vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite
srijeda, 13.04.2022.
Znaš ti mene?
Znaš ti mene, Dušo, neću Te ja iznevjeriti;
mislim – sve Tvoje želje ispunit ću do slova, tako da ih nikada više ne poželiš,
nego da pitaš nakon svega – obzirno i oprezno - imam li ja možda kakvih želja, za promjenu;
dok se opet planiram potruditi oko Tebe, onako pravo muški, stilom slona u staklani – da poželiš dosadu kao davno zaboravljenu prijateljicu.
Ma, nije to sada važno – važno je da si spokojna i ispunjena; zato pruži svoje nožice večeras u moja njedra, pomirljivo, neodlučno i slatko, kako samo Ti umiješ, gledajući me dugo u oči kroz sumrak i toplinu proljetne večeri i cvrkut posljednjih kosova u vrtu
da ih – umorne i natekle od godina i trombova i jeftinih i loših đonova na cipelama tvojih puteva – masiram i mazim i ljubim kao ponajveće osvojeno blago, dok ti uzdišeš i toneš u polusan govoreći kako bi još morala ispeći barem mramorni kolač da djeca imaju štogod jesti za doručak kada polaze u pet ujutro u grad pa da se vrate do kasno u noć,
jer za nas su i za mene ove Tvoje noge hodale strpljivo desetljećima prva ispred druge, druga ispred prve, osvajajući ovaj naš mali i slatki svemir kao vojska ljubavi i sloge pustinju i prašumu,
ne kao teritorij, nego kao kartu – ne da bi vladale, nego da bi služile;
ne da bi gazile, nego da bi podupirale i nosile;
da bi me uopće bilo.
