vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 10.08.2025.

Neću

- Baka, neću u vrtić!

Izišli smo iz stana; rano je i svježe jutro nekakvog dvadesetičetvrtog ili dvadesetipetog srpnja, kako već vi odrasli računate to vrijeme i kako vam se čini da ono teče pored nas a vi ga držite u rukama. Probudila si me oko sedam; naspavao sam se do sita; samo se pravim da sam umoran, pa me znatiželjno pogledavaš i misliš u sebi; opet su ti oni nevoljnici sinoć dali da do jedanaest gledaš televiziju ili lupaš po mobitelu; sram ih bilo. A to nije istina; posvađao sam se s mamom i kaznila me s dva dana bez mobitela, jer nisam htio ići spavati niti u deset, kako su se dogovorili i kako su me na spavanje otpremili. Znam ja dobro da se spavati mora i kada se spavati mora, samo znam i to da moram pokušati ući među njih, pa jednog dobiti za sebe a drugog protiv – i onda sve što želim dobijem bez po muke!

- Baka, ne daj me u vrtić!

Urlam nakon što smo sišli stepeništem zgrade, pa izišli na cestu; vičem već valjda dvadeseti put, mašući rukama i plačući naglas da me se čuje i iza vrtića, a kamo li u zgradi. Tebi je to, baka, neugodno, na to ja i računam, jer znaš da ću probuditi onih nekoliko tvojih vršnjaka koji još možda hvataju posljednje minute slatkog sna u svježini ljetnog jutra; očajna si već pomalo i pitaš se što ti to sve treba, jer djed je još u zoru autobusom pošao u bolnicu, a mama i tata odavna su već na poslu; jedino još moraš mene odvesti u vrtić pa da i ti obaviš što imaš a onda otmeš malo vremena samo za sebe u jedno ugodno i lijepo jutro, sve tamo do jedanaest sati, kada te prva jara potjera s kave koju ćeš srkati znatiželjno pogledavajući oko sebe, čitajući neke debele i šarene novine, ili kada sva vrela, znojna i umorna s rukama punim teških vrećica iziđeš iz nekog dućana tražeći gdje je automobil kojeg si parkirala.

- Baka, neću u vrtić!

Neću, baka; molim te! Znaš ti dobro koliko ja volim ići u vrtić - i znadem da je ići u vrtić dobro i važno i lijepo, ali samo onda kada je sve normalno i kada ni Ivan ni Tena ni Janko nisu sa svojima na moru ili negdje daleko, a ja ostajem ovdje čekajući da se ocu ili majci netko smiluje na poslu pa ih pusti na godišnji odmor. U vrtiću je sada kaos; sve su grupe spojene u jednu, pa teškom mukom sjedam kada me dovedete na pod hvatajući prvu igračku u ruke, sve dok mi je Teo ne otme i iščupa i baci, ili me njome udari po glavi, ili – još gore – pogodi u trbuh malu Ivu što sjedi na klupi u uglu sobe, hladnija i tvrđa od kamena na kojem sjedimo kada nas puste van, u dvorište.

Jer, Iva ne razgovara ni s kim još od zime, ni s kim se ne igra i ništa drugo po čitave dane ne radi, nego samo sjedi i šuti i gleda pred sebe, negdje u pod ili u neko mjesto koje nitko ne gleda niti ne vidi, jer se u njega ne gleda čak niti onda kada ti se čini kako je sve što od njega vidiš ono što se pojavi u kutu oka dok prebacujemo pogled.

Znam ja baka zašto ja moram u vrtić kao još nekoliko drugih; moji nemaju kuću na moru kao Tenini, niti plaću i novaca kao Ivanovi; odavna već mnoga me druga djeca gledaju u grupi kao siromašnog dječaka iz zgrade što uživa u čokolinu ili linoladi namazanoj na kruh ili palačinke, jer mu njegovi takvo što puno rjeđe mogu priuštiti. Znam ja baka da ti znaš zašto smo siromašni, i znam dobro da plačeš uvečer dok klečiš pored svog jastuka i moliš se Gospi na zidu; znadem da djeda boli i da je pošao autobusom u bolnicu na pregled jer ga je strah da se vozeći vaš stari automobil negdje ne sruši ili ne ostane na cesti jer on niti automobil nisu više za putovanja.

Sve ja to, bakice moja, dobro znam i još puno toga, ali ne mogu si pomoći, pa pazim kada podižem noge u zrak da te njima ne udarim, nego te samo malo dohvatim šakama, da bijelo i meko meso na tvojim rukama ili nogama ili trbuhu utone od moje ruke i da na njemu potiho i od srama počne rasti i širiti se kakva modrica; onakva kakvu majka ili otac jedno drugome znadu zadati onda kada se čvrsto od suza i vike prime šakama za ruke pa se drže i čupaju kao da se spašavaju od poplave i kao da će se sa sljedećim dahom i jaukom utopiti u vodi koja stiže nad njih.

- Ne daj me, bako; ne daj me, neću u vrtić!

Znam ja dobro zašto ste vi ljudi zajedno, pa sve ono što nama o tome pričate nije istina nego nas lažete otkad znamo za sebe. Svi smo mi jedni s drugima od koristi, a ne od čega drugoga, jer zajedno nam je lakše, jeftinije, sigurnije; manje nas boli i više imamo i teže nas je dotući, baciti na tlo i dati nam otkaz, ili nas jednostavno ostaviti negdje na cesti ili u šumi, da umremo od gladi, starosti i bolesti; onako kako sam vidio na televiziji i kako sam čuo da djed i ti pričate uvečer kada sam kod vas spavao. A zašto vi odrasli lažete nas djecu i druge i sebe same o tome kakav je ovo svijet i što nas u njemu čeka, to mi ni danas nije baš jasno – iako mislim da je i za vas sve to preteško, prebolno i prejako da biste se s tim u isti čas nosili, pa i sebe i nas uvjeravate u bolje.

Neću u vrtić bako, nego me nosi sa sobom; obećavam ti, bit ću ti dobar i malen i tih; znaš ti dobro koliko ti ja mogu biti dobar, a sve o tome što je dobro i kako dobar biti ja sam baš od tebe naučio: onda kada su me u vrtiću istukli i ostavili u dvorištu; onda kada sam od upale pluća imao temperaturu četrdeset, pa ste me morali ostaviti u onoj strašnoj, bijeloj, dalekoj bolnici pod brijegom gdje drveće šumi u tamnim noćima a vrane grakću na njemu kao da si već stigao onamo kamo ljudi odlaze nakon što budu živi i kamo će prvi od sviju nas, znaš to dobro, poći djed. Baš ti si me kada mi je bilo najteže učila o tome kako da najteže postaje najlakše a najgore nestane.

Uzmi me za ruku i povedi me tamo u one urede, čekaone i na šaltere kamo sada sva uznemirena dršćući od suza žuriš; tamo gdje su gužve i ljudi pušu i psuju i viču jedni na druge od nesreće, zavisti i boli; sjedit ću miran i gledati u pod i čekati da ti za djeda i sebe obaviš što imaš obaviti; da namoliš što imaš za namoliti i predaš one papire iz tvoje torbe, kao da nekoga tražiš da te pusti proći kroz ušicu igle, nakon što ste nešto ukrali, oteli ili zatajili.

- Ne daj me, bako, neću u vrtić!

Udaram sada već ne samo šakama, nego i nogama u sjedište automobila; jer danas sam snažniji i odlučniji i glasniji; danas sam veći, jači i nesavladiv; vidiš da je vrag odnio šalu pa si odlučila odvesti me a ne odvući do vrtića, da me se ne čuje po susjedstvu kako vičem i plačem, nego da me zatvoriš na zadnje sjedište pa da se tamo bacam i očajavam.

Ne daj me, bako, jer popodne koje ćemo zajedno svatko na svojoj strani svijeta čekati izgleda kao da nikada neće doći; ono doista nikada niti neće doći i baš sve što je sada pred nama u ovom strašnom, vrelom i blještavom jutru naliči na život kakav me - znadeš ti dobro da ja to već znam - očekuje u svijetu: na laž, čežnju i tugu; premda si spremna prošaptati mi tisuće neistina i okupati me čitavim večerima od dodira, zagrljaja i poljubaca, samo da na to nekako zaboravim, barem do sutra.

Rukama brišem suze i nos, pa ih otirem u debelu zelenu majicu koju su mi ostavili još od jučer, iako znadu dobro da će mi Izabel reći kako dva dana dolazim za redom u vrtić u istome. Neka me sluša čitav grad i neka čuju sve susjede i susjedi kako sam očajan, zločest i neposlušan; svi, čak i onaj stari, kratko ošišani prolaznik duga koraka s ruksakom i bradom, što se svakog jutra u vrijeme kada mi u vrtić odlazimo vraća odnekud iz šume, tih, besposlen i bezimen, pa nam se pogledi susretnu dok prolazi blizu vozila kročeći sigurno i brzo u neki svoj dalek i nepoznat život. Svi neka čuju kada te molim, jer neću te prestati moliti; nikada te neću prestati moliti:

- Neću, bako, u vrtić! -

pa vičem i već sam sav onemoćao i promukao od nevolje i jada, a ne odustajem; ne smijem odustati, jer predam li se tom njihovom mnoštvu i šutnji, ja ću postati isti kao i svi ostali; prestat ću voljeti i početi odabirati iz očaja i šutnje ono što me boli manje od ostalog.

Dobro ja već znadem kako je život ponajviše ono što ne želimo; najveći dio života mi, bako - zar to nisi i sama neku večer šaptala djedu na uho tješeći ga pred san dok ga boli - moramo raditi ono što ne želimo raditi i moramo biti s onim ljudima s kojima ne želimo biti, nego smo na to prisiljeni i privučeni strahom od toga da nam ne postane još gore.

Ne daj me bako u taj mračan, uzak i leden bunar od tuge i šutnje; radije me baci s balkona da se raspem na tlu kao vrećica puna kvačica za sušenje rublja, kada padne s trećeg kata pred tvoju zgradu. Čuješ li me?

- Ne daj me, bako, u vrtić!

Ne stajem, bako - i neću stati dok sam živ; dok me ne okuju u lance, ne svežu i odvedu tamo kamo već vode loša, neposlušna i uplakana derišta u srpanjska jutra dok ptice pjevaju a sunce se uzdiže na svoj zlokoban i strašan put.

Baka šuti i plače, sjedeći na rubu suvozačkog sjedala, a njene već stare, suhonjave i teške noge u sandalama vire i dotiču asfalt, pa na njima možeš vidjeti kako podrhtavanju od jecaja i težine.

10.08.2025. u 11:02 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.