Hodam stazom uz potok; da – onom koja zapravo nema nikakvog drugog smisla osim toga da razorimo prirodu kako bismo joj se divili; kao i ostali ljudi – i ja sam samo meko tkivo puno komfora, pa mi je nekuda lakše hodati u tenisicama nego gacati u blatu do koljena. Najveći apsurd od svih jest taj da mi koji smo vidjeli kuda to vodi – mi ćemo jedino imati i nešto dobra od tog poduhvata; ovi ostali koji iza nas dolaze vjerojatno već neće imati niti stazu koja se održava, niti čistu i netaknutu prirodu – jer sve će to za koje desetljeće već biti uništeno.
Zašto tako mislim? Pa eto, zato što već nakon dvije ili tri godine otkako je ljudska noga, pardon – buldozer dospio u ovu dotad netaknutu i nedirnutu sredinu – svo drveće i debla koja su bila uz korito potoka (uslijed toga jer im više nema što držati korijenje) propadaju u sam potok; ona koja još nisu propala – naginju se nad korito da skoro propadnu.
Razmišljam nekako uvijek pomalo na rubu suza o tome kako je sa svake strane potoka posječeno po desetak, negdje i petnaestak metara grmlja i stabala u širinu; o tome koliko je ptica, riba, živine i zvjeradi svakovrsne radi toga stradalo; o tome koliko je drveća, bilja, korijenja tisućljetnog uništeno – i imam li ja uopće usred tog užasa i pomora pravo uživati ovih nekoliko godina u toj maskeradi i licemjerju kao oni obični, užurbani prolaznici koji ovuda trče, šeću, bezbrižno voze bicikle uživajući u suncu i toplini usred zime i ne opterećujući se time što mene tišti.
Neko vrijeme bilo je govora kako će Europa tražiti novac natrag; na stazi nisu napravljeni rubnici pa se blato i voda gdje god je teren viši od staze slijevaju praveći lokve, bujice i led; vjerojatno je ipak netko potpisao nekakvu privremenu dozvolu, što li – tako da se novac može opravdati i da svi budu siti, zadovoljni i veseli. Jedni, jer su zaradili; drugi, jer na mjesta o kojima do jučer pojma nisu imali sada mogu doći praktički u tenisicama; treći jer će sve to lako prikazati kao dobro djelo u pravcu napretka i općeg blagostanja i tako dobiti glasove koji život znače.
- Brate hraste, sestro vjeverice – oprostite mi, šapćem ja misleći o svemu tome od priličnog srama i neugode; ja sam samo jedan stari, čangrizavi čiča koji dok još može nastoji uhvatiti ono čega ste se vi ovdje kroz milijune godina naužili; pa onda skrenem stotinjak koraka duboko u šumu, samo da ne vidim tu stazu i taj nesretni, blatni potok pun gnojnice iz obližnjih opegeova što bazdi po umjetnim gnojivima. Udišem leden zrak što se sa proplanka spušta prema ravnici; puštam ga da mi reže prsi i doziva me iz tog memljiva i topla sna u kojeg su me sunce i tvrda staza umotali.
S jedne strane staze, prema zapadu, pružaju se beskrajne šume koje znadem napamet; od izvora vode sve dalje i dalje u brdo, prema predivnoj dolini sjeverne pritoke za koju jedan moj prijatelj, naš davni kolega, kaže da izgleda kao zemlja Hobita – pa sve tamo do juga, gdje se pruža uzvisina sa planinarskim skloništem i cestom što vodi prema granici.
Preko staze prema istoku – na stranu gdje je civilizacija – vode pak dva mosta, jedan je kod zaseoka; drugi je kod udaljenog izvora pitke vode; ono što je problem – jest činjenica da se baš prema istoku nalazi jedini objekt koji bi običnim hodačima koji nisu toliko željni višesatne avanture mogao biti atraktivan – a to je obližnji konjički klub. Vjerojatno su zemljišta na drugoj strani potoka privatna, pa se tu most niti ne smije graditi; na to naravno da nitko privlačeći zamamna briselska sredstva nije mislio – a i zašto bi; takvo što nikome ne bi donijelo zaradu niti korist. Naravno, namjernici koji otamo zalutaju prema stazi nemaju potom gdje preći potok – i zapinju u blatu.
