Besposlen dan u travnju s pahuljama snijega.
Zima nas napušta hropćući hladne dodire u izgubljeno jutro
dok smišljaš čime bi ispunio tiho prijepodne što te grli ledenom nježnošću.
Odlučuješ poštovati kalendar prognoze i navike
pa unatoč onome što vidiš kroz prozor kroz krošnju kroz prve pupove trešnje
kroz prozirno nebo stavljaš u garderobu podstavljene jakne hlače i zimsku odjeću.
Opraštaš se s njima do kasne jeseni kada ćeš istog ovakvog jutra
pospan i pomalo tužan opet buditi sjećanja prebacujući meku šuštavu tkaninu
preko lakata vadeći iz kutija majice veste košulje hlače unoseći u njih nadu spokoja i radosti.
U ovoj sam je poljubio one noći kada mi je rekla da me voli
u ovima sam ispenjao ono brdo i pao na ledu dočekavši se na dlanove sačuvavši leđa
u ovoj sam upoznao najteže poraze i boli prelazeći plašljivo preko njih kao preko natrulih mostova.
Smjenjuju se travanjska i listopadska kasna prijepodneva pod oblacima nebesima suncima krošnjama
izgubljena u tihim snježnim mećavama ili zaboravljenim danima nezvane vrućine
zatvarajući krugove našeg vremena do njegova svršetka.
Kada nas više ne bude odjeću će odnijeti netko užurban zamišljen zaposlen predan nad svojim brigama
ili zaokupljen nad svojim radostima sjetama sastancima rastancima da šušti u spremnicima prošlosti
kao vjetar u izgubljenim popodnevima nad krošnjama nad snijegom nad tihim nebom.
Post je objavljen 02.04.2022. u 19:57 sati.