Bile su to – barem što se mene tiče – dvije možda najljepše sezone nogometa koje pamtim. Već sam pomalo postajao svoj čovjek, navršio sam dvadesetu i koju još povrh; odradiš što treba, položiš ispite, ljeti nešto zaradiš – a jednom ili dvaput mjesečno, tek toliko da ne ispadneš potpuno iz filma, odeš na neku nogometnu utakmicu. Rijetko sam se kada osjećao siguran u gomili; bile su to godine kada se rađaju navijačke skupine i počinju prvi neredi; mene su uvijek više zanimali gubitnici; porazi su mi se od malih nogu usjekli u pamćenje kao sastavni dio igre, još otkad se pobjeđujući u zadnjim kolima ispadalo iz liga, kao sedamdesetidevete u lipnju.
Uvijek mi je draže bilo stajati sam među stotinom istih kakav jesam, nego u tisućama na tribini, osjećajući snagu i huk mnoštva. Više sam volio da iza mene ne bude nikoga do duge, tužne sjene što će me zamišljena pratiti na putu kući; uz Tehnički muzej pa ispod pruge, ili dugom i tihom Jukićevom na Zapadni kolodvor, uz škripu tramvaja i tihi huk prvih noćnih vlakova. Pa ako ste se sjetili Nicka Hornbya i njegove sudbine (otac ga je, preuzevši ga od majke, jedne nedjelje odveo na Highbury i tako je počeo navijati za Arsenal, klub koji sljedećih valjda dvadeset sezona neće ni primirisati tituli), eto, možete pomisliti da sam tako i ja; kada sam čitao onu neponovljivu Fever Pitch i sam sam razmišljao, Bože, ovo kao da je o meni pisao.
U školi, u višim razredima osnovne, nema još niti novina ili časopisa a kamo li mobitela i interneta, bilo je to doba u kojem se momci identificiraju prvenstveno po tome za koga navijaju. Postoje dva velika tabora Dinamovaca i Hajdukovaca; uvijek ima i nekoliko onih koji su za Zvezdu ili Partizan, ali baš nikada nisi u dvanaest godina susreo nikoga tko navija za Zagreb. Nisu to lagane stvari; treba preživjeti sezone u kojima ispadaš iz lige, pa ti se svi rugaju osjećajući nadmoć i sigurnost barem onih koji su prosječni ili igraju za titule.
S vremenom se naučiš tome da je dosljednost ipak cijenjena stvar; nisu sve godine za ispadanje; ima i onih u kojima se pobjeđuje i vraća; zelene dugačke stranice sportskih novosti vrištat će o tome!
Pogorelci iz Kranjčevićeve, vječiti podstanari, nesretnici kojima uvijek fali bod ili dva do spasa, predobri su bili za drugu a preslabi za prvu ligu još tamo početkom osamdesetih, kada sam bio premalen da bih sam išao redovito na utakmice, pa se sjećam tek ponekih detalja – a najjače zapravo trenutka kada je klub za kojeg navijam ispadao ne iz prve u drugu, nego iz druge u treću ligu, ljeta osamdesetičetvrtoga. Već sam u srednjoj školi; sada me moji dečki prihvaćaju takvog kakav jesam; ni samom Dinamu više ne ide baš najbolje; puno je lakše biti gubitnik. Hamleti iz Ulice pjesnika, kako ih je besmrtno opisao veliki Veselko Tenžera, ne odustaju od svoje nakane da se vrate u prvu državnu ligu. Tuku ih i pobjeđuju širom ondašnje države, od Zadra i Belog Manatira do Bihaća i Bačke Topole, ali ne posustaju u svome snu.
Sada je već osamdesetideveta; nakon pet pokušaja neuspješnih kvalifikacija od kojih bi odustali već i najuporniji, na trenersku klupu sjeda vječiti pomoćni trener iz maksimirske šume Ivo Šušak, pa svojom čeličnom disciplinom i tvrdim hercegovačkim naglaskom, kojim će poslije godinama kovati podmladak hrvatske nogometne reprezentacije sa šokotama, mikićima i deranjama, Zagreb kreće u još jedan pohod na drugu ligu.
Ovaj puta – uspješan!
Mislim da nisam ubrao malo bodova kod svoje simpatije u času kada smo na neki način stigli do teme nogometa i navijanja; ona je iz Dalmacije, tamo je Hajduk religija, ali ne baš uvijek i svugdje; poslije će se pokazati da tim ljudima nije lako kada njihovi klubovi budu igrali u Hrvatskoj ligi, a bodovi će nasušno trebati svima: bijelima za titulu, a ovim malima za opstanak. Ja sam ipak van svih gabarita; za moj klub jedva da je ikada čula; jedini koji će poslije istinski razumjeti moj stav bio je jedan Mark što je već u trenucima kada nas budu primali u Europu stigao kao izaslanik daleka i bijela svijeta u kojemu je sasvim normalno navijati za klub iz četvrte lige iz tvoga kvarta, pa kada ga jednog četvrtka na poslu budem upitao je li veseo zbog toga što je sinoć Chelsea tukao nekakav Ajax ili Deportivo, pogledat će me kao da ga pitam za rezultate neke vaterpolo lige:
- Ma kakav Chelsea, ja navijam za Wimbledon!
Sada i s te, najvažnije strane imam bjanko dopuštenje ići na utakmice; naravno – nije to nikakva presija niti opsesija; ako dogovaramo sastanak za nedjelju u četiri, ja tiho zamolim da bude u pet, pa tek nakon tridesetipet godina kažem; znaš, onda sam u četiri išao na drugo poluvrijeme kada je igrala Iskra iz Bugojna. Međurepublička ili Druga liga; tu se ulaznice još ne naplaćuju niti na početku, a kamo li u poluvremenu; usput mi je skrenuti na onu besmrtnu istočnu tribinu, pa poslije produljiti Končarevom prema Trešnjevačkom gdje ćemo se naći za šetnju. I ne samo to; bit ću vjerojatno svjedokom još jedne pobjede!
I tako, prolazi ta sezona osamdesetideveta na devedesetu, oko nas se ruše sustavi, zidovi i svjetovi; dolaze izbori, osnivaju se političke stranke, otkapaju se Jazovke i prikazuju filmovi o Bleiburgu; ljudi u tisućama odlaze do maksimirske šume da bi tamo zviždali onim krivima ili se bratimili s onim pravima. Ja tada pretežno jednom ili dvaput mjesečno samujem na onom pustom istoku iznad velodromske biciklističke staze, jedine preostale u državi; pa gledam kako neki novi klinci, praktički moji vršnjaci, igraju kao preporođeni.
Bile su vam to utakmice na kojima je još uvijek sasvim normalno da na tribinu ušeta neki dida sa štokrlom: ako i niste znali što je štokrl, sada ćete morati zamisliti, pa sjedne uz ogradu gdje ima malo hlada i odgleda dvadesetak minuta, taman da u miru ispuši dvije ili tri cigarete i da se informira s kim se igra.
Nitko više nije spominjao neke davne bakote i rukljače, sada su na tapeti neka sasvim nova imena, a gromoglasna vika Ive Šuška usklađuje tu priču u jedan uhodan i plodan mehanizam. Padaju zaredom tog proljeća ozloglašeni Petrinjci prevejanog Bore Mikelića, Orijent, još pred koju godinu nesavladivi Bišćani, i na koncu – u zadnjem ili možda ipak predzadnjem kolu, valjalo bi provjeriti po kakvoj novinskoj arhivi: završni ogled sa izravnim konkurentom, Zadrom; tu pada odluka hoće li Pjesnici nakon dugih šest ljeta ugledati ponovno savezni rang i Drugu ligu, koja se sada već gordo zove Prva B liga.
To su dani prvih izbora; na sve strane maše se zastavama i pjevaju pjesme iz feniksa rođenog narodnog osjećaja; možda niti dvije ili tri nedjelje prije toga zbilo se ono na Maksimiru, ono s Bobanom i policajcem; ljudi su još ležali po bolnicama; nogometni puk tek se sprema sljedećeg tjedna izvesti diverziju na ispraćaju državne reprezentacije na svjetsko prvenstvo pa izviždati Osima i društvo; kraj je svibnja ili početak lipnja; prva vruća subota, a ja naravno – po dobrom starom običaju, pomičem sastanak sa pet na šest; može? može!; vezujem oko pasa traper jaknu; bit će to duga noć; pa se otputim na drugo poluvrijeme da pozdravim nove drugoligaše.
Utakmica je potpuno nezanimljiva, na semaforu je dva naprama nula; već u prvom dijelu Zagreb je preuzeo inicijativu; vjerojatno i sami Zadrani shvaćaju da nemaju snage opstati u saveznom rangu; poslije će junački izboriti naslov sljedeće sezone, već gotovo prve ratne i posljednje jugoslavenske, u mrtvoj trci sa tadašnjom Jugokeramikom iz Zaprešića. Zagreb već pola sata prije kraja postiže i treći gol; mirno utakmicu privodi kraju, a ja srećom – kako sam ušao na istok, ostajem na samom početku – i s nevjericom gledam u punu tribinu; umjesto nas nekoliko desetaka, sada su ovdje tisuće; na utakmicu su stigli Boysi kojih tu nije bilo nikada; nanjušili su krv i priliku za paradu.
Naravno, Zadrani su naši, i Zagreb je naš; nema tu nikakve napetosti; ako je nema – onda je treba stvoriti; i tako odjednom ulazeći u poluvremenu na tribinu vidim nešto nevjerojatno: nekoliko tisuća dječaka u narančastim spitkama kako iza onog sjevernog gola što ga sada Tomašević i njegovi ruše - pretrčavaju i preskaču ograde, pa se dijele; pola ih ostaje na istoku, pola odlazi na zapad.
To je zato da bi na utakmici načinili pravi ugođaj; nema više ugođaja ako se ne dijelimo na naše i njihove; ovdje nema Delija što su još prije koji tjedan bacali plastične stolce i gazili ljude na jugu; zato ćemo sami stvoriti ugođaj: a onda, ljudi oko mene više pogledavaju prema njima nego prema travnjaku, a Boysi počinju jedni drugima vikati nešto za što u prvi mah nisam ni sam mogao vjerovati da čujem:
- Vi ste komunisti, o-o-o-o-o!
Čekaj, kome to oni viču? Kome se to viče, jedni drugima; sebi samima?
Po to, čovječe, ni Bunuel ne bi režirao; veliki Bunuel kojeg sam netom odgledao u nedalekoj Kinoteci!
I tako, sa istoka na zapad, sa zapada na istok; vidim, nije mi tu mjesto; i sami igrači pogledavaju prema tribinama, što je ovo; odlazim nekoliko minuta prije kraja, pa daleko već uz tramvajsku prugu, tri ili četiri ugla iza Badalićeve slušam kako službeni spiker glasno i s oduševljenjem pozdravlja nove drugoligaše u bijelim dresovima.
Sljedeće sezone odvijat će se možda najljepša godina nogometa kojeg sam gledao, ali taj nogomet rijetko kada gledam s tribine; u ljeti sam još na proputovanju obalom, pa mi prijatelj priča kako su Kruševčanima vikali o vrbama i kako su u Titovom Užicu dobili batine i kartone i unatoč tome izvukli bodove; kada odem u Ulicu, ja pretežno stojim iza južnog gola ogrnut nekom zimskom jaknom i kapuljačom, pa pogledavam kroz one rupe u ogradi; sada je već savezni rang; naplaćuje se ulaz; osjećam da polako više ni za mene tamo nema mjesta.
Zagreb će u Prvu ligu ući taman onda kada se država raspadne, da je ne stigne odigrati; igrat će već krajem tog srpnja devedesetiprve nekakvu majstoricu kraj Vardara, kada iz Erduta ili Dalja budu stizale one strašne vijesti o punim šlepovima leševa, pa će igrači odbiti igrati u ligi te države, i sve će postati povijest. Poslije će Zagreb biti jak i dobar prvoligaš u našoj državi; boriti se desetak godina i za trofeje; jednom će čak – u godini kada Dinamo bude preslab nakon Tuđmanove smrti, a Hajduk još ne dovoljno jak za takvo što – osvojiti i samu državnu titulu, skupljajući odasvud skupa pojačanja i odgovarajući na vječno pitanje svih nogometnih uprava i menadžera: je li bolje spavati jednu noć sa Monikom Belucci ili čitava života sa Beppom Joseph?
Danas Zagreb kojeg je njegov vječni predsjednik i vlasnik pretvorio – sudeći po bojama – u nekakav wannabe Velež - dobro znade odgovor na takvo pitanje; nakon te jedne noći s predivnom Monikom iz snova, poput beskućnika čami u petoj ligi čekajući da ga Sava jedne tmurne jeseni odnese niz vodu kao i sve ostalo u ovom sivom i prigušenom gradu. Gospar Medić čeka da mu kapnu posljednji promili transfera Ibričića, Krovinovića i Livakovića, pa da zatvori svoj opege i stavi ključ u bravu.
A ulicom pjesnika; koja nikada više neće biti Ulica pjesnika, još i danas, kada prođem, među propalim dućanima s autoopremom i zahrđalim vratima i ogradama nakada lijepog, bijelog stadiona, odjekuje mi ono stravično izrečeno proročanstvo u kojem ljudi jedni drugima iz čista mira viču:
- Vi ste komunisti, o-o-o-o-o!
Post je objavljen 13.02.2025. u 06:39 sati.