Spuštam se nazad iz šume pa hodam opijen suncem stazom slušajući ptice i puštajući da mi zrake miluju lice; šume su na zapadu, sunce je na jugu i istoku; mislim – ovdje će ljeti biti pakao, zato sada treba iskoristiti vrijeme u kojem se ljudi bude, doručkuju, odlaze u kupovinu, rade sve ono što nije ovo što ja radim (a i ja ne radim ništa, nego uživam u samoći i tišini i snazi prirode i mislim kako ću negdje sjesti na neki balvan i piti dobar čaj od bazge i lipe što smo ih sami ljetos brali kojeg sam ponio u termosici); čekam da se Ona javi kako je dovršila što je imala dovršiti i kako je konačno i sama pošla u mom smjeru; sanjajući uvijek idem k tebi; čekam kada ću zaokrenuti i sustići Je negdje dolje, bliže gradu i početku.
S druge strane, između lovačke čeke i šume, na nizbrdici prekrivenoj dubokom travom, baš tamo gdje smo Ona i ja još pretprošlog proljeća brali radič i praseće zelje, u blatu i krpama preostalog snijega ugledam tada obasjane suncem njih četvero kako izgubljeno, polako i teško čupaju noge iz nevolje: mlada žena sa nekom maramom, povojem u kojemu je beba; ispred nje čovjek sa zabrinutim pogledom u daljinu, a još dalje naprijed - dječak od kakvih šest ili sedam godina; briga njega za sve – i za blato i za potok i za gustiš i za prljavštinu; jedino što bi na njegovu malenom, ozbiljnom licu činilo sjenu - mogla bi biti činjenica da majka i otac već minutama, tko zna koliko prije nego li sam ja naišao u blizinu, ali s druge strane – govore jedno drugome ne baš lijepe stvari.
Zapeli su u blatu, ne vide izlaza, naslućuju kamo bi trebalo – odrasli su ljudi s dvoje djece; umjesto ugodne šetnje, sada će čitavo popodne morati gledati svoje blatne cipele i hlače i ozbiljna lica. Tko bi drugi, vjerojatno je on taj koji je kriv; on je predložio da se od hipodroma krene u ovom, nepoznatom smjeru; znadem ja to dobro; i ja sam tako, kada još nije bilo ni hipodroma, ni staze, ni ničega – samo šuma i blato i nepoznato, kamo god ti oči pogledaju - put u nevolju, a onda van, iz nje.
Da, tako smo i mi - baš tu negdje prije trideset godina gacali i hodali; gledali smo gdje je sunce i skidali komarce i krpelje jedno drugome s kože; znala je Ona dobro s kim ima posla: ja kada negdje doselim - već ću za dvadeset dana oduševljeno reći: čovječe, kak' je ovdje dobro; zalutali smo bili u šumama - a već se sumrak spuštao, sutradan se radilo; trebalo se ići kući spremati - pa se našlo izlaza; kako se ne bi našlo izlaza - nije svijet beskonačan, barem dok si mlad; vrtjelo se onda u nevjerici glavama nad tim lutanjem; dobro smo prošli, pa se možemo držati za ruke i hitati u tek kupljeni stan pod topao tuš; u čisto, poznato i sigurno.
I još jedni drugi, davni mi - neki sasvim sad već nepoznati ljudi; moji majka i otac i neki zaboravljeni, maleni ja od možda šest godina, isto smo tako lutali negdje nekim šumama i brdima tražeći gdje smo ostavili vozilo; davno je bilo - toliko davno da se čovjek ničega više od toga ne sjeća; ničega - osim onog osjećaja kada šutiš jer bi pobjegao; pobjegao bi tamo gdje nema šutnje niti usred nje ružnih riječi i zamjeranja; tamo gdje se ljudi drže za ruke, ma kako blatno, nepredvidivo i teško bilo i znaju, jer moraju to znati: uvijek se iz blata izići može, samo treba vjerovati.
Čudno je to, strašno i predivno u isti čas kako se čovjekova uloga s vremenom u nekoj priči mijenja; još jučer bio si ustrašen, zamišljen i malen dječak ispred ostalih što hodaju u blatu; potom si postao čovjek odgovoran za put i smjer, velik i važan; na koncu si opet zaboravljen starac kojemu je još samo preostalo lutati sam i napiti se ovog sunca i neba koliko još može i smije i želi.
- - - - - - - - - -
- Oprostite, gospodine, malo će glasnije, ali uljudno reći ovaj čovjek obraćajući se meni i mašući rukom s druge obale („kartu čitaj i seljaka pitaj“, tako sam i ja u njegovo vrijeme, zapravo, u moje vrijeme – samo, u moje vrijeme nije bilo nikoga za pitati) – može li jedno pitanje?
- Recite, odvraćam praveći se ozbiljan; ja sam očito čovjek kojeg se može pitati i kojemu bi se - o čuda - moglo vjerovati; sada već ne moramo vikati, sasvim smo blizu jedni drugima, samo nas šumna voda potoka dijeli – da nije tako, čuli bismo jedni drugima ubrzani dah ili osjetili nemoć, prvi znoj što probija lice, nelagodu bliska i nenadana susreta u kojemu se može zagledati u ljudske oči.
- Može li se nekako na drugu stranu?
Na to, kompliciran kakav već jesam, odgovaram da između sela i izvora, nekih tri kilometra nema mosta: imate jedan most tu blizu kod sela; drugi je uzvodno kod izvora; da je ljeto, rekao bih vam da se skinete bosi pa pregacate vodu; ovako možda ili da hodate kakvih petsto metara kroz grmlje, gustiš i močvaru, ili da se vratite kilometrima uzbrdo, tamo otkuda ste i došli.
Nisu naravno zadovoljni mojim riječima; na licu onog dječaka vidim zazor i slušam ledenu tišinu.
- - - - - - - - -
- Junače, pitam dječaka; jesu li ti suhe noge?
- Jesu, pristojno odgovara maleni vjerojatno misleći, što me sad ovaj tu stari čudak ispituje; krampus neki, velik i bradat, sa maramom na glavi i zavrnutim hlačama - pa se stidljivo okreće ocu tražeći zaštitu i razumijevanje.
- A imaš li dobre volje?, nasmiješim mu se ja; ne odustajem....
Na to se i on konačno nasmiješi.
- E pa vidiš - uporan sam; jedino što ti treba, to su dobre cipele i dobra volja. Vodi ih - pa pokazujem rukom na to blato, grmlje i snijeg niz drugu obalu - nije vam još puno ostalo, možda niti pola kilometra; vodi ih prema suncu (a baš je sunce tamo, na mjestu na koje trebaju doći; svijetli visoko i snažno kao jasan i nedvosmislen putokaz); sigurno da ti to možeš, jel tako?
Pa domećem glasno i odlučno, sad već siguran u svoje riječi što su mi i samome još do prije koji čas zvučale sasvim čudno i nesigurno: i ničeg se ne boj, samo ih vodi, možeš ti to - vičem mu još - gdje vidiš da ne ide, zaobiđi.
Nasmiju se svo troje; beba u povoju spokojno spava; nju naše vikanje uopće ne dotiče. Dječak kimne glavom – i oni pođu.
- - - - - - -
Okrenem se i odem, mrmljajući sebi u bradu; budi ono što ja nikada - kada sam bio ti - nisam dospio niti umio biti; budi im upravo ono što traže: budi im most.
Savršeno !
Biti most ili premosnica u svakom slučaju sjajno poslanje onome, tko savjet prima
-- Donabellina -- 28.01.2024. u 16:48
Genijalno! I ne znaš i ne možeš dugačije. Bravo! Ljubim!
-- luki2 -- 28.01.2024. u 18:16
Moćno, poučno, toplo, ljudski.
-- Razmišljanja jedne žene -- 28.01.2024. u 18:51
Potok, gustiš, blato, glib, hladno, snijeg....a meni toplo oko srca:-)
-- morska iz dubina -- 28.01.2024. u 19:30
Imaš moć uvući čovjeka u svoj tekst.
Nadam se da ćeš se naći u papirnatom izdanju.
I da će jednog dana povući paralelu, uočiti onu lepršavost i tečnost, koju zna samo meštar Kljaković. U tome ima nasljednika. :))*
Za njega sam se prevarila. Mislila sam da će biti previše dosadan, no usisao me u taj svoj poseban hod.
-- Galaksija -- 29.01.2024. u 00:34
nije to malo. Mnogo je, biti most.
