"... Za mene je primjer upravo M. Z. Prije deset godina njezin je suprug emigrirao u New York. Isprva je živio u krajnjoj bijedi, ali potom mu je pomogla židovska općina i suprug M. Z., za kojega ona sada može reći - bivši suprug, stao je na vlastite noge.
Jedina bliska osoba koja joj je preostala bila je njezina unuka koja sada ima petnaest godina. M. Z. je već jako bolesna, pretila je i teško hoda. Jednog sam se dana vratio, a M. Z. je u ruci držala pismo i bilo je očigledno da je uzrujana. Bilo je to pismo njezina supruga, koji joj je pisao: „Pošalji ovamo našu unuku, ja ću je školovati, ja ću je uzdržavati, dat ću joj sve."
M. Z. shvaća da je njezin suprug, njezin bivši suprug, u pravu: kakvu budućnost može imati njezina unuka u Kijevu? A to je dijete toliko sposobno! Ali ako unuka ode, M. Z. će ostati sama, posve sama, a ne treba ni reći da su je godine sustigle, da se treba pomiriti sa sudbinom. S druge pak strane, može li lišiti unuku takve zlatne prigode? Ta mogla bi ondje postati liječnica, violinistica, upoznati kakvog bogataša.
,,Što vi o tome mislite?" pita me zdvojna M. Z. Gledam kako čita rečenicu po rečenicu tog radosno-zlogukog pisma (čiji sadržaj cijeli dan skriva od unuke); opetovano joj drhti cijelo tijelo; osjećam da se nalazim u središtu ljudske drame. Šutim, a potom sam zamolio M. Z. za oprost. „Oprostite mi,” kažem, ,,ne ljutite se, ali ja stvarno ne znam što bih vam na to odgovorio."
Politika toliko ovdje vlada svime da sam nehotice želio započeti ovo izvješće sažimanjem nove odluke koju je upravo izglasao parlament Ukrajine ili razgovorom s jednim od mjesnih aktivista, ali odmah sam pomislio da bih za početak trebao reći nešto drugo, naime pohvaliti Kijev kao grad. To je jedini od velikih gradova bivšeg SSSR-a u kojem ulice ne služe tome da se brzo šmugne kući, nego za hodanje, za šetnje. Slično je možda još samo u Petrogradu..."
Naklada Ljevak, 2021.
Žalim što nisam imala priliku šetati ni Kijevom ni Petrogradom
-- Lastavica -- 30.10.2024. u 08:21
Nadam se da cu, nakon glupog rata - jer ratovi su uvijek glupi - moci bar jednom prošetati - Petrogradom, recimo....
-- luki2 -- 30.10.2024. u 09:04
Prva asocija mi je bila knjiga nekad bliskog profesora Negrija i još nekog, koga zanima , a ne zna, neka googla, istog imena, iz vremena kad smo jasno dijelili dobro od zla, prave od lažnih autoriteta. Danas je to mnogo teže, pogotovo kad je Ukrajina u pitanju, čiju sam cijelu žensku šahovsku reprezentaciju imao pojedinačno kao prijateljice na sad hakiranom FB profilu. Ovaj Imperij nisam čitao, kao što znaš sad ne čitam više ništa tiskanog...
-- NF -- 30.10.2024. u 10:55
Upravo sam dan prije pročitala odličan osvrt pa evo i tebe danas.
Zanimljivo : u tekst pretila i stara u mislima savršena svježina
Di si VJETRE????
-- Donabellina -- 30.10.2024. u 18:23
Treba razgovarati s unukom, iznijeti joj sve za i protiv koliko je god moguće objektivno i zatim prepustiti unuci odluku. To je velik ispit za nju. Ispit o tome što je zaista ljubav. Je li ljubav ono kad nečije najviše dobro mjerimo svojim željama i potrebama? I što je uopće najviše dobro za nekoga?
