penetenziagite

četvrtak, 30.01.2025.

KRIJESNICA

Spazit će te trenom
u lipanjskoj noći
i u te će
tiho
ući zanavijek
tajna sveg života.
S njom ćeš dalje poći
tražeć' spokoj dubok
za svoj kratki vijek.

U tvom će biću sjetnom,
vremešnom i tromom,
turobna i snena ta Svjetla čamit' pest:
ti gurni je u tminu
a ona će - k'o gromom
ošinuta - sijevat' dok put ti kaže svijest.

U osami nekoj javit će se
krijesom;
zaboravljena plovit' k'o galija u mrak
dok ćeš kroz svoj nemir
kročit s istim bijesom - - -
ni opazit' nećeš iskri ljupkih trak - - -

Vodit će te zemljom
očaja i straha
kano slijepca starog tople duše zov,
dok smiraj ne nađeš -
umorna i plaha
život će te dovest' pod hladne smrti krov.

30.01.2025. u 11:11 • 8 Komentara • Print • # • ^

a joooooj........nije u duhu tvog bića ovoliko sumornih, iscrpljujućih misli

-- Annabonny -- 30.01.2025. u 11:18

Nije baš tvoj stil, ali nisi napisao drugog autora...

-- Lastavica -- 30.01.2025. u 14:03

Jakovljevo blješti ljestvama ka nebu
Oči neba ukrotiše tamu, krijesnicema
daruju obećanje vremenu, osvjetljene
puteve putnicima zalutalim u tminama...

-- Dinaja -- 30.01.2025. u 14:07

Zaustavit ću se na "krijesnici" kao izvoru svjetlosti u sumoru i mraku.
Život je preplet lijepoga i onog drugog, valja nam prebroditi:)))

-- nema garancije -- 30.01.2025. u 14:21

Zanimljiva pjesma o krijesnici ali sve ih manje viđam.

-- gogoo -- 30.01.2025. u 18:42

I ja sam se poput Lastavice upitao čija je ova stvar, "zaudara" na klasiku. Ako je ipak tvoja čestitam i marš u lektire ;)

-- NF -- 31.01.2025. u 09:00

Lijepo! Volim krijesnice.

-- luki2 -- 31.01.2025. u 23:53

komunikacijska bioluminiscencija, privlači svoje, tjera predatore

-- Blumi -- 01.02.2025. u 07:54

četvrtak, 23.01.2025.

Tvar

Ukoliko netko ne zna, Demi Moore dobila je nedavno zapravo prvu nagradu u životu za svoj dugogodišnji glumački rad, Golden Globe za glavni lik u filmu „The Substance“; satiričnoj i brutalnoj drami na temu ženskog izgleda i starenja, odnosno njegove upotrebne vrijednosti u svijetu uopće ui show bussinesu (koliko vidim, sada je i na popisu nominiranih za Oskara). Nakon toga, u medijima je naravno izišlo milijun stvari o njoj, sve do podatka o tome kako je prije pedeset godina kao dvadesetogodišnjakinja imala ljubavnu aferu sa šesnaestogodišnjakom.

Ja ću se ipak usmjeriti prema onome što mislim da je u cijelom tom cirkusu vrijedno pažnje. Eto njenog govora nakon što joj je nagrada dodijeljena.

„U šoku sam. Ovo radim dugo, više od četrdesetipet godina a sada je prvi put da sam nešto osvojila kao glumac; tako sam ponizna i tako zahvalna. Prije trideset godina, producent mi je kazao da sam "popcorn glumica". Tada sam razumjela kako ovo nije nešto što mi je dopušteno. Mogla sam raditi filmove koji su bili uspješni, koji su zaradili puno novca, ali me nisu mogli priznati kao glumicu. I prihvatila sam; vjerovala sam u to.

To me s vremenom razjedalo do točke u kojoj sam prije nekoliko godina pomislila kako je možda to to. Možda sam bila gotova, možda sam učinila sve što sam trebala učiniti. Kada sam se našla na toj niskoj točki, ovaj čarobni, hrabri, hrabri, neobičan, potpuno ludi scenarij došao je na moj stol pod nazivom 'Supstance'; svemir mi je kazao: nisi još gotova.

Zahvaljujem svim onim ljudima koji su bili uz mene, posebno ljudima koji su vjerovali u mene kada ja nisam vjerovala u sebe.

Završit ću samo s jednom stvari, koju mislim da ovaj film donosi: on govori o trenucima kada mislimo da nismo dovoljno pametni, dovoljno lijepi, dovoljno mršavi, dovoljno uspješni ili jednostavno da smo nedovoljni. Jedna žena jednom mi je kazala: znaj da nikad nećeš biti dovoljna, ali možeš znati vrijednost svoje vrijednosti ako samo ako odložiš metar. Zato danas slavim ovo kao oznaku svoje cjelovitosti, ljubavi koja me pokreće i dara da radim nešto što volim i čemu pripadam. Hvala vam puno.“

23.01.2025. u 17:50 • 11 Komentara • Print • # • ^

Pogledala dodjelu i čula dio ovoga govora.
Meni osobno je draga : gledala sam nekoliko njenih filmova a posebno pamtim Nemoralnu ponudu i G.I Jane gdje je, s dramske strane gledano, bila više nego sjajna.
Za novi film kažu da je "tjelesni horor " a ja sebi ne mogu predočiti to "hororasto" iz teme film, koja je Holivudski bolna

-- Annabonny -- 23.01.2025. u 18:23

Nisam ovaj film još gledao ali čujem da su kritike dobre a Demi zna glumiti, ne samo u 'Striptease'..

-- gogoo -- 23.01.2025. u 18:33

Gledala sam je u nekoliko filmova. Duh, Nemoralna ponuda, GI Jane itd.
Nije mi bila loša kao glumica. Ona je sasvim sigurno proživjela zahtjeve Hollywooda u vezi izgleda, imala je puno estetskih operacija nešto prije nego se udala za Ashtona Kutchera.
Pogledati ću film.

-- Mrr Mau -- 23.01.2025. u 20:24

Demi je odlična, osobno mi je najsimpatičnijĂ u filmu Duh. Ovaj film koji spominješ, i s obzirom na nagradu, govor i Demi svakako ću pogledati. Hvala na preporuci.

-- luki2 -- 23.01.2025. u 23:39

Pročitala saam kritiku o filmu na Lupiga com... film sigurno vrijedan gledanja...

-- Dinaja -- 24.01.2025. u 00:18

Nažalost, Supstancu smo uspjeli odgledati negdje jednu trećinu, svakako ne do polovice, ja i žena, nakon toga naprosto nam više nije imalo smisla gledati taj film dalje. Bio nam je skroz bezveze, pretenciozan i umjetan do boli. Ne znam što filmaši i filmolozi vide u tom filmu, no ja nisam vidio baš ništa vrijedno, tek artificijelnost i pretencioznost iz kadra u kadar.

Sinoć smo odgledali Almodovarov film The Room Next Door. Drugi dio filma drži vodu, no prvi nam je djelovao kao kakav studentski uradak, školske nedojebane scene jedna za drugom. Kao cjelina, hajde, okej, recimo da smo bili zadovoljni, no kao da smo odgledali neki zanimljivi prijepodnevni tv-film. :) Ne više od toga.

Najtoplije preporučujem meni izvrstan film Conclave. Neočekivan i u stvarnosti malo vjerojatan kraj možda je mana filma, a možda upravo suprotno.

Nego, jesi li odgledao dokraja Sto godina samoće? Kako ti se sviđa serija kao cjelina? Meni je - moram priznati - odlična, a sam kraj mi je izuzetan, kad majka Ursula na grobu svojeg supruga Josea Arcadia Buendije, nakon što su se začuli prvi pucnjevi napada njihovog sina na grad, tužno konstatira: "Izgleda da smo ipak rodili čudovišta" ili tako nekako. :))

-- Mariano Aureliano -- 24.01.2025. u 00:29

Govor Demi Moore je lijep i dirljiv u svojoj iskrenosti, no kad god je tema ženska ljepota i starenje, i još u kontekstu šoubiznisa i Hollywooda, meni je to naprosto - kako bi rekao Plenković - netema. :)) Kuri me bolac za njihove umjetne probleme koje su nametnule same sebi u jednom duboko strukturalno neiskrenom i licemjernom radnom okružju. Mogla je cijeli život prodavati lubenice na placu i biti sretna. :)))

A to da je nakon 45 godina konačno nešto osvojila kao glumica može značiti mnogo toga. Možda nije gradila karijeru "preko kreveta", ili možda baš jest gradila karijeru "preko kreveta", ili možda nikada nije imala dovoljno atraktivnu, značajnu, važnu, uvjerljivu ulogu, kakogod, ili pitaj boga što je tomu kumovalo. Iskreno, nisam se baš u stanju impresionirati tim holivudskim srcedrapateljnim govorima nakon primanja neke nagrade. :)

-- Mariano Aureliano -- 24.01.2025. u 00:55

Hvala svima od srca na komentarima; Mariano, sjajno si to napisao. Intrigantna mi je ova tema pa eto, zato sam stavio. Ipak, zrelo je osjećati odgovornost zato što si dio nečega što nameće sustav vrijednosti, tako da možda nije do kraja samonametnuta tema. Sto godina samoće je sjajno; a knjiga je remek djelo, pročitaj svakako :).

-- j. -- 24.01.2025. u 05:41

Cijenim je kao glumicu, "Duh", "Nemoralna ponuda" i još nekoliko
dobrih filmova. Vjerujem da je taj govor iskren i vrijedi ga
izdvojiti.

-- Lastavica -- 24.01.2025. u 06:58

današnje borbe na svojim plećima moraju opet iznijeti žene, mi im možemo samo pružiti logističku podršku.

-- NF -- 26.01.2025. u 09:31

kao što bi rekao jedan popularni blog madrac: "žena u meni uopće na stari"

-- Blumi -- 27.01.2025. u 11:17

srijeda, 15.01.2025.

Prodavaonica na rubu šume

Kada se sjetiš tog prizora, kao da si se sjetio nekog Menzelovog crno-bijelog filma iz šezdesetih. Prodavaonica na rubu šume; bolje rečeno: prodavaonica na rubu grada čudno je mjesto na kojemu grad prerasta u šumu a šuma u grad kao da se radi o nekoj neobičnoj livadi ili guštiku.

Šuma nema dovoljno stida a grad dovoljno snage da se oboje u toj sanjivoj tmini susretnu izravno, pa da se rvu satima u travi, hvatajući se ispod pazuha: tko je jači.

Rat je.

Sunce je već polako na rubu šume; krajnje je vrijeme za povratak. Čopor prljavih, neobrijanih, bučnih, naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama izlazeći iz šume prelazi na drugu stranu ceste i ulazi u prodavaonicu. Prodavaonica je malena, uska, pretrpana robom i mračna.

Lijevo od ulaza, odmah kada se otvore vrata, u uglu stoji visoka okrugla kanta za odlaganje kišobrana.

Rat je.

Smanjio se broj ljudi koji nose kišobrane; puno je više ljudi koji su u posljednjim mjesecima shvatili kako kiša i nije neko preveliko zlo, čak niti kada snažno pada.

Oči prodavačice, blijede i šutljive djevojke možda tek na rubu punoljetnosti, šire se u tmini; plešu između osmijeha, tuge i straha. Usudu je često logično i prirodno da se s njim u koštac ne hvataju samouvjereni i samodopadni ljudi.

Rat je.

Četiri ili pet prljavih i raščupanih vojnika ulazi, a kroz škripu vrata što se otvaraju i zatvaraju čuju se samo dva glasa.

„Dobar dan.“
„Dobar dan.“

Rat je.

Ljudi su u posljednje vrijeme shvatili kako se može pozdravljati i drugačije osim riječima.

Posljednji od vojnika koji su ušli zagledava s vrata prodavačici u oči; to je onaj najviši od svih, s najvećom bradom i najduljom kosom; skida pušku s ramena i hvata je desnom rukom za cijev gledajući kamo da je odloži.

Prodavačica, dok on ne uhvati pušku za cijev, raširi oči od straha i ukoči se gledajući ga.

On zatim polako i pažljivo odloži pušku tako da kundak umetne u okvir kante za kišobrane, pa pogledavajući oko sebe kratko povikne ostalima – što su već zašli među police s robom - da odlože puške na ulazu.

Prodavačica se u taj čas jedva zamjetno s olakšanjem nasmije tako da joj iz tmine oči sjaje grijući hladnoću što je za došljacima ušla u prostor kroz otvorena vrata.

Četvorica muškaraca poslušno se vraćaju do ulaza, skidaju puške i odlažu ih u onaj ugao, a zatim uzimaju pivo, cigarete, peciva i kiselu vodu, pa uredno prilaze pultu sa blagajnom i plaćaju svoj dug, potom polako spremajući kupljeno u ruksake koje skidaju s leđa.

„Daj, ja ću... Ma evo, ne gluparaj... Neka, ostavi to gospođi.“

„Ne, ne, dečki, pa za to uzmite još bar vodu.“

„Imamo tamo punu jamu Jamničke; tvornica je preko.“

„Onda vino, ne pijete vino?“

„Prisjeli su nam gemišti; nema čovjeka koji ovdje ima klijet a da nam nije donio karnister vina; bolji je i sok, makar na ovu hladnoću.“

„Sok? Za to ovdje nitko još od ljeta nije pitao.“

Onaj što je ušao posljednji, ne vjerujući očima kojima je prošarao police ovog nevelikog mjesta, kupio je od sveg blaga što se svijetom pred njega prosulo u toj mračnoj spilji jedno maleno, bijelosmeđe čokoladno mlijeko u čvrstom kartonskom tetrapaku što ga se tada u mladosti otvaralo odgrizanjem na vrhu; posljednje na posljednjoj polici u kutu; među napolitankama i malenim pakiranjem zahodskog papira u listićima. Poslije će ga otvoriti onako kako smo ta mlijeka otvarali u mladosti: odgrizanjem vrha piramide; kao da si samome Keopsu odgrizao sljeme njegove silne nastambe prije nego ćeš iz nje u sebe izliti zlatno, slatko, gusto sućanstvo radovanja, a piramidu brije bacanja izgužvati rukom da u njoj ne preostane niti kaplja tog čudesnog, davnog nektara.

Zatim jedan po jedan uzeše puške iz kante i tiho ali odlučno pozdraviše izlazeći.

„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“

Postoji nešto iznad razloga zbog kojih izbijaju ratovi; postoji nešto za što se ljudi moraju boriti da bi bilo kakva borba vrijedila: važno je najprije boriti se za to da na svijetu postoje prodavaonice u koje svatko tko treba može ući i kada mu se prohtije kupiti cigarete, čokoladno mlijeko ili pivo; još je važnije da ljudi u te prodavaonice ne ulaze naoružani i da pozdravljaju kada uđu i iziđu iz njih.

Najbolje oružje u toj strašnoj, vječnoj i teškoj borbi vlastiti je primjer.

Bez dobrog dana kojeg ćemo zaželjeti onome koga na takvom mjestu sretnemo, nemamo se uistinu za što boriti.

15.01.2025. u 15:30 • 16 Komentara • Print • # • ^

Ovo je priča o ljudima : ušli, kupili, pozdravili.......ma sve su napravili kako treba čak i strah u očima su uspjeli izbrisati!

Zar nije to dovoljno za "obilježena mjesta i ljude " jednoga vremena ?

-- Annabonny -- 15.01.2025. u 15:59

Oduvijek postoje ratovi, postoje oni koji napadaju i oni koji se brane, postoje prodavaone i za jedne i druge... postoje oni koji odlažu puške i oni koji kupuju uperenim puškama... postoje oni koji dolaze iz grada i oni iz šume... postoje ljudi i postoje zvijeri...

-- Dinaja -- 15.01.2025. u 16:50

Čovjek čovjeku neće nanijeti zlo, već nečovjek.

-- Demetra -- 15.01.2025. u 17:37

Dobra priča koju sam sličnu i doživio a kiša je tada bila najmanji problem. I u ratu treba biti neka regula.

-- gogoo -- 15.01.2025. u 18:14

Nećemo rat!

-- sewen -- 15.01.2025. u 19:51

odlična priča mada u principu ne volim one s poukom, međutim izgleda da ponovo dolazi vrijeme nužnosti "crtanja"...

-- NF -- 15.01.2025. u 20:51

To je baš upečatljiva, pomalo zaboravljena slika, odgrizanje vrha tetrapaka. U dobrim pričama takvi detalji se jednostavno zalome na radost čitatelja. :)

-- f/2.8 -- 15.01.2025. u 22:46

Upečatljivom. Naježila sam se na puške:((( Odličan, rođeni pripovjedač si. Bravo!

-- luki2 -- 15.01.2025. u 23:49

Svaka čast za priču i pouku! Da, često treba crtati pouku.

-- Lastavica -- 16.01.2025. u 08:13

Da, "Dobar dan" je već polovica izvjesnosti da nisi neprijatelj. Osmijeh je druga polovica. Ili bi bilo pravednije reći: osmijeh je dvanaest drugih polovica, makar to i nemalo veze s matematikom. :)

-- Mariano Aureliano -- 16.01.2025. u 17:19

kutak na rubu šume, kao univerzalni portal za svakoga, usputna stanica na putu gdje kiša ne smeta a izostanak kišobrana možda i više čuva glavu... ne znam zašto, ali zamišljam trgovinu iz western filmova i uz pozdrav riječima dodir šešira...

-- lief erikson -- 17.01.2025. u 10:41

bolje prodavaonica,
nego bolnica na rubu grada,
a ratovi, uvijek su negdje,
jer izviru iz nas samih

-- Blumi -- 17.01.2025. u 13:09

Rat je...
Život pokušava normalno da teče
Rat je
Kundak puške ili kišobran
Rat je
Osmeh ili suze
Rat je...
Život teče samo da nije onog
Rat je

-- mecabg -- 21.01.2025. u 08:39

vratio si me u proživljeno i preživljeno teško ratno vrijeme....
neke nas slike jače no druge katapultiraju u prošlost, da ne govorim o okusima i mirisima...
taj čokoladni tetrapak je meni bio gorak zbog tog vremena, smrti oko nas, u mojoj obitelji, razaranja, patnje, prisilnog odrastanja, ne volim se sjećati tog razdoblja.....
danas je tužno da većina ne vidi oči i osmijeh osobe koja nas poslužuje na pultu ili blagajni nekog dućana ili trgovačkog centra, a kamo li da pozdravi i zahvali...zato ja to uvijek napravim s osmijeh i poštivanjem :)

-- White Lilith -- 21.01.2025. u 08:57

zanimljiva priča

-- Litterula -- 21.01.2025. u 19:50

Bilo je tako jer su plaćali s kunama.

-- airsoft pokret Plaćenici -- 22.01.2025. u 09:20

četvrtak, 09.01.2025.

U Rusiji

"U Rusiji se cjelokupna energija umjetnika valja usredotočiti na prikazivanje dviju sila: čovjeka i prirode.

S jedne su strane tjelesna slabost, tjeskoba, prerana seksualna zrelost, strastvena žudnja za životom i istinom, snatrenja o spektru zanimanja širokom poput stepe, analitičnost ispunjena zebnjom, manjak znanja uz visoke misaone uzlete, a s druge - nepregledna ravnica, surova klima; grub, neugledan narod s njegovom teškom, mučnom poviješću, tatarskom kulturom, činovništvom, tamom, neimaštinom, vlažnom klimom prijestolnica, slavenskom apatijom.

Ruski život toliko satire Rusa da se ovaj ne može sabrati, satire ga poput batine od tisuću pudi."

Anton Pavlovič Čehov, citirano iz uvoda knjige Ryszarda Kapuczinskog "Imperij"

09.01.2025. u 17:28 • 13 Komentara • Print • # • ^

Prijateljica moje supruge, čija je majka Ruskinja a otac Hrvat, koja se kao starija tinejđerica s obitelji doselila u Hrvatsku i sve do penzije svirala violu u zagrebačkom HNK, imala je tamo negdje na sjeveru Rusije djeda koji je živio okružen nepreglednim brezama, šumama breza, i usput, uz sav težak i lijep život, pomalo crtao i slikao. Ostala je kod nje, za njim, jedna njegova bilježnica takvih crteža ugljenom, olovkom i olovkama u boji. Nedavno je istrgnula iz te bilježnice dvije sličice i uramila ih te poklonila mojoj supruzi. Jedna u ugljenu prikazuje rub brezine šume, a druga dva ili tri cvijeta, blijedo ružičasta, ugljen kombiniran s olovkom u boji. Oba su crteža neobično fina i istančana, nose u sebi naročitu snagu tišine, i ja kad ih pogledam svakog jutra po buđenju - imam osjećaj da sam dobio blagoslov. Svakog jutra iz tih crteža dobivam blagoslov. Jedan davno umrli čovjek prirode sa sjevera Rusije, umjetnik nježnog i istančanog senzibiliteta, svakodnevno sa mnom komunicira, naše svijesti premošćuju sve vrste barijera. Moja supruga jako dobro zna da ta dva crteža nije dobila tek tako, oni su jednako dragocjeni i njoj koja je dar dobila i njezinoj prijateljici koja je dar dala.

-- Mariano Aureliano -- 09.01.2025. u 17:52

"Moja Rusija" / da ne misliš moja Afrika ) je sjajno apsolventsko putovanje širokotračnim vlakom od Budapesta do Vladivostoka 15 dana uz boravak u gradovima usput.
Vrijeme Gorbačova

-- Annabonny -- 09.01.2025. u 18:47

Nažalost, nikad nisam bila u Rusiji, a voljela bih da jesam,
prije svih ovih događanja.

-- Lastavica -- 09.01.2025. u 19:27

Mariano, hvala ti stoput na "Sto godina samoće"; teško mi je objektivno procijeniti vrijednost serije, iako mi se čini da je sjajna, ali to je prva knjiga koju sam pročitao na slobodi, nakon "one" vojske - i takva će mi ostati zauvijek genijalna, kao i sve što je uz nju vezano. Eto, okupirani smo ovih dana, srećom, time. Što se tiče tvog komentara, drago mi je da imaš toliko pozitivnih iskustava; možda je prepovršno reći pozitivnih, ali snažnih i istinskih, to sigurno. I želim ti dobro u onom komuniciranju, i inače, kao i svima :).

Ana, vi ste stvarno bili sjajna generacija; i mi smo imali ponudu na stolu, ali ekipa je odabrala Lloret de Mar(!); mi naravno da nismo išli.

Lastavica, da, teško da ćemo sada moći; eto, i mi smo jednom imali priliku, poslije je došao rat, neimaština, pa opet granice, ratovi, nikad ništa. Šteta. Ne znam kako to objasniti, ali mene možda ne privlače toliko gradovi, kultura, muzeji, iako svakako da bi trebalo; mene privlači priroda, prostranstva; to je prvo na što pomislim kada se kaže ta riječ. Onako, kao što bi čovjek gledao i šutio kada bi se našao u scenama Zvjagintsovljeva "Povratka", recimo :). Ovako kako je gore pisao Mariano; slušati snagu tišine :).

Hvala vam, svima.

-- j. -- 09.01.2025. u 21:27

Ostala nam je još zadnja, osma epizoda. Uočio sam jedan zanimljiv obrazac - svaka epizoda počne pomalo zbrkano, kao da ne znaju što bi sada i kako, no prema kraju uzima zamah i onda eksplodira u nevjerojatnoj poetskoj snazi. Tako da na kraju svake epizode budem veoma zadovoljan i ispunjen. Majka Ursula je prava Magna Mater, vidjet ćeš u kasnijim epizodama (ako ih već nisi sve odgledao), silno snažna i jedina sabrana u tome metežu koji će zavladati. Cijelom serijom (a zasigurno još i više knjigom, koju nisam čitao) dominira ono što ja volim zvati duende, riješenost na život i smrt koja svemu - umjetničkom izražaju, plesu, političkom djelovanju, vojevanju, religijskoj invokaciji, samom životu - daje ton čudesnog i poetskog prevrednovanja, ljepote koja izvire iz same supstancije bića, a ne iz vanjskih stvari.

-- Mariano Aureliano -- 09.01.2025. u 22:05

Pročitaj knjigu, svakako; pogodio si u srž: taj stav i pogled prati čitavu radnju; oborio me s nogu te jeseni; bila mi je to možda prva knjiga u životu (tada sam još bio praktički dijete sa niti devetnaest) nakon recimo lektirom zadanih Junaka našeg doba ili Na rubu pameti u kojoj sam osjetio tu razinu uvjerljivosti i posvećenosti. Seriju zapravo vjerojatno mjerim razinom kojom uspijeva oživotvoriti baš to majstorstvo koje je kruna Marquezova djela. Kada to gledaš, još ako te tako i toliko nosilo u ranoj, formativnoj dobi, onda osjećaš pravu moć dobre književnosti; jača je čak i od ovako raskošno, smisleno i kvalitetno načinjene serije/filma.

-- j. -- 09.01.2025. u 22:56

Divno si ovo napisao. Obećavam da ću pročitati knjigu.

-- Mariano Aureliano -- 10.01.2025. u 01:09

dubok je čehov s efektnim, a istovremeno poantama koje ulaze u srž, moja rusija su osim ljermontova i puškina, naravno jesenjin, tolstoj, cvetajeva, turgenjev, nabokov, onaj uvjetno europskiji književni dio rusija, dostojevskog i moćnu ekipu iz paralelnog svijeta nikad nisam dovoljno posebio. kratak osvrt na događanja ispod prethodnog inače jako dobrog posta, čak je i admin nepogrešivo izdvojio i meni najupečatljiviji dio, ja sam kod sebe imao sličnu situaciju i identično sam reagirao, mislim s distance da niti ti niti ja nismo pogriješili, s tim da sam ja imao sreću jer meni ne dolazi dio komentatora koji tebe i "vole" i "ne vole" s obje strane "polemičkog" spektra. Naravno da strane ne izjednačavam, kao ni socijalizam i nacionalsocijalizam što je danas pomodno, e tu su mi povijesno rusi već pozitivniji od umjetnički i filozofski ipak mnogo bližih nijemaca.

-- NF -- 10.01.2025. u 05:48

Hvala, Nf. Ne znam jesam li pogriješio; svi griješimo; bitno mi je da netko prepozna da nisam imao zle namjere.

-- j. -- 10.01.2025. u 08:10

Obožavatelj sam ruskih klasika evo u Hnk se sprema Dostojevski "zločin i kazna" živo me zanima kak će to izgledat.

-- TEATRALNI -- 10.01.2025. u 11:46

Zanimljivo od Čehova. Ruske klasike sam manje čitao nego francuske i njemačke ali su i uz ruske slikare još česti u križaljkama. Rusiju poznam samo sa ruskih brodova na kojima sam radio u brodogradilištu pred puno godina.

-- gogoo -- 10.01.2025. u 23:14

Obožavam ruske pisce i njihova djela! Moj djed je bio Rus, ubijen od strane Nijemaca u Drugom svjetskom ratu.

-- luki2 -- 10.01.2025. u 23:52

I ja bih to gledala.

-- Lastavica -- 12.01.2025. u 16:16

utorak, 07.01.2025.

Predaja tuzi

Posljednjih tjedana odgledao sam tri vrlo dojmljiva filma na koja bih vam želio skrenuti pažnju. Donnie Darko s Jake Gyllienhalom i Netipično ubojstvo s Ryanom Goslingom od ta su tri filma međusobno sigurno mnogo bliži, jer zapravo oba govore o neprilagođenom inteligentnom mladiću na rubu dobra i zla, dok je najnoviji film Jesse Eisenberga "Stvarna bol" na neki način vezan uz temu prva dva filma – a ja ću u nekoliko rečenica pokušati objasniti zašto.

Ovaj je svijet, kaže se u jednom od ta tri lijepa uratka, sačinjen od ljudi koji su se predali tuzi i onih koji još nisu; zbog toga Donnie vraća krug događaja unazad kako bi vlastitom smrću ispravio stvari koje je počinio u međuvremenu – a imale su debelo opravdanje, ili Ryan Leland ubija retardiranog brata svoje bivše djevojke koji beskrajno pati u svijetu kojim je okružen, govoreći mu da će se na koncu ipak sve biti dobro.

Možda najmanje šokantan i neprihvatljiv, ali zbog toga i najdojmljiviji je lik bratića Benjija kojeg sjajno glumi Kieran Culkin, a govori o neprilagođenom pojedincu koji istinski, za razliku od drugih ljudi, osjeća bol bližnjih i suosjeća s njom. Sjajna gluma i dojmljiva režija protkane su neponovljivim klavirskim recitalima Chopina kroz vizure današnje ljetom okupane Poljske (vjerojatno u vrijeme i na mjestima gdje smo i mi prošlog ljeta bili), što me još dublje povezalo s radnjom i problematikom filma.

Ne treba s uma u tom kontekstu smetnuti niti Eissenbergovo odrastanje; sasvim prirodnim smatram činjenicu da je još prije desetak godina glumio novinara Lypskog u onom neponovljivom End Of A Tour; filmu u kojemu se prikazuje priča o Davidu Fosteru Wallaceu, čovjeku koji se upravo borio s tom beskrajnom tugom postojanja; s činjenicom da kao muškarac ne mora biti siledžija, pojednostavljivati stvari i pripadati klišejima - kako je to predivno opisano u tom filmu i u onoj njegovoj teško probavljivoj i još uvijek kod nas neprevedenoj "Infinite Jest".

Ili, kako kaže neočekivana prijateljica Ryana Lelanda u onom drugom filmu, već ostarjela, prelijepa i plemenita gospođa Calderon, ljubeći ga sasvim nevino i prijateljski u čelo i obraz dok utapaju tugu radi neuzvraćenih ljubavi: istinsko odrastanje počinje tek u času kada ti netko slomi srce.

Sada dolazimo na tlo koje mi je zapravo posvema nepoznato; mogu suosjećati s drugim ljudima (zapravo; često mi se čini da moram; da ne umijem drugačije, vjerojatno i tamo gdje suosjećanju ne bi smjelo biti mjesta - a koliko u tome uspijevam sasvim bi neprilično bilo govoriti sam o sebi); mogu razumjeti njihovu bol radi nevoljenosti i gubitaka; mogu se truditi i pokušavati tješiti i podupirati - ali ne mogu vam o tome zapravo baš ništa suvislog iz svog života posvjedočiti, jer se, da parafraziramo ovu izreku, osjećam sasvim neodraslo.

Prošao sam kroz cijelo jedno krvavo klupko ratova, bolesti, umiranja i nestajanja; čitavi naramci nadanja i vjerovanja na tom su putu umirali i sušili se oko mene kao staro drveće mrtvih krošanja na ledinama, ali svi su ti događaji bili nekako redoviti u zlu, objašnjivi i očekivani; čovjek u stvari ne može tragedijom zvati kada ga pozovu u neki rat, kada mu se razboli dijete ili se razboli on sam ili kada mu umru roditelji - jer takve se stvari dešavaju zapravo svima i jedino što nam je povodom njih činiti, jest boriti se, držati glavu iznad vode i ne predavati se.

Tamo gdje su moji mrtvi usnuli, ja sam ih pustio niz rijeku i otišao dalje; shvatio sam da bi moja uloga u ovom svijetu mogla biti slika i prilika jednog običnog, starog, natrulog kolca u vinogradu oko kojeg će se omotati nova, tek rođena loza. Ta me slika pronosila svijetom laganog i ispunjenog kroz godine; često nemajući vremena za bilo što osim obaveza, nastojao sam ono malo vremena što bi mi preostalo ispuniti čitanjem, učenjem i lutanjem - pa onaj tko bi mi kazao da sam pogriješio, vjerojatno ne bi niti razumio o čemu se radi; o tome da mi se često činilo da nemam vremena nizašto i da godine prolete u satima.

Poslije sam razumio: oni oko mene koji su imali vremena na izbor, uglavnom su ga iskoristili za nebitne, površne i bedaste stvari; za ono što je otrovalo njih i ljude oko njih - do te mjere da im iz toga nije niti bilo moguće ništa drugo do li izvući prazna i prepukla srca. Ljude ne možeš imati; ljudi nisu figure pa da ih pomičeš poljem svog života poput pijuna; nekada su za čitav jedan život dovoljni nekoliko dodira, osmijeha ili pokoja čarobna riječ; kako se poklopi.

To s imanjem, osvajanjem i nadjačavanjem, to sam nekako sam sebi osvijestio i patentirao još u onoj sada već pomalo svetoj mladosti; onda kada sam birao i bivao biran: ili ću izabrati sve, ili ništa. Kakve bi koristi od mene mogao imati netko koga bih odabrao tek tako, da se odabere? Kakvog bi smisla imalo biti sa mnom ili s bilo kime - ako mu se ne vjeruje? Pristao sam na to da ću čitav život provesti sam ukoliko ne pronađem baš ono što tražim - ne trampeći nikakav osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti ili besmisla za stvari koje su očito bivale polovičnim.

Kada sam imao devetnaest, bio sam posvema siguran kako ću čitav život, kada mi umru roditelji - provesti sam samcat; vjerovao sam da niti sam posebno pametan, niti dobro izgledam, niti sam nešto baš dobar; sam sam sebi s onom raščupanom kosom i preuskim hlačama izgledao poput prerano ostarjela pauka što obitava ponajvećma po kutevima i tmini zaboravljenih sobičaka; kada sam se te riječi usudio onoga davnog ljeta naglas izreći jednoj zreloj, spokojnoj i nasmiješenoj kustosici Almi koja me uvela u dvoranu Istra da odgledam onu nezaboravnu projekciju "Imena ruže" sa sinhroniziranim prijevodom; kazala mi je možda najvažniju rečenicu mog života: kako sam jednostavno mlad i bedast i kako se ne moram baš ničega bojati - jer samo moram sjediti i čekati.

Tako sam i ja - pripremajući se za beskrajnu tugu koja još uvijek nije stigla - dočekao ono što čekaju svi: dočekao sam da ono što je gola ambalaža i obična fasada postane ispunjen i važan smisao; a opet - kada se okrenem pa pogledam iza sebe, ako ičeg dobroga, vrijednog i lijepog u meni ima - Njeno je, potječe i rođeno je od srca izabranice srca moga, do konca i kraja - i ništa mi ne vrijedi ako ću to držati svojim.

I danas ja zapravo ništa drugo niti ne radim osim toga što mi tada bješe savjetovano; sjedim i čekam: pored mene prolaze ere i stoljeća događaja i povijesti; ljudi se nadaju i vrište i kupuju i prodaju, a sve je jedno veliko i besmisleno trgovište i cirkus i maskarada, pa ti se čini da je bolje sjediti i gledati, nego birati i činiti. I kažem Joj: sve će biti dobro; gdje će biti za jedno, bit će i za dvoje; kako jednom, tako i drugome; kada dođemo do posljednjeg komadića hljeba, razdijelit ćemo ga napola, jer mi ništa neće vrijediti ako ga budem uživao sam.

Ulazim već pomalo u sedmo desetljeće života; u doba kada su gubici, nemoć i odustajanja sasvim logični, razumljivi i prirodni; tko ih u ovoj dobi ne bi umio i mogao prihvatiti, taj ili je zvijer, ili Bog sam, da se našalimo; bilo bi suludo ne očekivati ih i ne prihvaćati ih - možda već sutra ili prekosutra čeka me neka nepodnošljiva sveprožimajuća bol koja će trajati dok me ima - pa se zato i trudim svakoga dana i svakoga sata dok ne stignu radovati se i uživati u ovome što jesam i gdje sam, bez obzira na sve; i biti zahvalan na tom daru; i biti zahvalan na tom daru.

Nemam, kada tako pogledam iza sebe - nikakvo iskustvo napuštanja: nitko tko me od svoje volje odabrao nije me napustio od te iste volje odlazeći u život nespojiv sa mnom; nitko mi nije slomio srce; to što su me mnogo puta ljudi prevarili, nasamarili ili možda zadali kakve udarce prihvatio sam kao sastavni dio života - jer su mi bili daleki, strani i nevažni; što su njihovi pasjaluci bili veći i strašniji, to su mi ljudi koje zovem mojima postajali važnijima, boljima i većima. Slobodno bih onima što su mi činili zlo smio zahvaliti na tome.

Mogao bih; zapravo - morao bih gospođu Calderon pogledati u oči pa joj kazati: ja sam još uvijek jedno neodraslo dijete koje ni o čemu zapravo ništa ne zna; srce mi je već prilično slabo i ne baš čitavo; već su i doktori nekoliko puta svašta nešto po njemu kopali, sagorijevali i ispravljali, a ja sam to ležeći više na boku nego na vlastitoj stražnjici gledao po monitorima, djelomično uspavan, poput izravnog prijenosa misije s Marsa ili Venere na nekom nepoznatom programu - no, baš nitko nikada nije to moje dosadno, slabo i mlohavo srce slomio i bacio u prašinu.

Nisam odrastao; ne poznajem još uvijek beskrajnu, nepopravljivu i neutješnu tugu; živim pod staklenim zvonom tišine i spokoja. Dvije ili tri riječi dnevno; pogled ili dodir; osmijeh ili pokoja misao - moja je hrana od koje živim i lutam ovom dolinom, pa dokle ide.

Možda me se upravo zbog toga toliko i dotiču filmovi o ljudima koji nemaju ljubavi, ili je imaju - a ne znaju uopće za to, pa traže i traže nešto za što zapravo niti sami ne znaju što je, gubeći sebe i ljude oko sebe u tom strašnom klupku sebičnosti, prevara i laži.

Zato je ovu preporuku preraslu u nekakav ispovjedni tekst, što li, možda najbolje završiti mojim nezgrapnim prijevodom članka koji je o potonjem filmu Jesse Eisenberga izišao u NY Timesu, a govori baš o tome čime se film bavi i kako to utječe na gledatelja.

„Američki filmovi o tuzi obično završavaju šmrcanjem i nalijepljenim osmijesima koji uvjeravaju publiku da će kakvi god užasi bili prije, koliko god brutalna bila tragedija, bez obzira koliko teške bile muke - sve biti u redu... inzistirajući na tome da osuše suze koje su gledatelji isplakali.

Potraga za srećom bila je neotuđivo pravo za očeve utemeljitelje filma; pravo koje su naši filmovi učinili izluđujuće postojanim člankom vjere.

Jesse Eisenberg nasuprot tome juri u tvrdoglavu neurednost; predajući se graciozno usklađenom, melankoličnom i na trenutke zapanjujuće smiješnom istraživanju gubitka i pripadnosti. Glumi Davida, nestalnog, naizgled običnog tipa koji sa svojim vrlo kompliciranim rođakom Benjijem kreće na takozvanu turneju baštine Poljskom: njihova je baka preživjela holokaust zbog "tisuću čuda", kako kaže David, te su odlučili posjetiti kuću u kojoj je odrasla, što se pretvara u neočekivano emocijama nabijeno putovanje i prodornu tragikomičnu tužbalicu preživjelih i njihovih nasljednika.“

07.01.2025. u 08:14 • 34 Komentara • Print • # • ^

stvarna bol se počinje prikazivati u kinima tek u veljači ove godine, ali zaintrigirala me ideja o istini poljske obitelji i putovanje Poljskom... gledala sam tek par triler... sjetih se našeg davnog putovanja Poljskom... to je bilo vrijeme kada u Wršavi nije bilo ničega... ali bio je luksuzni klub za specijalne goste... putovala sam sa suprugom i glumcima... bili smo odlićno počašćeni... pročitala sam osvrt kritike na film
Radnja prati neskladne rođake Davida (Jesse Eisenberg) i Benjija (Kieran Culkin) koji se ponovno ujedinjuju na putovanju kroz Poljsku kako bi odali počast svojoj voljenoj baki. Avantura poprima neočekivan smjer kada se stare napetosti ovog neobičnog dvojca ponovno pojave u sjeni njihove obiteljske povijesti.
raduhem se gledanju... a tebi hvala na ovoj objavi...

-- Dinaja -- 07.01.2025. u 09:07

sjajno si uklopio vlastito biće i emocije u prstor filma dostupan gledateljstvu.
Nema velikog mudrovanja : čovjek je Čovjek ma gdje bio ako se tako osjeća.
Do posljednjeg daha

-- Annabonny -- 07.01.2025. u 09:18

"sam sam sebi s onom raščupanom kosom i preuskim hlačama izgledao poput prerano ostarjela pauka što obitava ponajvećma po kutevima i tmini zaboravljenih sobičaka; " - ovo mi se taaaako sviđa, sinoć brišem pod i jedan mali paučić bježi ko lud od krpe, trebalo ga je samo poklopiti krpom i ocijediti ju, onda sam pomislila na moje male unuke i da i njih netko ogroman i u akciji čišćenja može ih samo pokupiti i ocijediti krpu pa sam ga pustila da ide kud hoće, Vaši tekstovi su intimno - filozofski i edukativni i oplemenjujući, pravi je užitak čitati Vas i učiti

-- starry night -- 07.01.2025. u 09:49

jedna je nakaza tu s bloga pisala da svako jutro postroji svoje unuke i uči ih mjeriti kukuruz, nedugo poslije toga desila se tragedija u osnovnoj školi u Prečkom, zapitala sam se koliko su takve nakaze krive za takve tragedije

-- starry night -- 07.01.2025. u 09:52

biti zahvalan na tom daru; i biti zahvalan na tom daru....

Slučajno ponovljena sintagma, zapravo je odgovor na tvoje neizrečeno pitanje u ovom prelijepom tekstu.

Zahvalnost je to što te sačuvalo od slomljenog srca.
I izgradilo te prema svjetlosti i bez loma.
Zahvalnost je taj rijedak dar.

Hvala ti.

-- Sarah -- 07.01.2025. u 11:29

sa tako malim brojem ljudi na što je spala Hrvatska pod lopinama i nakazama, tu više ne može biti ratova, samo ubojstava :))))))))))))))))))))))))))))))), tješi me :))

-- starry night -- 07.01.2025. u 11:32

Kažeš:" istinsko odrastanje počinje tek u času kada ti netko
slomi srce." Zato te toliko dotiču slomljena srca, iako je
tvoje u komadu, okupano ljubavlju i cijelo.

-- Lastavica -- 07.01.2025. u 11:46

nema ništa komičnije od patetičarke u akciji

-- starry night -- 07.01.2025. u 11:47

sintagma, pazi ovo, ak ta zna šta je "sintagma", dam se obesiti

-- starry night -- 07.01.2025. u 11:49

ako je s teksta pažnja skrenula u stranu, na komentatore, to prije svega može govoriti o tekstu, da ne valja i da nije zanimljiv :)

tako da, sve u životu ima svoje vrijeme, svoj prvi put, pa tako i ovo kod mene; da moram intervenirati među upise

zato ću napisati ovo; sve kada Sarah i ne bi znala objasniti značenje pojma sintagme; ja bih njene upise doživljavao jednako kao i sada, kao dobronamjerne

to mi je nekako na ovom mjestu najvažnije; da imamo dobre namjere

-- j. -- 07.01.2025. u 13:58

Sintagma je spoj dviju punoznačnih riječi. ovo da se StarryNight ne "obesi"

jer

definicija pojma ima iz grčkog jezika pa do hrvatske gramatike, ali, uobičajeno je sintagmom imenovati DIO rečenice u kojemu se slažu rod, broj i padež : dakle, NE mora biti citirana cijela misao nego samo njen -dio
To znači da je dovoljno je imati dvije punoznačne riječi pravilno složene da sintagma ostaje u svojem tumačenju

PS: mislim, da se s velikim pametovanjem svatko može na svom blogu "pokazati" a na tuđem biti korektan i nezlonamjeran

-- Annabonny -- 07.01.2025. u 16:37

Je kolega jako je važno održavati higijenu bloga, ja ne bi doduše bio tako uviđavan ali od mene se to ni ne očekuje zar ne.

-- Supatnik -- 07.01.2025. u 18:18

"Ljude ne možeš imati; ljudi nisu figure pa da ih pomičeš poljem svog života poput pijuna; nekada su za čitav jedan život dovoljni nekoliko dodira, osmijeha ili pokoja čarobna riječ; kako se poklopi."

Ovo mi je isto predivno, ljudi pišu tekstove onakve kakvi su im karakteri, plemenite ili podle.

-- starry night -- 07.01.2025. u 18:53

ti sebi ne bi trebala lavicu metati za avatara, prije neku raščupanu kokoš

-- starry night -- 07.01.2025. u 18:56

Ana, hvala na pojašnjenju :)

ha je, važno je, supatnik, valjda je važno, samo je stvar u tome da ne može čovjek baviti se samo mrakom i svraćati negdje samo tim povodom, a sve ostalo ignorirati; drago mi je da si i ti svratio ovdje nakon dugih, predugih mjeseci, ali me žalosti povod; očito nije bilo ama baš ničeg drugog da te privuče, što ipak mnogo govori o... meni i tome da je sve ostalo što sam u međuvremenu pisao bezvrijedno? tebi? čemu?

starry night, morat ću zamoliti da prestanete komentirati druge na mome blogu, jer ću morati početi brisati komentare, takve su prilike; hvala

naravno, ostali upisi, hvala :)

prokljuvio mi je Mariano (za što sam mu beskrajno zahvalan) neki dan kako je moja nekadašnja stara ljubav ekranizirana na Netflixu, Sto godina samoće; bacamo se pod dekicu i krećemo, dvije epizode po večeri; kidam nalijevo :))

-- j. -- 07.01.2025. u 19:09

Možda će te iznenaditi, ali ja tebe dosta često iščitavam, uglavnom si mi preopširan, ali to je tvoj stil, uglavnom ne komentiram, jer sam primijetio da uglavnom moje komentare doživljavaš kao polemičke, čak i onda kada to nisu a najčešće nisu

Recimo sada bi ti najdobronamjernije komentirao da si sretan čovjek jer ti nije slomljeno srce, ja ti od srca želim da i ostatak života proživiš a da ti se to ne dogodi, a ti bi to shvatio kao prigovor ili patroniziranje ili već nekako pogrešno

-- Supatnik -- 07.01.2025. u 19:38

starry night
ti sebi ne bi trebala lavicu metati za avatara, prije neku raščupanu kokoš

+++++++++
što god stavila za avatar je bolje od sijedih, ravnih rijetkih dlaka tvoje glave ok ?

-- Annabonny -- 07.01.2025. u 19:57

Frizerka uvijek hvali moju prekrasnu kosu, Alopecijo, to bi ti trebao biti nadimak, a ne Lavinija, Alopecija Areata ;))))))))))))))))

-- starry night -- 07.01.2025. u 20:02

Alopecia kod mene ?

Bože, pa tebi nije red da budeš s nama na blogu.
Evo, promijenit ću lavicu iz avatara i ostavit svoju" ćelavu " glavu

Hoćeš li biti zadovoljna toliko, da umukneš zauvijek ?

-- Annabonny -- 07.01.2025. u 22:20

Mene si dirnuo svojim upisom, i mogla bih Te čitati sa zadovoljstvom, pa da si opširan koliko god trebaš. Nemoj se predavati tuzi, tužnim ljudima i tužnim filmovima! Jer - to nisi Ti. Ljubim!

-- luki2 -- 07.01.2025. u 22:29

Je, to sa lomom srca je sjajno, ali nekako sam nastojao i u tekstu naglasiti; sada ako se i dogodi, logično je i očekivano. Ne znam zašto bih pogrešno shvatio ako mi netko želi dobro... Hvala...

Neke je odvukla ova debata za koju vidim da je bila na teveu; ja sam još pod dojmom prve dvije epizode Marqueza; uglavnom, pođimo u krpe, dosta je drame kod mene. Što se tiče avatara, evo možete slobodno zbijati šale i na račun mene i mojega; još uvijek imam nešto što sam snimio prije petnaest godina iz auta s nekog makadama, a kitim se time kao da sam to evo jučer netom ispenjao.

Sveto Brdo! :)

Moram konačno postati pravi bloger. Usukan u svoje postove i misli, s rijetkim komentarima i puno više prenesenih značenja, i s glavom među ramenima kao Miloš Šestić.

-- j. -- 07.01.2025. u 22:49

Sretna ti nova u svakom pogledu, a posebno u onom bočnom gledanju kako zmijoliko čudo putuje arterijom. Kod mene je uvijek leđno-ruke iznad glave kao predaja, što bude bit će. I sad filmovi. O filmu ne mogu ništa reći jer nakon mojih inzulta nemam koncentraciju dužu od 20 minuta tako da već niz godina ništa ne gledam. No život me naučio prihvaćanju svega što osobnom snagom ne mogu promijeniti pa tako i tugu za gubicima voljenih. Nekako mi se čini da starenje ima tu moć.

-- Demetra -- 08.01.2025. u 08:29

U svom komentaru spominješ Miloša Šestića. Poznat je po driblinzima. Ti si igrač duplih pasova.

U prosincu 2024. godine, mediji su izvjestili da je Šestiću presađeno srce na Institutu za kardiovaskularne bolesti "Dedinje" i da se uspješno oporavlja nakon operacije.

-- Potok -- 08.01.2025. u 09:19

Vjetre ispričavam se kaj uzurpiram tvoj prostor:

@Starry night, opet hraniš svoju praznu dušu napadima na druge? Nitko ti ne daje pažnju pa je sama zazivaš. Osjećaš li se bolje? Bar ispunjenije? Možda je vrijeme da odeš na wc i pustiš vodu.

@za sve ostale - ne uređujem po tuđim blogovima, ako vjetar nema želju ovu brisati, nisam ni ja taj koji bude to napravio. Ništa ne bude nestalo ako je obrisano. Svi znamo kakva je Starry night, a isto tako i kako joj Anči ne može odšutjeti te kako se damski ponijela u ovoj situaciji Sarah. S

-- Blog@Blog -- 08.01.2025. u 10:39

Zapravo baš lijepa poanta, spoznaja o sebi pod staklenim zvonom. Iako je to možda nešto u što si se uvjerio, i samo nisi nikada podignuo poklopac s lonca tuge. Čak je i ruža Malom princu na odlasku rekla, nek ostavi stakleno zvono, da joj ništa neće biti od par gusjenica, a i moraš imati gusjenicu ako želiš vidjeti leptira. :)

-- Kockavica -- 08.01.2025. u 11:42

Uvijek si mi bio sumnjiv. I to slijepo obožavanje tebe od strane blogerica, čak i onih koje su moje prijateljice, mi je uvijek bilo neshvatljivo... ali, budući si mom biću važan kao lanjski snijeg, nisam kopala po tom dreku.
Međutim, ovim si zapisom potpuno, a nesvjesno, razotkrio svoju bit. Svoj uski, mali, skupljeni, ščvrknuti, bolesni um. Svoj socijalni idiotizam, neosjetljivost za druge, bešćutnost prema svemu što nije tvoj mali, mali, malecki dio svijeta... ti i tvoja draga, drugo sve nek ide kvragu.
Toliko slova, riječi, rečenica si ovdje ostavio, a ništa. Emocionalna inteligencija nula. Nula brate mili. Sorry, nekad se mora reći i što nije drago za čuti.

-- Mi. Ljudi s rupama -- 08.01.2025. u 13:19

Demetra, hvala, ovo sa starenjem je sjajan zaključak
Potok, i tvoj zaključak je sjajan; Šeleta su, kako je rekao Gudelj, hvatali kao prajca na pijaci, dugo mi netko nije dao ovakav kompliment :)
Blog, ništa, ništa, samo daj; sigurno da je to prelazilo granice uobičajenog, pa eto, izvoli, mislim kako je glavno da se ne može reći da nisam reagirao
Kockavica, eto, sjajna poanta; nemoj molim te, u koje društvo ti mene stavljaš... a podizanje staklenog zvona, to ipak ne ovisi samo o nama, na žalost, zar ne? život je puno okrutniji...
Mi.Ljudi s rupama, konačno... :) legitiman test: ako takav lik nije brisao upućeno Sarah ili Ani, sigurno neće dopustiti da se ruši njegova blještava slava? Neće, neće brisati; sve je toliko očito pa je stao njima u obranu, što je lik drugo mogao učiniti; a ovo tvoje zvuči iskreno; zašto bih brisanjem povrijedio nekoga tko je nalazio shodnim toliko pomno uputiti se u moju mračnu i lošu dušu; radije odgovoriti ga od tog besmislenog posla; postoji sigurno i nešto što se briše, ne velim da ne postoji, a to što ja tako mislim nipošto ne znači da nisam u krivu; možda bi najviše datoj situaciji log'čki odgovaralo da se nisi toliko trudila pronaći komplicirani pakung za svoj jednostavan, ljudski osjećaj nego napisala da sam... štajaznam... raščupana kokoš... :))))

-- j. -- 08.01.2025. u 14:48

Neeee, ti si samo miroljubivi pijetao koji smiruje kokoške u svom kokošinjcu

Zašto brisati uostalom ( kao da ih tjeraš...) nije to tvoj stil

-- Annabonny -- 08.01.2025. u 16:51

Ha, ha, ha, ha, Ana, koja slika, ma jesam ja vraga pijetao, više neki stari garov pored kućice :)

Sad sam na Novu godinu u šumi sreo jednog takvog, možda je sluđen od pucnjave došao spasiti se ...

-- j. -- 08.01.2025. u 18:35

Anči, ja imam izuzetno puno komentara kreatura koje su me vrijeđale na mom blogu i ništa nisam brisala. Ovdje je @vjetar trebao brisati komentar @starry kad je već toliko pokvarena da vrijeđa u tuđoj kući. Ako mu je taj njen komentar bio neprihvatljiv, morao joj je to jasno dati do znanja, šutnjom postaje njen suučesnik u zlu.
To je samo moje mišljenje, kao što mislim da si joj i ti trebala uzvratiti na neutralnom terenu...

-- marival11 -- 08.01.2025. u 21:26

Možda ne treba brisati svoje osobne razmirice i sukobe s drugima, ali na svom blogu ne bih dopustila ničim izazvano pljuvanje drugih blogera.
Čak ako se na drugom blogu i dogodi sukob među komentatorima, okej poveli su raspravu (obično je znalo biti oko teme) nek se rasprave do kraja.

Ovo je pak čista iskonska zloćestoća.
Napadnute blogerice osobito @sarah su se dostojanstveno držale.

Jednom.prilikom, bio je Božić jutro, trebali smo taman krenuti mojima, kad je susjed krenuo naganjati svoju kćer studenticu. Ostala je spavati kod dečka. Rukom ju je udario po leđima. Mi smo se umiješali, uveli u svoju kuću. Ja sam zvala policiju. Naravno da nismo stigli na vrijeme na dorućak.

Rekla sam joj da kad god bude imala problem slobodno trči u moje dvorište i kuću. Da uvijek tu može naći utoćište.

Kada smo jaki moramo stati za druge. Sutra će se naći netko tko će stati za mene.
Kad mi pukne guma na cesti, a ne znam je promijeniti.
Kad padnem pred dućanom netko.će skoćiti me reanimirati.
....

Možda nisu stvari za usporedbu, a možda i jesu?
@sarah je nježan cvijet i trebala je zaštitu.kao i @Ana. Osobito što je bila "potpuno nevina žrtva" @sarah nije ni.odgovorila.
Toliko je zaslužila u svakoj "našoj kući i i dvorištu."

Imajte se rad. Ja odoh tamo gdje je sve po mom! ;)))

-- Ypsilonka -- 09.01.2025. u 06:29

HVALA na ovim komentarima : dokaz su , da ima pametnih i odgovornih ljudi koji znaju tako i reagirati

Svojim sam komentarom o SINTAGMI ( bez imenovanja ikoga ) htjela ublažiti arogantni bezobrazluk i poluznanje STARENAJT da bih- sa svojom prirodnom kovrčavom kosom ispala ćelava Alopecia ?!

Ženska ljubomora čuda radi : žena s ravnim sijedim dlakama----------što bi dala da je na mojem mjestu .....haaa????

Ali, očito Vjetar , vrsni esejist bez konkurencije na ovom blogu pravi se malo lud ili gluh - no unatoč toga, njegov kvalitetan tekst "visi" na naslovnici a komentari se gomilaju.

@Rupici veliki plus : nema je nikako, a kad jer ima onda jebe i šefa i stanicu

-- Annabonny -- 09.01.2025. u 08:26

Dobro jutro; hvala vam svima na komentarima. Da, možda sam trebao obrisati; nakon svega ovoga sada da mogu vratiti vrijeme vjerojatno bih; sada više sigurno da nema smisla.

Brisati... iako je to bilo toliko očito benigno da mi se činilo kako ne treba - ali nipošto nisam šutio, ili niste pročitali da sam - kada sam stigao odmah popodne - napisao ono uz izričito spominjanje imena o dobronamjernosti i sintagmi, a uvečer zahvalio Ani na pojašnjenju uz izravnu napomenu da ću brisati sljedeće komentare o drugim komentatorima.

Ne znam što sam još drugo mogao osim brisanja ili zaključavanja bloga?

Očito za sve u životu postoji prvi put...

Jedino zapravo, znate što sam i ne htijući vježbao zadnjih mjeseci? Pisanje tekstova kao da ih pišem za blog, a na koncu neće biti objavljeni na blogu, nego... daj Bože negdje drugdje. Velim, blog je predivna stvar; toliko toga čovjeku dobrog u život donese....Pozdrav :)

-- j. -- 09.01.2025. u 08:59

@J (Vjetre): To! Bravo! Biti če objavljenom u Tbojoj divnoj knjizi. Jedvačekanje....

-- luki2 -- 09.01.2025. u 10:26

srijeda, 01.01.2025.

Nova godina

Da ljudi ne trebaju pucati za Novu godinu, a i inače, to smo se svi složili; radi čega to ne trebaju činiti vjerojatno manje ili više isto tako; ali zašto to ljudi uopće čine neće nam postati jasno sve dok se na novogodišnje svitanje ne otputimo u svemir, poput posljednjeg čovjeka na Zemlji i prvog što ju je posjetio nakon čovječanstva. Upravo tako kako svijet izgleda i zvuči prvog siječnja u pola osam ujutro izgledat će i zvučati kada na njemu više ne bude ljudi; zato ljudi tako hektično, strastveno i snažno osjećaju potrebu dojaviti pucnjavom svemiru da su ovdje i da ih ima: kada ih više ne bude, to će biti tako očito i jasno da neće biti više nikoga tko bi se o tome išta pitao.

Svemir šuti, ili pjevuši injem sebi u bradu, a moje cipele škripe na tom mekom ledenom tepihu grabeći sve dalje i dublje u šumu. Zamrznuto granje; tvrda i već ledom okovana zemlja; okupano grmlje i gust, mokar uzduh moji su vjerni pratitelji. Tamo gdje se još jučer nije moglo od blata i vode, sada noga kroči sigurno i kratkim koracima, tjerajući onu drugu dalje. Već kroz tričetvrt ure stižem do cilja, pa pregledavam što sam snimio i odlučujem vratiti se istim putem. Ovaj put morat ću se zaogrnuti i jačom jaknom na silazu, onom koju sam na usponu tek svezao oko pasa.

Već iza devet stižu prve čestitke i poruke; na verandi će čekati vruća kava i osmijeh; poslijepodne će proteći u obiteljskom druženju. Civilizacija se polako budi iz dubokog pijanog sna polazeći u novi dan i novu godinu uz posvema stare želje i misli. Ono što smo tog jutra mogli čuti samo ako smo htjeli, bilo je dovoljno da nas čitave godine sjeća na to zašto bismo na tom putu možda ipak trebali biti tiši; s manje želja i više prepuštanja.

01.01.2025. u 10:34 • 20 Komentara • Print • # • ^

Dok svemir šuti još je dobro, jer smo mu se popeli na glavu :)
Sretna Nova Tebi i Tvojoj obitelji!

-- Lastavica -- 01.01.2025. u 11:02

ovo je ti poput tebe

-- Annabonny -- 01.01.2025. u 11:04

Jako lijepo
Sretna nova godina!

-- metamorfoza -- 01.01.2025. u 11:25

Sretna Nova2025.! Tebi I svima Tvojima! I ne slažem se - gdje god mogu, želim utjecati - ne se prepuštati. Da sam se prepuštala, puno toga ne bih nikada ostvarila. Sretnooo!

-- luki2 -- 01.01.2025. u 11:44

Blagoslovena je tišina svemira, tek njegova tihana sinfonija u ogoljenim krošnjama...

-- Dinaja -- 01.01.2025. u 12:16

Svemir šuti dok (mu) se ljudi pucnjavom oglašavaju ... to zvuči kao teorija mirnog stanja vs (naučena) teorija velikog praska :)
Možda je to iskonski poriv u čovjeku ili je, možda, to samo jedna teorija ponikla iz ljudske divlje prirode? Prasak je svakako samo jedan incident u vječno mirnom svemiru i nemirnoj ljudskoj prirodi. ;)
I zaista bi bilo dobro da se civilizacija, nakon dvijehiljadedvadesetpete, najveće, najduže i najglasnije zabave svjetskih razmjera, probudi, kako ti to optimistično nagovještavaš, iz dubokog pijanog sna. Plašim sa da su baš uprkos izostanku buđenja petarde iz godine u godinu sve jače i užasnije.

Veoma lijepo i inspirativno i slikom i riječju, kao i koloritom. Svi smo mi umetnici i kreatori svog života i ovoga svijeta.
Sretna ti nova godina!

-- Aneta -- 01.01.2025. u 12:23

Lijepo iz novogodišnje mistične šume. Sretan Nova 2025 !

-- gogoo -- 01.01.2025. u 12:23

Sve najbolje u novoj '25-oj. i puno još ovakvih putišestvija želim :))

-- TEATRALNI -- 01.01.2025. u 13:02

Ako se po jutru dan poznaje, ovo će biti sasvim dobra godina. ;)
Prelijep ulazak u dvaestpetu ;).
Nasmijala me tvoja originalna konstrukcija "tričetvrt ure" :))).
Sve najbolje u novoj tebi i tvojima.
(p.s. nemam ni tričetvrt ure za obilaziti blogove pa sve najbolje želje svima ostavljam ovdje, onima koji zalutaju ili namjerno dođu ovdje kod tebe, u najmirniji kutak blogosfere. Sretno svima, od srca!)

-- Dvi, tri riči... -- 01.01.2025. u 13:09

Sretna Nova tebi i obitelji!

-- Flekserica -- 01.01.2025. u 15:13

Sretna Nova! Neka bude ispunjena radošću i uspjesima

-- Potok -- 01.01.2025. u 19:01

Pozitivno sam iznenađena kako se malo
pucalo u Osijeku. Dok sam živjela u Zagrebu
a pak u Rijeci nisam to mogla ni zamisliti.
Eto, nek ti bude sretna nova u svakom pogledu. Lp

-- teuta -- 01.01.2025. u 20:55

Sve najbolje u Novoj 2025. godini.

-- viatrix -- 01.01.2025. u 22:34

malo zavidim iako sam već i od ljepote umoran.

-- NF -- 02.01.2025. u 10:31

hvala vam svima; nekako, čitav moj slavni opus lutanja usredotočen je oko te jedne stvari: dokazivanja ljudima da se parizi, londoni i akapulci nalaze na trista ili pet stotina metara od naših domova, samo se treba odvažiti....

Dvi-tri, jako sam se trudio oko formulacije; kako ćeš nekome tko razumije ure pričati o frtaljima, ne ide to, a i to je vječita tema u mojoj kući; ftalji, kvarti ili četvrti... :) ali ovo što si napisala, ovo o spokoju, pa još o tome da ga ovdje - o Bože moj - ima najviše, to je toliko lijepo, da ne mogu samo reći hvala, nego još moram reći: to obvezuje.... i lijepo molim sve vas; bilo koga tko navrati k meni s bilo kakvim namjerama; ako ikada osjeti da sam unio nemir u njega, da me upozori..... da, to je neki važan cilj: da vam ne unosim nemir, sjajno :)

-- j. -- 02.01.2025. u 19:04

kod mene pucalo sa svih strana
srećom nije me ni jedan projektil pogodio
al sam se nekoliko puta dobrano stresla
sretna nova!

-- Litterula -- 02.01.2025. u 20:41

Sretna ti, zdrava i ljubavna nova potraga za svjetlošću:-)

-- Sarah -- 04.01.2025. u 11:34

Dragi J. Sretna Nova godina.

-- Riba Luca -- 05.01.2025. u 08:19

Svako dobro.....
U Splitu je na Novu godinu u 0:10 sve stalo s pucnjavom. Fala k....

-- sewen -- 05.01.2025. u 18:47

Zaprešićki Andy Warhol. :)) Odlične fotke, kao i uvijek.

Jesi li pogledao meksičku Netflixovu osmodjelnu seriju "Sto godina samoće"? Preporučujem.

Lijepo je 1.1. kad svane hodati tlom, šumom, selom pa čak i gradom jer sve spava, svi spavaju, samoća je posebno raskošna.

-- Mariano Aureliano -- 06.01.2025. u 16:09

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>