Prošao mi je taj film ispod radara, bio je čini mi se prošle godine u nekom krugu nominacija Akademije; već sam posljednjih godina odgledao nekoliko filmova o Crnim panterama i crnačkoj borbi šezdesetih; pomalo mi se to sve popelo i na vrh glave uz sve one trumpove, bidene, mattere i non mattere, uz uvijek istu priču - pa sam ga ostavio za poslije – neka se Amerika kuha u svome sosu, imamo mi dovoljno svojih.
I tako, dođe u životu i to poslije; samo ga trebaš osluhnuti i pričekati. Pa pustiš film i pogledaš ga, i ne shvaćaš kako je uopće moguće da ga nisi pogledao ranije.
Judas And the Black Messiah.
Neću vam sada pričati o Franku Hamptonu, ili o krtici O*Neillu; ne želim vam više nego osjećam da moram - kvariti doživljaj; to se sada kaže - spoilati. Želim vam samo reći kako je film o izdaji, o infiltriranju u revolucionarnu grupu i o ucjeni. U samom vrhu čikaškog odjeljka Crnih pantera FBI je imao svoju krticu i to godinama – toliko dugo da čovjek više niti sam nije znao tko je i što je, pa je – dok je vođa Hampton bio u zatvoru, sam gradio ogranak bolje od predsjednika, činilo se čak i s većim žarom i vjerom od njega. A sve to zbog jedne krađe i jednog lažnog predstavljanja, zbog kojih je ucijenjen, kako bi izbjegao zatvor.
Crne pantere stvarale su svoj, revolucionarni svijet u kojemu nije bilo mjesta za kompromise, ili ga – kao i u svakoj pravoj revoluciji – nije trebalo biti, ali ga je bilo, itekako. Život nije ravna crta, posebno tamo gdje si naumio skidati tuđe glave – a za skidanje tuđih glava uvijek će se naći pojedinci s dovoljno dobrim razlozima.
Događaj je stvaran; toliko je bolan i istinit da se uopće ne bavi vremenom kada su od svega toga nastupile posljedice; nego vremenom kada se sve to već zaboravilo – pa opet iskrsnulo, ovaj puta doista ne kao tragedija, nego – kao obična farsa; naime - negdje krajem osamdesetih Neill je pristao snimiti intervju temeljem kojega je načinjen i dokumentarac i u tome je na površinu isplivala njegova dvostruka uloga – toliko da je ubrzo, devedesete - počinio samoubojstvo.
Ili je omamljen, zamišljen, nesretan - toliko nepažljivo iskoračio na onu čikašku cestu da ga je automobil pregazio. Tko bi ga znao.
Ono što na koncu jednostavno jedva da je za povjerovati, to je način na koji je u filmu prikazana akcija FBI u hvatanju omamljenog Hamptona i družine u kojoj su prvi ispucali devedsetidevet metaka a drugi jedan. Mislim da bi se - neću se to ovdje skanjivati reći – takvom učinkovitošću i uspješnošću ponosio i jedan Gestapo. No, ipak – valja priznati; tamo gdje je carevao Gestapo, ili Čeka, ili Udba, tamo nikada ne bi bilo moguće snimiti ovakav film; ovdje naprotiv - jest; nakon pola stoljeća – ali jest. Zar se još uvijek ne čeka na otvaranje sefova vezano uz Dealey Plazu, uostalom? Amerika nije samo krv i znoj; vrijeme očaja – vrijeme nade; jedni ruše, a drugi grade; napisat će jednom jedan prorok – jer teško da je o tom slučaju išta znao, dok je te stihove pisao.
Misli mi lutaju, i tako odlutaju od ovog događaja: nekoga davnog siječnja u široj obitelji slušali smo vijesti koje su javljale o tome kako su ljudi ostali zarobljeni u autobusima i automobilima u snježnoj mećavi na putu do njihovih skijališta; na to jedan od prisutnih (prikovan uz svoju fotelju radi bolesti, pa je shvatljivo da nije sklon putovanjima) od srca radosno kaže: neka im. To me toliko prenulo, prenerazilo, da sam gotovo pa automatski reagirao i kazao kako možda u tim vozilima ima male djece; bilo je dovoljno da prisutni većinom osude takav stav; osjetio sam baš tada strašan nemir u duhu radovanja tuđemu zlu. Ako išta, mogu zaista reći da me tuđa nevolja nikada ne veseli – jednostavno, ne umijem u tome naći baš ništa lijepoga za svoj život, ma o kome da se radi. Društvo je u povijesti izumilo jedan jedini način retribucije koji je dopušten; to je pravomoćna osuda; na koncu – i mi se kao država možemo među rijetkima podičiti da smo u valjda niti pet godina, kako bilo da bilo, pravomoćno osudili premijera – mislim da nema puno takvih u svijetu, u toliko kratkom razdoblju.
