Posljednjih sam se dana u nekoliko navrata susreo s tvrdnjama o tome kako poziciju žene u društvu valja - deobjektivizirati. Malo je to, po mome skromnom mišljenju - ipak nespretan termin, ali kontekst u kojemu su tvrdnje izrečene lako je razumjeti. Naime, vjerujem da je svima jasno; žele nam reći reći kako muškarci moraju prestati ženu doživljavati kao svoj objekt.
Potpuno se slažem s tom tvrdnjom; tko se dobronamjeran s time ne bi složio.
Međutim, ima tu jedan mali štiklec, kao i obično. On se zapravo sastoji u tome da mi ljudi i inače jedni druge ne doživljavamo baš na neki drugi način - do li kao objekte. Ono što nas povezuje, što jedne tjera prema drugima i što čini osnovno tkivo društva, to i jest ta famozna „objektivizacija“ čovjeka. Ona niti nije ništa drugo do li obično, dobro poznato otuđenje; čovjek, pojedinac, bližnji pored nas - ne doživljava nas i ne treba kao sebi ravnog pojedinca – nego je s nama isključivo iz nekog interesa.
Povijest odnosa u društvu tako uistinu – u najžalosnijoj većini slučajeva nije ništa drugo do li povijest nadjačavanja, povijest moći i povijest interesa.
Poslodavac i radnik. Ta tko bi proveo pet minuta u radnom procesu, ugrožavajući najvrednije što ima – da ne mora? Ljudi jedni na druge troše svoje vrijeme, kapital, a bome i radnu snagu – jer moraju; tako postaju jedni drugima obični objekti radnje, suum quique tribuere (kako veli glasovita izreka u kojoj se taj aspekt ljudske prirode ne sagledava). Kapitalisti preko svojih objekata oplođuju kapital, najamnici preko svojih objekata radom dolaze do cijene koja im je potrebna za život.
Potomci i preci. Mladi, najmlađi pogotovo – ne umiju preživjeti bez pomoći i skrbi starijih; stariji u mladima – pogotovo „svojim“ mladima, svojoj krvi i mesu – vide produžetak sebe, društvenu promociju i zaslugu, posao kojeg treba obaviti. Tako rade svi, pa ću i ja: imat ću dijete; ono što me k tome gura snažno je i veliko. Naravno da jest, to je ideja da sam sebe mogu nastaviti i produljiti u trajanju.
Žene i muževi: goli interes. Muškarci kod žena prvenstveno u fokus stavljaju jedan sasvim ograničen dio njihova tijela – njihova požuda vodi ih kroz život kao svijeća; pažnja i interes žena daleko su više raspršeni po pojedinostima (potomstvo, sigurnost, novac, status) ali u osnovi – sve je to isto. Svima su nam namjere zapravo nečiste i zadnje: jedni smo s drugima radi koristi; tako jedni drugima postajemo goli objekti radnje i sredstva postizanja zacrtanih ciljeva. Kada bismo doista, spoznavajući svoje motive – voljeli ono drugo kako tvrdimo – najvjerojatnije bismo ga, samo da ga spasimo tmine koja ga čeka – odaslali od sebe.
Države, zajednice, udruge, savezi? Ma dajte, nemojte. Treba li tu išta uopće objašnjavati – a da ne dođemo u isti čas do zaključka kako smo jedni drugima obični objekti radnje – kao pojedinci, grupe, plemena, narodi – politički i povijesni?
Prijateljstvo? Netko je, ne znam više tko, jednom u povijesti kazao kako je prijateljstvo možda i najčišći odnos dvoje ljudi; lišen gotovo u cijelosti interesa i sagledavanja onog drugoga s pozicije moći i ostvarenja svojih ciljeva. Samo, koliko takvih prijateljstava uz današnje doba imamo? Uostalom, ako i postoji nekakav cilj, nešto čemu treba težiti – to onda upravo i može biti prijateljstvo; odnosno lišen koristi i okrenut tome da nas netko prihvati onakvima kakvi doista jesmo – i obrnuto.
- - - - -
Zato, kada pričamo o objektivizaciji ili otuđenju čovjeka, onda – ako govorimo s pozicije suvremenih žena – nije sasvim u redu ne vidjeti na kakvom one sada stoje raskrižju; možda i najvažnijem u povijesti ove civilizacije.
Ako tek želimo nastaviti preuzeti obrazac – onda moramo znati da su žene pametne; njima treba malo vremena da uoče što valja i funkcionira a što ne; one će u dvije generacije od muškaraca iz povijesti, nakon tisućljeća i generacija tlačenja, nipodaštavanja, drugotnosti i objektivizacije – preuzeti ono najgore, najsnažnije i najučinkovitije. Sav mrak tisuća naraštaja, sav očaj ostavljenih, prezrenih, prevarenih, ubijenih, premlaćenih i silovanih žena – osvetit će bijes, mržnja i objektivizacija ovih danas. Muškarci će im u tili čas postati i ostati objekti radnje i sredstvo dolaska do cilja. U tom prljavom poslu objektivizacije one će samo postati bolje i vještije nego što smo mi ikada bili.
Ono drugo, ono važno i sudbinsko – također se krije u ženama; izgleda samo u njima. Ako itko (jer evo, mi muškarci pokušavamo takvo što s vremena na vrijeme - već stoljećima, pa vidite i sami kako nam ide) one mogu uzeti zublju dobrote i taj tračak svjetla pronijeti u sutrašnjicu; ali samo i jedino tako da objektivizaciju čovjeka dokinu za sve i za svagda; bez obzira o tome radilo se o ženi ili muškarcu. U ženama tako leži pohranjen recept za spas roda.
Spas od čega, pitate? Pa, ako je vama dobro, to ne znači da stvari uopće idu dobro. Ili vas u to moram uvjeravati? Da ljudskoj vrsti, zajedno sa ovim predivnim planetom prijete velike nevolje; da poredak koji vlada te nevolje zanemaruje – ako ih već ne skriva, i ima neke svoje planove koji se očito temelje ponajviše na – pristojno rečeno - objektivizaciji većine. Možda je čak i nepristojno zvati sve nas većinom; više bih rekao – sućanstvom roda.
Jer, tek kada u drugome prestanemo gledati sredstvo i izvor problema, možda ćemo moći shvatiti da je taj koncept individualnosti promašen put koji nas je odveo u ovu slijepu ulicu. Ja umire tamo gdje najjače živi; baš nitko ne može poreći da stvari sa ovim rodom uglavnom i ponajviše u posljednje vrijeme idu, sofisticirano bismo rekli – vrit. Sve alternative koje smo – neke čak i iskreno i predano – pokušavali primijeniti; s njima je stajalo još i gore.
Inače ćemo baš u ove dane, kada se Boga spominje više no inače i u onom najznačajnijem smislu za čovjeka – zašto uopće imamo Boga – mi koji tako osjećamo (a čovjekovo ponašanje ponajviše određuju osjećaji, ma što mi drugo mislili); ako već ne možemo dokučiti zašto bi on imao nas – morati barem jednom ali snažno podnijeti misao o tome kako unutar ljudskoga roda ne postoji snaga koja bi ga iz ove očite propasti izvukla na pravi put.
Jer, ne zaboravite: granice rasta poklapaju se sa „Granicama rasta“ – ma koliko mi željeli da bude drugačije. Možda zato što ne možemo prihvatiti da pored svih neuspjelih alternativa koje su istrošene u posljednjih sto ili stoipedeset godina – nužno moramo smisliti nešto drugo od ovoga što i dalje uporno upražnjavamo. A možda i samo zato - što uopće ne možemo prihvatiti ništa osim sebe samih.
Ili, sebe sama.
Post je objavljen 11.04.2023. u 08:14 sati.