penetenziagite

ponedjeljak, 30.10.2023.

Kurve

Muškarci će nerijetko da bi stigli do vrhunca umjesto svojoj ženi poći kurvama, vjerujući kako ih kurve neće ispitivati, sumnjičiti, neće čak od njih tražiti niti to da ih dovedu do vrhunca; muškarac pred kurvom, ili bolje rečeno – iza kurve - moći će - barem po pričanjima - doživjeti vrhunac lako i snažno; stvar je zapravo u tome da u najvećem broju slučajeva kurvu neće umjeti pogledati u oči, pa će je najradije uzeti s leđa, odostraga, tako da ondje gdje je najljepše bude sam sa sobom i njenim tijelom koje će ga odvesti upravo tamo gdje treba.

Ili gdje on u tom času misli da ga treba odvesti.

Muškarac će međutim nerijetko obljubiti ženu koju voli - tako da uživa u njenom licu; tamo gdje prestaju stid, tajne i daljina – među njima će započeti istinska, snažna bliskost; umjesto da ga zadovoljava dok joj ljubi stopala ili leži u krilu, pokušavat će do vrhunca stići zajedno, gledajući se u oči.

Viši od najviših vrhunaca mogao bi biti onaj u kojemu bi jedno drugome očima, dok je najljepše, priznavali: gledaj me, to sam ja, nemamo jedno pred drugim nikakvih tajni; tebi, tebi u čije se oči gleda, tebi se ne prešućuje baš ništa.

U nekom će času ostati sami; nema više nikoga o kome bi smjeli brinuti više nego li jedno o drugome; hoće li takvo što činiti, samo je do njih.

Kada stignu do tamo gdje su pošli, svaki u neko svoje vrijeme; on u njoj, ili ona dok je u njoj, čekajući i dovodeći ono drugo, ono koje stiže kasnije sigurnom rukom tamo gdje ono prvo već stiglo – uživat će još jednom, u očima onog drugog koji dosiže konac.

- Bolja si od svake kurve, reći će joj tada šapćući u uho.
- Ti pojma nemaš kako dobre kurve mogu biti; nikada uopće nisi bio niti s jednim drugim ženom osim mene; možda sam ja samo obična nespretna starica.
- Glupost, odvratit će joj sada već sigurnim glasom ljubeći je u obraz. Niti jedna druga neće me gledati u oči i ljubiti ih dok stižem do kraja. Niti jednoj neću biti važniji od nje same.

Kurva bi tako mogla biti jedna poštena, umorna ali sasvim obična žena na muškarčevu putu; važna je jedna druga; žena na koju muškarac misli kada stiže do vrhunca. Ona zbog koje noću, kada je u krevetu sam - usne kasnije.

Važna je zapravo samo ona žena kojoj muškarac želi reći: mislio sam na tebe kada sam dolazio tamo, do onog mjesta na koje smo onda stigli zajedno; ona tada neće reći ili pomisliti: zašto si tamo dolazio sam; ona će mu na to blago pogladiti kosu i odlučno mu očima kazati: kako je dobro kada ti je lijepo.

Misliti na to da je samo tebi lijepo, to je obično uzimanje. Misliti na to da li je lijepo onome drugome, to je nešto sasvim drugo. Nešto što ne možeš saznati bez gledanja u oči.

Tek to je nešto što dvoje čini istinskim ljubavnicima. Svi ostali samo su obični otimači.

30.10.2023. u 11:58 • 21 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 26.10.2023.

Betonske table za Mojsija u naslovu

Bila je to jesen u kojoj sam stigao iz vojske.

Rijetkima će od vas, srećom, biti poznat taj osjećaj – da si iz ničega kao ubačen upao u košmar; u košnicu koja vrije i prijeti puknućem od događaja, ljudi i prilika; prilika da se nešto nauči, doživi, sazna, osjeti, spozna: košnicu života koja se vrti, ludo i brzo; pa što postaješ stariji, sve jače i jače usporava, da bi negdje pred kraj gotovo pa stala.

Najbolje od svega – ili najgore – jest to što si odmah, u prvom času kada upadneš u taj žrvanj, svjestan tog usporavanja. I tako, shvatiš da ne smiješ gubiti niti časa: sve one ljude, sve knjige, sve predstave, događaje, koncerte valja posjetiti, sve djevojke valja upoznati, sve poznanike ili pretvoriti u prijatelje ili odbaciti za nikad više.

I tako sam ja, zahvaljujući tome što je u nekoj vojnoj jedinici u srijedu trebala biti generalna inspekcija, kao provjereni vojak Švejk kojemu je već mjesec dana ranije na nekoj takvoj smotri puklo slabo sašiveno dugme na bluzi - bio označen kao problematičan i sumnjiv lik; gotovo pa jedan od onih što je takvim površnim šivanjem i neurednošću naumio rušiti državu. Zato sam kao valjda jedini iz one vojske bio kući pušten dva dana ranije – ne zbog primjerenosti i vrline, nego zbog svoje mane. Ta će mi mana vrlo brzo, na žalost, postati vrlina, pa ću već iste takve rane jeseni kroz pet godina od strane sljedeće države koja će trebati usluge moga mesa biti prepoznat kao idealan kandidat za rat.

No, sada smo još u onoj prvoj, valjda najstrašnijoj i najljepšoj jeseni života. Najstrašnijoj jer pojma nemaš što te čeka; najljepšoj jer si siguran da baš sve što će se desiti treba probati. Doslovce sam tako pretposljednjeg rujanskog utorka u zoru stigao kući na vrata, a već sljedećeg ponedjeljka počeo je fakultet. Gladan, mršav i potamnio od posljednje terenske vježbe; prljav, kratko ošišan i barem deset centimetara viši od dječaka koji će godinu ranije, s osamnaest godina i dvadeset dana, otići onamo. Kada me starija susjeda sljedećeg jutra takvog vidjela na tramvajskoj stanici, na putu pribaviti osnovne informacije o tome gdje će to sve početi i kada, ili na putu nabaviti nekakav pokaz za tramvaj, što li - s više sjete no radosti mi se nasmiješila pa rekla:

- Bože, sav si u očima!

U tom je času krenulo to klupko; vrtjelo se sljedeće tri ili četiri godine poput luda vrtuljka na livadi; sve ono što sam sebi mladić smije obećati i na što se zavjetuje tamo, na devedesetidva dana straže ili na dugim noćnim požarstvima - dok čitav pošten svijet sniva, a ti gledaš u zvijezde i plašiš se koraka usplahirenih srna na grudobranima u snijegu – sada je stiglo na red da se doživi, isproba, pregleda i razumije.

I tako ćeš vrlo brzo, možda već kroz mjesec dana, kada su u pitanju i prijatelji i djevojke i glazba i sve ostalo što u životu vrijedi shvatiti samo jedno: ili sve, ili ništa. Ne želiš kompromise, ne želiš utjehe niti nadomjestke. Uzimat ćeš samo ono i onoliko koliko je najbolje.

Dobro sad, ovo s prijateljima i djevojkama, to već znate; nema se tu što puno pričati; čovjek takvo što ili doživi ili ne doživi. No, shvatio sam ja tada da je tako i sa skoro svim ostalim u životu. Treba pronaći još nekoliko čvrstih točaka u svemiru za koje će se čovjek uhvatiti kada naiđu bure i oluje; onda sam ponovno, kao da mi sve ono što sam pročitao u vojsci i prije toga nije bilo dovoljno – stao čitati, svakog dana barem pedeset stranica (tako sam to nekako odredio); počeo sam odlaziti u prirodu i tražiti smiraj i snagu u onoj predivnoj i tihoj jeseni koja se valjala oko našeg grada te godine – i počeo sam odlaziti na koncerte i u kazališta.

Dapače, kada je takvo što shvatila moja teta koja je tek dvije godine prije toga, nakon strašne agonije i patnje ostala bez svog voljenog muža – bez ikakva pitanja počela je uzimati pretplate i koristiti sve moje studentske i njene umirovljeničke popuste po kazalištima i izložbama, i tako sam ja te godine odgledao valjda trideset predstava od Podsuseda do Dubrave ili Sesveta, razne davne dane, romane o londonima, štete što jest i što nisu kurve, povijesti naše gluposti, sve maljeviče, kandinske, labuđa jezera i druge moguće zamislive i nezamislive aranžmane po gradu; teta je bila vrlo nenametljiva i taktična, pa bi me tek koju minutu ranije pričekala pred kazalištem, o čemu bi me obavijestila niti dan prije toga; čak je i baki sve to naše ludovanje bilo jako čudno, pa je poslovično sumnjiva znala odmahivati rukom i reći, bože, ti si mlad, ali ona je još bedastija od tebe. I sama je teta meni znala reći: ne treba ti da te gledaju sa starom babom u društvu, zato odmah hajmo unutra; ono što je njoj bilo neophodno te sjajne i strašne sezone (jer mogu misliti kako je to kada ideš u kazalište sam, nakon što si trideset ili četrdeset godina hvatala onaj jedan lakat kojeg više nema) bilo je to da u mojim očima ugleda strast ili ravnodušnost; bez mnogo riječi mi smo odmah znali što valja, a što ne, bili smo jedan nevjerojatan i neviđeni tandem te kasne jeseni i zime, do duboko u rascvalo i burno proljeće u kojemu će ja poći dalje, ostavljajući tetu radosnu i spokojnu u njenoj tišini. Ona me zapravo trebala da joj ja kažem je li mi nešto dobro ili nije; to bismo obično saznavali i izgovarali u dvije rečenice na pauzi ili odmah po koncu predstave, još kada bih od garderobijerke koja bi nas gledala u nevjerici s osmijehom uzimao naše kapute pa teti pridržavao njen; teta bi potom odmaglila u maglenu noć, na prvi taksi; a ja sam polako, s cigaretom u ruci, kretao prema tramvajskoj stanici u Frankopanskoj, ishodištu svih mojih puteva u životu – kako će se pokazati i kroz sljedećih nekoliko godina. Najljepših godina - jer to su sve one u kojima blagog pojma nemaš da bi to jednom uopće mogle postati.

Ono što mi je ostalo ispitati i istražiti samom samcatome, jer u tome nisam želio baš ničiju pomoć niti mišljenje, bila je glazba. Bila je dovoljna godina dana ranije pa da s istim takvim dječacima širom bivše države po nekakvim zabitima i ledenim zimama preslušam do tada nečuvene i nepoznate kazete i pjesme; sada je sve to trebalo čuti i saznavati uživo, na tri metra udaljenosti; kao da je u mome životu postojala neka velika i strašna rupa između one noći kada sam u prvom srednje, potiho i poskrivećki odmaglio na koncert Azre da bih takvo što vidio uživo - i te jeseni pet godina kasnije kada su Zagrebom harali oni koji nikada više tako i toliko neće.

I tako sam, omotan u neki stari djedov ili očev baloner, s bakandžama na nogama i u preuskim trapericama, pohodio sve one lisinske, kulušiće, jabuke, lapidarije i glazbene zavode; bilo je to doba bez interneta; televiziju jedva da je itko gledao; ono što je bila obveza svakog čovjeka koji od života nešto traži jest to da prohoda nekoliko onih uglova od Studentskog centra pa do Trga na kojima su se lijepili plakati (nekada bi bio dovoljan jedan jedini, maleni, tamo na trafo-ormariću kod Blata, ne veći od formata polovice jednog papira, pa da se sve sazna; nekada je pak bilo sasvim dovoljno nazvati dvojicu ili trojicu ljudi, koji su znali čak i više od onoga što je pisalo na tim plakatima).

Te jeseni tako se dalo poslušati i Pogorelića i filharmonije i kvartete; nikada neću zaboraviti Tonka Ninića i sve one Albinonije i Bachove koje sam slušao negdje iz kuta, kao uljez; no ipak, ono što je meni tu jesen definitivno obilježilo bili su koncerti u Kulušiću; bili su to čitavi nizovi koncerata EKV, Leb i sol, Lačnog Franza, da bi nekako pred sam Božić, kada su stvari već počele jenjati, prvo u tu uličicu blizu Krešimirca a potom, već duboko na samom koncu zime i u Lapidarij - stigao i sam veliki guru buke južno od Alpa: Koja sa svojom Disciplinom Kičme; tada već četveročlanim sastavom o kojemu u neko doba kada su počinjali od djevojaka koje su bile starije i iskusnije (ili jednostavno nisu godinu dana izbivale iz tog svemira) nisi mogao čuti ništa drugo – kada bi ih spomenuo – nego samo to da ih pustiš i ne pačaš se u to. Nije to za tebe.

Oni ti snifaju Tigar ljepilo – tako je glasila ta strašna optužba i trač. To je otprilike bilo isto kao i ono mnogo godina kasnije, kada sam negdje gledao video sa Sonjom Savić pa joj u nekom času spomenu Koju; iz one kulerske poze ona se (Bog joj daj duši lako) u tri sekunde preobrazi u vulkan, vidiš da joj iz očiju kulja, pa samo udahne i kaže „ah, Koja“; ne znam što je to bilo u pitanju; možda neki nerašćišćeni poslovi, neka neprežaljena ljubav ili nikad ostvareno udvaranje, a možda tek kakav razgovor u kojemu će jedno drugome onako, bratski, kako treba, u lice sasuti sve što ih ide.

Dobro je bilo živjeti to sjajno vrijeme; otprilike kao kada slušam danas starice kako pričaju o duhanskom putu od Kavkaza do Blata, o toj crnoj rupi inače malog, čaršijskog, palanačkog, wannabe-Beč Zagreba (valjda su taj komadić asfalta i ljeto kada je stigla Univerzijada jedina mjesta na kojima je ovaj grad doista disao punim plućima još tamo od demonštracijuna po menzama pa sve do tko zna kad), rupi u kojoj je – nitko to nikada neće naglas priznati – bilo barem tri četvrtine poze i tek jedna četvrtina istinskog, iskrenog vulkana. Često razmišljam prolazeći recimo Podsusedom o onoj nedalekoj Savi; ona najbolje pokazuje kako stoje stvari s ovim gradom: prvo izviri iza zavoja veselo žuboreći skoro sasvim sa sjevera pored Susedgrada, prestraši se, okrene prema jugu, što dalje od tog mjesta; onda je ono nekako privuče tim nečim, magnetizmom obećanja - kao i svakoga uostalom; dođi, bit će nam lijepo skupa - pa rijeka skrene prema gradu oko Prečkog i Španskog, kao da se predomislila; ali već tamo kada najbliže stigne centru, kod Mosta slobode i Kockice, očito da se snažno i istinski predomisli; preplaši se opet; ne možeš ne vjerovati svojim očima, pa utekne opet prema jugu, što dalje, da taj zavoj završi oko one gomile jakuševačkog smeća i davne Andautonije, daleko već od ovog tamnog mjesta, odahnuvši s užasom: prošli smo ga, dobro je.

Probiti vlastite strahove, to je uvijek čovjeku u životu najteže. Tako sam sretan i ponosan na to što sam živio u doba u kojemu su mi se prave stvari dešavale u životu uvijek, bez pogreške u pravo vrijeme: ni časka prije ili poslije. Onda kada ne treba i kada budem premlad, neće me mučiti nikakve neuzvraćene ljubavi; jednostavno - bit ću prebalav da bih uopće razumio što je to zaljubiti se; ako se budem morao zaljubiti, zaljubit ću se u neku stariju curu iz Francuske što je ljetovala na moru jednog ljeta kada sam tek punio osamnaest i kada sam za deset dana kretao u vojsku; bila je savršena toliko da osim toga što će odlično znati engleski znade prepoznati i čeznutljivo dijete, pa ga lako i s osmijehom kojeg se ne zaboravlja - gurnuti niz vodu. Svo to doba mojeg kasnog dječaštva proći će u srednjoj školi bez jedne jedine tučnjave, bez jedne jedine nesretne ljubavi, bez ikakvog buntovništva ili nereda; bile su to godine koje su milovali akordi Jean Michel Jarrea, Vangelisa ili Visagea; godine i proljeća sklada i radosti u kojima ću otkrivati prve knjige koje želim čitati, da nikada više ne prođe niti jedan jedini dan u kojemu neću nešto pročitati; ili godine prvih pravih prijateljstava, izleta, putovanja, razgovora.

Tek vojska, taj strašan i nevjerojatan sustav u kojeg ću upasti nekoliko dana nakon što postanem punoljetan, ta savršena kombinacija zatvora i ludnice – kako to vele pisci koji su stariji, vičniji i puno bolji – ukazat će mi na to da u svijetu oko mene nešto ne valja i da s njime nešto debelo nije u redu. No i ta i takva vojska sasvim će me jasno i nedvosmisleno naučiti tome da činjenica odakle si i kakvog si porijekla ne znači u životu baš ništa – i da pod tuđim nebom, u tuđim gradovima i tuđim zemljama rastu isto tako dobri, sjajni ljudi čije duše nemaju baš previše veze s njihovim porijeklom.

Kada iziđeš iz vojske, kako je već gore napisano, počet ćeš zapravo intenzivno razgovarati sam sa sobom; upoznavati se i otkrivati; određivati si granice, pravila, red; u svemu tome ključna će stvar biti pitanje koliko i kada će biti nužno savijati kičmu i koliko će discipline za to biti potrebno - i tako ćeš u tim razgovorima, možda najvažnijim razgovorima tvog života - sasvim jasno sam sebi reći sve što će trebati reći; hajdemo zato sada malo i mi iz tog prvog lica u drugo; idemo pričati s onim tek dječakom što se te neponovljive jeseni spuštao sa Kuniščaka i Medveščaka prema Savi, vjerujući da je život negdje drugdje.

Evo nas sada pred tobom, mršavim i zbunjenim niti dvadesetogodišnjakom; obraćamo ti se mladiću s dužnim poštovanjem, uvažavamo te i nalazimo naslonjenog negdje na zid one zgrade preko puta Klovićevih dvora, pored fontane; desna noga stopalom ti je poduprta o zid, ruke su ti u džepovima balonera; prošao si već nekoliko mjeseci te fantomske slobode u kojoj si odlučio sam kao prst te jeseni slušati teške, tamne i bučne akorde nereda koji će željeti pjevati o besmislu; prepoznat ćeš se u Milanovoj i Meginoj mekoj i mračnoj „Jeseni“ ili "Radosnom Danu", zaplakati nad sudbinom nesretne Predinove kravice ili pripaziti na vlastiti ovratnik; pronaći se u Šejnu, čak katkad lako prepustiti se bistrim Vlatkovim vodama, jer nećeš odjednom moći podnijeti toliko tmine i traženja. No, shvaćat ćeš tada, trebat će ti nekakav most prema novom vremenu, vremenu bešćutnosti i samoće koje dolazi (barem si to tako tada vidio, jer znao si da je teško moguće kako ćeš sve to što ti je život davao izdašno na drugim mjestima dobiti i u ljubavi, a i tamo si tražio sve i odbacivao ništa, kao i drugdje). Sve to što si slušao bilo je sjajno i veliko, ali nekako – nije bilo samo i baš tvoje; nije bilo jednostavno i golo toliko da bi umio reći: s ovog mjesta mi valja krenuti.

Te zimske večeri pamtit ćeš samo jedan malen listić papira baš tamo kraj Blata koji je najavljivao koncert; otišao si kući brzo se presvući i najesti, pa onda opet natrag u grad; pamtit ćeš svoj već odavna ugrijani Tuborg legendarne male flaše, s kojim si u ruci čekao početak priče u kutu za nekim stolom punim nasmijane mladosti – i mističnu tminu dugog hodnika Lapidarija u koji se ulazilo strpljivo i polako, kao u kakvu bogomolju. Koja i Kele kasnili su po običaju čitav sat, pa počeli ne puno prije ponoći; „daj smanji to belo svetlo“ – bilo je jedino što je pjevač te snježne noći uopće rekao; sve ostalo bio je zid; zid buke i ritma koji se nataložio tamo dolje iza leđa; iza tebe a ispred svijeta koji je čekao vani.

Koja je bio dovoljno samouvjeren i snažan da te večeri trubače pošalje na pivo u prvom dijelu koncerta u kojemu su se svirale stare stvari, one iz osamdesetdruge i treće; skladbe u kojima je ozbiljno naumio i imao nakanu svirati svoj bas kao običnu električnu gitaru, kako je to činio na prva dva albuma. Dapače, kako ćeš poslije saznati od raznih stražarnih lopova i drugih posve pouzdanih izvora informiranja; te večeri Koja je jedini put u povijesti zapadno od Dunava i Save odsvirao onaj neponovljivi solo u Betonskim tablama čitav, u komadu i bez ikakva prijelaza i pomoći. Tek poslije, na koncu, dozvat će u pomoć i Zerkmana i Gulića ili Juru Novoselića pa s njima zatrubiti one stvari sa novijih albuma; do tada mu se sasvim dosljedno sviđalo da nam ne bude prijatno.

Da, da; važno je ovo mjesto; vraćamo se opet u sebe, ne da se to drugačije opisati: sada više ne pričamo tebi, nego sebi samome; sebi kojeg još uvijek vjerojatno ima, barem jedan malen djelić tog čovjeka - negdje duboko, zapreten ispod taloga godina, sporazuma i nevolja što su protutnjale preko nekog života kao brzi vlak. Taj ja, to je isti onaj lik koji danas piše u valovima, nesputano, zatrpava ljude odlomcima i pričama i tonama teksta; isti onaj koji je zatvorenih usta stajao tri metra od pozornice u Lapu i pokušavao razumjeti što mu se dešava.

Eto, tako je Koja te ledene zimske noći postao most prema mome novom vremenu; vremenu u koje će stići 4AD, klasika, nju ejdž, Miladojka Youneed i Mizar, filharmonije i Clock DVA i Cockteau Twinsi i Tuxedomoon, konačno i sam Michael Gira ili Nick Cave ili Tom Waits kao sigurni, dosljedni i utješni trubači i proroci apokalipse. Sljedećeg ljeta prvi ću puta pročitati Idiota i Braću Karamazove, čuti plavu tugu Chet Bakera ili preslušati Residentse, odgledati Istvana Szaba, odslušati sustavno i dosljedno oba Bacha i tko zna koga još; no sve to ima svoju točku početka; da bi stigao u raj, moraš učiniti prvi korak i pomaknuti se od pakla pustoši; sada je odlučan trenutak; trenutak u kojemu moram odlučiti hoću li krenuti dalje ili ostati nezadovoljni dječak u ovom bučnom mraku prepunom iskrene snage koji ruši sve pred sobom; Koja me - manitua mi - u tom teškom poslu van svake sumnje bratski pomogao da se nađem, da uzmognem svim onima koji su se na to grozili jasno i glasno reći: moraš to poslušati i čuti kako zvuči ritam bez glazbe ili glazba koja je sam ritam; saznati kako zvuči smisao buke.

Poslije ću se lako i brzo odlijepiti od Discipline Kičme; odvest ću Najdražu na nekoliko tih svojih koncerata pa će me Ona onako sumnjičavo kroz zagrljaj gledati ispod oka, jel baš moram; a ja ću reći, ma ne mora se ništa, ajmo mi naći nešto nježno i tiho, nekakve atmosfere i Dead Can Danceove i Blaine Reiningere, virtuoze na violinama i basovima, ajmo u šume i na vrhove slušati tišinu i moć prirode, dosta je bilo muke i buke, dosta je bilo ovih bandi četvorice i onih koji se raspadaju od ljubavi, pa da se spasimo od ljudi i neljudskosti. No, da nije bilo Koje, znate već taj osjećaj, svi ste ga jednom s nekim podijelili: otplovio bih ja tko zna kuda; možda ne bih uspio niti u tom strašnom i zlatnom kavezu što su mi ga salili i osmislili starci pronaći ikakav smisao; ovako je Koja bio maleno svjetalce jedne zime; krijesnica u veljači; dugme koje je valjalo stisnuti da se otvore vrata u hodniku za dalje.

Kasnije ćeš jednog sada već ne tako bliskog ljeta čuti da je Koja pretrpio moždani udar; prije toga ćeš otići i u Varaždin na njegov koncert nakon Partibrejkersa (nikad to neću zaboraviti: završe Cane i Anton, a tri četvrtine punog gledališta pokupi se i ode; ostane nas par stotina koji ćemo se približiti bini i gorjeti s disciplinom, pardon - s Disciplinom sljedećih sat i pol); Koja je vjerojatno ostao na mjestu na kojem je svih ovih godina i bio, dosljedno i čvrsto tumačeći svoj pristup tamo gdje smo čak i mi ostali probirljivi nalazili utjehu. Tada u Varaždinu zapravo sam se čudio, što će ti na vokalu Manja, čovječe; ali dobro, pa i ti si čovjek, nisi metal ili beton - i ti imaš osjećaje. Čitam stoga ovih dana neke stare članke o tome kako su Koji oduzeti lijeva ruka i noga; netom prije nego će mu se desiti to zlo napustila nas je i sama Manja; nitko me ne može razuvjeriti kako ta dva zla nemaju veze jedno s drugim i kako drugo nije slijedilo iz prvoga; tko zna hoće li čovjek ikada više u ruke uzeti svoj bas; klinci su čak svojedobno održavali i koncerte za njegovo liječenje; sva je sreća da je u času kada mu se to desilo bio kod sestre u Londonu pa mu se u tim presudnim trenucima mogla pružiti odgovarajuća pomoć.

Pročitao sam povodom te njegove nevolje svojedobno i neki naslov u Jutarnjem pod kojim Tomić tvrdi kako – ako je Bog doista imao dvije table, bumo rekli, betonske table za Mojsija – onda je na jednoj svakako pisalo Disciplina Kičme; naravno da nisam nikada imao para niti volje platiti neku pretplatu pa otčitati članak do kraja, ne može se drugačije; vjerojatno je taj naslov izvukao urednik, onako kako to već urednici čine, kao što nezasitni grafičari i dizajneri lijepe loše izrezane fotografije na omote albuma. Možda je, na koncu, Tomića Koja strefio isto kao i mene, bio je još mlađi u ono kasnije doba o kojemu ne govori ova priča, osamdesetdevete, doba kada je Kičma na svoje hitove nasnimavala huk mitingaša s Ušća, imala već dvije trube i bez premca prva s podsmijehom pjevala o još većoj disciplini dok su je svi ostali slavili ili barem šutjeli o njoj. Hajde, valja priznati, uz Koju su na tom brdu bila još njih dvojica ili trojica koji su vidjeli preko glava u budućnost; jedan od njih svakako da je bio Zoff, drugi Rundek, ali znate već - s nekima od njih se nađeš, s nekima samo negdje. Dobro, svašta se i od Koje moglo naučiti, vjerojatno ne najmanje važno bilo je to da mladost ne opravdava besvijest, ali najvažnije je svakako bilo to da me sigurno i bezbolno one prve zime nakon vojske preveo preko tamnog i dubokog Stiksa bunta i protesta koji se dešava već starim jarcima od dvadeset - umjesto djeci od petnaest.

Naime, ako niste do sada znali, nema razloga sumnjati u to kako će vam sada savršeno jasno postati ovo: kada se bunite kao petnaestogodišnjak, to je normalno; kada se bunite kao dvadesetogodišnjak, to je opasno, preopasno; tada svakako da trebate barem nazirati što biste sa životom; već sljedećeg proljeća ja ću, nemajući pojma otkuda, smoći snage Najdražoj izjaviti ljubav; radit ću čitava ljeta i učiti čitave jeseni, zime i proljeća; putovati, upoznavati ljude, živjeti jednu čarobnu i neponovljivu mladost punu iskrenosti i mira; ono u što će me Kojin nemir i nered sigurno i zauvijek odvesti bio je nanovo otkriveni i ničim izazvani spokoj i sklad; bit će ona izjava koju sam spomenuo – kako se pokazalo – najvažniji korak u izgradnji svijetle budućnosti; da nije bilo Kojine prostodušnosti i ogoljenosti, teško bih kroz one druge šumarke mogao savladati razlike bitnog i nebitnog; tko zna kamo bih otišao i što bih sve inače napustio - samo da se radilo o nekome slatkorječivom, prijemčivom, mekom. Koja je istodobno bio prorok i silnik; ne možeš pristajati uz njega; uz njega možeš samo proći - da te dotakne, ili da začepiš uši.

Hvala, majstore, drži se, uzmi im penzije i svih mogućih dodataka koliko god se dade, zaslužio si - i neka ti ruka bar još jednom zadrhti na tvom legendarnom basu. Basu kojeg – nakon što si na onom Bienalleu osamdesetprve čuo Kinga i Gilla kako praše – nikada više nisi poželio svirati drugačije nego kao gitaru. Zato je Šarlo jednostavno morao umrijeti; da bi disciplina bila još veća; njene granice nikada nikome neće biti poznate; u to možemo biti uvjereni – od Mojsija do klinaca koji se još nisu niti rodili. Ali, da se valjalo truditi; to sigurno, kapa dolje.

26.10.2023. u 19:17 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 23.10.2023.

Zanimljivosti za čitkaranje

Teleskop.hr, dio intervjua: Korado Korlević

(Jako interesantne teme; ako ovo nije popularno ili dopušteno, molim da me se upozori pa ću izbrisati. I moju neupitnu veličinu prenose na recimo xxz magazinu pozivajući se na ovu Creative Commons licencu dolje - https://www.xxzmagazin.com/public/autor/3810 - protiv čega, iako je bez pitanja, zasad nemam ništa, dapače - drago mi je; valjda onda smijem i ja ovako, tko zna, njemu dva. Posta. :))) )

Često govorite da će se čovječanstvo relativno brzo svesti na dvije milijarde stanovnika, jer se mladi više neće htjeti razmnožavati. Ne demantira li vas ipak jugoistok Azije koji i dalje raste, kao i ukupan broj stanovnika na Zemlji?

Tko me demantira? Treba samo stvari gledati u desetljećima, a ne u godinama. Uzmimo za primjer Iran u kojem je prije 30 godina bilo osmero djece po ženi, a sada je ispod 1,4. Isto je s Alžirom, Tunisom. U trenutku kada se ženama da informacija, a mnoge žene su je već dobile, da postoji drugi svijet, da ona može odabrati koliki će broj djece imati i koliko im se može posvetiti, onda žene biraju manje djece, a veću posvećenost.

Dobro, i koliko će nas 2100. godine biti na Zemlji?

Manje od dvije milijarde! Ove sadašnje generacije i one koje dolaze se neće htjeti razmnožavati, ili će se razmnožavati jako malo.

Je li to dobro za planet Zemlju?

Ne, nije dobar tako nagli pad, jer roboti vjerojatno neće moći zamijeniti broj ljudi koji će nedostajati za mnoge poslove i djelatnosti i nama će kvaliteta života pasti.

Znači, možemo reći da sada živimo u najboljem vremenu?

Možda smo ga čak i prošli. Neki spominju da je najbolje vrijeme bilo kraj sedamdesetih godina 20. stoljeća kad je dosegnut vrh inteligencije. Za intelektualce su to bile najbolje godine, imali su najveću publiku i kreativnost. Danas su oni koji su sposobni daleko sposobniji nego što su najsposobniji bili tada, prije 40, 50 godina, samo što su danas jako sposobni, jako rijetki. Iako, bilo kakvo korištenje riječi inteligencija može izazvati krivo shvaćanje, jer ne postoji samo jedna inteligencija. Na žalost, testira se samo ona akademska, rješavanje zagonetki, a ne ispituje se kakva je mudrost i drugi aspekti. Dakle, ja ne bih rekao da su današnje generacije manje inteligentne, nego da su u prosjeku manje sposobne opstati nego prijašnje. Ali, kad pogledamo ekstreme, današnje najjače karike su jače nego prijašnje, ali najslabije karike su još slabije nego su bile prije. Mi danas vozimo aute koji su prije 50 godina bili znanstvena fantastika, da s tim današnjim autom odete na utrku formule 1 prije 50 godina, pobijedili biste. Tehnološki razvoj nam je čudovišan. Danas pokupiš amaterskog igrača tenisa iz Zagreba i staviš ga u konkurenciju Wimbledona prije 50 godina, bio bi prvak. Mi smo postali jako profesionalni i dobri u onome što radimo, ali ne možemo reći da je taj svijet perspektivan za djecu. Jer u današnjem svijetu oni se povode za nekim influencerom koji uspijeva zaraditi slikajući se, bude model - i što vide curice, da mora biti blonda, mršava, putovati po svijetu i slikati se. Kaže netko ja bih volio živjeti u doba Rima, ma znaš što bi bio u doba Rima, rob! Koliko je bilo aristokracije i bogatih!? Šačica! Mi danas živimo fenomenalan život koji je prešao u dekadenciju i nove generacije ne osjećaju potrebu za stvaralaštvom i osobnim doprinosom napretku. Još gore je ako odemo u Istru i Dalmaciju, tamo je zavladalo prokletstvo položajne rente. Sagradiš bazen i tri apartmana, ne ideš ni u školu, samo rentaš. I što se dogodi ako ti se netko u obitelji razboli, a terapija košta 750.000 eura. Ode bazen i kuća, jer hoćeš spasiti člana obitelji. Znači, nemojmo skupljati apartmane i bazene nego znanje. To znamo iz židovskog odgoja. Oni bi bili nestali već stotinu puta da nisu investirali u ono što im nitko ne može uzeti, a to su znanje i radne navike. Znate koliko je Židovima trebalo da se osove na noge u Americi? Godinu dana. Umrežili su se i radili opet u svojoj profesiji. Najveće bogatstvo koje imamo je ono što imamo ispod kose. I mi ćelavi, isto, hahaha.

Je li vam žao što nećete moći svjedočiti kako će za 200 godina izgledati naš planet? Koliko uopće vaša percepcija seže u budućnost, što možete predvidjeti?

Mi astronomi razmišljamo milijunima godina unaprijed. Prosječan čovjek teško si može predočiti milijune i milijarde godina unazad i unaprijed. Homo sapiens zapravo ima jako kratak rok trajanja i nas će zamijeniti strojevi. Ali, ne treba zbog toga paničariti, strojevi su naša djeca. Nije tvoje dijete samo ono koje si rodio, nego je tvoje dijete i ono koje si odgojio. Postanu li strojevi inteligentni i krenu li u Svemir bez nas, mi ljudi možemo biti sretni, jer su oni naša djeca.

Povijest nas uči da će vlasnik svemirskih tijela biti onaj tko prvi stavi „topovnjače“ pokraj njih?

Da, Nizozemci bi otkrili otok, a onda bi Englezi uz njega parkirali svoju topovnjaču.

Hoće li tako biti jednog dana i gore?

Ne znam. Sve je aktualnije pitanje hoće li netko uopće biti u stanju napraviti topovnjaču. Naša civilizacija gubi kreativni i proizvodni potencijal da to napravi. Da bismo napravili topovnjaču koju bismo parkirali u Svemiru, nas bi trebalo biti 15 milijardi, a među njima jako puno inženjera. Padne li broj stanovnika, nama će tehnologija dobrim dijelom nazadovati, jer jednostavno neće biti dovoljno eksperata koji bi je unapređivali.

23.10.2023. u 08:32 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 19.10.2023.

Ti, on i ja

Kada govorimo o nečijem umijeću pisanja – valjalo bi za početak razlučiti jednu stvar; trebalo bi razjasniti mogu li nečiji tekstovi funkcionirati kao fikcija, dakle kao nešto u čemu ne moraš kao čitatelj nužno zamišljati lika koji ih piše kao njihova istodobnog junaka (premda se on trudio pisati čak i u samom trećem licu, hladnom i odbojnom kao vrag) - ili jednostavno ne mogu.
Ako mogu, onda ti tekstovi možda nečemu vrijede; vrijedili bi utoliko da bi kakvu osamljenu, izgubljenu ili ožalošćenu dušu uspjeli barem malko skrenuti na put vedrine i svjetla.
U potonjem slučaju, ako moraš čitajući vidjeti svoga milog i slatkog autora, prosipača šećerne vodice i vrijednog građanina iza svih junaštava, dogodovština i epizoda koje se u pričama opisuju – jer drugačije ne ide, to onda može značiti i to da su takvi tekstovi vrijedni isključivo kao osobno svjedočanstvo – i ništa drugo. Možeš ih čitati kao iskaze nekih davnih, zaboravljenih svjedoka u parnicama koje su vodili stari Gričani i Vlaškovuličanci: on je meni moje vrbe, a ja bum njemu vodu s potoka.

Jest da nekoj priči jednostavno možemo i ne moramo vjerovati; nije to samo do majstorstva piščeva; nešto je i u našoj poslovičnoj sumnjičavosti, pa i naramku trauma što smo ih putem ovdje donijeli – koji bi takvoj sumnjičavosti mogao biti sasvim pristojan uzrok; no pisanje i piskaranje sasvim je odgovoran, težak i sveobuhvatan posao; traži izgradnju čelične konstrukcije, armature i dosljednost u fabuli, iscrtanim mehanizmima ponašanja i pravilima koja iz toga slijede. Tek je jedan Marquez ili netko sličan tome mogao sebi, a bome i nama – priuštiti pasjaluk sličan onome da se lik s početka priče, koji je umro ima dvjesta godina, pojavi pod onim stablom ponovno u nekoj izmaštanoj sadašnjosti kao da je upravo izišao iz autobusa što ga je doveo iz grada, pa zasjeo u hlad da omori prije nego će smisliti kakvu s time usko povezanu huncutariju.

Nekakav nerazuman i lakovjeran pisac, piskaralo obično nepritomno, zadao bi sebi tako jednoga dana zadatak pisati ni manje više nego o ljubavi samoj. Pa onda, ne samo pisati o tome – nego li budzašto uvjeravati sveukupno sveto čitateljstvo u to kako ista ne samo da postoji - eno je pala na glavu susjedu kao što zreo i natrul dud pada po glavama namjernika u kasno ljeto - nego li da nečemu i vrijedi. Opasan je to i slabo izgledan posao; obit će se takvu piscu vrlo brzo o glavu; ne zato što mu ljudi ne bi vjerovali kao čovjeku (jer nema tog čitatelja koji iza kakvog loše podmazanog i škripava pera neće zamišljati čovjeka), nego upravo zbog osjetljivosti i napregnutosti materijala same teme: o ljubavi bi on, zamislite susjed, pa još o onoj koja vrijedi!

I onda – ne samo da bi tjerao ljude kao ovce pred dugom jasenovom batinom da u takvo što povjeruju, nego bi ih nagovarao da prihvaćaju ljubav i ljubavnike onakve kakvi jesu; s tisuću svojih mana, iako ih odvodili u propast, ovisnost i nevolju svakojake vrste, a da sam od toga ne da neće imati kakve posebne koristi (možda će ga čak rođena žena nakon svih godina prijeko početi gledati dok vuku paprike s pijace, da što on sada opet palamudi ljudima, nije li dosta što je nju obrlatio) – već i evidentna gubitka u vremenu, žvicima, energiji i slavi; da o računima za struju, internet i vodu kojom nakon takve prljave rabote valja oprati ruke – ne pričamo.

Razumijete što želim reći, kada čovjek voli, onda voli nekoga takvoga kakav jest (to vam sada ne pričam ja, vlasnik ovog bloga, nego onaj naporni i teški pisac što bi se po njemu za džabe i napored prostro, zauzevši mjesto jeftinim putopisima, fotografijama okolnih gustiša i šumaraka ili filozofiranjima o taktičkom rasporedu reprezentacije u obrani) - to hoće reći ovaj vaš nevješt pisac; da nekoga ili volimo, ili ne volimo. Treće nema. Činjenica da je to – to o voljenju - čovjekovo moguće svjedočanstvo, ili da je to pak samo plod njegove uzbibale mašte – nije tu od velikog značaja. Ionako svi mi puno više vjerujemo nekim izmaštanim likovima iz romana, literature uopće, filmova – povodimo se za njima kao paščad za hrpom loše oglodanih kostiju – nego onima pored nas koji se radi nas i oko nas iz dana u dan trude i koji nam svakoga jutra ponovno u oči a za naše dobro istovaruju nešto što uopće ne želimo čuti: lijen si; neodgovoran si; nepažljiv si; sebičan si.

Pa onda, najbolja potvrda toga (o voljenju) jest to da ste očito kao čitatelji povjerovali u običnu papazjaniju - kako netko uopće može voljeti takvog lika kakav je taj vaš pisac; da voljenje implicira racionalnost, tko bi toga uopće mogao voljeti, pa još takvoga?

Velika većina ljudi čitajući tek poistovjećuje tekstove s piscem – a to nam bez greške govori o tome da su ti tekstovi moguće jednostavno - loši; toliko loši da je nemoguće zamisliti i odvojiti ih od pisca i njegova života; nemoguće je ili jako teško moguće - zamisliti da su obična fikcija i da bi uopće tako mogli funkcionirati: kao štivo, a ne kao obično svjedočanstvo iz razgovora dvoje susjeda u liftu: znate, susjed, jučer sam doživio to i to. Ma hajte, molim vas, što ne kažete?

Najvjerojatnije da je svemu tome kriv, najkrivlji upravo taj pisac posebno ako ga takva rabota ponese, pa iz dana u dan, iz teksta u tekst – forsira prvo lice. Piše o nečemu kao da se njemu zbilo, a tko zna da li tek zamajava pošten svijet kao najobičniji lažljivac: možda umjesto kakvih dlakavih ručetina iza te tipkovnice sjedi meko i usplahireno žensko; ili je on tek očajan, ostarjeli samac koji samo mašta o ženi svoga života kojoj bi mirisao vrat, ili čak neki prištav mladac kojemu je sve to tek igra zamišljanja i sjajan eksperiment?

Ako jest tako, izmišljeno, i ako takvo što traje i traje – onda bez svake sumnje da je riječ o dobru piscu, jer je svekoliko čitateljstvo uspio natjerati da povjeruje bez zadrške u lik samoga sebe, odnosno – u to da su lik njega i glavni lik njegove pisanije – isti ljudi, glavom i bradom.

Ako pak nije, ako ne laže, ako je čovjek pošten, ako već ljudi, je li, pošteni uopće umiju biti – ako su pisac i junak fabule doista isti, onda je on tek puki bilježnik lijepih događaja, pravi vjetar što negdje površno i s vremena na vrijeme zašušti u krošnjama, donese kakav ćuh vedrine ili slutnju voljenja i snage, pa ode kao da ga nikada nije niti bilo, ostavljajući jadna i zanesena čitatelja sa svojim tekstom da prostite kao zapišana namjernika na vjetru?

Jer, činjenica da je svojim tekstom netko nešto uspio dočarati - ne znači baš nikakvu garanciju da je on doista takav u stvarnom životu. Možda svake večeri nakon što malo piskara po blogu, popije litru rakije i istuče ženu za laku noć – a tu nam drži prodike o nasilništvu kao kakav starozavjetni prorok?

Trebalo bi zato dobro razlučiti pisca - usuđujem se napisati: svakog pisca, a kamo li tog nekog zamišljenog, što se prošlim odlomcima penje kao vjeverica starim hrastom u potrazi za slasnim žirevima - od stvarnog lika koji stoji iza tipkovnice. Ovo bi mogla biti sjajna vježba za to. Blog je, naime, možda tek mjesto na kojemu bi se dalo raspravljati o vrijednosti ili bezvrijednosti nekog teksta. Raspravljati o nekoj osobi – to mislim da je u ovom – a vjerojatno i u svakom slučaju previše, jer mi jedni o drugima nemamo pojma.

Gotovo da nemamo pojma o onima kraj kojih se budimo svakog jutra; a kamo li jedni o drugima.

Jer, kako je davno još pisao veliki Zdravko Malić u svojim „Noćima bez sna“, ne objašnjava autor djelo. Samo djelo može objasniti autora - ako on uopće ikoga zanima – ili ne može.

Pa kada sada na koncu konačno pređem u tu neizbježnu ich-formu, onda se usuđujem konačno vam reći: tek ovo posljednje pita vas vaš vjetarugranama. Sve ovo prije, to bi nas sve skupa mogla i morala ponekad pitati i naša savjest, zar ne?

19.10.2023. u 19:00 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 16.10.2023.

Natikače s početka ljeta

Sada bi ovdje trebala neka prigodna fotografija, lakše je tako, zar ne? I što ću sad – da izvadim mob pa poskrivećki... ili da ukradem nekome s neta? Hajde, pitat ćemo didu Tonija: dida, da li ovdje fali fotografija? A dida Toni veli, ma što smo ga uopće išli pitati, znate već njega:

- Ma kakva fotografija, ti slikaj riječima, a ovi neka zamišljaju; vježbajte, mp3!

- - - - - - - - - -

Prve i druge su se raspale, ostale su potonule negdje u sjećanju; a ove sadašnje – klompe, pred raspadanjem su.
No, to su ionako samo klompe. Klompe nisu ono što se traži.
Radi se o natikačama; o predmetu za obuvanje na ženske noge koji s gornje strane ima samo jednu jedinu traku kojom je pričvršćen.

I, naravno – moraju imati petu. Ne zato, kako bi možda tkogod pomislio - da sada govorimo o izgledu; nego zato što žena – sasvim određena, stvarna žena koja bi to na noge navukla, tvrdi kako se najbolje osjeća u onim natikačama na kojima je peta podignuta – pa se tako lakše hoda, ne puno – možda prst, nipošto čak ne niti dva.

Eto, tako vaš navješt pisac sada počinje pisati o zvuku sretnog doma: ne onoga u kojemu se čuje jak i odrešit zvuk lupanja ženskih peta ili đonova na podu.

Sada biste ovdje prvi put malko morali zažmiriti; ostavite sve zvukove oko vas načas: tako ćete onda lako čuti taj zvuk po kojem je ova priča ispričana.

Zvuk sretnog doma – hajde, jedan od njih, ali svakako jedan od važnijih - to je zvuk u kojemu natikače udaraju u nježna ženska stopala – ona koja kući donose mekoću, ljepotu i velik dio smisla; taj zvuk iz trenutka u trenutak ne postaje sve tiši i dalji, nego upravo obrnuto: sve jači, veseliji, neobvezniji, onaj koji recimo završava nekim sjajnim dogovorom:
- Hoćemo kavu?
- Hoćemo!

Onda valja opet malko zažmiriti – pa zamisliti dvoje; njih dvoje; pošli su jednog prilično ranog jutra u trgovački centar; ljudi vole vikendom dulje spavati, tek je deset ujutro, vrijeme kada se počnu otvarati dućani – pravo vrijeme za traženje i kupovanje. Ona ga uvjerava da takvo što više ne postoji; on joj negdje na pokretnim stepenicama za gornji kat, odlučno se okrenuvši prema njoj, tako da mu je glava baš nekako u visini njenih grudi – odvrati kako nije u pravu. Još prošle je godine naslutio što će se ovog proljeća s njenim klompama desiti – i tada je sam u gradu krenuo u kupovinu; rijetko su tada odlazili zajedno u grad, barem u radno vrijeme dućana koji tamo posluju.

Gospođa u dućanu negdje pri sredini ulice što izlazi na glavni trg, kada joj je iskreno i glasno kazao što želi, gledala ga je s podozrenjem i velikom sumnjom, izrekavši kako u njenih dvadesetipet godina prodavaštva nikada još muškarac nije ženi kupovao natikače.

To ga je prilično uzdrmalo, trebalo mu je možda čitavih mjesec ili dva da njoj takvo što ispriča, previše je nemira u toj priči bilo – a ona se nad njime onako iskreno i zaštitnički sažalila, obećavši kako više nikada sam neće morati kupovati joj takvo što; zaključili su kako je najbolje da sve o tome i mnogočemu ostalom kažu jedno drugome. Ta je godina bila još dobra; klompe su u njoj držale; ali ova je sezona počela loše: već na samom početku otpao je jedan komadić kože, tako da se sada kroz rupu na gornjem dijelu nazire noga; krajnji je čas za kupovinu.

Gledaju i ne vjeruju; u deset dućana u kojima su bili (evo nas s pričom sada opet u trgovačkom centru, stepenice su ih dovele na gornji kat) - niti jedne jedine natikače nisu imale petu. Dobro, imale su jedne, ali te jedne na svome gornjem dijelu sadržavale su neke nevjerojatne pozlaćene metalne bodlje; ona je sasvim jasno i glasno izrekla da takve ne želi, jer su zapravo opasne, gledajući ga u oči i pitajući ga: to znaš, jel da?

Ako do tada i nije znao, saznao je.

- - - - -

I tako, devet dućana – devet promašaja. Sve natikače ili imaju ravan đon, ili su medicinske – one s nekom oprugom između razdvojenih dijelova đona. Dovoljno im je da se pogledaju, pa odmah znadu: idemo dalje.

Eh, hrabriji pripovjedač sada bi vam ispričao nešto o onim davnim danima u kojima je takvih natikača – takvih kakve oni traže - bilo na biranje. Jedne od njih, one s običnom sivkastom, malo šarenom trakom i dolje baš čitave od pluta - čak su svojim vlastitim očima mnogo toga gledale i vidjele (koliko, je li, natikače mogu imati oči, a mogu, to budite sigurni, pa pamte ono što su vidjele). Dakle, te su gledale i ... ma čekajte, samo ćemo vam malo od toga ispričati; ne baš sve. Jer, kada su se znali rastajati nakon plaže, pa bi ona polazila do centra grada u kojem su ljetovali, obavljajući nešto za posao, ili bi nabavljala stvari, a on bi, kao dokazani finišer ručkova koji loše podnosi vrućinu kasnog jutra pošao nešto spremiti za jelo – onda bi samo njih dvoje znali kako se ona u kabini za presvlačenje na plaži obukla tek u dugu haljinu, pa natakla sunčane naočale i natikače.

Njen mokar kostim umotali bi u zajednički ručnik na kojem su do maloprije ležali, pa bi ga on zajedno s onim preostalim u čemu je na plažu, je li, došla – osim ove tri stvari koje smo već nabrojali – odnosio kući.

I tako bi on, kada bi je ugledao na vratima, negdje kroz miris kapara s maslinovim uljem ili prženih tikvica - znao došapnuti:

- Što kažu, jesu li se odozdola nagledale ljepote?

A ona bi na to samo šuteći prošla hodnikom prelazeći iz strašnog svijeta vreline u ugodan prostor tmine, gledajući ga onim velikim, toplim očima i možda šapćući da je ne mora toliko podbadati na toj vrućini. Ili, sazuvajući se već iza vrata i gurajući natikače nožnim prstima ispod daske na stalaži, uz onaj neponovljiv zvuk klizanja cipele po koži, hajde – i šuštanje haljine na nekim drugim, ali svakako ne manje važnim mjestima – kazala kroz umor, sa smiješkom:

- Evo pa ih pitaj!

- - - - - - -

Sada, ako želite, mogli biste zažmiriti, pa ih zamisliti opet u trgovačkom centru; devet su dućana prošli i samo jedne jedine natikače našli – a niti te ne valjaju; ona mu obeshrabreno priča o tome kako će opet morati kupovati klompe i da bi – ako može – kupila one s drvenim đonom.
On ne gubi nadu; pred ulazom su u deseti dućan.

Tu je sada vrhunac priče: ne mogu vjerovati; dolazi obrat jer ovdje postoji čitava jedna polica s možda pet ili šest modela; taj dućan kao da je zapeo negdje u vremenu, pa se okreću oko sebe pogledavajući se; gdje smo mi to došli? Neki su modeli previsoki; neki preniski; na nekima traka previše zarezuje gornji dio stopala; no jedne su onako – baš po želji. Malena peta, ali ipak peta; široka traka, boja sasvim u redu, bez ikakvih izazovnih detalja.

Naravno, zvuči predobro da bi bilo istinito: nema broja; trebale bi barem za jedan veće.

Pogledaju se sa smiješkom i ustvrde zapravo bez riječi; nije sve izgubljeno, jer prodavačica tvrdi: ima naših dućana u gradu barem pet! U dobra stara vremena u njihovu selu, prodavačica bi imala volje i ovlasti naručiti taj model odgovarajućeg broja i on bi stigao već sutra, prekosutra, prvim kombijem; sada to više nije slučaj – sada su ostali još samo dućani cipelama u trgovačkim centrima - i ovih nekoliko što se glavnim gradom pružaju nekako točno na nekadašnjem dometu tramvaja: od Kvatrića ili čak prvih zgrada Maksimira pa sve do Črnomerca. Baš nekako zgodno da se ta šetnja podijeli u nekoliko dijelova i obavi sljedećih dana predvečer.

Dobro je; imat će zašto lutati zajedno od jednog do drugog između tih pet dućana - ulicama vreloga grada nakon što prođu prvi pljuskovi u pretopla predvečerja; držati se za ruke i šutjeti zajedno – do kraja vremena koje im je dano; pa onda sjesti negdje na kakvu terasu mirne sporedne ulice, okupanu hladom i šuštanjem lišća, da uz posljednji komadić njenog mramorna kolača kojeg je strpao u vrećicu pa u ruksak i tako ga ponio u grad, uz kišobran i flašicu s vodom - podijele jednu flašu nekog hladnog, osvježavajućeg pića i naruče uz nju još dvije čaše vode.

On još uvijek - ne vjerujući da mu se događa to što mu se događa, jer još s dvadeset, trideset, četrdeset – nije mogao niti zamisliti da će mu se sada dešavati to što mu se dešava; nije – budimo iskreni – ništa niti zamišljao. Nekada mu se čini kako nekih od godina koje su iza njega prohujale kao da nije niti bilo, pa čak i one njemu važne događaje iz tog vremena kao da miješa i smješta u vremenu sasvim pogrešno: ova oluja, ono brdo, davno predvečerje.

Ona sjedi, niti ne razmišljajući previše – jer previše razmišljanja ipak najčešće ljudima škodi. Ženama valjda isto kao i muškarcima, tko će znati; mogao bi on to možda saznati kada bi se s tim pitanjem zagledao u njene oči i kada bi ga sada zanimali principi i pravila – ovako mi, onako one; no, kada se u njene oči zagleda, nema više nikakvih pitanja: samo odgovori; topli, tamni, meki, tihi odgovori; utočište od svih nevolja.

Pored njih ne postoji baš nikakva razumna potreba postavljati pitanja. Bolje je nekako... samo biti.

16.10.2023. u 08:11 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 09.10.2023.

Darovani dani

Tri dana hodat ćeš svijetom, što od posla što od dosade - kao omamljen ovim kasnim i umornim ljetom što polako odlazi kroz dane kao voda što teče niz tihu ulicu. Prvoga od njih, pored riječne skele, zapazit ćeš tako važan prizor u kojemu otac poučava kćer o pecanju riba; ona na početku plaho gleda i prilazi stolcu, a potom zajedno, sigurno i posvećeno, obavljaju svoj posao pored dubokih sjena hrastova nad vodom. Nije to, naravno, posao pecanja – koliko posao učenja; on će naučiti kćer ono što bi ona željela naučiti, ali ona će – ako već odavna nije - njega naučiti nešto još važnije: kako niti jedno znanje ne vrijedi baš ništa ako se ne podijeli.

Nakon toga, slijede trenuci cvijeća i okućnica a uz nekoliko potoka koje si prošao, u sjeni i nad vodom zapazit ćeš visok, žuti cvijet što se ovakvim darovanim i nenadanim danima pruža pod nebom poput skrivenog gospodara one jeseni koja tek što nije. Nekakav jedva suvisao pokušaj identifikacije označit će ga kao šumski suncokret; no, nije on jedini izdanak života što buja u ovom začetku gašenja i konca; gomila jelenaka bavit će se samo njima znanim poslom – očito povezanim isto tako uz kuću i kućište - negdje nad tihom i usnulom Gorščicom, čije livade bliješte na jutarnjem suncu i prihvaćaju zamišljene namjernike. Osjećaju li sva bića da se prije zime i hladnoće valja pobrinuti za kućište – ja ne umijem kazati, ali ono što ova koja sam vidio pokazuju meni moglo bi biti baš to.

Kuće, nastambe, bivaci; kada bi sam mogao birati, tvoj doista ne bi izgledao mnogo drugačije od ovog navještaja zaštite što si ga gore prilijepio; nekome kao čežnju, nekome kao opomenu. Na koncu, uz stazu što već gotovo da silazi niz šumni bidrovečki potok, zapazit ćeš nezaobilazno stablo već gotovo u zraku; dokaz mnogih bitaka i nagovještaj kraja - do kojega možda prođe još mnogo tihih, sjajnih i vrijednih odsječaka vremena, sasvim dovoljno da mu mahneš – doviđenja, prijatelju, čeka nas isto ili slično; čuvaj se koliko možeš!

Sumraci dozivaju u blizinu doma; jedan takav zabilježit ćeš konačno usput, okrenut nad onim – svojim, najljepšim vlatima, vratom, čelom, kada si već pomislio kako je kasno za svako gledanje očima. I bilo je; posljednje što si vidio bio je taj sumrak; sve poslije gledalo se iza zatvorenih kapaka.

09.10.2023. u 07:09 • 12 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 04.10.2023.

Staza

U mojoj ulici problema nema, ne teče saobraćaj ni dim; u mojoj ulici nema fukare, jer ja sam Guzonjin sin – pjevali su Nele i Sejo dok su još bili jedno i dok ih nije zanimala prošlost nego sadašnjost.

Dobro, moja ulica u ovoj priči nije samo ulica, to je čitav jedan gradić, neskromno bih se usudio reći - grad od valjda dvadesetak tisuća stanovnika u kojemu na žalost ima i sirotinje i problema i dima, ali ima i stvari koje su nevjerojatne.

Već sam vam pisao o smeću koje razdvajamo gotovo desetljeće i pol – navikli smo se na to kao na jutarnje kave, pa od toga nitko više odavna već ne radi nikakve probleme. Jest da se negdje iza šume, daleko u nizini – pojavljuje sada već respektabilno brdo smeća o kojemu mnogo nas još uvijek nema pojma, ali o tome ćemo opet jedne druge zgode; bolje rečeno: o tome će brinuti naša djeca. A sad ću vam pisati o tome kako ovdje živi sektor građevinarstva – dobro, ne one prave, visokogradnje, nego skromniji – sektor niskogradnje, ceste, putevi i mostovi.

I o tome sam zapravo već pisao kada sam upozoravao na stazu koja vodi u nigdinu uz potok, i o tome kako je uz taj potok razrušeno i oguljeno sve u širini od petnaestak metara na obje strane (a prije valjda pet godina tuda se nije moglo niti proći); strah me i pomisliti na to kolike su životinje i biljke zbog toga stradale i propale. No, koga za to briga, osim njih; nas sigurno nije. Mi ćemo rušiti prirodu da bismo u nju lako i brzo doprli i da bismo joj se divili i stvarali kroz nju rekreacijske staze o trošku EU; dobro – i naši će ljudi pri tome zaraditi, pa je korist višestruka.

- - - - -

Potok kao potok, šuti i žubori; nekad bujicom a nekad jedva primjetnim tokom; za njega su naše stvari prolazne, bedaste i malo vrijedne; tako je to bilo sve do prije koju godinu – kada su do njegova korita stigli ogromni bageri, buldožeri, strojevi koji su izgulili čitavo korito u širinu desetak metara na svaku stranu, uklanjajući grmlje, drveće i zapravo sve pred sobom. Ono što se dešava uz njega – to je gubitak i proširenje stalnog i trajnog korita, jer kako dolaze bujice i poplave, voda donosi pijesak, a korito nema što držati bez bilja i korijenja – pa se ono iz nekog prirodnog oblika sličnog slovu „V“ pretvara u neprirodan i velikim tokovima svojstven oblik sličan slovu „U“, što znači da se uništava sve više, sve šire i sve dublje od sredine toka na svaku stranu.

Da, entropija je osnovni zakon svemira: zemlja se raspada u grumenje, grumenje u prašinu, a prašinu odnosi voda. Na koncu će ostati tek sjećanje - valjda sjećanje na neko doba u kojemu smo odgrizali, prilagođavali i uništavali prirodu da bismo je koristili, čak i da bismo joj se divili - a nakon sjećanja pustoš.

Još prije nekoliko godina u gradu na cesti što iz grada vodi na sjever u duljini od valjda tri ili četiri kilometra - napravljena je pješačko-biciklistička staza koja gradić spaja sa selom što se nalazi u dolini, s druge strane tog brda. Bila je to ranije cesta koja je imala sasvim normalan pločnik uz kolnik, pa se najvećim dijelom moglo hodati uz cestu – do mjesta gdje je bilo kuća; dalje je cesta bila bez kolnika, no nisam baš nikada vidio da bi itko ikada išao pješice između ta dva mjesta. Jer, mislio sam – pa tko uopće hoda uz cestu? Onaj tko mora – taj odavna već ili se vozi automobilom ili autobusom i nema vremena za dvosatno hodanje na posao, u školu ili neke druge obveze; a pored toga svega - postoji li čovjek koji bi volio trčati, šetati ili voziti bicikl uz prometnicu kojom u minuti prođe desetak, nekada i više automobila?

Razumijem da prometnice koje povezuju mnogo mjesta uzduž jednog pravca zaslužuju nogostup. Tek prije godinu ili dvije napravljen je tako nogostup uz cestu koja od grada povezuje pet ili šest mjesta na pravcu prema državnoj granici; djeca su tu svakodnevno išla u osnovnu školu, ljudi do autobusnih stanica, pruge, posla, trgovina – tu svakako da je imalo smisla graditi nogostup. U prošlosti, znali smo u šali reći, šteta što je granica na jednoj, a ne na drugoj rijeci - jer da je na onoj bližoj, Krapini, a ne Sutli, pa da smo dio Slovenije, taj bi nogostup, a i štošta drugoga odavna već bilo napravljeno, sređeno i uređeno; a ako su se s većim problemima tamo znali nositi Mujo i Haso, valjda bismo nekako umjeli i mi. I mi smo, naime, kao i svi, pa i njih dvojica - uvijek orijentirani na trajne vrijednosti; čuli ste onaj vic o ljepoti, prolaznosti i gluposti.

No, vratimo se mi na ovu našu priču - ako se već radi nogostup – treba li zahvaćati još šire, raditi i pješačko-biciklističku stazu? Pogotovo ako to znači - rušiti šumu, proširivati malen jarak u ogromnu vododerinu, skretati potoke?

Kako bilo da bilo, ta, reći ćemo - prva staza je ipak napravljena pa sada spaja prvo selo u dolini na sjeveroistoku i naš grad; gradić. Kada odlazim u šumu, prolazim uz tu stazu pa imam sasvim dobar pogled na gotovo dva kilometra duljine, najčešće – naravno – na stazi nema nikoga; vjerujem kako i dalje ljudi nisu oduševljeni idejom šetanja uz prometnicu punu vozila koja jure (dopuštene su brzine od najmanje šezdeset kilometara na sat, što dokazuje da se ne radi o naseljenom mjestu), kada mogu šetati u miru i tišini možda petsto metara dalje, u parku ili još dublje, daleko u netaknutoj šumi. Pa se svaki put sjetim kako je zapravo apsurdno bilo raditi tu stazu.
Dapače, na njoj na jednom mjestu postoji i – pazite sad – digitalni brojač pješaka i biciklista, kojeg pogoni sunčeva svjetlost skupljena u fotonaponske ćelije! Ne znam što bi me uopće nagnalo provjeravati te brojke, ali vjerujem da u gradu s dvadesetak tisuća stanovnika među njima nećete naći brojke u prosjeku veće od dvoznamenkastih u danu; doista – zbog čega se asfaltirala ta staza negdje široka i do pet metara, uništavala trava, na nekoliko mjesta sjekla šuma... zbog čega? Zar samo zato da nekoliko lokalnih tvrtki ostvare profit, isplate svoje plaće, da kroz tkivo našeg sustava prokola sveta krv života – novac?

Ista se priča sada ponavlja s gradnjom staze uz potok prema sjeveru. Nitko iz mjesta koja će biti povezana neće sigurno odlaziti na školu ili posao tom stazom, a ljudi koji bi trčali, šetali, biciklirali – mogu to i sada činiti na tisuću drugih mjesta. Jedina razlika je to što će čitavo to područje od skoro pet kilometara duljine uz potok biti zapravo devastirano.

Tu me često uhvati razočaranje i nevjera u ljudski rod. Siguran sam da i u našem gradu kao uostalom i bilo gdje drugdje postoji stotine stvari koje su potrebnije, važnije i veće od rekreacije pojedinaca. Ljudi koji imaju svijest da će svojim kretanjem postići u životu nešto važno – ne trebaju asfaltirane staze, nego tišinu, mir i netaknutu prirodu, da u njoj ne ostave drugo do li traga svojih stopala. Takvim ljudima rekreacija nije cilj, nego sredstvo; ostavljati u prirodi tek tragove svojih stopala, a najčešće niti to - veliki je imperativ kojeg ne bi trebalo samo tako zanemariti.

Konačno, argument da bi netko u današnje doba išao pješice pet kilometara od posla, obveze, nevolje a ne iz puke zabave (recimo, u školu ili na posao, pored svih vlakova, autobusa i automobila koje imamo) pa da je za to uopće potrebno više od obična nogostupa – meni jednostavno ne drži vodu.

No, dobar izgovor uvijek, baš uvijek zlata vrijedi.

Zato mi se na sve priče o investicijskim balonima, čudima kapitala i ljepotama standarda najčešće viče u nebo: pustite sve to, dignite ruke u zrak, braćo poduzetnici i odgovorni sluge zrelog građanstva u vlasti, lokalnoj i šire, radije neka lebdi duh nad vodama!

Na koncu ove isprazne žalopojke ne mogu ne spomenuti ono što doživljavam kada s ljudima u svojoj sredini o ovome razgovaram. Naime, kome god bismo pokušali objašnjavati ovo s tim stazama, posebno s probijanjem staze uz potok, u dosadašnju divljinu - u najmanju ruku začudio bi se što se mi tome čudimo, a u nemalom broju slučajeva i iskazao svoje slaganje s ovim što se čini. Vele ljudi, pa dobro je to; imat ćemo gdje šetati. Niti naše uporno inzistiranje na tome da se šetati moglo i do sada, jer živ čovjek jedino po gustom grmlju mora imati mačetu za kretanje, a sve ostalo je za šetnju sasvim dovoljno – muk.

Stigla je tako eto polako i jesen, prvo je lišće počelo otpadati sa stabala a potok hučiti sve jače u svome koritu; mostovi još nisu narasli dalje od temelja, a po društvenim se mrežama lako poput tepiha od prvog lišća rasprostrla priča – da je rok za dovršetak radova već protekao; da jedan čiča negdje tamo duboko i daleko gore, već blizu granice - ne da svoje kukuruzište ili vrt nego za cijenu suhoga zlata – i da će slavna Europa sada na koncu svega tražiti svoje srebrne škude nazad.

- - - - -

Hodamo uz potok dok je još pusto; dok možeš zaviriti u šumu i vidjeti prizor kao ovaj kojeg lijepim tu iznad, što je snimljen još u proljeće, kada je sve bujalo od zelenila i ljeskalo se u vodi što se skupljala u šumi. Šutimo i ne znamo bismo li se smijali, plakali ili odmahivali rukama; voljeli bismo da i generacija naših unuka može – naravno, kada dođe u prilike, godine i potrebe kao i mi – uživati u nečemu ovakvome, samo ako to poželi.

Pa onda moja Najdraža veli:

- Znaš, ako su toliki za, a samo nas dvoje protiv - mora biti da smo mi u krivu. Prestani se time baviti i zaboravi na to, jedino što ti to može donijeti je čir na želucu. Daj mi ruku da prošetamo barem nas dvoje tuda u tišini, dok se još može.

One su uvijek u pravu, jer da nema njihovih ruku - davno bismo se već raspali pa bi nas prve bujice odnijele, kao što ove niz potok nose osušeno busenje, ilovaču i prah.