(Je li strašnije umrijeti živ ili živjeti mrtav)
Kada zamišljaš stablo, ti vidiš jabuku. Kada zamišljaš voće, ti pred očima vidiš trešnje; crne, okrugle, velike, sočne trešnje; pregršt trešanja koje su jedva stale u oba dlana, pa ih tako držiš i čekaš da netko odnekud stvori neku torbu, vreću, da otvori svoje džepove i da mu možeš dodati te trešnje; slatke i silne plodove triju starih, ogromnih stabala što jedno iznad drugog rastu na strmini ruba Mirkova vrta i Nikolićeva dvorišta; tamo gdje nisu ničija ili su svačija, pa bilo tko od nas može doći do stabla, popeti se i jesti do mile volje, ili nositi trešnje kući, bakama i mamama za štrudl.
Štrudl od trešanja; najbolji, najslađi i najljepši kolač tvog života.
Možete li zamisliti kolač koji se pravi bez šećera? Da, bio je to baš takav štrudl od trešanja; kolač za kojeg bi naše mame ili bake na netom ispražnjenom kuhinjskom stolu što ga prekriva legendarni ultrapas krpama pobrisale dasku stola, pobacale na njoj brašno i učas izvukle tanko i meko tijesto u koje će potom zavaljati prepune lonce onih sočnih plodova što smo ih mi u prikrajku čistili, prstiju crnih od slasna i slatka soka, pa uz prstohvat cimeta kroz možda pola sata ispeći ono po čemu ćemo pamtiti djetinjstvo.
Ona tri stabla najvrednije su bogatstvo koje susjedstvo ima; svojih hladom zakriljuju starce kada sjede odmarajući ljeti na putu prema bolnici, pa zastanu negdje na betonu Nikolićeve ograde; svojim plodovima čitavog početka ljeta prehranjuju dječurliju iz dvadeset kuća još tamo od popova pa naviše; trešanja je sredinom lipnja toliko da nekada – bezobzirno i obijesno – u pauzi igranja badmintona znademo ispucavati ih reketima prema drugoj ulici, pa onda susjedi protestiraju i dolaze našim starcima: što je ovo, bombardiranje?
- - - - -
Mirkova pokora bio je otac; na uglu njihove kuće davno još, iz vremena koje ne pamtiš, stajala je blijeda i stara tabla za naziv birtije; birtije koju je Mirkov djed dao zatvoriti samo kako bi od pošasti pića spasio najvrednije što ima; svog prvorođenog sina – ali sve uzalud.
Zatvarati birtije u doba u kojem smo odrastali nije padalo na pamet nikome; bilo je to vrijeme općeg procvata i napredovanja ljudi u imovinskom smislu; gotovo da u tom dijelu grada ne pamtiš više niti jednu kuću koja nije imala priključak vode i zahod koji bi bio na dvorištu, pa da ljudi od muke i nevolje trpe kada zimi ili u bilo koje doba neprilično za to polaze na ono mjesto na koje svatko voli odlaziti sam samcat.
Osim ako za to da mu netko na tom mjesto ne pravi društvo – nema jako dobrog razloga.
Vjerojatno još desetljeće prije vremena o kojem vam ovdje pišem, ljudi su u kućama udaljenim od središta velegrada možda dva kilometra živjeli na dobro utabanom zemljanom podu, prekrivenom nekim natrulim i starim daskama, ili bi tlo unutar prizemlja prekrili tankim slojem betona, pa na njega stavljali najnovije izume tehnologije koje bi onda zvali toplim podom.
Na jednom takvome i ti sam odrast ćeš pun radosti i snova, noseći na svojoj glavi preokrenutu tamnocrvenu zdjelicu od plastike u koju bi djed gulio koru od jabuke koju nije volio jesti, da je baka upotrijebi za kompote ili kolače, a ti ćeš na taj način izigravati astronauta ili vojnika kojeg bi u krupnom planu viđao na crno-bijeloj televiziji što je uvečer upaljena stajala u uglu kuhinje, ili u dnu duga i mračna hodnika, dok je zimi bivala postavljenom u sobu sa uljnom peći; toplo i spokojno mjesto u kojem ćeš naučiti sve što si učio kao dječak.
Kuhinje onih kuća u susjedstvu imale su kao obavezan sastavni dio velik i povisok stol obojen debelim slojem uljane boje; taj je stol gotovo čitavu susjedstvu izrađivao, ili od nekih drugih, starih i neprikladnih stolova prilagođavao tvoj djed, pa bi obavezno na vrhu njegove plohe vješto i spretno prilijepio ultrapas; obično siv ili tamnožut pokrov od neke plastike koja bi činila njegov završni premaz, dok bi rubove stola djed brižno zaštitio oblogom koju bi pričvrstio na njegovu stranu, samo da spriječi nevolje koje bi moguće nastale u slučaju da se kakvo dijete zaleti glavom u ugao, pri čemu bi postavljena obloga i malena kosina često sprečavale klizanje stvari preko ruba.
Mnoge je šalice, dječje glave i ženske čarape na onom najljepšem i najmilijem dijelu ispod trbuha - na taj način tvoj djed spasio i prištedio za budućnost, gledajući preko ljudskih glava u vrijeme poput kakvog proroka što brine za čeljad koja svakim danom postaje sve bjesnija, objesnija i luđa.
Jer, dobro se sjećaš uzvika vaših baka, kada bi majke i očevi svoja nova vozila uparkiravali u stara i uska dvorišta prolazeći s mukom kroz rđave i slabe kapije što su na njihovim ulazima bile postavljene. Iz prepunih prtljažnika automobila, koji su obično tada bivali na prednjoj strani, roditelji – ta nova, nezasitna i neskromna generacija prepuna želje za imanjem; za novim i modernim – izvlačila bi pune vreće i kutije novih i posve nepotrebnih stvari; suvišne, napadne i teško prihvatljive odjeće ili obuće; jednog bi dana u kući tako osvanula pisaća mašina – jer mali uči, možda će jednog dana i na sam fakultet; drugi tjedan već se unosio kakav nov i do sada neviđen komad namještaja ili posuđa.
