"Kako nisam imao što raditi, tumarao sam gradom, kupio nešto suvenira ni za koga određenog i uvečer prošetao do Akropole. Legao sam na komad kamena i dok je večernji vjetrić lagano puhao zagledao se u bijeli hram koji kao da je lebdio pod plavičastim svjetlom reflektora. Prekrasan prizor nalik snu.
Ali ja sam osjećao jedino ni s čim usporedivu samoću. Prije no što sam se snašao, svijet oko mene izgubio je boju. S vrha pustog brijega, među ruševinama šupljih osjećaja, vidio sam vlastiti život kako se proteže u budućnost. Izgledao je točno kao ilustracija u znanstveno-fantastičnom romanu koji sam čitao kao dijete, slika opustošene površine rastaljenog planeta. Bez znaka života. Svaki dan trajao je vječno, zrak je ili kipio od vrućine ili se smrzavao. Svemirski brod koji me ovamo doveo nestao je, ja sam tu zaglavio.
Morat ću preživjeti sam snalazeći se kako znam.
Još sam jednom shvatio kako mi je važna, kako nenadomjestiva bila Sumire. Na svoj vlastiti poseban način držala me usidrenog u svijetu. Dok sam s njom razgovarao i čitao njezine priče, um mi se tiho širio i mogao sam vidjeti ono što prije nisam.
Bez imalo truda, zbližili smo se. Poput para mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo jedan drugom srca, što nisam doživio nikad, ni s kim, nigdje. Cijenili smo to što imamo, premda nikad nismo riječima izrazili koliko nam je dragocjeno.
Dakako da me boljelo što se nikad nismo mogli voljeti tjelesno. Bili bismo mnogo sretniji da jesmo. Ali to je bilo poput plime i oseke, poput godišnjih doba - nepokolebljiva, nepromjenjiva sudbina koju ne možemo preinačiti. Ma koliko ga dosjetljivo branili, naše krhko prijateljstvo nije moglo zauvijek trajati. Bili smo osuđeni da završimo u slijepoj ulici.
To je bilo bolno jasno.
Volio sam Sumire više nego bilo koga drugog i želio je više nego išta na svijetu. A te osjećaje nisam mogao jednostavno zanemariti jer nije bilo ničega da ih zamijeni. Sanjao sam kako će se jednoga dana dogoditi nagla, velika preobrazba. Čak i ako su izgledi da se to obistini neznatni, imao sam pravo sanjati, nije li tako?
Ali znao sam da se to nikad neće obistiniti. Kao kad se oseka povuče i za njom ostane oplahnuta obala, tako sam, kad je Sumire nestala, ostao sam u iskošenom, praznom svijetu. U sumornom, hladnom svijetu u kojem se ono što smo ona i ja imali nikad više ne može dogoditi.
Svatko od nas ima nešto posebno do čega dopre samo u posebnim trenucima života. Kao mali plamen. Onih pažljivih nekoliko sretnika taj plamičak njeguje, čuva, uzdiže ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek. Nisam izgubio samo Sumire. Izgubio sam taj dragocjeni plamen.
Kako je tamo - na drugoj strani? ..."
Haruki Murakami
Vuković-Runjić, Zagreb, 2002.
Post je objavljen 24.11.2024. u 20:40 sati.