Domoljubljem pogonjene duše koje prate domaću nogometnu reprezentaciju i u ekstazi se raduju medaljama kunu se često u to da sportaše valja pratiti i onda kada je teško i kada ne ide. Iskreno sam uvjeren da su i oni zajedno sa mnom popratili netom završen prozor u kvalifikacijama nacionalnog košarkaškog tima oko prošlog vikenda; u četvrtak smo pred popunjenim Draženovim domom pobijedili Bosance s plus trinaest, da bismo tu prednost prosuli u nedjelju u legendarnoj Skenderiji pred osam tisuća gledatelja. Nekada sam i ja imao svoje mjesto pod suncem; leđima bih se oslonio o onaj crveno-bijeli lim sa reklamom Čipi-Čipsa na crvenom sektoru; sada prepuštam tu radost nekim novim čudacima; dok ima čudaka, bit će zanimljivo.
Posebno su mi pak dragi pošteni intelektualci koji preziru sport kao aktivnost kojom se po njima bave ili je prate ograničeni i plitki ljudi, pa u svoja objašnjenja znadu dodati i mafiju, pranje novca i što već uz to ide (recimo, Mamić i Ivić zajedno, kao da te ljude ne dijeli pola stoljeća provalije, nego su još jučer zajedno marendavali janje s mladim lukom na terasi Aleksinca i užurbano noktima malog prsta čupali komadiće plećke iz karijesa na peticama). Ne znaju da najbolji košarkaški klub u gradu igrače plaća (ako baš nije u blokadi) malo bolje od konobara obližnjih kafića od Badalićeve do Šarengradske. No, oni su za razliku od prvih dosljedni; za njih je bilo čiji i bilo kakav sport nezanimljiv - kao da sport uopće i može biti ičiji, nego samo mi možemo biti njegovi. Osim možda borilačkog sporta; taj im nekad ima smisla, barem onoliko koliko meni nema... ali nećemo sada toliko daleko od crvene niti.
Crvena nit u mojim traktatima? Ma, dajte, hajmo mi o utakmici: nije sad toliko bitan rezultat; vjerni pratitelji sportskih natjecanja sigurno su već navikli na pretkvalifikacije kada je hrvatska košarka u pitanju, ne gledaju takvi samo polufinala svjetskih prvenstava, pa čupaju ono malo kose što je preostalo nad činjenicom da su nam ovog ljeta baš sve mlade selekcije pale u kontinentalne B divizije.
- - -
O nečemu drugome ovdje želim napisati par slova, a između ostaloga i o tome da se s Bosnom može igrati i sudjelovati u sportskim natjecanjima a da na tim susretima ne bude mrtvih i ranjenih.
Vjerujem da bi susreti ovih dviju reprezentaciju u nogometu značili na žalost baš to; kada bi se na jednom mjestu skupili svi manijaci, torcide, zli momci i armade, teško da bi to na nekom Bilinom Polju ili Rujevici ili barem na nekom opustjelom stajalištu na autoputu prošlo bez baklji, ozljeda i strašnih uzvika kao popratnog folklora.
Košarka ili zanima ljude koji nisu agresivni, ili je zapravo uopće sport koji ne privlači isključivost i divljaštvo. Naime, već u četvrtak u Draženovu domu bilo mi je neobično vidjeti i čuti kako dvorana plješće iza bosanske himne, a na skupinu njihovih navijača – doduše raspoređenu na vrh zelenog sektora, daleko iznad koša u mraku dvorane, okruženu reda radi malom četom zaštitara – nitko nije ružno ni pogledao, a kamo li bacio kakvu flašu ili baklju, čak niti kada su krajem druge četvrtine prešli u vodstvo.
Pa sam pomislio – kako već čovjek ima predrasude kada ovdje živi, red je, ipak smo ratovali nema ni pola stoljeća; ma dajte, pa naše će tamo dočekati ćakijama i dinamitom. Ali avaj; već u prvim kadrovima iz Skenderije vidiš dame s kockicama i šalovima kako mirno sjede u publici okružene opuštenim i veselim domaćim ljudima; navijači hrvatske reprezentacije raštrkani širom gledališta mirno sjede obučeni u kockaste dresove i pričaju s okolnim narodom. Ide Lijepa naša, a ni jednog zvižduka za čuti, pa što je ovo? Jesu li ti ljudi došli gledati sport ili se nadjačavati po principu naših i vaših?
I onda još čitam, igraču BIH majka se te nedjelje u bolnici borila za život; njegovi jarani u reprezentaciji igrali su za njega i nju – utakmicu koja znade nerijetko biti veća i od života.