Ljudi ne samo da su počinjali imati više, i k tome mnoštvo stvari koje im uopće do jučer nisu bivale zamislivim, a kamoli potrebnim; ljudi su počinjali živjeti dulje i bivati izliječenim od onoga što je do jučer bilo nezamislivo; jednom su odrezali grkljan, pa sada šišti i puše među ljude pritiščući nekakvo dugme – ali živi; druga je ostala bez slezene ili gušterače ili tko zna kojeg do tada nepoznata komada mesa što bi ga ljudi zabezeknuto gledali s poštovanjem prema samome Bogu tek kada bi čovjeka od nesreće rasporilo i raščetvorilo, a danas već takve stvari po bolnicama vade i presađuju kao da su krumpiri i luk, pa ti u ruke tutnu vrećice s tabletama i pošalju te kući, u život i radost.
Na sve to stare bi bake kršeći prste i upirući svoje poglede prema nebu tiho ali čujno vapile; obijesni ste i loši; imate previše i premalo štedite; trebao bi opet doći nekakav rat, pa da vidite kako je to kada se nema i kada se umire.
Tako će bake zazivati rat - i dozvat će ga, samo njih više neće biti da i same žive prokletinju koju su nad vama, obijesnim i lakomislenim, dozvali u stvarnost.
A kako život i nalaže, jer ga bez smrti nema - umiralo se i dalje; ako ne ondje oko nas i blizu nas, umiralo se po nekim dalekim Palestinama, Mozambicima i Angolama; tek kako bi jedan rat ugasnuo ili bi plamen s njega umlatili batinama i krpama, kako se već zgarišta gase da nikada više ne ožive, drugi bi se razgorio poput uljem prolivene nevolje, da možemo uvečer s televizije slušati i gledati prizore uz tihe glasove vanjskopolitičkih komentatora koji bi nas upozoravali na to da negdje još uvijek postoje nevolje i da ljudi jedni drugima na vratove naskaču kao bijesni psi, samo kada ih se pusti.
Baš onako kako će i kod nas biti, kada i mi postanemo vijest u nečijem televizoru.
Bliske smrti mlada čovjeka u tvojem životu tako neće biti dugo, dugo; umirat će starci i bolesnici; nemoćna i otpisana čeljad što ju je davno već bilo otpustilo iz bolnica i ambulanti sa suzom u oku, da poumiru kod kuća kao što vene suho cvijeće po vrtovima, zaboravljeno i nevoljeno.
Prvi ćeš puta u svome životu vidjeti kako je to kada umire mlad čovjek onda kada se razboli Mirkov otac.
- - - - - - - - -
Kada na vašem brdu - tamo gdje cesta prema bolnici prvi put nakon strme i duge uzbrdice stigne na ravninu – nastupi ljeto, ti ćeš takvo što najbolje znati po trešnjama. Trešnje dozrijevaju i beru se onda kada završi škola; kada čovjek više u životu ne mora svakoga dana polaziti raditi ono što ne želi, ili što su mu drugi kazali da mora – već čitava božjeg dana može činiti baš ono što ga je volja, samo da je zdrav i da oni oko njega ne odu i otputuju nekamo daleko; a bilo je to još uvijek doba kada se nije putovalo daleko i dugo, pa ako se putovalo, činilo se to na nekoliko dana, ili na jedan dan – negdje blizu, u toplice; tamo gdje bake i djedovi namaču svoja ostarjela, bijela, bolna tijela razmjenjujući savjete s mnoštvom istih takvih i tješeći se od bliske i izvjesne smrti.
Kako bilo, ljudi su iznenada dobili desetke godina života pred sobom na poklon, a više nisu bili niti mladi, niti lijepi, niti previše dobri, već potrošeni i obilježeni strašnim i dubokim pečatom života što je prohujao iza njih, s ratovima, smrtima, lažima i prevarama. Valjalo je sada te i takve živote popuniti smislom; učiniti ih važnima i lijepima – ili takvo što barem pokušati, jer nitko još nikada nije živio od besmisla i ružnoće, ili jest – ali bi i njih takve samome sebi predstavljao kao smisao i ljepotu.
Tako ćeš i ti pamtiti kao siguran znak početka tog dugog, sigurnog i važnog razdoblja, razdoblja ljeta – prvi odlazak u toplice; stojadinom Mirkova djeda, u kojeg biste se utrpali tvoj i njegovi djed i baka i vas dvojica, više ležeći nego sjedeći otraga bakama u krilu. Dug i naporan put vodio je kroz daleke i do tada rijetko viđene krajeve; prvo uz nesretni Podsused i strašnu cementaru što je čitavo jedno naselje bijelila i zaprašivala finim i bezizlaznim prahom kojeg su bivali prepuni krovovi i drveće; potom pored tihe i zelene rijeke Krapine što je u šumarcima i niskim šibljem okupanim obalama vijugala niskim jutarnjim suncem obasjanim Zagorjem, čak onkraj samog Sljemena, s visokim na sve strane uočljivim tornjem što se gradio ili je tih godina bio pušten u rad, da čitav svijet može uvečer gledati televiziju koja će uskoro imati ne jedan jedini, već i drugi, eksperimentalni program.
Obično bi put u toplice završavao u Tuhelju; bake bi vas momčiće držale na oku, jer tek ste bili u godinama u kojima ćete proplivati, pa biste imali dozvolu ulaziti samo u maleni bazen na rubu gdje bi se na stepenici što je služila za sjedenje namakali bezbrojni starci krateći vrijeme razgovorom i nerijetkim odlascima na okrepu. Djedovi su naravno češće zalazili do birtije, gdje biste jednom ili dvaput dnevno imali dopuštenje dobiti sladoled iz onog aparata ili kakav gazirani sok od naranče, a kada bi se sunce popelo na sam vrh neba, znali ste da slijedi prava gozba od pečena mesa i pohane piletine koju su bake vadile iz velikih kožnih torbi spremljenih u prtljažniku vozila.
Uvečer bi vaši počastili roštiljem na nekoj usputnoj stanici, u Zaboku ili Zaprešiću, ili kakvoj lijepoj terasi podsusedskog trga, pa ste siti i zadovoljni, a ispečeni od prvog ljetnog sunca – ako već prvo crnilo niste uhvatili igrajući nogomet tog proljeća u školi ili oko nje – dolazili kući kasno u noć, penjući se na brdo uz huk ćukova i sova i zrikanje cvrčaka s obližnje livade.
Početak ljeta obilježile bi tako dvije stvari: odlazak u toplice i Mirkov rođendan.
- - - - - -
Mirkov rođendan pada sredinom lipnja; baš u onaj tjedan kada završava škola, a svi su još ovdje, pa ne znaju što bi. Djevojčice – i pokoji rijedak dječak – pozavršavali bi svoje ispite u glazbenim ili školama jezika; zato ste jedva čekali prvu subotu nakon kraja škole, kada biste u debelim smotuljcima donosili Mirku poklone i kakav dobar komad kruha ili pečena mesa ili svježe narezane salame iz mesnice. Jer, dobro ste znali: kod Mirka vas kao kruna čitave večeri; kao siguran znak dobrog i lijepog – čeka štrudla od trešanja što bi je čitava popodneva ispunjavajući njome mnogobrojne tepsije i gurajući ih u peć koja je nemilo gorjela u rubu dvorišta – pravila Mirkova majka.
Mirkov rođendan tako ćeš pamtiti po dvije stvari; po štrudli od trešanja što ste je nesmiljeno trgali s još vrelih tepsija – i po igri parova.
Jer, kada biste se dobro istrčali i izigrali, ispenjali sva stabla u vrtu i susjedstvu, pogubili sve lopte na svim zamislivim mjestima koja se nalaza uz ograde, vrtove i bašte okolnih kuća, pa bi već nad čitavo susjedstvo pao prvi mrak, vi ste uz jednu žarulju ili slabo svjetlo petrolejske lampe znali posjedati po betonu Mirkova dvorišta; prašnjavi, tihi i znojni, držeći jedni drugima glave na ramenima ili u krilu i bodreći od umora otežale oči da se ne počnu sklapati, pa ste shvaćali kako tek tada nastupa onaj najljepši, tajanstveni, zlatom optočeni sat tog čarobnog dana; posljednji sat blještavilom padajućeg sunca okupane večeri i prvi sat tople i vječne tmine što pada na ljude, grad i krošnje; da u njoj svijetle samo dvije stvari što će svijetu znati kazati gdje se našao i kamo se zaputio: krijesnice i vaše oči.
Jer, upravo u taj sat; u posljednji sat dana i prvi sat mrkle noći – vreli, umorni, iscrpljeni, siti i tihi počet ćete igrati igru radi koje ćete razumjeti kako ste i stigli sve do ovog mjesta, da na njemu ostanete zauvijek i da s njega u sebe upijete sve ono meko, lijepo i vrijedno što ćete potom kroz vaše živote bude li to htjeli donositi drugim ljudima.
Igrat ćete igru parova.
Tko je i kako ovu igru smislio, ti sada više zapravo nemaš pojma; važno je da danas znadeš zašto ju je smislio. Ono što ti je posve jasno jest to da tu igru nije imalo baš nikakva smisla igrati po bučnim i napučenim mjestima rođendana koje su slavila ostala djeca u zimi, među roditeljima, starcima i drugim ljudima.
Ovdje ste na toplom i tamnom betonu Mirkova dvorišta pod krošnjom trešnje - oplahnuti vječnim i spokojnim hukom ćukova i sova, pod sigurnim prekrivačem prvih zvijezda i toplim osmijehom rana mjeseca što bi na vas zavririvao preko krova kuće kao znatiželjan stari stražar, okupani šumom livade na prvom noćnom vjetru i potaknuti zvukom zrikavaca što su vas okružili poput kakvih pažljivih i važnih anđela – shvaćali kako činite ono što će vas obilježiti za čitav život.
Tražili ste naime onu sekundu, onaj časak radosti kojeg ćete uhvatiti među prste zaklapajući dlanove u grčevitom stisku; da ne prođe i ne isprhne brzo i lako kako već radost isprhne od čovjeka kao kakav noćni šišmiš; neopazice, vješto i brzo, pa da čitavog ostalog života nosite pred sobom prazne skupljene dlanove kao znak molitve i okajanja, a ne sreće.
I tako bi s prvim mrakom Mirko s kata svoje kuće iz neke već nikome potrebne bilježnice hrvatskog ili matematike isparao velik list papira, a vi ostali biste negdje u dnu verande ili na prozorskim daskama pronašli kakvu staru iskrhanu olovku; možda baš onu kojom je još Mirkov djed bilježio salda pijanih noći po birtiji, kada je novac curio u blagajnu lako i tiho kao što mlako, crveno vino ulazi čovjeku u dušu, da mu olakša to što su mu noge postale teške i što će uskoro pasti s njih kao u mek i dubok krevet.
Proklete pare i prokleta olovka što ih je zapisivala i brojala dok sam ih slagao u svežnjeve, mislio je poslije Mirkov djed, dok ste se vi igrali u parovima a zrikavci lako ubadali u duše budnih, da im budu opomena ili utjeha, kako kome i kako po čijoj mjeri.
- - - - - - -
Papir iz one bilježnice vješto ste isjekli na mnoštvo jednakih dijelova; baš na tom si mjestu naučio što znači to kada netko kaže da je brojka šesnaest višekratnik brojke dva ili četiri – jer biste papire presavijali i kidali na jednake dijelove, da nitko poslije ne može znati i prepoznati koji je od tih papira koji i što piše na njegovoj poleđini, okrenutoj prema dolje i u mrak, tamo gdje ne dopire blago svjetlo svjetiljke. Onda biste izbrojali koliko vas je, pa biste na svaki papirić napisali po jedno ime, a papiriće s ispisanim imenima dobro promiješali i ubacili u neku staru posudu.
Sastavni dio igre bilo je to da na metalnom okviru za udaranje tepiha u kraju Mirkova dvorišta bude raširena neka stara, tamna plahta ili prekrivač; baš onoliko koliko je potrebno da se taj prostor odvoji od vas ostalih, a da onaj tko sjedi na podu može vidjeti noge ljudima koji ulaze iza; s namjerom da se poljube.
I onda, pod zvijezdama i krošnjama onih trešanja – počinje vrijeme molbi i strepnji; trenuci radosti i očaja; prvo razumijevanje toga koliko je radost u životu rijetka, važna i stamena i koliko čovjeku vrijedi, samo kada je znade prepoznati, pa u njoj živi baš onda dok se zbiva i shvaća da je u rukama drži.
Prošla bi čitava godina, možda čak i još jedna – a ti ne bi dobio priliku poći pod onu plahtu s onom za čije si ime sanjao kako će ga nečiji prsti izvući baš zajedno s tvojim imenom, pa da tih nekoliko trenutaka pamtite čitava života, jer postoji li uopće čovjek koji čitava života ne bi pamtio to da se – kada je imao deset ili jedanaest – ni od koga viđen i od volje poljubio s onom o kojoj sanja, a to kako će ona ljubiti njega reći će mu o njegovu životu baš sve, ili sve ono što mu je važno tada – a i mnogo poslije, kada taj život očisti i olakša od onoga što nije vrijedno, lijepo i dobro.
Baš zato vi neka nogometna i košarkaška prvenstva ili utakmice koje će se igrati tih subota ili nedjelja nećete pamtiti po pobjedama, porazima ili rezultatima, već po tome što su se igrale one večeri kada si konačno ispod plahte pošao s njom, da tvoj život dostigne smisao i dobije krunu svih kruna, pa da jednom za mnogo vremena, a možda i za svagda saznaš da si od njega dobio baš sve što čovjek pod nebom sanjati smije i dobiti umije.
Negdje tamo, daleko iza prozora i zavjesa – ti čuješ kako ljudi vrište a užurbani glasovi komentatora izvikuju neka dugačka, važna i glasna imena u očaju ili ekstazi radosti – a baš tada, jer sve je to posve nevažno i strano – ti čuješ da je iza njena imena u samo vašoj igri, baš kako je čežnjom kroz čitavu godinu i bilo zazivano, konačno zazvano i tvoje - i da desetak očiju blješti u dubokoj tmini poput čuvara smisla i svetosti, dok krijesnice oko vas oblijeću s trešanja na božure i s božura na hortenzije, da vam se dive i da svemu tom čudu i svjedoče.
Onda osjetiš da su ti se od toga odsjekle noge; u prvi čas misliš da više u njima nemaš snage pridići se s poda, pa se snažno odguruješ rukama prema gore, da se dočekaš na koljena i uspraviš vreo, taman i mokar od znoja, uzbuđenja i sreće.
U prsima udaraju ti do iznemoglosti ludost i život; u ušima bubnjaju ti tisuće koža napetih samo za vas; praćen uzvicima zavidnih koji su ostali sjediti i glasovima čuđenja - ti prvo hvataš ravnotežu vjerujući u prvom koraku kako ćeš se već u sljedećem srušiti na tlo poput suhe i beživotne daske. No, tada u mraku dotičeš njenu ruku; i ona je vrela i znojna i drhti poput trske na vjetru; jedina točka za koju se umije i može uhvatiti jesi ti sam, pa tako držeći svoje ruke preskačete tjelesa što vrište u tmini od ludila i ljepote, ispraćajući vas na mjesto koje se čovjeku desi jednom ili možda niti jednom u životu kojeg je do tada živio.
Sada ste već uhvatili korak; preskočili ste posljednje noge presavijene u koljenima, ugledali posljednje oči prekrivene dugim i izblijedjelim kosama što vas prate na vašem putu u raj; sve to toliko dugo traje da vam se čini kako postaje vječnošću od koje ne smijete izgubiti niti jedan jedini tren.
Od kruga djece kojeg ste i sami do maloprije činili pa do onog metalnog okvira tek je nekoliko koraka; no za vas to je sada put od stotinu milja kojeg ćete prohodati držeći do samog kraja one dlanove jednog u drugome, kao da biste bez toga jednom zauvijek nestali pod zvijezdama i izgubili se iz sigurna dvorišta života valjajući se bespomoćno i nezaustavljivo mrakom, mekim livadama noći što vas ubrzavaju nizbrdo, prema Ilici i gradu; prema podivljalim i zamračenim noćnim tramvajima što se poput divljih konja propinju ulicama, ržu i vrište na tračnicama; prema rijeci i crnim, beskrajnim planinama što je nadvisuju na jugu.
Sve se to ipak s vama neće desiti, jer ono što vas za svijet i dvorište prepuno djece sigurno drži i veže jesu oni vaši dlanovi. Tako ste prispjeli do ruba one meke, stare, prljave tkanine što zaudara po kišama, vjetrovima i nečisti; vas to sada baš nimalo ne zanima i ne plaši, jer pred vama je onih nekoliko časaka koje ćete pamtiti čitava života. Ulazite u samo srce tmine pa se okrećete jedno drugome udišući prljavštinu, znoj i smrad neopranih, vrelih dječjih tijela što počinju sazrijevati i paliti prvu vatru strasti u sebi koja iskače pod nebo poput golemih iskara lokomotive na dalekom kolodvoru.
Vaša gola koljena sudaraju se u mraku; nasmrt ste preplašeni i tihi, ali sve što imate i što jeste - dali ste u tom času u ruke onome drugome; zato i ne puštate taj dlan, jer on je još jedino što vas sa svijetom i razumom nad njime veže onako kao što brod vezuju u luci da ga prva bura ne otpuše nasred zaljeva.
Odjednom, kada vas ta vrela i tusta tmina već počne gušiti, pred sobom ugledate oči što ste ih sanjali čitave godine, ili možda i još koju godinu pred vama, pa onda i malene, tople, nevješte usne što se u strahu i uzbuđenju rastvaraju i zatvaraju od straha ne znajući što bi od sebe.
Ruke ne primičete svojim tijelima jer pojma nemate što biste s njima; ovo je igra poljupca i svijet koji počiva na usnama; ruke u njemu ne služe tome da biste u njega uronili, već da vas od toga svojom tvrdoćom nevješto brane i upravo da u njega ne uronite toliko da poslije ne umijete isplivati nazad.
Konačno, one usne dotiču se na čas, praćene ponovno uzvicima i vriscima zavisti i radosti onih što su ostali sjediti – jer da bi vidio kada se dešava radost, čovjeku ne trebaju oči; čovjeku je za takvo što dovoljno srce kojim se može gledati ispod i iza starih, potamnjelih i rasparanih plahti, u vječnost i tminu.
Možda je baš to najmoćniji zakon svemira kojeg će tek nekoliko vas spoznati tih lipanjskih noći; da ljudsko srce umije gledati i da upravo tome u ovom strašnom i predivnom svijetu najbolje služi.
Godinama još potom ostat će one usne tim svetim časom susreta opržene i pamtit će dodir i blagoslov onih drugih usana što su ih dirale samo na jednom, beskrajno malenom mjestu i samo na jedan, beskrajno malen trenutak; trenutak koji je toliko nezamjetan, besmislen i beznačajan da u čovjekovu životu, samo ako umije zadržati to što je tada primio bez kakve plaće i zasluge - traje dok ga ima.
Još ste posve maleni, lijepi i važni; još ste djeca: u vama još od svega neće provreti vulkani i vaša tijela neće pamtiti dodire koji su se te noći zbili – nigdje, osim na usnama, i naravno – na srcima; jer ljudska se srca ne dodiruju uvijek onda kada to žele i kada bi time upravljati mogla.
Sada je dovoljno; znate to već i sami, pa se držeći još uvijek za dlanove izvlačite ispod onog smrada, vreline i prljavštine, povlačeći ono drugo za sobom ili ga gurajući ispred sebe kao osobu od povjerenja, prijatelja i nekoga do koga nam je istinski stalo, a ne kao nekoga koga bismo – kako ćemo sve to naprasno razumijevati već kroz koju godinu – željeli nadmudriti, prevariti i zaskočiti.
Djeca dijele od srca lijepo i dobro i ne umiju, samo ako su prava djeca – otimati. Tek to što će odrasti pretvorit će ih u sebične otimače, ubijajući u njima ono što je čisto, nevino i krhko. Jer, to što ste u jednoj sekundi živjeli kao nečije povjerenje - nikada više, ili rijetko kada još u životu bit će vam važno onako i onoliko kako je bilo tada kada je povjerenje bilo jedino što ste s nekim imali.
Tek kada već na tom povratku učinite nekoliko onih dugih i važnih koraka; kada pređete onaj dalek put kojeg ste već prošli – samo kada ste tamo polazili, još uvijek nemajući blagog pojma što vas pod plahtama čeka – pa kada budete u blizini onog čopora dječurlije što sjedi na betonu prevrelom od dugog ljetnog dana, morajući dobro gledati u mraku i paziti da ne ugazite nečiju ruku, nogu ili bijel, kao od smrti leden trbuh - vi ćete sami od sebe pustiti konačno iz svoga onaj sveti drugi dlan da od vas pođe u život; da ga nikada više ne oćutite i ne poželite, ali da i dan danas pamtite njegov dodir, toplinu i važnost, onako kako na usnama pamtite onaj dodir tuđe usne; čiste, okupane dahom života, vruće i napete poput opne smisla koja dijeli prevaru od istine.
Tada ste se prvi puta poljubili od srca - ako taj jadni, plameni i vreli dodir jednog jedinog milimetra usne smijemo poljupcem zvati; sada već sve o životu znadete i ničeg vam više novog pod ovim zvijezdama što vam se smiju svisoka i oholo – nećete doznati, samo što od prvog sljedećeg časa čvrsto i odlučno spoznajete da se život sve do same smrti i konca sastoji u dosizanju ovog časka i građenju kula od pijeska nad trešnjama u lipanjskoj noći.
Onaj tko je desetljećima poslije uspio opravdati čaroliju kojoj se tada jednom zakleo, zaslužuje da ga zovemo uspješnim čovjekom. Svi ostali tek će prije ili kasnije shvatiti da su bez važnijeg razloga dragocjeno vrijeme svoga života utrošili na to da prebiju dugovanje zvijezdama i krijesnicama sa tražbinom napetih dječjih usana, pa grozničavo i grčevito još uvijek tintenblau olovkom skinutom s neke prašnjave prozorske daske ispisuju bilancu jedne, jedine pijane noći.
Sada ste opet dio svijeta; vratili ste se s onog svetog mjesta, s oltara prvog poljupca među ljude. Kada sjednete među ostale, više nikome niste zanimljivi; možda čak niti onome s kojim ste se do časak prije poljubili. Dodirnuli usne ili dlanove ili koljena. Bili par ispod one plahte ili deke. U svijetu je sve što ste tamo imali umrlo zanavijek.
Vaša je dužnost držati to živim u sebi dok vas ima.
Nakon svega je na redu nov par; kada se izvuku osobe istog spola, one reda radi odu i obave takvo što, li prešutno odmahnu rukom – ma daj, glupost; i igra teče dalje. Ne pamtiš da bi se itko ikada čudio ili trudio poći pod plahtu s nekim tko nije od drugog roda; ili se takvog čega stidio, a mi o tome nismo imali pojma, ili je to bivalo posve stranim, čudnim i nevažnim; toliko čudnim da se o tome uopće niti mislilo nije. Jer, ono što je u igri parova bilo presudno i važno, to je nešto sasvim drugo.
Naime, čini vam se da je najvažniji dio igre zapravo ono što se dešava između samog izvlačenja papirića; ono vrijeme u kojemu vaše oči gledaju jedne u druge i u mrak svijetleći kroz njega kao daleki planinski krijesovi.
Od dodira usnama malo će tko tada baš osjetiti blaženstvo; važnija za sve – kada se taj smisao svede na aritmetiku, na prosjek i stanje u ukupnoj masi – jest neizvjesnost koja nas goni u nebo; dok ima večeri; dok prve majke i bake ne počnu zazivati imena preko ograda i s balkona i dok noć ne prijeđe i odnese nas sve zajedno u carstvo u kojem su najbolji samo oni koji od radosti ne spavaju.
Ono što sa sigurnošću znate dok prekriženih nogu u prljavštini, prašini i vreloj kupki tuđih dodira sjedite na podu jest to da igru igrate zato što je van svake sumnje vrednija od života; jer od života u njoj je ostalo samo ono što doista vrijedi i što brojimo kada pod njime podvlačimo crtu. Onako kako je Mirkov djed crtu podvlačio pod davnim i bogatim obračunima pijanih noći u birtiji; onda kada je život izgledao radostan, pun i snažan poput ljetne oluje na dalekom sjeveru što bljeskom prijeti daleko iza Sljemena.
Poslije, kada ću po tvom sjećanju ja pisati ovo što vi sada čitate, ja ću u sve to morati prizvati svoje sjećanje; jer pisci – znate to već – nisu baš povjerljiv soj, pogotovo ne u stvarima koje su u životu važne i odišu sudbinom. Sići ću nekamo u prizemlje, pa poći usnama dotaknuti usne što su važne, da ispitam to što se već usnama ispitati može, a da očima primim pogled pun upita, radosti i punine. Otuda ću smoći snage i spoznaje o tome što vam sada ispisujem kao tvoje svjedočanstvo. Jer, ljudi moji dragi; što će vam uopće svjedočanstva: netko je jednom kazao da je krava nečija, pa će njegov iskaz, i iskaz još jednog takvog kakav je on sam, biti presudan u toj raboti?
Pođite i oćutite to o čemu vam pišem da se na tvojim usnama dešavalo onih davnih lipanjskih noći – odmah sada. Provjerite sami lažem li ponovno, pa da od onoga što će vam se zbiti sav tijek ovih riječi padne u zaborav kao zrikavčeva daleka pjesma što nas opominje iznova svakog lipnja, dok nas ima.
- - - - - - -
Bila je to igra parova; igra vašeg djetinjstva koja ono što se zbilo čini svetim i važnim. Jer, osim susjedstva, ono što prisutne dovodi do učešća u toj igri; igri koju sam dragi Bog uvijek namjesti tako da u njoj sudjeluje nekako podjednak broj djevojčica i dječaka – jest škola.
Osnovna škola najdemokratičnija je i najotvorenija ustanova u našim životima; u njoj će se jednom zauvijek susresti oči i tijela budućih liječnika i protuha, svaštara, skladištara, prodavača konzervi sa zrakom i lanaca sreće i doktora znanosti; tijela i oči onih što se nikada poslije i nikada više neće susretati pod suncem. Doba je to zajednice u kojoj je fluktuacija među klasama otvorena i moguća; djeca pijanaca i prostitutki mogla bi u tom vremenu postajati sveučilišnim profesorima, samo ako imaju priliku i ako spoznaju važnost toga da na pravom mjestu pokažu svoju zvijezdu što je drže na dlanu.
Nikada više i nigdje više takvo što neće biti moguće. Već kroz koju godinu, kada pođete u srednje škole i izaberete ili naznačite izbor onoga čime ćete se u životu baviti, vi ćete odvojiti svoje puteve od puteva ostalih; tamo negdje visoko na brdu provincije, ostat će muško društvo puno sile, poruge, govora snage i nadmenosti.
Već koju jesen iza toga, ti ćeš poći u središte grada susresti se s istim takvim šutljivim i zbunjenim djevojkama i momcima što ih više ne zanimaju nikakve praktične stvari u životu, niti bilo kakav rad rukama – već pojma nemaju što bi sa znanjima i rečenicama što su ih u njih usuli drugi, marljivi i stari ljudi, da od njih učine iste takve nemirne tragače što traže radost pod plavetnilom.
Baš zato, igra parova bit će igra sudbine. Kada više ne budeš dio svijeta niti svijet dio tebe, nego u njemu nađeš svoje određeno i teško promjenjivo mjesto, ti ćeš se sjetiti igre parova i poljubaca pored prvih krijesnica lipnja.
Igre u kojoj su pobijedili svi oni koji nisu izdali sebe.
- - - - - - - -
Bilo je to već doba kada smo Mirkova oca sve rjeđe viđali u dvorištu. Kada ga danas zamišljam, ja vidim blijeda i podbuhla čovjeka bez kose izbuljenih vodenih očiju što nesmiljeno puši iza prozora u sobi na katu dvorišne kuće, skrivajući se iza zavjese i gotovo stidljivo promatrajući iz svoje izbe život što oko nas buja.
Kada je on bio još posve mlad, njegov je stari otac radostan i važan sanjao o tome kako će svoju dobru, stabilnu i lijepu krčmu na vrhu brda prepustiti sinu prvorođencu, da ga uvede u posao i osigura mu dobar i lagodan život, pa da se od svega konačno povuče i mirno umre u krevetu. Stari se, barem kako smo mi djeca pričali, a dječjim pričama i hvalisanjima ne valja vjerovati baš previše, davnim sudjelovanjem u ratu na pravoj strani okoristio barem u tolikoj mjeri da konačno u važnoj gradskoj ulici prema bolnici, tamo gdje je kupio kuću kada je prodao imanje i poslije rata doselio u grad – otvori krčmu, pa na tuđoj nevolji, usamljenosti i tuzi pokuša sazdati svoju radost i radost svojih mladih.
Jer, kada imaš krčmu u ulici koja vodi do bolnice, ti moraš znati da će u nju svraćati mnogo nevoljna svijeta; svjedoka, dionika ili patnika najrazličitijih boleština, nesreća i tmina – da u tvojoj krčmu utopi prvu, posljednju ili svaku nesreću što ga se dotakla, ispusti od nje suzu tako da je ne vidi nitko, ili da je vide baš svi – pa da sebi taj stravičan neljudski teret olakša i od sebe ga barem na čas odbaci.
I tako, vodiš posao i krećeš se između narudžbi, cijena i veresija poput vješta skijaša; u općini skupit ćeš naramak dobrih i važnih poznanstava na račun rata, a u bolnici stvoriti krug prijatelja među liječnicima i važnim osobljem što će ti sigurno jednom zatrebati, jer život je takav svat, nije mu mnogo za vjerovati. Plutaš tim beskrajnim i ledenim morem sigurno i umješno poput stara i izvježbana plivača, pa ne gledaš dolje, pod sebe, prema dnu, nego dalje - prema pučini, da izvidiš pomalja li se štogod na obzoru i što te u svemu i iza svega čeka.
A u njedrima, tamo gdje se ponajmanje nadaš – uselila ti se strašna guja izdaje i tuge; beskrajna i neprelazna planina od tame i nevolje; sin ti se propio od imanja i dosade, tek pronašavši lijepu i maznu družicu, pa od ljubomore, osornosti i mladosti, umjesto da uživa u plodovima što si mu ih namakao za čitav život i još barem tri ponad i pored njega – on ruši, rastapa i rastače sve što si stvarao i pretvara sebe i tebe ni u što, onako kako će i njegova jetra jednoga dana iz zdravlja, radosti i jakosti preći u smrt i ništavilo.
Pa onda netko da se ne složi s misliocima i piscima što vele, tri su generacije u svakoj obitelji, i nema drugog pravila pod suncem do ovog: jedni se valjaju u blatu i stvaraju štedeći svaku paru, drugi oplođuju i nadograđuju ono što su prvi stvorili, a treći će raspiti, raskućiti i rastvoriti sve što su prvi i drugi stvorili, pa se opet valjati u blatu i vratiti se tako na početak kruga kojeg svatko proći imade.
Da se jedan birtaški sin propio, lako bi bilo – a koliki su se propili, pa i ne bili birtaški sinovi; to svatko znade.
A čovjek kao čovjek; pod nos mu turiš i podneseš sve što vidjeti ima i znati mora, a on će opet od bolesti i nesreće okrenuti glavu, i tako danas, kao što je i jučer, i sutra će, i svaki će put ne vjerujući ničemu do svome snu – sve dok mu jednom sina iz grada ne donesu, ili ga ne pronađe pijana, izgubljena i polusmrznuta u blatu dvorišta ili bašče, među paščadi što se tjera u zimskim noćima i među teškom i neljudskom tugom i tminom, da čovjeku od svega srce prepukne poput stijene što se lomi nad strašnim i beskrajnim oceanom.
Kada je stari otkrio ono što je i sama majka od njega skrivala već mjesecima, možda i čitavu godinu – a majke će sinove držati među dlanovima poput posljednje kaplje vode pred smrt – bilo je već kasno. Odveo je sina u bolnicu, među svoje prijatelje, birtaške i kartaške drugove i dužnike, a oni su mu samo tužno i bespomoćno zavrtjeli glavama; ako bi se išta i moglo učiniti sada – sada je već kasno, jer čovjeka što je u pakao pića i tuge utonuo poput stara, zahrđala nakovnja u lavu od čelika i jare – ne možeš više iz tog pakla izvaditi.
Jetre, meso i tkiva možda bi se još i dalo spašavati kada nad njima ne bi kucalo meko, nepouzdano i strašno ljudsko srce; srce što nam prečesto ne da živjeti u spokoju i tiho, već prolaziti ovom cestom pod zvijezdama kao da smo psi, valjajući se, teturajući i goreći u tihoj, strašnoj i plavičastoj vatri života poput jednom davno osuđenih nesretnika.
Stari više nije mogao spasiti sina, i nad kuću je nalegla beskrajna, tamna i nepobjediva tuga; tuga smrti mladog čovjeka koja se mogla izbjeći, kao što se i sve tuge izbjeći mogu, samo ako su od ljudske ruke sačinjene i uzrokovane.
- - - - - - - - --
Na prvoj od onih triju trešanja – onih što su vam čitava života svjedočile bogatstvo lipnja, siguran navještaj ljeta i snažno jamstvo ljepote i sigurnosti; jer moramo se sada vratiti u tvoju priču, a ne u priču onih o kojima ćeš ti meni i vama u njoj pričati – ti ćeš prvi put u životu upoznati kako izgleda neutješno, zaboravljeno i jedro tijelo mlade žene u blagoslovljenom i božanskom cvatu.
Kada se jednog lipnja budete penjali na trešnju ne bi li s gornjih grana dohvatili one najzrelije, najbolje i najcrnije plodove, ti ćeš iza ramena ugleti prizor beskrajne tuge i tmine u toploj ljetnoj večeri, dok napuštena i osamljena žena drhti i pati u kavezu života; u kući koja nije njena, daleko od muža kojeg je obuzela vatra žestokog pića i bunilo alkohola; pod budnim okom svekrve i svekra koji od nesreće ne mogu niti umiju izliječiti ni sina, ni sebe same, a kako da onda liječe one koji su se uz njih u tom moru od nesreće i tmine našli.
To više neće biti nečija majka, snaha ili supruga, bit će to šutljiva i ničija vila od bjeline, praznine i užasa; njena blijeda i meka koža pod uvojcima svijetle, raspuštene kose drhtat će tišinom one ljetne noći i zvati bez glasa upomoć onako kako blago svjetlo krijesnica drhturavo gasne u vrtu, trepćući sad s božura, sad s hortenzije ili najnižeg lista prve trešnje i podrhtavajući onako kako jedro i mlado žensko meso zove život u pomoć, da živi i spasi se od groba bolesti, sumnje i tuđine.
Ako si onomad ljubeći se pod onom plahtom punom prljavštine i tmine upoznao ljepotu djevojačkih usana i čvrstoću vjere u to da život bez ljubavi ne vrijedi, ti ćeš najvrednije i najljepše plodove tog beskrajna i čarobnog vrta prvi put upoznati u punom značenju gledajući tog davnog sumraka s trešnje u polumrak one sobe, diveći se tome kako žena može biti lijepa i znajući onu strašnu istinu da radosna žena ne bi umjela biti tako i toliko lijepa, barem ne tebi i tada i tamo, već da kada gledaš na tu ljepotu s trešnje, preko ramena, slučajno i krišom – tako lijepa može biti samo tužna i izgubljena ničija žena; beskrajno i neizlječivo i neutješno ničija i tužna.
Žena koja voli živa čovjeka što je već bio umro.
Žensko tijelo bit će ti već poznato iz mnogobrojnih časopisa i novina. Koliko god današnja djeca imala dostup mesu i krvi što napadaju na njihove krhke i nesretne duše od malih nogu – vaš će naraštaj imati privilegij, blagoslov i mogućnost upoznavati ljepote žena gledajući u njih uživo, potiho, nenametljivo i blago, baš tamo i baš toliko koliko će vam htjeti i umjeti pokazati, po plažama i kupalištima onog doba; da jednom zasvagda sve to ostane zapisano u vječnosti kao vrijeme u kojemu se među muškom i ženskom čeljadi nije većinom živjelo od sile niti za silu, već od slobode i za slobodu.
Pa ako će već kroz koju godinu nadoći strahovi, sumnje, bolesti; ako će s propovjedaonica, govornica i iz štampe svakojake početi grmjeti bojazni, ti ćeš znati da si živio i odrastao onda kada je to bilo najbolje, i da si od tog vremena učio i naučio baš sve što će ti u životu trebati i za što ćeš živjeti; da opstaneš i ostaneš sa slikama i ikonama svoga srca do dana današnjeg.
No, tijela golih ili polugolih žena; te beskrajne i neponovljive plohe i vijuge od mesa, svjetla i sjene ti ćeš upoznati od radosti i htijenja. Nijednu ženu – bar će ti se tako činiti – nisu skinuli od batine i sile, i nijedna od njih zbog toga što je drugima pokazivala svoje dojke, trbuh ili stražnjicu nije bivala tako neutješno i beskrajno tužnom i teškom.
Ovo što si vidio tamo, preko ramena, vireći iz sigurnosti trešnjine krošnje u sobu u kojoj za tvoje oči nije bivalo mjesta, bila je strašna, neutješna tuga i nemir; suza je suzu stizala od težine, tmine i blizine smrti što je dodirivala taj maleni i topli raj nenavikao na nevolju i led. Nad mekom i bijelom ljepotom onog beznadna trbuha ili dojki stajao je nemir i neizvjesnost života; bezizlaznost iznenadnog susreta sa smrću i predaja.
Poslije ćeš se u životu nagledati smrti i umiranja; nestanci ljudi od tuđih srca i očiju postat će, strašno ali istinito – jedna posve obična i normalna stvar na koju se ljudi prije ili kasnije naviknu, ali takav izravan, težak i beznadan susret ljepote, života i smrti ti nećeš u svome životu upamtiti.
Mirkov je otac umirao od svoje ruke; ljudi sebe mogu ubijati pištoljima, puškama i tabletama, mogu se vješati, paliti ili utapati, a mogu i čitavu svoju dušu utopiti u rakiji, ili kakvom strašnom, gustom i tustom obojanom destilatu neke biljke, pa povući čitave obitelji i plemena u taj težak, taman i ljepljiv pakao kao u živo blato.
Tako je zajedno s njegovim ocem, što su mu opali kosa, obrve i trepavice, pa je za stolom drugim ljudima utjehe radi pričao o tome kako i sam Duško Lokin, dok pjeva o ljubavi, čežnji i tuzi nosi na glavi periku – umirala i u živom se blatu utapala Mirkova prelijepa majka; jedra i mlada žena na početku tridesetih što je još tamo u prvoj mladosti izrodila sina prvorođenca i unuka nadajući se tome kako će uz sebe odgojiti buljuk musave i radosne dječice, a umjesto toga kao najstrašniju osudu na dušu primila smrt, bolest i trulež.
- - - - - -
Sada biste vi da vam ovdje još ispričam kroz tebe što je s Mirkovom majkom poslije bilo. Pa hajde, ispričat ću vam; možda ne onako dugo i naširoko kako biste voljeli, ali prvo ćete morati čitati o tome kako je Mirkov otac umirao i kako je umro, i kako je dugo već bilo da je zemljom postao, a u tom je umiranju njegova majka još i Mirkovu sestru izrodila, da svijetu i svakome na opomenu i strahotu bude, samo da pokaže koliko i kako se ženu ljubiti mora da istodobno ne bude lijepa i neizlječivo tužna i da se na ovome svijetu ne počini najstrašniji od svih strašnih zločina pa se tužnu ženu željnu ljubavi ostavi u samoći.
Sve je to gledao Mirkov otac samo dok je mogao još stajati iza onih zavjesa i stakala pa gledati na svijet onako kako osuđenik na smrt gleda na električnu stolicu na kojoj će ga jednog skorog dana spržiti i ubiti, da ga više ne bude jer strahota koju je počinio ne može dati živu čovjeku za pravo da živi, samo kada ljudi o tome suditi počnu. Gledao je i šutio, pa otpuhivao dim iz svojih bolesnih pluća i tkiva punog truleži i smrti, a onda je jedne večeri onako gola, mila i tiha do njega stala njegova prelijepa žena da ga opomene na život i tugu i da ga opčini svojom beskrajnom ljepotom onako kako već žena muškarca opčiniti mora, pa da je oplodi i svrši sa njom na mjestu na kojemu život postaje jači od smrti.
I tako Mirko dobi sestru, od ljubavi i strahote i nemira, da život postane vječnim pečatom smrti i opomenom o ljubavi i smislu.
Mirkova ste oca pokopali negdje u zimi, onda kada su trešnje gole i strašne pa strše svojim krošnjama uvis poput zaboravljene priče o vrijednosti. Naravno, ti si još tada bio dijete, pa takve stvari nisi smatrao važnim za upamtiti, ali moguće da na njegovu sprovodu nije bilo niti njegove žene, žive i jedre i svježe majke; već su raspadnuto i rastočeno tijelo Mirkova oca u zemlju ispratili i položili njegovi stari, kao vječnu osudu i strah što će se njihovim životima pružati dok ih ima. I već u trenu kada se narod s tog ispraćaja vraćao, čuo se snažan vrisak tek rođena ženskog djeteta; pjesma o vječitoj izgradnji i snazi koja nadjačava pustoš i ništavilo.
A na mjestu gdje bi ti čitatelju volio da ti se ispriča priča o Mirkovoj obitelji, ja ću stati, pa ću tebi - ovome, koji si to sve živio i po kojemu pričam ovu priču, tebi punom sjećanja, pažnje i milosti prepustiti da iskažeš kako je Mirko izrastao u sretna i draga čovjeka; kako je njegova majka još godinama poslije odgajala svoju kćer poput najljepšeg cvjetka s livade i kako je prodavala skupo i bespotrebno posuđe po susjedstvu, a vi ste ga kupovali – jer niste mogli tolikoj sreći gledati u oči ravno kako se nesrećama u oči već gledati može.
Ljudskim je očima lakše gledati nesreću od sreće; razumjet ćeš kada jednom odrasteš pa počneš shvaćati što ti oči gledaju.
Lako je gledati u živog čovjeka koji je mrtav, a samo još hoda među nama jer niti umrijeti još nije stigao. Svijet je prepun takvih, i svi oni koji prestanu vjerovati u ono u što su vjerovali još kao djeca ili kada su znali da je život vrijedan toga da se živi – hodaju ovom zemljom baš tako.
Navikli smo već gledati u žive mrtve; ono što je najstrašnije, to su ljudi koji su ostali živjeti i nakon što su im duše već umrle, ili su ih tuđa tijela, svijet i misli od sve muke i nepravde u svijetu natjerali da još živi umru.
(lipanj 2025.)
Post je objavljen 12.07.2025. u 05:45 sati.