penetenziagite

utorak, 20.01.2026.

Teta Zorka

Teta Zorka živjela je u starom gradu pored mora što nekada bješe močvarom; u stanu s pogledom na stari rimski spomenik, trijumfalna vrata što su pozdravljala mnoge pobjednike i ispratila mnoge poražene u njihovu daleku i neznanu budućnost. Kada je Vjeko prvi put ugledao njene svijetle, vodene, meke, umorne oči, živjela je sa stricem Vlatkom; bio je tada običaj zvati sve starije gospođe i gospodu tetama i stričevima, kao da su nam bliski i dragi; tako su djecu tog doba učile majke – i tako im se činilo posve prirodnim i normalnim.

Vjekina je majka zajedno sa svojom prijateljicom s učiteljskog fakulteta kupila neku staru štalu u Istri; tada se takvo što moglo steći za malo novaca, pogotovo ako selo u kojemu se kupovalo nije bilo na samoj obali – a za još manje novca moglo se takvo što renovirati i osposobiti za stanovanje: dvadesetak kvadrata u prizemlju, dvadesetak na katu; u prvo vrijeme – ako to uopće možete zamisliti, nisu imali niti tekuće vode. Ovo selo bilo je udaljeno možda tek dva kilometra od mora; dovoljno da ne bude na moru, pa da ih njegovi valovi ne zapljuskuju i šume kraj njih kao da su na samom rubu svijeta u mrklim noćima, a da opet ne bude niti predaleko za djecu koja su svakog popodneva, iza ručka – odlazila u čoporu bezbrižno na kupanje.

Bilo je to selo dovoljno daleko da ga još dugo, dugo ne zapljusne val pravog, sveprožimajućeg turizma i da u njemu vlada pravi spokoj jednog davnog, zaboravljenog svijeta, malena i nevina od nepoznavanja i anonimnosti što su već vladale u gradovima – i dovoljno veliko da u njemu bude dućan; ta žila kucavica svakodnevnog života ljudi, koja je jamčila da se djecu ne treba mučiti odlaskom po kruh ili novine u susjedno selo udaljeno tri kilometra. Mlijeko se ionako uzimalo od prve susjede, često kozje; isto je važilo i za povrće i ribu; voće i bilje bralo se po grmlju i livadama jer ga je bivalo u izobilju; Vjeko se ne sjeća da su sve do njegove valjda petnaeste godine, kada je to valjda postala neka moda, ikada odlazili u obližnji grad kupovati na tržnici ili bilo gdje drugdje bilo što. Onoga što je trebalo, bilo je u izobilju, a od toga ponajviše dijeljenja, posudbe, radosti i skromnosti. Često se dan završavalo tako da se uopće nije niti znalo što će se sutradan spremati za jelo; ovisilo je to o tome hoće li nečiji ulov te noći biti dobar, hoće li se nečije mreže napuniti, ili će netko tog jutra obrati njivu ili vrt u kojem je nešto upravo sazrelo. Živjelo se onako kako bi priroda davala i dala, pa ako se koji dan jelo običnu puru ili prežganu juhu ili žutenicu, nitko od toga umirao nije.

Jedini Vjekin zadatak u tijeku dana bio je da barem dvaput ode do nedaleke špine s praznim kanisterima za vodu – i donese ih kući pune. Na špini je tekla voda bez zaustavljanja; već pod njom bio je sagrađen kanal koji je vodu odvodio u nedaleke njive i polja, kako ne bi propadala. Sve ostalo vrijeme koje bi mu dragi Bog namro u tijeku dana bilo je tada i tamo samo Vjekino; zato je toliko i volio ljetne praznike; budući da je majka bila lošeg zdravlja, pa ili je bila na bolovanju, ili je tek otpočela sa mirovinom. Njih su dvoje svakog ljeta za Vjekine osnovne škole provodili vrijeme od početka lipnja pa do početka rujna u tom malom, zaboravljenom selu. O tome kako je i na koji način vrijeme na tom mjestu protjecalo možda najbolje svjedoči činjenica da se tamo uopće nije slavio Vjekin rođendan, koji pada u to doba godine – jer ili uopće ne bi znali koji je datum u mjesecu, ili nikome niti nije bilo do toga da slavi nešto što je samo njegovo, vlastito i posebno i što se ne da baš podijeliti s drugima.

Majka se na pothvat gradnje vikendice na moru – unatoč tome što je otac iz grada na moru i što se tamo moglo ljetovati kada god se poželjelo - odlučila kako bi na prvom mjestu sama sebi, a potom i drugima, a ponajviše svome mužu dokazala kako je i koliko važna, sposobna i snažna. Stari je negdje oko Vjekina trećeg rođendana otišao s nakanom da se nikada više ne vrati u dom u kojem su ga osim sina i žene čekali i njeni roditelji; razumijete to već nekako, nadam se – premda njih dvoje svoj razlaz nikada neće potpisati na kakvom komadu papira. Kako bilo, Stari se zapravo čitava preostalog života – sve do majčine smrti, a nekako i u onih nekoliko godina potom – uvijek vraćao na to isto mjesto; prvenstveno radi Vjeke – ili je on barem imao takav osjećaj, a osjećaj važnosti i voljenosti najvažniji je osjećaj u životu, pa i kada si dijete; radi Vjeke - a onda i radi mame. Nikada se on njoj neće vratiti; samo će joj se čitava preostala života s mukom i moranjem ali nezaustavljivom i snažnom ljubavlju vraćati; tako i toliko da dijete iz te nevolje i sumnje uči kako se daje, trpi i voli.

Majka, povrijeđena do srži tim odlaskom, osjeća da mora konce života uzeti u svoje ruke. Kada je Vjeku rodila, imala je već četrdeset; sada zato nervozno ali odlučno gradi taj malen i važan svemir oko njega i sebe okružena svojim prijateljicama, kako bi joj bilo lakše. Tek poslije saznat će Vjeko da je na studiju svojedobno upoznala i tetu Zorku; vjerojatno je ona kao starija tada tamo bila profesorica, ili neki konzultant, savjetnik, mentor – i ostala je s njom prijateljica sve do konca njena vremena; možda je uistinu to što je teta Zorka stanovala u obližnjem gradu bio presudan trenutak u donošenju odluke o kupnji one štale.

- - - - -

Stric Vlatko, Zorkin muž, bio je Vjeki uvijek dalek i stran; takvi su tada bivali stariji muškarci onog vremena, pogotovo ako su još bili neprivlačni uslijed nekog posebnog razloga. A stric Vlatko bio je doista neprivlačan jer je pio i bazdio na alkohol gledajući te onim svojim krvavim, izbuljenim očima iz mraka sobe kao vuk. Bio je očito, to sada čovjek kada je već na pragu starosti može razumjeti, od onih tihih, nenametljivih i povučenih pijanaca što umjesto mlijeka s prvim udahom jutra otpiju čokanj rakije i popuše neku snažnu Opatiju ili Drinu, da ih pridignu i razbude od sna. Čime se stric Vlatko u životu bavio toga se više nitko ne može sjetiti; zapravo je on u Vjekinu životu postojao tek tijekom nekoliko godina, sve dok ga alkohol nije izjeo i ispio iz njega posljednju kap života onako kako bi on pio rakiju; tiho, sigurno i polako, pa ga odnio na nedaleko groblje na brdu što se spuštalo na staru cestu prema unutrašnjosti. Zbog čega je stric Vlatko pio, to nam vjerojatno nitko ne bi želio, a možda niti umio kazati sve da smo ga tada smogli snage pitati; moguće da je činjenica što imaju stan na tako važnom mjestu ukazivala na to da je stric Vlatko kada je bio mlađi morao činiti svakojake, nekada i ne baš lijepe stvari u životu za koje je tim stanom bio nagrađen, a od sjećanja na neke od njih možda se i propio, samo da ih lakše zaboravi.

No, to je samo Vjekina nejaka pretpostavka koju sada, velik i star i površan i strašan kakav već jest gradi u svojoj glavi – potkrijepljena time što je majka, kadgod bi se spomenulo strica Vlatka, znala stavljati prst pred usne, ili time što je stric Vlatko imao dugačak, beskrajan i ravan naglasak koji je odudarao od svega što je Vjeko do tada čuo u ljudskim jezicima - i baš ništa više. O stricu Vlatku nije se nikada govorilo; čak niti o njegovu pijanstvu; kad god bi ta tema u razgovoru majke i tete Zorke došla na red, nastupila bi neka neznana i strašna šutnja, pa se brzo prelazilo i preskakalo drugdje, onako kako se preskaču neugodne i duboke lokve kojima ne vidiš dna niti se u njima od tame možeš ogledati.

Ono što je tetu Zorku izdvajalo od ostalih majčinih prijateljica s kojima se družila u tom gradu bilo je to što je bila starija, i što je takva zapravo majci predstavljala nekakav uzor i budila kod nje posebnu naklonost. Ono čega će se Vjeko posebno sjetiti u vezi tete Zorke, vjerojatno već u vremenu nakon Vlatkove smrti – bila su česta i osebujna putovanja u Trst; tu meku svih žena ondašnje države i sliku onoga kako bi se moglo živjeti, samo da se smije. Satima bi njih troje, nakon što bi se probudili u samu zoru, ili još i ranije - majčinom Škodom putovali uskim istarskim cestama zaobilazeći zelene zaljeve, malene gradiće na brdima i guste šume, pa bi se potom s prvim jakim suncem obreli nad onom strminom nad gradom, propušteni i blagoslovljeni od strane vlasti, da barem na čas nanjuše kako je tamo.

Vjeko kao malen dječak u stvari i nije bio velik pobornik tih putovanja; to je značilo da satima mora s majkom obilaziti dućane u kojima će se kupovati i neka njemu sasvim strana i neželjena odjeća. Poslije bi se gladni i umorni vraćali do automobila, a njega je veselilo to što će putem natrag smjeti jesti ukusne kekse i kolače koje je pekla teta Zorka.

No, kadgod netko spomene Trst, Vjeko se prisjeti strašne zgode u kojoj je neka žena u automobilu parkiranom do njihovog shvatila kako joj je vozilo obijeno a sav utržak pokraden, čupajući rukama kosu i vrišteći od boli u svom zapomaganju. Da je Vjeko tih godina zamišljao kako ljudi stradavaju u ratovima ili kakvim velikim nesrećama, ne bi umio predočiti strašniju muku od one koju je vlastitim očima gledao u one žene; poslije ga je noćima majka tješila tarući mu suze i govoreći da je to bio samo komad metala i stakla i nekoliko bezvrijednih krpa – i uvjeravajući svog nježnog i tužnog sina da ljudi znadu stradati mnogo teže plačući i zapomažući mnogo gorče i strašnije.

Dugo je trebalo da ga majka razuvjeri od onoga što je Vjeko od ljudske muke tada vidio na vlastite oči. Vlastite oči ne lažu, a slike što ih kroz njih gledamo usijeku se u dušu daleko dublje i strašnije od onih koje prepričava kakav nevješt govornik.

- - - - - -

Da je smio tetu Zorku upitati što radi sa stricem Vlatkom i zašto ga ne ostavi, recimo onako kako je Vjekin Stari otišao i ostavio mamu, vjerojatno bi mu odgovorila ono što sve tete Zorke ovog svijeta odgovaraju kada ih se pita o njihovim muževima: da je on njen muž. Ono što je Vjeku zbunjivalo, samo kada bi pogledao oči svog Starog, kada je petkom kasno uvečer znao umoran doputovati na more autobusom iz Zagreba, bilo je to što nikako nije mogao odagnati pomisao na to kako taj čovjek zapravo istinski voli svoju ženu – a posljednja stvar koju bi ona na svijetu nakon svega priznala jest to da mu je još uvijek žena.

Možda je otac u prvom naletu bijesa i nevolje u mjesecima nakon što je napustio majku i imao druge žene – ali danas je Vjeko sklon vjerovati kako je to bilo onako kako da prostite psi na cesti imaju jedni druge – od straha i bolesti i nevolje, a ne od ljubavi – pa se zapravo po srcu i ne računa. No, za svoju majku je Vjeko, onako bolesnu, krhku i lijepu poput tihe vrbe nad nabujalim livadnim potokom posve siguran da je niti jedan muškarac nakon njegova oca nikada više dotakao nije.

Bila je to možda prva i najvažnija lekcija Vjekina života koja se ticala voljenja i ja ću vam je sada pokušati posuditi iz Vjekinih očiju i prepričati, a glasi valjda ovako: u ljudskom srcu postoji beskraj; ono je stvoreno za to da daje, pruža i voli, ali ono što je najvažnije jest da mu to moramo dopustiti. Čovječje srce mora znati kako smije voljeti baš onoliko koliko umije i ništa manje od toga; moramo učiniti ono što je najteže i najodgovornije – a svako crtanje granica na tom tamnom, važnom i živahnom mjestu osuđeno je na propast.

- - - - -

Da se razumijemo; Vjekini stari na koncu će svoga vremena - kada on već bude ono što su oni nazivali svojim čovjekom - ponovno biti jedno. Bit će to nešto posve nevjerojatno, nečuveno i neviđeno; svojstveno samo njima i nikome drugome: da se roditelji od rođena sina što se oženio i naumio izroditi djecu skrivaju kao što se od starih skrivaju tek propupala djeca, pa u tmini stanova od očaja i blagosti love posljednje trenutke slasti koje starci već mogu uloviti, samo kada uzmognu i predaju se jedno drugome kako se ljudi jedni drugima od ljubavi i tuge u isti mah predavati umiju i znadu kada to čine posljednji put – ili onda kada misle da je posljednji.

Poslije će Vjeko, kada ih više ne bude na svijetu, od sasvim trećih ljudi slušati kako su ih viđali tamo i ondje, kako su se držali za ruke i nosili stvari u vrećicama sa tržnice – i kako su se smijali.

Smiješili. Nasmijavali druge ljude od srca.

Bili sretni?

Jer, što bi čovjek boljega i ljepšega mogao poželjeti za svoje ljude – nego da im bude dobro, i da budu sretni?

- - - - - -

Stric Vlatko preminuo je i napustio ovaj svijet u pričama tih starijih žena kao što taman oblak napušta šumu i odlazi daleko nad more; polako i tiho, da se nikada više ne vrati. Jednoga dana - možda usred neke zime - u dalek i ledeni Zagreb stiglo je pismo s viješću o njegovoj smrti onako kako iz dalekih toplih južnih krajeva nad naš ledeni i mrtvi svijet stižu prve laste. Tako je teta Zorka ostala sama – a zapravo jednako tužna, daleka i sjetna kakva je bila i dok je stricu Vlatku bivala ženom.

Teta Zorka bila je učiteljica; toga se Vjeko dobro sjeća. Njen tihi, nazalni i mazni glas pružao se dugim i mračnim hodnikom stana kao snažan i topao vjetar, pa je dječaka obavijao sigurnošću i srećom. Majka ga je ponekad dok je bio manji znala ostavljati kod tete Zorke, koja je ipak bila nešto starija od nje, pa bi sa svojim društvom odlazila na kupanje na gradsku plažu ili druženje.

S tetom Zorkom bilo je lijepo i sigurno, iako baš nikada Vjeko nije od sebe uspio odagnati onaj nejasan ali snažan osjećaj žalosti što je vladao njenim pogledom. Teta Zorka čitava je života – sada je to moguće razumjeti – sanjala o tome da ima sina; nikada joj ta želja nije bila ispunjena – jer ona i stric Vlatko nisu uopće imali djece. Otuda i njena iskrena želja da Vjeku čuva i da on barem nakratko boravi kod nje. Vjerojatno nije predavala u višim već tek u nižim razredima osnovne škole, pa je njega prigrlila kao nekog od svojih milih učenika, da ga preko ljeta kroz razgovor i šalu privikne na to da ne zaboravi tablicu množenja ili rastavljanje riječi na slogove - i da s njime zajedno otvorenih očiju sanja u tmini onog njenog stana; svatko svoj san i svatko na svoj način.

Kada ne bi pričali o školi, vadila je iz dubokih i mračnih ormara prastare slike koje su prikazivale njeno djetinjstvo i mladost provedene davno, još prije rata – negdje u Osijeku i Slavoniji. Sa zanimanjem je Vjeko slušao priče koje bi teta Zorka pričala o prijateljima iz njene mladosti i o tome tko je od njih što imao, želio ili sanjao. Bilo je to doba kada je starijim ženama bilo dopušteno malene dječake privijati uz svoje velike, meke i grubom tkaninom prepunom obojenih cvjetova optočene grudi, pa ih objema rukama držati za obraze kao što žedni ljudi drže vodu s izvora, da im ne iscuri i ode ni u što - i zagledati duboko u oči smiješeći se tamnim i dugim dječačkim trepavicama ili malenim, punim usnama, dok samo za te dječake šapuću tihe i melodija prepune riječi nekih neznanih i izgubljenih pjesama, priča i snova.

Ako postoji mjesto na kojemu je Vjeko ugledao ljubav; tihu, neprežaljenu i bezgraničnu ljubav kakvu umije davati čovjek koji nestaje, onda je to konac hodnika stana tete Zorke; mjesto na kojemu se ulazi u žaluzinama vječito zastrti boravak namješten starim tapeciranim namještajem i debelim, teškim ormarima; mjesto na kojemu nestaju svi osjećaji tijela kao da si doživio prometnu nesreću, pa ti je, da prostite, sve od vrata naniže oduzeto i mrtvo – i u kojemu sav odlaziš u oči; u tišinu; u riječi i beskraj.

Teta Zorka blijedila je kroz godine što su prolazile Vjekinom mladosti onako kako zvijezde u noći blijede pred prvom svjetlošću ljetne zore. Kada je već postao mladić što je u grad uvečer odlazio s društvom, bila je stara i onemoćala; jedva da ga je prepoznavala pa bi se iskreno čudila kako je narastao, pitajući se gdje je nestao onaj prestrašeni, tihi dječak što ga je nekada znala čuvati i grliti u dugim ljetnim popodnevima.

Što je Vjeko bivao starijim i sigurnijim u sebe, sve je više osjećao kako ne voli da ga uza se privijaju takve stare žene, vrele i vlažne od ljeta, snova i teške zapare, pa bi šutke i pogledom tražio spas u očima svoje majke. Bio je jedini dječak u društvu tih sada već starih i prilično žalosnih gospođa, pa je shvaćao kako mora otrpjeti ponešto u ime njihova prijateljstva s majkom.

Pokušavao je u to doba zamišljati one jedre na selu odrasle dječake s kojima se družio tih ljeta kako ih njihove stare i ružne susjede privijaju na svoja od sijena, sunca i soli ogrubjela tijela. Vjeko bi tada osjećao – samo da je netko od tih dječaka saznao za to što njemu majčine prijateljice čine – nekakav sram i neugodu. Je li to bilo zato što bi drugi dječaci bili zavidni na tome da ga grle bijele, nježne i mekane ruke dokonih dama, ili bi im takvo što doista predstavljalo pravu i stvarnu neugodu – to niti danas nitko ne bi umio razlučiti.

Poslije bi mu majka, osjećajući kako je dužna objasniti zbog čega pušta da ga dodiruju i dijeli ga s njima - dok bi se u mraku Škodom pod zvijezdama zavojitom cestom iz grada, pored stare napoleonske tvrđave vozili u njihovo selo - pričala o njihovim nesretnim ljubavima, sudbinama ili zbivanjima koja su uvijek uključivala nekog nevaljana muškarca; brata, oca ili muža što je u presudnom času pronašao drugu ženu, počeo s pijanstvom ili jednostavno otišao, kako je recimo otišao njegov Stari. Zato je Vjeko odmalena imao nekakav osjećaj krivnje jer pripada tom nepouzdanom i nestalnom rodu i plemenu – no o tome da je i on muškarac i da će jednog dana nekoga moći iznevjeriti, o tome majka nije pričala; barem ne naglas, gledajući svog voljenog sina onim svojim očima punim beskrajne tuge, a ja bih vas sada lagao kada bih tvrdio da se svoju majku Vjeko takvo što tada uopće sjetio – ili umio upitati.

Shvaćao je Vjeko već tada, još kako – samo kada bi se sjetio svog Starog i njegovih teških i debelih ruku što su ga tiho i snažno grlile – da majka to što govori govori iz gnjeva, očaja i ljutnje - i da ne može biti da su baš svi, baš svi muškarci ženama krivi za njihove nesreće; no - tko bi se majci suprotstavio, pogotovo kada znaš da si joj najvažniji na svijetu i da svaka riječ koju kažeš može lako razrušiti taj krhak i staklen svemir što ga pažljivo i brižno gradi oko sebe.

Već kada je imao deset, baka je Vjeku učila tome da je majka bolesna i da mora znati kako joj pomoći kada vidi da nije dobro – i tako je Vjeko svoju majku naučio gledati tim nekim drugačijim očima; očima odrasla čovjeka.

Od djetinjstva on je – pritisnut tim moranjem, jer ne uči čovjek dobro od pameti, nego od straha - zapravo naučio shvaćati kako se ulazi u tuđe cipele i razumije ono što drugi čovjek priča, pa ne otkriva čitav prekrivač kojeg nabacuje nad svoj svijet, već ga samo lagano namreška; koliko je potrebno i važno. Naučio je Vjeko da ljudi najčešće moraju izgraditi opnu oko sebe, jer bi izludjeli od onoga što bi vidjeli, samo kada bi načas izišli iz te opne i ugledali sebe i svijet onakav kakav on stvarno jest.

A naše oči imaju sposobnost sve to vidjeti; mi možemo gledati i shvaćati kakav je svijet drugog čovjeka – ali nam je najteže, gotovo nemoguće spoznati kakav je naš svijet, van onoga što o njemu mislimo da znamo, a u stvari vjerujemo i želimo za njega.

Ono što je Vjeki od tete Zorke ostalo, to je navika da gleda u ženske oči i ne skreće pogled jer ne osjeća baš nikakvu nelagodu. Baš tako je teta Zorka govorila kada su njih dvoje bili sami, držeći Vjekinu glavu u svojim mekim i dugim prstima: gledaj, dječače ravno u oči i traži; nemaj straha sve dok god gledaš druge tim svojim očima; nitko još od gledanja očiju u oči nije umro.

Možda je Vjeko taj osjećaj, taj teški ali savladivi kamen od krivnje, težine i mraka što ga je nosila njegova bolesna, stara i nemoćna majka - konačno bacio u trnje kraj puta i izliječio tako što je već tada sam sebi obećao ono što je mnogo puta naglas sam sebi poslije izgovorio, naučivši se gledati ravno u djevojačke oči bez treptaja: ili ću tražiti sve, ili neću imati ništa.

Zbog čega na tom putu Vjeko nije izludio, ili mu se barem tako čini (a čini li mu se pravo, to ćete sigurno vi znati bolje od mene čitajući i zaključujući iz rečenica koje vam o Vjeki podastirem) to niti sam ja, onaj koji vam ovo sve pripovijeda, sada vam ne bih umio točno kazati, nego ćete taj dio priče sami sebi morati ispričati, ako ste već s njom do ovog mjesta došli.

Jer, nemati ništa, to u takvom svijetu - svijetu kojeg ćete možda jednog dana upoznati onako kako starci upoznaju botaničke vrtove ili kazališta kraj kojih su od djetinjstva do maločas beznadno prolazili - ne znači nesreću; dapače. Gledati svu ljepotu i dobrotu oko sebe; smiješiti se i sudjelovati u njoj svojim očima; prolaziti pokraj nje kao pored stvari koja je dana takva kakva jest, da se gleda i ne dira; jer ne može pripadati i jer presahne i uvene istoga časa kada je se osvoji i na nju položi ruke, kao što leptir umire s posljednjim tracima dana, od tmine i pustoši noći – jedna je od najvažnijih stvari koje većina žena bez ikakve sumnje poznaje u srž i umije s njome živjeti, a da od tog nemanja ne izludi; baš nimalo, već da se od njega postane spokojan i radostan.

Kada bismo mi muškarci samo na čas tako umjeli stati i uzdahnuti nad tom i takvom ljepotom, puninom i dobrotom svemira oko nas, pa ne biti tužni jer se nešto ne može imati, posjedovati, znati, nadjačati – vjerojatno bismo istog časa pomislili kako živimo u raju.

I tako je Vjeko s tetom Zorkom naučio kako se traži sve – i miri s time da sve ne možeš naći. Gledaš u oči svoje majke i svojim joj očima govoriš: tamo gdje ćemo jedno drugome nestati, tamo me traži; baš tamo ćeš me naći. Sve do jednom; tamo gdje se tome najmanje nadaš; tamo gdje si se posvema pomirio s time da si sam, neželjen i nevoljen; tamo gdje si okrenuo leđa svojoj sreći uvjeren kako je više nikada neće biti.

Upravo to je mjesto na kojem se radost najlakše dohvaća.

(travanj 2025.)

20.01.2026. u 20:17 • 8 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.01.2026.

Dva neloša Miloša

""Haos na srpskoj književnoj sceni" i "Da li je ovo NAJVEĆA PREVARA u srpskoj književnosti ili samo vešt trik"? Ti naslovi koji posljednjih nekoliko dana vrište sa srpskih portala govore, naime, o "slučaju Ane Miloš", spisateljice rođene u Beogradu 1992., autorice zbirke pjesama "Govori grad" i zbirke priča "Kraj raspusta". Njezini radovi objavljivani su u nizu časopisa i portala, među kojima su Express i Lupiga. Primila je nagrade Đura Đukanov, Miodrag Borisavljević i Štefica Cvek, dala više intervjua, a gostovala je i u Zagrebu na prošlogodišnjem Interliberu. Anu Miloš nazivali su "autentičnim novim glasom na književnoj sceni Srbije", hvalili njezinu vještinu pisanja i svježinu stila. Problem je u tome što Ana Miloš – ne postoji.

Za Anu Miloš prvi put čulo se prije nekoliko godina. No iza Ane Miloš, izgleda, stoji Miloš K. Ilić iz Pančeva, dramaturg i pisac, čije ime zvoni iz jednake daljine. Ilić je pak autor niza radiodrama, zbirki "Priče o pivu" i "Umorni kao psi", koja je osvojila nagradu Edo Budiša, te romana "Deca Nedođina" koji se našao u izboru za NIN-ovu nagradu. A upravo je u izdanju kuće Plato objavio knjigu "Po zanimanju: Ana Miloš". Biografska je to pripovijest, odnosno dokument njegova petogodišnjeg eksperimenta tijekom kojeg je na književnoj sceni djelovao pod pseudonimom "Ana Miloš".

"Umjesto da razgovaramo o književnosti uopće, potencira se to da postoje muška i ženska književnost i time, umjesto da se razlike i granice brišu, one postaju sve jače. Na tome se onda lijepo i zaradi, pa i lijepo živi, a šteta ostaje i nastavlja se sve veće propadanje društva i nerazumijevanje", u najavi jedne knjige napisali su iz izdavačke kuće Plato. Dalo se tako zaključiti da je Ilić "Anu Miloš" izmaštao kako bi dokazao da na književnoj sceni danas bolje kotiraju žene koje se, kažu neki, svim nastoji silama progurati i dajući im nagrade "popuniti kvote". Našao se tu i niz komentara o navodnoj komunikaciji koju je Ilić lažno predstavljajući se vodio sa ženama, svojim čitateljicama i kolegicama, a koju tek imamo vidjeti.

Spomenimo samo da najednom "razgovarati o književnosti uopće" u društvu odgojenom i ukusima brušenim na kanonu koji su stvarali muškarci i nije tako jednostavna stvar kao što se na prvu može činiti. A da je besmisleno vrednovati književnost tek nabrajanjem kojekakvih nagrada, jasno je svakome tko zna čitati. Za kraj, jedna bi stvar bila da je Ilić s "Anom Miloš" postigao nekakav neviđen svjetski uspjeh, ali Ana Miloš na književnoj je sceni koja se diči svake godine sve manjim brojem čitatelja prošla tek nešto bolje od samog Ilića. Ipak, možda je ovaj suludi marketinški trik pogodio ravno u sridu: i Ana Miloš i Miloš K. Ilić sada su se katapultirali na sam vrh onog popisa knjiga koje treba pročitati."

(Preneseno iz "Večernjeg lista", autorica Tia Špero, kao i sa Facebook stranice Radioaktivni Komarac, na kojoj se kao komentar događaja iznosi tvrdnja kako woke kultura čini isto ono protiv čega se bori)

12.01.2026. u 23:03 • 9 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.01.2026.

Pirgo

Otkada znadem za sebe, čudni su mi dočeci novih godina. Možda su nelogični; jer još kao malenom, bilo mi je posve nepojmljivo da se netko oduševljava zato što se mijenjaju datumi na kalendaru; možda su i nepotrebni i nametnuti – jer dok bi ti spavao i odmarao, većina drugih ti ne dopušta bukom i vikanjem. Zar je ljudima doista potreban neki poseban povod da bi se veselili i družili; zar nije dovoljno samo to što smo živi i što smo tu, i još imamo oko sebe nekoga koga volimo?

I onda još pucanje... Posvema nestvarno djelovao mi je prizor prošlogodišnjeg dočeka čini mi se u Novom Sadu ili Beogradu: deseci tisuća, možda i čitava stotina tisuća ljudi točno u ponoć, u tmini i tišini stoji i šuti sjećajući se onih petnaestoro nesretnika na koje se srušila betonska tabla od nekoliko tona, dok negdje iz daljine, kao s nekog drugog planeta, a u stvari ovoga - planeta mangupa, neodgovornih i površnih, odjekuje poneka petarda. Iz tog prizora izvire neslućena moć ljudi koji to žele biti: bivati ljudima; šute i sjećaju se onih kojih više nema, a po svakom ljudskom i božjem zakonu trebali su sada biti tu... pa mi i samome na oči dođe poneka suza, ili mi se samo pogled zamutio od nestvarne snage te sveprisutne tišine i ljudskosti.

Nema tolikog čovjeka koliki je onaj koji s drugim, svojim susjedom ili bližnjim, umije pošutjeti u njegovoj boli, nastojeći barem malo te boli primiti i na sebe.

No, da se vratimo na priču o Novim godinama; kao jedan od najbesmislenijih od svih tih besmislenih dočeka pamtit ću onaj koji se zbio usred prve ratne zime; imao sam privilegij provesti čitavu tu noć u toplome, provirujući krišom kroz zamračene prozore stražare i gledajući daleke i snažne zvijezde pod kojima je odjekivalo od tutnjave i eksplozija.

Taj okus jeftina vina, paštete iz konzerve i prestarjela kruha po vojskama moje mladosti pratit će me čitava života kao kletva; zato sada nove godine dočekujemo pod poplunom u potpunom zamračenju, nakon što se pogleda kakav dobar film te se nakon domaće orahnjače gutne nekakav porto; vani i dalje traju ratovi i nema previše onih koji ti iskreno žele dobro, pa moraš dobro znati tko je onaj kojeg ćeš pripustiti uz svoj trbuh i obraz, da ti pokaže da smo još živi i da živjeti vrijedi; da je baš svaki dodir, osmijeh i pogled svet, važan i nezamjenjiv.

A onda dubok i ne predug san... Gotovo desetljeće i pol, čak i jednom kada je na samu Novu godinu ujutro padala ledena kiša, ja sam hodam i lutam šumom; slušajući kako svijet uistinu zvuči i pjeva sebi u bradu dok čeka da prestane i utihne naša buka i hektika.

Nerijetko se, hodajući novogodišnjom zorom orno i čilo kroz maglu i hladnoću sjetim one nezaboravne epizode s početka jedne od meni najdražih serija u povijesti (X-files); epizode u kojoj Mulder otkrije dobru vilu koja ispunjava tri želje, pa mu prva od njih bude mir u svijetu – a vila ni da trepne; učini što je Mulder poželio: u taj čas iz svijeta nestanu ljudi; papiri se još tiho spuštaju s visokih katova nošeni povjetarcem, a na svijetu rade još samo semafori i parno grijanje oblaci kojeg se dižu iz podzemlja; nastupio je mir – jer nikoga nema; eto na tu priču mene sjeća to prvo jutro svake godine.

Prvi od ova dva događaja koje vam želim opisati zbio se jedne od prvih godina otkako činim to što činim; bilo je to još ono doba bez asfaltiranih rekreacijskih staza i prilaznih puteva izgrađenih vještim i marljivim iscrpljivanjem briselskih fondova, da se nađe i za nas, i za kumove, i za širu rodbinu – doba kada su šume bivale šumama, makar rasle i na trista metara od prvih kuća, pa su se njima krda srna spuštala do potoka u zoru, da se napiju vode i napoje prije nego će pobjeći u dubinu i zaštitu sigurne majke.

Hodao sam tada tim ledenim svijetom onakav kakav hodam i danas, samo sam sada mnogo sporiji i slabiji; više mi je svejedno a manje sam gorljiv u tome poslu. Hodao i šutio, grabeći rukama i nogama uz brdo, provlačeći se često između zaleđenih i ogoljelih stabljika, grančica i ploha grmlja i šuštava odumrlog lišća što tek da nije opalo na tlo.

I tako sam sišao u dolinu punu malenih raspjevanih potočića od kojih jedva da si mogao čuti zvuka; pa iza nekog debla i gomile granja i grmlja, opazih maleno, živo, pjegavo, uplašeno lane; svo je u očima i drhturi na posljednjem noćnom ledu, možda i samo izgubljeno ili napušteno.

Pirgo!

Sudbina je čovjekova da prestane vjerovati u ideale za koje je još do jučer bio siguran kako je spreman za njih mrijeti; tako je i meni te godine i te zime sam Pirgo došao pred noge: uplašeno, izgubljeno lane pjegavih bokova, ukočeno od straha na nekoliko metara daljine koju su ispunjavale zapreke što su nas dijelile.

Toga sam se časa, gledajući ona dva tamna ogromna oka koja kao da nisu s ovoga svijeta, sjetio blatne ledene šume pod čijim sam skutom doživio isto što i onaj Pirgov suputnik - dječak u noveli Anđelke Martić; pod tamnim nebom punim svijetleće tanadi i dalekog užarenog željeza što šišti zrakom ti možeš ili ostati čovjekom, njihovim ili našim - ili postati Pirgo. Vječita lovina; sluđena i uništena silom, ratom i zlom koje se ne da nikako i nikada popraviti.

Kada sam bio malen, pa se u školi čitalo Pirga, pojma nisam imao da ću jednoga dana biti osuđen na to da tek kao starac konačno saznam što je u stvari Pirgo imao reći svom dječaku iz vojničke pozadine koji se obreo usred nekog strašnog ratnog boja sprijateljivši se s lanetom.

U to doba jednostavno – kao i svako zaigrano dijete mira i radosti – nisam imao baš ničega što bi me privlačilo ratu i pričama o njemu. Oko mene bilo je dovoljno nemira i sile; dječaci bi se svako malo tukli, nadjačavali i dičili raznim oružjima, automobilima, sjajnim i moćnim napravama; u takvom društvu važno je bilo ne iskakati, ne odavati drugima da nisi kao i oni; ne pokazivati slabost.

Tek poslije, stići će godine u kojima ću svu tu gomilu djece ostaviti postrani; nema demokratičnijeg mjesta od osnovne škole da čovjek nauči gdje u stvari živi; u osnovnoj školi djetinjstvo će zajedno provesti buduća propalica i doktor znanosti; skladištar i liječnik; neradnik i radnik. Svi zajedno sjedit će u tim drvenim klupama kao da će to njihovo sjedenje trajati vječno i neprolazno – i kao da već kroz koju godinu njihovi životni putevi neće poći svaki na svoju stranu.

Onda ti u životu nadođu gimnazije i fakulteti; mjesta na kojima si okružen sličnima ili istima; pojma zapravo nemaš gdje živiš i tko su ljudi oko tebe. Tu su tek jedino vojske i ratovi da te sjete na to kako iza ugla ne postoje ljudi koji bi željeli isto, već neki drugi, što su spremni otimati i oduzimati; kojima sila i tmine nisu strane ni nepoznate. (Morat će proći desetljeća, čitavi dijelovi stoljeća, pa da shvatiš kako niti ovi što izgledaju milo i lijepo nisu ništa bolji i kako i oni još bolje i više znadu otimati, varati i prisvajati.)

Zato te toliko i prenuo taj mali stvor na rubu šume jednog ledenog novogodišnjeg jutra, prije nego će tiho i brzo odskakutati iz tvog života: Pirgo će ti imati za reći upravo ono što je imao za reći svoj djeci u onoj davnoj, već zaboravljenoj pripovijetci; da na ovom svijetu nema spokoja ni radosti – ili da postoje samo rijetko, kada gotovo čitav svijet spava i kada Bog tiho i snažno nad njime diše poput uzbuđena starca u zimsko jutro, ne bi li iz njega otpuhao svu nevolju, obijest i sramotu.

Ne postoji svijet odraslih u kojemu bi se moglo pronaći spokoja i pravednosti; to će ti govoriti Pirgo; reći će ti sve ono što nije mogao niti smio priopćiti ti onda kada su ti ga čitali. Jer nije smio; jer nisi htio; jer čas taj još nije se zbio.

Poći ćeš dalje tom mračnom i mrtvom dolinom svijeta poput duha; svako će te novogodišnje jutro u njoj ugledati sve starijeg i nemoćnijeg, da ti utka još malo snage i utjehe u oči i da te obodri za vrijeme što za tobom dolazi van nje.

Doći će tako i posljednja od godina koje do danas pamtiš; godina što je otpočela maglom i injem umjesto sunaca i toplina; pa ćeš se kroz prvo njeno jutro njome uspinjati onim istim brdom s dušom na nosu i očima nad nožnim prstima – da bi opet nekako više zdesna, blizu sebe a dovoljno daleko, da bude kao da je iz onog nekog drugog, sretnijeg i boljeg svijeta, do tebe dospio zvuk lomljenja granja i šuštanja lišća: to pored tebe skakuće i trči nekakav smrznuti i razigrani pas; napušteno i zaboravljeno štene iz duboke šume; prestravljeno sinoćnjom pucnjavom i paklom eksplozija; odlutalo daleko od posljednjeg čovjeka da se spasi kako se skakavci i vrapci spašavaju od vatre i požara što hara; u spokoj jame od truleži, mraka i ničega.

I opet gledaš to što ti se posla s visine u život kao nagradu i ničime zaslužen poklon; iz vrele mu njuške divlje sopće dah u ledeno jutro; na mokrim i blatnim resicama od krzna primiše se led, blato, prljavština; a ispod njih gledaju te znatiželjne i tople, tamne i duboke oči; oči onoga koji nije od ovoga svijeta, samo je u njega poslan da se sam gospod Bog s kerubinima i anđelima i svitom nebeskom još jednom - posljednji put - kroz njih uvjeri u što se taj svijet pretvorio, pa da konačno spozna kako baviti se njime i nema velike koristi, dok ga ne utopi i spali kao što djeca rastrgaju i spale bilježnice posljednjeg dana škole pod prvim snažnim suncem radosti i ljeta.

I tako ćeš, razmišljajući više o svojoj nego li o sigurnosti i dobru tog nesretnog pseta, napraviti jedan posvema nesvjestan pokret rukom, ili glavom, ili oboje; posegnut ćeš negdje u džep ili ruksak za nečime što bi tek poslije mogao shvatiti što je; jesi li ga htio rukom dotaknuti i reći mu da se ne plaši; ili mu pružiti kakav razmrvljeni slani keks što ga uvijek sa sobom nosiš na dnu ruksaka, ili nisi zapravo želio ništa, nego samo toj nevoljnoj i radosnoj lutalici pružiti glas i pogled utjehe i sigurnosti – to još do danas nećeš saznati. Bit će to dovoljno da stvor još jednom ili dvaput poskoči u zrak i dočeka se na prednje noge – možda niti tri metra daleko od tebe; pa potom hitro i beznadno odluta nizbrdicom ni u što; daleko, dovoljno da ga više ne možeš dozvati ni vidjeti niti čuti.

To je ono što nam je, samo da ste to umjeli i željeli slušati, Pirgo onomad imao za reći, a kada čovjek pošteno pogleda, i nije bogzna što: ništa više ne možete učiniti; budite tihi i smjeli i spokojni; čučite na dnu svojih duša kao što davne, zaboravljene školjke pod olujama i nad zemljotresima čuče na dnu oceana i čekajte ono što nikada neće doći.

Pa kako onda sva pirga ne bismo izbacili iz lektira; da nam kvare preostalu mladež i truju obesmišljenu starčad što lutaju šumama u zoru?