Sve me to podsjetilo na ... ah, bolje da puno ne pričam, ono neko daleko i davno Sarajevo iz doba nakon Olimpijade; Sarajevo u kojemu su se gradile barikade od bureka a na zidovima zgrada ispod natpisa „Ovo je Srbija“ ispisivali grafiti „Jarane, ovo je pošta“. Ili na davno umrli Zagreb u kojemu sam i sam prisustvovao utakmicama Cibone ili Dinama i Zvezde, Hajduka, bilo koga trećeg i četvrtog - na kojima su jedni kraj drugih na legendarnom maksimirskom istoku, par metara od travnjaka (ili na sektoru Be Ledene dvorane) stajali navijači obiju momčadi podbadajući se uobičajenim pošalicama, pa zaključujući na koncu, nakon nekog neplodnog remija: ah, čemu nerviranje, ionako će partizani i ovog ljeta pobrati vrhnje!
Prolaze evo još jedne košarkaške kvalifikacije, vrag ih odnio, a mi igramo s Bosnom, kao da igramo s Austrijom ili Belgijom. Naši bekovi pumpaju loptu poput čimpanzi kako nam je Bog zapovjedio da činimo otkad više nema Dražena, a šuteri prangijaju trice u bunar; još jedan neuspio napad. Gledam to sve u nedjelju navečer šećući kao lav po kavezu našim boravkom, dok Bosanci tuku naše dvadeset razlike i šalju nas opet u neke pretkvalifikacije. Ovo je jedina kontinentalna smotra u povijesti basketa do sada na kojoj naša reprezentacija izgleda da neće sudjelovati.
- - -
Što mi sve to treba; mogao sam kao sav normalan svijet ići u birtije, kladiti se na nekakav Brajton i Sauthempton i pričati ribičke priče o ratovima, komadima i ulovima; ovo je barem besplatno, ne košta ništa osim vlastitih živaca.
Od naše košarkaške reprezentacije više me uznemiriti može samo najrođenija žena kada zabrinuto među prstima vrti vrhove svoje kose pa tiho otpuhuje prema meni; moram se šišati, oćelavit ću radi tebe i tvojih prohtjeva. Ja sam, je li, mačo divljak i primitivac koji gleda čak i od teve operatera zaboravljene košarkaške kvalifikacije; palim se na dugu kosu zbog koje već duboko na pragu starosti frnji nos i ne smije kao poštena baba naviklati trajnu kako Bog zapovijeda uz Burdu i najnovije tračeve, nego poskrivećki od čete kolegica na poslu podreže pokoji pramen s vremena na vrijeme; tek toliko da se još šarmantnije narica i uvije sam od sebe na ramenu, pa ga smiješ taknuti dok ti onaj statički elektricitet prolazi kroz trbuh.
Ili je to samo najobičnija, vrela milina od koje nam rastu osmijesi kao kišnica za toplog ljetnog pljuska u bačvi na dvorištu; tek toliko da možeš usred takve rabote upitati, a krivo ti je, jel?
Eh, molim u sebi; nije daleko dan u kojem ću i ja moći upitati, bakice, a zašto ti imaš tako velike oči? Fućkat će mi se tada za sve poraze, bit će to konačna pobjeda života. Postat ću pravi olinjali krezubi stari vuk u kutu blagovaone s očalama za daleko na čelu ili dnu nosa, što čita knjižurine od sedamsto strana i uvečer kvari ovo malo vida što je ostalo.
Ona se sprema za sutrašnji odlazak na posao; dok prolazi prostorijom nad ekranom vijori svježe oprana duga kosa; poput svete zastave ljubavi i podsjetnika na to koliko je život lijep, a ja sam kao od te košarke živčan pa se kao pravim da to ne vidim.
To je igra koja traje desetljećima, od početka; od onog časa kada smo hodali možda tjedan dana i kada je jednog čarobnog proljetnog popodneva upalila teve, a na njemu su igrali Rad i Čelik, pa sam ja na pitanje - idemo van? - veselo odgovorio potvrdno, te je temeljem toga naprečac zaključila: ovaj je savršen, nogomet ga ne zanima. Igramo tu igru evo već skoro puna četiri desetljeća; u igri je važno pronaći ravnotežu i jasno pokazati tko je važniji; što smo stariji sve nam je slađa i ljepša.
