penetenziagite

subota, 28.06.2025.

Šolta

Kada bi čovjek smio maštati - onda bi kazao: ovako kako izgleda Šolta, tako je mogao izgledati hrvatski turizam. Infrastukture taman toliko da pokrije sve što treba; gradnja na gornjem rubu izdrživosti ali u okvirima razumnog; u nekim mjestima čak u centru niti nemate ništa do li kamenih kuća - kao recimo u besmrtnim Grohotama. Pri tome, ne mogu ne šapnuti vam i što se dešava s "našim" turizmom: objekat kojeg smo iznajmili vodi Slovenac a dućan u blizini Mađar, kao i agencije za krstarenja, rentanje bicikala i čamaca; u restoranima, dućanima, kafićima i za posljednjim miješalicama za beton rade Bosanci, Srbi, Nepalci. Riba se u Rogaču ne može kupiti niti iz barke, u sedam ujutro; našeg čovjeka možete vidjeti na trajektu, zidiću pored Studenca ili u prodaji karata i turističkih drangulija.

No, vratimo se mi u Grohote; Grohote su nešto posebno; jer žena mog života, odmah čim stanemo u njima prvi put na kavu - zaljubi se u to usijano bijelo zlato i svakom prilikom kada prolazimo pored one stare škole ovlaš šapne - daj, stani samo na par minuta. Onda prošećemo oko Kaštela i oko stare crkve i groblja sa grobom pjesnikinje; udahnemo svježinu pradavnih dudova i pogledamo na sve strane, dokle god pogled seže iz hlada - pa nastavljamo dalje.

Dalje; to je otprilike ovo što je prikazano na fotografijama; s tim da svakako treba posjetiti obje krajnje točke, Maslinicu na zapadu i nevjerojatnu Stomorsku na istoku, u čijoj smo uvali Dolac večerali nezaboravne delicije u skromnoj konobi koja nudi i rožatu i caponatu i gulaš od hobotnice i prženu ribu i sve - osim domaćeg dobričića kojeg smo ipak na koncu - da bismo nekako sačuvali uspomenu u nekim drugim vremenima, kada naiđu zime i preostanu samo sjećanja - odlučili odlučili sačuvati; za drugi put.

Dobričić, to je povijest sadržana u gutljaju, jer to vino - ako je vjerovati internetu - čak više služi za popravak crnih vina nego za potrošnju u čistom stanju pa se čisto sortno osim kod proizvođača na otoku i ne nalazi u prodaji. Križanjem autohtonog dalmatinskog crljenka kaštelanskog koji se preko Velike bare naziva zinfandel i dobričića nastala je tako sorta plavac mali crni - i baš je zato dobričić zanimljiv i za nas koji o vinima znamo malo ili skoro ništa. Dobričić je naravno, popijen, pa je nepristojno slikati praznu flašu; već smo je uvalili susjedu za u Kaufland.

Krećemo tako s ovom kućom u Nečujmu u kojem smo prvu kavu popili (kako je izgledalo) stol pored znamenitog bradonje, legendarnog urednika i pisca raznih bilježnica, koji me onako iznenađeno prostrijelio pogledom videći isto tako nekog prosijedog bradonju kako prilazi nedaleko njegova stola. Kava je bila nezaboravna, jer legende o Nečujmu sve su istinite, a ova kuća na fotografiji se radi i dograđuje, pa nije moguće ući, no eto što kaže wikipedija: mnogi su splitski plemići na Šolti imali svoje posjede koje su redovito obilazili u tradiciji renesansnog ladanja, pa je na imanju svog prijatelja Dujma Balistrilića u uvali Nečujam boravio i sam Marko Marulić dok će oko pola stoljeća kasnije Balistrilićev omanji ljetnikovac biti mjesto književnog i kulturnog hodočašća drugog velikog pjesnika, Starograđanina Petra Hektorovića što svom spjevu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ (1556.) opisuje ribarenje kojem je konačni cilj bio posjet Nečujmu i sjećanje na Marulića. Tako ova pitoma nečujamska uvala simbolički vezuje dva ponajveća hrvatska renesansna pjesnika.

Pothvat potonjeg zabilježen je i na ovom kamenu, a ako niste - onda bih vam svakako preporučio da na tu temu čim prije pogledate sjajan domaći film "Ribanje i ribarsko prigovaranje".

Kula - kaštel Slavić u Grohotama sagrađena je u 17. st. i sastoji se od dvije spojene kule a u prizemlju bješe cisterna presvođena bačvastim svodom. Sa zapadne strane dograđena je nova, četverokatna kula pravokutnog tlocrta. Nakon što je kaštel izgubio obrambenu ulogu koristi za stanovanje, a danas se u njoj nalaze prostorije općine Šolta.

Ovo je, naravno, predivni i ukusni motar; pomorci su njegove listove u prošlosti nosili ukiseljene u octu na svoje plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta. Sušenjem listova dio eteričnog ulja ispari, pa se mogu prirediti jela s blažim mirisom, a koristan je i kao diuretik.

Grob Vesne Parun; treba li tome išta dodati. Možda samo ovo; da se čovjek na tom mjestu okrene oko sebe; zašuti; uhvati se s onim do sebe za ruke, pa tako počeka neko vrijeme; da tuga prođe i da pođemo dalje kroz ovaj bokun ljepote.

Na koncu, možda ne najljepše mjesto na otoku, ali svakako ono koje me se dotaklo do srži. Do uvale Kašjun moguće je doći strmim spustom sa Starog puta koji iznad Rogača vodi prema Grohotama, pa se onda nakon kupanja i uživanja u njoj čovjek može praktički u izohipsi prošetati susjednim uvalicama prema zapadnoj punti rogačkog zaljeva; tamo gdje pristaje trajekt - i onda se ponovno uspeti natrag na glavnu cestu. Taj krug radio sam ranim jutrom, dok je Ona još spavala a ja hvatao prve korake i energiju za dan. Naravno, oboje smo posjetili uvalu Kašjun polaganom šetnjom po ravnom trećeg dana uvečer - i bilo je toliko lijepo da smo gotovo preskočili večernje piće i šetnju Grohotama.

Doći na Šoltu nije baš neki podvig; sat vremena od Splita; smještaj je u ovo doba godine tek malko skuplji nego li je u nekoj Češkoj ili Poljskoj u kolovozu; što se mene tiče ionako nisam više za more u sedmom i osmom mjesecu; s moje strane - preporuke za lipanj ili jesen; svakako.

28.06.2025. u 06:53 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.06.2025.

Nova izmjera

Mjera nečije veličine nije u brojnosti niti u snazi, već u načinu na koji se netko odnosi prema slabijem od sebe. Civilizacija naime nije ništa drugo do li mjesto na kojemu je čovjek uspio nadvladati rezultate koje u stvarnosti bez većih problema postižu gola sila i interes; tek tamo gdje onaj koji je slabiji uzmogne postići isto što i onaj koji je jači smjeli bismo pričati o napretku.

Ako se nekoga skupi sto, ili deset tisuća, ili milijun - onda nije stvar samo u tome da su jaki, jer jaki su onoliko koliko im je najjača najslabija karika. Naime, snaga trpi i priznaje samo rezultate sile - i ništa drugo.

Sila se pak mjeri u brojnosti: životnost sile ovisi o tome koliko je u njoj silnica koje su za nju spremne umrijeti. Život tako, da - počiva na smrtima - i to smrtima onih najvrednijih što ih se žrtvuje na oltare. Smiješno, tragično i nevjerojatno u isti mah.

"Sam ću ubit' mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg' da vidim od tuđinca
Slobode mi porušene.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne vrije!"

Zato, dobro pazite i ne spavajte na toj straži; neprijatelj, ta guja najčešće u samim nam njedrima - baš nikada ne spava. Čvrsto stisnite kundake i pošaljite bez okolišanja u to krvavo klupko svoje sinove tarući u potaji prve suze; dajte njih, najviše od onog što imate - ili sebe same, ako vam se sjeme još nije oplodilo ma iz kojeg razloga. Niste valjda među onim lošima što bi željeli da ih drugi brane, a oni da prođu jeftino?

Na stranu to što biste za gospona Demetra samo da ga sretnete kako negdje u gornjogradskim memlama, pod sjenama bršljana i Popova tornja mlatara rukama sav raščupan i zaigran i recitira ove svoje znamenite budnice i davorije, mogli načas pomisliti kako s njim nešto nije u redu kada fantazira o tome da bi pobio da prostite obitelj i spalio vlastitu kuću, pa pozvati jedan-jedan-dva; ono što je važno, prevažno u toj priči - to je osjećaj onih koje je od vašeg mnoštva, zanosa i siline strah.

Jer, samo su dvije stvari koje ljude pokreću s mjesta: strah i dosada. Potonje smo se već naužili u desetljećima iza nas; u jednoj generaciji čovjek je dobio dvadeset ili trideset godina života više na poklon - i s mukom ih pokušavao ispuniti nekim na brzinu pronađenim smislom.

Je li mu to pošlo za rukom, najbolje će vam se kazati pogledate li oko sebe: u vremenima što stižu, mnogi će od straha zavapiti za neponovljivim godinama dosade.

Najčešće će potom, govoreći o onima koji se s njima ne slažu - zaboraviti kako će svojim riječima i mislima svjedočiti daleko više tmine, nemira i nevolje nego li bi to željeli, htjeli i smjeli - upravo po onom kanonu kojeg su prihvatili. Uistinu: upravo suprotno od njega.

U mnoštvu je toplo; čovjek se osjeća željeno, zaštićeno i sigurno; zato se ljudi rado odriču samoće; jer samoća moguće da znači usamljenost, slabost, postajanje lakim plijenom.

Kako bi opravdali svoj odabir, najčešće sami pred sobom, morat će ti ljudi nekoga drugog i drugačijeg proglasiti nevaljalcem ili čak mentalno bolesno osobom. Što više budu dokazivali svoju odanost i pripadnost, manje će osjećati strah od odbacivanja i nepripadanja.

Pripadanje, naime - uvijek tjera čovjeka na to da ga iznova opravdava; na prvom mjestu samome sebi; najradije, najlakše i najčešće tako što onoga drugog, koji ne pripada - nastoji obezvrijediti.

No, zajednice ne mogu živjeti u spokoju; one preživljavaju od toga da stalno i iznova pronalaze nove neprijatelje. Ne postoje zajednice sačinjene od prijatelja, već samo zajednice kojima je poslanstvo obraniti ono što je sveto. Svetost traži žrtve; zato ne spavajte i ne opuštajte se; to je jedan od ponajvećih grijehova.

Na koncu, ako neka zajednica, država, narod, masa žive i traju po nekoliko stoljeća, zbog čega onda uopće herojstvom smatramo žrtvovanje pojedinca učinjeno za njih (a on traje tek nekoliko desetljeća)?

Zar nije logičnije da je život koji je kraći - manje vrijedan od onoga duljega? Ne bi li herojstvo po toj logici trebalo biti mjesto na kojem se narod žrtvuje za pojedinca, a ne pojedinac za narod - jer, tko je tu doista vredniji ako su heroji samo oni koji umiru u cvijetu mladosti i polažu živote na oltar nečega što je ionako dulje, stamenije, vrednije?

Ili ljudi ipak imaju život, možda čak i vječan - a zajednice tek su obmana i privid? Moramo biti svjesni toga da kolon iz Kaštela i plemić iz Tabora još prije niti trista godina nisu imali gotovo ništa zajedničkog - čak niti krunu kojoj su bili vjerni, niti biskupa, niti nešto što bismo zvali jezikom, a najmanje osjećaj kojeg bismo zvali pripadnošću.

Tek su Ilirci i narodnjaci netom što se ugasila posljednja lomača za vještice ponovno probudili priče o starim kraljevstvima, jezicima i narječjima; što je to što nas tjera vjerovati kako će ljude kroz trista godina vezivati iste niti koje ih primjerice vezuju danas?

Ovo je svijet koji niti u snu ne dopušta izostanak odabiranja strane. Ako ti ne odabireš, ima tko će tebe ptičice odabrati. Jer, tko nije naš, taj je njihov. Primjerice, izraelitski svijet bi te možda takvog kakav si mogao smatrati nekim gojimom i crvom jedva dostojnim barem bivanja, no u Hamasovom oku ti si običan kandidat za mrtvaca. Nije ti dopušteno osjećati sažaljenje za čovjeka bez opravdanja pripadanjem plemenu; čim osjetiš takvo što, makar i za bespomoćnog stradalnika iz suprotnog tabora, to znači da si protivnik.

A protivnike valja eliminirati.

- - - -

Ako se u nekom času samo malo, makar mrvicu - zabrinete oko toga što je nekoga radi naše siline strah, to znači da je s vama sve u redu. Nije se, naime, dobro radovati tuđoj nevolji; dobar je onaj čovjek koji ne umije biti radostan ako ma tko od njegovih bližnjih trpi i pati.

No, već u sljedećem času mogli biste istupiti iz gomile - jer u gomili vam stalno netko zagledava u oči i ispituje vašu odanost; udaljit ćete se u nekom času barem malo, ćuteći kako od njena huka i romora više ne čujete baš ništa drugo - i kako je milimetar nedostajao da i ovoga puta nestanete u toj tustoj, tamnoj i sveprožimajućoj masi.

Kada jednom istupite iz gomile, morat ćete se prije ili kasnije zabrinuti za sebe sama i svoje; zajednice nisu tu radi vas, nego radi interesa i vlasti; one ne trpe istupanja i napuštanja pa ih rado prokazuju i kažnjavaju kao izdaju; morat ćete se sami dalje snalaziti u toj nevolji.

Radujete li se pak bez ikakve zadrške tome što je nekoga strah zbog toga što je vas puno i što ste jaki, jači, strašni, onda zapravo - ma koliko to sada poricali - ne osjećate ništa drugo do li zluradost. Prije ili kasnije to će vam se otkriti.

Vjerujte, bolje je što kasnije, kada vam se već jednom otkrije. Vas samih radi.

21.06.2025. u 05:48 • 6 Komentara • Print • # • ^

petak, 13.06.2025.

Zemlja u kojoj ne kradu knjige

Dok je još bila toliko malena da je u knjižnicu odlazila po lektiru a potom ravno zubaru da se iskoristi slobodno poslijepodne, zbila joj se nezgoda koju će dugo prepričavati u godinama što na leđima izniješe ovaj strašni i neponovljivi svijet oko nas i nas u njemu.

U čekaonici zubne ambulante, na prozorskoj dasci ponad radijatora odložila je dvije knjige posuđene iz knjižnice netom prije nego li će je prozvati; u strahu i nelagodi od onog što slijedi unutra dok čovjek na stolcu grčevito stišće rukohvate.

Sada zastajemo i zamišljamo je na povratku kući: u prvom sumraku poput uglja crna, duga kosa vijori za njom dok se uspinje stepenicama; suknja joj pleše oko gipkih gležnjeva; čežnja za spokojem i slobodom; drhtaj usne ispod beskrajnih zelenih očiju prepunih tuge.

Dolazi takva kući i osvrće se naslućujući nevolju, pa otvarajući vrata dodiruje polupraznu torbu i polako shvaća kako su one knjige ostale u ambulanti.

Skrivajući suze u kutovima očiju, ustrašena od obaveza i umorna od dana iza nje tiho ispriča ocu što se zbilo s knjigama - a on je smireno jednoličnim glasom tješi:

- Ne brini, dijete, naći ćeš ih; u ovoj zemlji nitko još nije ukrao knjigu.

I doista; sutradan hita kroz zoru odmah nakon što je ledenom vodom umila svoje meko lice, pa na koncu od uzbuđenja trči do ambulante - a tamo, u polumraku predvorja one strašne prostorije na prozorskoj dasci nedirnute stoje one iste dvije knjige, kao nevidljive - - -

u zemlji u kojoj se ne kradu knjige, jer ili su ljudi u njoj toliko dobri da ništa ne kradu ili su knjige u njoj toliko bezvrijedne da ih nema nikakva smisla prisvajati.

13.06.2025. u 06:26 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 09.06.2025.

Život cvijeća, Potočnica

09.06.2025. u 15:14 • 4 Komentara • Print • # • ^

petak, 06.06.2025.

Bazga

(Kamo je pošla Ljubica Tiške)

Sva ćeš imena pišući izmijeniti. Čemu ljude izlagati nevoljama; kao da im dovoljno nije njihovih vlastitih, pa da još i ti njima ili njihovima na leđa uprtiš ponešto. Sva je imena lako izmijeniti: osjećaš da ništa baš ne gubi na značenju niti smislu ako si nekoga pretvorio u nekog drugog samo time što si mu izmijenio ime, a kamoli dodao kakav događaj ili osobinu, pa od dva ili tri čovjeka sagradio jednog.

(Posljednji dio posljednje rečenice do sada morate staviti u navodnike i upamtiti kao autoricu Dvi-tri riči, jer se od te moje rečenice ona osjetila pokradenom što me iskreno žalosti i o čemu detaljnije možete čitati u komentarima, a ja se sada da me ubijete ne mogu nakon toliko vremena sjetiti da li smo i što smo kod nje jednom pričali o nekom tamošnjem poštaru, iako sam ovdje u prvom dijelu rečenice jasno napisao da nisam učinio to što je sporno: da nisam sagradio jednog čovjeka od više njih – ne samo dvojice. Mislim, to o takvoj vrsti izgradnje, to vam – možete mi vjerovati na riječ - uopće nije bitno za priču, barem ne ovu, ali sam takvo što istaknuo ovdje kako ne biste ako ne želite išli čitati ostatak napornog, dugog i zamornog teksta koji nema veze s ovdje napisanim.:))

Moguće je i to da riječi zvone u ljudskim dušama snažno i važno poput zvona, pa nam se zvonjava nekada učini poznatom.

- - - - - -

Dakle, mijenjanje i trpljenje: ništa ne trpi od mijene, osim imena Tiške.

Ta strana, čudna, teška riječ koju valja izgovarati brzo i odrešito, kao da se od neke nevolje obraniti želimo – zvuči ti toliko jedinstveno i posebno da mjesecima tražiš nešto čime bi je mogao izmijeniti.

I ne nalaziš baš ništa.

Od svega uspijevaš samo beskrajno ponavljati je u sebi, ili naglas u praznoj sobi; pokušavaš tu riječ izgovoriti brzo, ispuštajući glas kroz nos i grlo da čim prije prođe i oslobodi te govora.

- - - - - -

Kada sam negdje napisao da se preko Kajfešova Brega odlazi samo u šumu, nisam posve govorio istinu. Jest, valja se uspeti travnatom strminom do hrpta, pa sjesti na onu livadu na vrhu; tamo gdje je u blizini načinjena vodovodna kaptaža, da se ljudi sa Svetog Duha i obližnjih brda hladne i zdrave vode sljemenske ponapiju. No, do kaptaže sa sjeverne strane vodi uzak puteljak od Sokolovca, kojeg će mnogo poslije asfaltirati i pretvoriti u široku cestu što vodi prema jugu, zaobilazeći šumu prema Šestinskom dolu u velikom luku.

Onu šumu koju smo djed i ja zvali šumom, pa odlazili u nju noseći sjekiru, da u njoj nađemo drva, ili da jednostavno budemo u šumi; onako kako ljudi u šumi budu, da im bude i dade dobro i lijepo.

Kada odlazim preko brijega samo s djedom, onda odlazimo u šumu. Kada odlazim s oboje njih, pa baka na rame objesi kakav stari platneni ceker pun nekog domaćeg pekmeza, soka od bazge ili malina što ih je u vrtu jutros ubrala, a djed na leđa zabaci stari, tamnozeleni vojnički ranac u kojeg će neizostavno blago i tiho položiti malenu bocu rakije od pola litre, to onda znači da polazimo kod kumova.

Kod kumeka i kumice, točnije.

Kumek Ruda i kuma Ljubica toliko su nam bliski da ih volim i posjećujem više nego li mnogu rodbinu. Među rodom često znade doći do prijepora i zavada; malen kakav jesam već tada shvaćam da ljude ne vežu toliko krv i porijeklo, već da su veze koje ljudi uspostave od srca one valjane i prave.

Kada je djed bio još mladac koji je jedva uzmogao izbjeći stradanje u Velikom ratu, uspio se vlakom i pješke u domovinu vratiti tek do Varaždina. To zaustavljanje pokazat će se za njega – a i sve nas – sudbonosnim; tamo će pronaći prvo zaposlenje dovršavajući kovački i bravarski zanat; tamo će upoznati bakina oca što je u onu radionu dolazio poslom – a onda konačno i samu baku, tada šesnaestogodišnju djevojku, pa će između njih zasjati ona najsjajnija zvijezda što ljudima na nebu zasjati znade, da im svijetli i vodi ih kroz tmine noći onoliko koliko joj to budu dopuštali.

A baka i djed dopuštali su takvo što dugo i dosljedno; oni su zapravo prvi par kojeg sam u životu upoznao kao ljude koji se vole. Djetetu takve stvari ne treba objašnjavati; dijete ih osjeća i veže se trajno i snažno uz tanke i važne strune što mu ih ljubav njegovih ljudi donosi u život. Zbog čega takve strune neću osjetiti među svojim roditeljima, to me barem ovdje nemojte pitati; meni će to kako se baka i djed gledaju u davnim noćima punim tišine i ljubavi biti sasvim dovoljno za jedan život i učenje o njemu.

Isto to osjetit ću kada budem gledao kumeka i kumu; kumek Ruda bio je visok, iznimno mršav brkat muškarac stariji od moga djeda; otkad ga pamtim govorio je šuštavo i tiho napinjući svoje glasnice i pluća ispod tamnih naočala debelih stakala, kao da se iznimno trudi proizvesti bilo kakav glas što bi iz njegova grla izišao među ljude oko njega. U koščatim, požutjelim prstima vječno je držao cigaretu; pamtim njegov dugi i tamni cigaršpic i bijele cigarete što ih je u njega naticao, otpuhujući gusti bijeli dim kroz nos i usta u zrak.

Djed je nakon prvog infarkta kojeg je preživio negdje oko šezdesete prestao s pušenjem; otac je odselio od nas kada sam još bio toliko malen da to niti ne pamtim; naša kuhinja zaudarala bi na dim cigareta jedino u času kada bi kumek i kumica došli u goste; kumek Ruda imao je neupitno i bezuvjetno pravo pušenja u našoj kući.

Djed i kumek upoznali su se odmah iza Velikog rata; tako je kumek zajedno sa odabranicom svog srca kumovao vjenčanju bake i djeda; koliko još i danas pamtim, djed se prema njemu odnosio s velikim poštovanjem i osjećao silnu radost od druženja s njima. Pretpostavljam da je razlika u godinama dovela do toga da djed kumeka Rudu smatra autoritetom, a ne samo prijateljem, pa ako se on prema njemu tako odnosio, onda je ono što posebno pamtim iz tih vremena druženje moje bake s njegovom ženom.

Žao mi je danas što o kumeku Rudi ne znam mnogo, ili skoro ništa; uz njegovo ime vežem zapravo prvi pojam o smrtnoj bolesti: kada bi kumeki otišli od kuće, ili kada bismo se od njih vraćali obnoć preko brda, starim i dobro utabanim putevima kroz livadu koje je osvjetljavala mjesečina ili djedova baterijska lampa, uzduh je bivao prepun teških i dugih uzdaha što su označavali brigu i teret koji su na kumeka i kumicu nalegli pa nikako da siđu.

Kumek Ruda bolovao je od raka.

Bila je to strašna, kratka i odrešita riječ koja je označavala beskrajnu, nerješivu i strašnu nevolju; konačni sud istine pred kojeg je nekim ljudima suđeno doći; da do tamo pate i muče se brigom i tugom bez konca. Ne pamtim zapravo da je kumek Ruda uopće fizički patio ili se žalio na kakve boli; koliko se sjećam, kada bismo odlazili k njima u onu ulicu što se od Sokolovca strmo spuštala na Šestinski dol, a na vrhu počinjala strmim, gotovo raspadnutim stepenicama što su se presijavale na snažnom suncu, kumek je rado i lako znao čak i zadrijemati prekriven kakvom laganom dekom u ležaljci na dvorištu.

Ono što je bila kumekova patnja i tuga, to je bila nedvosmislena, nepobitna i neoboriva činjenica da je čovjek obilježen kao smrtno bolestan i da će od tog vražjeg raka sigurno umrijeti, samo se još ne zna kada!

Kakva smiješna konstrukcija; kao da mi ostali isto tako nećemo od nečega prije ili kasnije umrijeti i kao da svi mi zapravo nismo smrtno bolesni – mislim u sebi danas – jer život i nije drugo do li bolovanje nasmrt, pa kada nam dođe čas koji nam je zapisan mi ćemo umrijeti onako kako se umire, po redu i tiho, da se ostvari ono što se ostvariti mora pa da se ispune i da iz tihih priča starica u stvarnost pređu legende o tome kako nekoga sutra više neće biti, a danas je još ovdje sjedio u ležaljci i pušio Dravu jednu za drugom odbijajući marljivo dimove u zrak.

Kada si malen, onda vrijeme za tebe traje beskonačno, sporo i tiho; nemaš s čime uspoređivati njegov tijek, pa ti se čini da nešto što je u stvarnosti trajalo možda tri godine – zapravo traje čitav jedan život, ili čak i dulje; onoliko koliko ljudi pamte.

Kumica Ljubica podnosila je kumekovu patnju šuteći i uzdišući s bakom negdje na rubu stola, tako da gotovo neprimjetne uz čašicu višnjevca i komadić kakve pite od jabuka jedna drugoj kažu ono što imaju za reći, više uzdasima i očima nego riječima; više šutnjom nego govorom.

Kumicu Ljubicu upravo i pamtim tako: kao ženu koju u životu nisam čuo da je izgovorila možda više od stotinu riječi, a i te riječi što ih je izgovorila bile su toliko tihe, nerazumljive i blage da ti se činilo kako nikada uistinu i nisi upamtio boju njena glasa, već si umjesto njega u sjećanje pohranio šum vjetra što prolazi visokim krošnjama borova, tamo u njihovom dvorištu na strmini prema Šestinskom dolu.

Kada bih zapravo mogao zatvoriti oči samo malo jače, pa znati da ih neću otvoriti barem dok ono što ispod kapaka vidim ne bude jasno toliko da ne uzmognem razaznati imam li oči otvorene ili ne, ja bih tu blijedu, krhku, često nasmijanu ženu punu tišine i smirenosti mogao predstaviti kao velik, razgranat i zaboravljen grm bazge; tiho, snažno i tamno drvoliko stvorenje što pod sobom nudi hlad, zaklon i blagost, a dobrim i vještim domaćinima mnoštvo vrijednih i lijepih darova koje mogu koristiti dugo, dugo u zimu; kada se pluća napune tekućinom a kašalj zavlada, pa čovjek prepun prljavštine, leda i tuge poželi leći na blagu i toplu travu pod onaj grm kako bi se spasio.

Ljubica nas je svojim širokim zagrljajem kojeg nitko gotovo da nije zamjećivao opominjala na to da budemo tihi, spokojni i skromni; njene vodene i plave oči gledale bi u tvoje dugo i bez treptaja, uz jedva zamjetan osmijeh negdje na rubu usana; Ljubica bješe više vila no žena i duh no čovjek; duh što čuva ljude s visine; anđeo blagog nestajanja u kojemu ne valja trajati nego davati.

Kada god je bilo moguće, kod kumeka se sjedilo vani; njihova mračna, malena i vlagom ispunjena prizemnica sastojala se zapravo od jedne prostorije koja je istodobno predstavljala i kuhinju i sobu i hodnik, pa smo kod njih na mjesto na koje ljudi odlaze sami da ih nitko ne gleda, odlazili sa strane kuće u dozidani dio crven od cigli i vlažan od drva naslonjenih na njega, prolazeći do tog mjesta dvije slabe i škripave stepenice iznad trave što je kuću okruživala.

Kumica Ljubica šutjela je s bakom onako kako su žene tog doba šutjele uz kraj; slušajući važne i glasne razgovore svojih muževa o poslu, o ljudima koji su pomrli ili o politici, ali uvijek onoj svjetskoj i vanjskoj, a nikada o tome što se dešava kod nas. Iz očiju moje bake vidjela se nesumnjiva radost pri svakom susretu s kumicom, a te dvije žene zapravo koliko ja pamtim nisu međusobno progovorile mnogo riječi, pa sada u svojem sjećanju smještam baku i kumicu Ljubicu negdje na rub stola, ili dvorišta; tamo gdje stoje dva posljednja stolca na koja se može sjesti, da ljudi na njima okrenu svoja lica jedan prema drugome, pa da se mogu gledati i šutjeti zajedno do mile volje.

Jer, ne samo vremena; čitav je život uistinu takav da je najbolje u njemu pronaći onoga s kime možeš šutjeti. Ljudi govore mnogo i često, ali prije ili kasnije ponajviše zavole one s kojima se razumiju bez riječi.

Kumek Ruda i djed dobro su znali da se o tome što se dešava kod nas nikada ne priča naglas, a posebno ne na dvorištima, pa makar nad njima snažno i vječno šumjeli borovi ili se nad travama vrtjelo lišće malina i bazgi. Uostalom; njih dvojica prošli su zajedno poslove i vojske nekoliko država, sjedeći vječito u istim sobama i radionama i radeći vječito jedan te isti posao – upravo zato što su o svemu znali šutjeti onda i kada je šutjeti trebalo, a to je zapravo bilo uvijek.

Umjesto kakve važne i spretno sklepane rečenice, za njih je umjesnije bilo poznavati nekoga negdje; nekoga tko bi jednoga dana - koji će sigurno doći sa suncem iznad krovova, pa se sve opet jednom preokrene naglavačke i ono što je dolje postane prvo - mogao tvrdo i na pravome mjestu posvjedočiti da su i ovi naši, i da je dobro imati ih na svojoj strani.

Tako su djed i kumek Ruda šutjeli o važnome, a pričali o nevažnom, a možda je upravo to i bilo ono što je njihovo prijateljstvo spašavalo svih izazova koji su pred ljude dolazili s vremenom da ih razdvoje, propitkuju i sumnjiče, kako je među ljudima nerijetko običaj.

Povrh svega – pored nas je kumek Ruda umirao godinama, a mi smo oko njega kolutali očima negdje u potaji, ili uzdisali teško i čujno nad njegovom strašnom sudbinom na dolasku ili odlasku prema Sokolovcu i strminama Šestinskog dola. Nedjeljama bi muškarci običnu rutinu prekidali slušanjem utakmica na tranzistoru što su ga znali objesiti na neku granu grma bazge, a ja bih pored njih skutren sjedio na nekoj deki, opomenut bakinim riječima i očima kume Ljubice o tome kako nije dobro sjediti na goloj travi, gdje su krpelji i vlaga i mišji izmet, pa ako već hoćeš travom kročiti, onda uzmi lopticu iz bakine torbe, ili će ti kuma Ljubica začas od starih čarapa složiti meku i veliku krpenjaču, da njome lomiš granje malina i gađaš visoke strehe kumekova krova, i dopireš još dalje i više, do samih borova što moćni i veliki stoje na vrhu njihova dvorišta, tamo gdje je vječni mrak, brdo i nigdina i gdje lopte nikada nitko nije ispucao.

- - - - - - -

Kumek Ruda preminuo je tako jednog dana a da se zapravo s njime djed nije čestito niti oprostio, pa je u kući tek pukla vijest o smrti onako kako vijesti o smrtima već među ljude nalegnu, da ih pritisnu i zatamne nebesa nad njima za dugo, dugo vremena.

Dobro, baka i djed nisu dopuštali ničemu i nikome da ono što je među njima zatamni; tisuću sam ih puta čuo kako se znadu porječkati ili lomiti prste jedno pred drugim, ali baš nikada nisam vidio da bi na počinak pošli posvađani i bez da razgovaraju, pa da djed svoje zubalo ne ispusti u čašu što je stajala pored njegova kreveta, a baka ne stavi mrežicu na glavu s onim blagim i tihim osmjehom što se bijelio na njenim usnama, i da tako pomireni sa svijetom, Bogom i sobom samima ne zalegnu na mjesto na kojem će ih jutro dočekati boljim i ljepšim nego li su sinoć bili.

Ono što je baku i djeda nakon Rudine smrti brinulo, to je bila kuma Ljubica.

Ako se do kumekove smrti nisam naslušao riječi što bi ih izgovorila kuma Ljubica, onda nakon što kumeka više nije bilo, ja zapravo i ne pamtim da je ta žena išta rekla. Koliko je vremena prošlo od časa kada je kumek umro pa do ovoga što ću vam sada ispričati ja vam zaista ne bih točno znao kazati, jer djeca ono što je važno ne mjere vremenom niti udaljenošću već onim posve drugim mjerama - mjerama sjećanja; no, znadem dobro da kumek i kumica nisu imali djece i da se o kumici nitko nije imao brinuti osim moje bake i pokoje susjede, tako da smo u vremenu koje je uslijedilo nakon kumekove smrti nas dvoje ispod Sokolovca dolazili često; sve češće; a ja sam u tom vremenu rastao i postajao sve stariji; sve sposobniji pamtiti i tiho, iz prikrajka gledati ono o čemu baš nikada nikoga neću pitati ništa – jer radilo se doista o stvarima toliko važnim, strašnim i tužnim da ih ničije riječi objasniti i olakšati ne mogu.

Kumica Ljubica prvih se nekoliko mjeseci po kumekovoj smrti kretala svijetom poput duha; jednom je ili dvaput čak i sama stigla i do naše kuće, pa se tako sjećam kako su je baka i djed molili da prespava kod nas, a ona za to nije htjela niti čuti, već bi usred duboke zimske noći krenula vraćati se svojoj kući, preko brijega uz travnatu livadu i stari, utabani put do vodovoda, i dalje, niz strminu.

Je li se kumici Ljubici na tom putu štogod desilo, to nikada neću saznati, iako želim vjerovati kako se čovjeku u to doba i na takvom putu malo loših stvari desiti moglo, samo ako nije bio toliko pijan od pića, tuge ili radosti pa da umjesto jednog mjeseca vidi dva, ili ugleda pogrešan put u travi niz padinu, tamo gdje ga zapravo nema.

Nije prošlo mnogo, a kumica Ljubica pala je u krevet, pa ne samo da više nije govorila, nego nije niti jela ili pila, a moja baka vodila me sa sobom u veliku, mračnu, teškim mirisom alkohola i joda ispunjenu čekaonicu doma zdravlja dolje daleko, sve tamo iza Ilice, iza tramvajskih pruga i beskrajnih širokih ulica punih automobila, buke i ljudi, da u toj čekaonici sjedim sam i tih crtajući za nekim stolom nogometaše, pjevače i ratnike čekajući da baka iziđe iz ambulante.

Što se u toj ambulanti onomad odlučilo ja ne mogu znati, premda pamtim da je baka iz nje izišla s rupcem u rukama, pa me dugo gledala bez riječi i držala moju glavu u svojim rukama puštajući suzama da same teku iz očiju niz bakino naborano i bijelo lice.

Moguće da se radilo tek o danima, iako dijete ne može znati koliko je vremena prošlo između dvaju događaja, no kada posljednji put budemo dolazili kod kumice Ljubice, desit će se ono zbog čega vam i pričam ovu priču.

- - - - - - -

Bio je vruć i vedar ljetni dan; zapravo sam posve zatečen time što baš sve ono što pamtim u vezi kumova pamtim da se zbilo na takve dane: vrele, pune sunca i jarka svjetla; možda baš zbog toga svaka sjena i tmina što se nad nas nadvila u toj priči i može biti toliko važna, duga i snažna da je moraš ispričati.

Baka i ja pošli smo tog popodneva preko brijega starim poznatim putem uzbrdo na vrh. Baka je po običaju na ramenu nosila platnenu torbu punu nekog jela; a ja sam za njom veselo hodao uz livadu, ništa ne sluteći zabavljen među šarenim cvijećem i mnogobrojnim bijelim i šarenim leptirima. Imao sam tada nepunih šest godina; vjerujem da je to posljednje bezbrižno ljeto mog djetinjstva; ujesen će neki ozbiljni ljudi doći u vrtić u kojeg će me s početkom rujna smjestiti, pa ću već kroz dva mjeseca morati poći u školu – i tako će doba moje posvemašnje slobode doći svome kraju.

Svemu je kriv moj čudan poriv za čitanjem novina; da bi se riješio teške muke čitanja naglas, djed me proteklih zimskih večeri naučio čitati slova, pa kada sa šest godina i dva mjeseca dođem u prvi razred već usred sljedećeg studenog, ja ću na užas prisutnih učiteljici svisoka i s nesmiljenom sigurnošću izjaviti kako je posve u krivu i da se malo slovo g ne piše onim beskrajnim zavojima da izgleda poput violinskog ključa kojeg će me učiti u glazbenoj školi, lupkajući je nekim novinama po ruci!

No, ako bilo što pamtim kao događaj koji označava konac moje djetinje slobode, i pored svih događaja u kojima su me važni i ozbiljni ljudi ne pitajući ni mene ni moje baš ništa smještali u vrtiće i škole, ispitivali, testirali i odvajali od onoga što sam smatrao mirnim životom – to će biti dan kada sam posljednji put vidio kumicu Ljubicu.

- - - - - - -

Kao da je slutila da će se zbiti nešto loše, čitavim je putem od naše kuće baka tog dana šutjela držeći me za ruku; toga se sada dobro sjećam – ili se zapravo ne sjećam da bi mi išta na tome putu pričala. Ja sam još posve malen; no mogu hodati mnogo i bez zastajkivanja, pa se veselo ogledam putem kojim prolazimo.

Prvo se penjemo na hrbat brda okruženi cvijećem i travom, zatim nekoliko trenutaka otpočinemo na vrhu, na starim ogoljelim mravinjacima na kojima trava nije izrasla pa sjajno posluže kao neka vrst klupe na kojoj možeš odmoriti, dok gledaš čitav grad od toplane na istoku i visokih nebodera na jugu pa do planina i gorja na zapadu.

Sunce je snažno, veliko i blještavo; još sam uvijek u godinama kada ga doživljavam kao prijatelja i sigurna vodiča. Zatim mi baka pruža ruku pa odlazimo dalje, prema sjeveru, uz vodovod prilazeći šumi na padinama dolova zdesna. Uzak puteljak sada postaje široka cesta, a pred nama su već prve kuće s bogatim i velikim vrtovima. Još nekoliko zavoja ulice, pa ćemo doći do poznatog stepeništa i započeti strm silaz prema kumičinoj kući.

Kada stignemo pred dvorište, baka će rukom podići žicu kojom su stara, natrula drvena vrata vezana o ogradu, pa će ih otvoriti i pustiti mene da prvi uđem u dvorište. Zatim baka zatvara vrata, navlači žicu i gleda me u oči: kao da mi njima želi poručiti, sinko – sada čekaj, jer ovdje se radi o stvarima za odrasle. O takvim bakinim pogledima i riječima nikada se ne raspravlja: baka govori očima posve jasno i sigurno; ja sam dijete koje dobro znade što baka želi i poslušno činim ono što se od mene traži, jer ono što mi je priopćeno bez riječi često je važnije, jasnije i odlučnije no bilo što drugoga.

Moguće da je baka u tolikoj mjeri i bez toga da negdje bude prisutna znala što će se ovdje desiti, pa je zbog toga i djed ostao kod kuće. Pamtim da uopće nisam zapitkivao gdje je djed niti zašto on nije pošao s nama; kao da mi je od početka bilo jasno kako ono što se desiti ima nije za nikoga do li za baku i za ono što i kako ona stvari može riješiti i učiniti svršenima.

Nakon toga, baka me zaustavlja negdje na sredini njihova dvorišta, tamo gdje je šljunak najtanji a strmina najmanja, pa ja tiho kleknem na travu pored puta i počnem poput željno očekivanih prijatelja dodirivati cvjetove i travke što me odjednom okružuju. Zdravi bili, govore njima, pčelama i mravima moj prsti mašući toj čudnoj i vrijednoj četi s visine na kojoj čovjekovo mladunče kleči i promatra svemir. Baka polako polazi prema kući, sigurnim koracima dolazi do praga, pa onda kuca na vrata, zapravo na ono mutno i tanko staklo što se pruža pored kvake. Prolazi neko vrijeme, a ja ne čujem baš ništa: baka zbog toga kucne o drvo na vratima još dva ili tri puta, pa pričeka još neko vrijeme.

Tada okrećem glavu i jasno vidim kako bakina desna ruka pritišće kvaku prema dolje, a vrata se lagano otvaraju. Baka ih gura prema unutra, pa zaziva Ljubičino ime dva puta, a kada ni nakon toga ne bude odgovora, baka nogom zakoračuje u kuću.

Dobro pamtim da je baka na nogama imala ono što smo mi poslije zvali zepama, samo je ono što smo mi nosili kada smo imali sedamnaest ili osamnaest bilo nisko i crno, ispod gležnja, a ove bakine šlape imaju gumeni potplat, visoke su i smeđe. Bake su zapravo, tek kasnije ćemo to dobro razumjeti, neustrašiv i nepobjediv rod spasitelja svijeta: one ne prezaju od toga da u običnim šlapama odlaze preko bregova pomagati ljudima kojima nema pomoći, jer pod ovom kapom nebeskom mora se naći ljudi koji će na svoju dušu preuzeti i taj nesmiljen i nemoguć teret.

Baka je sada već posve ušla u kuću, pa gledam kako se okreće tako da je mogu vidjeti više s boka. Onu platnenu torbu prethodno je odložila ispred praga, pa skuplja ruke pred sobom i još jednom tiho zazove kumičino ime.

Baka je onim što vidi posve obuzeta; zbog toga i ja ni od koga spriječen u toj nakani uspijevam zakoračiti u unutrašnjost kuće, pa na krevetu na kojeg dopire nešto svjetla s prozora nasuprot njemu - ugledam prizor kojeg dok sam živ neću zaboraviti: na krevetu, na leđima leži kumica Ljubica; njene skamenjene, jedva plave, vodene i blage oči gledaju u strop nepomično i beživotno; glava joj je potpuno utonula u jastuk a njene mršave, gole i nestvarno bijele ruke položene su na plahtu pored njena trupa, tako da su dlanovi slopljeni pri dnu trbuha.

Oko kumice nema baš ničeg drugog do li same, puste i nevjerojatne bjeline: njena bijela koža, bijela spavaćica bez rukava, bijelo lice i kosa, bijela plahta što dopire do dna kreveta. Kamena, ledena bjelina okovana smrću.

Kuma Ljubica je mrtva, a ja prvi put u životu vidim mrtva čovjeka.

- - - - - - -

Poslije će majka - tako da i ja čujem - znati baki predbaciti zbog toga što me vodila tamo gdje nije bila sigurna što bih mogao vidjeti, no ja i dan danas posve sigurno znadem da niti je baka umjela ili mogla spriječiti takvo što, niti je učinila išta lošeg, jer ja zapravo i nisam vidio ništa što bi me uznemirilo. Prizor mrtve kumice toliko je pun sklada, smisla i reda da se i danas sjećam spokoja i tišine koji su me pri njemu obuzeli.

Potom ću gledati strašne i teške stvari; prizore od neljudskog straha i nasilja u filmovima ili stvarnom životu, proživjeti i proći kroz čitav jedan rat i dvije vojske; gledat ću pretučene ili unesrećene ljude koji umiru; u krevetu ću penjući se s balkona na balkon na sedmom katu zateći mrtva oca, ali niti jedan prizor smrti za mene neće biti tako jasan, čist i spokojan kao prizor kumice Ljubice koja u stalnom i nepromjenjivom okruženju svog života, u tišini, šutnji i tmini putuje u vječnost zaleđena usred ljeta kao kameni, davni spavač pod borovima.

- - - - - - - -

Može li dijete od šest godina razumjeti kako kumica Ljubica nije umrla od nekog posve prirodnog tijeka stvari (ako ljudsku dušu - i ono što ona umije učiniti ili propustiti svijetu oko sebe i vlastitom čovjeku u čijem tijelu stanuje - ne smatramo prirodnim uzrokom), već da je iza smrti svog Rude odabrala ne biti radije no bivati i da je taj odabir što se njen kraj više bližio bivao sve jačim, odlučnijim i čvršćim?

Kako da dijete objasni sebi, ili da mu drugi objasne, samo kada bi to umjeli i željeli, kako postoje vremena u kojima ljudi znadu da im se bliži konac, pa pronađu kakav izlaz, poru ili pukotinu u stvarnosti oko njih, uspjevši sebe kroz nju provući ni u što, onako kako ti prolaziš ispod stola u kuhinji, tamo gdje ne prolazi nitko i gdje se nitko niti ne nada ikakvom prolazu ni iz čega ni u što?

Tada, kada su moje oči u tmini Tiškeove kuće vidjele kako skamenjena kumica gleda nekud u visinu, ja zapravo i nisam razumio – niti mi je uopće bilo važno – koji je uzrok njene smrti. Kada si dijete, prihvaćaš smrt kao običnu i razumljivu životnu činjenicu, a ono što je najvažnije to je da se protiv njena nastupa ne buniš baš nimalo, pogotovo dok se ne tiče tebe i onih ljudi o kojima ovisiš. Zato je smrt kumeka Rude i kumice Ljubice za mene izgledala kao neka vješto ispričana priča u kojoj sam sudjelovao poput bliska promatrača.

Nad svima nama, a najviše nada mnom i nad bakom, njenom vjernom pratiteljicom i osobom koja ju je posve razumjela i ponajviše voljela, ostale su zauvijek lebdjeti tihe, vodene i plave oči kumice Ljubice Tiške; one što je pošla za svojim Rudom ostajući tamo gdje jest i odbijajući živjeti bez njega.

Tek poslije, kada jedne davne proljetne noći u dalekoj bolnici od srca premine i moj djed, pa ja na stolu ugledam telegram što ga je poštar netom donio i tako saznam da djeda više nema – jer mi u onoj strci, zabuni i nevolji od tuge i nesreće nitko takvo što nije stigao ni umio reći – shvatit ću zbog čega je baka nekoliko godina potom odabrala ne izlaziti dalje od dvorišta, ili ne odlaziti liječniku (iako će poslušno i bez ikakva pogovora koristiti tablete koje je majka i teta budu pribavljale). Baka će konačno odabrati da je ne bude, kako je to odabrala i kumica Ljubica, samo će prelazak u njeno nebivanje trajati dulje i bolnije, možda i čitavih nekoliko mjeseci nakon što posvema padne u krevet i počne odbijati bilo kakvu hranu.

Kada ću već biti pri kraju studija, ja ću jednog od posljednjih dana u kojima nas je baka gledala svojim dubokim, velikim i tamnim očima k njoj da je posljednji put vidi dovesti i Onu koju sam odabrao za sebe, pa da joj baka baš onako kako je i meni kada sam bio dječak govorila očima - kaže sve što joj je imala za reći, bez ijedne riječi, s blagim osmijehom i stiskom dlana – i da se takvo što posve razumije, jer ne može se ne razumjeti ono što ti, gledajući te iz svoje dubine u tvoje oči ravno i nepokolebljivo ima za reći onaj tko odlazi, pa ti na brigu i veselje ostavlja nešto najvažnije i najmilije što je kroz vrijeme iza sebe uzgojio, da bude takvo kakvo jest – tebi na korist.

Baš kao što se razumjeti mora i to kada mi Ona znade reći (kao da iz nje govore rečenice koje nikada nigdje i nikome, osim možda u tmini jastuka na njihovu krevetu šapćući kumeku Rudi dok su još oboje hodali zemljom, nije izrekla kuma Ljubica, prije nego će poći tamo kamo se dolazi bez da odbiješ ikamo ići); da se nisi usudio umrijeti prije mene, jesi li čuo, a ja je pogledam očima kojima sam iz onog dvorišta, ustajući od klečanja među cvijećem i travkama, gledao u Tiškeovu kuću kako usred tmine u njoj leži kuma Ljubica, pa Joj obećam lakomisleno i tiho, kako već u životu dajem svoja najveća, najvažnija i najsvečanija obećanja vojskama, državama, zajednicama i jednoj jedinoj ženi: neću.

I onda često u posljednje vrijeme, misleći o tome kako su svijet posljednji put kroz prozor kuće gledale oči Ljubice Tiške na onoj osojnoj, vlažnoj padini Šestinskog dola shvaćam kako se svijetom putuje bez doticanja, bez leta, padanja.

Kako se razgovara bez riječi, voli bez poljupca, daje bez uzimanja.

Baš onako kako su baka i kumica Ljubica davno još naučile razgovarati i kako su jedna drugoj kazivale ono sve što dobre i snažne žene imaju jedna drugoj za reći – i još mnogo više od toga.

Poput stare, zapuštene i zaboravljene krošnje bazge u čijem se zagrljaju odmaraju i krijepe čeznutljivi i nemirni namjernici, sakupljači i putnici, ili tek obični prolaznici.

(svibanj 2025.)