vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 14.04.2023.

Davni dani negdje duboko u računalu






Kopam po starim fotografijama, pa me prene jedna davna - sada već otprije kakvih gotovo dvadesetak godina. Radi se o rođendanu kćeri koja je od brata starija čitavih osam godina, tako nam je dragi Bog dao. U tih osam godina njihova odrastanja, što ova fotografija neoborivo dokazuje, svijet se promijenio i okrenuo naglavačke.

Sjećam se kada smo doselili u naš grad; bila je Olimpijada u Atlanti; djeca su još na parkiralištima razapinjala mreže od krumpira kao mreže za tenis i igrala spužvastim lopticama kao Ivanišević i Prpić; bilo mi je tako milo pri srcu vidjeti da to rade i čekati da se isparkiram dok odvežu mrežu s mog branika.

To je zapravo polako već bila generacija moje kćeri, posljednja generacija koja se igrala po travnjacima, odnosila iz kuće dekice i lutke i lopte, igrala se skrivača, lovice i graničara.

U međuvremenu, kada se rodio sin, stasale su generacije kompjuteraša rođenih s mobitelima u rukama. Ova fotografija to najbolje dokazuje. Na njenom rođendanu, dok stariji imaju dvanaestak godina i trebali bi biti u najvećem naponu i snazi što se igre tiče, između nogu provukli su im se ovi od četiri godine. Jedan jedini ovdje prisutan od potonjih - u lijevoj ruci drži sendvič (jer valja iskoristiti dan kada se jedu sendviči s majonezom, takvi se ne prave svaki dan); drugom rukom upravlja mišem kojim se igra nekakav Super Mario. Svi ovi oko njega, dvanaestogodišnjaci, pokušavali su i pokušavali valjda satima, možda su prešli dvije ili tri razine; gazda je međutim jednom rukom došao do kraja – oni protiv njega nisu imali šanse.

Mogli su jedino otvorenih usta, ovako kao ovdje na slici (naravno, zabijelio sam lica, razumijete me? to je sada moderno) promatrati kako se to radi; oni u rukama i nogama imaju memorirano nešto drugo, ali ne pokrete mišem.

Pametniji i učeni ljudi, puno mudriji od mene - iz toga će zaključiti štošta i to argumentirati; ja ću samo reći kako sam već sutradan odlučio utovariti moje dvoje u auto i odvesti ih nekuda u prirodu, na hodanje, loptanje, igranje, u slobodu.

I tako sam činio, godinama, dok se dalo i dok me nisu otpilili. Ali sada svaki sa svojim društvom odlazi nekud van; na hakl, na izlet, na bicikliranje, pa si nekako mislim; nije baš sve što sam radio bilo toliko loše.

O tome posredno govori i ova druga slika. Ljudi su negdje blizu, možda još u domu u krevetu, ili leže na vrećama tu dolje, na travi, ali znate već mene, nisam išao sam, to sigurno, pa hvatam što se uhvatiti dade. Triglavska jezera, moj najljepši izlet u planine do sada.

14.04.2023. u 08:38 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.