilo koje doba neprilično za to polaze na ono mjesto na koje svatko voli odlaziti sam samcat.

Osim ako za to da mu netko na tom mjesto ne pravi društvo – nema jako dobrog razloga.

Vjerojatno još desetljeće prije vremena o kojem vam ovdje pišem, ljudi su u kućama udaljenim od središta velegrada možda dva kilometra živjeli na dobro utabanom zemljanom podu, prekrivenom nekim natrulim i starim daskama, ili bi tlo unutar prizemlja prekrili tankim slojem betona, pa na njega stavljali najnovije izume tehnologije koje bi onda zvali toplim podom.

Na jednom takvome i ti sam odrast ćeš pun radosti i snova, noseći na svojoj glavi preokrenutu tamnocrvenu zdjelicu od plastike u koju bi djed gulio koru od jabuke koju nije volio jesti, da je baka upotrijebi za kompote ili kolače, a ti ćeš na taj način izigravati astronauta ili vojnika kojeg bi u krupnom planu viđao na crno-bijeloj televiziji što je uvečer upaljena stajala u uglu kuhinje, ili u dnu duga i mračna hodnika, dok je zimi bivala postavljenom u sobu sa uljnom peći; toplo i spokojno mjesto u kojem ćeš naučiti sve što si učio kao dječak.

Kuhinje onih kuća u susjedstvu imale su kao obavezan sastavni dio velik i povisok stol obojen debelim slojem uljane boje; taj je stol gotovo čitavu susjedstvu izrađivao, ili od nekih drugih, starih i neprikladnih stolova prilagođavao tvoj djed, pa bi obavezno na vrhu njegove plohe vješto i spretno prilijepio ultrapas; obično siv ili tamnožut pokrov od neke plastike koja bi činila njegov završni premaz, dok bi rubove stola djed brižno zaštitio oblogom koju bi pričvrstio na njegovu stranu, samo da spriječi nevolje koje bi moguće nastale u slučaju da se kakvo dijete zaleti glavom u ugao, pri čemu bi postavljena obloga i malena kosina često sprečavale klizanje stvari preko ruba.

Mnoge je šalice, dječje glave i ženske čarape na onom najljepšem i najmilijem dijelu ispod trbuha - na taj način tvoj djed spasio i prištedio za budućnost, gledajući preko ljudskih glava u vrijeme poput kakvog proroka što brine za čeljad koja svakim danom postaje sve bjesnija, objesnija i luđa.

Jer, dobro se sjećaš uzvika vaših baka, kada bi majke i očevi svoja nova vozila uparkiravali u stara i uska dvorišta prolazeći s mukom kroz rđave i slabe kapije što su na njihovim ulazima bile postavljene. Iz prepunih prtljažnika automobila, koji su obično tada bivali na prednjoj strani, roditelji – ta nova, nezasitna i neskromna generacija prepuna želje za imanjem; za novim i modernim – izvlačila bi pune vreće i kutije novih i posve nepotrebnih stvari; suvišne, napadne i teško prihvatljive odjeće ili obuće; jednog bi dana u kući tako osvanula pisaća mašina – jer mali uči, možda će jednog dana i na sam fakultet; drugi tjedan već se unosio kakav nov i do sada neviđen komad namještaja ili posuđa.

Ljudi ne samo da su počinjali imati više, i k tome mnoštvo stvari koje im uopće do jučer nisu bivale zamislivim, a kamoli potrebnim; ljudi su počinjali živjeti dulje i bivati izliječenim od onoga što je do jučer bilo nezamislivo; jednom su odrezali grkljan, pa sada šišti i puše među ljude pritiščući nekakvo dugme – ali živi; druga je ostala bez slezene ili gušterače ili tko zna kojeg do tada nepoznata komada mesa što bi ga ljudi zabezeknuto gledali s poštovanjem prema samome Bogu tek kada bi čovjeka od nesreće rasporilo i raščetvorilo, a danas već takve stvari po bolnicama vade i presađuju kao da su krumpiri i luk, pa ti u ruke tutnu vrećice s tabletama i pošalju te kući, u život i radost.

Na sve to stare bi bake kršeći prste i upirući svoje poglede prema nebu tiho ali čujno vapile; obijesni ste i loši; imate previše i premalo štedite; trebao bi opet doći nekakav rat, pa da vidite kako je to kada se nema i kada se umire.

Tako će bake zazivati rat - i dozvat će ga, samo njih više neće biti da i same žive prokletinju koju su nad vama, obijesnim i lakomislenim, dozvali u stvarnost.

A kako život i nalaže, jer ga bez smrti nema - umiralo se i dalje; ako ne ondje oko nas i blizu nas, umiralo se po nekim dalekim Palestinama, Mozambicima i Angolama; tek kako bi jedan rat ugasnuo ili bi plamen s njega umlatili batinama i krpama, kako se već zgarišta gase da nikada više ne ožive, drugi bi se razgorio poput uljem prolivene nevolje, da možemo uvečer s televizije slušati i gledati prizore uz tihe glasove vanjskopolitičkih komentatora koji bi nas upozoravali na to da negdje još uvijek postoje nevolje i da ljudi jedni drugima na vratove naskaču kao bijesni psi, samo kada ih se pusti.

Baš onako kako će i kod nas biti, kada i mi postanemo vijest u nečijem televizoru.

Bliske smrti mlada čovjeka u tvojem životu tako neće biti dugo, dugo; umirat će starci i bolesnici; nemoćna i otpisana čeljad što ju je davno već bilo otpustilo iz bolnica i ambulanti sa suzom u oku, da poumiru kod kuća kao što vene suho cvijeće po vrtovima, zaboravljeno i nevoljeno.

Prvi ćeš puta u svome životu vidjeti kako je to kada umire mlad čovjek onda kada se razboli Mirkov otac.

