Kada se sjetiš tog prizora, kao da si se sjetio nekog Menzelovog crno-bijelog filma iz šezdesetih. Prodavaonica na rubu šume; bolje rečeno: prodavaonica na rubu grada čudno je mjesto na kojemu grad prerasta u šumu a šuma u grad kao da se radi o nekoj neobičnoj livadi ili guštiku.
Šuma nema dovoljno stida a grad dovoljno snage da se oboje u toj sanjivoj tmini susretnu izravno, pa da se rvu satima u travi, hvatajući se ispod pazuha: tko je jači.
Rat je.
Sunce je već polako na rubu šume; krajnje je vrijeme za povratak. Čopor prljavih, neobrijanih, bučnih, naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama izlazeći iz šume prelazi na drugu stranu ceste i ulazi u prodavaonicu. Prodavaonica je malena, uska, pretrpana robom i mračna.
Lijevo od ulaza, odmah kada se otvore vrata, u uglu stoji visoka okrugla kanta za odlaganje kišobrana.
Rat je.
Smanjio se broj ljudi koji nose kišobrane; puno je više ljudi koji su u posljednjim mjesecima shvatili kako kiša i nije neko preveliko zlo, čak niti kada snažno pada.
Oči prodavačice, blijede i šutljive djevojke možda tek na rubu punoljetnosti, šire se u tmini; plešu između osmijeha, tuge i straha. Usudu je često logično i prirodno da se s njim u koštac ne hvataju samouvjereni i samodopadni ljudi.
Rat je.
Četiri ili pet prljavih i raščupanih vojnika ulazi, a kroz škripu vrata što se otvaraju i zatvaraju čuju se samo dva glasa.
„Dobar dan.“
„Dobar dan.“
Rat je.
Ljudi su u posljednje vrijeme shvatili kako se može pozdravljati i drugačije osim riječima.
Posljednji od vojnika koji su ušli zagledava s vrata prodavačici u oči; to je onaj najviši od svih, s najvećom bradom i najduljom kosom; skida pušku s ramena i hvata je desnom rukom za cijev gledajući kamo da je odloži.
Prodavačica, dok on ne uhvati pušku za cijev, raširi oči od straha i ukoči se gledajući ga.
On zatim polako i pažljivo odloži pušku tako da kundak umetne u okvir kante za kišobrane, pa pogledavajući oko sebe kratko povikne ostalima – što su već zašli među police s robom - da odlože puške na ulazu.
Prodavačica se u taj čas jedva zamjetno s olakšanjem nasmije tako da joj iz tmine oči sjaje grijući hladnoću što je za došljacima ušla u prostor kroz otvorena vrata.
Četvorica muškaraca poslušno se vraćaju do ulaza, skidaju puške i odlažu ih u onaj ugao, a zatim uzimaju pivo, cigarete, peciva i kiselu vodu, pa uredno prilaze pultu sa blagajnom i plaćaju svoj dug, potom polako spremajući kupljeno u ruksake koje skidaju s leđa.
„Daj, ja ću... Ma evo, ne gluparaj... Neka, ostavi to gospođi.“
„Ne, ne, dečki, pa za to uzmite još bar vodu.“
„Imamo tamo punu jamu Jamničke; tvornica je preko.“
„Onda vino, ne pijete vino?“
„Prisjeli su nam gemišti; nema čovjeka koji ovdje ima klijet a da nam nije donio karnister vina; bolji je i sok, makar na ovu hladnoću.“
„Sok? Za to ovdje nitko još od ljeta nije pitao.“
Onaj što je ušao posljednji, ne vjerujući očima kojima je prošarao police ovog nevelikog mjesta, kupio je od sveg blaga što se svijetom pred njega prosulo u toj mračnoj spilji jedno maleno, bijelosmeđe čokoladno mlijeko u čvrstom kartonskom tetrapaku što ga se tada u mladosti otvaralo odgrizanjem na vrhu; posljednje na posljednjoj polici u kutu; među napolitankama i malenim pakiranjem zahodskog papira u listićima. Poslije će ga otvoriti onako kako smo ta mlijeka otvarali u mladosti: odgrizanjem vrha piramide; kao da si samome Keopsu odgrizao sljeme njegove silne nastambe prije nego ćeš iz nje u sebe izliti zlatno, slatko, gusto sućanstvo radovanja, a piramidu brije bacanja izgužvati rukom da u njoj ne preostane niti kaplja tog čudesnog, davnog nektara.
Zatim jedan po jedan uzeše puške iz kante i tiho ali odlučno pozdraviše izlazeći.
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
Postoji nešto iznad razloga zbog kojih izbijaju ratovi; postoji nešto za što se ljudi moraju boriti da bi bilo kakva borba vrijedila: važno je najprije boriti se za to da na svijetu postoje prodavaonice u koje svatko tko treba može ući i kada mu se prohtije kupiti cigarete, čokoladno mlijeko ili pivo; još je važnije da ljudi u te prodavaonice ne ulaze naoružani i da pozdravljaju kada uđu i iziđu iz njih.
Najbolje oružje u toj strašnoj, vječnoj i teškoj borbi vlastiti je primjer.
Bez dobrog dana kojeg ćemo zaželjeti onome koga na takvom mjestu sretnemo, nemamo se uistinu za što boriti.
Ovo je priča o ljudima : ušli, kupili, pozdravili.......ma sve su napravili kako treba čak i strah u očima su uspjeli izbrisati!
Zar nije to dovoljno za "obilježena mjesta i ljude " jednoga vremena ?
-- Ana.comm -- 15.01.2025. u 15:59
Oduvijek postoje ratovi, postoje oni koji napadaju i oni koji se brane, postoje prodavaone i za jedne i druge... postoje oni koji odlažu puške i oni koji kupuju uperenim puškama... postoje oni koji dolaze iz grada i oni iz šume... postoje ljudi i postoje zvijeri...
-- Dinaja -- 15.01.2025. u 16:50
Čovjek čovjeku neće nanijeti zlo, već nečovjek.
-- Demetra -- 15.01.2025. u 17:37
Dobra priča koju sam sličnu i doživio a kiša je tada bila najmanji problem. I u ratu treba biti neka regula.
-- gogoo -- 15.01.2025. u 18:14
Nećemo rat!
-- sewen -- 15.01.2025. u 19:51
odlična priča mada u principu ne volim one s poukom, međutim izgleda da ponovo dolazi vrijeme nužnosti "crtanja"...
-- NF -- 15.01.2025. u 20:51
To je baš upečatljiva, pomalo zaboravljena slika, odgrizanje vrha tetrapaka. U dobrim pričama takvi detalji se jednostavno zalome na radost čitatelja. :)
-- f/2.8 -- 15.01.2025. u 22:46
Upečatljivom. Naježila sam se na puške:((( Odličan, rođeni pripovjedač si. Bravo!
-- luki2 -- 15.01.2025. u 23:49
Svaka čast za priču i pouku! Da, često treba crtati pouku.
-- Lastavica -- 16.01.2025. u 08:13
Da, "Dobar dan" je već polovica izvjesnosti da nisi neprijatelj. Osmijeh je druga polovica. Ili bi bilo pravednije reći: osmijeh je dvanaest drugih polovica, makar to i nemalo veze s matematikom. :)
-- Mariano Aureliano -- 16.01.2025. u 17:19
kutak na rubu šume, kao univerzalni portal za svakoga, usputna stanica na putu gdje kiša ne smeta a izostanak kišobrana možda i više čuva glavu... ne znam zašto, ali zamišljam trgovinu iz western filmova i uz pozdrav riječima dodir šešira...
-- lief erikson -- 17.01.2025. u 10:41
bolje prodavaonica,
nego bolnica na rubu grada,
a ratovi, uvijek su negdje,
jer izviru iz nas samih
-- Blumi -- 17.01.2025. u 13:09
Rat je...
Život pokušava normalno da teče
Rat je
Kundak puške ili kišobran
Rat je
Osmeh ili suze
Rat je...
Život teče samo da nije onog
Rat je
-- mecabg -- 21.01.2025. u 08:39
vratio si me u proživljeno i preživljeno teško ratno vrijeme....
neke nas slike jače no druge katapultiraju u prošlost, da ne govorim o okusima i mirisima...
taj čokoladni tetrapak je meni bio gorak zbog tog vremena, smrti oko nas, u mojoj obitelji, razaranja, patnje, prisilnog odrastanja, ne volim se sjećati tog razdoblja.....
danas je tužno da većina ne vidi oči i osmijeh osobe koja nas poslužuje na pultu ili blagajni nekog dućana ili trgovačkog centra, a kamo li da pozdravi i zahvali...zato ja to uvijek napravim s osmijeh i poštivanjem :)
-- White Lilith -- 21.01.2025. u 08:57
zanimljiva priča
-- Litterula -- 21.01.2025. u 19:50
Bilo je tako jer su plaćali s kunama.
-- airsoft pokret Plaćenici -- 22.01.2025. u 09:20
< | siječanj, 2025 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |