Čitao sam prije nekog vremena o Martini Štefančić, djetetu koje je ubijeno u Borovu Selu za rata i okupacije - i nisam o tome da do danas nije bilo progona počinitelja tog nedjela - imao pojma – a to je moj grijeh, jer ne stignem zapravo – i nemam baš volje puno čitati portale. Pri tome, na žalost - daleko bi bitnije bilo da se pronađu i u ovome slučaju - osude počinitelji, nego da se po mrtvima imenuju parkovi (što je u odnosu na to dijete također u nekoj skupštini odbijeno), jer sirotinji koja je nagrabusila u ratu puno ne znače parkovi – a kada god dođe neka nevolja, pa tako i rat – prva će nagrabusiti sirotinja, bez obzira na naciju, vjeru ili boju kože.
No, kako da se smislen i efikasan progon obavi sa državnim odvjetništvom popunjenim po sistematizaciji u jednoj trećini i sa pasivnim dežurstvima od tri kune po satu – a nismo mogli ući u EU bez toga da potpuno promijenimo kazeni postupak i stavimo ga njima u nadležnost.
Svako dijete ubijeno u ratu poput pseta, zavređuje da se počinitelji i naredbodavci tog zla gone odavde do vječnosti; nisam sasvim upućen, ali pretpostavljam da je kao i kod merčepovaca i obitelji Zec - stvar i kod Martine u nekom drumskom razbojništvu, osobnoj koristi i krvarini.
Mi smo po tom pitanju - ako ćemo iskreno - kao država, pomećući pred svojim vratima, zaribali štogod se dalo. Prvo - namjernim mijenjanjem propisa o kaznenom postupku, da se stvori kaos u kojemu će počinitelji iscuriti kroz šake, kao da ga devedesetprve nije bilo dovoljno (nisu propis mijenjali četnici, nego Sabor, preuzimajući ga od SFRJ prilikom izbacivanja smrtne kazne kao mogućega razloga proceduralnih pogrešaka); zatim nevjerojatno širokim i nepreciznim definiranjem abolicije u intersu mirne reintegracije; a evo sada ćemo zaribati i treći put; razaranjem aparata progona - kao skupa ljudi koje si sa džepnim nožićima poslao sjeći šumu i tražiti krivce u slučaju male Martine, ili sa milijunima stranica spisa kao kod primjerice Todorića, što ne bi mogao izvještačiti ni Goldman i Sachs a ne pravnik i ekonomista u nekom zagušljivom uredu bez sunca u Gajevoj za niti dvije hiljade eura plaće; jer je sav "sport otiš'o na plaćene kanale" kako veli legendarna reklama (ne rade stručnjaci za čavle, bolja je lova kod Čede, Slokovićke i Franchescija ili u Bruxellesu nego u državnoj službi).
Dok je KOS - još kada su sjedili u Maksimirskoj i dok su ova spomenuta djeca bila živa - smišljao kako napakostiti - ne bi ovoliko uspio kako mi to sa svojom kadrovskom i svakom drugom politikom umijemo sami. I onda se netko čudi kada Ministarstvo vanjskih primjerice četiri godine ne obavijesti nikoga da je u Kongu promijenjen obiteljski propis, a oni prvi moraju znati tko potpisuje konvencije UN a tko ne i reagirati – ovako opet za sve moraju biti krivi neki treći koji uopće nikada nisu bili dio državnog aparata, pa kako bi oni uopće mogli išta namjerno propustiti ili učiniti?
- - - - -
Ne pišem ovaj tekst jer mi se o tome piše – nego jer bih volio da se o ovakvom čemu uopće nikada nije stiglo niti misliti, a kamo li pisati; dovoljno mi je muka sve to čega se ovaj tekst dotiče i gledati; obećavam – postavit ću već za dva dana drugi tekst; mislim da je prošao obećani moratorij na ljubav; sigurno je bolje kada piskaram o ljubavi, filozofiram ni o čemu; ovo sve mi je ionako preteško. Pišem kako mi misli padnu na pamet – a to je, znate već – pravo varivo od livadnih trava; bacam ih na papir; ovo nije argumentiran prilog za raspravu nego dojmovi jednog izgubljenog i obeshrabrenog lika na pragu starosti, koji se sve više pita: kuda nam je vrijeme pobjeglo? Nama, kao društvu, kao zajednici – onoj zajednici iz legendarne Kardeljeve teze.
Jer, jedini lijek kojeg zajednica može upotrijebiti u liječenju anomalija, jest dosljednost: ne odustajući od gledanja kroz prste nikome, pokazuje se da su svi koji krše zakon - jednaki.
Kardelj i zajednica? Da, da, čak i jedan drug Bevc na koncu, kada su ga pipci smrti već potpuno obuzimali, priznao je: sreću pojedincu ne može donijeti nikakav kolektiv, ni država, ni partija, niti itko drugi – nego on sam. Pazite, to on piše još dok je Tito živ, Kardelj je umro godinu i pol prije Tita; valjda mu je svega već bila puna kapa – pa veli, da napišem nešto za dušu. A da ne bude odmah eksplozivno, kao u Đide.
Zajednica ne gradi sreću, pravi i jedini smisao zajednice jest tek da razgrađuje nesreću. Sve ostalo - nisu zajednice nego lanci koji zvekeću oko naših vlastitih udova.
- - - - -
Da, da, jasno da vam se mršte lica i podižu bore na čelu od ovoga gore – to je znak da ste ispravno shvatili moj komplicirani tijek misli; u ovom dijelu bujice mislim na Možemo, to su oni od kojih se mnogima diže kosa na glavi – a svakim svojim glasom, dahom, pokretom potonji čine sve kako bi baš oni došli na vlast na sljedećim izborima. No, oni su crvena krpa; čak i kada trideset godina poslije odlaze na Adolfovac položiti vijenac na mjesto pogibije djeteta – krivi su za to. Naravno da ih možete optužiti zašto nisu položili vijenac na grob nekog ubijenog „našeg“ nego „njihovog“ djeteta (ja ću vam tu primijetiti: djeca su sigurno tek - ničija, mi eventualno možemo i smijemo postati njihovi, ali samo ako se jako, jako potrudimo); naravno da im možete spočitnuti da je njihov član trgovao djecom (ima i o tome tko će brinuti, pošaljite svoja ufanja gosponu Pernaru u Zambiju gdje željno čeka svjedočenje), ali što će to promijeniti: kao što su nakon dvijetisućite uzletjele crne vrane, a nakon dvijeijedanaeste iznikli šatori i odšrafljivale se plinske boce; nemojte sumnjati niti u to što dolazi za godinu ili dvije.
Uzalud je nadati se kako je iz dana u dan sve manje ljudi kojima još uvijek nije jasno da - što se više bude mrzilo "Možemo" i optuživalo ih čak i za nešto s čime zapravo nemaju veze - jer su u vrijeme događaja o kojima pričamo - ti ljudi imali možda deset godina i brisali sline po skloništima - umjesto za nesposobnost u upravljanju metropolom i kritici koje su dokazive - oni će biti bliže vlasti i taj trenutak je nezaustavljiv: više uopće nije toliko daleko, otuda eto i nervoze: godina-godinaipol.
Neki dan u birtiji jednog malog mjesta gazda – ako želite, možete mi vjerovati, vidio sam i čuo osobno - pojača televiziju radi prijenosa iz Sabora a govori Benčićka, pa se ovaj zajapureno, crvenih očiju dere da ga čuje pola grada: sve su to Srbi, treba ih pobiti; nema više nikakve ograde i niti obzira u njemu. Izgleda definitivno da će trebati još dosta vode proteći ispod mostova (i vjerojatno, kako stara izreka kaže – da pomremo mi koji smo rat živjeli i doživjeli) kako bismo postali normalni ljudi – taj rat, to je zapravo kuga od koje generacije propadaju; ljudi koji su radili probleme kadgod dođe na vlast netko tko im se ne sviđa - sada su već na kraju puta i sigurno se neće dvaput razmišljati da li da idu do kraja kao što su razmišljali kada su imali četrdeset ili pedeset.
Pogledajte djecu kako iza ugla sačekuju dugokose, pedere, Filipince i Nepalce – ili pogledajte komentare po portalima i fejsu – pa nisu mladi takvo što sami od sebe smislili. Naša djeca iz roditeljskih domova u stravično velikom broju na žalost - ne donose puno čega drugoga osim što dišu u mržnji, poruzi i nevolji; dovoljno je samo poslušati što o tome pričaju oni koji ih vide svaki dan; postali smo rezervat mržnje svake vrste i fele – a djeca su ogledalo svojih roditelja.
Ovih srednjih, najproduktivnijih, od trideset i četrdeset gotovo više niti nema – svi su vani, oni bi dobro živjeli i radili isti posao za veću plaću nego daju hrvatski poduzetnici. Ili, još gore: otišli su van jer ih ovdje razdiru nesigurnost, podobnost i mržnja u ljudima.
Pa nam se nameće vječno pitanje: kako naš čovjek funkcionira vani, a ovdje ne; kako su svi pokazatelji gospodarstva, depopulacije, disfunkcionalnosti ovdje prisutni i prisutniji nego drugdje, sve do Biskaja na zapad i Nordkappa na sjever? Jesmo li mi Hrvati baš toliko bolji od Hrvatske koliko smo umislili, ili je ona takva - jer ni ne može biti drugačija?
Jer je sustav vrijednosti, u se, na se i poda se - jedini mjerodavan?
Jer mladi kada odlaze - odlaze baš radi toga; radi sustava vrijednosti; onoga što plete fine niti života i ne gradi ga sistem, nego stanovništvo? Radi onoga zbog čega su jedni Danci ili Estonci ispred nas?
Pometanje pred svojim vratima, to je izgleda važno; najvažnije. Dok ispred naših vrata ne bude čisto, ne treba skretati pogled na tuđa. Zajednice su iluzija: što netko drugi ima sa mnom, osim interesa; pa zar je interes za zadovoljenjem vlastitih potreba - plemenitost?
I tako; kada Plenković konačno otplovi preko Alpa, slijedi nam grčki scenarij na naš način. Uvijek kaskamo bar deset godina, netko zloban pomislio bi da nije do države nego do naroda, kao da smo malko, da prostite, zaostali, teže shvaćamo.
- - - -
Lako je za incidente; odmahnut ćemo rukom i reći – ma to je bolest. Ali, smijemo li za bolest kriviti bolesnike? Ili su oni samo dio sante leda kojeg vidimo?
To što čine ovi glasni, grubi i mržnje prepuni klinci, možda nije na prvi pogled tako strašno ako pomislimo da ih nema puno – ali ima puno onih koji pate. Shvaćate li da živimo u zemlji u kojoj se za svako čini mi se sedmo ili osmo dijete prijavljuju neki psihički problemi (pa je pitanje koliko je tek onih koji time nisu obuhvaćeni – možda je u pitanju svako četvrto dijete, to su vam oni koji su povučeni i ne umiju biti dio čopora); u zemlji u kojoj se baš svakoga dana jedna mlada osoba pokuša ubiti?
A opet, čitam predivnu knjigu Vesne Krmpotić „Brdo iznad oblaka“; njeno strašno iskustvo umiranja djeteta od neizlječive bolesti potresno je do srži – ali i način na koji je izgradila svijet koji se pri tome razbio u krhotine; upravo ona navodi, pišući o fenomenu bolesti u poimanju zdravlja - primjer Hitlera koji je duševne bolesnike – ubijao. Toga se prvo sjetim kada netko onako olako, površno – veli za nekoga, ma pusti – to su „luđaci“; pa da, luđaci, kao da su luđaci krivi za bolest – tko je od bolesnih kriv za bolest?
No, Hitler je želio pročistiti krv naroda i pobio taj postotak duševno bolesnih u logorima; a priroda se – međutim – opet vratila u ravnotežu: u populaciji Njemačke je već nakon tridesetak godina bio isti postotak ljudi sa istim dijagnozama. Ljudsko meso i narav su jedan definiran bazen; ako tko naruši ravnotežu u njemu - mora znati da će sijati oluju.
Dakle, ako postotak duševnih smetnji raste preko petine – i to još u mladih; onda ne možemo nego smrznuti se od pomisli kakav je svijet koji dolazi iza nas.
Eto, zapravo – to sa kaskanjem – da se vratimo na kaskanje kroz povijest - nam je valjda od hiljadugodišnjeg sna, vele da se teško probuditi iz rem-faze, nemamo tradicije u upravljanju, osjećaja za opći interes, nemamo ništa – a što ćemo i imati kad za to mora proći trista godina a ne trideset, nije država stolac pa da ga skucaš u jedno popodne, izbušiš rupe i zalijepiš ljepilom. I jedino što je još ostalo, ostala je mržnja, žene su poostavljale divlje muževe kojima su za sve nevolje - svi drugi krivi, ostali su samo krediti kao da ih je netko puškama u banke tjerao; ostali su još samo dugovi, bijes i tuđa nevolja kao razlog za veselje – pa da li to može biti dobar put u budućnost u svijetu koji okružuje mladog čovjeka?
- - - -
Pitamo se i ne nalazimo odgovora, jesmo li krivo odgojili djecu da, čak i kada zašmrču, misle na druge oko sebe i tako ih pomalo osakatili u svijetu u kojemu je sebičnost vrlina; jesmo li i sami pred onim ratom trebali uteći van - baš kao što ni oni sami ne žele, a mogu - ne radi imetka, nego radi nekog osjećaja pripadnosti koji baš ničemu ne služi osim iluziji sigurnosti; je li ispravno ugledati u njihovim očima isto ono što smo osjećali i sami: da nam nikakva mržnja niti bijes ne mogu ništa. Ne mogu, možda - ali je glupo potrošiti vrijeme i energiju na nešto što se negdje drugdje podrazumijeva. Jer, ako moj osjećaj da je dobro - funkcionra za mene, koliko je tog mojeg, zapravo nametnutog osjećaja u njima - a da se radi tek o imaginaciji, ne i činjenicama?
Na koncu, koliko smo bogatstva, reda, sklada iz svijeta i prirode - oteli, prisvojili i uništili za ove koji dolaze - a da to uopće pojma nemamo? Pa samo, kada pogledamo djecu pomislimo da smo nekakvi heroji, a u stvari - tek smo produljivali sebe da izbjegnemo besmisao, a njih doveli na daleko lošije mjesto nego li su ga nama ostavili naši starci? I što je još važnije - taj osjećaj za ostanak, pripadnost, bliskost sa zajednicom; kao da ga nisu usadili u nas, kao da je oduvijek bio tu. Kao da nismo mogli otići radi nas samih, a ne jer smo nekome drugome bilo što dugovali?
- - - -
Tko zna na koncu - treba li pripremiti Molotovljeve i plinske boce da se nađu onome tko voli; a ja, adio Marinko, odo“ u penziju - reko bi legendarni Đuro u onom Prpićevom i Matišićevom genijalnom filmu o posljednjem ratu; to su ljudi iz kamena, znaju oni najbolje o svemu tome. I tu ću se, jer sam ipak ljubavolog u krvi, na koncu vratiti na najbolnije i najljepše mjesto u tom filmu, kako su to samo autori majstorski pogodili: onaj lik što ima ženu koju voli i koja voli njega, glumi ga Gregurević koji je stigao u lijesu i skriva se da njegova Maca dobije njemačku penziju, on – koji bi zasluženo mogao ljubiti i uživati u životu konačno kao čovjek - on umire, a dok gine - spašava selo od četnika iskačući iz grobova dok ovi bježe jer misle da je vampir. Tako postaje heroj: heroji su, to smo već naučili, jedino oni ljudi koji čine ono što istinski ne žele.
Nasupot tome - njegov pajdo Marinko, glumi ga Vidović - kome je Udba odavna ukrala sve što je volio pa na kraju i ženu - on ostaje živ, zapravo poluživ i takav tumara svijetom pa i linijom fronta, više ga ni metak neće; ne zna čovjek da li živi sa živima ili sa mrtvima, a nema za koga više ni živjeti, sada mu je i Cinco preminuo – pa sa mrtvima pjeva rere i gange u brdu, na granici sna i jave; tamo gdje više nije važno čiji si ni tko je u sedlu ovdje dolje – nego samo da se čuje pjesma što odzvanja u stijenama kao bura. Pokojni Papić kao da je tim filmom zatvorio krug; od cupkanja bez glasa i zlokobnog odjeka vjetra i prašnih opanaka u Lisicama, do ovih grlenih pjesama na koncu stoljeća: uvijek kao znaka sistema „naši i njihovi“ koji traži da se držiš kola koje se pleše – ili nestaneš. Baš kao što su u krajevima o kojima govorimo nestala čitava sela.
Bože, kakvi filmovi, kakve strašne i realistične scene; najstrašnije je to što uopće nismo više daleko od toga da sve to postane stvarnost; da zapjevamo sa mrtvima kao sa živima, jer živih ili neće biti, ili neće biti onih među njima koji bi s nama išta pjevali, a još manje plesali u kolu.
- - - -
Sasvim ste u pravu ako vam je ovo loš, predugačak i jednostavno besmislen tekst u kojemu asocijacije pretežu nad argumentacijama. Sama činjenica da vam priznajem kako ste u tom slučaju u pravu, odriče nam bilo što po čemu bismo se mogli smatrati svojima. Možda smo čak negdje, jednom, davno u šumi, mogli štititi leđa jedni drugima, dok su geleri padali po krošnjama kao led; činjenica da su nas nagovorili na to da možda ubijamo zajedno - ne daje nam pravo smatrati takvo što dobrim. Dapače, izgleda samo da smo imali sreće, pa od toga sada pravimo smisao i dajemo toj stvari na značaju.
Zato, od srca vam niže poklanjam kratak sadržaj ove papazjanije, ako vam se na sreću ne da čitati. Sve što sam želio reći - to su Krsto i Mate već odavna snimili.
- - - -
Možemo:
"Unuk dotrči u sobu i vikne baki Maci:
- Bako, bako, vidija san dida Cincu, penje se po zidu k'a Betmen!
Baka zarida pa se - gubeći svijest - sruši na krevet, držeći u ruci suzama natopljen telegram iz Njemačke kojim je izvješćuju o Cincovoj smrti.
Sin ljutito odgurne maloga, svoga sina, potrčavši prihvatiti slomljenu majku, pa ovome usput ljutito procijedi kroza zube nešto kao iš ili mrš."
Post je objavljen 17.04.2023. u 06:32 sati.