- - - - - - - - -

Kada na vašem brdu - tamo gdje cesta prema bolnici prvi put nakon strme i duge uzbrdice stigne na ravninu – nastupi ljeto, ti ćeš takvo što najbolje znati po trešnjama. Trešnje dozrijevaju i beru se onda kada završi škola; kada čovjek više u životu ne mora svakoga dana polaziti raditi ono što ne želi, ili što su mu drugi kazali da mora – već čitava božjeg dana može činiti baš ono što ga je volja, samo da je zdrav i da oni oko njega ne odu i otputuju nekamo daleko; a bilo je to još uvijek doba kada se nije putovalo daleko i dugo, pa ako se putovalo, činilo se to na nekoliko dana, ili na jedan dan – negdje blizu, u toplice; tamo gdje bake i djedovi namaču svoja ostarjela, bijela, bolna tijela razmjenjujući savjete s mnoštvom istih takvih i tješeći se od bliske i izvjesne smrti.

Kako bilo, ljudi su iznenada dobili desetke godina života pred sobom na poklon, a više nisu bili niti mladi, niti lijepi, niti previše dobri, već potrošeni i obilježeni strašnim i dubokim pečatom života što je prohujao iza njih, s ratovima, smrtima, lažima i prevarama. Valjalo je sada te i takve živote popuniti smislom; učiniti ih važnima i lijepima – ili takvo što barem pokušati, jer nitko još nikada nije živio od besmisla i ružnoće, ili jest – ali bi i njih takve samome sebi predstavljao kao smisao i ljepotu.

Tako ćeš i ti pamtiti kao siguran znak početka tog dugog, sigurnog i važnog razdoblja, razdoblja ljeta – prvi odlazak u toplice; stojadinom Mirkova djeda, u kojeg biste se utrpali tvoj i njegovi djed i baka i vas dvojica, više ležeći nego sjedeći otraga bakama u krilu. Dug i naporan put vodio je kroz daleke i do tada rijetko viđene krajeve; prvo uz nesretni Podsused i strašnu cementaru što je čitavo jedno naselje bijelila i zaprašivala finim i bezizlaznim prahom kojeg su bivali prepuni krovovi i drveće; potom pored tihe i zelene rijeke Krapine što je u šumarcima i niskim šibljem okupanim obalama vijugala niskim jutarnjim suncem obasjanim Zagorjem, čak onkraj samog Sljemena, s visokim na sve strane uočljivim tornjem što se gradio ili je tih godina bio pušten u rad, da čitav svijet može uvečer gledati televiziju koja će uskoro imati ne jedan jedini, već i drugi, eksperimentalni program.

Obično bi put u toplice završavao u Tuhelju; bake bi vas momčiće držale na oku, jer tek ste bili u godinama u kojima ćete proplivati, pa biste imali dozvolu ulaziti samo u maleni bazen na rubu gdje bi se na stepenici što je služila za sjedenje namakali bezbrojni starci krateći vrijeme razgovorom i nerijetkim odlascima na okrepu. Djedovi su naravno češće zalazili do birtije, gdje biste jednom ili dvaput dnevno imali dopuštenje dobiti sladoled iz onog aparata ili kakav gazirani sok od naranče, a kada bi se sunce popelo na sam vrh neba, znali ste da slijedi prava gozba od pečena mesa i pohane piletine koju su bake vadile iz velikih kožnih torbi spremljenih u prtljažniku vozila.

Uvečer bi vaši počastili roštiljem na nekoj usputnoj stanici, u Zaboku ili Zaprešiću, ili kakvoj lijepoj terasi podsusedskog trga, pa ste siti i zadovoljni, a ispečeni od prvog ljetnog sunca – ako već prvo crnilo niste uhvatili igrajući nogomet tog proljeća u školi ili oko nje – dolazili kući kasno u noć, penjući se na brdo uz huk ćukova i sova i zrikanje cvrčaka s obližnje livade.

Početak ljeta obilježile bi tako dvije stvari: odlazak u toplice i Mirkov rođendan.

- - - - - -

Mirkov rođendan pada sredinom lipnja; baš u onaj tjedan kada završava škola, a svi su još ovdje, pa ne znaju što bi. Djevojčice – i pokoji rijedak dječak – pozavršavali bi svoje ispite u glazbenim ili školama jezika; zato ste jedva čekali prvu subotu nakon kraja škole, kada biste u debelim smotuljcima donosili Mirku poklone i kakav dobar komad kruha ili pečena mesa ili svježe narezane salame iz mesnice. Jer, dobro ste znali: kod Mirka vas kao kruna čitave večeri; kao siguran znak dobrog i lijepog – čeka štrudla od trešanja što bi je čitava popodneva ispunjavajući njome mnogobrojne tepsije i gurajući ih u peć koja je nemilo gorjela u rubu dvorišta – pravila Mirkova majka.

Mirkov rođendan tako ćeš pamtiti po dvije stvari; po štrudli od trešanja što ste je nesmiljeno trgali s još vrelih tepsija – i po igri parova.

Jer, kada biste se dobro istrčali i izigrali, ispenjali sva stabla u vrtu i susjedstvu, pogubili sve lopte na svim zamislivim mjestima koja se nalaza uz ograde, vrtove i bašte okolnih kuća, pa bi već nad čitavo susjedstvo pao prvi mrak, vi ste uz jednu žarulju ili slabo svjetlo petrolejske lampe znali posjedati po betonu Mirkova dvorišta; prašnjavi, tihi i znojni, držeći jedni drugima glave na ramenima ili u krilu i bodreći od umora otežale oči da se ne počnu sklapati, pa ste shvaćali kako tek tada nastupa onaj najljepši, tajanstveni, zlatom optočeni sat tog čarobnog dana; posljednji sat blještavilom padajućeg sunca okupane večeri i prvi sat tople i vječne tmine što pada na ljude, grad i krošnje; da u njoj svijetle samo dvije stvari što će svijetu znati kazati gdje se našao i kamo se zaputio: krijesnice i vaše oči.

Jer, upravo u taj sat; u posljednji sat dana i prvi sat mrkle noći – vreli, umorni, iscrpljeni, siti i tihi počet ćete igrati igru radi koje ćete razumjeti kako ste i stigli sve do ovog mjesta, da na njemu ostanete zauvijek i da s njega u sebe upijete sve ono meko, lijepo i vrijedno što ćete potom kroz vaše živote bude li to htjeli donositi drugim ljudima.

Igrat ćete igru parova.

Tko je i kako ovu igru smislio, ti sada više zapravo nemaš pojma; važno je da danas znadeš zašto ju je smislio. Ono što ti je posve jasno jest to da tu igru nije imalo baš nikakva smisla igrati po bučnim i napučenim mjestima rođendana koje su slavila ostala djeca u zimi, među roditeljima, starcima i drugim ljudima.

Ovdje ste na toplom i tamnom betonu Mirkova dvorišta pod krošnjom trešnje - oplahnuti vječnim i spokojnim hukom ćukova i sova, pod sigurnim prekrivačem prvih zvijezda i toplim osmijehom rana mjeseca što bi na vas zavririvao preko krova kuće kao znatiželjan stari stražar, okupani šumom livade na prvom noćnom vjetru i potaknuti zvukom zrikavaca što su vas okružili poput kakvih pažljivih i važnih anđela – shvaćali kako činite ono što će vas obilježiti za čitav život.

Tražili ste naime onu sekundu, onaj časak radosti kojeg ćete uhvatiti među prste zaklapajući dlanove u grčevitom stisku; da ne prođe i ne isprhne brzo i lako kako već radost isprhne od čovjeka kao kakav noćni šišmiš; neopazice, vješto i brzo, pa da čitavog ostalog života nosite pred sobom prazne skupljene dlanove kao znak molitve i okajanja, a ne sreće.

I tako bi s prvim mrakom Mirko s kata svoje kuće iz neke već nikome potrebne bilježnice hrvatskog ili matematike isparao velik list papira, a vi ostali biste negdje u dnu verande ili na prozorskim daskama pronašli kakvu staru iskrhanu olovku; možda baš onu kojom je još Mirkov djed bilježio salda pijanih noći po birtiji, kada je novac curio u blagajnu lako i tiho kao što mlako, crveno vino ulazi čovjeku u dušu, da mu olakša to što su mu noge postale teške i što će uskoro pasti s njih kao u mek i dubok krevet.

Proklete pare i prokleta olovka što ih je zapisivala i brojala dok sam ih slagao u svežnjeve, mislio je poslije Mirkov djed, dok ste se vi igrali u parovima a zrikavci lako ubadali u duše budnih, da im budu opomena ili utjeha, kako kome i kako po čijoj mjeri.

- - - - - - -

Papir iz one bilježnice vješto ste isjekli na mnoštvo jednakih dijelova; baš na tom si mjestu naučio što znači to kada netko kaže da je brojka šesnaest višekratnik brojke dva ili četiri – jer biste papire presavijali i kidali na jednake dijelove, da nitko poslije ne može znati i prepoznati koji je od tih papira koji i što piše na njegovoj poleđini, okrenutoj prema dolje i u mrak, tamo gdje ne dopire blago svjetlo svjetiljke. Onda biste izbrojali koliko vas je, pa biste na svaki papirić napisali po jedno ime, a papiriće s ispisanim imenima dobro promiješali i ubacili u neku staru posudu.

Sastavni dio igre bilo je to da na metalnom okviru za udaranje tepiha u kraju Mirkova dvorišta bude raširena neka stara, tamna plahta ili prekrivač; baš onoliko koliko je potrebno da se taj prostor odvoji od vas ostalih, a da onaj tko sjedi na podu može vidjeti noge ljudima koji ulaze iza; s namjerom da se poljube.

I onda, pod zvijezdama i krošnjama onih trešanja – počinje vrijeme molbi i strepnji; trenuci radosti i očaja; prvo razumijevanje toga koliko je radost u životu rijetka, važna i stamena i koliko čovjeku vrijedi, samo kada je znade prepoznati, pa u njoj živi baš onda dok se zbiva i shvaća da je u rukama drži.

Prošla bi čitava godina, možda čak i još jedna – a ti ne bi dobio priliku poći pod onu plahtu s onom za čije si ime sanjao kako će ga nečiji prsti izvući baš zajedno s tvojim imenom, pa da tih nekoliko trenutaka pamtite čitava života, jer postoji li uopće čovjek koji čitava života ne bi pamtio to da se – kada je imao deset ili jedanaest – ni od koga viđen i od volje poljubio s onom o kojoj sanja, a to kako će ona ljubiti njega reći će mu o njegovu životu baš sve, ili sve ono što mu je važno tada – a i mnogo poslije, kada taj život očisti i olakša od onoga što nije vrijedno, lijepo i dobro.

Baš zato vi neka nogometna i košarkaška prvenstva ili utakmice koje će se igrati tih subota ili nedjelja nećete pamtiti po pobjedama, porazima ili rezultatima, već po tome što su se igrale one večeri kada si konačno ispod plahte pošao s njom, da tvoj život dostigne smisao i dobije krunu svih kruna, pa da jednom za mnogo vremena, a možda i za svagda saznaš da si od njega dobio baš sve što čovjek pod nebom sanjati smije i dobiti umije.

Negdje tamo, daleko iza prozora i zavjesa – ti čuješ kako ljudi vrište a užurbani glasovi komentatora izvikuju neka dugačka, važna i glasna imena u očaju ili ekstazi radosti – a baš tada, jer sve je to posve nevažno i strano – ti čuješ da je iza njena imena u samo vašoj igri, baš kako je čežnjom kroz čitavu godinu i bilo zazivano, konačno zazvano i tvoje - i da desetak očiju blješti u dubokoj tmini poput čuvara smisla i svetosti, dok krijesnice oko vas oblijeću s trešanja na božure i s božura na hortenzije, da vam se dive i da svemu tom čudu i svjedoče.

Onda osjetiš da su ti se od toga odsjekle noge; u prvi čas misliš da više u njima nemaš snage pridići se s poda, pa se snažno odguruješ rukama prema gore, da se dočekaš na koljena i uspraviš vreo, taman i mokar od znoja, uzbuđenja i sreće.

U prsima udaraju ti do iznemoglosti ludost i život; u ušima bubnjaju ti tisuće koža napetih samo za vas; praćen uzvicima zavidnih koji su ostali sjediti i glasovima čuđenja - ti prvo hvataš ravnotežu vjerujući u prvom koraku kako ćeš se već u sljedećem srušiti na tlo poput suhe i beživotne daske. No, tada u mraku dotičeš njenu ruku; i ona je vrela i znojna i drhti poput trske na vjetru; jedina točka za koju se umije i može uhvatiti jesi ti sam, pa tako držeći svoje ruke preskačete tjelesa što vrište u tmini od ludila i ljepote, ispraćajući vas na mjesto koje se čovjeku desi jednom ili možda niti jednom u životu kojeg je do tada živio.

Sada ste već uhvatili korak; preskočili ste posljednje noge presavijene u koljenima, ugledali posljednje oči prekrivene dugim i izblijedjelim kosama što vas prate na vašem putu u raj; sve to toliko dugo traje da vam se čini kako postaje vječnošću od koje ne smijete izgubiti niti jedan jedini tren.

Od kruga djece kojeg ste i sami do maloprije činili pa do onog metalnog okvira tek je nekoliko koraka; no za vas to je sada put od stotinu milja kojeg ćete prohodati držeći do samog kraja one dlanove jednog u drugome, kao da biste bez toga jednom zauvijek nestali pod zvijezdama i izgubili se iz sigurna dvorišta života valjajući se bespomoćno i nezaustavljivo mrakom, mekim livadama noći što vas ubrzavaju nizbrdo, prema Ilici i gradu; prema podivljalim i zamračenim noćnim tramvajima što se poput divljih konja propinju ulicama, ržu i vrište na tračnicama; prema rijeci i crnim, beskrajnim planinama što je nadvisuju na jugu.

Sve se to ipak s vama neće desiti, jer ono što vas za svijet i dvorište prepuno djece sigurno drži i veže jesu oni vaši dlanovi. Tako ste prispjeli do ruba one meke, stare, prljave tkanine što zaudara po kišama, vjetrovima i nečisti; vas to sada baš nimalo ne zanima i ne plaši, jer pred vama je onih nekoliko časaka koje ćete pamtiti čitava života. Ulazite u samo srce tmine pa se okrećete jedno drugome udišući prljavštinu, znoj i smrad neopranih, vrelih dječjih tijela što počinju sazrijevati i paliti prvu vatru strasti u sebi koja iskače pod nebo poput golemih iskara lokomotive na dalekom kolodvoru.

Vaša gola koljena sudaraju se u mraku; nasmrt ste preplašeni i tihi, ali sve što imate i što jeste - dali ste u tom času u ruke onome drugome; zato i ne puštate taj dlan, jer on je još jedino što vas sa svijetom i razumom nad njime veže onako kao što brod vezuju u luci da ga prva bura ne otpuše nasred zaljeva.

Odjednom, kada vas ta vrela i tusta tmina već počne gušiti, pred sobom ugledate oči što ste ih sanjali čitave godine, ili možda i još koju godinu pred vama, pa onda i malene, tople, nevješte usne što se u strahu i uzbuđenju rastvaraju i zatvaraju od straha ne znajući što bi od sebe.

Ruke ne primičete svojim tijelima jer pojma nemate što biste s njima; ovo je igra poljupca i svijet koji počiva na usnama; ruke u njemu ne služe tome da biste u njega uronili, već da vas od toga svojom tvrdoćom nevješto brane i upravo da u njega ne uronite toliko da poslije ne umijete isplivati nazad.

Konačno, one usne dotiču se na čas, praćene ponovno uzvicima i vriscima zavisti i radosti onih što su ostali sjediti – jer da bi vidio kada se dešava radost, čovjeku ne trebaju oči; čovjeku je za takvo što dovoljno srce kojim se može gledati ispod i iza starih, potamnjelih i rasparanih plahti, u vječnost i tminu.

Možda je baš to najmoćniji zakon svemira kojeg će tek nekoliko vas spoznati tih lipanjskih noći; da ljudsko srce umije gledati i da upravo tome u ovom strašnom i predivnom svijetu najbolje služi.

Godinama još potom ostat će one usne tim svetim časom susreta opržene i pamtit će dodir i blagoslov onih drugih usana što su ih dirale samo na jednom, beskrajno malenom mjestu i samo na jedan, beskrajno malen trenutak; trenutak koji je toliko nezamjetan, besmislen i beznačajan da u čovjekovu životu, samo ako umije zadržati to što je tada primio bez kakve plaće i zasluge - traje dok ga ima.

Još ste posve maleni, lijepi i važni; još ste djeca: u vama još od svega neće provreti vulkani i vaša tijela neće pamtiti dodire koji su se te noći zbili – nigdje, osim na usnama, i naravno – na srcima; jer ljudska se srca ne dodiruju uvijek onda kada to žele i kada bi time upravljati mogla.

Sada je dovoljno; znate to već i sami, pa se držeći još uvijek za dlanove izvlačite ispod onog smrada, vreline i prljavštine, povlačeći ono drugo za sobom ili ga gurajući ispred sebe kao osobu od povjerenja, prijatelja i nekoga do koga nam je istinski stalo, a ne kao nekoga koga bismo – kako ćemo sve to naprasno razumijevati već kroz koju godinu – željeli nadmudriti, prevariti i zaskočiti.

Djeca dijele od srca lijepo i dobro i ne umiju, samo ako su prava djeca – otimati. Tek to što će odrasti pretvorit će ih u sebične otimače, ubijajući u njima ono što je čisto, nevino i krhko. Jer, to što ste u jednoj sekundi živjeli kao nečije povjerenje - nikada više, ili rijetko kada još u životu bit će vam važno onako i onoliko kako je bilo tada kada je povjerenje bilo jedino što ste s nekim imali.

Tek kada već na tom povratku učinite nekoliko onih dugih i važnih koraka; kada pređete onaj dalek put kojeg ste već prošli – samo kada ste tamo polazili, još uvijek nemajući blagog pojma što vas pod plahtama čeka – pa kada budete u blizini onog čopora dječurlije što sjedi na betonu prevrelom od dugog ljetnog dana, morajući dobro gledati u mraku i paziti da ne ugazite nečiju ruku, nogu ili bijel, kao od smrti leden trbuh - vi ćete sami od sebe pustiti konačno iz svoga onaj sveti drugi dlan da od vas pođe u život; da ga nikada više ne oćutite i ne poželite, ali da i dan danas pamtite njegov dodir, toplinu i važnost, onako kako na usnama pamtite onaj dodir tuđe usne; čiste, okupane dahom života, vruće i napete poput opne smisla koja dijeli prevaru od istine.

Tada ste se prvi puta poljubili od srca - ako taj jadni, plameni i vreli dodir jednog jedinog milimetra usne smijemo poljupcem zvati; sada već sve o životu znadete i ničeg vam više novog pod ovim zvijezdama što vam se smiju svisoka i oholo – nećete doznati, samo što od prvog sljedećeg časa čvrsto i odlučno spoznajete da se život sve do same smrti i konca sastoji u dosizanju ovog časka i građenju kula od pijeska nad trešnjama u lipanjskoj noći.

Onaj tko je desetljećima poslije uspio opravdati čaroliju kojoj se tada jednom zakleo, zaslužuje da ga zovemo uspješnim čovjekom. Svi ostali tek će prije ili kasnije shvatiti da su bez važnijeg razloga dragocjeno vrijeme svoga života utrošili na to da prebiju dugovanje zvijezdama i krijesnicama sa tražbinom napetih dječjih usana, pa grozničavo i grčevito još uvijek tintenblau olovkom skinutom s neke prašnjave prozorske daske ispisuju bilancu jedne, jedine pijane noći.

Sada ste opet dio svijeta; vratili ste se s onog svetog mjesta, s oltara prvog poljupca među ljude. Kada sjednete među ostale, više nikome niste zanimljivi; možda čak niti onome s kojim ste se do časak prije poljubili. Dodirnuli usne ili dlanove ili koljena. Bili par ispod one plahte ili deke. U svijetu je sve što ste tamo imali umrlo zanavijek.

Vaša je dužnost držati to živim u sebi dok vas ima.

Nakon svega je na redu nov par; kada se izvuku osobe istog spola, one reda radi odu i obave takvo što, li prešutno odmahnu rukom – ma daj, glupost; i igra teče dalje. Ne pamtiš da bi se itko ikada čudio ili trudio poći pod plahtu s nekim tko nije od drugog roda; ili se takvog čega stidio, a mi o tome nismo imali pojma, ili je to bivalo posve stranim, čudnim i nevažnim; toliko čudnim da se o tome uopće niti mislilo nije. Jer, ono što je u igri parova bilo presudno i važno, to je nešto sasvim drugo.

Naime, čini vam se da je najvažniji dio igre zapravo ono što se dešava između samog izvlačenja papirića; ono vrijeme u kojemu vaše oči gledaju jedne u druge i u mrak svijetleći kroz njega kao daleki planinski krijesovi.

Od dodira usnama malo će tko tada baš osjetiti blaženstvo; važnija za sve – kada se taj smisao svede na aritmetiku, na prosjek i stanje u ukupnoj masi – jest neizvjesnost koja nas goni u nebo; dok ima večeri; dok prve majke i bake ne počnu zazivati imena preko ograda i s balkona i dok noć ne prijeđe i odnese nas sve zajedno u carstvo u kojem su najbolji samo oni koji od radosti ne spavaju.

Ono što sa sigurnošću znate dok prekriženih nogu u prljavštini, prašini i vreloj kupki tuđih dodira sjedite na podu jest to da igru igrate zato što je van svake sumnje vrednija od života; jer od života u njoj je ostalo samo ono što doista vrijedi i što brojimo kada pod njime podvlačimo crtu. Onako kako je Mirkov djed crtu podvlačio pod davnim i bogatim obračunima pijanih noći u birtiji; onda kada je život izgledao radostan, pun i snažan poput ljetne oluje na dalekom sjeveru što bljeskom prijeti daleko iza Sljemena.

Poslije, kada ću po tvom sjećanju ja pisati ovo što vi sada čitate, ja ću u sve to morati prizvati svoje sjećanje; jer pisci – znate to već – nisu baš povjerljiv soj, pogotovo ne u stvarima koje su u životu važne i odišu sudbinom. Sići ću nekamo u prizemlje, pa poći usnama dotaknuti usne što su važne, da ispitam to što se već usnama ispitati može, a da očima primim pogled pun upita, radosti i punine. Otuda ću smoći snage i spoznaje o tome što vam sada ispisujem kao tvoje svjedočanstvo. Jer, ljudi moji dragi; što će vam uopće svjedočanstva: netko je jednom kazao da je krava nečija, pa će njegov iskaz, i iskaz još jednog takvog kakav je on sam, biti presudan u toj raboti?

Pođite i oćutite to o čemu vam pišem da se na tvojim usnama dešavalo onih davnih lipanjskih noći – odmah sada. Provjerite sami lažem li ponovno, pa da od onoga što će vam se zbiti sav tijek ovih riječi padne u zaborav kao zrikavčeva daleka pjesma što nas opominje iznova svakog lipnja, dok nas ima.

- - - - - - -

Bila je to igra parova; igra vašeg djetinjstva koja ono što se zbilo čini svetim i važnim. Jer, osim susjedstva, ono što prisutne dovodi do učešća u toj igri; igri koju sam dragi Bog uvijek namjesti tako da u njoj sudjeluje nekako podjednak broj djevojčica i dječaka – jest škola.

Osnovna škola najdemokratičnija je i najotvorenija ustanova u našim životima; u njoj će se jednom zauvijek susresti oči i tijela budućih liječnika i protuha, svaštara, skladištara, prodavača konzervi sa zrakom i lanaca sreće i doktora znanosti; tijela i oči onih što se nikada poslije i nikada više neće susretati pod suncem. Doba je to zajednice u kojoj je fluktuacija među klasama otvorena i moguća; djeca pijanaca i prostitutki mogla bi u tom vremenu postajati sveučilišnim profesorima, samo ako imaju priliku i ako spoznaju važnost toga da na pravom mjestu pokažu svoju zvijezdu što je drže na dlanu.

Nikada više i nigdje više takvo što neće biti moguće. Već kroz koju godinu, kada pođete u srednje škole i izaberete ili naznačite izbor onoga čime ćete se u životu baviti, vi ćete odvojiti svoje puteve od puteva ostalih; tamo negdje visoko na brdu provincije, ostat će muško društvo puno sile, poruge, govora snage i nadmenosti.

Već koju jesen iza toga, ti ćeš poći u središte grada susresti se s istim takvim šutljivim i zbunjenim djevojkama i momcima što ih više ne zanimaju nikakve praktične stvari u životu, niti bilo kakav rad rukama – već pojma nemaju što bi sa znanjima i rečenicama što su ih u njih usuli drugi, marljivi i stari ljudi, da od njih učine iste takve nemirne tragače što traže radost pod plavetnilom.

Baš zato, igra parova bit će igra sudbine. Kada više ne budeš dio svijeta niti svijet dio tebe, nego u njemu nađeš svoje određeno i teško promjenjivo mjesto, ti ćeš se sjetiti igre parova i poljubaca pored prvih krijesnica lipnja.

Igre u kojoj su pobijedili svi oni koji nisu izdali sebe.

- - - - - - - -

Bilo je to već doba kada smo Mirkova oca sve rjeđe viđali u dvorištu. Kada ga danas zamišljam, ja vidim blijeda i podbuhla čovjeka bez kose izbuljenih vodenih očiju što nesmiljeno puši iza prozora u sobi na katu dvorišne kuće, skrivajući se iza zavjese i gotovo stidljivo promatrajući iz svoje izbe život što oko nas buja.

Kada je on bio još posve mlad, njegov je stari otac radostan i važan sanjao o tome kako će svoju dobru, stabilnu i lijepu krčmu na vrhu brda prepustiti sinu prvorođencu, da ga uvede u posao i osigura mu dobar i lagodan život, pa da se od svega konačno povuče i mirno umre u krevetu. Stari se, barem kako smo mi djeca pričali, a dječjim pričama i hvalisanjima ne valja vjerovati baš previše, davnim sudjelovanjem u ratu na pravoj strani okoristio barem u tolikoj mjeri da konačno u važnoj gradskoj ulici prema bolnici, tamo gdje je kupio kuću kada je prodao imanje i poslije rata doselio u grad – otvori krčmu, pa na tuđoj nevolji, usamljenosti i tuzi pokuša sazdati svoju radost i radost svojih mladih.

Jer, kada imaš krčmu u ulici koja vodi do bolnice, ti moraš znati da će u nju svraćati mnogo nevoljna svijeta; svjedoka, dionika ili patnika najrazličitijih boleština, nesreća i tmina – da u tvojoj krčmu utopi prvu, posljednju ili svaku nesreću što ga se dotakla, ispusti od nje suzu tako da je ne vidi nitko, ili da je vide baš svi – pa da sebi taj stravičan neljudski teret olakša i od sebe ga barem na čas odbaci.

I tako, vodiš posao i krećeš se između narudžbi, cijena i veresija poput vješta skijaša; u općini skupit ćeš naramak dobrih i važnih poznanstava na račun rata, a u bolnici stvoriti krug prijatelja među liječnicima i važnim osobljem što će ti sigurno jednom zatrebati, jer život je takav svat, nije mu mnogo za vjerovati. Plutaš tim beskrajnim i ledenim morem sigurno i umješno poput stara i izvježbana plivača, pa ne gledaš dolje, pod sebe, prema dnu, nego dalje - prema pučini, da izvidiš pomalja li se štogod na obzoru i što te u svemu i iza svega čeka.

A u njedrima, tamo gdje se ponajmanje nadaš – uselila ti se strašna guja izdaje i tuge; beskrajna i neprelazna planina od tame i nevolje; sin ti se propio od imanja i dosade, tek pronašavši lijepu i maznu družicu, pa od ljubomore, osornosti i mladosti, umjesto da uživa u plodovima što si mu ih namakao za čitav život i još barem tri ponad i pored njega – on ruši, rastapa i rastače sve što si stvarao i pretvara sebe i tebe ni u što, onako kako će i njegova jetra jednoga dana iz zdravlja, radosti i jakosti preći u smrt i ništavilo.

Pa onda netko da se ne složi s misliocima i piscima što vele, tri su generacije u svakoj obitelji, i nema drugog pravila pod suncem do ovog: jedni se valjaju u blatu i stvaraju štedeći svaku paru, drugi oplođuju i nadograđuju ono što su prvi stvorili, a treći će raspiti, raskućiti i rastvoriti sve što su prvi i drugi stvorili, pa se opet valjati u blatu i vratiti se tako na početak kruga kojeg svatko proći imade.

Da se jedan birtaški sin propio, lako bi bilo – a koliki su se propili, pa i ne bili birtaški sinovi; to svatko znade.

A čovjek kao čovjek; pod nos mu turiš i podneseš sve što vidjeti ima i znati mora, a on će opet od bolesti i nesreće okrenuti glavu, i tako danas, kao što je i jučer, i sutra će, i svaki će put ne vjerujući ničemu do svome snu – sve dok mu jednom sina iz grada ne donesu, ili ga ne pronađe pijana, izgubljena i polusmrznuta u blatu dvorišta ili bašče, među paščadi što se tjera u zimskim noćima i među teškom i neljudskom tugom i tminom, da čovjeku od svega srce prepukne poput stijene što se lomi nad strašnim i beskrajnim oceanom.

Kada je stari otkrio ono što je i sama majka od njega skrivala već mjesecima, možda i čitavu godinu – a majke će sinove držati među dlanovima poput posljednje kaplje vode pred smrt – bilo je već kasno. Odveo je sina u bolnicu, među svoje prijatelje, birtaške i kartaške drugove i dužnike, a oni su mu samo tužno i bespomoćno zavrtjeli glavama; ako bi se išta i moglo učiniti sada – sada je već kasno, jer čovjeka što je u pakao pića i tuge utonuo poput stara, zahrđala nakovnja u lavu od čelika i jare – ne možeš više iz tog pakla izvaditi.

Jetre, meso i tkiva možda bi se još i dalo spašavati kada nad njima ne bi kucalo meko, nepouzdano i strašno ljudsko srce; srce što nam prečesto ne da živjeti u spokoju i tiho, već prolaziti ovom cestom pod zvijezdama kao da smo psi, valjajući se, teturajući i goreći u tihoj, strašnoj i plavičastoj vatri života poput jednom davno osuđenih nesretnika.

Stari više nije mogao spasiti sina, i nad kuću je nalegla beskrajna, tamna i nepobjediva tuga; tuga smrti mladog čovjeka koja se mogla izbjeći, kao što se i sve tuge izbjeći mogu, samo ako su od ljudske ruke sačinjene i uzrokovane.

- - - - - - - - --

Na prvoj od onih triju trešanja – onih što su vam čitava života svjedočile bogatstvo lipnja, siguran navještaj ljeta i snažno jamstvo ljepote i sigurnosti; jer moramo se sada vratiti u tvoju priču, a ne u priču onih o kojima ćeš ti meni i vama u njoj pričati – ti ćeš prvi put u životu upoznati kako izgleda neutješno, zaboravljeno i jedro tijelo mlade žene u blagoslovljenom i božanskom cvatu.

Kada se jednog lipnja budete penjali na trešnju ne bi li s gornjih grana dohvatili one najzrelije, najbolje i najcrnije plodove, ti ćeš iza ramena ugleti prizor beskrajne tuge i tmine u toploj ljetnoj večeri, dok napuštena i osamljena žena drhti i pati u kavezu života; u kući koja nije njena, daleko od muža kojeg je obuzela vatra žestokog pića i bunilo alkohola; pod budnim okom svekrve i svekra koji od nesreće ne mogu niti umiju izliječiti ni sina, ni sebe same, a kako da onda liječe one koji su se uz njih u tom moru od nesreće i tmine našli.

To više neće biti nečija majka, snaha ili supruga, bit će to šutljiva i ničija vila od bjeline, praznine i užasa; njena blijeda i meka koža pod uvojcima svijetle, raspuštene kose drhtat će tišinom one ljetne noći i zvati bez glasa upomoć onako kako blago svjetlo krijesnica drhturavo gasne u vrtu, trepćući sad s božura, sad s hortenzije ili najnižeg lista prve trešnje i podrhtavajući onako kako jedro i mlado žensko meso zove život u pomoć, da živi i spasi se od groba bolesti, sumnje i tuđine.

Ako si onomad ljubeći se pod onom plahtom punom prljavštine i tmine upoznao ljepotu djevojačkih usana i čvrstoću vjere u to da život bez ljubavi ne vrijedi, ti ćeš najvrednije i najljepše plodove tog beskrajna i čarobnog vrta prvi put upoznati u punom značenju gledajući tog davnog sumraka s trešnje u polumrak one sobe, diveći se tome kako žena može biti lijepa i znajući onu strašnu istinu da radosna žena ne bi umjela biti tako i toliko lijepa, barem ne tebi i tada i tamo, već da kada gledaš na tu ljepotu s trešnje, preko ramena, slučajno i krišom – tako lijepa može biti samo tužna i izgubljena ničija žena; beskrajno i neizlječivo i neutješno ničija i tužna.

Žena koja voli živa čovjeka što je već bio umro.

Žensko tijelo bit će ti već poznato iz mnogobrojnih časopisa i novina. Koliko god današnja djeca imala dostup mesu i krvi što napadaju na njihove krhke i nesretne duše od malih nogu – vaš će naraštaj imati privilegij, blagoslov i mogućnost upoznavati ljepote žena gledajući u njih uživo, potiho, nenametljivo i blago, baš tamo i baš toliko koliko će vam htjeti i umjeti pokazati, po plažama i kupalištima onog doba; da jednom zasvagda sve to ostane zapisano u vječnosti kao vrijeme u kojemu se među muškom i ženskom čeljadi nije većinom živjelo od sile niti za silu, već od slobode i za slobodu.

Pa ako će već kroz koju godinu nadoći strahovi, sumnje, bolesti; ako će s propovjedaonica, govornica i iz štampe svakojake početi grmjeti bojazni, ti ćeš znati da si živio i odrastao onda kada je to bilo najbolje, i da si od tog vremena učio i naučio baš sve što će ti u životu trebati i za što ćeš živjeti; da opstaneš i ostaneš sa slikama i ikonama svoga srca do dana današnjeg.

No, tijela golih ili polugolih žena; te beskrajne i neponovljive plohe i vijuge od mesa, svjetla i sjene ti ćeš upoznati od radosti i htijenja. Nijednu ženu – bar će ti se tako činiti – nisu skinuli od batine i sile, i nijedna od njih zbog toga što je drugima pokazivala svoje dojke, trbuh ili stražnjicu nije bivala tako neutješno i beskrajno tužnom i teškom.

Ovo što si vidio tamo, preko ramena, vireći iz sigurnosti trešnjine krošnje u sobu u kojoj za tvoje oči nije bivalo mjesta, bila je strašna, neutješna tuga i nemir; suza je suzu stizala od težine, tmine i blizine smrti što je dodirivala taj maleni i topli raj nenavikao na nevolju i led. Nad mekom i bijelom ljepotom onog beznadna trbuha ili dojki stajao je nemir i neizvjesnost života; bezizlaznost iznenadnog susreta sa smrću i predaja.

Poslije ćeš se u životu nagledati smrti i umiranja; nestanci ljudi od tuđih srca i očiju postat će, strašno ali istinito – jedna posve obična i normalna stvar na koju se ljudi prije ili kasnije naviknu, ali takav izravan, težak i beznadan susret ljepote, života i smrti ti nećeš u svome životu upamtiti.

Mirkov je otac umirao od svoje ruke; ljudi sebe mogu ubijati pištoljima, puškama i tabletama, mogu se vješati, paliti ili utapati, a mogu i čitavu svoju dušu utopiti u rakiji, ili kakvom strašnom, gustom i tustom obojanom destilatu neke biljke, pa povući čitave obitelji i plemena u taj težak, taman i ljepljiv pakao kao u živo blato.

Tako je zajedno s njegovim ocem, što su mu opali kosa, obrve i trepavice, pa je za stolom drugim ljudima utjehe radi pričao o tome kako i sam Duško Lokin, dok pjeva o ljubavi, čežnji i tuzi nosi na glavi periku – umirala i u živom se blatu utapala Mirkova prelijepa majka; jedra i mlada žena na početku tridesetih što je još tamo u prvoj mladosti izrodila sina prvorođenca i unuka nadajući se tome kako će uz sebe odgojiti buljuk musave i radosne dječice, a umjesto toga kao najstrašniju osudu na dušu primila smrt, bolest i trulež.

- - - - - -

Sada biste vi da vam ovdje još ispričam kroz tebe što je s Mirkovom majkom poslije bilo. Pa hajde, ispričat ću vam; možda ne onako dugo i naširoko kako biste voljeli, ali prvo ćete morati čitati o tome kako je Mirkov otac umirao i kako je umro, i kako je dugo već bilo da je zemljom postao, a u tom je umiranju njegova majka još i Mirkovu sestru izrodila, da svijetu i svakome na opomenu i strahotu bude, samo da pokaže koliko i kako se ženu ljubiti mora da istodobno ne bude lijepa i neizlječivo tužna i da se na ovome svijetu ne počini najstrašniji od svih strašnih zločina pa se tužnu ženu željnu ljubavi ostavi u samoći.

Sve je to gledao Mirkov otac samo dok je mogao još stajati iza onih zavjesa i stakala pa gledati na svijet onako kako osuđenik na smrt gleda na električnu stolicu na kojoj će ga jednog skorog dana spržiti i ubiti, da ga više ne bude jer strahota koju je počinio ne može dati živu čovjeku za pravo da živi, samo kada ljudi o tome suditi počnu. Gledao je i šutio, pa otpuhivao dim iz svojih bolesnih pluća i tkiva punog truleži i smrti, a onda je jedne večeri onako gola, mila i tiha do njega stala njegova prelijepa žena da ga opomene na život i tugu i da ga opčini svojom beskrajnom ljepotom onako kako već žena muškarca opčiniti mora, pa da je oplodi i svrši sa njom na mjestu na kojemu život postaje jači od smrti.

I tako Mirko dobi sestru, od ljubavi i strahote i nemira, da život postane vječnim pečatom smrti i opomenom o ljubavi i smislu.

Mirkova ste oca pokopali negdje u zimi, onda kada su trešnje gole i strašne pa strše svojim krošnjama uvis poput zaboravljene priče o vrijednosti. Naravno, ti si još tada bio dijete, pa takve stvari nisi smatrao važnim za upamtiti, ali moguće da na njegovu sprovodu nije bilo niti njegove žene, žive i jedre i svježe majke; već su raspadnuto i rastočeno tijelo Mirkova oca u zemlju ispratili i položili njegovi stari, kao vječnu osudu i strah što će se njihovim životima pružati dok ih ima. I već u trenu kada se narod s tog ispraćaja vraćao, čuo se snažan vrisak tek rođena ženskog djeteta; pjesma o vječitoj izgradnji i snazi koja nadjačava pustoš i ništavilo.

A na mjestu gdje bi ti čitatelju volio da ti se ispriča priča o Mirkovoj obitelji, ja ću stati, pa ću tebi - ovome, koji si to sve živio i po kojemu pričam ovu priču, tebi punom sjećanja, pažnje i milosti prepustiti da iskažeš kako je Mirko izrastao u sretna i draga čovjeka; kako je njegova majka još godinama poslije odgajala svoju kćer poput najljepšeg cvjetka s livade i kako je prodavala skupo i bespotrebno posuđe po susjedstvu, a vi ste ga kupovali – jer niste mogli tolikoj sreći gledati u oči ravno kako se nesrećama u oči već gledati može.

Ljudskim je očima lakše gledati nesreću od sreće; razumjet ćeš kada jednom odrasteš pa počneš shvaćati što ti oči gledaju.

Lako je gledati u živog čovjeka koji je mrtav, a samo još hoda među nama jer niti umrijeti još nije stigao. Svijet je prepun takvih, i svi oni koji prestanu vjerovati u ono u što su vjerovali još kao djeca ili kada su znali da je život vrijedan toga da se živi – hodaju ovom zemljom baš tako.

Navikli smo već gledati u žive mrtve; ono što je najstrašnije, to su ljudi koji su ostali živjeti i nakon što su im duše već umrle, ili su ih tuđa tijela, svijet i misli od sve muke i nepravde u svijetu natjerali da još živi umru.

(lipanj 2025.)

12.07.2025. u 05:45 • 7 Komentara • Print • # • ^

subota, 05.07.2025.

Davni trag

U kući mir je
hladne svijeće
prazne sobe
i nikog nema
da ti kaže
gdje je davni trag

Na cesti mir je
suho lišće
mrtva zemlja
i nikog nema
da ti kaže
gdje je davni trag

Rekli su nam ne i zbogom
možda drugi put
zatvorio sam sve i zbogom
možda drugi put
ostavljam vam smijeh i davni trag

I sad smo isti
na praznoj cesti
u praznom gradu
slobodni smo
bivši ljudi
barem neki trag