Toliko je lijepa da za uvoda nekakvog polufinala Lige prvaka sin istoči tamni Kozel dok se sa svojom bandom ne dogovori gdje će gledati i ostaviti nas dvoje same doma; bratski će on to, pola meni u kupicu, pola njemu iz flaše, a ja značajno pogledam tamo; tamo gdje je ono što je važno, pa poskrivećki prošapćem, ili više velim očima, idemo gore? - jer zna se, važnije mi je ono gore nego ovo dolje, fućka mi se više za sva finala i polufinala; naša finala nisu napeta, osvijetljena i bučna nego meka, tamna, polagana i tiha, u njima su sekunde kao sati i nema nikakvih prekršaja i prigovora; toliko se to znade da kroz osmijeh dobijem odgovor, polako, samo ti gledaj; moram oprati i sebe i kupaonicu, ne znam da li će mi dva poluvremena biti dosta s kolikim prascima živim.
Mislim, otkad je kćer odselila, peremo nas dvojica kupaonice, daleko bilo; usisavamo, tresemo tepihe, čak za vedrih i toplih dana i brišemo prašinu s cijevi parnog grijanja; ja znadem - manitua mi - i krpom pobrisati pod, ili iz one flaše našpricati umivaonik i proći ga spužvicom svako toliko, kada ne daj Bože uočim onu strašnu sivu nijansu na površini od koje se čitavi svjetovi tresu i viju kao hrašće na buri; ali nije to to - dok se najljepše ruke tog posla s umivaonikom ne dohvate. Ona ne inzistira; zna da je nemoguće jednostavno nemoguće; ja isto ne inzistiram; znam da ću sve lako nadoknaditi, samo kada za to dođe vrijeme, a najvažnija stvar u tom vremenu jest da me se nešto što smo odavna već dogovorili ne traži, nego da se sjetim i napravim sam.
Jer, nema sretnijeg čeljadeta od uznemirene i cajtnotom obaveza zatrpane žene kada otvori vrata kredenca, a tamo kao kamen pričvršćena drška što je još jučer prijetila katastrofalnim odvajanjem i padom. Zašto je to tako, ja odavna već ne pitam; nije do mene da mislim, kume, nego da šarafim prstenove i turam u rupu kit za drvo; dok traje, traje. Pa kada te onda kao ovlaš dohvati ona ruka, bijela od brašna ili meka od tople vode, i zadrži se u tom dodiru bez pitanja; zadrži se ne sekundu ili dvije, nego cijelu minutu, kao da nikada više od tebe otići neće, da ti u prsima već zvoni vrućina i pišti radost a ti još žmiriš od ljepote i ne želiš sve to prekinuti otvaranjem očiju; znat ćeš da si na pravom mjestu, u oku ciklone; u samom središtu kaosa zvanog život; u odlučujućoj sekundi odlučujuće utakmice odlučujućih kvalifikacija koje određuju budućnost našeg sporta barem za sljedeće desetljeće.
Lopta leti prema košu, a ti znaš da u dvorani više nema nikoga i ničega, nego je upaljen samo onaj jedan reflektor na sredini stropa, tek toliko da se čovjek sam sa sobom u mraku ne sudari; čuje se samo škripa patika na parketu i onaj bezvremenski zvuk prolaska stare oguljene kožne lopte u dodiru sa špagom isprepletenom ispod obruča; sveti zvuk suze što putuje kroz mrežicu. Nije bitno tko je pobijedio, nego je bitno da nema pobijeđenih, to je bitno. To znamo nas oboje; onaj tko to ne zna, sretno mu bilo, trebat će mu. Sreće.
I tako, završava drama u Skenderiji. Ona gleda sve to iz prikrajka dok sprema fen na policu pa vidi, vrag je odnio šalu; onda pita tražeći neku utjehu za svog tužnog čovjeka: hoćeš da ispečem palačinke? Ma daj, dušo, čemu tući kile na ovu nevolju, ajmo radije ranije u krpe; film ćemo lako pogledati sutra uvečer.
@Vjetre : pravi si macho man : voliš sve što vole pravi muškarci , ali si mekan " ka bumbak" kada je Draga u pitanju.......Jednako dobar si ( sasvim sigurno ) i prema drugim ženama...........
-- Donabellina -- 28.11.2024. u 11:34
Zanimljivo je to u sportu, u mnogima zajedno pristojno navijamo, plješćemo jedni drugima a u nogometu nekad bude i pravi mali rat. Idem odigrati partiju šaha.
-- gogoo -- 28.11.2024. u 12:29
ne prezirem, ali više ni ne pratim, čak sam i nogometnu reprezentaciju počeo propuštati, rijeku pratim tekstualno na netu, valjda zbog učenika, koji je sad kapetan, košarku i ostale sportove sam još prije prestao, pročitam pokoji izvještaj. umjetničko klizanje sam prestao s katarinom witt i njenom carmen, boks s mavrovićem, koji je prekasno shvatio da je za lewisa trebao promijeniti način prehrane.
uvijek me podsjetiš na legendarnu utakmicu bosne i šibenke u skenderiji kojoj sam imao sreću uživo nazočiti i navijati, a posebno se rado sjetim zaustavanja prometa i ludovanja sarajevskim ulicama poslije, mislim da je i dio tužnih šibenčana nazdravljao s nama, tuče nije bilo ni u primisli, barem koliko mene pamćenje služi, ma da, zajedno smo se podsmjehivali tupurkovskom, bogu i batini onog vremena....
-- NF -- 28.11.2024. u 19:55
dvoranski sportovi su uvijek pristojniji, ko kazalište :))))))))), čini mi se, razlika između košarke i nogometa, jako lijepo napisano, čestitke :))
-- starry night -- 28.11.2024. u 22:51
Iskreno sam se zaštitio nogometa, a ostalih sportova ima na kapaljku.
-- viatrix -- 28.11.2024. u 22:57
Bohumil Hrabal: Pirovanje / Vita nuova / Praznine. Jesi li čitao? Ako nisi, MORAŠ!
-- Mariano Aureliano -- 29.11.2024. u 03:54
Ja obožavam pogledati dobar nogomet, ali volim i košarku. Balaševiću je praćenje strane košarke bila pasija. Ljub!
-- luki2 -- 29.11.2024. u 07:21
rijetko dolazim u zadnje vrijeme, ali tebe ne propuštam, posebno kad je košarka.
Bio sam na tekmi u Ciboni sa Bosnom...i doista si lijepo prepozano i dobrosusjedsku ali i našu, urbanu atmosferu. Obitelji s djecom, puno cura, pozitiva i ugodan provod usred tjedna.
-- NetkoOdVas -- 29.11.2024. u 10:20
Ajmo reći da spadam u ovu drugu kategoriju samo isključujem prezir prema sportu kao takvom tko voli nek izvoli. Ja osobno više nemam navijačkog žara to su samo igre a kruha nema. Slavit ću kad Hrvatska bude svjetski prvak u standardu ekonomiji progresivnosti itd. Od profi sporta realno nemamo ništa samo zabava za mase. I ja kao i starry-više preferiram manje istaknute sportove tipa košarka streljaštvo mali nogomet stolni tenis vaterpolo...
-- TEATRALNI -- 29.11.2024. u 10:22
Puno tu poezije ima, hvala na ljepoti.
-- Sarah -- 29.11.2024. u 19:28
i ja volim sve što vole stari, samo više ne mogu kao dok sam bio mlad
-- Blumi -- 02.12.2024. u 17:40
"Kako nisam imao što raditi, tumarao sam gradom, kupio nešto suvenira ni za koga određenog i uvečer prošetao do Akropole. Legao sam na komad kamena i dok je večernji vjetrić lagano puhao zagledao se u bijeli hram koji kao da je lebdio pod plavičastim svjetlom reflektora. Prekrasan prizor nalik snu.
Ali ja sam osjećao jedino ni s čim usporedivu samoću. Prije no što sam se snašao, svijet oko mene izgubio je boju. S vrha pustog brijega, među ruševinama šupljih osjećaja, vidio sam vlastiti život kako se proteže u budućnost. Izgledao je točno kao ilustracija u znanstveno-fantastičnom romanu koji sam čitao kao dijete, slika opustošene površine rastaljenog planeta. Bez znaka života. Svaki dan trajao je vječno, zrak je ili kipio od vrućine ili se smrzavao. Svemirski brod koji me ovamo doveo nestao je, ja sam tu zaglavio.
Morat ću preživjeti sam snalazeći se kako znam.
Još sam jednom shvatio kako mi je važna, kako nenadomjestiva bila Sumire. Na svoj vlastiti poseban način držala me usidrenog u svijetu. Dok sam s njom razgovarao i čitao njezine priče, um mi se tiho širio i mogao sam vidjeti ono što prije nisam.
Bez imalo truda, zbližili smo se. Poput para mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo jedan drugom srca, što nisam doživio nikad, ni s kim, nigdje. Cijenili smo to što imamo, premda nikad nismo riječima izrazili koliko nam je dragocjeno.
Dakako da me boljelo što se nikad nismo mogli voljeti tjelesno. Bili bismo mnogo sretniji da jesmo. Ali to je bilo poput plime i oseke, poput godišnjih doba - nepokolebljiva, nepromjenjiva sudbina koju ne možemo preinačiti. Ma koliko ga dosjetljivo branili, naše krhko prijateljstvo nije moglo zauvijek trajati. Bili smo osuđeni da završimo u slijepoj ulici.
To je bilo bolno jasno.
Volio sam Sumire više nego bilo koga drugog i želio je više nego išta na svijetu. A te osjećaje nisam mogao jednostavno zanemariti jer nije bilo ničega da ih zamijeni. Sanjao sam kako će se jednoga dana dogoditi nagla, velika preobrazba. Čak i ako su izgledi da se to obistini neznatni, imao sam pravo sanjati, nije li tako?
Ali znao sam da se to nikad neće obistiniti. Kao kad se oseka povuče i za njom ostane oplahnuta obala, tako sam, kad je Sumire nestala, ostao sam u iskošenom, praznom svijetu. U sumornom, hladnom svijetu u kojem se ono što smo ona i ja imali nikad više ne može dogoditi.
Svatko od nas ima nešto posebno do čega dopre samo u posebnim trenucima života. Kao mali plamen. Onih pažljivih nekoliko sretnika taj plamičak njeguje, čuva, uzdiže ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek. Nisam izgubio samo Sumire. Izgubio sam taj dragocjeni plamen.
Kako je tamo - na drugoj strani? ..."
Haruki Murakami
Vuković-Runjić, Zagreb, 2002.
Čitala. i znam točno gdje sam bila i koga voljela, čitajući ovo poglavlje. Čarobno. Knjige su čarolija.
-- Sarah -- 24.11.2024. u 20:51
Sjajan odlomak! Što reći? Teško je izgubiti pplam, radost postojanja....
-- luki2 -- 24.11.2024. u 21:18
Da si htio, mogao si i ti bilo koju sekvencu svog razmišljanja uobličiti u vremenu, prostoru i htijenju....ovako, odabrao si odlomak kojemu si stilom i mišljenjem blizak. Suptilno , profinjeno , ma i duboko ljudsko razmišljanje
-- Donabellina -- 24.11.2024. u 22:19
Pusto je kad nemaš nikog svog s kim možeš podijeliti radost i tugu.
-- Mrr Mau -- 24.11.2024. u 23:49
Odličan izbor, odlomak koji postavlja pitanje i daje odgovor
o smislu. Imaš ga, koliko sam mogla vidjeti.
Kad razmislim, imala sam i ja.
-- Lastavica -- 25.11.2024. u 05:30
dobar je murakami, nažalost došao je u vrijeme mog prestajanja čitanja.i otkrivanja...
-- NF -- 26.11.2024. u 10:25
"Poput para mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo jedan drugom srca" - jao jao. Jesu li to dvojica muškaraca ili ipak mladić i djevojka? :) Otkad sam nekoliko godina sudjelovao u ženinim prijevodima te uređivao i lektorirao iste, gotovo da više nisam u stanju čitati strana djela u hrvatskom prijevodu jer neprestano nailazim na ovakve greške.
-- Mariano Aureliano -- 29.11.2024. u 04:19
Evo još jedne prevoditeljske ili prevodilačke greške: "Kao kad se oseka povuče i za njom ostane oplahnuta obala..." Pa, pobogu, ne može se oseka povući! Ako i jest tako u originalu, prevoditelj je to morao prilagoditi kako bi imalo smisla. Trebalo je biti, na primjer: "Kao kad se more povuče pa za njim ostane oplahnuta obala."
Dakle, samo u ovom tvojem malom isječku ja sam našao dvije KRUPNE prevoditeljsko-lektorske greške, dok iste nisam pronalazio nekada davno dok se nisam bavio lektoriranjem. :) Za zaključiti je: proklet bio onaj dan kad sam se počeo baviti lektoriranjem. :))
-- Mariano Aureliano -- 29.11.2024. u 04:30
Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.
I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.
Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.
Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.
Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.
Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.
S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.
Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.
I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.
Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.
Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.
Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.
Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.
Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.
Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.
(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)
Zakleo bih se da sam ovaj tekst prije pet minuta već zalijepio u editor i stisnuo - objavi, ali - tako mi mlijeka u prahu - nema ga, pa to evo činim s laptopa. Ako ima kakvih grešaka (Bog blagoslovio Clipboard i funkciju "Pošaljite prouku samome sebi" u WhatsAppu) molim, dojaviti, hvala :)))
-- j. -- 19.11.2024. u 15:16
ma on je šjor Tomo Ivić sa starog Placa . ali odakle ti ova štorija o balunu kad kažeš da navijač nisi ma nisi ni ka momak odija na Stari plac
bidan moj pape....grmilo il sivalo bija je na tribine a ako bi hajduk izgubija ne bi ni ija ni pija ni govorija s nama u kući
deboto mi je mater Boga molila da pobidi samo radi mira doma
A ti------?
Da te Smoje čita reka bi--------a koji si ti funcut ka dovako pišeš
-- Donabellina -- 19.11.2024. u 15:56
Svidjela mi se ova priča šjor Ivana... Artemida, Diana me oduševila...
-- Dinaja -- 19.11.2024. u 16:49
Priča o legendi nogometa drži pažnju i traži poštovanje.
-- Lastavica -- 19.11.2024. u 17:37
Ti si od nogometa napravio poeziju. Svaka čast! Ljub!
-- luki2 -- 19.11.2024. u 23:14
Najbolja igra na svetu...kažu muškići :))
-- mecabg -- 20.11.2024. u 07:17
Iako je Camus rekao da “Sve što znam o moralu i obavezama muškaraca, dugujem nogometu”, nogomet povezujem s mafijom, Mamićem, lovom, prodajom tekmi i naštimavanjem rezultata, ali možda sam 100% u krivu, možda je Camus u pravu da je nogomet čist ko suza šport, ili je korumpirana parada mafije u obojepristajućem cirkusu publike i igrača glumiti "športski moral i obavezu muškarca", pa me ganjanje unaprijed prodane lopte iza koje mafija trlja ruke ne zanima, a Artemida da, ona me zanima jako: “Orion nikada nije cijenio divlja mjesta onakva kakva jesu. Divljim stvarima treba pustiti slobodu da sačuvaju ono što ih čini posebnima. Sve u svijetu oko sebe doživljavao je kao trofej koji treba sakupljati. Kao nešto što treba posjedovati. Čak i mene. Ja sam divlja, neukroćena, nevezana, nesputana. Voljeti me znači cijeniti to.
Ja sam zaštitnica žena i prijateljica mladih djevojaka. Pomoćnica poroda, ona koja smiruje. Ja sam čuvar divljih mjesta, planina, močvara, pašnjaka i močvara."
Krasna slika, tko je to? Liči na mladog Sam Neilla :)))))
-- starry night -- 20.11.2024. u 11:26
Šjor Ive je bio najbolji trener u to doba i Murinho ga je uzeo za uzor.
-- gogoo -- 21.11.2024. u 15:06
Ta lijepa priča je iz onog doba dok je sport bio sport a ne samo biznis.
Vrlo rijetko pratim nogomet, zadnje uživljeno je bilo u doba Vatrenih, a sjećam se nekih fantastičnih radio prijenosa utakmica, koje slušaš onako usput dok radiš nešto drugo. Bilo je nekoliko legendarnih sportskih novinara, a slušati njih bilo mi je zabavnije od same utakmice.
I ja glasam za Artemidu :)
-- Mrr Mau -- 21.11.2024. u 18:15
dobar lovac ima but jelena u škrinji, ali nema pušku
-- Blumi -- 22.11.2024. u 13:58
mužinića pamtim najbolje, to je bilo vrijeme kad sam još pratio nogomet ;)
-- NF -- 22.11.2024. u 20:07
gdje god si bio i što god si htio s ovom fotografijom - tmurno , ali znakovito jest
PS: fale mi tvoji tekstovi !
-- Donabellina -- 17.11.2024. u 23:46
Nisi raspoložen
-- Lastavica -- 18.11.2024. u 06:25
za dan sjećanja na crnilo vremena...
-- Dinaja -- 18.11.2024. u 08:30
...s Darkom R. o mudrom kralju, DW, 2019.
"Puno se raspravlja o krizi liberalne demokracije i kapitalizma. Što je, prema vašem mišljenju, alternativa postojećem sustavu?
-Ja sam rojalist. Liberalna demokracija i kapitalizam su stroj koji upravo proždire sam sebe. Političari su svjesni da bi za stvarnu promjenu morali donositi nepopularna rješenja, ali to bi značilo njihov kraj jer nepopularni političari gube pozicije. Mi zapravo imamo krizu političkih dugova jer svi samo misle kako da nakon četiri godine mandata opet podmite birače. Budući da sam rojalist, smatram kako jedino mudro vodstvo - mudri kralj - može promijeniti stanje stvari.
To bi podrazumijevalo i da je taj kralj dobronamjeran humanist.
-Zašto ne bi bio dobronamjerni humanist? Moj kralj bio bi humanist i ne bi mario samo za vlastito dupe. Nije vladanje društvom malena i lagana stvar, to je težak posao i traži mudrog čovjeka. Samo nas vodstvo mudrog kralja može spasiti iz ove situacije kad je cijeli svijet pred kolapsom. Dogodit će se prirodne katastrofe zbog kojih će se morati suspendirati postojeće institucije i demokratski sustavi, a u tom neizbježnom scenariju priželjkujem vodstvo mudrog kralja. Mi smo sve bliže izvanrednom stanju zbog stvarnog kolapsa današnjeg svijeta.
Jeste li se ikad poželjeli aktivno baviti politikom, biti taj mudri kralj?
Bože sačuvaj! Bilo je nekoliko propalih pokušaja političara da me pridobiju na svoju stranu, ali su brzo odustali jer je bilo jasno da me to ne zanima."
Ali, ne očekuju li dolazak tog i takvog kralja već odavna; nije li priča o mudrom i dobrom kralju stara nekoliko tisuća godina; ne raspada li se društvo uistinu od svoga početka; nisu li možda mislili na tog kralja, ili su na tu priču zaboravili?
Tko kaže da su političari mudri? Svatko ima neki svoj izbor, a često nas život odvede stazama o kojima nismo razmišljali
-- More ljubavi -- 11.11.2024. u 12:44
kad bi se politikom bavili samo politolozi
politika bi bila ono što treba biti...
umijeće upravljanja državom...
-- Dinaja -- 11.11.2024. u 13:34
Sve je zapravo u samo jednoj riječi, čovjek, Kada bi voljeli druge kao same sebe sve bi bilo u redu, ali što smo tzv kulturniji to je mržnja sve veća i sve zlo je u tome. Uostalom zemlja će sigurno nestati, jednom, a hoće li na njoj do tada opstati ikakav život vrlo je upitno.
-- Demetra -- 11.11.2024. u 14:37
imala sam i ja na umu upravo jedan razgovor kopirati, citirati ali neću...ostavljam za drugi put
-- Donabellina -- 11.11.2024. u 15:14
kaže moja prijateljica, ne sumnjam da je trump odlučio ovim mandatom ući u povijest, ali sumnjam da će se te odluke sjećati za 4 godine, ako u međuvremenu ne bude hospitaliziran, bezazleno je bilo dok smo pričali viceve o miki špiljku....
-- NF -- 11.11.2024. u 21:30
Da nam je takav mudri kralj! Ljub!
-- luki2 -- 11.11.2024. u 23:22
Sve je rekao NF :)
-- Lastavica -- 13.11.2024. u 05:36
Uvijek je humanost vladara bila naivno vjerovanje masa, iako svi
u podsvijesti očekujemo nekoga takvog. Nekad davno napisala sam
priču o "dobrom kralju", baš nešto uz bok ovom tvom razgovoru.
Sama sebi sam bila smiješna, tim više što sam u tom trenutku imala
neka nebulozna očekivanja i nadanja. Bojim se da tvoja i moja generacija neće ruke poljubiti nekomu takvom. Ako bi se nekim čudom i pojavio, unaprijed strahujem za njegov život. Pozdrav:)))
-- nema garancije -- 13.11.2024. u 20:39
Zbog čega i kako sam se sjetio ovog filma, nemojte me puno pitati; bolje je razmišljati o filmovima nego o cijeni čvaraka od dvadeset eura po kili; makar filmovi bili ovako teški, potresni i strašni kao što je ovaj. Gotovo sam ga već zaboravio; zaboravio sam i naziv filma – a onda se odjednom u moru vijesti o nekim eksplodiranim pagerima, voki tokijima i panelima za sunčevu svjetlost - sjetim velikog režiserskog imena; Fatiha Akina – i tako asocijacije same krenu. Taj film sigurno da ne spada među njegove najbolje filmove (barem ne kada se sjetim The Edge Of Heaven ili sličnih), ali spada među najšokantnije, zato ga se posebno prisjećam.
Ukoliko temeljem proteklih nekoliko rečenica smatrate da je moguće i potrebno pogledati taj film, onda najbolje ovdje prestanite čitati - jer ćete inače saznati o čemu se u filmu radi.
- - -
Prije svega, ono po čemu mi je film blizak jest situacija i okružje u kojem živi glavna junakinja filma; život u kojem istinski uživa u svojoj obitelji, svom mužu i djetetu; pa je očito da se radi o iskrenom odnosu troje ljudi koji žive zajedno i dijele sve lijepe i ružne strane života. Ne sjećam se sada više svih okolnosti glavnog i tragičnog događaja u filmu - je li čin bio uperen baš protiv njih (jer radi se o vezi dvoje ljudi različitih kultura) ili su slučajno stradali, ali u eksploziji bombe koju podmeću neki teroristi pogibaju njen muž i sin – i tako glavna junakinja ostaje sama, prepuštena laganom umiranju u tuzi i besmislu okoline koja je okružuje, što biva potencirano lošom; nikakvom satisfakcijom koju joj donosi sudski postupak što se konačno vodi protiv onih koji su eksploziju izazvali.
Svi ti detalji nisu mi zapravo ni blizu ostali u pamćenju; uistinu mi je iz filma u pamćenju ponajviše ostao njegov konac. Shrvana besmislom i prazninom u koje je gurnuta, glavna junakinja odlazi na Mediteran - u Grčku, gdje se nalaze počinitelji tog nedjela, razmišljajući i pripremajući osvetu.
I tako, konačno, pronalazi dvoje ljudi koji žive u kamp prikolici; dapače, prati ih, uviđa sve njihove navike i odlučuje pod tu prikolicu podmetnuti bombu.
Na koncu to i čini.
I tu dolazi konac filma; šokantan, stravičan i nevjerojatan; ono po čemu ću film pamtiti dok sam živ: aktivira bombu koju je postavila pod prikolicu i odlazi, pa će očito bomba eksplodirati kroz nekoliko sekundi, i onda se u posljednjem trenutku predomisli; okreće se i ulazi u prikolicu kako bi u trenutku eksplozije stradala zajedno s onima koji su unutra; onima koji su joj tko zna otkud u srce unijeli prazninu, ili bolje rečeno - ispraznili joj iz života sve dobro što je u njemu bilo.
Izabire smrt umjesto života u pustoši zadovoljstva osvete.
Posljednji kadar u filmu iz prilične daljine - u okružju predivne morske plaže, sunca, plavog neba, vjetra u krošnjama stabala; u prizoru spokoja, radosti, ljepote - prikazuje prikolicu sa zatvorenim vratima u času eksplozije.
pročitala sam tvoj osvrt , a film gledala očito nisam jer mi je potpuno nepoznat ova scenario.
Nije se čuditi glavnoj junakinji -pražnjenje već ispražnjenih emocija je konačni obračun sa sobom i jalovošću svega ispred sebe i onda dođe kraj kao NIŠTA iza čega svaka suvisla radnja ili preživlavane nekog od stradalnika ne bi imalo smisla.
-- Donabellina -- 04.11.2024. u 19:06
Kako mi je samoubojstvo vrlo bolna tema, film mi se nikako ne bi svidio zbog tog twista na kraju. Osveta isto tako ne bi donijela baš nikakvu zadovoljštinu, jer bol i gubitak ne uče nas tome. Uče nas prihvaćanju, mirenju, otpuštanju, suživotu sa stravičnom tugom i čežnjom, fizičkom boli zbog nečije smrti.
Bilo bi daleko poticajnije za pogledati kako preživjeti tako nešto.
Kao u After life- u, naprimjer.
-- Sarah -- 04.11.2024. u 19:49
Čudne priče, teške priče, sudbine....
-- sewen -- 04.11.2024. u 19:55
Teške sudbine. :(((( Težina.
-- luki2 -- 04.11.2024. u 23:22
Nisam gledala film. U kontekstu ovog, pogledaj "Izolacija",
novi film, zaintigirat će te.
-- Lastavica -- 05.11.2024. u 05:37
Gledao sam taj film, sjećam ga se. Da, završetak je neočekivan i pritom također veoma logičan. Ja sam neki dan odgledao vrlo potresan film Io capitano o dvojici senegalskih tinejđera koji se kopnenim putem pokušavaju dokopati obale Sredozemnog mora i prijeći u Italiju u sklopu migrantske rute prepune opasnosti. Zaista ga najtoplije preporučujem, ako ga već nisi gledao.
Asako I & II Ryusukea Hamaguchisua još je na čekanju, nisam ga zaboravio. :)
-- Mariano Aureliano -- 05.11.2024. u 16:49
mene pak asociralo na film, ne mogu se sjetiti autora, možda bunjuel, sve se zaplelo, osjećaš bliži se kraj filma, nemaš ideju kako će se situacija razriješiti i onda mislim teroristička bomba na aerodromu i svi junaci ginu ;)
-- NF -- 05.11.2024. u 20:20
u okružju predivne morske plaže, sunca, plavog neba, vjetra u krošnjama stabala; u prizoru spokoja, radosti, ljepote veliki prasak... kraj vremena... -
-- Dinaja -- 07.11.2024. u 08:04
jesu li čvarci od divlje svinje bolji i skuplji zato što je svinja podivljala prateći loše portale, provokativne filmove, ... ili samo zato što je oduvijek bila divlja, eto, još jedan primjer lažne dileme u kontekstu nepostojećih odnosa vrijednosti, tj. kad manjka informacija svaki zaključak vodi u krivo
-- Blumi -- 10.11.2024. u 16:36
Nisam gledala film.
Mislm da i neću.
Malo mije dosta stvarnosti u kojoj živimo i rekla sam sama sebi da ću se zaštititi od ovakvih priča gdje god i kad god mogu.
Tebi svakako hvala na osvrtu.
Kao i uvijek divno napisan.
-- konobarica -- 18.11.2024. u 08:33
< | studeni, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |