penetenziagite

subota, 16.04.2022.

Stvar je toliko ozbiljna da je netko morao umrijeti da bismo se prenuli

Što bi moglo promijeniti naše pune trpeze i izbe a poluprazne duše -

to može biti samo toliko ozbiljna stvar kakva je smrt, ništa drugoga,

jer sve ostalo biva zasjenjeno u nekoliko časaka trajanja

prolaznošću, običnošću, bezvrijednošću i kolopletima buke nad ništavilom:

mora se raditi tek o smrti nekoga do koga nam je stalo ili bi nam moglo biti stalo -

a ne nekoga koga bismo s lakoćom izvrgli poruzi i omalovažavanju.

Tuđa smrt boli malo ili nimalo sve dok je ne doživimo kao svoju:

smrt od koje u našim nutrinama ostaje gorka, nezaboravna praznina,

smrt nakon koje nismo više ono što smo nekoć bili - već netko sasvim drugi –

netko tko ovdje vidi manje razloga za trajanje a više za radost,

manje za vlastitost, a više za drugost; manje za sebe - a više za njih.

I onda se još netko takvu smrt usuđuje ne nazvati rođenjem!

Učeći kroz tuđe smrti o vlastitim životima – o njihovoj možebitnoj uključivosti, a ne isključivosti;

zaboravljajući tako na sebe, potrošene, oslabljene i bespomoćne,

dolazimo sa iskrenom zahvalnošću do trenutaka u kojima osjećamo snažan nagovještaj

kako nema mjesta očaju, pustoši i panici, u časovima tihih proljetnih poslijepodneva

kada prve kapi kiše miluju bogate cvjetove trešnji pod uskovitlanim nebom

na sigurnim putevima u ispunjenost, pomirenje i blagost Jednoga.

16.04.2022. u 10:21 • 16 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 13.04.2022.

Znaš ti mene?

Znaš ti mene, Dušo, neću Te ja iznevjeriti;
mislim – sve Tvoje želje ispunit ću do slova, tako da ih nikada više ne poželiš,
nego da pitaš nakon svega – obzirno i oprezno - imam li ja možda kakvih želja, za promjenu;
dok se opet planiram potruditi oko Tebe, onako pravo muški, stilom slona u staklani – da poželiš dosadu kao davno zaboravljenu prijateljicu.
Ma, nije to sada važno – važno je da si spokojna i ispunjena; zato pruži svoje nožice večeras u moja njedra, pomirljivo, neodlučno i slatko, kako samo Ti umiješ, gledajući me dugo u oči kroz sumrak i toplinu proljetne večeri i cvrkut posljednjih kosova u vrtu
da ih – umorne i natekle od godina i trombova i jeftinih i loših đonova na cipelama tvojih puteva – masiram i mazim i ljubim kao ponajveće osvojeno blago, dok ti uzdišeš i toneš u polusan govoreći kako bi još morala ispeći barem mramorni kolač da djeca imaju štogod jesti za doručak kada polaze u pet ujutro u grad pa da se vrate do kasno u noć,
jer za nas su i za mene ove Tvoje noge hodale strpljivo desetljećima prva ispred druge, druga ispred prve, osvajajući ovaj naš mali i slatki svemir kao vojska ljubavi i sloge pustinju i prašumu,
ne kao teritorij, nego kao kartu – ne da bi vladale, nego da bi služile;
ne da bi gazile, nego da bi podupirale i nosile;
da bi me uopće bilo.

13.04.2022. u 09:00 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.04.2022.

Prolazak

Nisam ovo sam smislio – vidio sam jučer kod jednog poznanika, pa sam i sam isprobao na netu, i – vidi stvarno. Gotovo da sam se u početku nasmijao.
Bio bih to vjerojatno i zaboravio, da nisam danas na putu kući prolazio pored spomenika palima u ratu za domovinu, pa pomislio – što bi oni, da to mogu, sada o toj riječi mislili.
Onda mi je prestalo biti smiješno.
Ne znam što bih rekao na ovo, je li pogreška mašine ili nešto drugo, možda se nađe neki jezični stručnjak pa razjasni?
A zapravo, što ima razjasniti?

11.04.2022. u 16:18 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 07.04.2022.

Totalitarizam i pravi muškarci

„U vrtu je sjekira,
na krovovima dimnjaci,
zima zaobilazi
moj dio grada.“
Haustor

Kada imaš dva silnika u ulici, ne pitaš tko je gori; spašavaš glavu od jednog ili drugoga, kako ti grah padne. Eh, tako bi to trebalo ići – i tako je mislio da to ide – recimo Vladko Maček. Osobno mi stoga nije problem (o ovim se silnicima u posljednje vrijeme često govori) u tome je li komunizam gori od fašizma, jer su mi oba jednako odbojni - zbog metode eliminacije onih koji nisu na istoj strani.

Stoga, to - tko je više glava skinuo – crveni ili crni - nije baš neki argument, jer je isto - pitanje boljeg prolaznog vremena u toj stravičnoj utrci, a ne kvalitete: u komunizmu su strepili baš svi od Ježova i Jagode do Kamila Horvatina i Ilije Jakovljevića (koji je u njemu i skončao), a u fašizmu samo oni koji nisu odabrani – pa i isti taj Ilija Jakovljević, ali očito – o apsurda - samo zato da bi se izvukao i mogao strepiti i u komunizmu (i tamo konačno izgubiti glavu). Nacisti, ustaše ili slični - pobili su manje ljudi jer, jadni, nisu stigli više – nisu dulje bili u sedlu; njihova je kratko gorjela budući da su ljudi na drugoj strani brže shvaćali o čemu se kod njih radi.

Radi toga što je u onome ratu komunizam pobijedio fašizam - meni je problem u ljudima koji misle da je samo zato od njega bolji, miješajući ideju sa ostvarenjem. Ili, onako kako to nitko nije stigao odgovoriti pokojnom Igoru Mandiću na njegovu tvrdnju o propasti projekta hrvatske države: znamo li uopće za neki projekt koji nije propao?

Kod fašizma i fašizama svih vrsta i nacija je svakome dobronamjernom čovjeku otpočetka /ili, primjerice - ako ne od 10.4.1941, onda bar od 1.7.1941. - Gline, Jadovnog i Danice/ bilo jasno kako je riječ o zločinu.

Komunizam je, s druge strane, bez sumnje bio zasnovan na plemenitijoj ideji /jednakost svih - nasuprot preferiranja jedne nad drugom nacijom/ ali je upravo u duljini te amplitude /a ne broju skinutih glava/ njegova propast u zločinu - dublja i strašnija nego kod fašizma: tragedija je u tome da upravo nakon te, komunističke propasti - dobri ljudi više nemaju pokrića vjerovati kako će ikakvo političko djelovanje čovjeku donijeti sreću; barem ne - odjednom i zauvijek. Danas više nitko (ili nerazmjerno malo njih) ne bi išao u Španjolski građanski rat o svome trošku; zato se svako malo na netu i pojavljuju priče o ugovorima stranih državljana koji su otišli ratovati u Ukrajinu.

Zato svakog uvjerenog titoistu iznova upitam: bi li osobno, čista srca, u nekoj arkadijskoj kočevskoj šumi, uz ptice i sunce, tog raspjevanog proljeća četrdesetipete – pa čak i da baš nitko nikada ne sazna za to - mogao sprašiti jedan jedini metak u potiljak neke domobranske dječačke glave; pa to je samo jedan trzaj prstom - i sve je brzo gotovo, apotekarski čisto i riješeno u dubini neke jame - ali to treba uraditi baš on - a ne nikako - da to za njega obavi netko drugi, neki Simo, ili Mile, dok on nadahnuto pjeva o ljubičici plavoj?

Totalitarizam; kako to gordo zvuči. Propala su dva totalitarizma, a na njihovo mjesto stigao onaj treći – konzumeristički; sada te nitko ne tjera u logore i na stratišta ako si neobičan; samo te svi smatraju ludim ako nemaš doma nikakav tv paket, niti novi model vozila, niti tri ili četiri psa ili mačke, ili barem ljubavnicu, a kamo li da o tome snimaš selfije i stavljaš ih na fejs. Totalni si luzer, vele današnji totalitaristi; a u pustoši njihovih srdaca vidiš totalno odbacivanje. Pa poželiš otići u šumu, i nikada se više ne vratiti u ovu džunglu, totalno.

I baš zato je u današnjem svijetu svaka ideologija zločin (a poticanje na to da se troši i kupuje i ima nije ništa drugo nego ideologija – ideje naše, benzin vaš), i najučinkovitiji lijek protiv nje nije više nekakav pravednički poziv na borbu /u kojoj će se prije ili kasnije zastraniti, mi nemamo kamione, topove ni avione, aj Carmela/, već švejkovski: ignorancija, podsmijeh i spačka!

Boljeg spasa od učenja i znanja ja tu ne vidim; osobno sam pred užasnutim očima svoga šovinistički raspoloženog narednika u "našem" ratu (stavljam ga pod navodnike, jer se protivi tome da ijedan rat smatram svojim) nosio na smjenu straže pod miškom - Pekićevu "Odbranu i poslednje dane" na ćirilici (vjerojatno sam je u knjižnici uspio ugrabiti pred škartiranjem): jer pucalo se na jedne Srbe; druge se čitalo. Svi Srbi nisu bili protivnici, pa i pod cijenu toga da ti mnogima od njih – barem si tako mislio – ničim izazvan - jesi. Svijet u kojemu su mi svi Srbi protivnici nije svijet za kojeg bih prihvatio pušku u ruku, premda metak ili geler za tu finu razliku ne znaju, i ne haju. Ali, iza cijevi uvijek stoji neka duša, i dobro je rekao još stari Heraklit - džabe nam oči i uši, ako su nam duše barbarske.

Učenje, velite? Evo, i ja sam duboko zašao u šesto desetljeće, i još uvijek učim – i te kako. Danas ne možeš doći do majstora, ili možeš, ali teže nego do kardiokirurga (a o tome totalitarizmu profita malo se ili ništa priča), pa kada u kuhinji procuri niskotlačni bojler i treba iz njega izvaditi tri kile kamenca i zakrpati natrag što se dade, i još montirati shodnu mu slavinu – izučavaš YouTube, fotografiraš, sklapaš i rasklapaš u glavi kao Tesla; konzultiraš se u obližnjem dućanu vodoopreme kod prodavačice (jer sada tamo radi kratkoošišana tetovirana prodavačica koja o pipama zna više od Bandića i Boba Graditelja zajedno i nosi u rukama rebra Lipovice i kutne ventile lako i jednostavno, baš kao ti vrećice s placa), i u sve te ta mala uputi svojim sigurnim snažnim rukama i iskrenim osmijehom (nikako podsmijehom), pokazujući na novom modelu u prodavaonici, za kojeg nemaš baš para, ako nije nužno– i sve točno; toliko si onda učevan i pametan da uspiješ sve to sam kod kuće obaviti, bez majstora.

Dobro, nisam ja to sve zašarafio baš sam – nego uz pomoć još jednog para ruku – onog najljepšeg, koji istodobno kuha kavu (s vodom natočenom u kupaoni) i pušta vodu na pipi, smiješeći se najljepšim osmijehom na svijetu; šapćući ti u uho negdje iz polučučnja, dok pridržava okastu dvanaesticu – da ustaneš dok te ne zabole leđa – stigneš sve to poslije. Onda topla voda konačno poteče iz toga što si sklopio i zašarafio (gore, na cijevi, a ne dolje, ispod bojlera) i triput se prije toga Bogu pomolio za to.

I tako si nekako mislim – kakvim su nas sve glupostima učili kroz protekle godine po vojskama, školama, crkvama, a bome i medijima - podjednako: o oružju, o političkim sistemima, o domoljubnim pjesmama, i o socijalno osjetljivim isto tako, a nitko nas ništa nije učinio o bojlerima i pipama, da postanemo ono što nikada više nećemo stići postati - neki baš pravi muškarci; jedino što pravih muškaraca – nekako mi se čini – nema bez pravih žena, ili – ups - da bude rodno jednakopravno – istih takvih, pravih muškaraca (sve na izbor), a svi skupa - nećemo zagledati nekud u stranu, u stražnjice, nego ravno u lica – ona će nam biti važna, pa ćemo na njima otkrivati sjene, ili svjetla.

Tako je i moja, prava žena, konačno prihvatila stari prijedlog što sam ga kao prava muška vještica predviđajući ovo zlo, isticao već godinama: hajde da kupimo malu, usku peć na drva, montirat ćemo je kad vrag dođe po svoje, i zavući ćemo se pod dekice na kauču dok će nam vatrica pucketati u gluhoj večeri – fućkat će nam se za plinove i nafte i sjeverne i južne tokove, a još možda ispečemo i kakve police sa špekom?

- - Koji sam ja idiot, da sam svaki puta kada sam išao u šumu donio jednu cjepanicu, sada bismo imali drva za dvije zime!
- - Ovaj puta ću ja na ulici zaustaviti dimnjačara, i primit ću se za gumb – veli Ona mazno se smiješeći – pa ću ga pitati čime se pričvršćuje cijev u zid, nekim ljepilom, trakom, kitom, silikonom, tko zna – reći će nam čovjek, da nas ne poguši, može?
- - Ma doći će on i sam na vrata – velim ja znalački, srčući onu mlaku kavicu, kao – razumijem se sad nakon ovog zakrpanog bojlera u sve. - Znaš da dođe svake jeseni pokupiti neke pristojbe radi plinskog bojlera, a taj je i tako spojen na rupu u zidu a ne na dimnjak; bojler ima veze sa dimnjakom kao i vrapci što se po njemu, je li, hm… - pogledam je, a fokus mi se suzuje, dramatično.
- - Ma daj, baš si prost, pa nisu vrapci kao ti da ih zanima samo jedna stvar – gleda me s prijekorom, točeći mi ostatak kave jednom - dok mi drugu ruku drži u krilu.
- - Nisu, nisu, evo i tebi su u dvorištu pojeli svo sjeme za travu, sjećaš se? – ne dam se ja.

Hoću reći svime ovime, ovakav kompliciran i nečitak kakav jesam - čemu bi čovjek uopće želio biti pravi – ako nema kome biti pravi, ili sam u krivu?

Dođe mi da onoj maloj prodavačici zahvalim, sa gospođom Najdražom pod rukom, i umjesto buketa cvijeća – donesem joj neke bitove, gedore, ili bar paketić Heinekena – a možda sam sasvim u krivu, i možda bi joj se baš cvijeće svidjelo? - pa da joj onako sasvim nevino, očinski, udjelim jedan cjelov u čelo: spasila si nas, bar na sljedećih pet godina!

Pravi muškarci? Odakle mi taj termin? Ma, sav protrnem kada čujem starce kako svakih otprilike pola stoljeća proklinju navodno nezainteresirane i obijesne klince time da su oni pravi u njihovo doba – umjesto nekakvog posla, popravka, koristi – ratovali. Evo primjerice gospođa Hrga veli da su posljednji pravi muškarci bili oni iz devedesetiprve (pa bih onda i ja upadao među takve, možeš misliti). Kao da je ratovanje nekakva vrlina – na vlas isto se spočitavalo i negdje osamdesetih, kada su se dugokosoj mlađariji spominjali nekakvi kuriri, bombaši, mitraljesci i to kako će svijet propasti jer mladi više nemaju nečega za što bi ginuli.

Kao da je nešto za što bi ginuo mjera života: to može biti jedino nešto za što bi živio, a ne umirao.

Mislim o svemu tome dok voda šumi iz bojlera i para kipti nad u sudoperom; pa znadem da je svijet zasvagda siguran na svome putu propasti, kao u sefu švicarske banke; nju nam više nikada neće donijeti nitko drugi, nikakvi komunisti i fašisti - već mi sami. Posmrzavat ćemo se, prljavi i gladni, sa daljincima u rukama i starterima za bjuti luk u džepovima, a sjekire, pile, lukovi i strijele, kako veli Rundek, ostat će po vrtovima, kao da ih nikada nije niti bilo.

To s nevoljama i propašću - mi to sami sebi umijemo najbolje.

07.04.2022. u 08:28 • 12 Komentara • Print • # • ^

subota, 02.04.2022.

Sezonska odjeća

Besposlen dan u travnju s pahuljama snijega.
Zima nas napušta hropćući hladne dodire u izgubljeno jutro
dok smišljaš čime bi ispunio tiho prijepodne što te grli ledenom nježnošću.

Odlučuješ poštovati kalendar prognoze i navike
pa unatoč onome što vidiš kroz prozor kroz krošnju kroz prve pupove trešnje
kroz prozirno nebo stavljaš u garderobu podstavljene jakne hlače i zimsku odjeću.

Opraštaš se s njima do kasne jeseni kada ćeš istog ovakvog jutra
pospan i pomalo tužan opet buditi sjećanja prebacujući meku šuštavu tkaninu
preko lakata vadeći iz kutija majice veste košulje hlače unoseći u njih nadu spokoja i radosti.

U ovoj sam je poljubio one noći kada mi je rekla da me voli
u ovima sam ispenjao ono brdo i pao na ledu dočekavši se na dlanove sačuvavši leđa
u ovoj sam upoznao najteže poraze i boli prelazeći plašljivo preko njih kao preko natrulih mostova.

Smjenjuju se travanjska i listopadska kasna prijepodneva pod oblacima nebesima suncima krošnjama
izgubljena u tihim snježnim mećavama ili zaboravljenim danima nezvane vrućine
zatvarajući krugove našeg vremena do njegova svršetka.

Kada nas više ne bude odjeću će odnijeti netko užurban zamišljen zaposlen predan nad svojim brigama
ili zaokupljen nad svojim radostima sjetama sastancima rastancima da šušti u spremnicima prošlosti
kao vjetar u izgubljenim popodnevima nad krošnjama nad snijegom nad tihim nebom.