-- Mariano Aureliano -- 01.11.2024. u 03:55
Meni je fascinantno, znate ljudi, to je tekst pisan 1991., nakon raspada SSSR. U njih nije dakle kao u nas bilo sanjarenja o budućnosti, oni su znali da ih čeka loše. Iz te perspektive mnoge su stvari jasnije.
-- j. -- 01.11.2024. u 09:20
Život je zapravo i previše kompliciran kada ga se promišlja, vjerujem da je jednostavnije živjeti "nepromišljeno", samo živjeti i prihvadmćati događaje kako se nižu...
Barem nema dvojbi, trojbi. ;)
-- Dvi, tri riči... -- 01.11.2024. u 09:37
Mnogo je stvari koje čovjeka natjeraju poći na put, a malo je puteva na kojima ne treba uložiti baš nikakav napor ili na kojima nećemo osjetiti kakvu opasnost. Putovanja često i jesu izazovna baš zbog toga što podrazumijevaju užitak nakon brođenja preko ili mimo nelagode i stvari na koje ne možemo utjecati.
Nekada je sama ideja putovanja zanosna: ne ostati, nego ići; nije li takvo što iz tko zna kojeg razloga neskromno, loše, obijesno - pa da smo ostali u svome gnijezdu niti bismo što stavili na kocku, niti bismo ijednu vodu uzbibali. S druge strane, stići u Grad pred svitanje nakon čitave noći u autobusu; prohodati kilometre sa suncem u očima pa krenuti uz mostove, obale i ušća prema prastarim tvrđavama na hridima civilizacija i vremena; hodati u susret vjetru, suncu i umoru - tko bi tome odolio. Držati se za ruke u polusnu hladnog jutra; ispijati prve snažne kave; napuniti ruksake knjigama za koje nikada nismo niti sanjali da bismo ih mogli držati u rukama; polaziti na put radi događaja koji nas čekaju da im na koncu ne bismo niti prisustvovali - jer gdje bi sve to stalo uz ovo što smo na leđa već uprtili; blagovati jela za koja smo već zaboravili da postoje ili da ih netko negdje sprema da bi se u njima uživalo... Ne ispuniti planirano, kako bi se sutra moglo reći; pa još uvije ondje nismo bili... a ne propustiti najvažnije: upoznavati ljude koji su nam promijenili život i radi kojih smo ovo što jesmo, a ne netko drugi, ili nitko.
Sve je to važno i nenadomjestivo na našim putevima, ali tek kada u tri ujutro, prelazeći granice i u daljinama i tminama svjetleće punktove čovjek ne osjeti slabost, samoću i potrebu za smislom, od svega toga bit će malo ili ništa. Čudesna bijela točka u koloni na dalekom noćnom putu, eto to je čovjek; krijesnica na mračnoj pustoši ničega - pa u nekom strašnom scenariju neizvjesnosti i nelagode nedostaje uvijek nekih pola metra ili sekunde da i ovaj put izbjegnemo nevolju ili propast. To čovjek razumije tek kada se usred hladne i vedre noći uputi prema istoku da bi ranije no inače dočekao sunce, pa prolazi pored stotina i tisuća limenih kvadara u kojima isto kao i u njemu sviće nada; tinja ufanje u bolje, snažnije i čvršće; u nešto što ćemo jednoga dana pamtiti kao dobro.
Na koncu, naša Lastavica će vam jednog dana, u to uopće ne sumnjam, ispričati priču o tome zbog čega je dobro uvijek u nekom prtljažniku imati osiguranje i nositi – pored svih sredstava i alata civilizacije, dogovora i pouzdanja – kakav malen ali odlučan znak da još uvijek nismo odustali od vjerovanja u vlastite mogućnosti i u to da sami svoje uzde umijemo uzeti u ruke.
