vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 26.10.2023.

Betonske table za Mojsija u naslovu

Bila je to jesen u kojoj sam stigao iz vojske.

Rijetkima će od vas, srećom, biti poznat taj osjećaj – da si iz ničega kao ubačen upao u košmar; u košnicu koja vrije i prijeti puknućem od događaja, ljudi i prilika; prilika da se nešto nauči, doživi, sazna, osjeti, spozna: košnicu života koja se vrti, ludo i brzo; pa što postaješ stariji, sve jače i jače usporava, da bi negdje pred kraj gotovo pa stala.

Najbolje od svega – ili najgore – jest to što si odmah, u prvom času kada upadneš u taj žrvanj, svjestan tog usporavanja. I tako, shvatiš da ne smiješ gubiti niti časa: sve one ljude, sve knjige, sve predstave, događaje, koncerte valja posjetiti, sve djevojke valja upoznati, sve poznanike ili pretvoriti u prijatelje ili odbaciti za nikad više.

I tako sam ja, zahvaljujući tome što je u nekoj vojnoj jedinici u srijedu trebala biti generalna inspekcija, kao provjereni vojak Švejk kojemu je već mjesec dana ranije na nekoj takvoj smotri puklo slabo sašiveno dugme na bluzi - bio označen kao problematičan i sumnjiv lik; gotovo pa jedan od onih što je takvim površnim šivanjem i neurednošću naumio rušiti državu. Zato sam kao valjda jedini iz one vojske bio kući pušten dva dana ranije – ne zbog primjerenosti i vrline, nego zbog svoje mane. Ta će mi mana vrlo brzo, na žalost, postati vrlina, pa ću već iste takve rane jeseni kroz pet godina od strane sljedeće države koja će trebati usluge moga mesa biti prepoznat kao idealan kandidat za rat.

No, sada smo još u onoj prvoj, valjda najstrašnijoj i najljepšoj jeseni života. Najstrašnijoj jer pojma nemaš što te čeka; najljepšoj jer si siguran da baš sve što će se desiti treba probati. Doslovce sam tako pretposljednjeg rujanskog utorka u zoru stigao kući na vrata, a već sljedećeg ponedjeljka počeo je fakultet. Gladan, mršav i potamnio od posljednje terenske vježbe; prljav, kratko ošišan i barem deset centimetara viši od dječaka koji će godinu ranije, s osamnaest godina i dvadeset dana, otići onamo. Kada me starija susjeda sljedećeg jutra takvog vidjela na tramvajskoj stanici, na putu pribaviti osnovne informacije o tome gdje će to sve početi i kada, ili na putu nabaviti nekakav pokaz za tramvaj, što li - s više sjete no radosti mi se nasmiješila pa rekla:

- Bože, sav si u očima!

U tom je času krenulo to klupko; vrtjelo se sljedeće tri ili četiri godine poput luda vrtuljka na livadi; sve ono što sam sebi mladić smije obećati i na što se zavjetuje tamo, na devedesetidva dana straže ili na dugim noćnim požarstvima - dok čitav pošten svijet sniva, a ti gledaš u zvijezde i plašiš se koraka usplahirenih srna na grudobranima u snijegu – sada je stiglo na red da se doživi, isproba, pregleda i razumije.

I tako ćeš vrlo brzo, možda već kroz mjesec dana, kada su u pitanju i prijatelji i djevojke i glazba i sve ostalo što u životu vrijedi shvatiti samo jedno: ili sve, ili ništa. Ne želiš kompromise, ne želiš utjehe niti nadomjestke. Uzimat ćeš samo ono i onoliko koliko je najbolje.

Dobro sad, ovo s prijateljima i djevojkama, to već znate; nema se tu što puno pričati; čovjek takvo što ili doživi ili ne doživi. No, shvatio sam ja tada da je tako i sa skoro svim ostalim u životu. Treba pronaći još nekoliko čvrstih točaka u svemiru za koje će se čovjek uhvatiti kada naiđu bure i oluje; onda sam ponovno, kao da mi sve ono što sam pročitao u vojsci i prije toga nije bilo dovoljno – stao čitati, svakog dana barem pedeset stranica (tako sam to nekako odredio); počeo sam odlaziti u prirodu i tražiti smiraj i snagu u onoj predivnoj i tihoj jeseni koja se valjala oko našeg grada te godine – i počeo sam odlaziti na koncerte i u kazališta.

Dapače, kada je takvo što shvatila moja teta koja je tek dvije godine prije toga, nakon strašne agonije i patnje ostala bez svog voljenog muža – bez ikakva pitanja počela je uzimati pretplate i koristiti sve moje studentske i njene umirovljeničke popuste po kazalištima i izložbama, i tako sam ja te godine odgledao valjda trideset predstava od Podsuseda do Dubrave ili Sesveta, razne davne dane, romane o londonima, štete što jest i što nisu kurve, povijesti naše gluposti, sve maljeviče, kandinske, labuđa jezera i druge moguće zamislive i nezamislive aranžmane po gradu; teta je bila vrlo nenametljiva i taktična, pa bi me tek koju minutu ranije pričekala pred kazalištem, o čemu bi me obavijestila niti dan prije toga; čak je i baki sve to naše ludovanje bilo jako čudno, pa je poslovično sumnjiva znala odmahivati rukom i reći, bože, ti si mlad, ali ona je još bedastija od tebe. I sama je teta meni znala reći: ne treba ti da te gledaju sa starom babom u društvu, zato odmah hajmo unutra; ono što je njoj bilo neophodno te sjajne i strašne sezone (jer mogu misliti kako je to kada ideš u kazalište sam, nakon što si trideset ili četrdeset godina hvatala onaj jedan lakat kojeg više nema) bilo je to da u mojim očima ugleda strast ili ravnodušnost; bez mnogo riječi mi smo odmah znali što valja, a što ne, bili smo jedan nevjerojatan i neviđeni tandem te kasne jeseni i zime, do duboko u rascvalo i burno proljeće u kojemu će ja poći dalje, ostavljajući tetu radosnu i spokojnu u njenoj tišini. Ona me zapravo trebala da joj ja kažem je li mi nešto dobro ili nije; to bismo obično saznavali i izgovarali u dvije rečenice na pauzi ili odmah po koncu predstave, još kada bih od garderobijerke koja bi nas gledala u nevjerici s osmijehom uzimao naše kapute pa teti pridržavao njen; teta bi potom odmaglila u maglenu noć, na prvi taksi; a ja sam polako, s cigaretom u ruci, kretao prema tramvajskoj stanici u Frankopanskoj, ishodištu svih mojih puteva u životu – kako će se pokazati i kroz sljedećih nekoliko godina. Najljepših godina - jer to su sve one u kojima blagog pojma nemaš da bi to jednom uopće mogle postati.

Ono što mi je ostalo ispitati i istražiti samom samcatome, jer u tome nisam želio baš ničiju pomoć niti mišljenje, bila je glazba. Bila je dovoljna godina dana ranije pa da s istim takvim dječacima širom bivše države po nekakvim zabitima i ledenim zimama preslušam do tada nečuvene i nepoznate kazete i pjesme; sada je sve to trebalo čuti i saznavati uživo, na tri metra udaljenosti; kao da je u mome životu postojala neka velika i strašna rupa između one noći kada sam u prvom srednje, potiho i poskrivećki odmaglio na koncert Azre da bih takvo što vidio uživo - i te jeseni pet godina kasnije kada su Zagrebom harali oni koji nikada više tako i toliko neće.

I tako sam, omotan u neki stari djedov ili očev baloner, s bakandžama na nogama i u preuskim trapericama, pohodio sve one lisinske, kulušiće, jabuke, lapidarije i glazbene zavode; bilo je to doba bez interneta; televiziju jedva da je itko gledao; ono što je bila obveza svakog čovjeka koji od života nešto traži jest to da prohoda nekoliko onih uglova od Studentskog centra pa do Trga na kojima su se lijepili plakati (nekada bi bio dovoljan jedan jedini, maleni, tamo na trafo-ormariću kod Blata, ne veći od formata polovice jednog papira, pa da se sve sazna; nekada je pak bilo sasvim dovoljno nazvati dvojicu ili trojicu ljudi, koji su znali čak i više od onoga što je pisalo na tim plakatima).

Te jeseni tako se dalo poslušati i Pogorelića i filharmonije i kvartete; nikada neću zaboraviti Tonka Ninića i sve one Albinonije i Bachove koje sam slušao negdje iz kuta, kao uljez; no ipak, ono što je meni tu jesen definitivno obilježilo bili su koncerti u Kulušiću; bili su to čitavi nizovi koncerata EKV, Leb i sol, Lačnog Franza, da bi nekako pred sam Božić, kada su stvari već počele jenjati, prvo u tu uličicu blizu Krešimirca a potom, već duboko na samom koncu zime i u Lapidarij - stigao i sam veliki guru buke južno od Alpa: Koja sa svojom Disciplinom Kičme; tada već četveročlanim sastavom o kojemu u neko doba kada su počinjali od djevojaka koje su bile starije i iskusnije (ili jednostavno nisu godinu dana izbivale iz tog svemira) nisi mogao čuti ništa drugo – kada bi ih spomenuo – nego samo to da ih pustiš i ne pačaš se u to. Nije to za tebe.

Oni ti snifaju Tigar ljepilo – tako je glasila ta strašna optužba i trač. To je otprilike bilo isto kao i ono mnogo godina kasnije, kada sam negdje gledao video sa Sonjom Savić pa joj u nekom času spomenu Koju; iz one kulerske poze ona se (Bog joj daj duši lako) u tri sekunde preobrazi u vulkan, vidiš da joj iz očiju kulja, pa samo udahne i kaže „ah, Koja“; ne znam što je to bilo u pitanju; možda neki nerašćišćeni poslovi, neka neprežaljena ljubav ili nikad ostvareno udvaranje, a možda tek kakav razgovor u kojemu će jedno drugome onako, bratski, kako treba, u lice sasuti sve što ih ide.

Dobro je bilo živjeti to sjajno vrijeme; otprilike kao kada slušam danas starice kako pričaju o duhanskom putu od Kavkaza do Blata, o toj crnoj rupi inače malog, čaršijskog, palanačkog, wannabe-Beč Zagreba (valjda su taj komadić asfalta i ljeto kada je stigla Univerzijada jedina mjesta na kojima je ovaj grad doista disao punim plućima još tamo od demonštracijuna po menzama pa sve do tko zna kad), rupi u kojoj je – nitko to nikada neće naglas priznati – bilo barem tri četvrtine poze i tek jedna četvrtina istinskog, iskrenog vulkana. Često razmišljam prolazeći recimo Podsusedom o onoj nedalekoj Savi; ona najbolje pokazuje kako stoje stvari s ovim gradom: prvo izviri iza zavoja veselo žuboreći skoro sasvim sa sjevera pored Susedgrada, prestraši se, okrene prema jugu, što dalje od tog mjesta; onda je ono nekako privuče tim nečim, magnetizmom obećanja - kao i svakoga uostalom; dođi, bit će nam lijepo skupa - pa rijeka skrene prema gradu oko Prečkog i Španskog, kao da se predomislila; ali već tamo kada najbliže stigne centru, kod Mosta slobode i Kockice, očito da se snažno i istinski predomisli; preplaši se opet; ne možeš ne vjerovati svojim očima, pa utekne opet prema jugu, što dalje, da taj zavoj završi oko one gomile jakuševačkog smeća i davne Andautonije, daleko već od ovog tamnog mjesta, odahnuvši s užasom: prošli smo ga, dobro je.

Probiti vlastite strahove, to je uvijek čovjeku u životu najteže. Tako sam sretan i ponosan na to što sam živio u doba u kojemu su mi se prave stvari dešavale u životu uvijek, bez pogreške u pravo vrijeme: ni časka prije ili poslije. Onda kada ne treba i kada budem premlad, neće me mučiti nikakve neuzvraćene ljubavi; jednostavno - bit ću prebalav da bih uopće razumio što je to zaljubiti se; ako se budem morao zaljubiti, zaljubit ću se u neku stariju curu iz Francuske što je ljetovala na moru jednog ljeta kada sam tek punio osamnaest i kada sam za deset dana kretao u vojsku; bila je savršena toliko da osim toga što će odlično znati engleski znade prepoznati i čeznutljivo dijete, pa ga lako i s osmijehom kojeg se ne zaboravlja - gurnuti niz vodu. Svo to doba mojeg kasnog dječaštva proći će u srednjoj školi bez jedne jedine tučnjave, bez jedne jedine nesretne ljubavi, bez ikakvog buntovništva ili nereda; bile su to godine koje su milovali akordi Jean Michel Jarrea, Vangelisa ili Visagea; godine i proljeća sklada i radosti u kojima ću otkrivati prve knjige koje želim čitati, da nikada više ne prođe niti jedan jedini dan u kojemu neću nešto pročitati; ili godine prvih pravih prijateljstava, izleta, putovanja, razgovora.

Tek vojska, taj strašan i nevjerojatan sustav u kojeg ću upasti nekoliko dana nakon što postanem punoljetan, ta savršena kombinacija zatvora i ludnice – kako to vele pisci koji su stariji, vičniji i puno bolji – ukazat će mi na to da u svijetu oko mene nešto ne valja i da s njime nešto debelo nije u redu. No i ta i takva vojska sasvim će me jasno i nedvosmisleno naučiti tome da činjenica odakle si i kakvog si porijekla ne znači u životu baš ništa – i da pod tuđim nebom, u tuđim gradovima i tuđim zemljama rastu isto tako dobri, sjajni ljudi čije duše nemaju baš previše veze s njihovim porijeklom.

Kada iziđeš iz vojske, kako je već gore napisano, počet ćeš zapravo intenzivno razgovarati sam sa sobom; upoznavati se i otkrivati; određivati si granice, pravila, red; u svemu tome ključna će stvar biti pitanje koliko i kada će biti nužno savijati kičmu i koliko će discipline za to biti potrebno - i tako ćeš u tim razgovorima, možda najvažnijim razgovorima tvog života - sasvim jasno sam sebi reći sve što će trebati reći; hajdemo zato sada malo i mi iz tog prvog lica u drugo; idemo pričati s onim tek dječakom što se te neponovljive jeseni spuštao sa Kuniščaka i Medveščaka prema Savi, vjerujući da je život negdje drugdje.

Evo nas sada pred tobom, mršavim i zbunjenim niti dvadesetogodišnjakom; obraćamo ti se mladiću s dužnim poštovanjem, uvažavamo te i nalazimo naslonjenog negdje na zid one zgrade preko puta Klovićevih dvora, pored fontane; desna noga stopalom ti je poduprta o zid, ruke su ti u džepovima balonera; prošao si već nekoliko mjeseci te fantomske slobode u kojoj si odlučio sam kao prst te jeseni slušati teške, tamne i bučne akorde nereda koji će željeti pjevati o besmislu; prepoznat ćeš se u Milanovoj i Meginoj mekoj i mračnoj „Jeseni“ ili "Radosnom Danu", zaplakati nad sudbinom nesretne Predinove kravice ili pripaziti na vlastiti ovratnik; pronaći se u Šejnu, čak katkad lako prepustiti se bistrim Vlatkovim vodama, jer nećeš odjednom moći podnijeti toliko tmine i traženja. No, shvaćat ćeš tada, trebat će ti nekakav most prema novom vremenu, vremenu bešćutnosti i samoće koje dolazi (barem si to tako tada vidio, jer znao si da je teško moguće kako ćeš sve to što ti je život davao izdašno na drugim mjestima dobiti i u ljubavi, a i tamo si tražio sve i odbacivao ništa, kao i drugdje). Sve to što si slušao bilo je sjajno i veliko, ali nekako – nije bilo samo i baš tvoje; nije bilo jednostavno i golo toliko da bi umio reći: s ovog mjesta mi valja krenuti.

Te zimske večeri pamtit ćeš samo jedan malen listić papira baš tamo kraj Blata koji je najavljivao koncert; otišao si kući brzo se presvući i najesti, pa onda opet natrag u grad; pamtit ćeš svoj već odavna ugrijani Tuborg legendarne male flaše, s kojim si u ruci čekao početak priče u kutu za nekim stolom punim nasmijane mladosti – i mističnu tminu dugog hodnika Lapidarija u koji se ulazilo strpljivo i polako, kao u kakvu bogomolju. Koja i Kele kasnili su po običaju čitav sat, pa počeli ne puno prije ponoći; „daj smanji to belo svetlo“ – bilo je jedino što je pjevač te snježne noći uopće rekao; sve ostalo bio je zid; zid buke i ritma koji se nataložio tamo dolje iza leđa; iza tebe a ispred svijeta koji je čekao vani.

Koja je bio dovoljno samouvjeren i snažan da te večeri trubače pošalje na pivo u prvom dijelu koncerta u kojemu su se svirale stare stvari, one iz osamdesetdruge i treće; skladbe u kojima je ozbiljno naumio i imao nakanu svirati svoj bas kao običnu električnu gitaru, kako je to činio na prva dva albuma. Dapače, kako ćeš poslije saznati od raznih stražarnih lopova i drugih posve pouzdanih izvora informiranja; te večeri Koja je jedini put u povijesti zapadno od Dunava i Save odsvirao onaj neponovljivi solo u Betonskim tablama čitav, u komadu i bez ikakva prijelaza i pomoći. Tek poslije, na koncu, dozvat će u pomoć i Zerkmana i Gulića ili Juru Novoselića pa s njima zatrubiti one stvari sa novijih albuma; do tada mu se sasvim dosljedno sviđalo da nam ne bude prijatno.

Da, da; važno je ovo mjesto; vraćamo se opet u sebe, ne da se to drugačije opisati: sada više ne pričamo tebi, nego sebi samome; sebi kojeg još uvijek vjerojatno ima, barem jedan malen djelić tog čovjeka - negdje duboko, zapreten ispod taloga godina, sporazuma i nevolja što su protutnjale preko nekog života kao brzi vlak. Taj ja, to je isti onaj lik koji danas piše u valovima, nesputano, zatrpava ljude odlomcima i pričama i tonama teksta; isti onaj koji je zatvorenih usta stajao tri metra od pozornice u Lapu i pokušavao razumjeti što mu se dešava.

Eto, tako je Koja te ledene zimske noći postao most prema mome novom vremenu; vremenu u koje će stići 4AD, klasika, nju ejdž, Miladojka Youneed i Mizar, filharmonije i Clock DVA i Cockteau Twinsi i Tuxedomoon, konačno i sam Michael Gira ili Nick Cave ili Tom Waits kao sigurni, dosljedni i utješni trubači i proroci apokalipse. Sljedećeg ljeta prvi ću puta pročitati Idiota i Braću Karamazove, čuti plavu tugu Chet Bakera ili preslušati Residentse, odgledati Istvana Szaba, odslušati sustavno i dosljedno oba Bacha i tko zna koga još; no sve to ima svoju točku početka; da bi stigao u raj, moraš učiniti prvi korak i pomaknuti se od pakla pustoši; sada je odlučan trenutak; trenutak u kojemu moram odlučiti hoću li krenuti dalje ili ostati nezadovoljni dječak u ovom bučnom mraku prepunom iskrene snage koji ruši sve pred sobom; Koja me - manitua mi - u tom teškom poslu van svake sumnje bratski pomogao da se nađem, da uzmognem svim onima koji su se na to grozili jasno i glasno reći: moraš to poslušati i čuti kako zvuči ritam bez glazbe ili glazba koja je sam ritam; saznati kako zvuči smisao buke.

Poslije ću se lako i brzo odlijepiti od Discipline Kičme; odvest ću Najdražu na nekoliko tih svojih koncerata pa će me Ona onako sumnjičavo kroz zagrljaj gledati ispod oka, jel baš moram; a ja ću reći, ma ne mora se ništa, ajmo mi naći nešto nježno i tiho, nekakve atmosfere i Dead Can Danceove i Blaine Reiningere, virtuoze na violinama i basovima, ajmo u šume i na vrhove slušati tišinu i moć prirode, dosta je bilo muke i buke, dosta je bilo ovih bandi četvorice i onih koji se raspadaju od ljubavi, pa da se spasimo od ljudi i neljudskosti. No, da nije bilo Koje, znate već taj osjećaj, svi ste ga jednom s nekim podijelili: otplovio bih ja tko zna kuda; možda ne bih uspio niti u tom strašnom i zlatnom kavezu što su mi ga salili i osmislili starci pronaći ikakav smisao; ovako je Koja bio maleno svjetalce jedne zime; krijesnica u veljači; dugme koje je valjalo stisnuti da se otvore vrata u hodniku za dalje.

Kasnije ćeš jednog sada već ne tako bliskog ljeta čuti da je Koja pretrpio moždani udar; prije toga ćeš otići i u Varaždin na njegov koncert nakon Partibrejkersa (nikad to neću zaboraviti: završe Cane i Anton, a tri četvrtine punog gledališta pokupi se i ode; ostane nas par stotina koji ćemo se približiti bini i gorjeti s disciplinom, pardon - s Disciplinom sljedećih sat i pol); Koja je vjerojatno ostao na mjestu na kojem je svih ovih godina i bio, dosljedno i čvrsto tumačeći svoj pristup tamo gdje smo čak i mi ostali probirljivi nalazili utjehu. Tada u Varaždinu zapravo sam se čudio, što će ti na vokalu Manja, čovječe; ali dobro, pa i ti si čovjek, nisi metal ili beton - i ti imaš osjećaje. Čitam stoga ovih dana neke stare članke o tome kako su Koji oduzeti lijeva ruka i noga; netom prije nego će mu se desiti to zlo napustila nas je i sama Manja; nitko me ne može razuvjeriti kako ta dva zla nemaju veze jedno s drugim i kako drugo nije slijedilo iz prvoga; tko zna hoće li čovjek ikada više u ruke uzeti svoj bas; klinci su čak svojedobno održavali i koncerte za njegovo liječenje; sva je sreća da je u času kada mu se to desilo bio kod sestre u Londonu pa mu se u tim presudnim trenucima mogla pružiti odgovarajuća pomoć.

Pročitao sam povodom te njegove nevolje svojedobno i neki naslov u Jutarnjem pod kojim Tomić tvrdi kako – ako je Bog doista imao dvije table, bumo rekli, betonske table za Mojsija – onda je na jednoj svakako pisalo Disciplina Kičme; naravno da nisam nikada imao para niti volje platiti neku pretplatu pa otčitati članak do kraja, ne može se drugačije; vjerojatno je taj naslov izvukao urednik, onako kako to već urednici čine, kao što nezasitni grafičari i dizajneri lijepe loše izrezane fotografije na omote albuma. Možda je, na koncu, Tomića Koja strefio isto kao i mene, bio je još mlađi u ono kasnije doba o kojemu ne govori ova priča, osamdesetdevete, doba kada je Kičma na svoje hitove nasnimavala huk mitingaša s Ušća, imala već dvije trube i bez premca prva s podsmijehom pjevala o još većoj disciplini dok su je svi ostali slavili ili barem šutjeli o njoj. Hajde, valja priznati, uz Koju su na tom brdu bila još njih dvojica ili trojica koji su vidjeli preko glava u budućnost; jedan od njih svakako da je bio Zoff, drugi Rundek, ali znate već - s nekima od njih se nađeš, s nekima samo negdje. Dobro, svašta se i od Koje moglo naučiti, vjerojatno ne najmanje važno bilo je to da mladost ne opravdava besvijest, ali najvažnije je svakako bilo to da me sigurno i bezbolno one prve zime nakon vojske preveo preko tamnog i dubokog Stiksa bunta i protesta koji se dešava već starim jarcima od dvadeset - umjesto djeci od petnaest.

Naime, ako niste do sada znali, nema razloga sumnjati u to kako će vam sada savršeno jasno postati ovo: kada se bunite kao petnaestogodišnjak, to je normalno; kada se bunite kao dvadesetogodišnjak, to je opasno, preopasno; tada svakako da trebate barem nazirati što biste sa životom; već sljedećeg proljeća ja ću, nemajući pojma otkuda, smoći snage Najdražoj izjaviti ljubav; radit ću čitava ljeta i učiti čitave jeseni, zime i proljeća; putovati, upoznavati ljude, živjeti jednu čarobnu i neponovljivu mladost punu iskrenosti i mira; ono u što će me Kojin nemir i nered sigurno i zauvijek odvesti bio je nanovo otkriveni i ničim izazvani spokoj i sklad; bit će ona izjava koju sam spomenuo – kako se pokazalo – najvažniji korak u izgradnji svijetle budućnosti; da nije bilo Kojine prostodušnosti i ogoljenosti, teško bih kroz one druge šumarke mogao savladati razlike bitnog i nebitnog; tko zna kamo bih otišao i što bih sve inače napustio - samo da se radilo o nekome slatkorječivom, prijemčivom, mekom. Koja je istodobno bio prorok i silnik; ne možeš pristajati uz njega; uz njega možeš samo proći - da te dotakne, ili da začepiš uši.

Hvala, majstore, drži se, uzmi im penzije i svih mogućih dodataka koliko god se dade, zaslužio si - i neka ti ruka bar još jednom zadrhti na tvom legendarnom basu. Basu kojeg – nakon što si na onom Bienalleu osamdesetprve čuo Kinga i Gilla kako praše – nikada više nisi poželio svirati drugačije nego kao gitaru. Zato je Šarlo jednostavno morao umrijeti; da bi disciplina bila još veća; njene granice nikada nikome neće biti poznate; u to možemo biti uvjereni – od Mojsija do klinaca koji se još nisu niti rodili. Ali, da se valjalo truditi; to sigurno, kapa dolje.




26.10.2023. u 19:17 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.