Glavni junaci ove priče njih su dvoje – a i kako bi to drugačije moglo biti; šeću nekim starim, zaboravljenim mulom; radi se o zaljevu što je duboko ušao u tkivo stare Europe, negdje između Umaga i Venecije; oko njih je tiha i pusta laguna – kilometri pijeska, neba i mora; žuto i plavo, plavo i žuto. Još zapravo nije niti odlučeno koliko su stari: nekada nam se učini kako su se tek upoznali, a nekada da su već na koncu pedesetih pa im sijede već vijore na toplom proljetnom vjetru (ili su im od svjetla, soli i vjetra kose toliko posvijetlile pa tek izgledaju kao sijede?); nakon mjesec dana – ili nakon gotovo pola stoljeća zajedno, još se uvijek upoznaju i istražuju; još uvijek u njima i oko njih ima nečega što valja otkriti i učiniti.
Mi nismo nepristojni, ili to tek ne želimo biti - ali smo znatiželjni; zagledat ćemo im se u lica kako bismo mogli naslutiti ima li među njima nerazumijevanja, tjeskobe ili čak dosade - pa kada ugledamo njihove ruke što se čvrsto stežu, pomislit ćemo odrešito kako je sasvim jasno da nema. Moguće da je ovo tek prvi dan nakon noći koju su čitavu proveli zajedno, u nekom zagušljivom i pregrijanom vlaku što ih je dovezao s kontinenta; vidjeli su jedno drugo kako izgledaju kada nisu lijepi, uređeni, kada nisu posvećeni detaljima svoga izgleda; proveli su baš čitav jedan dan i noć zajedno – i sada točno znadu kakvi su. Primirimo li se pored njih, pa osluhnemo vjetar, valove i njihov šapat, možda ćemo i mi uvidjeti to isto.
Za njih, a onda - što je vjerojatno mnogo važnije - i za sebe.
Moguće je tako da je između njih danas zapravo zasjeo dan u kojemu će jedno upoznati drugo za čitav život, ma koliko god da ga je pred njima: jer kada se nalaziš samo nakratko, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš dane – ili barem jedan jedini ali čitav, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra, dok vani caruju pljuskovi koje kratite vođenjem ljubavi, ili vođenjem ljubavi dozivate pljuskove, kako vam drago – tada ste konačno jedno pred drugim onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – i tada doista možete smatrati da ste nekoga upoznali, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.
Svejedno je zapravo koliko su stari – za ovu je priču to potpuno svejedno; ljudi se mogu snažno voljeti i nakon nekoliko minuta ili nekoliko desetljeća – to je nešto o čemu ne odlučuju baš sasvim – često baš nimalo; potpuno je svejedno koliko godina imaju: ovlaš im se dodiruju ruke dok kreću prema kraju tog pravokutnog mula, noseći na leđima ruksake a u rukama posljednje gutljaje vode u flaši. Na kraju - naći će put ni u što; sjeverna strana mula ograđena je visokim i debelim zidom preko kojega huči snažan vjetar s mora, pa će se ona, umorna od hodanja i puta – nasloniti na kamen što je izbočen iz zida, točno toliko i tako da na njega može sjesti i okrenuti još malo od kopna, da ih nitko ne vidi – prema moru. On će dotle sa svoga vrata skinuti buh koji ga je štitio od vjetra, da ga oslobodi njenim sve duljim i snažnijim poljupcima.
Buh – znate već što je to buh; to je onaj tuljac od tkanine, dugačak i tanak; može ga se presaviti uzduž tako da postane malo jači – od dva ili tri sloja tkanine, pa ga staviti na pregib vrata, ili na čelo i uši, da štiti od vjetra; sjajan je za ovakve dane u kojima je pretoplo nositi kapu a prehladno za biti bez ičega.
Dok jednom rukom sprema buh u džep jakne, drugu je već ispružio među njena bedra. Njene se ruke spajaju oko njegovih leđa, točno toliko da joj poljupci dosižu do njegova vrata, toplog i mirisnog od tek skinute tkanine. Ruka mu je pobjegla već daleko iznad njena koljena, sada je tamo odakle je više neće biti moguće vratiti ukoliko ode još samo centimetar dalje i više; i doista: polako ali sigurno, njegova ruka penje se i diže, svlači s dna njena trbuha meke čarape i gaćice, pa ih spušta pomalo već na bedra ispod šuštave i široke suknje.
Njeno ubrzano disanje u njegovom uhu govori mu da ga ništa više neće zaustaviti na tom putu; no već u sljedećoj sekundi začuje njen tihi „nemoj, bit ću mokra, ne mogu naokolo hodati mokra, molim te, prehladit ću se“. No, ruka je već otišla predaleko, sada je kasno: on joj sigurno odvraća da neće i da će sve biti u redu; drugom rukom hvata onu tkaninu iz džepa i uvlači je među njene noge, pa stavlja tamo gdje je najmekše, najtamnije i najljepše
Nekoliko pokreta - i njeno disanje se više ne može izmjeriti; teško se može razaznati udisaje i izdisaje od šumova iz njenih nosnica i grla; ispušta jedva čujan ali dubok glas u njegovo uho.
Rukom okreće tkaninu pa je meko i sigurno prislanja na nju, potom je briše i navlači je ponovno kao da ničega nije bilo. Ona ne skida ruke s njega; dobro znade svaki njegov pokret, a ne vidi ništa – jer odavna već ima zatvorene oči dok izdiše u njega.
Upravo zbog ovoga trenutka, oni niti sami ne znaju jesu li se tek sada upoznali, ili su se sreli nakon godina i desetljeća zajedničkog puta: čas u kojemu ona dosiže vrhunac – ili će ga kasnije, negdje u sobi, ili nekom parku doseći on – baš kao i kada su imali samo tek koji zajednički dan iza sebe – bivao bi izbrojen njihovim osmjesima; jer vrijeme za njih počinje od trenutka u kojemu su započeli hodanje – i ništa više od onoga što se dešavalo prije toga časa nisu umjeli ubrojati u ono što imaju poslije toga.
Na koncu on polagano vadi tkaninu i vraća je u nekoliko pokreta sebi oko vrata; vjetar pojačava; među raščupanim vlasima kose ona tek otvorenim očima gleda u njegov vrat i čelo šapćući mu nježno; „ti si lud“.
Vjetar počinje puhati doista snažno, pa se moraju skloniti u dno mula, tamo gdje se zatvara kut dvaju krakova; jedva dotičući tlo nogama, oslonjena na njegovu ruku, s priljubljenom glavom uz rame, slijedi ga polako i nečujno – i sve što se čuje njeno su ubrzano disanje što se smiruje, huk vjetra na betonskoj ogradi mula i pravilan šum valova dolje na kamenju. Potom podiže glavu i gleda u njegov vrat; on okreće glavu prema njoj i drugom rukom podiže buh preko granice usta i nosa, toliko da može vidjeti njegove od osmijeha uzdignute obraze.
Sjedaju u kut na izbočenje i isprepliću ruke; sunce ih grije i veselo im domahuje. Njihovi radosni, umorni i ispunjeni pogledi potom odlaze k njemu – gore, visoko, gdje od svjetlosti nestaju more, vjetar, nebo - i sve.
Post je objavljen 19.04.2023. u 21:55 sati.