vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 26.04.2022.

Još jedan dio

Hodala je tako gradom, ranim jutrom iza noćnih dežurstava, ili kasno popodne – prije njih; u ravnateljstvu svoje klinike pregledavala je krišom na stolu sastave jedinica na fronti prema rasporedu službi saniteta, i otkrila da u selima iznad grada S. hitno trebaju ispomoć. Sačekala je noć kada će dežurati stara liječnica – internistica, koja ju je dugo i sa zanimanjem gledala kada ju je zamolila da joj potpiše željeni raspored; nakon njene zamolbe obje su dugo šutjele, pa je liječnica upitala znade li uopće kamo ide i želi li to zaista, i shvaća li što će upravo učiniti.

Djevojčina duga šutnja bila je rječitija od bilo čega drugoga; liječnica na to duboko uzdahne i zavrti glavom, pa promrmlja kako je za koju godinu mogla postati nekakav znanstveni novak, ili izvanredni profesor; no već i nakon tih riječi ugrize se za usne i zašuti, te dvama prstima na staroj pisaćoj mašini otipka nalog za raspored, udari pečat klinike i potpiše ga. Dugo ga je držala u ruci pružajući joj taj papir i gledajući je u oči; mislila je o tome kako je i ona jednom davno bila luda, zanesena i nepromišljena; ali je naglas samo rekla kako bi bez djece ovaj svijet odavna već nestao, a i ovako je postao pakao kojeg nije moguće više izdržati.

Pomisli u sebi još i to kako bi – da je samo po njima, starcima, koji ionako nemaju više za koga i zašto živjeti – svijet postao pakao i za djecu, koja ništa nisu kriva – ili su kriva tek toliko što prvom prilikom starce nisu svrgnula u prašinu – a dobro je znala da to ne mogu učiniti jer ih poštuju i vole.

Na drugoj strani papira napisala je nekoliko riječi svojim teško čitljivim rukopisom, no bilo je jasno da je navela ime i prezime neke liječnice, i njenu adresu u bolnici u gradu S., i još naglas istaknula to ime kazavši djevojci da se mora javiti baš toj osobi, i pokazati joj taj raspored kojeg joj sada daje.

Zamisli se nad tom i takvom ljubavi – za koju je osjećala da je glavni razlog svega – pa se sjeti da od nje – koliko god da je ljepote i zanosa, toliko je i štete; meka srca - barem po onome što je ona u životu vidjela - nisu bila stvorena za dugo trajanje, već za propast – samo što je taj put bio toliko sladak i privlačan, da su uvijek na njega kretale nove i nove žrtve. Nakon toga pogleda djevojku u oči, te joj dade taj papir, govoreći kako je napravila sve što je tražila, pa sljedeći puta kada budu razgovarale, neka ona njoj pruža papire, a ne obrnuto - a od nje zahtijeva samo jednu, jedinu stvar: da se čuva, i da se vrati ovdje, za ovaj isti stol, u ovu istu sobu – čim prije. I neka onda odmagli iz bolnice na fakultet, i neka misli na sebe – jer sve će ostalo proći još puno, puno ranije nego li uopće misli da je moguće.

Djevojka joj zahvali pogledom i osmijehom; kimne duboko glavom i na odlasku reče, gotovo bezobzirno je oslovivši imenom:

- - Hoću. Hvala Vam, Marija!

Vrata se za djevojkom zatvoriše, polako i tiho, pa stara liječnica ostade sama u polumraku ravnateljeve sobe. Nije više imala volje leći na krevet da odspava do jutra; zato upali cigaretu i otvori prozor, pa se zagleda daleko u slabašna svjetla zamračenog velegrada što su žmirkala u tamnoj noći. Nad njima su među oblacima plovile tople i osamljene zvijezde, podsjećajući one malobrojne - koji na njih ne bi zaboravili - kako još uvijek nije sve izgubljeno – jer se ovdje dolje izgubiti i nema bog zna što.

Zatim se uputila u prvu sobu do ravnateljeve; tamo se od sumraka, kada su je u bolnicu doveli, u bolovima previjala mlada djevojka ravne svijetle kose, s kojom se nije dalo razgovarati. Bolničari što su je doveli niti od njene majke nisu uspjeli saznati mnogo; pored nje pronašli su tek nekakvu drvenu dršku kojom se udarala po trbuhu, bedrima i grudima i gotovo ispražnjenu kutiju tableta sa odlijepljenim omotom. Prvi nalazi i snimke nisu pokazivali ništa posebno; ipak – tihi i dugi djevojčini jecaji otkrivali su, ili bolje rečeno - zakrivali nesumnjivu sliku velikih strahota što ih je morala proživljavati, ili možda predskazivali oluju što je tek stizala.