Ja ću ovdje samo zakimati glavom; sjetiti se kako su dobre Tri leće u Gelateriji; zapamtiti za čitav život i u sjećanje utkati stisak ruke, pogled, riječi, slaganja i upoznavanja. Svjedočiti o tome da pisanje možda i nije jedino iznošenje sebe na papir, već i poziv drugome da nas otkrije ako to želi. Slabašan korak u tminu prema radosti nekog nepoznatog početka. Odlazak i povratak zato da bismo se imali kamo vratiti. Jer, odlasci i nisu ništa drugo do li polasci radi povratka; dokazi nekog smisla i važnosti; tihe i blage priče o tome da ovuda nismo samo prolazili bez tragova. Znakova da nismo toliko važni mi sami, nego da bi trebalo ustrajati na tome da lakše i ljepše bude onima koji dolaze poslije nas.
A što dodati kad si sve rekao? Možda samo:
nastavit će se!
-- Lastavica -- 24.10.2024. u 08:30
Pablo Neruda je rekao... Lagano umire onaj koji ne ide za svojim snovima! Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi....
-- Dinaja -- 24.10.2024. u 08:53
Ajme...
:-)
-- Sarah -- 24.10.2024. u 09:09
i ja koliko se sjećam s njom imam dogovoren neki sladoled, jednom u gorskom kotaru smo se mimoišli ;)
-- NF -- 24.10.2024. u 09:52
Izgleda lijepo putovanje i druženje. Vidim bio si i u muzeju i gledao i Van Gogha i Dobrovića, možda i Bukovca.
-- gogoo -- 24.10.2024. u 10:41
I ti i ja smo dosta brzo skliznuli sa liste, dok su na njoj
jučerašnji postovi. No nije važno, tko je htio pročitati,. uradio je to.
-- Lastavica -- 24.10.2024. u 18:39
Putovanje, meni iskreno najdraža riječ. Krenimo.
-- viatrix -- 24.10.2024. u 18:41
Savršeno! Meni nema ljepšeg od putovanja. Životom. Svijetom. Ljub!
-- luki2 -- 25.10.2024. u 00:29
"Kad su europski misionari početkom dvadesetog stoljeća učili aboridžinsku djecu igrati nogomet, mali Aboridžini igrali su sve dok se rezultat ne bi izjednačio - a onda bi u njihovim umovima igra bila gotova, što je strahovito zbunjivalo britanske misionare. Više od godinu dana pokušavali su uvjeriti djecu da igra mora imati pobjednika i gubitnika. Djeca su živjela u matrijarhalnom društvu čija je najveća vrijednost bila suradnja, a Englezi su došli iz patrijarhalnog društva koje vrednuje i cijeni dominaciju.
Irokezi su to shvatili prije više od tisuću godina: samo je ženama u plemenu dopušteno glasovati o većini stvari. Kao rezultat toga, odluke koje se tiču odnosa s drugim plemenima češće su donošene sa stajališta 'što će biti na dobrobit našoj djeci?' nego 'tko će pobijediti?" ili sa stajališta ponosa, moći ili osvajanja.
Slično tomu, na eksplozije populacije nailazimo u gotovo svakoj naciji na svijetu gdje su žene u podređenom položaju, gdje ih se tretira kao stoku ili imovinu, gdje su iskorištavane i pod nadzorom. U takvim zemljama muškarci su ti koji donose odluke, a jedna od najvećih muških vrijednosti jest imati mnogo sinova za vojsku (a još jedna češća je "imati seksualne odnose s kim želiš i kad god želiš").
S druge strane, u zemljama gdje su žene na relativno jednakim položajima i imaju jednaku moć kao muškarci, stopa rađanja često se približava nuli..."
život bez pobjednika : naravno, Englezima neshvatljiv jer svekolika iskustva osvajanja s mora i kopna stvorila su percepciju jačeg i boljeg!
-- Donabellina -- 18.10.2024. u 08:27
"Prorokov put" donosi čitateljima još jedan roman ispunjen duhovnošću i napetošću. Radnja romana smještena je u moderan Manhattan, točnije u tunelima ispod kojeg glavni junak Paul Abler, spašavajući djevojčicu, susreće čovjeka koji mu pruža neočekivane uvide, pa on doživljava mistični trenutak otkrivanja najveće duhovne tajne svih vremena koja mu iz temelja mijenja pogled na život, ljude i svijet općenito.
Romani su pitki, lagano se čitaju... hvala ti na prisjećanju, dano je to bilo, ali ostavilo tragova ue pamćenju...
-- Dinaja -- 18.10.2024. u 08:54
e, da, jedna od onih knjiga koje sam pročitao u dahu i sa žarom, iliti drugačije rečeno pala mi je ko as na cenku :)
-- Blogokviz -- 18.10.2024. u 09:21
Postoje barbari i ljudi koji čitaju i to je jedina podjela jer barbar ne podčinjava ženu nego sve koji su slabiji, smiješno je fokus baciti na ženu kad barbar skida mladiće, ukrajinskog mladića s tramvaja, mobilizira ga i šalje u sigurnu smrt u rusko-ukrajinskom ratu, tako da teror i tlačenje nikad ne završavaju na ženi nego idu dalje preko svih ljudskih glava i roblja do centra moći - psihopatskog i zločinačkog uma na vrhu, žena, žena ima svoje načine, teror uvijek rađa teror, nešto slično je rekla de Beauvoir "“Svako ugnjetavanje stvara ratno stanje." Nemojmo se zavaravati da je to rat ili mir spolova, to je rat parazita i psihopata za pravo terora.
-- starry night -- 18.10.2024. u 10:16
prijatelji iz australije su me na zadnjem druženju ovdje šokirali podatkom da je prosvječni životni vijek toliko niži o prosjeka ostalog stanovništva, dugo sam pamtio točan podatak, sad ne bih želio pogriješiti...a ja stalno naglašavam nepravdu u usporedbi pasa i ljudi ;)
-- NF -- 18.10.2024. u 10:45
znači ako će se kantar primaknuti patrijarhatu neko će stradati a ako krene prema matrijarhatu ćemo izumrijeti
-- Supatnik -- 18.10.2024. u 14:14
Odlična razmišljanja.
A kad bi žene s djecom odlučivale u svijetu, mislim da ratova
ne bi bilo. Majke nikad ne žele loše svojoj ni drugoj djeci.
-- Lastavica -- 18.10.2024. u 15:43
Englezi zato valjda ništa ne mogu osvojiti u nogometu :)
Dinaja, sjajno, hvala na preporuci
Blogokviz, ah, to povezivanje s prirodom :)
starry night, odlična poanta, svaka čast
NF, kod nas je prosjek niži? kako bilo, bitno je koliko je života u godinama, a ne godina u životu… :)
Lastavica, vjerujem i ja
supatnik, a kloniranje, usvajanje, briga za već rođene, morali bismo i to nekako uračunati u opstanak i napredak; dok je živih, makar i ne bilo novorođenih - nije baš sve propalo, zar ne?
Odlično uočavanje; oštroumno. Ako već tisućljećima ne uspijevamo ispraviti to da netko uvijek nagrabusi, možda je najpravednije da onda nagrabusimo svi. :)
-- j. -- 18.10.2024. u 18:53
Samo bi ispravio netočan navod da majke nikada ne žele loše svojoj djeci, svi zajedno masovni ubojice nisu ubili toliko djece koliko su majke posmicale onih nerođenih, a bome i dobrom dijelu rođenih su itekako zagorčale život
-- Supatnik -- 18.10.2024. u 21:50
Naravno da majke žele dobro sbojoj djeci, a to svakako nije glupo ratovanje. Da li je ikada itko nešto dobio ratom? Samo mržnju i prezir....Glasam svaksko za mame!
-- luki2 -- 18.10.2024. u 22:45
Ne bih rado generalizirao, svatko neka govori iz svog iskustva; o mojoj pokojnoj mami reč da bi rekel; doslovce me sa samrtne postelje na koncu podizala, poluslijepa i bolesna. A i mi muškarci nesumnjivo da smo nasuprot tome ljudi na mjestu; ne bismo štogod ružno pomislili a kamoli učinili, božesačuvaj (da se poslužim argumentacijom "teorije ekvivalencije"). Nitko nikada recimo nije čuo za abortus kod kojeg bi očevi nijemo promatrali kako ona sve baca niz rijeku nemajući ništa s tim.
Možda bi ipak prvo trebalo mesti pred svojim vratima.
A ne bi trebalo niti na mala vrata tako izbjeći glavnu temu što smo je načeli (ono o nultoj stopi rađanja kao grijehu). Ispada da rođena djeca kao da ne postoje; glavno je brinuti samo o onoj koje još nema.
-- j. -- 19.10.2024. u 06:17
Čini mi se da danas treba krenuti na neki način ispočetka, odbacujući sve stare navade, tradicije, običaje, matrijarhate i patrijarhate, uloge i funkcije. Kad najnapredniji dio čovječanstva dosegne jednu određenu točku ili razinu svjesnosti, dužnost mu je i obveza iznova preslagati i prevrednovati sav sadržaj kolektivne Psihe. Danas je imperativ naučiti samostalno misliti, iako svi mi smatramo da znamo što to znači i da se podrazumijeva da svatko od nas samostalno misli. Je, malo sutra. Samostalno misliti znači sam odlučivati što za mene kao pojedinca ima ili nema smisla, što ja kao pojedinac želim učiniti sa svojim životom neovisno o tome gdje sam se rodio, i primarno - spoznajom se i razumijevanjem rukovoditi u životu, a ne vjerom, komandama krda ili slijepim favoriziranjem iracionalnih osjećaja.
U tom kontekstu, muškarac i žena trebaju veoma odgovorno i svjesno planirati svoju obitelj, zajedno sudjelujući u svim odlukama. Trenutno društvo ide prema dolje, u rasap i poništavanje vrijednosti, u daljnje povećavanje sebičnosti, u svakom slučaju ne ide u dobrome smjeru. Naravno da to pogubno utječe na sve potencijalne roditelje koji žele savjesno i odgovorno planirati svoju obitelj, u smislu da ih snažno demotivira. Živimo u društvu u kojem donijeti dijete na svijet znači veliku neizvjesnost hoće li ono moći izrasti u dobro i plemenito biće unatoč svim našim naporima u tom smjeru. Previše je distrakcija i distorzija, agresivnih i vulgarno-materijalističkih inputa sa svih strana jer čovječanstvo kao moralni kolektiv nije doraslo svojem vlastitom tehnološkom napretku. Demokracije prolaze kroz sve veću dekadenciju i zloupotrebu. Budućnost je nadasve neizvjesna.
Ako bi se, teoretski, dovoljan broj ljudi mogao odlučiti za odgovorno i savjesno, i svakako planirajuće a ne stihijsko roditeljstvo s barem dvoje djece, s vremenom bi mogla stasati nova generacija dobrih ljudi koja bi ovaj svijet učinila boljim, a u dobrom i poželjnom svijetu tada nije problem imati i više od dvoje djece. Na taj bi način čovječanstvo moglo opstati. Trend, nažalost, ne upućuje na to. Kao što kaže i tvoj gornji citat, grubo patrijarhalna i bigotno tradicionalna društva uronjena u vjerski fanatizam i dalje štancaju djecu kao štakore, žene su im mašine za rađanje bez druge svrhe, a pridošlice na ovaj svijet već u startu nemaju gotovo nikakve šanse izrasti u normalne ljude. S druge strane, tzv. Zapad odlazi prekomjerno u nasuprotnu amplitudu podivljalog sekularizma kao brave savršeno prikladne za ključ neoliberalnog kapitalizma. Potrošački i hedonizmom zatrovan mentalitet Zapada ulovio se u zamku "osobnih prava i sloboda" kao neke vrste Zlatnog Teleta kojem se simbolički "moli" u transu fasciniranosti izvanjskim poboljšavanjem fizičkih performansi, da se tako izrazim. U umjetnoj polarnosti infantilizacije s jedne strane i materijalističke izvrsnosti s druge, Zapad jednako srlja u propast kao i sva ona prvospomenuta patrijarhalna i bigotna društva. Pri čemu je neoliberalni kapitalizam već odavno prodro u sve pore svih društava, jednako onih sa strane spektra islamskog fundamentalizma kao i onih sa strane euroameričkog spektra, proi čemu velika i po mnogo čemu demonska tržišta poput onog kineskog sve više diktiraju tempo. svakih nekoliko godina pojavljuju se sasvim nova globalna sociološka čudovišta općeg zastranjenja na bazi neoliberalnog kapitalizma pa knjige poput gornje jednostavno postaju zastarjele.
-- Mariano Aureliano -- 19.10.2024. u 11:07
Btw., divne fotke u prethodnom postu.
-- Mariano Aureliano -- 19.10.2024. u 11:33
Mariano, hvala na nadahnutom komentaru.
-- j. -- 23.10.2024. u 16:29
I zaključak je da je bolji matrijarhat. Ili bi patrijarhat trebao malo promijeniti prioritete i djelovati malo više u duhu dobrobiti drugih.
-- kejtoo -- 23.10.2024. u 20:58
Davni su već dani u kojima smo bilo kakvo kretanje radije poduzimali odmah iza svitanja, samo ako smo mogli birati; osobno ih se ne sjećam sa sjetom: bolje su mi tri zime od jednog pravog, vrelog, neizdrživog ljeta.
Zamijetio sam ovog ljeta nešto s cvijećem: kao da je bilo izazovnije; tako je i moj prijatelj zaista puno fotografirao cvijeće. Ode čovjek na Triglav, pa ga više ne drže toliko vidici i pogledi, nego zasjedne na neku tihu gorsku livadu i uživa u društvu cvijeća. Ili ja; zamišljeni i nezainteresirani ja, što pored cvijeća inače prolazi poput bumbara nad potokom.
Ima nešto u tome da budeš privučen tom ljepotom. Fotografiranje cvijeća nije, naime, barem za mene - a vjerujem i mnoge druge - tek namještanje s okidanjem; prije a i poslije tu su svakako promatranje, zajednička šutnja, trajanje. Zadovoljstvo onim ubranim od neubranoga; skretanje pažnje na novo i neviđeno; tišina.
Dobro, nije tu samo cvijeće, ima tu i sada već davne prve jutarnje jare i pustoši visine i golog drveća ... sve što čovjek na svome putu zatekne pa pomisli da je vrijedno gledanja. A da li je stvarno vrijedno gledanja, znat ćete najbolje vi sami, svatko za sebe.
Veliko je zadovoljstvo u lovu na ljepotu- fotoaparatom
-- Lastavica -- 14.10.2024. u 06:20
Lijepe fotografije! U svakom cvijetu je jedan svemir.
-- Mrr Mau -- 14.10.2024. u 11:18
U cvijeću je život i volimo ih gledati. Ovaj stolisnik kao da viri iz ekrana.
-- gogoo -- 14.10.2024. u 13:08
Sjećam se ljeta, ali više volim proljetne i jesenske dane.:)
-- viatrix -- 14.10.2024. u 22:59
Predivne fotografije! Ljubim!
-- luki2 -- 14.10.2024. u 23:14
Intresantno je ov sa cvijećem.
Možda to dođe sa godinama.
Da se razumijemo, cvijeće i ja, iako ga volim, smo na vi.
Mogu po svim milim uputama zalijevati ga ili mogu ga zalijevati po osjećaju - njemu svejedno. Ono neće.
ALI, ne prođe dan da sa našom hortikulturalnom inžinjerkom u hotelu ne prozborim koju o cvijeću. I baš me zanima. A ona voli svoj posao. Imamo zaista raskošni vrt, u njemu sto vrsta cvijeća i drveća, a izdvojeno je vrt sa začinskim biljem i nešto povrća.
Danas sam spazila ukrasni kelj u vrtu. Pa smo malo o njemu...
Divne su fotke Vjetre.
Pozzić
-- konobarica -- 17.10.2024. u 21:56
Među pet ili deset profila na fejsu koje posjećujem svakako je i Radioaktivni komarac; eto kakav sam fenomenalan tekst tamo nedavno zatekao.
- - -
Zbog razvoja tehnologije, jaz između novih generacija nikad nije bio veći. Između 80-ih i 90-ih nema nikakve razlike, a između 90-ih i 2000-ih... to su potpuno dva različita svijeta. Nikad jedno desetljeće nije toliko promijenilo ljudsko ponašanje, psihu, navike i poimanje svijeta. Prisjetimo se da ste prije samo pola stoljeća morali čekati ispred telefonske govornice da nekoga nazovete, a sada je sve instant.
I u samom intervjuu na televiziji rekao sam da neću osuđivati nove generacije...prije svega zato što sam upoznao neke izuzetne pojedince, a s nekima sam prijatelj od 2000. godine. Od 1990. do 1995. postoje neke generacijske odrednice, ali od negdje 1996. godine, budući je Instagram stupio na snagu prije deset godina i bili su još nerazvijene osobnosti, velike su razlike.
Naime, najveća je u razumijevanju i koncentraciji, neki ljudi (ne svi) iz te generacije misle da su nešto doživjeli, a zapravo je to bio samo virtualni sekundarni svijet. Nezainteresiranost, nedostatak inovativnosti, dekoncentracija u razgovoru, nedostatak dubine, destrukcija mašte, gubitak ili nedostatak vizije dio su programa, želje da ljudi ničime ne budu fascinirani i da ne budu originalni, jer su vidjeli sve vizualno, samo ne doživljeno, to je razlika.
Život su iskustva, a najteže je upravo ljudima iz te generacije koja nije takva, što će s njima i s takvim svijetom osim graditi svoj svijet. Čak nisu krive cijele te generacije, svijet je postao kaotičan, a oni su rano stekli takve navike i ne poznaju raniji svijet kakav je bio. Ovaj se gradi isključivo na njihovim slabostima, koje izazivaju komplekse i uvijek nešto nedostižno. Kako profitirati od toga. Srećom, uvijek postoji mogućnost promjene.
Uvijek imaju izbor i mogućnost da se vrate svojoj prirodi. Vratiti znatiželju i stvarna iskustva koja će jednog dana biti prava sjećanja. Kako vrijeme prolazi, jaz postaje sve veći, jer u kasnijim generacijama mnogi ljudi su mi više puta rekli da ne razumiju neke riječi koje govore.
Previše ničega se uvijek mora pokvariti, a onda moramo slušati sebe i pokušati biti ljudi, a ne robovi ili roboti. Poštivati tuđe vrijeme, ali i sebe, te artikulirati ono što nam je dano, kako ne bismo ostali nedorečeni i lakše živjeli.
Evo nakon ovoga i ja kliknuo sviđa mi se na toj stranici :)
-- f/2.8 -- 08.10.2024. u 16:09
Dobro misli taj komarac :)
-- Lastavica -- 09.10.2024. u 16:54
Znam se uklopiti u mlađe generacije, čak mi nekada ne vjeruju koliko imam godina. Da se malo pohvalim.:)
-- viatrix -- 09.10.2024. u 19:06
Pločica i pisaljka evoluirala je u komp i populacija ne može birati svježi zrak i prirodu ako mora od devetnaeste do groba visiti pred kompom od jutra do mraka u žrvnju 10/24 režima radnog dana za plaću, jedini jaz je u načinu sticanja sredstava za život, nekad smo svi radili, sad je ogroman jaz između radnog i privilegiranog tipa egzistencije i to je jedini de facto jaz među generacijama. Inače, Japanci mudro drže stare telefonske govornice po ulicama u ispravnom stanju u slučaju katastrofa i nestanka struje. Da se vratim na jaz - "Uvijek imaju izbor i mogućnost da se vrate svojoj prirodi. Vratiti znatiželju i stvarna iskustva koja će jednog dana biti prava sjećanja.", to je utopija, jer, nemaju izbor, navigare necesse est, vivere non est necesse.
-- starry night -- 09.10.2024. u 22:27
nema većeg dangubljenja od popravljanja drugih
-- Blumi -- 10.10.2024. u 13:01
priroda je strpljiva, pronać će je oni, ako se starci ne zaigraju nuklearnim ratom
-- NF -- 10.10.2024. u 20:35
Odlično! Ljubim!
-- luki2 -- 11.10.2024. u 00:25
Interesantan komarac! Pogledati ću.
-- Mrr Mau -- 14.10.2024. u 11:14
(Ukoliko postoji problem s autorskim pravima, molim javiti; iako ne vidim u čemu je razlika prema tome da se ovo objavi prepisano. No, da je tako objavljeno - prepisano - posvema bi izgubljen bio ovaj majstorski rukopis grafike; ovako se pišu, objavljuju i uređuju knjige pjesama; valjalo bi povikati na ovom mjestu.
(Ljevak, 2023.)
ne znam, ne poznam ovaj tekst
-- Donabellina -- 03.10.2024. u 19:02
Divota! Pravi izbor! Ljubim!
-- luki2 -- 03.10.2024. u 23:20
da j bar Luki napisala još koju rečenicu uz ovo "divota" da ne guglam a ovako, ni ti ni ona ......?
-- Donabellina -- 04.10.2024. u 08:08
Ne znam tekst, a majstorski je urađen
-- Lastavica -- 04.10.2024. u 09:04
AnnaBoni, ne vide se fotografije? :)
-- j. -- 04.10.2024. u 13:15
Divna pjesma, do sad je nisam čitala.
Na zadnjoj slici ne mogu razaznati sadržaj.
Počiva Božić Mirko, 04.02.1879.?
-- Sarah -- 04.10.2024. u 16:18
Mislim da su Božica i Marko u pitanju; knjiga je već odavna vraćena u knjižnicu pa ne mogu pogledati... :) Gloriju Lujanović možete lako izguglati pa upoznati osnovne stvari o njoj, a ja bih ako smijem preporučio da uzmete zbirku...
-- j. -- 04.10.2024. u 20:32
Divna pjesma Glorije Lujanović! Toliko divna te mi je bilo nemoguće zadržati suze. I baš je dobro da se ne zna o kome ona pjeva, o Srcu Domovine, Srcu Zemlje kao trunku univerzalnije kategorije, o materi i svim materama, o kćeri i svim kćerima, narodu i svim narodima, beskrajno napaćenima, ženi i svim ženama koje volimo i za koje umiremo i zbog kojih umiremo, o samom tom krvavom i krvarećem Životu, baš je dobro da se ne zna, da se sluti u tom srednjemu rodu (kada bi te opet nestalo kao što te do sada nestajalo)! Dirnula me ova pjesma veoma i baš mi je drago da je i Josip Mlakić knjizi dao svoj predgovor. A tebi "samo" - hvala, brate!
-- Mariano Aureliano -- 04.10.2024. u 21:03
Molim :))
-- j. -- 05.10.2024. u 11:21
< | listopad, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |