Zbog čega i kako sam se sjetio ovog filma, nemojte me puno pitati; bolje je razmišljati o filmovima nego o cijeni čvaraka od dvadeset eura po kili; makar filmovi bili ovako teški, potresni i strašni kao što je ovaj. Gotovo sam ga već zaboravio; zaboravio sam i naziv filma – a onda se odjednom u moru vijesti o nekim eksplodiranim pagerima, voki tokijima i panelima za sunčevu svjetlost - sjetim velikog režiserskog imena; Fatiha Akina – i tako asocijacije same krenu. Taj film sigurno da ne spada među njegove najbolje filmove (barem ne kada se sjetim The Edge Of Heaven ili sličnih), ali spada među najšokantnije, zato ga se posebno prisjećam.
Ukoliko temeljem proteklih nekoliko rečenica smatrate da je moguće i potrebno pogledati taj film, onda najbolje ovdje prestanite čitati - jer ćete inače saznati o čemu se u filmu radi.
- - -
Prije svega, ono po čemu mi je film blizak jest situacija i okružje u kojem živi glavna junakinja filma; život u kojem istinski uživa u svojoj obitelji, svom mužu i djetetu; pa je očito da se radi o iskrenom odnosu troje ljudi koji žive zajedno i dijele sve lijepe i ružne strane života. Ne sjećam se sada više svih okolnosti glavnog i tragičnog događaja u filmu - je li čin bio uperen baš protiv njih (jer radi se o vezi dvoje ljudi različitih kultura) ili su slučajno stradali, ali u eksploziji bombe koju podmeću neki teroristi pogibaju njen muž i sin – i tako glavna junakinja ostaje sama, prepuštena laganom umiranju u tuzi i besmislu okoline koja je okružuje, što biva potencirano lošom; nikakvom satisfakcijom koju joj donosi sudski postupak što se konačno vodi protiv onih koji su eksploziju izazvali.
Svi ti detalji nisu mi zapravo ni blizu ostali u pamćenju; uistinu mi je iz filma u pamćenju ponajviše ostao njegov konac. Shrvana besmislom i prazninom u koje je gurnuta, glavna junakinja odlazi na Mediteran - u Grčku, gdje se nalaze počinitelji tog nedjela, razmišljajući i pripremajući osvetu.
I tako, konačno, pronalazi dvoje ljudi koji žive u kamp prikolici; dapače, prati ih, uviđa sve njihove navike i odlučuje pod tu prikolicu podmetnuti bombu.
Na koncu to i čini.
I tu dolazi konac filma; šokantan, stravičan i nevjerojatan; ono po čemu ću film pamtiti dok sam živ: aktivira bombu koju je postavila pod prikolicu i odlazi, pa će očito bomba eksplodirati kroz nekoliko sekundi, i onda se u posljednjem trenutku predomisli; okreće se i ulazi u prikolicu kako bi u trenutku eksplozije stradala zajedno s onima koji su unutra; onima koji su joj tko zna otkud u srce unijeli prazninu, ili bolje rečeno - ispraznili joj iz života sve dobro što je u njemu bilo.
Izabire smrt umjesto života u pustoši zadovoljstva osvete.
Posljednji kadar u filmu iz prilične daljine - u okružju predivne morske plaže, sunca, plavog neba, vjetra u krošnjama stabala; u prizoru spokoja, radosti, ljepote - prikazuje prikolicu sa zatvorenim vratima u času eksplozije.
pročitala sam tvoj osvrt , a film gledala očito nisam jer mi je potpuno nepoznat ova scenario.
Nije se čuditi glavnoj junakinji -pražnjenje već ispražnjenih emocija je konačni obračun sa sobom i jalovošću svega ispred sebe i onda dođe kraj kao NIŠTA iza čega svaka suvisla radnja ili preživlavane nekog od stradalnika ne bi imalo smisla.
-- Donabellina -- 04.11.2024. u 19:06
Kako mi je samoubojstvo vrlo bolna tema, film mi se nikako ne bi svidio zbog tog twista na kraju. Osveta isto tako ne bi donijela baš nikakvu zadovoljštinu, jer bol i gubitak ne uče nas tome. Uče nas prihvaćanju, mirenju, otpuštanju, suživotu sa stravičnom tugom i čežnjom, fizičkom boli zbog nečije smrti.
Bilo bi daleko poticajnije za pogledati kako preživjeti tako nešto.
Kao u After life- u, naprimjer.
-- Sarah -- 04.11.2024. u 19:49
Čudne priče, teške priče, sudbine....
-- sewen -- 04.11.2024. u 19:55
Teške sudbine. :(((( Težina.
-- luki2 -- 04.11.2024. u 23:22
Nisam gledala film. U kontekstu ovog, pogledaj "Izolacija",
novi film, zaintigirat će te.
-- Lastavica -- 05.11.2024. u 05:37
Gledao sam taj film, sjećam ga se. Da, završetak je neočekivan i pritom također veoma logičan. Ja sam neki dan odgledao vrlo potresan film Io capitano o dvojici senegalskih tinejđera koji se kopnenim putem pokušavaju dokopati obale Sredozemnog mora i prijeći u Italiju u sklopu migrantske rute prepune opasnosti. Zaista ga najtoplije preporučujem, ako ga već nisi gledao.
Asako I & II Ryusukea Hamaguchisua još je na čekanju, nisam ga zaboravio. :)
-- Mariano Aureliano -- 05.11.2024. u 16:49
mene pak asociralo na film, ne mogu se sjetiti autora, možda bunjuel, sve se zaplelo, osjećaš bliži se kraj filma, nemaš ideju kako će se situacija razriješiti i onda mislim teroristička bomba na aerodromu i svi junaci ginu ;)
-- NF -- 05.11.2024. u 20:20
u okružju predivne morske plaže, sunca, plavog neba, vjetra u krošnjama stabala; u prizoru spokoja, radosti, ljepote veliki prasak... kraj vremena... -
-- Dinaja -- 07.11.2024. u 08:04
jesu li čvarci od divlje svinje bolji i skuplji zato što je svinja podivljala prateći loše portale, provokativne filmove, ... ili samo zato što je oduvijek bila divlja, eto, još jedan primjer lažne dileme u kontekstu nepostojećih odnosa vrijednosti, tj. kad manjka informacija svaki zaključak vodi u krivo
-- Blumi -- 10.11.2024. u 16:36
Nisam gledala film.
Mislm da i neću.
Malo mije dosta stvarnosti u kojoj živimo i rekla sam sama sebi da ću se zaštititi od ovakvih priča gdje god i kad god mogu.
Tebi svakako hvala na osvrtu.
Kao i uvijek divno napisan.
-- konobarica -- 18.11.2024. u 08:33
< | studeni, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |