penetenziagite

četvrtak, 27.04.2023.

Buh 2

Svako doba godine ima neke svoje čari; dobro – kada je u srpnju ili kolovozu plus četrdeset, nekako mi se čini da tu nema pomoći, ali nije to sada tema; konac veljače i buđenje prirode je jedna stvar, a posebno lijep, možda i najbolji za boravak vani – jest ovaj konac travnja i početak svibnja; doba u kojemu u sat vremena temperatura varira između nekih dvanaest i dvadesetidva; pa često ne znaš bi li se skinuo u kratke rukave ili bi se dobro ogrnuo kakvom toplom bluzom. sunce je već prilično jako, osobito u popodnevnim satima; zato su naša branje, šetnje i lutanja nekako kraći i orijentirani na ranije jutro.

Pod posljednjim postom javio se još jedan problem kojeg bih volio razjasniti; to je ovo s buhom i njegovim nazivom. Radi se dakle o ovom tamnoplavom/šarenom komadu tkanine što ga vidite na jednoj fotografiji iznad, jedinoj koja ne prikazuje zelenilo – jednioj koja nije horizontalna nego vertikalna; mi to doma – bolje rečeno, ja koji to nosim već petnaestak godina – jednostavno zovem buh. Primijetio sam jednom da u trgovini nisu baš znali o čemu se radi, baš ovako kao pod prošlim postom - ali ionako danas najveći broj stvari kupuješ sam i donosiš ih na blagajnu; da bi nešto kupio u dućanu ne moraš puno pričati. I tako ja, eto, taj komad tkanine godinama već zovem buhom, a sada se koliko sam star i površan više i ne sjećam odakle mi to.

Da, sa blogom nije baš tako. Na blogu stvari ipak trebaju biti nešto jasnije.

Zakleo bih se da sam taj naziv pročitao na deklaraciji svoga prvog buha, sivoga, kojeg stavljam preko ušiju (ostala dva služe mi za vrat, ili brigu o Najdražoj kada Njena kosa nije zimi dovoljna za zaštitu od vjetra, pa treba još malo mekane, tople tkanine), no nije meni baš za vjerovati. Škrt kakav već jesam, u životu sam dakle kupio ta tri buha; vjerojatno su sva tri kupljena negdje u trgovačkim centrima, kada su bile rasprodaje na onim odjelima gdje stvari stoje u košarama; da nemam buh, odavna već bih osim ljeti prestao hodati vani jer čim puhne malo jači vjetar u opasnosti sam od nekih tegoba s uhom; ovako sam siguran i zaštićen kao medo. dapače, sada kada guglam, pronalazim nekakvu firmu Buff koja proizvodi i prodaje takve stvari, možda sam ja to samo onako previdio u svome talentu za jezikoslovlje, tko će ga sada znati nakon tolikih godina. Mi vam to tako, porodično, čak je i moja kćer s nekih šest ili sedam znala kada bismo s ljudima šetali uz hipodrom smišljati nazive stvari(„vidiš, ovo ti je konjska preskočka, a ovo je konjsko trčalo“); nije to nama nipošto strano.

Eto, ako koga zanima: kako vi nazivate taj lijepi komadić tkanine; marama, buh, nešto treće? Kako bilo, mogu ga preporučiti kao sjajnu pomoć u prirodi – ma kako god da se zove.

27.04.2023. u 19:50 • 10 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 19.04.2023.

Buh

Glavni junaci ove priče njih su dvoje – a i kako bi to drugačije moglo biti; šeću nekim starim, zaboravljenim mulom; radi se o zaljevu što je duboko ušao u tkivo stare Europe, negdje između Umaga i Venecije; oko njih je tiha i pusta laguna – kilometri pijeska, neba i mora; žuto i plavo, plavo i žuto. Još zapravo nije niti odlučeno koliko su stari: nekada nam se učini kako su se tek upoznali, a nekada da su već na koncu pedesetih pa im sijede već vijore na toplom proljetnom vjetru (ili su im od svjetla, soli i vjetra kose toliko posvijetlile pa tek izgledaju kao sijede?); nakon mjesec dana – ili nakon gotovo pola stoljeća zajedno, još se uvijek upoznaju i istražuju; još uvijek u njima i oko njih ima nečega što valja otkriti i učiniti.

Mi nismo nepristojni, ili to tek ne želimo biti - ali smo znatiželjni; zagledat ćemo im se u lica kako bismo mogli naslutiti ima li među njima nerazumijevanja, tjeskobe ili čak dosade - pa kada ugledamo njihove ruke što se čvrsto stežu, pomislit ćemo odrešito kako je sasvim jasno da nema. Moguće da je ovo tek prvi dan nakon noći koju su čitavu proveli zajedno, u nekom zagušljivom i pregrijanom vlaku što ih je dovezao s kontinenta; vidjeli su jedno drugo kako izgledaju kada nisu lijepi, uređeni, kada nisu posvećeni detaljima svoga izgleda; proveli su baš čitav jedan dan i noć zajedno – i sada točno znadu kakvi su. Primirimo li se pored njih, pa osluhnemo vjetar, valove i njihov šapat, možda ćemo i mi uvidjeti to isto.

Za njih, a onda - što je vjerojatno mnogo važnije - i za sebe.

Moguće je tako da je između njih danas zapravo zasjeo dan u kojemu će jedno upoznati drugo za čitav život, ma koliko god da ga je pred njima: jer kada se nalaziš samo nakratko, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš dane – ili barem jedan jedini ali čitav, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra, dok vani caruju pljuskovi koje kratite vođenjem ljubavi, ili vođenjem ljubavi dozivate pljuskove, kako vam drago – tada ste konačno jedno pred drugim onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – i tada doista možete smatrati da ste nekoga upoznali, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

Svejedno je zapravo koliko su stari – za ovu je priču to potpuno svejedno; ljudi se mogu snažno voljeti i nakon nekoliko minuta ili nekoliko desetljeća – to je nešto o čemu ne odlučuju baš sasvim – često baš nimalo; potpuno je svejedno koliko godina imaju: ovlaš im se dodiruju ruke dok kreću prema kraju tog pravokutnog mula, noseći na leđima ruksake a u rukama posljednje gutljaje vode u flaši. Na kraju - naći će put ni u što; sjeverna strana mula ograđena je visokim i debelim zidom preko kojega huči snažan vjetar s mora, pa će se ona, umorna od hodanja i puta – nasloniti na kamen što je izbočen iz zida, točno toliko i tako da na njega može sjesti i okrenuti još malo od kopna, da ih nitko ne vidi – prema moru. On će dotle sa svoga vrata skinuti buh koji ga je štitio od vjetra, da ga oslobodi njenim sve duljim i snažnijim poljupcima.

Buh – znate već što je to buh; to je onaj tuljac od tkanine, dugačak i tanak; može ga se presaviti uzduž tako da postane malo jači – od dva ili tri sloja tkanine, pa ga staviti na pregib vrata, ili na čelo i uši, da štiti od vjetra; sjajan je za ovakve dane u kojima je pretoplo nositi kapu a prehladno za biti bez ičega.

Dok jednom rukom sprema buh u džep jakne, drugu je već ispružio među njena bedra. Njene se ruke spajaju oko njegovih leđa, točno toliko da joj poljupci dosižu do njegova vrata, toplog i mirisnog od tek skinute tkanine. Ruka mu je pobjegla već daleko iznad njena koljena, sada je tamo odakle je više neće biti moguće vratiti ukoliko ode još samo centimetar dalje i više; i doista: polako ali sigurno, njegova ruka penje se i diže, svlači s dna njena trbuha meke čarape i gaćice, pa ih spušta pomalo već na bedra ispod šuštave i široke suknje.

Njeno ubrzano disanje u njegovom uhu govori mu da ga ništa više neće zaustaviti na tom putu; no već u sljedećoj sekundi začuje njen tihi „nemoj, bit ću mokra, ne mogu naokolo hodati mokra, molim te, prehladit ću se“. No, ruka je već otišla predaleko, sada je kasno: on joj sigurno odvraća da neće i da će sve biti u redu; drugom rukom hvata onu tkaninu iz džepa i uvlači je među njene noge, pa stavlja tamo gdje je najmekše, najtamnije i najljepše
Nekoliko pokreta - i njeno disanje se više ne može izmjeriti; teško se može razaznati udisaje i izdisaje od šumova iz njenih nosnica i grla; ispušta jedva čujan ali dubok glas u njegovo uho.

Rukom okreće tkaninu pa je meko i sigurno prislanja na nju, potom je briše i navlači je ponovno kao da ničega nije bilo. Ona ne skida ruke s njega; dobro znade svaki njegov pokret, a ne vidi ništa – jer odavna već ima zatvorene oči dok izdiše u njega.

Upravo zbog ovoga trenutka, oni niti sami ne znaju jesu li se tek sada upoznali, ili su se sreli nakon godina i desetljeća zajedničkog puta: čas u kojemu ona dosiže vrhunac – ili će ga kasnije, negdje u sobi, ili nekom parku doseći on – baš kao i kada su imali samo tek koji zajednički dan iza sebe – bivao bi izbrojen njihovim osmjesima; jer vrijeme za njih počinje od trenutka u kojemu su započeli hodanje – i ništa više od onoga što se dešavalo prije toga časa nisu umjeli ubrojati u ono što imaju poslije toga.

Na koncu on polagano vadi tkaninu i vraća je u nekoliko pokreta sebi oko vrata; vjetar pojačava; među raščupanim vlasima kose ona tek otvorenim očima gleda u njegov vrat i čelo šapćući mu nježno; „ti si lud“.

Vjetar počinje puhati doista snažno, pa se moraju skloniti u dno mula, tamo gdje se zatvara kut dvaju krakova; jedva dotičući tlo nogama, oslonjena na njegovu ruku, s priljubljenom glavom uz rame, slijedi ga polako i nečujno – i sve što se čuje njeno su ubrzano disanje što se smiruje, huk vjetra na betonskoj ogradi mula i pravilan šum valova dolje na kamenju. Potom podiže glavu i gleda u njegov vrat; on okreće glavu prema njoj i drugom rukom podiže buh preko granice usta i nosa, toliko da može vidjeti njegove od osmijeha uzdignute obraze.

Sjedaju u kut na izbočenje i isprepliću ruke; sunce ih grije i veselo im domahuje. Njihovi radosni, umorni i ispunjeni pogledi potom odlaze k njemu – gore, visoko, gdje od svjetlosti nestaju more, vjetar, nebo - i sve.

19.04.2023. u 21:55 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 17.04.2023.

Možemo; kad zapjevaju

Čitao sam prije nekog vremena o Martini Štefančić, djetetu koje je ubijeno u Borovu Selu za rata i okupacije - i nisam o tome da do danas nije bilo progona počinitelja tog nedjela - imao pojma – a to je moj grijeh, jer ne stignem zapravo – i nemam baš volje puno čitati portale. Pri tome, na žalost - daleko bi bitnije bilo da se pronađu i u ovome slučaju - osude počinitelji, nego da se po mrtvima imenuju parkovi (što je u odnosu na to dijete također u nekoj skupštini odbijeno), jer sirotinji koja je nagrabusila u ratu puno ne znače parkovi – a kada god dođe neka nevolja, pa tako i rat – prva će nagrabusiti sirotinja, bez obzira na naciju, vjeru ili boju kože.

No, kako da se smislen i efikasan progon obavi sa državnim odvjetništvom popunjenim po sistematizaciji u jednoj trećini i sa pasivnim dežurstvima od tri kune po satu – a nismo mogli ući u EU bez toga da potpuno promijenimo kazeni postupak i stavimo ga njima u nadležnost.

Svako dijete ubijeno u ratu poput pseta, zavređuje da se počinitelji i naredbodavci tog zla gone odavde do vječnosti; nisam sasvim upućen, ali pretpostavljam da je kao i kod merčepovaca i obitelji Zec - stvar i kod Martine u nekom drumskom razbojništvu, osobnoj koristi i krvarini.

Mi smo po tom pitanju - ako ćemo iskreno - kao država, pomećući pred svojim vratima, zaribali štogod se dalo. Prvo - namjernim mijenjanjem propisa o kaznenom postupku, da se stvori kaos u kojemu će počinitelji iscuriti kroz šake, kao da ga devedesetprve nije bilo dovoljno (nisu propis mijenjali četnici, nego Sabor, preuzimajući ga od SFRJ prilikom izbacivanja smrtne kazne kao mogućega razloga proceduralnih pogrešaka); zatim nevjerojatno širokim i nepreciznim definiranjem abolicije u intersu mirne reintegracije; a evo sada ćemo zaribati i treći put; razaranjem aparata progona - kao skupa ljudi koje si sa džepnim nožićima poslao sjeći šumu i tražiti krivce u slučaju male Martine, ili sa milijunima stranica spisa kao kod primjerice Todorića, što ne bi mogao izvještačiti ni Goldman i Sachs a ne pravnik i ekonomista u nekom zagušljivom uredu bez sunca u Gajevoj za niti dvije hiljade eura plaće; jer je sav "sport otiš'o na plaćene kanale" kako veli legendarna reklama (ne rade stručnjaci za čavle, bolja je lova kod Čede, Slokovićke i Franchescija ili u Bruxellesu nego u državnoj službi).

Dok je KOS - još kada su sjedili u Maksimirskoj i dok su ova spomenuta djeca bila živa - smišljao kako napakostiti - ne bi ovoliko uspio kako mi to sa svojom kadrovskom i svakom drugom politikom umijemo sami. I onda se netko čudi kada Ministarstvo vanjskih primjerice četiri godine ne obavijesti nikoga da je u Kongu promijenjen obiteljski propis, a oni prvi moraju znati tko potpisuje konvencije UN a tko ne i reagirati – ovako opet za sve moraju biti krivi neki treći koji uopće nikada nisu bili dio državnog aparata, pa kako bi oni uopće mogli išta namjerno propustiti ili učiniti?

- - - - -

Ne pišem ovaj tekst jer mi se o tome piše – nego jer bih volio da se o ovakvom čemu uopće nikada nije stiglo niti misliti, a kamo li pisati; dovoljno mi je muka sve to čega se ovaj tekst dotiče i gledati; obećavam – postavit ću već za dva dana drugi tekst; mislim da je prošao obećani moratorij na ljubav; sigurno je bolje kada piskaram o ljubavi, filozofiram ni o čemu; ovo sve mi je ionako preteško. Pišem kako mi misli padnu na pamet – a to je, znate već – pravo varivo od livadnih trava; bacam ih na papir; ovo nije argumentiran prilog za raspravu nego dojmovi jednog izgubljenog i obeshrabrenog lika na pragu starosti, koji se sve više pita: kuda nam je vrijeme pobjeglo? Nama, kao društvu, kao zajednici – onoj zajednici iz legendarne Kardeljeve teze.

Jer, jedini lijek kojeg zajednica može upotrijebiti u liječenju anomalija, jest dosljednost: ne odustajući od gledanja kroz prste nikome, pokazuje se da su svi koji krše zakon - jednaki.

Kardelj i zajednica? Da, da, čak i jedan drug Bevc na koncu, kada su ga pipci smrti već potpuno obuzimali, priznao je: sreću pojedincu ne može donijeti nikakav kolektiv, ni država, ni partija, niti itko drugi – nego on sam. Pazite, to on piše još dok je Tito živ, Kardelj je umro godinu i pol prije Tita; valjda mu je svega već bila puna kapa – pa veli, da napišem nešto za dušu. A da ne bude odmah eksplozivno, kao u Đide.

Zajednica ne gradi sreću, pravi i jedini smisao zajednice jest tek da razgrađuje nesreću. Sve ostalo - nisu zajednice nego lanci koji zvekeću oko naših vlastitih udova.

- - - - -

Da, da, jasno da vam se mršte lica i podižu bore na čelu od ovoga gore – to je znak da ste ispravno shvatili moj komplicirani tijek misli; u ovom dijelu bujice mislim na Možemo, to su oni od kojih se mnogima diže kosa na glavi – a svakim svojim glasom, dahom, pokretom potonji čine sve kako bi baš oni došli na vlast na sljedećim izborima. No, oni su crvena krpa; čak i kada trideset godina poslije odlaze na Adolfovac položiti vijenac na mjesto pogibije djeteta – krivi su za to. Naravno da ih možete optužiti zašto nisu položili vijenac na grob nekog ubijenog „našeg“ nego „njihovog“ djeteta (ja ću vam tu primijetiti: djeca su sigurno tek - ničija, mi eventualno možemo i smijemo postati njihovi, ali samo ako se jako, jako potrudimo); naravno da im možete spočitnuti da je njihov član trgovao djecom (ima i o tome tko će brinuti, pošaljite svoja ufanja gosponu Pernaru u Zambiju gdje željno čeka svjedočenje), ali što će to promijeniti: kao što su nakon dvijetisućite uzletjele crne vrane, a nakon dvijeijedanaeste iznikli šatori i odšrafljivale se plinske boce; nemojte sumnjati niti u to što dolazi za godinu ili dvije.

Uzalud je nadati se kako je iz dana u dan sve manje ljudi kojima još uvijek nije jasno da - što se više bude mrzilo "Možemo" i optuživalo ih čak i za nešto s čime zapravo nemaju veze - jer su u vrijeme događaja o kojima pričamo - ti ljudi imali možda deset godina i brisali sline po skloništima - umjesto za nesposobnost u upravljanju metropolom i kritici koje su dokazive - oni će biti bliže vlasti i taj trenutak je nezaustavljiv: više uopće nije toliko daleko, otuda eto i nervoze: godina-godinaipol.

Neki dan u birtiji jednog malog mjesta gazda – ako želite, možete mi vjerovati, vidio sam i čuo osobno - pojača televiziju radi prijenosa iz Sabora a govori Benčićka, pa se ovaj zajapureno, crvenih očiju dere da ga čuje pola grada: sve su to Srbi, treba ih pobiti; nema više nikakve ograde i niti obzira u njemu. Izgleda definitivno da će trebati još dosta vode proteći ispod mostova (i vjerojatno, kako stara izreka kaže – da pomremo mi koji smo rat živjeli i doživjeli) kako bismo postali normalni ljudi – taj rat, to je zapravo kuga od koje generacije propadaju; ljudi koji su radili probleme kadgod dođe na vlast netko tko im se ne sviđa - sada su već na kraju puta i sigurno se neće dvaput razmišljati da li da idu do kraja kao što su razmišljali kada su imali četrdeset ili pedeset.

Pogledajte djecu kako iza ugla sačekuju dugokose, pedere, Filipince i Nepalce – ili pogledajte komentare po portalima i fejsu – pa nisu mladi takvo što sami od sebe smislili. Naša djeca iz roditeljskih domova u stravično velikom broju na žalost - ne donose puno čega drugoga osim što dišu u mržnji, poruzi i nevolji; dovoljno je samo poslušati što o tome pričaju oni koji ih vide svaki dan; postali smo rezervat mržnje svake vrste i fele – a djeca su ogledalo svojih roditelja.

Ovih srednjih, najproduktivnijih, od trideset i četrdeset gotovo više niti nema – svi su vani, oni bi dobro živjeli i radili isti posao za veću plaću nego daju hrvatski poduzetnici. Ili, još gore: otišli su van jer ih ovdje razdiru nesigurnost, podobnost i mržnja u ljudima.

Pa nam se nameće vječno pitanje: kako naš čovjek funkcionira vani, a ovdje ne; kako su svi pokazatelji gospodarstva, depopulacije, disfunkcionalnosti ovdje prisutni i prisutniji nego drugdje, sve do Biskaja na zapad i Nordkappa na sjever? Jesmo li mi Hrvati baš toliko bolji od Hrvatske koliko smo umislili, ili je ona takva - jer ni ne može biti drugačija?

Jer je sustav vrijednosti, u se, na se i poda se - jedini mjerodavan?

Jer mladi kada odlaze - odlaze baš radi toga; radi sustava vrijednosti; onoga što plete fine niti života i ne gradi ga sistem, nego stanovništvo? Radi onoga zbog čega su jedni Danci ili Estonci ispred nas?

Pometanje pred svojim vratima, to je izgleda važno; najvažnije. Dok ispred naših vrata ne bude čisto, ne treba skretati pogled na tuđa. Zajednice su iluzija: što netko drugi ima sa mnom, osim interesa; pa zar je interes za zadovoljenjem vlastitih potreba - plemenitost?

I tako; kada Plenković konačno otplovi preko Alpa, slijedi nam grčki scenarij na naš način. Uvijek kaskamo bar deset godina, netko zloban pomislio bi da nije do države nego do naroda, kao da smo malko, da prostite, zaostali, teže shvaćamo.

- - - -

Lako je za incidente; odmahnut ćemo rukom i reći – ma to je bolest. Ali, smijemo li za bolest kriviti bolesnike? Ili su oni samo dio sante leda kojeg vidimo?

To što čine ovi glasni, grubi i mržnje prepuni klinci, možda nije na prvi pogled tako strašno ako pomislimo da ih nema puno – ali ima puno onih koji pate. Shvaćate li da živimo u zemlji u kojoj se za svako čini mi se sedmo ili osmo dijete prijavljuju neki psihički problemi (pa je pitanje koliko je tek onih koji time nisu obuhvaćeni – možda je u pitanju svako četvrto dijete, to su vam oni koji su povučeni i ne umiju biti dio čopora); u zemlji u kojoj se baš svakoga dana jedna mlada osoba pokuša ubiti?

A opet, čitam predivnu knjigu Vesne Krmpotić „Brdo iznad oblaka“; njeno strašno iskustvo umiranja djeteta od neizlječive bolesti potresno je do srži – ali i način na koji je izgradila svijet koji se pri tome razbio u krhotine; upravo ona navodi, pišući o fenomenu bolesti u poimanju zdravlja - primjer Hitlera koji je duševne bolesnike – ubijao. Toga se prvo sjetim kada netko onako olako, površno – veli za nekoga, ma pusti – to su „luđaci“; pa da, luđaci, kao da su luđaci krivi za bolest – tko je od bolesnih kriv za bolest?

No, Hitler je želio pročistiti krv naroda i pobio taj postotak duševno bolesnih u logorima; a priroda se – međutim – opet vratila u ravnotežu: u populaciji Njemačke je već nakon tridesetak godina bio isti postotak ljudi sa istim dijagnozama. Ljudsko meso i narav su jedan definiran bazen; ako tko naruši ravnotežu u njemu - mora znati da će sijati oluju.

Dakle, ako postotak duševnih smetnji raste preko petine – i to još u mladih; onda ne možemo nego smrznuti se od pomisli kakav je svijet koji dolazi iza nas.

Eto, zapravo – to sa kaskanjem – da se vratimo na kaskanje kroz povijest - nam je valjda od hiljadugodišnjeg sna, vele da se teško probuditi iz rem-faze, nemamo tradicije u upravljanju, osjećaja za opći interes, nemamo ništa – a što ćemo i imati kad za to mora proći trista godina a ne trideset, nije država stolac pa da ga skucaš u jedno popodne, izbušiš rupe i zalijepiš ljepilom. I jedino što je još ostalo, ostala je mržnja, žene su poostavljale divlje muževe kojima su za sve nevolje - svi drugi krivi, ostali su samo krediti kao da ih je netko puškama u banke tjerao; ostali su još samo dugovi, bijes i tuđa nevolja kao razlog za veselje – pa da li to može biti dobar put u budućnost u svijetu koji okružuje mladog čovjeka?

- - - -

Pitamo se i ne nalazimo odgovora, jesmo li krivo odgojili djecu da, čak i kada zašmrču, misle na druge oko sebe i tako ih pomalo osakatili u svijetu u kojemu je sebičnost vrlina; jesmo li i sami pred onim ratom trebali uteći van - baš kao što ni oni sami ne žele, a mogu - ne radi imetka, nego radi nekog osjećaja pripadnosti koji baš ničemu ne služi osim iluziji sigurnosti; je li ispravno ugledati u njihovim očima isto ono što smo osjećali i sami: da nam nikakva mržnja niti bijes ne mogu ništa. Ne mogu, možda - ali je glupo potrošiti vrijeme i energiju na nešto što se negdje drugdje podrazumijeva. Jer, ako moj osjećaj da je dobro - funkcionra za mene, koliko je tog mojeg, zapravo nametnutog osjećaja u njima - a da se radi tek o imaginaciji, ne i činjenicama?

Na koncu, koliko smo bogatstva, reda, sklada iz svijeta i prirode - oteli, prisvojili i uništili za ove koji dolaze - a da to uopće pojma nemamo? Pa samo, kada pogledamo djecu pomislimo da smo nekakvi heroji, a u stvari - tek smo produljivali sebe da izbjegnemo besmisao, a njih doveli na daleko lošije mjesto nego li su ga nama ostavili naši starci? I što je još važnije - taj osjećaj za ostanak, pripadnost, bliskost sa zajednicom; kao da ga nisu usadili u nas, kao da je oduvijek bio tu. Kao da nismo mogli otići radi nas samih, a ne jer smo nekome drugome bilo što dugovali?

- - - -

Tko zna na koncu - treba li pripremiti Molotovljeve i plinske boce da se nađu onome tko voli; a ja, adio Marinko, odo“ u penziju - reko bi legendarni Đuro u onom Prpićevom i Matišićevom genijalnom filmu o posljednjem ratu; to su ljudi iz kamena, znaju oni najbolje o svemu tome. I tu ću se, jer sam ipak ljubavolog u krvi, na koncu vratiti na najbolnije i najljepše mjesto u tom filmu, kako su to samo autori majstorski pogodili: onaj lik što ima ženu koju voli i koja voli njega, glumi ga Gregurević koji je stigao u lijesu i skriva se da njegova Maca dobije njemačku penziju, on – koji bi zasluženo mogao ljubiti i uživati u životu konačno kao čovjek - on umire, a dok gine - spašava selo od četnika iskačući iz grobova dok ovi bježe jer misle da je vampir. Tako postaje heroj: heroji su, to smo već naučili, jedino oni ljudi koji čine ono što istinski ne žele.

Nasupot tome - njegov pajdo Marinko, glumi ga Vidović - kome je Udba odavna ukrala sve što je volio pa na kraju i ženu - on ostaje živ, zapravo poluživ i takav tumara svijetom pa i linijom fronta, više ga ni metak neće; ne zna čovjek da li živi sa živima ili sa mrtvima, a nema za koga više ni živjeti, sada mu je i Cinco preminuo – pa sa mrtvima pjeva rere i gange u brdu, na granici sna i jave; tamo gdje više nije važno čiji si ni tko je u sedlu ovdje dolje – nego samo da se čuje pjesma što odzvanja u stijenama kao bura. Pokojni Papić kao da je tim filmom zatvorio krug; od cupkanja bez glasa i zlokobnog odjeka vjetra i prašnih opanaka u Lisicama, do ovih grlenih pjesama na koncu stoljeća: uvijek kao znaka sistema „naši i njihovi“ koji traži da se držiš kola koje se pleše – ili nestaneš. Baš kao što su u krajevima o kojima govorimo nestala čitava sela.

Bože, kakvi filmovi, kakve strašne i realistične scene; najstrašnije je to što uopće nismo više daleko od toga da sve to postane stvarnost; da zapjevamo sa mrtvima kao sa živima, jer živih ili neće biti, ili neće biti onih među njima koji bi s nama išta pjevali, a još manje plesali u kolu.

- - - -

Sasvim ste u pravu ako vam je ovo loš, predugačak i jednostavno besmislen tekst u kojemu asocijacije pretežu nad argumentacijama. Sama činjenica da vam priznajem kako ste u tom slučaju u pravu, odriče nam bilo što po čemu bismo se mogli smatrati svojima. Možda smo čak negdje, jednom, davno u šumi, mogli štititi leđa jedni drugima, dok su geleri padali po krošnjama kao led; činjenica da su nas nagovorili na to da možda ubijamo zajedno - ne daje nam pravo smatrati takvo što dobrim. Dapače, izgleda samo da smo imali sreće, pa od toga sada pravimo smisao i dajemo toj stvari na značaju.

Zato, od srca vam niže poklanjam kratak sadržaj ove papazjanije, ako vam se na sreću ne da čitati. Sve što sam želio reći - to su Krsto i Mate već odavna snimili.

- - - -

Možemo:

"Unuk dotrči u sobu i vikne baki Maci:

- Bako, bako, vidija san dida Cincu, penje se po zidu k'a Betmen!

Baka zarida pa se - gubeći svijest - sruši na krevet, držeći u ruci suzama natopljen telegram iz Njemačke kojim je izvješćuju o Cincovoj smrti.

Sin ljutito odgurne maloga, svoga sina, potrčavši prihvatiti slomljenu majku, pa ovome usput ljutito procijedi kroza zube nešto kao iš ili mrš."

17.04.2023. u 06:32 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 14.04.2023.

Davni dani negdje duboko u računalu

Kopam po starim fotografijama, pa me prene jedna davna - sada već otprije kakvih gotovo dvadesetak godina. Radi se o rođendanu kćeri koja je od brata starija čitavih osam godina, tako nam je dragi Bog dao. U tih osam godina njihova odrastanja, što ova fotografija neoborivo dokazuje, svijet se promijenio i okrenuo naglavačke.

Sjećam se kada smo doselili u naš grad; bila je Olimpijada u Atlanti; djeca su još na parkiralištima razapinjala mreže od krumpira kao mreže za tenis i igrala spužvastim lopticama kao Ivanišević i Prpić; bilo mi je tako milo pri srcu vidjeti da to rade i čekati da se isparkiram dok odvežu mrežu s mog branika.

To je zapravo polako već bila generacija moje kćeri, posljednja generacija koja se igrala po travnjacima, odnosila iz kuće dekice i lutke i lopte, igrala se skrivača, lovice i graničara.

U međuvremenu, kada se rodio sin, stasale su generacije kompjuteraša rođenih s mobitelima u rukama. Ova fotografija to najbolje dokazuje. Na njenom rođendanu, dok stariji imaju dvanaestak godina i trebali bi biti u najvećem naponu i snazi što se igre tiče, između nogu provukli su im se ovi od četiri godine. Jedan jedini ovdje prisutan od potonjih - u lijevoj ruci drži sendvič (jer valja iskoristiti dan kada se jedu sendviči s majonezom, takvi se ne prave svaki dan); drugom rukom upravlja mišem kojim se igra nekakav Super Mario. Svi ovi oko njega, dvanaestogodišnjaci, pokušavali su i pokušavali valjda satima, možda su prešli dvije ili tri razine; gazda je međutim jednom rukom došao do kraja – oni protiv njega nisu imali šanse.

Mogli su jedino otvorenih usta, ovako kao ovdje na slici (naravno, zabijelio sam lica, razumijete me? to je sada moderno) promatrati kako se to radi; oni u rukama i nogama imaju memorirano nešto drugo, ali ne pokrete mišem.

Pametniji i učeni ljudi, puno mudriji od mene - iz toga će zaključiti štošta i to argumentirati; ja ću samo reći kako sam već sutradan odlučio utovariti moje dvoje u auto i odvesti ih nekuda u prirodu, na hodanje, loptanje, igranje, u slobodu.

I tako sam činio, godinama, dok se dalo i dok me nisu otpilili. Ali sada svaki sa svojim društvom odlazi nekud van; na hakl, na izlet, na bicikliranje, pa si nekako mislim; nije baš sve što sam radio bilo toliko loše.

O tome posredno govori i ova druga slika. Ljudi su negdje blizu, možda još u domu u krevetu, ili leže na vrećama tu dolje, na travi, ali znate već mene, nisam išao sam, to sigurno, pa hvatam što se uhvatiti dade. Triglavska jezera, moj najljepši izlet u planine do sada.

14.04.2023. u 08:38 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 11.04.2023.

Objektivizacija

Posljednjih sam se dana u nekoliko navrata susreo s tvrdnjama o tome kako poziciju žene u društvu valja - deobjektivizirati. Malo je to, po mome skromnom mišljenju - ipak nespretan termin, ali kontekst u kojemu su tvrdnje izrečene lako je razumjeti. Naime, vjerujem da je svima jasno; žele nam reći reći kako muškarci moraju prestati ženu doživljavati kao svoj objekt.

Potpuno se slažem s tom tvrdnjom; tko se dobronamjeran s time ne bi složio.

Međutim, ima tu jedan mali štiklec, kao i obično. On se zapravo sastoji u tome da mi ljudi i inače jedni druge ne doživljavamo baš na neki drugi način - do li kao objekte. Ono što nas povezuje, što jedne tjera prema drugima i što čini osnovno tkivo društva, to i jest ta famozna „objektivizacija“ čovjeka. Ona niti nije ništa drugo do li obično, dobro poznato otuđenje; čovjek, pojedinac, bližnji pored nas - ne doživljava nas i ne treba kao sebi ravnog pojedinca – nego je s nama isključivo iz nekog interesa.

Povijest odnosa u društvu tako uistinu – u najžalosnijoj većini slučajeva nije ništa drugo do li povijest nadjačavanja, povijest moći i povijest interesa.

Poslodavac i radnik. Ta tko bi proveo pet minuta u radnom procesu, ugrožavajući najvrednije što ima – da ne mora? Ljudi jedni na druge troše svoje vrijeme, kapital, a bome i radnu snagu – jer moraju; tako postaju jedni drugima obični objekti radnje, suum quique tribuere (kako veli glasovita izreka u kojoj se taj aspekt ljudske prirode ne sagledava). Kapitalisti preko svojih objekata oplođuju kapital, najamnici preko svojih objekata radom dolaze do cijene koja im je potrebna za život.

Potomci i preci. Mladi, najmlađi pogotovo – ne umiju preživjeti bez pomoći i skrbi starijih; stariji u mladima – pogotovo „svojim“ mladima, svojoj krvi i mesu – vide produžetak sebe, društvenu promociju i zaslugu, posao kojeg treba obaviti. Tako rade svi, pa ću i ja: imat ću dijete; ono što me k tome gura snažno je i veliko. Naravno da jest, to je ideja da sam sebe mogu nastaviti i produljiti u trajanju.

Žene i muževi: goli interes. Muškarci kod žena prvenstveno u fokus stavljaju jedan sasvim ograničen dio njihova tijela – njihova požuda vodi ih kroz život kao svijeća; pažnja i interes žena daleko su više raspršeni po pojedinostima (potomstvo, sigurnost, novac, status) ali u osnovi – sve je to isto. Svima su nam namjere zapravo nečiste i zadnje: jedni smo s drugima radi koristi; tako jedni drugima postajemo goli objekti radnje i sredstva postizanja zacrtanih ciljeva. Kada bismo doista, spoznavajući svoje motive – voljeli ono drugo kako tvrdimo – najvjerojatnije bismo ga, samo da ga spasimo tmine koja ga čeka – odaslali od sebe.

Države, zajednice, udruge, savezi? Ma dajte, nemojte. Treba li tu išta uopće objašnjavati – a da ne dođemo u isti čas do zaključka kako smo jedni drugima obični objekti radnje – kao pojedinci, grupe, plemena, narodi – politički i povijesni?

Prijateljstvo? Netko je, ne znam više tko, jednom u povijesti kazao kako je prijateljstvo možda i najčišći odnos dvoje ljudi; lišen gotovo u cijelosti interesa i sagledavanja onog drugoga s pozicije moći i ostvarenja svojih ciljeva. Samo, koliko takvih prijateljstava uz današnje doba imamo? Uostalom, ako i postoji nekakav cilj, nešto čemu treba težiti – to onda upravo i može biti prijateljstvo; odnosno lišen koristi i okrenut tome da nas netko prihvati onakvima kakvi doista jesmo – i obrnuto.

- - - - -

Zato, kada pričamo o objektivizaciji ili otuđenju čovjeka, onda – ako govorimo s pozicije suvremenih žena – nije sasvim u redu ne vidjeti na kakvom one sada stoje raskrižju; možda i najvažnijem u povijesti ove civilizacije.

Ako tek želimo nastaviti preuzeti obrazac – onda moramo znati da su žene pametne; njima treba malo vremena da uoče što valja i funkcionira a što ne; one će u dvije generacije od muškaraca iz povijesti, nakon tisućljeća i generacija tlačenja, nipodaštavanja, drugotnosti i objektivizacije – preuzeti ono najgore, najsnažnije i najučinkovitije. Sav mrak tisuća naraštaja, sav očaj ostavljenih, prezrenih, prevarenih, ubijenih, premlaćenih i silovanih žena – osvetit će bijes, mržnja i objektivizacija ovih danas. Muškarci će im u tili čas postati i ostati objekti radnje i sredstvo dolaska do cilja. U tom prljavom poslu objektivizacije one će samo postati bolje i vještije nego što smo mi ikada bili.

Ono drugo, ono važno i sudbinsko – također se krije u ženama; izgleda samo u njima. Ako itko (jer evo, mi muškarci pokušavamo takvo što s vremena na vrijeme - već stoljećima, pa vidite i sami kako nam ide) one mogu uzeti zublju dobrote i taj tračak svjetla pronijeti u sutrašnjicu; ali samo i jedino tako da objektivizaciju čovjeka dokinu za sve i za svagda; bez obzira o tome radilo se o ženi ili muškarcu. U ženama tako leži pohranjen recept za spas roda.

Spas od čega, pitate? Pa, ako je vama dobro, to ne znači da stvari uopće idu dobro. Ili vas u to moram uvjeravati? Da ljudskoj vrsti, zajedno sa ovim predivnim planetom prijete velike nevolje; da poredak koji vlada te nevolje zanemaruje – ako ih već ne skriva, i ima neke svoje planove koji se očito temelje ponajviše na – pristojno rečeno - objektivizaciji većine. Možda je čak i nepristojno zvati sve nas većinom; više bih rekao – sućanstvom roda.

Jer, tek kada u drugome prestanemo gledati sredstvo i izvor problema, možda ćemo moći shvatiti da je taj koncept individualnosti promašen put koji nas je odveo u ovu slijepu ulicu. Ja umire tamo gdje najjače živi; baš nitko ne može poreći da stvari sa ovim rodom uglavnom i ponajviše u posljednje vrijeme idu, sofisticirano bismo rekli – vrit. Sve alternative koje smo – neke čak i iskreno i predano – pokušavali primijeniti; s njima je stajalo još i gore.

Inače ćemo baš u ove dane, kada se Boga spominje više no inače i u onom najznačajnijem smislu za čovjeka – zašto uopće imamo Boga – mi koji tako osjećamo (a čovjekovo ponašanje ponajviše određuju osjećaji, ma što mi drugo mislili); ako već ne možemo dokučiti zašto bi on imao nas – morati barem jednom ali snažno podnijeti misao o tome kako unutar ljudskoga roda ne postoji snaga koja bi ga iz ove očite propasti izvukla na pravi put.

Jer, ne zaboravite: granice rasta poklapaju se sa „Granicama rasta“ – ma koliko mi željeli da bude drugačije. Možda zato što ne možemo prihvatiti da pored svih neuspjelih alternativa koje su istrošene u posljednjih sto ili stoipedeset godina – nužno moramo smisliti nešto drugo od ovoga što i dalje uporno upražnjavamo. A možda i samo zato - što uopće ne možemo prihvatiti ništa osim sebe samih.

Ili, sebe sama.

11.04.2023. u 08:14 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 08.04.2023.

Tjedan

Čitav tjedan držim se odlično; zvjeram naokolo poput kakva bezbrižna pseta što lunja ulicama i idem za svojim poslom. Pisati o Uskrsu, o Bogu, o svemu tome – čini mi se nepriličnim, zato što nemam baš puno za reći – osim da moramo izabrati – a kada nešto moramo, onda to nije isto kao i kada nešto želimo. Prije ili kasnije, život nas na to natjera: da upregnemo svoje emocije tamo gdje će nam izgledati da smo upregnuli svoj um – i da odlučimo u što ćemo upregnuti svoje nade. Zato o tome želim govoriti malo ili ništa. Osim ovoga - vjerovati, a ne vjerovati u Uskrs, to nema smisla – barem to tako meni izgleda: Uskrs je sukus ove priče.

U petak me iz letargije poslovično pretrgnu ribe i lignje – meni često malo ili nimalo smislene navike kojih se Najdraža drži; pomislim uvijek – naravno, a tko to ne pomisli – čemu sve to; nismo li mogli kao ljudi ispeći tri jaja i zatrpati ih dobrom salatom od raznovrsnih trava? Pa onda uvečer namažem Njen prošlogodišnji pekmez od šljiva na komad starog kruha i pođem gledati zvijezde u noći; sve što čujem je moje strpljivo žvakanje i pokoji ćuh vjetra u grmlju, krošnjama i travi. I vjerno, šutke ostavim se mesa još negdje vikend prije svega toga; ni ne pomislim na njega - kao da mi je već sada pomalo višak.

I eto - subota, desi se da uvijek dođe subota: subota poslijepodne je ta u kojoj se čovjek raspadne – da bi se sagradio iznova; barem se meni tako dešava, a vi po svome. Baš kao ova, subota s najavom kiše – subota uvečer, u kojoj se misli ne mogu odagnati kakvim lutanjem pustopoljinama, već upravo suprotno: privući gledanjem kroz prozor, u vrt, u grane procvjetale trešnje i oblake što tmurni i užurbani jure u noć.

Subotnje predvečerje je uvijek izdajnički tiho i ispražnjeno od svega; nitko ne zove, ne šalje poruke niti čestitke, ne dolazi niti prolazi; sve je to pohranjeno za nedjelju pa čeka kao lavina iza noći da nas zatrpa i osvijetli u jutro. Njene su pogače međutim - u subotu uvečer već ispečene, pa čitava kuća miriše po njima, brižljivo spremljenim i pohranjenim za one što dolaze – i za nas dvoje. Ona sada već leži na boku sklopljenih očiju; diše teško i polako; vjerojatno je već pala u san; izmorena i pomirena sa svim – meni teško shvatljivim opasnostima koje su prijetile: da se tijesto neće dići, da je prehladno, ili pretoplo, da su jaja loša, ili kvasac nije valjao – i sve su to bile preteške bitke kojima ja nisam prisustvovao nego sam iz daleka mislio o njima, lutajući sam ili s prijateljem šutke, blatnim šumarcima, gušticima i livadama u daljini – s nadom da će stići tren u kojemu ću čista srca smjeti ući u taj mali raj. Tri ili četiri skuhana jaja – vidim - hlade se u nekom lončiću; svi oni za koja su se jaja kuhala prošlih godina i desetljeća sada kuhaju svoja jaja i bojaju ih s nekim drugim. Mi nismo stigli, ili nismo htjeli, ili smo smatrali besmislenim da za nas dvoje bojamo jaja; umjetne boje nam ne znače ništa; kore od luka odavna smo lakomisleno pobacali; moja ideja s travom u loncu nije prihvaćena. Sve je to sada iza nas – ova jaja pojest ćemo vjerujatno sutra za doručak i večeru sasvim neobojana, takva kakva jesu – i takva će biti najslađa. Usred, ili nakon toga svega – tih pogača, jaja, truda – na moje pitanje „kako da pomognem“ rečeno je „ma, samo ti prošetaj malo“ - ja sam eto blatan, izgubljen i bez riječi banuo sada u Njen pogled, da u njemu prebivam i budem jedna od posljednjih stvari koje će u njega ući nakon što mi sa smiješkom dobaci „hej“ i sklopi oči.

Subota me uvijek privede, smjerno i pokorno; pokazujući meni osobno sav besmisao trajanja, ako ne budem vjerovao, nadao se i htio. Svoje sumnnje, nevjere i bjesove davno sam već ostavio u neverama što su zaboravljene. Sjedim bos na kauču; cipele sam izuo još u garaži, ostavljajući platnenu torbu s koprivama, radičem i medvjeđim lukom da visi na guvernalu bicikla; zamalo sam pri tome udario glavom u patku koja visi u kutu na nekoj staroj, već pomalo hrđavoj kuki iz stropa i cijedi se već od petka u posudu ispod nje, namazana začinima – čekajući da je se sutra ujutro polako ispeče. Patku ćemo peći mi i izrezati mi – da te komade u najvećem dijelu pojedu oni koji će u žurbi svraćati (jer je sigurno pametnije da dva slobodna dana provedu negdje u društvu, vani, u žurbi); nama će ostati miris, nešto masnih mlinaca i pokoja kost da je s veseljem ogolimo. I gomile salate koju ćemo navečer, kada sve bude gotovo - nabadati iz iste zdjele gledajući se u tišini u oči i hraneći jedno drugo.

Mislim o svemu tome u subotu predvečer na kauču; kosa mi je vlažna; smrdim kao pseto od vlage, šume i dugog hodanja; moram se poći otuširati dok se ne probudi; mislim o svim tim jelima i o onome o čemu u vezi s njima mislim inače kada je obilje u pitanju: o tome što će i kako jesti ljudi koji nemaju, koje pritišću bolesti, rat, usamljenost, nesloboda i nevolje sve vrste. Usred svega primjećujem kako je sve postalo toliko tiho - da bi opet, samo da mu se to čini smislenim i potrebnim – na trešnju u vrtu mogao sletjeti onaj sokol; kako je to učinio u proljeće prije tri godine, kada su zamrli zvuci civilizacije i kada su sokoli u preduskršnje doba slijetali na stabla među našim kućama – jer su ih smatrali dobrim za bivanje na njihovim granama. Subota će nas prožeti i odvesti u tihu noć koju će možda odjednom ispuniti kaplje kiše; dok se Ona probudi ja ću skuhati neke tople žgance i usuti u njih poskrivećki žlicu masti, da ih pojedemo – dio sa sjeckanim zelenjem, dio s onim Njenim pekmezom s početka priče, koji će nam donijeti bogatstvo one sada već davne rujanske noći kada smo ga zajedno kuhali.

Hm, zajedno; ja sam sjedio i povremeno promiješao masu u loncu - i prije toga samljeo šljive na mašini - a na koncu zatvarao tegle dok su još bile vruće, da ispod poklopca ne uđe zrak. Sada mi se čini da sam baš u tom nekom času znao kako će nas sve to nagraditi u ovo predvečerje ovom tišinom i mirom.

Jela nisu važna. Ni bojanje nije važno. Riječi, one su jako, jako važne, ali oko nas ih ima toliko da postaju nevažne. I kupovanje, imanje ili nemanje; sve je to potpuno nevažno. Važno je da razumijem kako je to sve sa onime do čega neki čovjek drži – njegov važan i poseban jezik kojim nam nastoji govoriti što bi umio dati drugome – i da se to trudim razumjeti.

I pomoliti se, konačno, za to da baš svi drugi koji to traže - pronađu barem nešto od svega što sam ovdje napisao.

08.04.2023. u 18:44 • 18 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 05.04.2023.

Ladice

Primijetio sam kako ljudi posljednjih dana u nečemu što nazivamo javni prostor - valjda pomalo gubeći živce pod općom presijom na izjašnjavanje - imaju potrebu podlegnuti prozivanju i pod takvim pritiskom prikloniti se tom načinu komunikacije. Vele, evo, kada se već traži da se netko izjasni, ja spadam u te i te. Ili, ja sam glasao za ove ili one; u stvari - hajde reci za koga si glasao - vikat će u pravilu prvi onaj tko baš nikada neće priznati što je sam učinio. Ili još češće, uopće nije učinio. I tako onda ispasti pametniji od drugih. Barem u svojim očima.

No, misliti da si bolji od drugih, to smo već odavna naučili, mjesto je na kome počinje veliko zlo. To ne velim ja, to veli jedan skromni nobelovac, Brodski. Prošao je sve i sva po tom pitanju; mislim da mu možemo vjerovati – barem ima iskustva sa onima koji su ga tjerali na izjašnjavanje.

Kao da su stigla posljednja vremena; a u posljednjim vremenima najbolje je biti u grupama; nikada sam; sam si slab i na vjetrometini, bez ikakve zaštite.

Zato mogu razumjeti iskrenost i odlučnost u nekom jasnom i glasnom opredjeljivanju koje je na ovakav način potaknuto: i meni u trenutku dođe viknuti nešto na glas, nešto o političkom opredjeljenju - kada recimo vidim sirotinju koja stradava; ali tako samo potičemo zlurad osmijeh na licu onih kojima je tuđa nevolja draža od mnogočega, ili čak najdraža – i ništa drugo. Jer, kada vidim isti takav osmijeh na licima onih na drugoj strani, onda u sljedećem času već poželim biti netko sasvim drugi - i u tome je sva filozofija politike; u zluradosti i onome lošemu; u tome da politika vođena samo emocijama u pravilu ne vodi prema dobromu.

Tada se uvijek sjetim jedne davne izreke čini mi se Havela, ili možda nekoga drugoga – ne sjećam se točno, ali nije niti važno – kada je u pitanju socijalna pravda, nema većeg ljevičara od mene; kada je u pitanju kolonijalna pljačka, nema većeg desničara. Ili Shaw: tko u mladosti nije radikal, taj nema srca; tko u starosti nije konzervativac – taj nema razuma. Baš svakome, samo da je dati dva mandata – napravit će od države džamahiriju; na svoju stranu. U prvom mandatu imat će još nekih obzira; u drugom sve ograde padaju – ne govore li nam o tome upravo svi primjeri vlasti u ovoj zemlji u proteklih tridesetak godina?

- - - - - -

Ljudi nisu „što“, ljudi su „tko“. Glavna stvar u čitavoj toj priči, barem se meni tako čini, jest upravo to - ili bi tome barem trebali težiti; to valja reći onima što prozivaju druge ljude da se sami strpaju u ladice. Pozivanje na izjašnjavanje stara je metoda kojom su se služili simpatični mladići iz područja brojčane nadmoći - a bilo ih je ovdje koliko želiš; priznaj - pa će te revolucija možda pogladiti po glavi. Pardon – narod; takvi su svoje metode uvijek skrivali iza naroda, pa nešto radili i odluke donosili u njegovo ime.

Generalizacija je trpanje ljudi u ladice; to je oportunizam i prema logici i samome sebi i vodi najčešće u slijepu ulicu. Generalizacija je sjajna i izuzetno korisna metoda - znanstvenicima kada moraju djelovati hitno pa tamo gdje bi morali meandrirati – pa poći nekim ravnim putem na kojeg ih vodi nepogrešiv instinkt pronalazača; vrijedi konačno i kumicama na placu kada zamijete kako ljudi tri dana zaredom više kupuju kupus nego kelj; ali dalje od toga ne bi se u svakodnevnom životu i razmišljanju – moje je skromno mišljenje - trebalo služiti tim svetim gralom i prečicom svih radikala.

Ne treba trpati ljude u ladice, bolje je obrnuto - da ljudi isprazne čim više ladica i utrpaju u sebe njihov sadržaj. Doduše, niti to nije garancija baš previše dobrih stvari, ali sigurno dobrano isključuje strašnu mogućnost da se svijet mijenja na onaj strašan i poznat način - tako da mijenjamo druge.

Svijet možemo početi mijenjati na bolje jedino tako da počnemo od sebe. To je međutim - najteže, najodgovornije – ali jedino moguće ako nam je stvarno stalo do promjene, a ne do moći.

Ni to – to o mijenjanju - nisam smislio ja; niste valjda takvo što pomislili. Jer – „svi žele mijenjati ovaj svijet, ali nitko ne želi mijenjati sebe“ – napisao je davno još sam Lav Tolstoj.

05.04.2023. u 08:53 • 20 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 02.04.2023.

Kantocij

Više od četvrt stoljeća ne živim u svome rodnome gradu u kojemu se tek ovih mjeseci i godina razbuktalo pitanje odvoza otpada; barem polovicu toga vremena u gradu u kojem živim - otpad se prikuplja odvojeno. Da – i to je moguće; svaka zgrada iza svoj crni, plavi ili žuti kontejner a svaka kuća svoju crnu, plavu ili žutu kantu – i onda svakog ponedjeljka u mjesecu dolazi kamio pokupiti crne, a svakog prvog ponedjeljka u mjesecu – žute i plave kante i kontejnere. U posljednje vrijeme oko zgrada počeli su ukopavati podzemne spremnike za otpad – i koliko vidim, problema – ni izbliza velikih kao ovih u velegradu – baš i nema. Osim što negdje tamo, ne tako daleko, u šumi, skriveno od pogleda građana koji se voze obližnjom prometnicom prema velegradu – raste jedno još nama zasada neznano brdo smeća; nemamo o njemu pojma, pa nas se ne tiče. To je problem kojeg ćemo u nasljeđe namrijeti našim potomcima, iako ne treba sumnjati da ćemo u stvaranju otpada biti daleko uspješniji u malo vremena – puno manje nego li je planirano; to sigurno. No, to je već neka druga priča; neskromno držim kako ipak nisam među onima koji se baš nikada nisu trudili pričati nešto o njoj.

I tako, svakog prvog ponedjeljka u mjesecu – našim dijelom grada kruže dva kamiona; u jednog se isprazne žute, a u drugoga plave kante – za plastiku i papir. Godinama već, skoro desetljećima, naučili smo u kući odvajati te stvari i odnositi ih u dvorište u shodne kante; a ja – kakav već jesam, jer svakoj papazjaniji moram dati ime – počeo sam s godinama razmišljati o tome da se na taj način uobličilo i pojavilo razdoblje između dvaju prvih ponedjeljaka u mjesecu u kojima se odvoze kante s otpadom.

Godine, Zemlja i Sunce imaju svoje ekvinocije u kojima izravnavaju tminu i svjetlost što nas okružuju; n apolovici tih razdoblja svjetlo ili tmina doalze u svoj zenit tvoreći tako solsticije; tako sam i ja u svojoj ludoj glavi pomislio – da se lakše naviknemo na sve to - bit će možda od koristi dati ime tom važnom razdoblju naših života; tom razmaku između odvoza dviju kanti u kojemu valja nekada (primjerice kada je Božić, pa se nakupi ambalaže više nego u običnim mjesecima) ozbiljno ekonomizirati sa prostorom, pritiskati papirnatu i plastičnu ambalažu snagom mišića a ponekad i uma, rezati je i sabijati u što manji prostor.

I tako sam to vrijeme naših života, što ću – prozvao po kantama. Vrijeme između dviju punih kanti. Kantocij.

- - - - - -

Neka mi oprosti veliki mislilac na kojeg tako očito asocira ovaj pojam; ionako je on davno već smrtno ozbiljno od čitava ljudskog roda zatražio ni manje ni više nego - djeluj samo po onoj maksimi za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon. Doduše, poslije je dodao još nšeto, što sigurno nije manje važno: djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu.

Mora biti da je i sam Herr Immanuel nakon oduševljavajućeg otkrića kategoričkog imperativa uvidio kako bi bilo bolje da je šutio – do tada su ljudi zlo činili tek onako, usput; za preveliku zasićenost suvremenog doba hinjenom moralnošću i nametnutom pravednošću nesumnjivo je prilično kriv taj mračan izum kategoričkog imperativa; zastrašujući nalog da svako, baš svako naše ponašanje pretvaramo u opći recept; uzgred budi rečeno - vrlo ambiciozan pothvat za čovjeka što se čitav život nije odmakao dalje od posljednjih kuća nekog tamo siva i hladna Kraljevgrada.

Zahvaljujući tom smionom filozofskom izumu, važnijem od izuma vatre ili kotača – rekli bi zlobnici, otada ni u čemu pod ovim nebom, mi – moralno ispravni pojedinci, nezajažljivi u tkanju slike o vlastitoj nepogrešivosti – težeći grozničavo tome nebu zvjezdanome, ne umijemo vidjeti drugo do li zlosretnu težnju za određivanjem općeg pravila.

Pa samim time supsumiramo odmah i sasvim neskromnu i prilično zločestu spoznaju da smo bolji – ili, ako već ne to, onda barem da težimo biti bolji od ostalih, suditi im, prosuđivati, određivati što i kako, pokazujući ponosno na neki svoj uradak; evo, ovako!

Težinu tog puta očito je, velim, spoznao i sam veliki filozof, pronašavši negdje na sredini dionice – ovaj spomenuti snažan i uvjerljiv korektiv ljudskosti. Iz toga bismo možda mogli izvući i zaključak o tome kako život sam po sebi i ne treba shvaćati smrtno ozbiljno, tako da u svakom udahu tražimo vrlinu.

Dovoljna je očito i neka zlatna sredina, jer ljudskost nije zbroj nekolicine najboljih, već svih – i onih posustalih, slabih, prepuštenih, zaboravljenih, izgubljenih; onih koji ne da bi ikome mogli biti uzorom, već ih nitko odavna niti primijetio nije.

Ljudskost je – za mene – sigurno i prijemčivost prema najmanjima i njihovo jedino jamstvo radosti koje ih u nekom budućem, obećanom i teško spoznatljivom svijetu poput čudesna tobogana transformira u najveće.

- - - - - -

Posljednjeg vikenda u mjesecu, pred sam konac novoga kantocija, šutimo u mraku na verandi. Ona već zna, iznio sam kante dovoljno blizu vratima u dvorište; sada treba reći nešto o tome; poznaje me bolje nego ja sam, pa me pokušava podbosti omiljenom mi temom: kako bi tekao razgovor dvojice radnika lokalnog komunalnog poduzeća u samu zoru ponedjeljka koji prethodi smaku svijeta.

Ne dam se; odvraćam Joj da bi to bilo lako zamisliti. Predradnik bi upitao ima li smisla odvoziti plastiku i papir prije smaka svijeta – radije da se pođe na kavu, a radnika bi bez sumnje interesiralo – hoće li zbog toga dobiti kakav bonus na plaću i to odmah, prije nego li smak nastupi.

Zato odgovaram: meni sav odvoz otpada u posljednje vrijeme zapravo već pomalo izgleda kao dijalog predradnika i radnika komunalnog poduzeća prvog ponedjeljka u mjesecu – nakon smaka svijeta.

- - - - - - - -

Kalendari van nas i u nama; valja naviti unutarnji sat u organizmu i ravnati se po njima. Vrijeme mjerimo da bismo pokušali razumjeti što nam znači – a kada stignemo do konca, shvatit ćemo bez izuzetka kako uopće nije bilo važno koliko je bilo vremena u nama, nego koliko je bilo nas u tom vremenu. Prvi dani u mjesecu postali su, evo - odlučni u životima mnogih; recimo – zamišljam one koji kleče a i one koji im se protive kako u petak uvečer prije prvih subota u mjesecu sa strašću i smirenošću vojnika što polaze u odlučnu bitku - navijaju svoje satove, mobitele, podsjetnike, kreću ranije na spavanje; sutra je važan i velik dan; treba izići ranim jutrom na trgove svojih gradova.

Trebalo bi i tim razdobljima dati ime - ali, molim lijepo, bez mene; kada sve to vidim i čujem, čini mi se nekako da je najbolje zašutjeti.

Svatko ima svoje mjere, samo se one različito zovu. Baš sve nas tjeraju da po njima ravnamo svoje vrijeme, da bismo na koncu shvatili kako je upravo to vrijeme - isteklo.

02.04.2023. u 12:01 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>