Ma koliko to bilo strašno – navikla se posljednjih mjeseci, pa i godina - gledati takve šutljive, izranjavane i nemoćne djevojčice koje tek trebaju postati žene; smatrala je da sada u vrijeme rata i ubijanja muškarcima valja pažljivo njegovati samo tijelo koje pati – ako od njega pod naletima metala, tlaka i vatre išta ostane; njihove će se duše izgubiti negdje usput, kasnije – i više im vjerojatno nitko, barem najvećem dijelu njih, neće moći pomoći od onoga što im je rat odnio. Ženske se duše gube puno ranije – još dok se praznine i užasi nekog strašnog vremena koje dolazi kao plima jedva naziru; dok su oko nas samo oni koje se gleda očima – a te su žene gledale u njih svime, samo očima ne, i zato su toliko i trpjele.

Stara liječnica znala je da djevojku nipošto sada ne smije ostaviti samu: u njenim je očima vidjela sebe; izgubljenu sebe - jer ona sama (kada je tome došlo vrijeme) pronašla se i pošla teškim i oporim putem koji je stajao iza nje – i evo je sada tu, u ovoj strašnoj sobi, nad ovom drugom: ta druga, mlada i slaba – zagubila se u nepreglednoj tmini, ne našavši nikakva puta; čak niti ne kajući se zbog toga – što je možda od svega bilo najstrašnije.

Što je to u ovom svijetu bilo toliko mračno i teško da je ovu malenu biljku poteglo u bezizlazne virove koji završavaju negdje u dubinama?

Stavila joj je ruku na čelo, i tamo je dugo, dugo držala, šapćući joj tihim i dubokim glasom rijetke riječi pune smirenja i spokoja. Djevojka nakon toga zaspe, i kroz noć se dalje ne začu ništa, do duboka i rijetka huka osamljene sove u nekoj obližnjoj krošnji što je utješno šumjela na tihom noćnom vjetru.

Kako bi lijepo bilo sada i ovdje zauvijek usnuti - pomisli stara liječnica, potresena slikom ove djevojke pored nje možda čak i manje nego time što je upravo učinila svojoj mladoj kolegici na njenu molbu, odobrivši joj odlazak u srce ratišta radi toga da bi tamo možda susrela nekoga za koga vjerojatno niti ne zna da li je voli. Poželjela je usnuti - pa zaspati duboko i tvrdo, kao ova nesretna djevojka – i tada naglo poželi da ova posrnula mladost pod njenim rukama umjesto nje ustane i pođe dalje putem koji bi doveo barem do nekog malog, skromnog spokoja; a ona neka se nikada više ne probudi.

26.04.2022. u 23:15 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 21.04.2022.

Dio

Osjećao se odgovornim za to što se zbilo sa Andreom.

U noćima što su slijedile - u mislima se vraćao u vrijeme koje je prethodilo njenoj smrti: hodao je gradom i tražio je, gledajući na sve strane ne bi li uočio njen lik u nekoj ulici, nakon što bi izišla iz stubišta koje je upravo oprala i obrisala. Kakva je to strašna slučajnost bila, da baš u tim danima – dok je muž nije nasmrt pretukao – nije uspio pronaći je bar na tren?

Stotinu je puta u sebi započinjao razgovor s njom koji se nikada nije zbio - i nije bilo suđeno desiti mu se u tih nekoliko dana između njihova posljednjeg susreta i njene nagle i nepredvidive smrti. Prilazio bi joj u mislima na ulici zagledajući je izdaleka, ili bi se s njom susreo sudarivši se na nekom uglu, iznenada; tražio je tih nekoliko dana po gradu mjesto gdje bi je mogao pronaći, ali nije znao ništa o tome kako prebijena i nemoćna, sva u bolovima i tišini leži kod kuće.

Nikada nije o Andrei razmišljao kao o ženi koju bi htio, ili mogao - ili smio imati, ne samo zato što je bila tuđa supruga i majka; već i zato što ju je doživljavao kao pravu i istinsku učiteljicu. Ona je bila prva osoba u njegovu životu kod koje je razumio dvije stvari: da ne možemo imati; zapravo – posjedovati sve što u životu vjerujemo kako valja, jer nam mnogo toga najviše vrijedi kada to dijelimo s drugima; također - da u životu svakoga postoje ljudi koji ga tvore, čije ga misli ili postupci oblikuju i grade – kao kulu u pijesku na obali; nekada je za takvo što potreban čitav jedan život i godine u vremenu, a nekada je dovoljan razgovor, riječ ili dvije – pa da iz toga izađemo kao netko sasvim nov i snažan.

U sebi je, gubeći bilo kakav pojam o stvarnosti, vodio taj razgovor: stao bi pred nju, šutljivu i uplašenu, pa bi joj iznio svoj plan; pomogao bi joj da ponese najnužnije stvari; sačekali bi djecu ispred škole i odveli ih da im se zametne svaki trag u toj strašnoj kući. Andrea bi ga isprva odvraćala, govorila mu da on njoj ništa nije dužan, da je čak i ne voli – jer kako bi je i mogao voljeti ovakvu – i da nema nikakva prava svoj život stavljati na kocku radi njenih problema. Odvraćala bi ga sigurno i time da nitko zapravo ne zna da je i on porijeklom sa druge strane; da takvo što treba čuvati i tajiti koliko god i gdje god se može; da nema nikakva smisla ugrožavati se radi nje – jer da njoj spasa ionako nema, ako ne bude sa djecom.

Odgovarao bi joj da je ne voli, ili da je ne voli kako bi trebalo - da budu žena i muž, kako bi se možda negdje morali predstaviti – ali da to nije potrebno; da mu je važnije od svega pomoći nekome tko je u nevolji, a najbliži onaj kome može pomoći da je ona; na koncu bi joj kazao da će – ako ona sve to odbije – smjesta skupiti nešto odjeće u ranac i sjesti na prvi autobus, pa otići u rat; jer ili će pomagati tako kako je zamislio prema njoj, ili onako – s puškom u ruci.

Možda bi ga uhvatila za ruku, samo da je stigao – da je uspio izreći joj sve što je želio - kako je to učinila posljednji puta, pa ga dugo držati tako, ili predložiti da odu negdje na toplo, gdje će moći u miru razgovarati i gdje ih nitko neće vidjeti, ili bi se jednostavno okrenula i otišla, bez riječi?

Da bude uvjerljiviji, maštao je dalje njihov žustar i strastven razgovor - dometnut će kako je upravo od Marka čuo kako su u gradu V. u školi zarobljena djeca, i da će otići onamo – milije mu je poginuti spašavajući tu djecu koja nikome ništa nisu učinila, nego li da ga ovdje ubije čekanje, geler ili zalutali metak. Ili još gore – preživjeti sve to znajući da su drugi umirali, a ti ništa nisi učinio.

Što je to u nekim ljudima što ih tjera na to da ostavljaju sve što imaju, a imaju mnogo – puno više vrijednih stvari u životu - pa odlaze u smrtnu opasnost pomagati drugima? Ima i onih koji nemaju bogzna što ostaviti, pa opet – ni sami ne znaju hoće li se vratiti iz pogibelji. Većina ljudi nasuprot njima - gleda svoja posla i miri se sa stanjem u koje su drugi zapali – računajući da je dobro dok se njih ne dira. Je li istinski dobar čovjek tek onaj koji ne umije biti potpuno sretan dok gleda patnje ljudi oko sebe? I je li uopće važno biti dobar – ili samo činiti ono što osjećaš da je dobro; hoćeš li tek tada spoznati ima li netko ili nešto iza i iznad nas, tko nam u tome pomaže, vodi nas – ili je sve ovo tek nekoliko uzdaha u tmini, komadić ljepote i malo truda – a sve ostalo prije toga led, mrak i pustoš?

Vjerovao je da bi ta tvrdnja o odlasku u rat - bila posljednja linija obrane, i da bi pred time Andrea morala ustuknuti; bilo je potrebno samo da ih spasi ulaskom u dom – i onda će sve već biti lakše; poznavao je nekoliko ljudi koji bi im mogli biti od znatne pomoći, i vjerovao da je to bio dobar put.

Smrt je, ipak, preduhitrila sve.

Zašto mu je, na koncu, onomad ono rekla na kraju – ono, da bi on mogao znati kako je ona? Na što je time mislila? Je li to rekla samo zato što je i on skrivao svoje porijeklo, plašeći se reakcije nepoznatih ljudi, ili je time mislila da su već toliko bliski da je razumije? Da li ga je voljela, je li joj bio privlačan, ali se nije usuđivala iskazati mu to? Bez sumnje, prvom prilikom – rekao bi joj da za nju ne osjeća ništa kao za ženu, već da joj je zahvalan na tome kako mu je kroz život svijetlila poput krijesnice u toplim ljetnim noćima – dajući mu nadu u dobro, svjetlo i lijepo. Bi li joj to bilo dovoljno, ili bi je povrijedilo kada bi joj rekao da je ne voli – odnosno, da kao ženu voli drugu?

U ovo potonje bio je siguran – da ne bi; Andrea je – osim što je bila ponosna – prihvaćala sve u životu kao dar i priliku za iskazivanje svoje blage i tihe naravi; da joj je ispričao sve što mu se zbilo s onom djevojkom i što osjeća prema njoj – i koliko je patio zbog toga – sigurno da bi mu znala odvratiti riječima koje bi mu donijele – ako ne utjehu ili spas, a ono sigurno spokoj.

Od silnog razmišljanja i predbacivanja zašto nije otišao ravno kod nje kući - osjećao se još lošije; moguće je da je svojom pojavom i šutljivošću - jednostavno dao neku lažnu nadu Andrei od koje je prikupila snagu da sama krene spašavati se; možda je vjerovala u to da će joj on biti od pomoći, ili da jednostavno još u svijetu postoje mjesta gdje bi život mogao biti dobar; a njega nije bilo nigdje – ostavio ju je na cjedilu, i sve što je planirao i o čemu je razmišljao ovo vrijeme, rasplinulo se kao malo vode na prvom proljetnom suncu?

Ako je tome tako, onda je zao; nije učinio ništa, a morao je – jer je morao znati da njegovo ponašanje, njegove dvosmislene i nezrele riječi koje joj je upućivao (ako je uopće sa njom išta i razgovarao, ovako površan, nespretan i nezreo) kod nje mogu izazvati nekakav osjećaj pouzdanja – koji ni u čemu, eto, nije imao uporište, i time ju je zapravo do kraja uništio, bacio u ponor iz kojega nije bilo izlaza – on sam, nitko drugi: njeno slabo i izmučeno srce nije više moglo podnijeti toliko boli i patnje.

Ah, da je znao – okretao bi se sav u znoju noću u krevetu, ne mogavši s mirom usnuti! Otišao bi tamo i odvukao je van, ma koliko to opasno za njega bilo – pa ionako je naumio krenuti u rat, i tamo bi mogao svakoga dana izgubiti glavu – a ovako bi barem znao da je nekome pokušao pomoći. Ali nije znao – jer se zapravo i nije potrudio ništa znati; živio je kao i obično u svojoj glavi, u bujnom svijetu svojih misli, toliko različitom od stvarnosti.

Za to vrijeme, Andrea je proživljavala pakao; zamišljao je svaki udarac na njenom tijelu kao na svome; svaku ranu, poniženje i psovku – kao da je upućena njemu; noću se topio u tom moru boli i jada, pa mu se učinilo ono što često ljudima u životu znade biti spasonosno – da su svi njegovi problemi sićušni, neznatni i bezvrijedni pred onime što je proživjela Andrea. Samo što njega ta pomisao nije spašavala: njen bol doživljavao je kao svoj.

To strašno iskustvo, koje je u njemu zatamnilo i posljednju vedrinu mladosti - donijelo mu je tako još više muke i briga; ali ako je išta od toga bilo korisno, bilo je to sasvim jasno i nedvojbeno saznanje kako nema više što čekati, i kako od čekanja stvari obično postaju samo nepodnošljivije i teže – bilo da se radilo o običnim, svakodnevnim stvarima – bilo da se radilo o nečemu što je životno važno. Nije više mogao okretati glavu od zla koje je sa svih strana naviralo u živote: morao je nešto učiniti.

21.04.2022. u 17:43 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 16.04.2022.

Stvar je toliko ozbiljna da je netko morao umrijeti da bismo se prenuli

Što bi moglo promijeniti naše pune trpeze i izbe a poluprazne duše -

to može biti samo toliko ozbiljna stvar kakva je smrt, ništa drugoga,

jer sve ostalo biva zasjenjeno u nekoliko časaka trajanja

prolaznošću, običnošću, bezvrijednošću i kolopletima buke nad ništavilom:

mora se raditi tek o smrti nekoga do koga nam je stalo ili bi nam moglo biti stalo -

a ne nekoga koga bismo s lakoćom izvrgli poruzi i omalovažavanju.



Tuđa smrt boli malo ili nimalo sve dok je ne doživimo kao svoju:

smrt od koje u našim nutrinama ostaje gorka, nezaboravna praznina,

smrt nakon koje nismo više ono što smo nekoć bili - već netko sasvim drugi –

netko tko ovdje vidi manje razloga za trajanje a više za radost,

manje za vlastitost, a više za drugost; manje za sebe - a više za njih.

I onda se još netko takvu smrt usuđuje ne nazvati rođenjem!



Učeći kroz tuđe smrti o vlastitim životima – o njihovoj možebitnoj uključivosti, a ne isključivosti;

zaboravljajući tako na sebe, potrošene, oslabljene i bespomoćne,

dolazimo sa iskrenom zahvalnošću do trenutaka u kojima osjećamo snažan nagovještaj

kako nema mjesta očaju, pustoši i panici, u časovima tihih proljetnih poslijepodneva

kada prve kapi kiše miluju bogate cvjetove trešnji pod uskovitlanim nebom

na sigurnim putevima u ispunjenost, pomirenje i blagost Jednoga.

16.04.2022. u 10:21 • 16 KomentaraPrint#^

srijeda, 13.04.2022.

Znaš ti mene?

Znaš ti mene, Dušo, neću Te ja iznevjeriti;
mislim – sve Tvoje želje ispunit ću do slova, tako da ih nikada više ne poželiš,
nego da pitaš nakon svega – obzirno i oprezno - imam li ja možda kakvih želja, za promjenu;
dok se opet planiram potruditi oko Tebe, onako pravo muški, stilom slona u staklani – da poželiš dosadu kao davno zaboravljenu prijateljicu.
Ma, nije to sada važno – važno je da si spokojna i ispunjena; zato pruži svoje nožice večeras u moja njedra, pomirljivo, neodlučno i slatko, kako samo Ti umiješ, gledajući me dugo u oči kroz sumrak i toplinu proljetne večeri i cvrkut posljednjih kosova u vrtu
da ih – umorne i natekle od godina i trombova i jeftinih i loših đonova na cipelama tvojih puteva – masiram i mazim i ljubim kao ponajveće osvojeno blago, dok ti uzdišeš i toneš u polusan govoreći kako bi još morala ispeći barem mramorni kolač da djeca imaju štogod jesti za doručak kada polaze u pet ujutro u grad pa da se vrate do kasno u noć,
jer za nas su i za mene ove Tvoje noge hodale strpljivo desetljećima prva ispred druge, druga ispred prve, osvajajući ovaj naš mali i slatki svemir kao vojska ljubavi i sloge pustinju i prašumu,
ne kao teritorij, nego kao kartu – ne da bi vladale, nego da bi služile;
ne da bi gazile, nego da bi podupirale i nosile;
da bi me uopće bilo.

13.04.2022. u 09:00 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.04.2022.

Prolazak



Nisam ovo sam smislio – vidio sam jučer kod jednog poznanika, pa sam i sam isprobao na netu, i – vidi stvarno. Gotovo da sam se u početku nasmijao.
Bio bih to vjerojatno i zaboravio, da nisam danas na putu kući prolazio pored spomenika palima u ratu za domovinu, pa pomislio – što bi oni, da to mogu, sada o toj riječi mislili.
Onda mi je prestalo biti smiješno.
Ne znam što bih rekao na ovo, je li pogreška mašine ili nešto drugo, možda se nađe neki jezični stručnjak pa razjasni?
A zapravo, što ima razjasniti?

11.04.2022. u 16:18 • 10 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.04.2022.

Totalitarizam i pravi muškarci


„U vrtu je sjekira,
na krovovima dimnjaci,
zima zaobilazi
moj dio grada.“
Haustor




Kada imaš dva silnika u ulici, ne pitaš tko je gori; spašavaš glavu od jednog ili drugoga, kako ti grah padne. Eh, tako bi to trebalo ići – i tako je mislio da to ide – recimo Vladko Maček. Osobno mi stoga nije problem (o ovim se silnicima u posljednje vrijeme često govori) u tome je li komunizam gori od fašizma, jer su mi oba jednako odbojni - zbog metode eliminacije onih koji nisu na istoj strani.

Stoga, to - tko je više glava skinuo – crveni ili crni - nije baš neki argument, jer je isto - pitanje boljeg prolaznog vremena u toj stravičnoj utrci, a ne kvalitete: u komunizmu su strepili baš svi od Ježova i Jagode do Kamila Horvatina i Ilije Jakovljevića (koji je u njemu i skončao), a u fašizmu samo oni koji nisu odabrani – pa i isti taj Ilija Jakovljević, ali očito – o apsurda - samo zato da bi se izvukao i mogao strepiti i u komunizmu (i tamo konačno izgubiti glavu). Nacisti, ustaše ili slični - pobili su manje ljudi jer, jadni, nisu stigli više – nisu dulje bili u sedlu; njihova je kratko gorjela budući da su ljudi na drugoj strani brže shvaćali o čemu se kod njih radi.

Radi toga što je u onome ratu komunizam pobijedio fašizam - meni je problem u ljudima koji misle da je samo zato od njega bolji, miješajući ideju sa ostvarenjem. Ili, onako kako to nitko nije stigao odgovoriti pokojnom Igoru Mandiću na njegovu tvrdnju o propasti projekta hrvatske države: znamo li uopće za neki projekt koji nije propao?

Kod fašizma i fašizama svih vrsta i nacija je svakome dobronamjernom čovjeku otpočetka /ili, primjerice - ako ne od 10.4.1941, onda bar od 1.7.1941. - Gline, Jadovnog i Danice/ bilo jasno kako je riječ o zločinu.

Komunizam je, s druge strane, bez sumnje bio zasnovan na plemenitijoj ideji /jednakost svih - nasuprot preferiranja jedne nad drugom nacijom/ ali je upravo u duljini te amplitude /a ne broju skinutih glava/ njegova propast u zločinu - dublja i strašnija nego kod fašizma: tragedija je u tome da upravo nakon te, komunističke propasti - dobri ljudi više nemaju pokrića vjerovati kako će ikakvo političko djelovanje čovjeku donijeti sreću; barem ne - odjednom i zauvijek. Danas više nitko (ili nerazmjerno malo njih) ne bi išao u Španjolski građanski rat o svome trošku; zato se svako malo na netu i pojavljuju priče o ugovorima stranih državljana koji su otišli ratovati u Ukrajinu.

Zato svakog uvjerenog titoistu iznova upitam: bi li osobno, čista srca, u nekoj arkadijskoj kočevskoj šumi, uz ptice i sunce, tog raspjevanog proljeća četrdesetipete – pa čak i da baš nitko nikada ne sazna za to - mogao sprašiti jedan jedini metak u potiljak neke domobranske dječačke glave; pa to je samo jedan trzaj prstom - i sve je brzo gotovo, apotekarski čisto i riješeno u dubini neke jame - ali to treba uraditi baš on - a ne nikako - da to za njega obavi netko drugi, neki Simo, ili Mile, dok on nadahnuto pjeva o ljubičici plavoj?

Totalitarizam; kako to gordo zvuči. Propala su dva totalitarizma, a na njihovo mjesto stigao onaj treći – konzumeristički; sada te nitko ne tjera u logore i na stratišta ako si neobičan; samo te svi smatraju ludim ako nemaš doma nikakav tv paket, niti novi model vozila, niti tri ili četiri psa ili mačke, ili barem ljubavnicu, a kamo li da o tome snimaš selfije i stavljaš ih na fejs. Totalni si luzer, vele današnji totalitaristi; a u pustoši njihovih srdaca vidiš totalno odbacivanje. Pa poželiš otići u šumu, i nikada se više ne vratiti u ovu džunglu, totalno.

I baš zato je u današnjem svijetu svaka ideologija zločin (a poticanje na to da se troši i kupuje i ima nije ništa drugo nego ideologija – ideje naše, benzin vaš), i najučinkovitiji lijek protiv nje nije više nekakav pravednički poziv na borbu /u kojoj će se prije ili kasnije zastraniti, mi nemamo kamione, topove ni avione, aj Carmela/, već švejkovski: ignorancija, podsmijeh i spačka!

Boljeg spasa od učenja i znanja ja tu ne vidim; osobno sam pred užasnutim očima svoga šovinistički raspoloženog narednika u "našem" ratu (stavljam ga pod navodnike, jer se protivi tome da ijedan rat smatram svojim) nosio na smjenu straže pod miškom - Pekićevu "Odbranu i poslednje dane" na ćirilici (vjerojatno sam je u knjižnici uspio ugrabiti pred škartiranjem): jer pucalo se na jedne Srbe; druge se čitalo. Svi Srbi nisu bili protivnici, pa i pod cijenu toga da ti mnogima od njih – barem si tako mislio – ničim izazvan - jesi. Svijet u kojemu su mi svi Srbi protivnici nije svijet za kojeg bih prihvatio pušku u ruku, premda metak ili geler za tu finu razliku ne znaju, i ne haju. Ali, iza cijevi uvijek stoji neka duša, i dobro je rekao još stari Heraklit - džabe nam oči i uši, ako su nam duše barbarske.

Učenje, velite? Evo, i ja sam duboko zašao u šesto desetljeće, i još uvijek učim – i te kako. Danas ne možeš doći do majstora, ili možeš, ali teže nego do kardiokirurga (a o tome totalitarizmu profita malo se ili ništa priča), pa kada u kuhinji procuri niskotlačni bojler i treba iz njega izvaditi tri kile kamenca i zakrpati natrag što se dade, i još montirati shodnu mu slavinu – izučavaš YouTube, fotografiraš, sklapaš i rasklapaš u glavi kao Tesla; konzultiraš se u obližnjem dućanu vodoopreme kod prodavačice (jer sada tamo radi kratkoošišana tetovirana prodavačica koja o pipama zna više od Bandića i Boba Graditelja zajedno i nosi u rukama rebra Lipovice i kutne ventile lako i jednostavno, baš kao ti vrećice s placa), i u sve te ta mala uputi svojim sigurnim snažnim rukama i iskrenim osmijehom (nikako podsmijehom), pokazujući na novom modelu u prodavaonici, za kojeg nemaš baš para, ako nije nužno– i sve točno; toliko si onda učevan i pametan da uspiješ sve to sam kod kuće obaviti, bez majstora.

Dobro, nisam ja to sve zašarafio baš sam – nego uz pomoć još jednog para ruku – onog najljepšeg, koji istodobno kuha kavu (s vodom natočenom u kupaoni) i pušta vodu na pipi, smiješeći se najljepšim osmijehom na svijetu; šapćući ti u uho negdje iz polučučnja, dok pridržava okastu dvanaesticu – da ustaneš dok te ne zabole leđa – stigneš sve to poslije. Onda topla voda konačno poteče iz toga što si sklopio i zašarafio (gore, na cijevi, a ne dolje, ispod bojlera) i triput se prije toga Bogu pomolio za to.

I tako si nekako mislim – kakvim su nas sve glupostima učili kroz protekle godine po vojskama, školama, crkvama, a bome i medijima - podjednako: o oružju, o političkim sistemima, o domoljubnim pjesmama, i o socijalno osjetljivim isto tako, a nitko nas ništa nije učinio o bojlerima i pipama, da postanemo ono što nikada više nećemo stići postati - neki baš pravi muškarci; jedino što pravih muškaraca – nekako mi se čini – nema bez pravih žena, ili – ups - da bude rodno jednakopravno – istih takvih, pravih muškaraca (sve na izbor), a svi skupa - nećemo zagledati nekud u stranu, u stražnjice, nego ravno u lica – ona će nam biti važna, pa ćemo na njima otkrivati sjene, ili svjetla.

Tako je i moja, prava žena, konačno prihvatila stari prijedlog što sam ga kao prava muška vještica predviđajući ovo zlo, isticao već godinama: hajde da kupimo malu, usku peć na drva, montirat ćemo je kad vrag dođe po svoje, i zavući ćemo se pod dekice na kauču dok će nam vatrica pucketati u gluhoj večeri – fućkat će nam se za plinove i nafte i sjeverne i južne tokove, a još možda ispečemo i kakve police sa špekom?

- - Koji sam ja idiot, da sam svaki puta kada sam išao u šumu donio jednu cjepanicu, sada bismo imali drva za dvije zime!
- - Ovaj puta ću ja na ulici zaustaviti dimnjačara, i primit ću se za gumb – veli Ona mazno se smiješeći – pa ću ga pitati čime se pričvršćuje cijev u zid, nekim ljepilom, trakom, kitom, silikonom, tko zna – reći će nam čovjek, da nas ne poguši, može?
- - Ma doći će on i sam na vrata – velim ja znalački, srčući onu mlaku kavicu, kao – razumijem se sad nakon ovog zakrpanog bojlera u sve. - Znaš da dođe svake jeseni pokupiti neke pristojbe radi plinskog bojlera, a taj je i tako spojen na rupu u zidu a ne na dimnjak; bojler ima veze sa dimnjakom kao i vrapci što se po njemu, je li, hm… - pogledam je, a fokus mi se suzuje, dramatično.
- - Ma daj, baš si prost, pa nisu vrapci kao ti da ih zanima samo jedna stvar – gleda me s prijekorom, točeći mi ostatak kave jednom - dok mi drugu ruku drži u krilu.
- - Nisu, nisu, evo i tebi su u dvorištu pojeli svo sjeme za travu, sjećaš se? – ne dam se ja.

Hoću reći svime ovime, ovakav kompliciran i nečitak kakav jesam - čemu bi čovjek uopće želio biti pravi – ako nema kome biti pravi, ili sam u krivu?

Dođe mi da onoj maloj prodavačici zahvalim, sa gospođom Najdražom pod rukom, i umjesto buketa cvijeća – donesem joj neke bitove, gedore, ili bar paketić Heinekena – a možda sam sasvim u krivu, i možda bi joj se baš cvijeće svidjelo? - pa da joj onako sasvim nevino, očinski, udjelim jedan cjelov u čelo: spasila si nas, bar na sljedećih pet godina!

Pravi muškarci? Odakle mi taj termin? Ma, sav protrnem kada čujem starce kako svakih otprilike pola stoljeća proklinju navodno nezainteresirane i obijesne klince time da su oni pravi u njihovo doba – umjesto nekakvog posla, popravka, koristi – ratovali. Evo primjerice gospođa Hrga veli da su posljednji pravi muškarci bili oni iz devedesetiprve (pa bih onda i ja upadao među takve, možeš misliti). Kao da je ratovanje nekakva vrlina – na vlas isto se spočitavalo i negdje osamdesetih, kada su se dugokosoj mlađariji spominjali nekakvi kuriri, bombaši, mitraljesci i to kako će svijet propasti jer mladi više nemaju nečega za što bi ginuli.

Kao da je nešto za što bi ginuo mjera života: to može biti jedino nešto za što bi živio, a ne umirao.

Mislim o svemu tome dok voda šumi iz bojlera i para kipti nad u sudoperom; pa znadem da je svijet zasvagda siguran na svome putu propasti, kao u sefu švicarske banke; nju nam više nikada neće donijeti nitko drugi, nikakvi komunisti i fašisti - već mi sami. Posmrzavat ćemo se, prljavi i gladni, sa daljincima u rukama i starterima za bjuti luk u džepovima, a sjekire, pile, lukovi i strijele, kako veli Rundek, ostat će po vrtovima, kao da ih nikada nije niti bilo.

To s nevoljama i propašću - mi to sami sebi umijemo najbolje.

07.04.2022. u 08:28 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 02.04.2022.

Sezonska odjeća

Besposlen dan u travnju s pahuljama snijega.
Zima nas napušta hropćući hladne dodire u izgubljeno jutro
dok smišljaš čime bi ispunio tiho prijepodne što te grli ledenom nježnošću.

Odlučuješ poštovati kalendar prognoze i navike
pa unatoč onome što vidiš kroz prozor kroz krošnju kroz prve pupove trešnje
kroz prozirno nebo stavljaš u garderobu podstavljene jakne hlače i zimsku odjeću.

Opraštaš se s njima do kasne jeseni kada ćeš istog ovakvog jutra
pospan i pomalo tužan opet buditi sjećanja prebacujući meku šuštavu tkaninu
preko lakata vadeći iz kutija majice veste košulje hlače unoseći u njih nadu spokoja i radosti.

U ovoj sam je poljubio one noći kada mi je rekla da me voli
u ovima sam ispenjao ono brdo i pao na ledu dočekavši se na dlanove sačuvavši leđa
u ovoj sam upoznao najteže poraze i boli prelazeći plašljivo preko njih kao preko natrulih mostova.

Smjenjuju se travanjska i listopadska kasna prijepodneva pod oblacima nebesima suncima krošnjama
izgubljena u tihim snježnim mećavama ili zaboravljenim danima nezvane vrućine
zatvarajući krugove našeg vremena do njegova svršetka.

Kada nas više ne bude odjeću će odnijeti netko užurban zamišljen zaposlen predan nad svojim brigama
ili zaokupljen nad svojim radostima sjetama sastancima rastancima da šušti u spremnicima prošlosti
kao vjetar u izgubljenim popodnevima nad krošnjama nad snijegom nad tihim nebom.

02.04.2022. u 19:57 • 8 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.