Dok je još bila toliko malena da je u knjižnicu odlazila po lektiru a potom ravno zubaru da se iskoristi slobodno poslijepodne, zbila joj se nezgoda koju će dugo prepričavati u godinama što na leđima izniješe ovaj strašni i neponovljivi svijet oko nas i nas u njemu.
U čekaonici zubne ambulante, na prozorskoj dasci ponad radijatora odložila je dvije knjige posuđene iz knjižnice netom prije nego li će je prozvati; u strahu i nelagodi od onog što slijedi unutra dok čovjek na stolcu grčevito stišće rukohvate.
Sada zastajemo i zamišljamo je na povratku kući: u prvom sumraku poput uglja crna, duga kosa vijori za njom dok se uspinje stepenicama; suknja joj pleše oko gipkih gležnjeva; čežnja za spokojem i slobodom; drhtaj usne ispod beskrajnih zelenih očiju prepunih tuge.
Dolazi takva kući i osvrće se naslućujući nevolju, pa otvarajući vrata dodiruje polupraznu torbu i polako shvaća kako su one knjige ostale u ambulanti.
Skrivajući suze u kutovima očiju, ustrašena od obaveza i umorna od dana iza nje tiho ispriča ocu što se zbilo s knjigama - a on je smireno jednoličnim glasom tješi:
- Ne brini, dijete, naći ćeš ih; u ovoj zemlji nitko još nije ukrao knjigu.
I doista; sutradan hita kroz zoru odmah nakon što je ledenom vodom umila svoje meko lice, pa na koncu od uzbuđenja trči do ambulante - a tamo, u polumraku predvorja one strašne prostorije na prozorskoj dasci nedirnute stoje one iste dvije knjige, kao nevidljive - - -
u zemlji u kojoj se ne kradu knjige, jer ili su ljudi u njoj toliko dobri da ništa ne kradu ili su knjige u njoj toliko bezvrijedne da ih nema nikakva smisla prisvajati.
Post je objavljen 13.06.2025. u 06:26 sati.