penetenziagite

petak, 29.08.2025.

Srna na grudobranu

„Ništa nije odvratnije od većine: ona se sastoji od nekolicine moćnih prednika; nitkova koji se prilagođavaju; slabih koji se asimiliraju i mase koje oponaša ne znajući što uopće želi.“

Johann Wolfgang von Goethe

- - - - - - - --

Kada imaš osamnaest vjeruješ svima i svakome. Oko tebe su stariji ljudi; mnoštvo starih, mudrih i šutljivih što tiho izriču tek osude ili savjete. Činiš ono što čine i drugi – pa ako se i buniš, činiš to jer tako čine ovi oko tebe; a u stvari pristaješ na ono što osjećaš da je snažnije i da će te inače zgaziti. Sve što te okružuje tamno je, dosadno i usko poput tračka svjetla što te povremeno obasja, pa nestane u mrkloj noći. Slušaš i radiš; radiš i slušaš, a u sebi gradiš ono što umiješ i što ti preostaje, pa se u tome samotnom i bogatom svijetu utapaš radi utjehe i spasa.

Jer, jasno ti je otkada za sebe znadeš da ono što ljudi rade ne rade od htijenja ili potrebe da se dadu, već od nevolje i potrebe da uzmu. Ne živi se da bi se radilo, ali se radi da bi se živjelo – i ma koliko oko tebe drugi pričaju o tome kako su važni ideali, davanje i pažnja – već od malih nogu jasno ti je da u stvari živite svoje živote u laži. Ljudi misle jedno, govore drugo a čine treće – i to je stalan i nepromjenjiv tijek stvari koji će te pratiti čitava života, osim u rijetkim iznimkama.

U takvoj sredini valja živjeti i preživjeti – i baš nekako kada ti se učinilo da si se naviknuo na to, pošalju te stotinama kilometara daleko, tek što si prešao granicu punoljetnosti, pa ti u ruke tutnu neki komad ledena metala i stanu govoriti o tome kako si dužan brinuti i braniti ljude oko sebe, jer kada vi kao jedan stanete u stroj, neće nam nitko više ništa moći.

- - - - -

Baš takav zateći ćeš se usred jedne davne i daleke noći na rubu šume, pod grudobranom što štiti od ledena sjevernog vjetra – na straži. Kroz mjesečinu i muk škripale su prljave i tvrde čizme četvorice ljudi, pa su stigle do onoga koji je ovdje dva sata boravio prije tebe, a onda tebe napustile da te ostave u mraku i hladnoći. Bura vije svoj ples u visini, njišući teške, svijetle i gole krošnje nad tobom, pa jedva da nad vama nazireš čitavo more šićušnih zvijezda u beskrajnoj tami.

Prvi si put zapalio cigaretu još tamo, prošlog ljeta; bilo je važno i veliko postajati odraslim – ili naprosto onome tko si dodavati nešto drugo; postajući tako zapravo nekim drugim – samo što ćeš takvo što moći razumjeti tek desetljećima kasnije. Prva cigareta – prva mučnina; zatim druga, pa treća - - - i tako iz večeri u večer, usred ljeta prije vojske, da se uvježbaš i pripremiš za to da budeš odrastao. Onda kada stigneš tamo kamo su te poslali, začudit ćeš se tome kako tvoje tijelo više ne odbija duhan, već vapi za smirajem – i tako ćeš propušiti konačno, za dugo vremena; sve do onda kada shvatiš da te od toga bole i propadaju ti zubi – pa jednostavno odlučiš i prestaneš, a taj prestanak urodi jednostavnim, čistim i neponovljivim nestankom boli.

O, kako je čovjek plitka i glupa životinja – i kako je jednostavno postići da nešto učini ili ne učini, samo ako umiješ postizati takvo što – i ako imaš zašto.

Ostavili su te tako u toj dolini pored šume; nad tobom su zvijezde i krošnje, a pored tebe prtina u dubokom ledu i tišina. Za leđima ti se pruža dug, polukružni grudobran što štiti lansirnu rampu koju okružuje; pa kada u visini zapuše vjetar, ti se usred te ledene, oštre kupke osjetiš nekako barem na čas siguran i zaboravljen, jer na mjestu na kojem jesi te dvije riječi vrlo često idu jedna pored druge. Naime, ako te se netko sjeti, nećeš više biti siguran, a ako se nesigurnim osjetiš, teško da će za dugo vremena zaboraviti na te.

Zadovoljan si time i pomalo spokojan. Probudili su te usred prvog, najslađeg sna; zato sada tareš oči grubim suknom šinjela što ti dopire gotovo do vrha onih čizama. Tek si započeo sa svojim stražarskim stažem; ovo su prvi dani po obuci – a već je na vas nalegla iznenadna i teška zima puna vjetra i snijega. Tek kasnije upoznat ćeš tjedne i tjedne borbene straže; one s metkom u cijevi pušaka – jer već su krenule priče o tome da dolje, u zaljev ispod vaših brda treba stići nekakav strašan i ogroman nosač aviona s kojeg će polijetati čelične ptice što će daleko u nekoj pustinji sijati smrt i osvetu za putničke avione što su oboreni prošle jeseni.

Ne razumiješ iz tih priča gotovo ništa; ta – još si dijete, pa slijepo vjeruješ kako će na koncu sve završiti dobro – i već kroz deset mjeseci ti ćeš stići kući na početak fakultetske godine. Strah je najbolje liječiti sljepilom; uz to će ti baš sada, razumjet ćeš, najbolje pomoći cigareta, pa se hvataš džepa na bluzi i iz njega vadiš omekšalu i polupraznu kutiju. Pripaljuješ u zavjetrini stražarske kućice, pa duboko udišeš prvi dim – i učiš hod kroz vječni i strašni put pušača. I stvarno, već kroz koju sekundu ti se osjećaš još bolje, još sigurnije i zaštićenije. Brzo će proći i ta dva sata, a onda ćeš se opet vratiti u toplinu i težak vonj stražare, među desetine istih takvih tijela, željnih spokoja, a bolesnih od strasti i hinjene bezbrižnosti.

I u taj čas, desit će ti se najstrašnija od svih strašnih stvari kojima te plaše kada imaš osamnaest. Čega bi se uopće dijete na pragu prve prave mladosti imalo plašiti ako je zdravo, vedro i bezbrižno? Zato su tu države, starci, plemena i politike: zato da djetinjstva postanu puna briga i kratka; da mladosti bivaju prekinute, proklete i daleke; da u krvava klupka povijesti ti isti starci bacaju tuđu djecu, da se rastapaju ljubavi i suze teku ljudskim obrazima poput brzih gorskih potoka. Strah je taj koji ljude čini neljudima, a ponajviše zato što baš njega jedni ljudi koriste da bi drugima napakostili putem trećih, koje su u nešto uvjerili.

Tako i vama već mjesecima govore o neprijateljima. Što bi zajednice ljudske bez neprijatelja bile, ako ne malene i tihe iskre nade na širokim gorskim livadama? Neprijatelji su ti koji ljude okupljaju u masu, zatvaraju ih u torove i gone jedne na druge kao bijesne pse; ne smije se ostajati nepažljiv i pospan na stražama i ne voditi računa o tome da u svakom času nečije budno i strašno oko gleda i snatri o tome da nam zavrne vratom i nešto otme.

Kada slušaš takve stvari danima, čine ti se strašnim, besmislenim i pomalo smiješnim. Kada te njima - i ničim drugim - opterećuju mjesecima, onda počinješ uviđati to kako se nešto u ljudima oko tebe izmijenilo; danas u ovome – sutra u onome, pa su se predali toj strašnoj, tamnoj i brzoj rijeci od leda i straha, da u nju utonu i zaplivaju s ostalima.

Jer, još do jučer ti si na istoj toj obali, samo malo južnije ili sjevernije, gledao u lica nekih čudnih i dalekih djevojaka koje su govorile tebi posve nerazumljivim jezicima onkraj granica i crta; ono čime ste se bez greške sporazumijevali i dobro znali o čemu je riječ, samo kada netko poželi tako razgovarati – to su bile oči. Oči djece i mladih ne lažu: one govore jednim jedinim jezikom koji prelazi sve granice, mržnje i strahove a zove se ljubav. No upravo sada uče te i govore ti kako iza tih granica, crta i brda stoje neki posve strani daleki ljudi koji prijete zlom, pa je samo pitanje trenutka kada ćeš u to početi vjerovati.

Ljudi obično učine ono što vide da oko njih čini većina drugih; poslije ćeš i ti, polako i kroz vrijeme saznavati kako su drugi povjerovali u priče o mržnjama i ratovima i kako su ubacivali metke u cijevi svojih pušaka pucajući iz njih vjerno i staloženo poput strojeva.

Zbog čega se i tebi takvo što neće desiti, pa ti nikada na pamet tamo gdje si te noći i drugih noći te zime bivao - nije palo pušku s metkom u cijevi uzimati u ruke, razumjet ćeš baš tada; u noći u kojoj ćeš saznati vjeruješ li u to što ti pričaju, ili ćeš vjerovati onome što si vidio.

Baš u onom trenutku kada udahneš sedmi ili osmi dim one blažene i spasonosne cigarete, pa pomisliš kako je sve dobro i na svome mjestu, prenut će te od toga polusna tih ali odlučan zvuk nekog koraka u snijegu.

Dapače, ti koraci i nisu dolazili odnekud daleko; bili su to koraci gore, na samom grudobranu, oko onih rampi raširenih u tmini poput divovskih batrljaka nekog nesretna čovjeka bez nogu ili ruku, što pod zvijezdama vapi nad svojim životom i nesrećom.

Gore netko hoda; gore – tamo gdje će doći rakete; tamo gdje je ono što se čuva!

Od muke u tišini napneš uši pa slušaš: koraka je mnogo; učini ti se da su čak četiri, pa onda nastupi kratka stanka – nakon koje slijedi nov kvartet. Tup-tup-tup-tup; pa onda opet tup-tup-tup-tup; nešto odlučno i polako gazi kroz snijeg u visini iznad tebe, a tebe je baš sad onaj izdajnik mjesec osvijetlio i prosuo ti svoju svetu i snažnu svjetlost očima poput rijeke, da budeš laka i jednostavna meta svakom zlu.

Tvoja desna ruka još je uvijek na remenu puške, ali srce ti je već u ušima i tuče kao ludo; strah što te obuzeo neljudski je, snažan i čvrst poput zida, pa ti ne da pomaći se s mjesta.

Netko ide!

Pa tko će ići u toj strašnoj ledenoj noći, ako neće neprijatelj; onaj koji snatri o tome da ti zavrne vratom i oduzme ti život još i prije nego li si ga zapravo počeo živjeti? Tko će po tom ledu i vjetru i nesreći ustati iz topla kreveta i hodati grudobranima da kvari ljudima snove i pretvara ih u krv i meso i usijano željezo?

