penetenziagite

petak, 28.02.2025.

Kako je neki dječak spoznavao smrt

Malen još i posve nemoćan, hodao si već naokolo s ocem širinama svijeta pod suncem veseljem i upornošću mrava, pa ste jednoga davnog dana naišli na zvuk što ga je proljetni topli vjetar donosio s daleka groblja za livadama i s ruba ste šume promatrali – ili možda bolje reći: slušali ste sprovod.
Niti ne sluteći da ćeš već kroz koju godinu i sam svirati nekakav puhački instrument, slušao si pjev dalekih klarineta, truba i trombona nad nečijim lijesom u toplom poslijepodnevu, pa upitao oca što je to dobivši sasvim nepromišljen odgovor kako je običaj da na nečijem sprovodu svira glazba.
Nije ti, naravno, bilo dovoljno znati samo to; zato si odmah upitao što se dešava s čovjekom kada umre. Ocu je još strašnije od toga jer mora odgovarati petogodišnjaku na takva pitanja bilo to što si posve zašutio nakon njegova odgovora da čovjeka tada zakopaju u zemlju –
i nakon toga ništa više nisi pitao.

Jednog također davnog popodneva, malo manje davnog, hodajući nasipom uz potok nakon čitava jutra provedenog u šumama i na livadama što su tutnjale radošću i skladom, okruženi toplim mirisom jeseni i prvim pticama što će letjeti na jug hodali ste zaneseno i brzo prema kući gledajući kako sunce naliježe na dan poput topla i tamna pokrivača na umorno i sanjivo tijelo.
U utabanoj travi nasipa ugledao si tada mišji leš: sasvim malen, siv i bespomoćan, ispružen na leđima i krvav negdje oko glavice, pa si ponovno upitao što je to, znajući odgovor kojeg ćeš dobiti: to je mrtav miš – i ponovno si naglo i turobno ušutio
ne pitajući više ništa.

Konačno, jednog nešto manje davnog popodneva, idući na neku utakmicu i trčeći iz tek pristiglog vlaka u polumraku preko kolosijeka prema dvorani, vas dvojica gotovo da ste se spotakli o leš žutog, raširenog i obezglavljenog pileta na stazi upakiran na plastičnom zelenom podlošku i bačen na tlo poput smeća – što je nekome užurbanom očito ispao na putu kući k pripremi ručka, pa nije smatrao potrebnim niti pomaknuti ga, a kamo li uzeti ga u svoje dlanove natrag, nježno i tiho, kako se u naručje podižu preminula braća što su za nas položila svoje živote da bismo mi umjesto njih živjeli.
Nije te one večeri veselilo ni mnoštvo postignutih zgoditaka, ni ustrajno, veselo, vjerojatno desetminutno uzvikivanje tisuća grla iz jednog pa drugog dijela dvorane naizmjence što je zdušno, kao jedan, bodrila naše na putu do preokreta i teško izvojevane pobjede: tiho si na povratku nazad prošaptao upozorenje da pazite gdje stajete u mraku kako ne biste pregazili ono – kako si kazao – uzalud ubijeno stvorenje.
Dok ste u šutnji čekali posljednji vlak iz grada slušajući tanašan, sve jači cvilež tračnica ispod perona u ledenoj tišini crvenih signalnih svjetala i škripi brklji što se spuštaju na nedaleki kolnik, otac je pod zvijezdama ponoći osjećao kako mu oči postaju mutne, misleći o tome kako bi se valjalo upitati ne samo jesu li uzaludne tolike smrti
nego i životi.

Vjerojatno ne bi trebalo sumnjati kako nije neumjesno zamijetiti da si zapravo bio sretan, jer smrti si prilazio svojim mislima ne svjedočeći očima, kao što su to morali milijuni djevojčica i dječaka negdje sasvim blizu tebe.
Svjedočiti, ili umirati.

28.02.2025. u 20:13 • 11 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 26.02.2025.

Slike i objašnjenje

Post postavljam kako bih pokušao pomoći ljudima ovdje koje muči taj imgbb; ako se ove fotografije vide, onda ipakk imgbb još uvijek "šljaka", a na pamet mi je palo da sam negdje prvom prilikom kada sam ga počeo koristiti i kada je negdje trebalo stisnuti nekakvu kvačicu za pristanak, uočio kako je granica za besplatan račun bila 32 mb, ili čega već, što znači da ja istu još valjda nisam dosegao. Ako se slike ne vide, onda sam i ja ušao u klub pa ću pobrisati post, a vjerojatno ću ga pobrisati u svakom slučaju, jer kako god bilo - i meni prijeti dosizanje tog limita, što znači da ću morati poći putem ostalih i pronaći nekakav flickr ili nešto slično.
Maribor, Nizozemci u Klovićevim i jaglaci sa Medvednice; tko gdje a mi kojekuda; uživajte ljudi :).

26.02.2025. u 09:24 • 8 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 20.02.2025.

Gledanje

Gleda ga umorna i tužna od teškog dana tražeći u njegovim očima smiraj i utjehu. Nema je; nema je više kako ju je običavao imati; sada je više tuđa i strana i daleka; glas joj je slabašan i krhak dok u posljednjim trenucima budnosti iz njegova naručja tone u neizbježan san.

Oduvijek je to znao; od časa kada im je prišla; naslućivao je kako će je oteti i baciti u blato; znao je posvema sigurno da će doći dan i sat u kojemu više neće stizati biti njegovom, jer će je svijet razderati i pogaziti.

Nikada nije niti držao da treba biti samo njegova: u njenom velikom, snažnom i dobrom srcu mjesta je za tisuće. Različite su stvari oni jedno drugome; on je njoj sidro, ona njemu svjetlo. Milijun je puta poželio da joj bude što je ona njemu, pa se ugrizao za jezik; ne umije on bivati svjetlom kakvo ona jest; on može biti tek običnom, slabom krijesnicom.

Da nije sve izgubljeno, on sigurno znade po njenim očima - i po milijun znakova tajnog jezika tijela što ga dvoje stvaraju i pričaju godinama. Po trzaju njena trbuha pod njegovim dlanom; po zvuku njena disanja u njegovu uhu ili po blagosti njena stopala dok joj prstima lagano pritišće ono mjesto ispred pete. Kada joj je najteže, ništa mu ne predbacuje. Za razumne ljude prošlost je zasvagda svršena stvar; kada je spominju, ne čine to zato jer bi nešto u njoj mijenjali, već zato što budućnosti na taj način poručuju koliko ih događaji iz prošlosti bole i što treba učiniti da tako ne bude.

Sad kada ga gleda, okrenuta je samo prema naprijed; sada se naslanja na njega, pa kad govori o stvarima koje treba učiniti, ne obraća mu se kao nekome koga u to valja uvjeravati, nego kao nekome tko je pomoć.

On se brani i povlači i tone zajedno s njom u toj neizbježnoj, tihoj i tamnoj dubini nemoći što se pretvara u pustoš, starost i slabost; no znade da posljednja linija obrane postaje mjesto na kojem će njima ona povikati: dosta.

Mjesto je to na kojem će zaboraviti na sve površne slasti, cijene i imanja što ih svijet pruža, pa će im okrenuti leđa i ponovno mu se vratiti da bude samo njegova; da zajedno utrnu svijeću u času kojeg će jednom neminovno donijeti budućnost; času koji će značiti svršetak njihova vremena.

Vremena koje je vrijedilo živjeti.

Makar se do toga časa nikada više ne dotakli; makar je sve najljepše što im se zbilo već miljama daleko, iza leđa, u prošlosti.

20.02.2025. u 09:43 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 13.02.2025.

Vi ste komunisti!

Bile su to – barem što se mene tiče – dvije možda najljepše sezone nogometa koje pamtim. Već sam pomalo postajao svoj čovjek, navršio sam dvadesetu i koju još povrh; odradiš što treba, položiš ispite, ljeti nešto zaradiš – a jednom ili dvaput mjesečno, tek toliko da ne ispadneš potpuno iz filma, odeš na neku nogometnu utakmicu. Rijetko sam se kada osjećao siguran u gomili; bile su to godine kada se rađaju navijačke skupine i počinju prvi neredi; mene su uvijek više zanimali gubitnici; porazi su mi se od malih nogu usjekli u pamćenje kao sastavni dio igre, još otkad se pobjeđujući u zadnjim kolima ispadalo iz liga, kao sedamdesetidevete u lipnju.

Uvijek mi je draže bilo stajati sam među stotinom istih kakav jesam, nego u tisućama na tribini, osjećajući snagu i huk mnoštva. Više sam volio da iza mene ne bude nikoga do duge, tužne sjene što će me zamišljena pratiti na putu kući; uz Tehnički muzej pa ispod pruge, ili dugom i tihom Jukićevom na Zapadni kolodvor, uz škripu tramvaja i tihi huk prvih noćnih vlakova. Pa ako ste se sjetili Nicka Hornbya i njegove sudbine (otac ga je, preuzevši ga od majke, jedne nedjelje odveo na Highbury i tako je počeo navijati za Arsenal, klub koji sljedećih valjda dvadeset sezona neće ni primirisati tituli), eto, možete pomisliti da sam tako i ja; kada sam čitao onu neponovljivu Fever Pitch i sam sam razmišljao, Bože, ovo kao da je o meni pisao.

U školi, u višim razredima osnovne, nema još niti novina ili časopisa a kamo li mobitela i interneta, bilo je to doba u kojem se momci identificiraju prvenstveno po tome za koga navijaju. Postoje dva velika tabora Dinamovaca i Hajdukovaca; uvijek ima i nekoliko onih koji su za Zvezdu ili Partizan, ali baš nikada nisi u dvanaest godina susreo nikoga tko navija za Zagreb. Nisu to lagane stvari; treba preživjeti sezone u kojima ispadaš iz lige, pa ti se svi rugaju osjećajući nadmoć i sigurnost barem onih koji su prosječni ili igraju za titule.

S vremenom se naučiš tome da je dosljednost ipak cijenjena stvar; nisu sve godine za ispadanje; ima i onih u kojima se pobjeđuje i vraća; zelene dugačke stranice sportskih novosti vrištat će o tome!

Pogorelci iz Kranjčevićeve, vječiti podstanari, nesretnici kojima uvijek fali bod ili dva do spasa, predobri su bili za drugu a preslabi za prvu ligu još tamo početkom osamdesetih, kada sam bio premalen da bih sam išao redovito na utakmice, pa se sjećam tek ponekih detalja – a najjače zapravo trenutka kada je klub za kojeg navijam ispadao ne iz prve u drugu, nego iz druge u treću ligu, ljeta osamdesetičetvrtoga. Već sam u srednjoj školi; sada me moji dečki prihvaćaju takvog kakav jesam; ni samom Dinamu više ne ide baš najbolje; puno je lakše biti gubitnik. Hamleti iz Ulice pjesnika, kako ih je besmrtno opisao veliki Veselko Tenžera, ne odustaju od svoje nakane da se vrate u prvu državnu ligu. Tuku ih i pobjeđuju širom ondašnje države, od Zadra i Belog Manatira do Bihaća i Bačke Topole, ali ne posustaju u svome snu.

Sada je već osamdesetideveta; nakon pet pokušaja neuspješnih kvalifikacija od kojih bi odustali već i najuporniji, na trenersku klupu sjeda vječiti pomoćni trener iz maksimirske šume Ivo Šušak, pa svojom čeličnom disciplinom i tvrdim hercegovačkim naglaskom, kojim će poslije godinama kovati podmladak hrvatske nogometne reprezentacije sa šokotama, mikićima i deranjama, Zagreb kreće u još jedan pohod na drugu ligu.

Ovaj puta – uspješan!

Mislim da nisam ubrao malo bodova kod svoje simpatije u času kada smo na neki način stigli do teme nogometa i navijanja; ona je iz Dalmacije, tamo je Hajduk religija, ali ne baš uvijek i svugdje; poslije će se pokazati da tim ljudima nije lako kada njihovi klubovi budu igrali u Hrvatskoj ligi, a bodovi će nasušno trebati svima: bijelima za titulu, a ovim malima za opstanak. Ja sam ipak van svih gabarita; za moj klub jedva da je ikada čula; jedini koji će poslije istinski razumjeti moj stav bio je jedan Mark što je već u trenucima kada nas budu primali u Europu stigao kao izaslanik daleka i bijela svijeta u kojemu je sasvim normalno navijati za klub iz četvrte lige iz tvoga kvarta, pa kada ga jednog četvrtka na poslu budem upitao je li veseo zbog toga što je sinoć Chelsea tukao nekakav Ajax ili Deportivo, pogledat će me kao da ga pitam za rezultate neke vaterpolo lige:

- Ma kakav Chelsea, ja navijam za Wimbledon!

Sada i s te, najvažnije strane imam bjanko dopuštenje ići na utakmice; naravno – nije to nikakva presija niti opsesija; ako dogovaramo sastanak za nedjelju u četiri, ja tiho zamolim da bude u pet, pa tek nakon tridesetipet godina kažem; znaš, onda sam u četiri išao na drugo poluvrijeme kada je igrala Iskra iz Bugojna. Međurepublička ili Druga liga; tu se ulaznice još ne naplaćuju niti na početku, a kamo li u poluvremenu; usput mi je skrenuti na onu besmrtnu istočnu tribinu, pa poslije produljiti Končarevom prema Trešnjevačkom gdje ćemo se naći za šetnju. I ne samo to; bit ću vjerojatno svjedokom još jedne pobjede!

I tako, prolazi ta sezona osamdesetideveta na devedesetu, oko nas se ruše sustavi, zidovi i svjetovi; dolaze izbori, osnivaju se političke stranke, otkapaju se Jazovke i prikazuju filmovi o Bleiburgu; ljudi u tisućama odlaze do maksimirske šume da bi tamo zviždali onim krivima ili se bratimili s onim pravima. Ja tada pretežno jednom ili dvaput mjesečno samujem na onom pustom istoku iznad velodromske biciklističke staze, jedine preostale u državi; pa gledam kako neki novi klinci, praktički moji vršnjaci, igraju kao preporođeni.

Bile su vam to utakmice na kojima je još uvijek sasvim normalno da na tribinu ušeta neki dida sa štokrlom: ako i niste znali što je štokrl, sada ćete morati zamisliti, pa sjedne uz ogradu gdje ima malo hlada i odgleda dvadesetak minuta, taman da u miru ispuši dvije ili tri cigarete i da se informira s kim se igra.

Nitko više nije spominjao neke davne bakote i rukljače, sada su na tapeti neka sasvim nova imena, a gromoglasna vika Ive Šuška usklađuje tu priču u jedan uhodan i plodan mehanizam. Padaju zaredom tog proljeća ozloglašeni Petrinjci prevejanog Bore Mikelića, Orijent, još pred koju godinu nesavladivi Bišćani, i na koncu – u zadnjem ili možda ipak predzadnjem kolu, valjalo bi provjeriti po kakvoj novinskoj arhivi: završni ogled sa izravnim konkurentom, Zadrom; tu pada odluka hoće li Pjesnici nakon dugih šest ljeta ugledati ponovno savezni rang i Drugu ligu, koja se sada već gordo zove Prva B liga.

To su dani prvih izbora; na sve strane maše se zastavama i pjevaju pjesme iz feniksa rođenog narodnog osjećaja; možda niti dvije ili tri nedjelje prije toga zbilo se ono na Maksimiru, ono s Bobanom i policajcem; ljudi su još ležali po bolnicama; nogometni puk tek se sprema sljedećeg tjedna izvesti diverziju na ispraćaju državne reprezentacije na svjetsko prvenstvo pa izviždati Osima i društvo; kraj je svibnja ili početak lipnja; prva vruća subota, a ja naravno – po dobrom starom običaju, pomičem sastanak sa pet na šest; može? može!; vezujem oko pasa traper jaknu; bit će to duga noć; pa se otputim na drugo poluvrijeme da pozdravim nove drugoligaše.

Utakmica je potpuno nezanimljiva, na semaforu je dva naprama nula; već u prvom dijelu Zagreb je preuzeo inicijativu; vjerojatno i sami Zadrani shvaćaju da nemaju snage opstati u saveznom rangu; poslije će junački izboriti naslov sljedeće sezone, već gotovo prve ratne i posljednje jugoslavenske, u mrtvoj trci sa tadašnjom Jugokeramikom iz Zaprešića. Zagreb već pola sata prije kraja postiže i treći gol; mirno utakmicu privodi kraju, a ja srećom – kako sam ušao na istok, ostajem na samom početku – i s nevjericom gledam u punu tribinu; umjesto nas nekoliko desetaka, sada su ovdje tisuće; na utakmicu su stigli Boysi kojih tu nije bilo nikada; nanjušili su krv i priliku za paradu.

Naravno, Zadrani su naši, i Zagreb je naš; nema tu nikakve napetosti; ako je nema – onda je treba stvoriti; i tako odjednom ulazeći u poluvremenu na tribinu vidim nešto nevjerojatno: nekoliko tisuća dječaka u narančastim spitkama kako iza onog sjevernog gola što ga sada Tomašević i njegovi ruše - pretrčavaju i preskaču ograde, pa se dijele; pola ih ostaje na istoku, pola odlazi na zapad.

To je zato da bi na utakmici načinili pravi ugođaj; nema više ugođaja ako se ne dijelimo na naše i njihove; ovdje nema Delija što su još prije koji tjedan bacali plastične stolce i gazili ljude na jugu; zato ćemo sami stvoriti ugođaj: a onda, ljudi oko mene više pogledavaju prema njima nego prema travnjaku, a Boysi počinju jedni drugima vikati nešto za što u prvi mah nisam ni sam mogao vjerovati da čujem:

- Vi ste komunisti, o-o-o-o-o!

Čekaj, kome to oni viču? Kome se to viče, jedni drugima; sebi samima?

Po to, čovječe, ni Bunuel ne bi režirao; veliki Bunuel kojeg sam netom odgledao u nedalekoj Kinoteci!

I tako, sa istoka na zapad, sa zapada na istok; vidim, nije mi tu mjesto; i sami igrači pogledavaju prema tribinama, što je ovo; odlazim nekoliko minuta prije kraja, pa daleko već uz tramvajsku prugu, tri ili četiri ugla iza Badalićeve slušam kako službeni spiker glasno i s oduševljenjem pozdravlja nove drugoligaše u bijelim dresovima.

Sljedeće sezone odvijat će se možda najljepša godina nogometa kojeg sam gledao, ali taj nogomet rijetko kada gledam s tribine; u ljeti sam još na proputovanju obalom, pa mi prijatelj priča kako su Kruševčanima vikali o vrbama i kako su u Titovom Užicu dobili batine i kartone i unatoč tome izvukli bodove; kada odem u Ulicu, ja pretežno stojim iza južnog gola ogrnut nekom zimskom jaknom i kapuljačom, pa pogledavam kroz one rupe u ogradi; sada je već savezni rang; naplaćuje se ulaz; osjećam da polako više ni za mene tamo nema mjesta.

Zagreb će u Prvu ligu ući taman onda kada se država raspadne, da je ne stigne odigrati; igrat će već krajem tog srpnja devedesetiprve nekakvu majstoricu kraj Vardara, kada iz Erduta ili Dalja budu stizale one strašne vijesti o punim šlepovima leševa, pa će igrači odbiti igrati u ligi te države, i sve će postati povijest. Poslije će Zagreb biti jak i dobar prvoligaš u našoj državi; boriti se desetak godina i za trofeje; jednom će čak – u godini kada Dinamo bude preslab nakon Tuđmanove smrti, a Hajduk još ne dovoljno jak za takvo što – osvojiti i samu državnu titulu, skupljajući odasvud skupa pojačanja i odgovarajući na vječno pitanje svih nogometnih uprava i menadžera: je li bolje spavati jednu noć sa Monikom Belucci ili čitava života sa Beppom Joseph?

Danas Zagreb kojeg je njegov vječni predsjednik i vlasnik pretvorio – sudeći po bojama – u nekakav wannabe Velež - dobro znade odgovor na takvo pitanje; nakon te jedne noći s predivnom Monikom iz snova, poput beskućnika čami u petoj ligi čekajući da ga Sava jedne tmurne jeseni odnese niz vodu kao i sve ostalo u ovom sivom i prigušenom gradu. Gospar Medić čeka da mu kapnu posljednji promili transfera Ibričića, Krovinovića i Livakovića, pa da zatvori svoj opege i stavi ključ u bravu.

A ulicom pjesnika; koja nikada više neće biti Ulica pjesnika, još i danas, kada prođem, među propalim dućanima s autoopremom i zahrđalim vratima i ogradama nakada lijepog, bijelog stadiona, odjekuje mi ono stravično izrečeno proročanstvo u kojem ljudi jedni drugima iz čista mira viču:

- Vi ste komunisti, o-o-o-o-o!

13.02.2025. u 06:39 • 12 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.02.2025.

Put s najmanje otpora

"Jednom je majka došla u jedno od najcjenjenijih zagrebačkih kazališta, u Gavellu, na predstavu u kojoj sam imala haljinu koja je puno toga otkrivala, igrajući ulogu koje se ne sjećam, u komadu čijeg se imena ne sjećam.

"Nisi bila loša", rekla je poslije. "Ali uočila sam tvoju nelagodu u toj haljini. Možda to ipak nije profesija za tebe... Da li misliš da možeš biti sretna kad si tako izložena... Stvarno misliš da imaš tu vrstu drskosti? I, najvažnije, je li to nešto za čime osjećaš apsolutnu potrebu, nešto bez čega ne možeš živjeti? Razmisli o tome prije nego što bude prekasno", davala je savjete.

Naravno, nije bilo šanse da je poslušam. Kako sam i mogla kad mi je sve išlo tako dobro?

...Još sam studirala kada sam dobila glavnu ulogu u komadu za dva glumca, Whiteheadovoj Alfa/beti, snažnoj engleskoj obiteljskoj drami o braku. Komad prati par tijekom tri desetljeća u kojima se brak urušava i propada, a supruga na kraju učini samoubojstvo. Bila sam premlada da igram ulogu supruge ostale bez iluzija, koja je zahtijevala zrelu ženu od trideset ili četrdeset godina... No, u Hrvatskoj u sedamdesetima isto kao i u Americi kasnije... obrazac odabira glumica za ženske uloge bio je isti bez obzira na to koju dob uloga zahtijeva; mlađe je uvijek bolje...

Znala sam da su se mnoge glumice borile za tu ulogu i negdje u dnu svoga uma bila sam jako svjesna seksističkog aspekta činjenice da je uloga dodijeljena meni, mladoj djevojci koja nema iskustva ni u životu ni na pozornici... Razgovarala sam o tome sa svojom mamom. Učinila bih pravu stvar da odbijem ulogu i pristojno objasnim da postoji puno drugih, iskusnijih glumica koje bi mogle odraditi puno bolji posao... "To je baš ono što ti govorim", rekla je moja majka.. "... za dvadeset godina stvari će biti drugačije."

Kao što je obično slučaj, ideološke nepravde spremno su odgurnute stranu i ja sam prihvatila ulogu. Kako i ne bih? Skloni smo prisvajati korist od bilo koje nepravde dok nam god odgovara. Kada ne odgovara, skloni smo se buniti. Kad nas mač konačno lupi po glavi, šokirani smo i silno uvrijeđeni. Pitamo: s kojim pravom? Odgovor: tko se mača laća, treba biti spreman od njega i poginuti...

....Vodim unutarnju, nikad okončanu borbu za ravnopravnost spolova: ako se muškarci mogu seksati i ostati emocionalno neangažirani, tada to mogu i ja. Emocionalno uključivanje činilo se poput zatvora, poput okova oko vrata. Muškarci (među kojima i moj otac) mogli su bez problema tragati za slobodom - zašto ne i žene? Htjela sam biti slobodna od komplikacija, vezivanja, boli. Nisam htjela biti ovisna plačljiva žena kojoj nešto treba. Usto sam iz dubine duše prezirala tračersku zlobnu zajednicu koja ocjenjuje žene i zbog najmanjeg seksualnog prijestupa. Nisam imala strpljenja ni za što od toga. I tako je seks postao moje osobno ratište, na kojem ću se boriti za slobodu, svoju slobodu. Ili sam bar to tako htjela gledati.

...Postojalo je i naličje: nisam imala pojma kako komunicirati s muškarcima osim putem seksa (ta se nesposobnost činila obostranom). Umjesto da se pitam: zašto to činim?, obično bih se odlučila za naizgled interesantnije pitanje zašto ne? Najčešće, to je put s najmanje otpora. "Ne" je iziskivalo previše napora, bar se tako činilo. Dok god to na mene ne utječe ni na koji način, dok god ti ljudi nestaju čim svrše i ostave me samu, to mi je okej.

Isto tako, seks postaje odabrani antidepresiv. Funkcionira li to?....

...Jutra su najteža. Počela sam kockanje s vremenom koje će me pratiti cijeloga života. Ne mogu ustati na vrijeme. Ne mogu se dovoljno naspavati. Obožavam sanjati. Snovi su najintenzivniji i najzanimljiviji dio mog dana. Mrzim budilicu, koja me tjera da prekinem jedino u čemu istinski uživam. Očajnički želim ostati u svojim snovima, tim razrađenim, vijugavim, kompliciranim pričama koje mi se čine stvarnijima od takozvanog života. Katkad se probudim u suzama, jecajući, posebno nakon večernjeg predoziranja antidepresivom seksa...

U jednom od snova koji se ponavljaju tražim majčin telefonski broj. Znam da sam ga nekamo stavila, no ne mogu se sjetiti kamo... Osjećaj krivnje golem je, nepodnošljiv, guši me. Znam da se preselila, a ja nikad nisam pokušala čak ni saznati gdje živi... Panika me posve obuzima. Zatim mi uši para grozni zvuk budilice..."

Mira Furlan, "Voli me više od svega na svijetu" Zagreb, Fraktura 2022.