vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 26.07.2025.

Loza

(Kako je Vjera otpila mošta)



Postoje slatka i gorka pića; neka su od njih opora, teška i rijetka poput sjena u očima seljaka čije motike obrađuju i kopaju zemlju oko čokota ili stabla. Neka su pića pak slatka, gusta i meka pa tjeraju na novo natakanje i pijenje sama od sebe, varajući ljude svojom prijemčivošću i slatkoćom koja brzo obara s nogu i pretače se na ljudske usne da je prosipaju oko sebe.

- - - - -

Vjera bijaše stara, tiha i umorna. Njene duboke, tamne oči isijavale su iz tijela snagu prošlih ljepota što su ih se naužile u vremenu koje sada već davno bijaše prošlo. Djetinjstvo u malom primorskom gradiću bijaše tegobno, prepuno siromaštine i ljudskih nevolja izazvanih posljedicama onog, starog rata što je tek bio završio kada se Vjera rodila. Njen otac vratio se iz rata i tek pukoj providnosti mogao je zahvaliti svoj život, izbjegavši logore, bombardiranja i vođenja na strijeljanje, pa je tako i Vjera odmalena u sebi osjećala krhkost i slučajnost života koji uvijek negdje visi o nekoj niti, prijeteći pucanjem i svršetkom.

Ako su išta dobrog iz onog rata Vjerini roditelji naučili, to je bila činjenica kako naprečac i pod svaku cijenu valja iskoristiti mogućnost da se djeca školuju i steknu znanja koja će im omogućiti lagodniji i sigurniji život. Živjelo se od očeve plaće i majčine zarade od šivanja; škrta okućnica davala je ponešto roda – da se ne skapava od gladi – i tako je Vjera stasala i maturirala s uspjehom, pa pošla u veliki grad u unutrašnjosti naukovati jezike.

Znate već; ne mora se o tome posebno pisati – kada žensko čeljade u ono doba; doba posvemašnjeg napretka i razbijanja okova što su dotada vladali onim starim svijetom – stigne u veliki grad, to je za mnoge djevojke znalo bivati pogubnim. Šezdesete i sedamdesete nudile su mnoštvo puteva na kojima se moglo zastraniti – a jedan od njih svakako je bilo upoznavanje s momcima; Vjera se međutim svim scilama i haribdama rane mladosti uspjela nekako othrvati, završivši gotovo u roku fakultet koji joj je dao kruh u ruke, pa se zaposlila u firmi – i mijenjala poslove podižući svoj standard dodatnim prevođenjem tekstova sa stranih jezika za treće.

Ono što je Vjeru razlikovalo od drugih djevojaka onog doba, to je bila gotovo slijepa predanost knjigama i pisanoj riječi. Vjera je čitala i učila i nakon fakulteta; njoj obična diploma u životu nije značila baš ništa; pohađala bi sve tribine, pogledala sve predstave i filmove u gradu, ne želeći propustiti baš ništa – a takvo što nije u ono doba privlačilo baš previše momke željne ženidbe, naučene još uvijek na to da žena, ako uopće i bude imala kakav posao – mora znati svoje mjesto u kući, ne tražeći i ne trateći svoje vrijeme na druge stvari koje bi je od toga mogle odvući. Tako se Vjera brzo pri kraju dvadesetih našla sama; poznanstva i veze s momcima koje bi i započinjale nakon što bi joj oni prilazili i navaljivali na nju – brzo su u takvim okolnostima prestajala; mnogi je čak niti za jednu noć ne bi željeli imati kada bi uvidjeli koliko im je strana, daleka i tajanstvena u svojoj predanosti knjiškim stvarima.

- - - - -


Vjera je tako brzo pronašla posao koji je uključivao putovanja kontinentom, a potom i svijetom; započela je savjetnički i konzultantski posao za mnoge konzulate i strana predstavništva u gradu a i širom kontinenta – a onda je kroz koju godinu stigao trenutak u kojem će upoznati Plavog; visokog i stasitog momka s daleka sjevera, što je nevješt i prilično sramežljiv u odnosima s drugim ženama, posebno iz dalekih i stranih zemalja – teško odlučivao započeti neko poznanstvo i vezu.

Druženja i kave; večere i izlasci – i Plavi se do ušiju zaljubio u Vjeru. On niti je stalno spominjao obitelj, djecu i obveze, niti je od Vjere bilo što tražio, osim da s vremena na vrijeme utaži njegovu mušku strast u kakvoj vreloj i ljepljivoj tmini, što se razgarala noćima i tražila svoj svršetak. Vjera se preselila k Plavome u jednu od metropola središnje Europe, gdje je on obavljao poslove vezano uz svoj postdiplomski ispit, te je tamo lako pronašla stalan posao – pa su brzo počeli planirati preseljenje u njegovu zemlju, gdje će saviti svoje gnijezdo i započeti trajan zajednički život, što se ubrzo i ostvarilo.

Kada bi u tmini kasne večeri Plavi lijegao na Vjeru, činilo joj se da je njihova strast sačinjena od iste tvari, pa da sama od sebe noćima cvrči i guši se u mraku poput slabe, iskričave žerave. U tom času Vjera nije mogla – ili možda nije niti željela - znati kako je muška pohota sačinjena od vatre, a ženska od vode – i kako će strast Plavog jednog dana zgasnuti samo ako mu za to dade povoda onako kako se i razgorila, pa niti čitave rijeke i mora njenih voda neće biti dovoljni da potope i spriječe onaj nov plamen što će u Plavome početi rasti poput sjene koja se pod umornim hodačem od podneva do večeri izdudljuje, kosi se i buja po visokoj travi gorskih livada.

- - - - -

Plavi i Vjera niti su htjeli, a niti mogli imati djece; ono što je za ovu priču možda jedino važno jest to da je razlog bio u Vjeri: jedan nepromišljen pijani izlazak iz davne mladosti izgleda da je u njoj ostavio jalovost, pa njena utroba na sve tihe molbe kojih Plavi nikada uistinu nije bio niti svjestan da ih izriče u mrak - ostade tiha, mrtva i gluha.

Stigle su tako među njima već i prve godine starosti; prve im vlasi vidljivo posijedješe a bore se pružiše po njihovim dugim i lijepim licima. Plavi je onako visok, dugokos i snažan znao šutke obgrliti Vjeru u kakvoj šetnji nekim sumrakom hladnog sjevera, uz ledenu rijeku i malene, tamne brodiće što su se njome valjali od muke, nastojeći nekako pronaći put spasa i svrhe, pa bi njih dvoje bez izgovorene riječi hodali svojim gradom izbjegavajući vratiti se u hladnu i pustu kuću na obali, okupanu kliktanjem dalekih galebova i dugim sjenama niskog zapadna sunca.

- - - - - -


Vjerina je majka do tada u malom gradiću na obali našeg toplog mora ostala udovicom; njen je otac jedne noći iznenada sklopio svoje umorne oči potiskujući iza njih sve one ratove, strahote i stradanja što su ih se davno nagledale; da više nikada ništa ne zagledaju i da pustoš ovog hladna i strašna svijeta prepusti drugima.

Za njegovu osjetljivu, rječitu i plašljivu ženu to je moglo značiti samo početak teških muka i nevolja; stara udovica navikla na vječito prisustvo muža, pa i nakon što su se kćeri poudale i pošle za muževima u gradove a braća razmilila svijetom – nije mogla podnijeti tišinu i tminu prazne kuće na vrhu brda nad morem, u kojoj je poput sablasti odjekivao zvuk mnogobrojnih automobila, autobusa i kamiona što su nesmiljeno prolazili prometnicom ispod nje, usred još jednog dugog i iscrpljujućeg rata.

Staru su tako znali pronaći kako usred noći, bosa i raščešljana, samo u kućnoj haljini luta gradićem među granatama što su na njega padale iz dalekih neprijateljskih uporišta kao osveta za tko zna čije i tko zna koje smrti, jednako strašne i teške kakva je bila i smrt Vjerina oca, što je njenu majku ostavio napuštenu i zaboravljenu na rubu ludila i samoće, u svijetu posve nepoznatom i stranom za ljude poput nje koji bi u njem morali samovati.

Druga su Vjerina braća i sestre odavna već počela odgajati djecu, nemajući baš nikakvih mogućnosti preseliti se k staroj ili je primiti k sebi – sve da je ona takvo što uopće i željela i da je nešto od toga mogla razumjeti. Jedino što je majka znala, to je da ne želi poći ni u kakvu ubožnicu, kojim je imenom zvala starački dom o kojem su njih dvije znale pričati u ljeto, kada bi Vjera s Plavim na nekoliko tjedana doletjela sa sjevera tješeći i brinući se o staroj majci.

- Neće u dom, neće kod sestre, neće kod mene, neće da joj pronađem neku ženu da joj pomaže – pa što ona uopće hoće; mislila je Vjera čupajući već prosijede vlasi i ležeći sama i zaboravljena pored svog Plavog što joj je na tim njenim putevima pravio društvo, ali i ništa više od toga – jer s njime o takvom čemu nisi mogao uopće niti popričati.

Teško je tim ljudima s dalekog i hladnog sjevera objasniti kako se osjeća jalova i usamljena žena na koncu šestog desetljeća života, što je korijeni vuku na more, u kamen i fijuk bure u visokim škurama malog gradića kada ga ostave svi na svijetu i kad nad njim još samo lete galebovi i granate s kontinenta. Takvo što ne mogu razumjeti niti današnje mlade žene, pripremljene na usamljenost, obveze i posao, a kamo li da to mogu neki strani i nepoznati ljudi koje su s osamnaest godina poslali u svijet da se više nikada roditeljskom domu ne vrate i da nikada niti ne nauče što bi to bila briga o starom čeljadetu.

- - - - - -

Na sve to jedne je strašne i ledene noći na daleki sjever iz Vjerina rodnog grada stigla vijest o tome da je stara majka pala na stepenicama i slomila ruku; Vjera je istog trena znala kako je kucnuo čas kada mora nešto odlučiti, pa je spremila nešto stvari u torbu ili dvije – i pošla nazad na jug, da se brine o majci, jer drugačije nije umjela niti znala.

Plavi je šutio i gledao u svoju ženu kako sprema stvari i odlazi iz njegova života, misleći kako se sve što se dešavalo u ovih trideset godina iza njih zapravo i zbivalo samo i jedino zato da bi on sada, na samom pragu starosti i nesigurnosti, ostao sam, napušten i nesiguran. Da je uzeo neku ženu od svoga plemena, tada mu se ni u snu ne bi moglo dešavati ovo što mu se dešavalo – jer takvoj ženi nikada ni na pamet ne bi palo ostaviti muža, posao i kuću i poći tko zna gdje samo zato što je neka jedva prisebna starica slomila ruku, pa sada vapi i kuka poput nevoljenog mačeta u mrak.

Gorko se Plavi pokajao od svoje lakomislenosti i zanesenosti toplim i dubokim očima krhke i tamne žene s juga što mu na koncu nije podarila niti dijete. Plavi je mislio ono što je mislio oduvijek; da pogana vjera i običaji dalekog i prljavog juga nikada i nisu mogli biti ugašeni niti zatomljeni u njegovoj šutljivoj i slabašnoj ženi, što će nad prvim zovom tijela i krvi poći kamo poći mora, jer sve je to jače od onog što bi čovjek želio biti i što ga čovjekom čini – i nikakva njegova molba u toj priči ne može biti dovoljna.

Jedva da su se na njenom odlasku i pozdravili: oboje su zapravo znali da je to konac i da od sada polaze svaki svojim putem.

- - - - - -


Vjerino skrbništvo i briga oko majke trajali su možda i čitavu godinu; stara je nakon loma ruke pala u krevet iz kojeg se jedva još pokoji put digla, ali su je iz bolnice otpustili već vrlo brzo – čim su vidjeli da postoji netko tko će preuzeti brigu o staroj. I tako je Vjera vrlo brzo majci mijenjala pelene, hranila je i brisala joj crvenilom i slabošću ojedena leđa, a u starom se i onemoćalu tijelu brzo počeo razvijati i dodatni proces, što je dovodio do toga da je majka jedva štogod jela i propadala pred svojom kćeri iz mjeseca u mjesec; naočigled.

No, tih godinu dana bilo je sasvim dovoljno – unatoč svim čudima tehnike, telefonima i mrežnim stranicama – da se Plavi udalji od Vjere i da se strast u njegovu međunožju pali i razgori do neizdrživosti. Kakve li sramote, mislio je Plavi; sada kada bi mi uvečer bilo posve dovoljno staviti ruku na slabašno i vruće ženino tijelo, pa da se izdovoljim – ja moram ležati u mraku i sam slušati kako prokleti vjetar lupa po krovu kuće, a ljudi me na cesti sažalno gledaju, smiju mi se iza leđa i govore kako sam ostao bez žene jer je ovoj važnije brinuti o svojoj polumrtvoj majci.

Nije Plavom mnogo trebalo pa da mu na pamet padne poći javnim ženama, što ih se za nekoliko šuštavih novčanica moglo dobiti u luci barem na pola sata, a onda je ubrzo jednog popodneva na povratku s fakulteta sreo svoj davnu školsku kolegicu u koju se zagledao još gotovo kao dječak. Nakon četrdeset godina bila mu je sada još privlačnija i ljepša; utjeha njena osmijeha davala mu je slabašno svjetlo u tmini njegove nevolje što je nadirala.

Plavi i njegova simpatija tako su se stali družiti; kava i ručak, šetnja i izlazak – i Plavi je već kroz koji dan, baš nekako pred samu smrt Vjerine majke, smislio kako će Vjeru nazvati i poručiti joj da je predao papire za razvod, i neka ih smjesta izvoli potpisati i poslati poštom iz onog svog prljava i daleka gradića na obali – jer da ne može više biti sam.

Onda tako i učini, pa jedva da je pričekao čuti zvuk Vjerine šutnje koja je ječala s druge strane žice – a potom prekinuo razgovor, i već kroz nekoliko dana stigli su Vjerini papiri uredno potpisani i ovjereni po konzulatima i notarima.

Plavi je već kroz koji tjedan nakon što je Vjera ukopala raspadnuto tijelo svoje majke u tvrdu, zaleđenu zemlju groblja na brdu iznad mora – bio pred sobom i drugima slobodan čovjek koji je vatru svog vrelog i iznova probuđena sjemena mogao gasnuti u njedrima davne, nikad zaboravljene ljubavi.

- - - - - - -

Premda je Vjera dobro znala da nema prema Plavome baš nikakva prava i da je isključivi krivac za to što ju je napustio – bila je svjesna toga da je ona u stvari napustila njega i da ni sama, da joj se takvo što desilo, ne bi umjela razaznati što od svega valja učiniti. Roditelje Plavog jedva da je poznavala – takvi su među njima bili običaji – ali se ipak u godinama što su prethodile nadala kako će njena ženska, mazna vještina uspjeti zadržati Plavog od odlaska.

Vjera je previše nade polagala u snagu vode kojom je uvijek preplavljivala šutnju, hladnoću i pustoš koju je slušala stavljajući svoje uho Plavome na prsa; vjerovala je duboko u sebi kako u njoj postoji čitavo more kadro potopiti svaku nesreću i plamen što bi se na obzoru pojavio.


- - - - -


Onog utorka kada je klapa nad rakom njene majke ispjevala posljednju melodiju, a tvrdi grumeni crvene zemlje zabubnjali na lijesu što je tek spušten s ovog svijeta u pustoš smrti – Vjera se pobojala da će je snažan vjetar što je tog predvečerja snažno i iznenada krenuo sa sjevera otpuhati, pa je stala pod visoku krošnju starog bora, držeći se rukom za suho, ljepljivo deblo i njišući se pod naletima nevolje.

Kada je stigla u pustu kuću, Vjera je osjetila bol u prsima i glavi; bol je s vremenom postajala neizdrživa, pa je krenula lupati i udarati po zidovima i vratima, nadajući se da će je netko čuti. I tako su prvi susjedi začuli zapomaganje i vrisku, te pozvali hitnu pomoć što je ubrzo stigla, jer rat tek što bijaše završio i nije više bilo posla za njih kao do prije koju godinu.

Bilo je teško; gotovo nemoguće postaviti određenu i jasnu dijagnozu za ono što se zbilo s Vjerom, a to svakako da se moralo zvati nekom vrstom boljetice – teške bolesti njena jedva očvrsla i slabašna tijela pritisnutog strašnim razdorom što joj se pojavio na putu.

- - - -

Vjera je tada u bolnici ležala na krevetu i jedva da je nešto jela, pa ju je dva ili tri puta usred mrkle noći u samoći puste bolničke sobe uhvatio napad vikanja i plača; brzo bi je liječnici i sestre umirili kakvom injekcijom, vežući njene tanašne ruke za krevet.

Kroz nekoliko tjedana liječnici više nisu znali što bi s njom, pa su u bilježnici u njenoj torbi pronašli adresu Plavog i telefonski broj - i nazvali ga, a Plavi je pristao na njihov - na jedva razumljivom engleskom jeziku sročen plan o tome da Vjeru prevezu do zračne luke i otpreme na prvi avion za daleki sjever, makar i o trošku države; samo da se riješe njene muke i šutnje.

I tako je Vjera umotana u dugi tamni kaput s do očiju nataknutom vunenom kapom pošla penjati se stubama u onaj zrakoplov – i posljednji put, kako je mislila, ugledala svoje plavo, uskuhalo more što se valjalo daleko na jugu, ispod ravnine zračne luke, kao početak vječitog i nepromjenjiva puta ni u što.

- - - - -

Plavi je Vjeru dočekao na aerodromu u društvu svoje nove družice, pa su je odvezli ravno u socijalnu službu velikog grada, a tamo su je nakon dan ili dva boravka u stacionarnij službi smjestili u gradski stančić blizu luke, u koji je Plavi prenio sve Vjerine stvari – i tako je Vjera posve sama nastavila sa svojim tihim i nezamjetnim životom daleko na sjeveru, da u njemu – kako je mislila – nikada više ne ugleda niti svoj grad, niti sestre i braću, niti rodnu zemlju, već da ga skonča sama i napuštena u onoj ledenoj i sivoj zemlji, među kliktanjem galebova i dalekim, potmulim trubljama brodova što se spremaju otploviti na ocean; tamo gdje čovjek više ne umije razaznati što je njegova duša, a što nebo, ili more, ili tmina, ili tišina.

Plavi je k Vjeri svraćao povremeno, preuzevši – kako je od vlasti i bilo traženo – skrb nad njom, a Vjera je shvatila da bi bilo kakva pobuna protiv takvog stanja za nju mogla značiti bitno pogoršanje pa je pristala živjeti onako kako je bilo određeno, bez mnogo pitanja i riječi.

Kada bi njih dvoje ostajali sami u polumraku malene kuhinje nova Vjerina stančića, šutjeli bi zajedno po nekoliko sati i uzdisali. Plavi je sklapao ruke na svojim koljenima, šireći ih prethodno – kao da Vjeri poručuje kako je za sve kriva njena nemogućnost da se othrva pravilima života njene daleke i strane zemlje; Vjera je bez riječi gledala Plavome u oči naslanjajući glavu na ledeni zid kuhinje, trljajući prstima bradu i usne od nemira i tjeskobe.


- - - - - -


No, gradska služba knjižnice i čitaonice u kojoj je Vjera nastavila raditi svoj posao počela je surađivati sa službama gradova dalekih stranih zemalja, a Vjera bješe jedina koja je poznavala jezike one nepoznate i nove zemlje na jugu koja tek što je prišla svijetu dostojnom i vrijednom života – i tako se ta već stara i umorna žena nakon dvije godine našla u mogućnosti da otputuje na nekoliko mjeseci ponovno u svoju zemlju, kako bi na licu mjesta mogla pridonijeti produbljivanju suradnje i razmjene što tek bješe otpočela, pri čemu je imala je osiguran smještaj što ju je činilo kandidatom s dalekom najpovoljnijim referencama za taj posao.

Leteći ponovno nazad iz onog sivila i tmine prema svjetlosti i toplini juga, Vjera je povjerovala kako se za nju opet upalio malen ali važan tračak nade u kojem će proživjeti ono malo što joj je još preostalo.

Čitava života Vjera i nije imala ništa drugo do li vjeru u golem, siv i tih ocean što je šumio duboko u njoj, potaknut davnim danima mladosti u kojima je Vjera tu silnu vodu uobličavala i tješila je u njenoj tmini svim lijepim, svijetlim i dobrim od onog što bi pronašla u svojim knjigama i mislima.

Ne vjerovati u to da šumom te goleme vode možeš ugasiti svaki požar i svaku prijetnju pod nebom, za Vjeru je značilo poći ni u što.

- - - - - - - -


U ovu priču sada će ući i sam vaš pripovjedač; navodno sveznajuće i plaho biće što kani pričati vam o stvarima o kojima misli da zaslužujete znati nešto više. Dobro, možda ne zaslužujete, nemojte sada odmah pomisliti na našu opću, dokazanu, neupitnu vrijednost; možda vas takvo što tek interesira, ako ste s pričom već do ovog mjesta stigli – pa od toga pomislite kako ćete jednog dana postati barem malo bolji ljudi; onako kako je Vjera pomislila dok je s visine gledala namreškano svijetloplavo more pored kojeg je njen zrakoplov slijetao u domovinu.

U svakoj obitelji postoji netko koga smatraju neobičnim i nekim s kime se previše družiti ne valja; kao da će te od vremena što si s njime proveo obuzeti neka boljetica, pa ćeš oslabjeti i početi misliti o stvarima drugačije nego li si do sada mislio. Vjera je u svojoj bilježnici tako pronašla telefonski broj svog rođaka, a i on je imao vremena i prilike sastati se s njom – jer je upravo bio na koncu bolovanja koje mu je prouzrokovao nezgodan korak što ga je učinio na stepenicama kolodvora prije kakvih dva tjedna, kojom je prilikom izvrnuo gležanj – pa je udovoljio njenoj molbi da je pokupi na stanici prigradskog vlaka u njegovu omanjem mjestu i poveze da nešto zajedno pogledaju.

Vjera je, naime, u okviru svog zaduženja morala proboraviti nekoliko tjedana u velikom, glavnom gradu svoje zemlje – a ona se tamo počela zanimati za nekretnine u okolici, pokušavajući isplanirati svoju starost kao vrijeme u kojem bi mogla živjeti negdje istinski u prirodi, okružena šumama, livadama i priprostim, običnim ljudima sa sela – za što bi svakako dostajala penzija iz daleke, imućne zemlje na sjeveru u kojoj je živjela već preko tri desetljeća – a da opet bude blizu velikom gradu što ga je iz doba svog studiranja pamtila kao kulturno središte sa širokim izborom svakojakih događaja u kojima bi opet pod stare dane mogla uživati, kao onomad – dok je studirala.

I tako je Vjera nakon naporna dana u obavljanju svog posla odlučila pokupovati nekoliko primjera lokalnih novina što su oglašavali prodaju vikendica i kućica u okolici, pa ih pobacala na široki krevet svoje hotelske sobe i u polumraku debelim flomasterom podcrtavala i označavala ono što bi je zanimalo.

Je li se radilo o običnoj slučajnosti, ili je Vjera tim strašnim i gotovo nevjerojatnim toponimom bila privučena na prvi pogled, no shvatila je kako od obližnjih stanica vlaka u Leskovcu ili Horvatima do neke od na prodaju oglašenih vikendica ima jedva nešto više od pola sata pješice, pa se ubrzo svalila na leđa i zagledana u prljav i visok strop svoje hotelske sobe stala maštati o tome kako će u velikom gradu uvečer pohađati kazalište, a onda nakon predstave uskočiti u vlak i kroz nekoliko minuta opet biti u mrkloj noći, pod zvijezdama, pa nataknuti tek čizme da u lijepim cipelama ne gaca po seoskom blatu – i za tili čas biti kod kuće; u svojoj toploj i malenoj izbi; domu što bi ga okružena prirodom uredila samo za sebe.

Vjeri se učinilo kako bi na tom mjestu mogla biti sigurna i radosna nakon dugo vremena.

Valjalo je zato poći na mjesto događaja; za to je kao stvoren bio Vjerin rođak što je imao automobil – i tako su se njih dvoje jednog već prilično hladnog, snenog i pomalo već mrazom okupanog sunčanog jesenskog jutra povezli u pravcu onog Hudog Bitka; da na licu mjesta izvide koliko je to postojanje doista tamo ružno, ili je to tek zloba susjeda što su tom brdu natakli ime iz zavisti na njegovu ljepotu i pitomost.

Vjerin je rođak odmah posumnjao u to da bi njen plan na dobro mogao izići; no – što će – nije se molbi starije rođakinje mogao usprotiviti, a i odgovaralo mu je nakon one boli i mirovanja lagano prošetati u prirodi, kroz travu i livade pa do navrh nekog malenog brda s pogledom na okolicu.

Zavoj po zavoj, raskrižje po raskrižje – i njih dvoje ubrzo pronađoše čovjeka koji je oglasio prodaju vikendice; bijaše taj kućerak na brdu još bližem stanici vlaka nego li je Vjera takvo što i mogla sanjati; onda je rođak parkirao u blizini, pa ostavio ovo dvoje da pregledavaju objekt i pogađaju se, a on je pošao iz znatiželje proći s druge strane, tamo gdje je grmlje i put kroz travu – i vidio na strmini brijega malen vinograd.

Kada je rođak ušao u kuću, njih su dvoje u tišini još propitkivali pojedine detalje o kući, kao što su priključak struje ili vode, a onda on pođe u podrum i spusti se odškrinuvši stara, hrastova drvena vrata što su bila tek zakačena na ručku, na kojoj je nehajno ostavljen lokot što je još do jutros štitio bačve od nepozvanih posjetitelja i znatiželjnika.

Iznad ulaza u onaj podrum, već dobrano bez lišća, na nekoj staroj, zahrđaloj žici i drvenim gredama, pružala se stara, gotovo suha loza što je još do prije koji tjedan bogato rodila zelenosmeđim, slatkim plodovima što su se sada dolje, u bačvi onog podruma kiselili i pretvarali u vino.

I tako Vjerinom rođaku zamiriše iz tog podruma pravi pravcati mošt; nije bilo niti dva tjedna da je prošlo od berbe, a otpad od grožđa još se kiselio na hrpi u jarku pored kuće; toliko je to sve Vjerina rođaka podsjetilo na djetinjstvo, na berbe i sladak grožđani sok što ga je obožavao piti, da se ohrabren uputi na kat, pa usred njihva razgovora uputio onom prodavatelju značajan pogled i jedno, jedino pitanje:

- Čujte, gospodine, biste li Vi meni možda prodali litru mošta; ovog odozdola, iz bačve?

Nesretni vlasnik vikendice, posvema posvećen poslu prodaje i pregovaranja našao se tako u nezavidnoj situaciji; na licu mu se očitovala neugoda, pa brzo rođaku sasvim ozbiljan odvrati:

- Gledajte, kada bih ja Vama sada prodao litru mošta, za mene ovdje u selu više ne bi bilo mjesta; da ljudi čuju kako sam nekome prodavao litru mošta, ja bih sigurno ostao označen kao najgori čovjek na svijetu!

I tako su već kroz pola sata Vjera i njen rođak hitali vozilom nazad prema gradu; ona radosna jer je pronašla što je tražila, a on jer se domogao slatkog, željena pića; pa su usput svratili u neku mesnicu i prodavaonicu, gdje nabaviše dobrih krvavica i kisela kupusa, a onda to u rođakovoj kući ispekoše i u slast pojedoše, uz onaj mošt i dobru kapljicu.

- - - - - -

Vjera kupi onaj kućerak, a njen plan bijaše uistinu ostvaren: već kroz koji mjesec natrpala je knjigama omanju sobu koja je do tada vlasnicima služila kao smještaj i ostava za suhu hranu, pa je uvečer često doista znala posljednjim se vlakom s kolodvora vraćati s neke kasne kazališne predstave, a onda u pustoj čekaoni stanice presvući cipele u čizme što ih je u torbi ponijela sa sobom – i pod zvijezdama, u tišini prošetati mračnom cestom uspevši se na svoje brdo.

- - - - -


Tako bješe i one pretposljednje večeri u godini, kada se obično u glavnoj kazališnoj kući u gradu daje kakva premijera, pa je Vjera sva ushićena i uređena pošla po tko zna koji put u životu pogledati "Idiota", da uživa u predstavi kao nekad, dok je još bila mlada i bezbrižna i da se divi snazi kneza Miškina koji svoj ljudskoj zlobi unatoč osvjetljava put oko sebe dobrotom, iskrenošću i naivnošću.

Nakon predstave što je počela neuobičajeno rano, Vjera je spustivši se sa svog skromnog sjedala na balkonu shvatila kako se u foajeu može razgovarati s glumcima uz čašicu, no sav je šampanjac već bio popijen - i tako ju je dopala neka stara, snažna, opora lozovača; težak i mutan špirit posljednjih dana čovjekovih što ga je kakav dovitljivi birtaš kazališnoj kući dobavio za dobar novac, da se popije tamo gdje nitko za nj više neće ništa pitati.

Osmijeh po osmijeh, riječ po riječ, i stara Vjera čak veselo prozbori nekoliko tihih i važnih rečenica s glavnim glumcem gledajući se u oči; sa svojim idolom i tihom čežnjom, pa od sveg uzbuđenja ogrne kaput ali zaboravi negdje u garderobi torbu sa čizmama - i tako se egzaltirana, prpošna i radosna brzim korakom kroz snažan vjetar uputi mokrim uličicama prema kolodvoru, uskočivši na četvrtom peronu pod strehom jedva u posljednji vlak prema jugu što je polazio te noći.

Polupijana, okupana znojem i vruća, Vjera zaboravi ogrnuti šal što joj je visio iz džepa, pa ju je onaj vjetar na poljani pred kolodvorom dobro napuhao u uši i grlo, a onda u vlaku od svega stade snažno i dugo kašljati te nemirno i isprekidano disati.

Tek tamo negdje u mrkloj noći iza remetinečke postaje, gdje posljednja svjetla grada gasnu kao što gasnu utjeha i nada u očima staraca, Vjera shvati kako je u kazalištu ostavila čizme i da se s time sad više ne da ništa učiniti, pa kada je stigla do Leskovca u lavež napuštene paščadi u noći i zvižduk posljednjih manevarki među natrulim žitom, žižcima i memlom prastarih hambara, iskoči u lijepim, visokim salonkama na prvim snijegom pokriven šljunak, a onda se tako lelujava, lijepa i sama uputi onom starom, blatnom cestom što je vodila na jug, do samog Hudog Bitka - i dalje, u nepovrat.

Vi sada mislite da Vjera nije bila lijepa barem stoga jer je stara i da vaš pripovjedač tu nešto izmišlja i kiti; ma što vi znate kako i koliko lijepa može biti snovima i čežnjom ispunjena žena nakon što je među ledom, galebovima i maglom preko leđa prevalila pusta desetljeća trajanja - ako je niste takvu vidjeli ili se barem potrudili zamisliti je?

Vjeri se u sve jačoj mećavi još i nakon deset minuta hoda činilo kao da posve jasno vidi cestu, ali je pod bjelinom snježne noći, zaboravljena i topla od snova, blata i čežnje shvatila da visokim petama tankih kožom optočenih cipelica što su joj grlile topla stopala upada u sve dublju travu i snijeg, pa je na nekom mjestu, gotovo već kleknuvši kao na molitvu - konačno odlučila skinuti cipele i nastaviti dalje bosa.

Bosa žena u snijegu što u rukama stišće crne cipelice i mekim, vlažnim bedrima opkoračuje mravinjake, strništa i duboke, blatne brazde davno uzoranih njiva; takav prizor ni sam gospod Bog ne vidje valjda nikada do te strašne noći nad poljem leskovačkim; tamo gdje bivanje postaje sve teže; ludo i hudo i gdje biti uistinu znači bolovati.

Vjerin meki i bijeli trbuh pronalazio je u tom mjesečarskom, supijanom paklu posljednje snage da iz njega krenu trzaji što će ih uputiti u posve mokre i već ledene noge, a iz očiju oko kojih se slijevao popodne brižno ocrtan trag olovke stadoše padati i na njenim se grudima smrzavati kaplje sitnih suza, poput iskara što padaju u bijeloj, prvoj snježnoj noći pod sivim, teškim panonskim nebom.

Nad blatom i travom i snijegom koračaju nježna, malena, turobna ženska stopala, pa svaki korak dere tkaninu čarape što se na njima pruža, a ledeni, crnom i vlažnom zemljom uprljani prsti već dotiču snijeg, tminu i sam konac puta.

U pretposljednjoj noći te godine za koju je Vjera pomislila kako je posljednja od nesretnih u njenom životu, ona se na kraju smrznu i nestade s ovog svijeta da je pamte svi koji su je znali i nadživjeli je, a napose njen muž i rođak; dvojica onih uz čiju je trajnu i nesebičnu pomoć Vjera prispjela na najdalji peron leskovačke postaje; onaj na kojemu više nema ni betonskog nogostupa ni svjetala.

Ujutro su Vjerino sklupčano tijelo pronašli prvi lovci, a njene su pune i crvene usne skupljene kao na poljubac izdisale posljednje Miškinove riječi na vječnom putu u Švicarsku, dok je suh i požutio list one loze otpadao s greda nad starim, odostraga u ilovaču i lapor gotovo posve ukopanim podrumom njene tihe, bijelim vapnom optočene kuće; vikendice; klijeti u kojoj je još donedavno ujesen dozrijevao skladni mošt pretvarajući se u gusto, mutno vino.

Kuće od osmijeha i snova.

Jer, u peći nasuprot prozora davno se razgorjela žerava, a na njemu se s vanjske strane već primao prvi led oštre i do bola lijepe snježne zore: kao da se tiha Vjerina duša režući sivoplav uzduh pod prvim svjetlom oprašta s kućom; i lozom; i nebom.

(lipanj 2025.)











Odoh malo prema sjeveru, a vama ostavljam ovaj tekst – ako vam se prohtije i ako je to uopće moguće, ili je to samo moja pusta želja – da ga se načitate. Iz nekog razloga čini mi se kako je daleko više red da – ako ga se već dohvatite – razmišljate o Vjeri, nego li o meni; tko sam uopće ja. Želim vam svima prije svega puno zdravlja i spokoja, a ostalo što valja onda će nekako već nadoći uz to.

26.07.2025. u 17:13 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.