Tu ipak postavljam ogradu: da sam u životu pretrpio neko nenadoknadivo zlo, ne znam kako bih se osjećao kada bih čuo da je onaj tko bi to zlo počinio – doživio kakvu nesreću. Svodim međutim taj odnos na strogo osoban: ne dopuštam nikakve kompenzacije, naši i njihovi, ovi, oni – tu govorim o neposrednom počinitelju djela. Iskreno kažem: ne znam što bih osjećao u odnosu na njega.
Juda, ili O*Neill. Nije Dante bez razloga posljednji krug pakla predodredio izdajnicima. S izdajnicima je uvijek – međutim – problem u tome što oni čine i dobro i loše. Pitanje je samo toga što će u tumačenju prevagnuti; kako će to budućnost jednom tumačiti, nekad kao izdaju, a nekad kao herojstvo.
Zato je Alighieri možda ipak trebao razmisliti o tome da se posljednji krug rezervira za one koji se raduju tuđim nevoljama. Čovjek koji u nesreći drugoga pronalazi sreću najgore je biće koje je ikada hodalo zemljom: ne zato što bi od njegove sreće tom drugome bilo gore ili bolje; nego zato što od takve sreće raste samo nesreća – za sve; i ništa drugoga.
Žene žive u paklu, rekao bi svatko tko bi pročitao, čuo ili vidio svjedočanstva mnogih među nama – svjedočanstva koja ovdje ne želim ponavljati koliko su strašna.
Zašto pišem o tome? Pa, zato što sam muškarac. Nisam ja, da se odmah razumijemo, pravi muškarac; pitajte prave muškarce (nećete sada valjda reći da oko vas nema onih koji se tako osjećaju) pa ćete vidjeti što bi o takvim protuhama kao ja rekli; kada ih zamišljam, prvo što vidim jest to kako im na prvi pogled duša uskuha kao kuhalo za kavu i uznemire se do crvenila – a to me žalosti. Zapravo, nikad nisam niti shvatio zbog čega nisam pravi muškarac, ali to kakav sam ja – to je tako malo bitno; nećete se valjda mjeriti i uspoređivati sa mnom, ako mislite da ste vrijedni i važni – pogotovo ako ste muškarci. Od svega toga ja ću uzeti samo to da sam, o gle čuda, muškarac, da imam onu stvar među nogama - i da se zbog toga na neki način osjećam suodgovoran za nevolje koje drugima čine muškarci. Možda nisam reagirao na mjestima na kojima sam mogao i morao kada je trebalo, po nekim vojskama, uredima, kopalištima, gradilištima, kavama i pivama; pa sada sam sebi to isto spočitavam: trebao si tome i tome tada i tada reći ili ne reći ili učiniti ili ne učiniti to i to.
Nije to tako strašno, jer najveći poraz moga života nije se još desio, a nadam se da nikada niti neće – najveći poraz bio bi kada bih jednoga dana, ne daj Bože, shvatio da moj sin pripada u tu grupu - pravih muškaraca koji drugima čine nevolje. Mislim, svatko svakome čini nevolje, ne zove se ova stijena bez razloga dolinom suza – ali se pri tome nipošto ne treba radovati i svakako da treba prestati; istoga časa kada to shvatimo. I možda još tko zna što drugo treba; ali znate već na što mislim kada mislim na vlastitoga sina.
Mislim na ovo: da postane čovjek u kojega bi se moglo zaljubiti. To bi mogao biti siguran znak da s čovjekom nije puno toga pošlo ukrivo. Znam, znam, žene se zaljubljuju u prave, čvrste, grube muškarce; ali i vi znate da ja ne mislim na to; to je vatra koja traje satima ili danima, pa ugasne brzo kako je i nastala; ja mislim na ono što traje – što jača u nevoljama i prosijava se u olujama kao što žito ostaje od kukolja.
Pa tako, u tim mislima, umjesto da tražim smeće pred tuđim, pomećem ono pred vlastitim vratima. Jer, kada su grupe u pitanju, naši i njihovi – čini mi se da bi to mogao biti zgodan početak baš svake priče. Za žene i muškarce i za baš svake naše i njihove pod kapom nebeskom kojih se sada možete sjetiti.
Pometimo pred svojim vratima, ako baš želimo i moramo - ali svi.
- - - - -
Svakako da ima mnoštvo žalosnih svjedočanstava; svijet je prepun zla kao šumska staza ujesen otpalih bukvica; no "moje" žene nisu me –međutim - baš s njima preopterećivale, iako - nisam baš sasvim siguran da bi majci, pa čak i baki, u ono davno vrijeme, preda mnom – još valjda djetetom od petnaest ili šesnaest - bilo previše neugodno govoriti o tome; one su muškarce više nego silnicima doživljavale - bedacima o kojima se manje-više treba brinuti; nedozrelom djecom koja prije ili kasnije trebaju sigurnu ruku da ih vodi. I baš svi muškarci u mojoj obitelji završavali su svoje životne priče sasvim uvjereni u to da su barem nakratko bivali istinski voljeni – to je i moj san, i najveći užas koji bi mi se mogao desiti: da ne budem voljen; najstrašniji strah moga života, koji mi se nikada nije ukazao u svojoj punini; jer otkada sam postao voljen, dobivam obilato i sasvim nezasluženo znakove da taj čaroban svijet ne prestaje i nema nikakvu namjeru to učiniti skoro, pa mi nadima pluća i širi kapke od radosti i mira.
Naravno da žene u mom životu nisu bile baš potpuno imune na tuđe silništvo, i na žalost potpuno sam uvjeren da niti jedna od žena oko mene (baka, majka, teta, supruga, kći) nije ostala bez takvih barem rubnih iskustava; ono što je konačno - prevažno i što bi i one sigurno potvrdile - nisu ga doživljavale od onih koje su one svojim srcima odabrale. Toga jednostavno tamo gdje sam ja bio na ovoj planeti u četiri zida - nije bilo, žene koje su "moje" - u to sam duboko uvjeren, to ne bi trpjele dvije minute, i zato si kod njih uvijek bio siguran u to da kada se daju, daju se čitave i radi toga što to žele, na tisuću raznih, neviđenih i čudnih načina, a svaki isti i lijep – jer je iskren.
Imao sam čast i privilegij odrastati, živjeti i evo, skoro pa i umirati - među dobrim ženama; okupan sam blagošću njihovih života i ljubavi kao trapavi tuljan u toplome moru; potpuno sam uvjeren da su baš sve one istodobno zaslužne i krive za moj životni put na ovoj stijeni. Ako mi išta govori moje životno iskustvo, to je onda ovo: žene stvaraju svijet i odgovaraju za njega odavde do neba - svojom blagošću i mirom; što one tako ne uspiju popraviti, možemo slobodno i konačno nazivati zlom.
Ne znam krećem li se ja u krugu žena koje su neobične, ali oko mene je jako malo drugih – žena koje nisu moje, koliko žene nečijima mogu i smiju biti - koje mi na kavama, pivama, razgovorima - svjedoče o sili, a pričamo često sada već baš i o tim temama. Oko mene sve neke žene koje o muškarcima ne pričaju sa podozrenjem, nego sa debelim uvjerenjem: bit će to bolje, samo se treba malo potruditi. Možeš misliti, velim ja, ne bez samoironije; evo ja se trudim otkad sam se rodio.
Zato uvijek kada čitam i slušam onakvo što s početka ove priče (o sili, strahu, ranama i ne daj Bože smrti) pitam se, pa gdje ja to živim, pa to je pakao. A evo, pedeset i šezdeset godina nemam o tome pojma; pa mislim da na svijetu bez problema postoje veze u kojima se ljudi recimo goli od miline valjaju pod dekama kada im se hoće, a kada se jednome neće - da se o tome svakako međusobno priča i da je jako važno da oboje budu zadovoljni. Zapravo, da nad ljudskim mržnjama sunca ne zalaze, to sam uvijek želio vjerovati. Živim i dalje u uvjerenju da su moji rastavljeni ali nikada mržnjom obuzeti starci na koncu, možda tjedan ili mjesec dana ili čak godinama prije mamine smrti, možda i skrivajući to tada već od tek odrasloga mene poput male djece - spavali zajedno u tatinome stanu. Živim u nekom slatkom i tustom svijetu od slušanja, diranja i vjerovanja – u oblaku povjerenja.
- - - - -
Jednom sam se kao klinac sa valjda šesnaest vraćao kući iz grada mračnom ulicom oko jedanaest navečer, ili ponoći; imao sam već preko metariosamdeset, nisam baš bio mali, a negdje odmah iza mene iz veže – izišle su tri ili četiri žene, po glasovima dalo se shvatiti – sigurno iznad trideset; prilično bučne i vesele, kako se već u to doba bučan i veseo noću moglo i smjelo biti, pa i nešto više od toga. Ja sam marljivo i užurbanim korakom išao sa nekog njemačkog koji je valjda počinjao u devet navečer tamo oko Varšavske, još sam od prijatelja poslije prepisivao negdje na klupici pod svjetlom zadatke kao pravi štreber, zato se sve oteglo - i tako ja idem ulicom; što sam brži - one me više sustižu, topot potpetica sve je bučniji, a neki prigušeni smijeh i glasovi također; nosim prebačenu preko ramena neku vrećicu, u njoj su teke i knjige od tog njemačkog; već je toplo, mislim da nemam čak niti jaknu; pa tako već na nekoj udaljenosti od par metara iza mene, čujem kako jedna od njih ostalima veli "čujte cure, kaj vi mislite, jel bi se ovog dečka sa vrećicom dalo potrošiti"?
Naravno, u tom času u meni sve prokuha; vrućina mi udara u lice; nosim dugu kosu pa mi ona spasonosno zakriljuje vjerojatno i usred mraka uočljive obraze što gore od rumenila; ne okrećem se od straha, umirem od njega zapravo; nisam još u stvari nikada dotakao ženu; to nije vrijeme u kojemu postoje fejsovi, whatsappovi i interneti – mi još u to neko naše vrijeme, ako uopće imamo kome, pišemo obična nevina pisma i razglednice - kako si; ja sam dobro; to kako žene zaista izgledaju možeš samo vidjeti ljeti na plaži; možda sam tek koji mjesec prije dobio jednu pusu dok se pilo neko toplo vino na Srednjoškolskom; o tome što žene i muškarci rade bez odjeće možeš nešto saznati iz tuđih hvalisavih priča i pokojeg stidljiva filma. I tako, prazan od nelagode i straha i lagan kao pero, ja hitam ispred njih bez kraja i konca u noć i mrak, i već me njihove ruke i pogledi i dah prijete dohvatiti – a ja pojma nemam što je to, i što bi me moglo čekati, i kako bi sve to moglo izgledati. I što je još važnije: ono što sasvim sigurno znam, zato i osjećam strah: znam da to o čemu one govore i čega se ja bojim – nije sasvim dobro.
Nije dobro željeti druge ljude, ljude koje ne znaš, čak im ne vidiš niti lica; to je životinjski, ponižavajuće i teško; ljudi bi se trebali željeti kada se mogu i žele poznati; nije li uostalom - i neki starinski izraz za ono što dvoje rade kada su sami i kada opće – da se poznaju? To naravno, ne mislim tada; tada samo hodam i šutim; ne mislim tada u toj ulici ništa – to ću sve tek smisliti poslije, u godinama što će doći i ući u mene kao plima u suhi pijesak na obali, pa od nečega što je bilo maleno ili gotovo da i nije bilo – stvoriti sjećanje.
I tako, hodam ja i dalje tom mračnom ulicom sa onim ženama za sobom; snažne su i velike, pa njihove sjene rastu za mojim leđima kao oblaci nad prvim zvijezdama: više ih je, starije su, odlučne i brze u svome čujnom i zajedničkom hodu na lovinu; sekunde su duge kao minute a minute kao sati; slab sam i sam i nemam pojma sam sa sobom što bih – doslovce - pred tom silom; prije koji mjesec tek sam pročitao Zločin i kaznu i Junaka našeg doba ili pogledao Lovca ne jelene, pa su me sve te knjige, filmovi, glazba zahvatili kao neka nepoznata i snažna zaraza; sav sam u bunilu od svih tih strasti, buke, nepoznatih i dalekih junaka - i tako odmaglim u noć, a one konačno zastanu – valjda i same prenute time koliko su granica prešle i na kakav su taman put zašle.
Nikada im nisam vidio lica (i danas mislim da je tako najbolje), ali ako sam ikada – tada sam bio blizu mjestu koje bih mogao nazvati kao ono - koje je pomoglo da razumijem što u svijetu prolaze žene.
Tada, hajde - i još par puta poslije, kada sam nekim starijim ženama morao ući u njihove urede, sobe, pa tamo otrpjeti nekakve komentare, aluzije, pokušaje, čak jedno pravo hvatanje za dlan - jer ljudi kada su nasamo postaju hrabri; njihove uloge, poslovi, funkcije daju im snagu, taštinu, veličinu – no tada sam već odrasliji; već sam odavna spavao sa ženom; snaga prihvaćanja i ljubav odabranice moga života - daje mi neprobojan i snažan oklop samouvjerenosti, sigurnosti i radosti – tada me to sve više uopće ne pogađa, nego se iznutra smijem i svijetlim; smijem se i svijetlim toliko da mi nitko ne može baš ništa. Hajde, doživio sam čak da mi na mjestu na kojemu sam radio u devet uvečer priđe neki stasit tamnoput momak koji me na prilično lošem engleskom, dodirujući mi lakat - zvao na večeru; sasvim sam ga pristojno odbio uz smiješak – zapravo mi ga je bilo žao. Sasvim sam svjestan da nada mnom – sve do onoga jednoga svijetlog i lijepog ljeta – neće postojati sila koja bi me savladala; no sve će to razbiti i raznijeti rat koji je toga ljeta stigao – zato ga toliko i preziremo – jer odnio nam je tu svetu i predivnu mladost i bacio nas u blato sumnji, straha i mržnje - kao tajanstvena i strašna neman; svaka sila za vremena; ali svako vrijeme do sile.
- - - - - -
Nikada mi zapravo – i to je, mislim – suština priče – nije bilo jasno kako ljudi mogu spavati jedni s drugima ako ne osjećaju baš ništa. Nikada nisam osjetio poriv da s nekom djevojkom budem samo zato što bi tako trebalo; od takvih stvari bježao sam davne čudne jeseni kada sam se vratio iz one vojske - glavom bez obzira, neskromno birajući - ili ništa, ili sve. Bio sam zaljubljen u životu više puta – i svaki puta jasno sam osjećao jednu jedinu stvar: da u ljubavi ne postoji vrijeme kao mjera; da jedan tren može značiti puno više nego mjeseci – i da je to sigurna mjera stvari. To je ono što ne mogu shvatiti niti prihvatiti kod ljudi, pretežno moga spola: zar je bitnije koliko, nego kako?
Zar je važnije spajati one stvari, one dolje – od očiju? Možda, da prostite, drage žene, nekada izgleda da je nama muškarcima upravo to važnije – ali nije, nije; tamo gdje se ne spoje oči, nema ničega – treba samo malo razuma da se to razumije, ali do toga časa nastane već toliko nesporazuma, nevolja i straha – da se čovjek pita – čemu? To je ono što su me naučile žene. Naravno, ne ove koje su hodale za mnom, nego one važne, žene moga života: da ne uzimam i otimam, nego gledam i čekam – i uživam u tom trajanju, bivanju i udisanju. Mi muškarci u društvu smo položeni u jednu tako i toliko predivnu poziciju (koja će, uskoro, vjerojatno nestati, ali treba sada još uvijek uživati u njoj), a zapravo obuhvaća činjenicu da – ako ništa ne poduzmemo, ništa se neće niti desiti. Nikome se ni za što nećemo morati opravdavati, kako smo obučeni, jesmo li negdje sami ili nismo, da li smo nešto rekli, pogledali nekuda ili nismo; jer ako mi ne potegnemo ponudu – rijetko ćemo je kada, ili zapravo nikada od druge žene dobiti. I na tom mjestu, možemo – samo ako to umijemo – iskreno uživati u životu. Promatrati ljepotu i njen sjaj, slušati je i mirisati, i shvaćati da je se ne može imati; nju se može živjeti – ili od nje umirati.
Tako je i moja Najdraža šutjela i gledala me onim svojim očima (ne mislim tu na ljepotu, pogotovo ne moju, nego na imanje); možda ćete osobito vi mlađi reći kako je bila u krivu; razumijem ja vas potpuno, ali morate i vi razumjeti nas; mi smo vam očito iz nekog drugog vremena, kao da smo od pijeska – nema još puno, pa ćemo iscuriti kroz prste ovome svijetu u noć i ni u što. Pa sam onda to, to sa izjavljivanjem - Bože moj, jedne davne, davne ovakve proljetne večeri u jednoj birtiji u Mesničkoj, tamo za onim zadnjim stolom u kutu - za već odavna ohlađenim kavama negdje oko deset uvečer - jadan morao učiniti ja. Nije se više moglo izdržati, biti s Njom pet sati u komadu, gledati je godinu i pol - gotovo iz dana u dan, a svakako iz mjeseca u mjesec, lebdjeti tako pola metra iznad zemlje u tim čarobnim vremenima kao u snu, nazivati je u nemiru i strepnji jednom ili dvaput mjesečno u njen podstanarski stan, pa pitati sebe da li je moguće da Je prije nisam tražio da mi dade svoj broj, a Nju – da li možda želi na kavu; na kavu? sad? u pet kod kioska? može!; nije se više te večeri moglo tek šaptati bilo što licem u lice nad dvjema zaleđenim kavama, tamo gdje su na metar iznad tla i pola metra iznad stola gorjele naše oči - i ne reći joj da sam u Nju zaljubljen.
Zato sam, na koncu, sasvim siguran kako ljudi – kada čine zlo – čine ga baš zato što su se negdje putem izgubili od ljubavi. Ne umiju više voljeti, a da ne budu voljeni; misle da jedno bez drugoga ne ide. Ljudska patnja ili im je strana i beznačajna, ili – još gore – privlačna i važna; osjećaju se živima i snažnima kada vide da netko pati – barem netko koga, kako misle – ne bi nikada umjeli voljeti, ili osjećati prema njemu išta lijepo - i uživaju u toj strahoti. Nisu nikada čuli da ljubavi neuzvraćene nema - iz neuzvraćene ljubavi nastaje, samo kada se potrudimo - dobro.
Jednostavno je: valja pronaći nešto što će nastati iz naše ljubavi. Neuzvraćene ljubavi. Jer uzvraćene ljubavi nema: uzvraćena ljubav je tržnica, a ako bez nekoga ne možete – to je ovisnost. Ovisnost se liječi apstinencijom, zaljubljivanjem, snagom. Nema te ovisnosti koja je snažnija od mjesta na kojemu se možete i naučite dati – pogotovo ako nije fizička.
- - - - - - -
Zato mi je danas ponekad žao - što sam bio onako balav, preplašen i glupav ispred onih žena u mračnoj ulici. Ne radi sebe; sa mnom je stvar prilično dobro već privedena kraju – radi mene ničeg mi više baš nije žao; sjetim ih se nekada i uplašim se za njih; danas su to – ako su uopće, daj Bože, žive – žene negdje u osmom desetljeću života, ako ne i starije.
Danas, ovako lud i star, poželim možda tek jedno; da sam se prema njima u jednome času odlučno okrenuo i rekao im: mene će netko već jednoga dana svakako potrošiti – kao da sam ja uopće važan, ali siguran sam, potpuno sam u to siguran, vjerujte mi, drage dame - da bi baš svaka od vas – barem do tada – ako ne i puno ranije, samo kada bi to dovoljno jako željela, mogla postati žena u koju bi se netko mogao zaljubiti.
Kraće, kraće to, čovječe, vraga bi imao vremena palamuditi cijelu minutu tamo na ulici kao ovdje na blogu.
Dakle: drage dame, želite li postati one u koje bi se netko mogao zaljubiti? Kažeš, i odeš.
Danas bih tako, ali danas više nitko hvala Bogu iza - a ni ispred mene - ne bi hodao sa idejom da me potroši; svakome bi kad me vidi - bilo jasno da sam odavna već potrošen; zato i velim da je sve dobro ispalo; sve u svoje vrijeme – za mene.
A za njih, za te žene?
Za njih – i za sve nas, bez izuzetka - mislim tek ovo: smije li čovjek više od toga – da se netko u njega zaljubi, pa da barem malkice živi u tom raju - u životu uopće poželjeti?