No, još jednim jedinim malenim, jedva čujnim dijelom tebe vlada ono što te čini djetetom: onaj glas što ti uvijek govori da nigdje, brate, nema nikakvog neprijatelja i da će sve biti dobro.

Baš taj djelić tebe tvori onaj kut u tvome oku koji ne dopušta da ga zamagle, zakrile i oduzmu: kroz njega gledaš jasno i važno, znajući da svijet ne može biti drugačiji od onog što očima vidiš a srcem gledaš.

I baš na tom mjestu, u jednom od najstrašnijih časova tvoje mladosti, ti ćeš ugledati prizor koji će te obilježiti jednom zasvagda, pa ti nikada više neće dopustiti da mnoštvu dadeš priliku nadvladati onim što ti je najvrednije – a to su tvoje misli.

Gore, na vrhu grudobrana, ispod svijetla komadića noćnog neba osuta zvijezdama i blagoslovljena ledenim, tihim vjetrom – iskoračio je na sam rub padine velik, snažan srnjak s rogovljem pa – ne mareći uopće za tebe – gleda u taj noćni prizor prepun ponosa, ljepote i snage!

Da, širiš oči od nevjerice i straha pa sam sebi gotovo da šapćeš; zato su koraka i bila četiri, jer srna ima četiri noge, budalo, i jer srne noću izlaze na mjesec, jer ne smiju danju – da ih ljudi ne vide. Štipaš tvrdim i zaleđenim rukavicama svoje obraze pa se dovodiš svijesti i sam sebe tješiš; zar si zaboravio da je prva knjiga koju si ikada pročitao, zajedno s majkom - dijelom tako da si joj je čitao na glas, a dijelom da ste je čitali svaki za sebe, naslonivši obraze jedan o drugi – bio baš Bambi?

Kada si dijete, pa te drugi nipodaštavaju i kinje; zaboravljaju na tebe i pokazuju ti koliko si im bezvrijedan i nevažan; ili kada si jednostavno mlad – pa sve što su ti o svijetu pričali i bajali postaje laž, praznina i besmisao – ti zapravo počinješ misliti o tome kako svijetu nisi bitan i kako je tek pitanje časa kada ćeš u tom ništavilu, pustoši i ledu nestati da te nikada više ne bude.

No - ako si ikada sumnjao u to da na ovom svijetu baš nikoga nije briga za tebe – onda si se baš u tom času uvjerio kako tome nipošto nije tako i kako su same zvijezde odnekud iz najdubljih tmina svoje nespoznatljive srži poslale tu besmrtnu, važnu sliku da te izliječi, opominje i vodi.

Poslije ćeš poskrivećki – da oficiri i služinčad nepritomna ne čuje - pričati drugima o tome kako si gore na grudobranu vidio srnjaka, pa će ti se smijati i rugati ti se kolika si budala – jer ga nisi ustrijelio i nisi dobio nagradu, odsustvo, značku primjerenosti i slavu! Kakav si ti idiot, siktat će drugi kroz zube, zavidni što se baš njima nije pružila takva jedinstvena prilika, pa se prisjećati kako su stariji vojnici pričali – prije nego će poći kući – kako je netko njihov početkom jedne isto takve ledene i strašne zime ustrijelio srnu na straži, a poslije mu je ondje bilo kao u hotelu.

No, ti ćeš bez ikakve sumnje u svome sjećanju kao jednu od tek nekoliko važnih i istinskih slika vlastita bivanja ostaviti baš taj prizor; neponovljivu sliku velike i snažne životinje kako ti se dolazi pokazati i opomenuti te na to da nikada ne povjeruješ u laž; u lance i ropstvo, nego čak i onda kada te budu mamili nagradama, ili vukli i nipodaštavali strahovima i prijetnjama – da se sjetiš kako su ti zvijezde na grudobran poslale srnu, da se od nje nasmrt prestrašiš – jer, kako bi inače uopće ozbiljno sve to umio shvatiti – i da od nje razumiješ da život nije i ne može biti gubitak.

One malene, ledene, bezvrijedne puške što ti je visjela na ramenu ti se tada srećom zapravo od sveg uzbuđenja i prenutosti nisi niti sjetio, a da i jesi – u to si posve siguran – ne bi je dlanom okovanim u onoj zaleđenoj rukavici niti dotakao, kvareći tako na sebi i u sebi onaj neponovljiv i veličanstven osjećaj posebnosti, znajući da su te same zvijezde svojim svjetlom na časak blagoslovile i obasjale dajući ti istodobno opomenu i beskrajnu radost: ne budi njihov, ne budi ničiji, pa kada ti najteže bude – a ti se sjeti kako je s nama! I nije stvar uopće u tome hoćeš li ili nećeš pucati u one srneće oči; stvar je u tome da to učiniš onda kada se tvoje s njima susretnu, pa ugledaju i dadu ti se od sebe - a ne kada ti drugi tako narede ili savjetuju.

Kada budeš razgovarao s ljudima koje voliš, ili koji vole tebe – razumjet ćeš da je baš svatko od njih makar jednom u životu doživio navlas istu takvu stvar, baš na mjestu na kojemu je morao birati tko će u životu biti.

Poslije će stići ratovi i samoće; blatnim će se rovovima mladost vući mjesecima poput prokletih avlija; strahovi će i sumnje u te navirati poput bujica i oluja, ali ta će te besmrtna i snažna slika čuvati poput oklopa od svjetla. Ljudi će krasti, varati i radovati se tuđim nesrećama valjajući se u blatu zlobe i pakosti; nastojat će tobom i drugima vladati kao da vrše pokuse a ne druže se s ljudima; beskrajno će, neutješno i strašno biti ljudsko zlo koje će s vremena na vrijeme na vas nalijegati poput teških i bezizlaznih noći – no ništa od toga neće ti se čini toliko važnim i velikim da bi bilo neprelazno, ili da bi uopće bilo vrijedno spomena.

Kada jednom ugledaš srnu na grudobranu usred ledene noći pune zvijezda, prijatelju moj, saznat ćeš da sve ovo ima svoj važan, dubok i neuništiv smisao; da nema plana do onog koji za svakog od nas postoji - i da je od svega najvažnije tek biti.

Ljubiti; sjećati se; tješiti; nestati i umrijeti.

29.08.2025. u 22:51 • 5 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 24.08.2025.

Dekonstrukcija pekmeza

Čitam o braniteljima i pankericama u Benkovcu, pa nemam potrebu predugo filozofirati; ako ne možete razaznati što je ovdje jednoumlje, a što nije, a što ću vam ja.

Usporedba te situacije s Trgom i nije baš odviše spretna, jer na Trgu svake prve subote policija stoji između dviju strogo podijeljenih strana, a ovdje nije poduzeto izgleda ništa (jer inače ne bi bilo interne kontrole), pa je samo činjenica da „pravi“ muškarci po svom kodeksu ne tuku žene (barem ne tuđe i ne izvan četiri zida) spasila gospođu Vrsaljko od batina.

I tako, ako imaš problem, formiraj komisiju: Murphy jaše i dalje.

(Nemam pojma je li gospođa Vrsaljko moguće gospođica, ali neka osnovna pravila ponašanja nalažu mi da za njen bračni status ne budem zainteresiran, pa onda velim: žena može biti ili gospođa, ili ne biti. A ova jest; još kako.)

Naime, ako su ti „pravi“ muškarci u stvari zagovornici jednoumlja jer što su drugo ako su se okomili na nekakav nikome poznati alternativni festival, onda nije jasno za što su se ti ljudi zapravo borili, ako je to za što su se borili toliko krhko, jadno i ugroženo od strane nekakve šačice razbarušenih u zeleno ofarbanih pankerica.

Sačuvaj nas Bože ugroženih i higijeničara, svugdje i uvijek.

Recimo, da su se ti ljudi ponudili biti osiguranje na tom festivalu, makar i simbolično – jednu jedinu večer, pa još i čistiti za nekom slinavom balavurdijom koja sigurno ne ostavlja za sobom čisto kako je to činila neka druga (Trg u studenom devedesetišeste pometen je iza nekoliko stotina tisuća ljudi za pola sata, pitajte u gospona Jarnjaka) – oni bi svojim tijelima i dušama svjedočili što je to za što su se borili i da su u njima dekonstruirali rat jednom zasvagda, pa neka pankeri talambasaju o anarhiji i Baščaršiji koliko hoće.

Evo, čitam kako su u Zaboku branitelji organizirali nekakve pekmezijade, posadili šljive iz Virovitice jer su njihove domaće prije koju godinu propale; jel vam se ne čini da je to puno bolje? Em nisu po birtijama i kladionicama, em im još puce dojdeju pomoći kuhati pekmez (jer, da prostite na mom zastarjelom, zaostalom muškošovinističkom stavu, ali kakav je to pekmez koji nije skuhan pored mekog, bijelog, do duboko u noć pregrijanog ženskog trbuha), em im i Plenković i Milanović pošalju sponzore, poticaje i emisare. Jel nema u Benkovcu pomidora ili maraški ili lubenica, pa jel ti pankeri i branitelji nemaju baš ništa zajedničkog za raditi?

Nemate pojma gdje je Dubrava Zabočka? A tko vam je kriv što ne navijate za Zagreb pa ne pratite peti rang hrvatskog nogometa i ne prolazite nikako kroz pakao Očure i Golubovca; tamo su Medićeve bebe zadnjih godina fasovale bar pokoji hat-trick kada bi lijeni bekovi ispucavali visoke centaršuteve među mladu kuruzu i susjedove kokoši.

Mislite da sam to nešto umislio? Eto, pogledajte trailer za ovaj film dolje koji vam keljim; nije to baš ništa novo pod suncem; snimljeno je po istinitim događajima, jedino što mi kao i obično kasnimo u fazi nekih četrdeset-pedeset godina.

Ili se onaj svijet od prije pola stoljeća razlikovao od ovog po tome što su ljudi još bili ljudi i znali su pronaći nešto ljudskoga u svakome, a danas je ponor podjela takav i toliki da ga više nema tko prijeći?

Dok se vi dogovorite sa sobom; mi ostali, mi bumo navečer kraj svojih ženskih stajali i čekali da se umore i odu na pauzu, da mi možemo preuzeti miješanje pekmeza i zatvaranje tegli. Onako kako su nam to bake dopuštale dok smo još jedva bili malo veći od šparheta, pa su nas dugačke kuhače lupale po golim bradama a vreli pekmez špricao po prsima.

Pekmezi; slatki pekmezi koje bumo da prostite dekonstruirali u nekoj bijeloj zimskoj noći, kada će sve ovo ostati još samo sjećanje i kada od svega neće ostati ništa do samo još trunka slatkoće u ustima i možda pokojeg tihog i malenog osmijeha na licu.

Jer, sve ostalo će proći: i sile i plemena i institucije i ratovi i prosvjedi i dekonstrukcije; ničija do zore nije gorjela; jao onome tko u takvoj noći kad se izvana ne čuje ništa osim fijuka škure bure ne pronađe svoju trunku slatkoće i smiješka.

24.08.2025. u 17:52 • 15 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 17.08.2025.

Naklon u dimu

U brdima zapadno od Novog Mesta, tamo gdje zelena i mirna Krka počinje bivati pomalo ravničarskom rijekom a prestaje šumiti brzacima kanjona i tjesnacima visokih, tamnih šuma, smjestilo se, kako bi to Slovenci lijepo napisali – počivališče Dul; omanji ali od kolnika autoputa prilično uvučen prostor koji pruža dovoljno mjesta i spokoja za kratak odmor na putu kući. Noć je već gotovo pala; posljednji traci sunca zalaze tamo negdje nad Polhograjskim Dolomitima i Postojnskim vratima; vrućina je stala pa se van iz vozila može izići na svjež zrak s pouzdanjem i radošću.

Lagano su vozilom ušli na prazan dio parkirališta, u polumrak – među nedaleke tamne borove i sjene. On pored automobila rasteže ruke visoko u zrak nakon gotovo sat i pol sjedenja za volanom; njoj je stajanje potrebno da bi protegla umorne noge i možda zapalila posljednju cigaretu u danu dok brzim i sitnim koracima grabi oko restorana, dalje od benzinske pumpe. Neće poći po još jednu kavu; već je kasno – i do kuće nema niti sat vremena; nije nužno. Bolje je nadisati se već prilično svježeg zraka blizu šume uz odmorište, pa onda krenuti.

Moguće da je to, sjetit ćete se, ono isto odmorište na kojem joj je prije par godina, dok su isto ovako šetali i uvečer odmarali od puta, onaj vozač nekog turskog šlepera ugledavši je iz tmine svoje kabine rukom poslao poljubac; tko će ga sada znati, a ionako je od svega jedino važno to da je taj vozač – i svi ostali vozači s njim na čelu – sigurno i polako stigao svojoj kući i svojoj hanumi kojoj će taj isti poljubac tim istim usnama tiho, polako i vjerno utisnuti u vrat.

U taj čas dva označena mjesta desno od njihova automobila parkira se veliko, tamno vozilo njemačke registracije. Iz njega izlaze dva tamnoputa mladića u bijelim košuljama, pa šutke zaobilaze svoj automobil prilazeći prtljažniku i iz njega vade malen raznobojan tepih čije šare se ljeskaju u polumraku odmorišta. Tepih je vješto smotan, pa ga razmotavaju i pružaju po travi obrubljenoj visokim kamenim rubnikom, a zatim skidaju cipele i bez riječi započinju klečanje na tepihu i klanjanje, okrenuti prema jugoistoku – koju su stranu svijeta bez pogreške isprva pogodili.

Niti minutu ili dvije iza njih s druge strane parkira se maleni automobil ljubljanske registracije, na otprilike jednakoj udaljenosti. Iz njega izlaze dvije mlade djevojke, jedva punoljetne – pa vozačica zaobilazi na drugu stranu vozila, pružajući nekakav smotuljak drugoj djevojci što je sjela na onaj rubnik. „Tvoje?“ – pita gotovo bez glasa suvozačica, a njena joj sugovornica tiho, no dovoljno čujno – uz šuštav osmijeh i neku posebnu, zagonetnu melodiju u odgovoru - odvraća „I don't sell stolen goods...“ Onda i druga sjeda pored prve, zagledajući se pomalo oprezno u vozača vozila što je prvo stiglo na parkiralište – koji drži ruke u džepovima svojih hlača i znatiželjno pogledava prema dijelu parkirališta s kojeg odlučnim koracima grabi odabranica njegova srca.

Ona dotle prilazi cijelom prizoru, pa zagledava malo u jedan pa malo u drugi par što joj postaju sve veći i jasniji u tmini, dok se s jedne strane vozila počnu pružati oblačići dima, a s druge se čuje tek nerazgovijetno mrmljanje mladića što se jedva vidljivi klanjaju u mraku.

Jedino što je u toj gustoj i tihoj tmini jasno, svijetlo i izdaleka vidljivo, to su oči ono dvoje s početka priče; para koji je prvi ušao na parkiralište: pogledaju se i u trenu se razumijevajući ulaze u svoje vozilo koje je on prije toga otključao pritiskom na ključ u džepu. Zatim polako sjedaju na sjedišta zatvarajući polako i gotovo nečujno vrata i vežući pojaseve.

I tu, na tom mjestu, svim dimovima i klanjanjima usprkos, ili bolje rečeno – pored svih njih – onaj koji ovo sve piše prisjetit će se u istom času baš onog što je već prilično davno bilo zapisano, jer prije svega slijedit će još jedan pokret vozilom prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima na dnu odmorišta, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake i pravac prema jugu i istoku, što već tone u dubok zagrljaj mračnog, dalekog i tihog plavetnila nad obzorom.

Na automatskom mjenjaču nema više mjesta za njegovu ruku kao nekad, na običnom; zato mu ta ruka odmah prilazi u položaj najbliži svojoj suputnici u času kada postane siguran kako je vozilom dospio dovoljno daleko od onog ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih. Sada polaganim pokretom spušta tu ruku među njene noge na kojima šušti lagana ljetna haljina a noge su slobodne i teške, pa kada je ruka pala na njih sazula se bosa, malo ih raširila i stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati ovako: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.

Nema još dugo do granice - - - i prve zvijezde svijetle nad njima u još jednoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom a oboje i dalje nakon toliko vremena znadu kako bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu.

Ljudi će, dok ih ima, voljeti svoje bogove; klanjajući im se, razmišljajući o njima - a vjerujući kako o sebi misle - u slobodi dima samouništenja ili šuteći i prepuštajući se sićušnim dijelovima trajanja dok su bezbolni, važni i sigurni.

Sve će biti dobro - i oni momci će završiti svoje klanjanje pa poći u smjeru u kojem su se u tom činu okrenuli, a one dvije djevojke nastavit će svoj polagan i vjerojatno slabo planiran put na ljetovanje; što li – samo kako bi svijet, kada se takvo što desi, još jednom tiho i duboko uzdahnuo sam nad sobom, jer taj će svijet inače propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena - - -

- - - stijena koju nitko niti ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakve sumrake, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.

17.08.2025. u 06:35 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.08.2025.

Zbogom za gospođu Gabi

11.08.2025. u 16:31 • 5 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.08.2025.

Neću

- Baka, neću u vrtić!

Izišli smo iz stana; rano je i svježe jutro nekakvog dvadesetičetvrtog ili dvadesetipetog srpnja, kako već vi odrasli računate to vrijeme i kako vam se čini da ono teče pored nas a vi ga držite u rukama. Probudila si me oko sedam; naspavao sam se do sita; samo se pravim da sam umoran, pa me znatiželjno pogledavaš i misliš u sebi; opet su ti oni nevoljnici sinoć dali da do jedanaest gledaš televiziju ili lupaš po mobitelu; sram ih bilo. A to nije istina; posvađao sam se s mamom i kaznila me s dva dana bez mobitela, jer nisam htio ići spavati niti u deset, kako su se dogovorili i kako su me na spavanje otpremili. Znam ja dobro da se spavati mora i kada se spavati mora, samo znam i to da moram pokušati ući među njih, pa jednog dobiti za sebe a drugog protiv – i onda sve što želim dobijem bez po muke!

- Baka, ne daj me u vrtić!

Urlam nakon što smo sišli stepeništem zgrade, pa izišli na cestu; vičem već valjda dvadeseti put, mašući rukama i plačući naglas da me se čuje i iza vrtića, a kamo li u zgradi. Tebi je to, baka, neugodno, na to ja i računam, jer znaš da ću probuditi onih nekoliko tvojih vršnjaka koji još možda hvataju posljednje minute slatkog sna u svježini ljetnog jutra; očajna si već pomalo i pitaš se što ti to sve treba, jer djed je još u zoru autobusom pošao u bolnicu, a mama i tata odavna su već na poslu; jedino još moraš mene odvesti u vrtić pa da i ti obaviš što imaš a onda otmeš malo vremena samo za sebe u jedno ugodno i lijepo jutro, sve tamo do jedanaest sati, kada te prva jara potjera s kave koju ćeš srkati znatiželjno pogledavajući oko sebe, čitajući neke debele i šarene novine, ili kada sva vrela, znojna i umorna s rukama punim teških vrećica iziđeš iz nekog dućana tražeći gdje je automobil kojeg si parkirala.

- Baka, neću u vrtić!

Neću, baka; molim te! Znaš ti dobro koliko ja volim ići u vrtić - i znadem da je ići u vrtić dobro i važno i lijepo, ali samo onda kada je sve normalno i kada ni Ivan ni Tena ni Janko nisu sa svojima na moru ili negdje daleko, a ja ostajem ovdje čekajući da se ocu ili majci netko smiluje na poslu pa ih pusti na godišnji odmor. U vrtiću je sada kaos; sve su grupe spojene u jednu, pa teškom mukom sjedam kada me dovedete na pod hvatajući prvu igračku u ruke, sve dok mi je Teo ne otme i iščupa i baci, ili me njome udari po glavi, ili – još gore – pogodi u trbuh malu Ivu što sjedi na klupi u uglu sobe, hladnija i tvrđa od kamena na kojem sjedimo kada nas puste van, u dvorište.

Jer, Iva ne razgovara ni s kim još od zime, ni s kim se ne igra i ništa drugo po čitave dane ne radi, nego samo sjedi i šuti i gleda pred sebe, negdje u pod ili u neko mjesto koje nitko ne gleda niti ne vidi, jer se u njega ne gleda čak niti onda kada ti se čini kako je sve što od njega vidiš ono što se pojavi u kutu oka dok prebacujemo pogled.

Znam ja baka zašto ja moram u vrtić kao još nekoliko drugih; moji nemaju kuću na moru kao Tenini, niti plaću i novaca kao Ivanovi; odavna već mnoga me druga djeca gledaju u grupi kao siromašnog dječaka iz zgrade što uživa u čokolinu ili linoladi namazanoj na kruh ili palačinke, jer mu njegovi takvo što puno rjeđe mogu priuštiti. Znam ja baka da ti znaš zašto smo siromašni, i znam dobro da plačeš uvečer dok klečiš pored svog jastuka i moliš se Gospi na zidu; znadem da djeda boli i da je pošao autobusom u bolnicu na pregled jer ga je strah da se vozeći vaš stari automobil negdje ne sruši ili ne ostane na cesti jer on niti automobil nisu više za putovanja.

Sve ja to, bakice moja, dobro znam i još puno toga, ali ne mogu si pomoći, pa pazim kada podižem noge u zrak da te njima ne udarim, nego te samo malo dohvatim šakama, da bijelo i meko meso na tvojim rukama ili nogama ili trbuhu utone od moje ruke i da na njemu potiho i od srama počne rasti i širiti se kakva modrica; onakva kakvu majka ili otac jedno drugome znadu zadati onda kada se čvrsto od suza i vike prime šakama za ruke pa se drže i čupaju kao da se spašavaju od poplave i kao da će se sa sljedećim dahom i jaukom utopiti u vodi koja stiže nad njih.

- Ne daj me, bako; ne daj me, neću u vrtić!

Znam ja dobro zašto ste vi ljudi zajedno, pa sve ono što nama o tome pričate nije istina nego nas lažete otkad znamo za sebe. Svi smo mi jedni s drugima od koristi, a ne od čega drugoga, jer zajedno nam je lakše, jeftinije, sigurnije; manje nas boli i više imamo i teže nas je dotući, baciti na tlo i dati nam otkaz, ili nas jednostavno ostaviti negdje na cesti ili u šumi, da umremo od gladi, starosti i bolesti; onako kako sam vidio na televiziji i kako sam čuo da djed i ti pričate uvečer kada sam kod vas spavao. A zašto vi odrasli lažete nas djecu i druge i sebe same o tome kakav je ovo svijet i što nas u njemu čeka, to mi ni danas nije baš jasno – iako mislim da je i za vas sve to preteško, prebolno i prejako da biste se s tim u isti čas nosili, pa i sebe i nas uvjeravate u bolje.

Neću u vrtić bako, nego me nosi sa sobom; obećavam ti, bit ću ti dobar i malen i tih; znaš ti dobro koliko ti ja mogu biti dobar, a sve o tome što je dobro i kako dobar biti ja sam baš od tebe naučio: onda kada su me u vrtiću istukli i ostavili u dvorištu; onda kada sam od upale pluća imao temperaturu četrdeset, pa ste me morali ostaviti u onoj strašnoj, bijeloj, dalekoj bolnici pod brijegom gdje drveće šumi u tamnim noćima a vrane grakću na njemu kao da si već stigao onamo kamo ljudi odlaze nakon što budu živi i kamo će prvi od sviju nas, znaš to dobro, poći djed. Baš ti si me kada mi je bilo najteže učila o tome kako da najteže postaje najlakše a najgore nestane.

Uzmi me za ruku i povedi me tamo u one urede, čekaone i na šaltere kamo sada sva uznemirena dršćući od suza žuriš; tamo gdje su gužve i ljudi pušu i psuju i viču jedni na druge od nesreće, zavisti i boli; sjedit ću miran i gledati u pod i čekati da ti za djeda i sebe obaviš što imaš obaviti; da namoliš što imaš za namoliti i predaš one papire iz tvoje torbe, kao da nekoga tražiš da te pusti proći kroz ušicu igle, nakon što ste nešto ukrali, oteli ili zatajili.

- Ne daj me, bako, neću u vrtić!

Udaram sada već ne samo šakama, nego i nogama u sjedište automobila; jer danas sam snažniji i odlučniji i glasniji; danas sam veći, jači i nesavladiv; vidiš da je vrag odnio šalu pa si odlučila odvesti me a ne odvući do vrtića, da me se ne čuje po susjedstvu kako vičem i plačem, nego da me zatvoriš na zadnje sjedište pa da se tamo bacam i očajavam.

Ne daj me, bako, jer popodne koje ćemo zajedno svatko na svojoj strani svijeta čekati izgleda kao da nikada neće doći; ono doista nikada niti neće doći i baš sve što je sada pred nama u ovom strašnom, vrelom i blještavom jutru naliči na život kakav me - znadeš ti dobro da ja to već znam - očekuje u svijetu: na laž, čežnju i tugu; premda si spremna prošaptati mi tisuće neistina i okupati me čitavim večerima od dodira, zagrljaja i poljubaca, samo da na to nekako zaboravim, barem do sutra.

Rukama brišem suze i nos, pa ih otirem u debelu zelenu majicu koju su mi ostavili još od jučer, iako znadu dobro da će mi Izabel reći kako dva dana dolazim za redom u vrtić u istome. Neka me sluša čitav grad i neka čuju sve susjede i susjedi kako sam očajan, zločest i neposlušan; svi, čak i onaj stari, kratko ošišani prolaznik duga koraka s ruksakom i bradom, što se svakog jutra u vrijeme kada mi u vrtić odlazimo vraća odnekud iz šume, tih, besposlen i bezimen, pa nam se pogledi susretnu dok prolazi blizu vozila kročeći sigurno i brzo u neki svoj dalek i nepoznat život. Svi neka čuju kada te molim, jer neću te prestati moliti; nikada te neću prestati moliti:

- Neću, bako, u vrtić! -

pa vičem i već sam sav onemoćao i promukao od nevolje i jada, a ne odustajem; ne smijem odustati, jer predam li se tom njihovom mnoštvu i šutnji, ja ću postati isti kao i svi ostali; prestat ću voljeti i početi odabirati iz očaja i šutnje ono što me boli manje od ostalog.

Dobro ja već znadem kako je život ponajviše ono što ne želimo; najveći dio života mi, bako - zar to nisi i sama neku večer šaptala djedu na uho tješeći ga pred san dok ga boli - moramo raditi ono što ne želimo raditi i moramo biti s onim ljudima s kojima ne želimo biti, nego smo na to prisiljeni i privučeni strahom od toga da nam ne postane još gore.

Ne daj me bako u taj mračan, uzak i leden bunar od tuge i šutnje; radije me baci s balkona da se raspem na tlu kao vrećica puna kvačica za sušenje rublja, kada padne s trećeg kata pred tvoju zgradu. Čuješ li me?

- Ne daj me, bako, u vrtić!

Ne stajem, bako - i neću stati dok sam živ; dok me ne okuju u lance, ne svežu i odvedu tamo kamo već vode loša, neposlušna i uplakana derišta u srpanjska jutra dok ptice pjevaju a sunce se uzdiže na svoj zlokoban i strašan put.

Baka šuti i plače, sjedeći na rubu suvozačkog sjedala, a njene već stare, suhonjave i teške noge u sandalama vire i dotiču asfalt, pa na njima možeš vidjeti kako podrhtavanju od jecaja i težine.

10.08.2025. u 11:02 • 6 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 03.08.2025.

Na sjeveru

Možete mi vjerovati na riječ: postoji grad u kojem starija gospođa zabrinuto gleda na sat dok stojeći na stanici čeka tramvaj što kasni čitave dvije minute u odnosu na vrijeme upisano na tabli ispod nadstrešnice. U istom tom gradu dvoje ljudi u popularnom lancu restorana pojede četiri ili čak pet sjajnih jela iz domaće kuhinje tako da jedva ustanu od stola, a sve za cijenu koja je niža od ulaznice u Povijesni muzej. Naravno, za oboje. U njemu - dok u parku pozorno, s javnim parama nabavljena ligeštula, promatraš neki koncert ozbiljne glazbe - prilazi prva susjeda, vitka starija dama ledena pogleda - pa prijekorno upozorava zbog suputnika radi pušenja: provođenje pravila, naime, svačiji je ovdje posao.

Dužnost vlasti za to vrijeme jest održati živim, jasnim i važnim sjećanje na prošlost, a ne od prošlosti stvarati sadašnjost. Zbog toga je primjerice još prije više od stotinu godinu načinjen jedan od najvećih etnografskih muzeja na otvorenom na koji su preseljene čitave farme poljoprivrednika, obrtnika i ribara; svega oko dvjesta zgrada, izgrađenih u povijesnim regijama u posljednja četiri stoljeća. Umjesto grobalja i mjesta mnogobrojnih bitaka - o čijoj brojnosti, snazi i tragičnosti srećom možemo samo maštati - djeca obilaze ovakva mjesta primijenjenih znanja. Zastave tako ne preuzimaju nove generacije ratnika, već poduzetnika i graditelja.

U tom gradu točno se znade tko je projektirao, izgradio i izborio se za nacionalnu biblioteku ili kakvu ambulantu, školu i muzej. U njemu ne održavaju, sanjaju niti pamte koncerte i mitinge kojima razgaljeni prisustvuju milijuni ljudi, niti trošenje novca samo po sebi u takvim - ili bilo kakvim - prilikama smatraju vrlinom. Moguće kako je tome tako zbog toga što su jednu od nedavnih mnogobrojnih tiranija umjesto tamburanja i podizanja kljuna visoko u zrak - sami nedavno srušili, spajajući ruke milijuna u živi lanac dugačak gotovo tisuću kilometara.

Ono što je izgrađeno na taj način jest osjećaj kako je baš svaka - baš svaka ruka bila važna, jer je zauzela svoj pedalj, metar, rukohvat lanca - ne izdižući pri tom iz poduhvata zaslužne ni podobne.

Grad je to u kojem urbanizam nije misaona imenica i u kojem država ne odobrava građevinski plan danas, jer je jedan takav stvoren prije stotinu godina - i dosljedno je proveden. Posljedično, jednaka gustoća naseljenosti odvija se na dvostruko širem, dužem ili višem prostoru; povećanje zapremnine tu ultimativno i bez izuzetka znači kvalitetu života za sve, a ne samo odabrane.

Možda stoga još jednom nije naodmet podcrtati koliko je sve ovo važno kada se primjerice spomene sloboda. Ne sloboda naroda, plemena, roda ili bilo čega mnogostrukog, iracionalnog i imaginarnog - već jedina sloboda koja se uistinu računa: sloboda čovjeka. Onog posljednjeg među nama, nečijeg i svojeg. Grad je to u kojem su posvema svjesni da dok god ima poraženih, pobjede postaju obične tlapnje i zaborav.

Pa onda hodajući tim gradom prvih pet ili šest dana pomisliš: nitko tko ne govori strani jezik niti se smije - niti pozdravlja; kakvi su to uopće ljudi; a onda shvatiš koliki spokoj i blagost izvire iz prvog čovjeka pored tebe; iz ljudi što šute i gledaju u oči bez spuštanja pogleda. Prošli su sedam ili sedamnaest stotina godina vladavine tuđih kruna okruženi ne s jednim ili dva, nego četiri velika kraljevstva ili carstva; svejedno, za bilo kakav problem oko sebe baš zato oni nikada neće okriviti nikoga drugoga.

Upravo zato kada uđeš ili izađeš iz trgovine - nitko te niti ne pozdravi, pa se mi južnjaci prepoznajemo na stubištima, ulicama ili u kavanama uzvikujući uz smiješak onaj utješni "haj" koji znači, ne mogu više podnijeti pustoš tog svijetla svemira u sebi; pomozi brate, makar mi sutra zabio u nož u leđa; spasi me sumraka u deset uvečer i šutnji; molim te.

Nad dalekim sjevernim ljudima počivaju spokoj i huk valova a kiša po gradu noću sipi poput šutljiva, ledena zastora pred očima. Svjedočio si tako tek jednom mjestu u kojem se još kao na rijetko kojem može zamisliti budućnost poput obične, beskrajne stvarnosti što se diše, sluša ili osjeća - a ne neke ideje o njoj.