Što bi moglo promijeniti naše pune trpeze i izbe a poluprazne duše -
to može biti samo toliko ozbiljna stvar kakva je smrt, ništa drugoga,
jer sve ostalo biva zasjenjeno u nekoliko časaka trajanja
prolaznošću, običnošću, bezvrijednošću i kolopletima buke nad ništavilom:
mora se raditi tek o smrti nekoga do koga nam je stalo ili bi nam moglo biti stalo -
a ne nekoga koga bismo s lakoćom izvrgli poruzi i omalovažavanju.
Tuđa smrt boli malo ili nimalo sve dok je ne doživimo kao svoju:
smrt od koje u našim nutrinama ostaje gorka, nezaboravna praznina,
smrt nakon koje nismo više ono što smo nekoć bili - već netko sasvim drugi –
netko tko ovdje vidi manje razloga za trajanje a više za radost,
manje za vlastitost, a više za drugost; manje za sebe - a više za njih.
I onda se još netko takvu smrt usuđuje ne nazvati rođenjem!
Učeći kroz tuđe smrti o vlastitim životima – o njihovoj možebitnoj uključivosti, a ne isključivosti;
zaboravljajući tako na sebe, potrošene, oslabljene i bespomoćne,
dolazimo sa iskrenom zahvalnošću do trenutaka u kojima osjećamo snažan nagovještaj
kako nema mjesta očaju, pustoši i panici, u časovima tihih proljetnih poslijepodneva
kada prve kapi kiše miluju bogate cvjetove trešnji pod uskovitlanim nebom
na sigurnim putevima u ispunjenost, pomirenje i blagost Jednoga.
Post je objavljen 16.04.2022. u 10:21 sati.