U današnjem svijetu važno je ostavljati dojam zadovoljstva sobom - to je imperativ kojeg taj vrhunaravni sustav vrijednosti postavlja pred nas. Nezadovoljstvo sobom dopušteno je, ali u svoja četiri zida; još bolje rečeno - ako prema van iskazuješ neko nezadovoljstvo, onda ne smiješ biti nezadovoljan sobom, nego svijetom; prevladavajući stav je taj da su ljudima drugi krivi za sve, bez izuzetka.
Rekli bi pametni ljudi, to je tako pogrešno. Naravno da je pogrešno, ali samo utoliko koliko prihvaćamo teški teret zadovoljstva sobom. Ni o čemu nas nitko ništa nije pitao niti kada smo dolazili ovdje, a vjerojatno neće niti kada budemo odlazili; u međuvremenu igramo kartama koje su razdijeljene sa manje ili više našeg umijeća da ih pribavimo, dopuštenim ili nedopuštenim sredstvima; važno je da tu dopuštenost osjećamo kao svoj poriv a ne tuđ i stran - jer nema onoga tko istinski ne zna što je dobro a što zlo, samo što smo prema sebi tolerantni preko mjere - i puno još više.
Zbog toga, uopće nije previše važno jesmo li zadovoljni sobom – ta, tko bi sobom uopće iskreno zadovoljan i mogao biti, kada smo tako i toliko krhki, prolazni, nestalni, slučajni. Možda jest važno, ali zato što bi bilo ružno ako jesmo - da to zadovoljstvo ne dijelimo sa drugima, ne bi li i oni u tome barem malko napredovali.
Biti nezadovoljan sobom, zapravo je često prvi korak na putu promjene na bolje - i ne treba sama sebe oko toga lagati. Nezadovoljni ljudi u ovome svijetu većinom donose i nešto lijepo i vrijedno; zadovoljni ljudi u pravilu kriju svoje zadovoljstvo kao vrijednu valutu, uživaju u njemu i čuvaju ga ljubomorno i tašto.
Jer, uklopiti se u ovaj svijet kao običan kartonski puzzle, nerijetko nije ništa drugo do li glavni uzrok našeg nezadovoljstva. U njemu neuspjeh i neuklopljenost tako često zapravo znače - da smo u pravu.
Na tragu svega toga – ljudi duboko vjeruju u to kako su ispravni: No, pri tome iz vida u pravilu gubimo ono najvažnije: mi ljudi uistinu ne možemo razumjeti svijet, jer je ono što vidimo i znamo tek smiješno malen djelić svega; unatoč tome, čvrsto držimo kako odlično znamo način na koji svijet funkcionira. Dapače, spremni smo za svoja uvjerenja činiti i zlo - pa od istih takvih, samo malo drugačijih uvjerenja – odvraćati druge.
Ono što je krunsko i najstrašnije u toj vjeri u vlastitu ispravnost – to je činjenica da ljudi svoju ispravnost ne mjere u odnosu ni na što drugo – do li druge ljude; potencirajući pri tome jedino kompetitivnost kao vrhunaravni kriterij ispravnosti. Pri tome, potpuno iz vida gubimo činjenicu da ako i postoji ikakav odnos među nama – onda mi tu nipošto nismo jedni protiv drugih, nego prije – trebali bismo tu biti jedni radi drugih.
Naime, znate to već, zar ne - ako ljubite svoje prijatelje, kakvu ćete primiti plaću?
Ljudi tako uistinu više vole snagu ispravnosti, nego ispravnost snage.
- - - - -
Gledam svijet oko sebe – suvremeni svijet, koji je sve manje u stvarnosti, a sve više u virtuali; svijet dobrih, idealnih, lijepih ljudi koji odrešito znadu što i kako treba; gledam ga i sjećam se kako je o svemu pisao onaj kojeg bismo – da je plemenitosti i tankoćutnosti u nas, kako nije – jednoga dana morali i mogli prigrliti kao – realno - vrhunskog pjesnika s kojim se nismo slagali; bolje rečeno – koji se s malo kime slagao, ali to je iz dana u dan sve manje i manje i manje važno (jer nije važno da li se slažemo, važno je da li se pokušavamo razumjeti).
Najstrašnije od svega jest to što se zapravo ostvarilo sve što su govorili i jedni i drugi, jer stvarnost je uvijek strašnija od bilo kakve fikcije; sva zla koja je on predviđao doista su se i zbila - i još tisuću puta gore; zato danas više ne umijemo razaznati tko je u čitavoj priči bio strašniji: on, koji je upozoravao i vikao, ili oni – koji su postajali likovi iz njegovih riječi i rečenica.
Za njega – vjerojatno dok sam živ, a i puno poslije – ako svega toga još uopće bude - nitko nikada niti među nama, a niti on sam – neće niti za milimetar priznati da je itko u toj priči bio barem malo u krivu. I dalje, do kraja vremena – svi će na svojoj strani u njoj ostati lijepi, pametni i vrijedni; sve ostalo pomelo se odavna već pod tepih.
Možda u svemu tome svoj djelić ljepote pronađu tek neka nova, druga, nepoznata djeca – koja ni o čemu neće imati pojma, pa će među našim smećem, gomilama ambalaže i natruhama neke prastare sadašnjosti iskapati u znatiželjnoj potrazi za prošlošću (nadajući se kako će pronaći nešto lijepo i vrijedno, kako smo i mi često zapravo iskapali tek tuđe naplavine i otpad).
Jer, sve ono što u ljudskoj povijesti ne valja – to je slika sile; sve ono što valja – to je mjesto na kojemu je sila morala ustuknuti da bi čovjek izgradio nešto što ona uopće ne umije, ne poima i ne zna.
Gdje prestaje sila, počinje čovječnost.
Čitam dakle - kako je o svemu ovome i još mnogo čemu sličnome ili istome - na svoj način - davno još pisao Goran Babić.
RAD NA ČOVJEKU
Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.
Nedavno je na jednom blogu u više navrata tema bila paljenje knjiga – eto, zato smatram da su blogovi dobri; bez tuđih ideja mnogo toga sam - nipošto ne bih uspio smisliti, a valjda nije baš sve što uspijem smisliti – za smeće. I tako sam, pitajući se i istražujući o uništenju knjižničarskog fonda početkom devedesetih u Hrvatskoj našao na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.
Osobito mi je zanimljiv bio sljedeći dio.
„U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova
kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.“
Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, osobno mislim kako je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Mađarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su – vratimo se opet na ovaj rad - značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina.
U tekstu koji navodim – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje tako razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.
Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je u ovoj, hrvatskoj epizodi, zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač.
Zamislite sliku, dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim hrpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca podbadati, kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, ili u velikim džepovima maskirnih uniformi na nogavicama; onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i – da prostite - ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka!
Da ne pričam pri tome, idući sada već daleko u prošlost, negdje u recimo – sedamdesete - kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu. I onda takve stvari u potaji pričao prijateljima; znaš, i ja sam tako, samo nemam onaj šesti tom; taj ti lomi rebra.
Zašto o svemu ovome imam potrebu pisati? Pridružio sam se onima koji su ratovali protiv ovih koji nisu palili samo knjige, nego i čitave knjižnice, gradove, ljude – eto, mislim da sam utoliko učinio barem sićušan dio, barem nešto od onoga što sam mogao; ne bih onda više dalje pisao o tima na drugoj strani - drugima; prepuštam ih njihovima i njihovoj savjesti – a ja ću dalje o svojima, o onima koji su bili na mojoj strani; tako su me učili: počisti pred svojim vratima; tu si nešto ipak možda mogao učiniti. Spasio sam tri knjige, zapravo – možda uopće nisam učinio baš ništa.
Ali zato mogu učiniti sada, pa reći: djeco, nemojte nikada paliti knjige, ma kako vam se bezvrijedne, pa čak i zle činile; u knjigama je puno manje zla nego u ljudima.
Naravno, kadgod se u vezu dovede knjige i ljude – ne možemo ne sjetiti se legendarne izreke Thomasa Manna: tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili – radi sebe. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga.
Uostalom, nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima dokaz o tome da je fi šest jednako fi šest. Jer, postavlja se pitanje: a zašto su paljene druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio na toj hrpi, o tome zapravo ne želim niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih).
Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj malo značajnoj, povremenoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.
Bože, jesmo li doista prihvatili rat da bismo sačuvali sebe same – a to znači, da bismo činili bolje stvari od onih koji su nas napali – ili smo to učinili tek tako, jer nismo znali što bismo drugo, čekajući iz potaje: doći će i naših pet minuta, pjevat ćemo tada cijelu noć!
< | ožujak, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |