"Ljudi katedrale već dugo doživljavaju kao spomenike. Prolaze ispod njihovih čipkastih lukova, dive se svetohraništima, izrezbarenim klupama, umjetničkom blagu. Sve to čine pristojno, eventualno s oduševljenjem. Da, katedrala u Firenci. U Chartresu. U Parizu. U Košicama.
Ali onda život zasniježi svojom tugom, iskustvima i
beznađem. I jednoga dana počnemo zavidjeti starijim
ljudima, starcima, ženama u dronjcima, koji se - u Firenci, Chartresu, Parizu ili Košicama - odlaze pomoliti ili odrijemati, ili samo odati spomen u polutami katedrale... i nemaju pojma o umjetničkom blagu pred kojim kleče. Za njih je katedrala sagrađena. Njihovo je neznanje njezin istinski smisao."
Sandor Marai, "Nebo i zemlja" (Oceanmore, Zagreb, 2025.)
Post je objavljen 28.01.2026. u 20:40 sati.