Sada bi ovdje trebala neka prigodna fotografija, lakše je tako, zar ne? I što ću sad – da izvadim mob pa poskrivećki... ili da ukradem nekome s neta? Hajde, pitat ćemo didu Tonija: dida, da li ovdje fali fotografija? A dida Toni veli, ma što smo ga uopće išli pitati, znate već njega:
- Ma kakva fotografija, ti slikaj riječima, a ovi neka zamišljaju; vježbajte, mp3!
- - - - - - - - - -
Prve i druge su se raspale, ostale su potonule negdje u sjećanju; a ove sadašnje – klompe, pred raspadanjem su.
No, to su ionako samo klompe. Klompe nisu ono što se traži.
Radi se o natikačama; o predmetu za obuvanje na ženske noge koji s gornje strane ima samo jednu jedinu traku kojom je pričvršćen.
I, naravno – moraju imati petu. Ne zato, kako bi možda tkogod pomislio - da sada govorimo o izgledu; nego zato što žena – sasvim određena, stvarna žena koja bi to na noge navukla, tvrdi kako se najbolje osjeća u onim natikačama na kojima je peta podignuta – pa se tako lakše hoda, ne puno – možda prst, nipošto čak ne niti dva.
Eto, tako vaš navješt pisac sada počinje pisati o zvuku sretnog doma: ne onoga u kojemu se čuje jak i odrešit zvuk lupanja ženskih peta ili đonova na podu.
Sada biste ovdje prvi put malko morali zažmiriti; ostavite sve zvukove oko vas načas: tako ćete onda lako čuti taj zvuk po kojem je ova priča ispričana.
Zvuk sretnog doma – hajde, jedan od njih, ali svakako jedan od važnijih - to je zvuk u kojemu natikače udaraju u nježna ženska stopala – ona koja kući donose mekoću, ljepotu i velik dio smisla; taj zvuk iz trenutka u trenutak ne postaje sve tiši i dalji, nego upravo obrnuto: sve jači, veseliji, neobvezniji, onaj koji recimo završava nekim sjajnim dogovorom:
- Hoćemo kavu?
- Hoćemo!
Onda valja opet malko zažmiriti – pa zamisliti dvoje; njih dvoje; pošli su jednog prilično ranog jutra u trgovački centar; ljudi vole vikendom dulje spavati, tek je deset ujutro, vrijeme kada se počnu otvarati dućani – pravo vrijeme za traženje i kupovanje. Ona ga uvjerava da takvo što više ne postoji; on joj negdje na pokretnim stepenicama za gornji kat, odlučno se okrenuvši prema njoj, tako da mu je glava baš nekako u visini njenih grudi – odvrati kako nije u pravu. Još prošle je godine naslutio što će se ovog proljeća s njenim klompama desiti – i tada je sam u gradu krenuo u kupovinu; rijetko su tada odlazili zajedno u grad, barem u radno vrijeme dućana koji tamo posluju.
Gospođa u dućanu negdje pri sredini ulice što izlazi na glavni trg, kada joj je iskreno i glasno kazao što želi, gledala ga je s podozrenjem i velikom sumnjom, izrekavši kako u njenih dvadesetipet godina prodavaštva nikada još muškarac nije ženi kupovao natikače.
To ga je prilično uzdrmalo, trebalo mu je možda čitavih mjesec ili dva da njoj takvo što ispriča, previše je nemira u toj priči bilo – a ona se nad njime onako iskreno i zaštitnički sažalila, obećavši kako više nikada sam neće morati kupovati joj takvo što; zaključili su kako je najbolje da sve o tome i mnogočemu ostalom kažu jedno drugome. Ta je godina bila još dobra; klompe su u njoj držale; ali ova je sezona počela loše: već na samom početku otpao je jedan komadić kože, tako da se sada kroz rupu na gornjem dijelu nazire noga; krajnji je čas za kupovinu.
Gledaju i ne vjeruju; u deset dućana u kojima su bili (evo nas s pričom sada opet u trgovačkom centru, stepenice su ih dovele na gornji kat) - niti jedne jedine natikače nisu imale petu. Dobro, imale su jedne, ali te jedne na svome gornjem dijelu sadržavale su neke nevjerojatne pozlaćene metalne bodlje; ona je sasvim jasno i glasno izrekla da takve ne želi, jer su zapravo opasne, gledajući ga u oči i pitajući ga: to znaš, jel da?
Ako do tada i nije znao, saznao je.
- - - - -
I tako, devet dućana – devet promašaja. Sve natikače ili imaju ravan đon, ili su medicinske – one s nekom oprugom između razdvojenih dijelova đona. Dovoljno im je da se pogledaju, pa odmah znadu: idemo dalje.
Eh, hrabriji pripovjedač sada bi vam ispričao nešto o onim davnim danima u kojima je takvih natikača – takvih kakve oni traže - bilo na biranje. Jedne od njih, one s običnom sivkastom, malo šarenom trakom i dolje baš čitave od pluta - čak su svojim vlastitim očima mnogo toga gledale i vidjele (koliko, je li, natikače mogu imati oči, a mogu, to budite sigurni, pa pamte ono što su vidjele). Dakle, te su gledale i ... ma čekajte, samo ćemo vam malo od toga ispričati; ne baš sve. Jer, kada su se znali rastajati nakon plaže, pa bi ona polazila do centra grada u kojem su ljetovali, obavljajući nešto za posao, ili bi nabavljala stvari, a on bi, kao dokazani finišer ručkova koji loše podnosi vrućinu kasnog jutra pošao nešto spremiti za jelo – onda bi samo njih dvoje znali kako se ona u kabini za presvlačenje na plaži obukla tek u dugu haljinu, pa natakla sunčane naočale i natikače.
Njen mokar kostim umotali bi u zajednički ručnik na kojem su do maloprije ležali, pa bi ga on zajedno s onim preostalim u čemu je na plažu, je li, došla – osim ove tri stvari koje smo već nabrojali – odnosio kući.
I tako bi on, kada bi je ugledao na vratima, negdje kroz miris kapara s maslinovim uljem ili prženih tikvica - znao došapnuti:
- Što kažu, jesu li se odozdola nagledale ljepote?
A ona bi na to samo šuteći prošla hodnikom prelazeći iz strašnog svijeta vreline u ugodan prostor tmine, gledajući ga onim velikim, toplim očima i možda šapćući da je ne mora toliko podbadati na toj vrućini. Ili, sazuvajući se već iza vrata i gurajući natikače nožnim prstima ispod daske na stalaži, uz onaj neponovljiv zvuk klizanja cipele po koži, hajde – i šuštanje haljine na nekim drugim, ali svakako ne manje važnim mjestima – kazala kroz umor, sa smiješkom:
- Evo pa ih pitaj!
- - - - - - -
Sada, ako želite, mogli biste zažmiriti, pa ih zamisliti opet u trgovačkom centru; devet su dućana prošli i samo jedne jedine natikače našli – a niti te ne valjaju; ona mu obeshrabreno priča o tome kako će opet morati kupovati klompe i da bi – ako može – kupila one s drvenim đonom.
On ne gubi nadu; pred ulazom su u deseti dućan.
Tu je sada vrhunac priče: ne mogu vjerovati; dolazi obrat jer ovdje postoji čitava jedna polica s možda pet ili šest modela; taj dućan kao da je zapeo negdje u vremenu, pa se okreću oko sebe pogledavajući se; gdje smo mi to došli? Neki su modeli previsoki; neki preniski; na nekima traka previše zarezuje gornji dio stopala; no jedne su onako – baš po želji. Malena peta, ali ipak peta; široka traka, boja sasvim u redu, bez ikakvih izazovnih detalja.
Naravno, zvuči predobro da bi bilo istinito: nema broja; trebale bi barem za jedan veće.
Pogledaju se sa smiješkom i ustvrde zapravo bez riječi; nije sve izgubljeno, jer prodavačica tvrdi: ima naših dućana u gradu barem pet! U dobra stara vremena u njihovu selu, prodavačica bi imala volje i ovlasti naručiti taj model odgovarajućeg broja i on bi stigao već sutra, prekosutra, prvim kombijem; sada to više nije slučaj – sada su ostali još samo dućani cipelama u trgovačkim centrima - i ovih nekoliko što se glavnim gradom pružaju nekako točno na nekadašnjem dometu tramvaja: od Kvatrića ili čak prvih zgrada Maksimira pa sve do Črnomerca. Baš nekako zgodno da se ta šetnja podijeli u nekoliko dijelova i obavi sljedećih dana predvečer.
Dobro je; imat će zašto lutati zajedno od jednog do drugog između tih pet dućana - ulicama vreloga grada nakon što prođu prvi pljuskovi u pretopla predvečerja; držati se za ruke i šutjeti zajedno – do kraja vremena koje im je dano; pa onda sjesti negdje na kakvu terasu mirne sporedne ulice, okupanu hladom i šuštanjem lišća, da uz posljednji komadić njenog mramorna kolača kojeg je strpao u vrećicu pa u ruksak i tako ga ponio u grad, uz kišobran i flašicu s vodom - podijele jednu flašu nekog hladnog, osvježavajućeg pića i naruče uz nju još dvije čaše vode.
On još uvijek - ne vjerujući da mu se događa to što mu se događa, jer još s dvadeset, trideset, četrdeset – nije mogao niti zamisliti da će mu se sada dešavati to što mu se dešava; nije – budimo iskreni – ništa niti zamišljao. Nekada mu se čini kako nekih od godina koje su iza njega prohujale kao da nije niti bilo, pa čak i one njemu važne događaje iz tog vremena kao da miješa i smješta u vremenu sasvim pogrešno: ova oluja, ono brdo, davno predvečerje.
Ona sjedi, niti ne razmišljajući previše – jer previše razmišljanja ipak najčešće ljudima škodi. Ženama valjda isto kao i muškarcima, tko će znati; mogao bi on to možda saznati kada bi se s tim pitanjem zagledao u njene oči i kada bi ga sada zanimali principi i pravila – ovako mi, onako one; no, kada se u njene oči zagleda, nema više nikakvih pitanja: samo odgovori; topli, tamni, meki, tihi odgovori; utočište od svih nevolja.
Pored njih ne postoji baš nikakva razumna potreba postavljati pitanja. Bolje je nekako... samo biti.
Post je objavljen 16.10.2023. u 08:11 sati.