-- Lastavica -- 29.01.2024. u 06:44
uvijek se može na drugu stranu ;) uvjerio sam se jureći za svojim tad još mladim uplašenim psom kroz gorskokotarsku, uspone, nizine i potočiće ;)
-- NF -- 29.01.2024. u 12:25
zanimljivo je da priroda voli radioaktivnost, a čovjek tek razaranje, i nisam baš siguran tko će se zadnji smijati
-- Blumi -- 31.01.2024. u 14:44
Vodio sam neku raspravu u kojoj sam spomenuo granice rasta i „Granice rasta“, pa sam uočio da ljudi zapravo baš i ne znaju o čemu se radi. Da ja ne bih filozofirao naširoko kako to mnogima smeta, ovdje ću samo staviti dva citata i uputiti vas dalje, a vi vidite da li će vas to zainteresirati ili ne.
Kao prvo, „Granice rasta“ nisu knjiga neke zapjenjene terorističke ljevičarske skupine studenata koji bacaju molotovljeve koktele; i prema Wikipediji, „Granice rasta“ (engl. The Limits to Growth) jest knjiga koju je godine 1972. objavila grupa autora poznata kao Rimski klub u kojoj je (dakle prije pedeset i više godina) na temelju kompjuterskih modela iznesena procjena posljedica koje bi eksponencijalni ekonomski rast uz porast stanovništva mogao imati po budućnost Zemlje i čovječanstva, s posebnim naglaskom na međusobne odnose stanovništva, industrijalizacije, zagađenja, proizvodnje hrane i iscrpljivanja resursa. Sve se poklopilo sa poznatim naftnim šokom sljedeće godine te utjecalo na popularizaciju ekološkog pokreta i koncepta održivog razvoja, ali i na dugoročnu politiku mnogih, pogotovo najrazvijenijih industrijskih zemalja. Istovremeno je teorija postala i predmetom žestokih debata koji traju do današnjeg dana. Konačno, sveobuhvatna analiza iz 2021. u svemu potvrđuje predviđanja studije: ekonomski rast staje krajem 2020-tih, moguće dovodeći do kolapsa oko 2040... (Edward Helmore: Yep, it’s bleak, says expert who tested 1970s end-of-the-world prediction) - o tome link u prvom komentaru.
Druga stvar je nešto što je uz ovu knjigu usko vezano, a to je dokumentarac „Jednom kad znaš“ koji je kod nas prikazan negdje prije dvije godine (video niže u emisiji u okviru koje je prikazan navedeni film). Dakle, ne radi se o nekom alternativnom filmiću prikazanom u Močvari; radi se o međunarodno priznatom ostvarenju koji je prikazala državna televizija u prime timeu. Kako ističe najava na Hrt, redatelj Emanuel Cappelin ne zatvara oči pred nadolazećom katastrofom, okrećući se lokalnim zajednicama i osviještenim pojedincima koji mogu činiti nešto pred valom koji nas pritišće – čak daleko više našu djecu do li nas same.
Eto, kada se spomenu granice rasta i činjenica da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, nećete moći reći – nismo znali. Istina koju ćemo jednog dana morati reći svojoj djeci (i još više, njihovoj djeci) jest drugdje: nije nas nešto posebno brinulo, kao što će možda brinuti vas.
Svako malo neka istraživanja. Rezultate svatko tumači kako mu pašu. Rasprave traju, a ništa se ne mijenja. Eh, to nepoklebljivo čovječanstvo. ;)
-- Pozitivka -- 26.01.2024. u 19:56
Zeleni su neke probleme dobro detektirali, krenuli s neprihvatljivom politikom zabrana i još jedan problematičan krug.
-- NF -- 26.01.2024. u 21:00
Da. Tehnologija i granice rasta. Što i do koje mjere može biti ugroza za cijelo čovječanstvo? Treba dobro odvagati - nastavak ili opstanak.
-- luki2 -- 26.01.2024. u 21:26
Knjigu nisam čitala, dokumentarac mi je nešto poznat. Mene također
brine što ostavljamo svojoj djeci i kako im na najbezbolnije reći kako
i sami imamo udjela u samouništenju, ali nismo dovoljno mislili.
U ovom trenutku mi se čini da je prekasno za preinake, priroda je
podivljala, a kapitalizam će divljati i dalje, a opet smo mi sudionici
svega zla što ostavljamo iza sebe. Možda i ima neke nade, ali da se
sve počne raditi drukčije, za opstanak Zemlje, za dobrodošlicu potomcima:))
-- nema garancije -- 26.01.2024. u 22:32
Svaka generacija ne gleda baš previše daleko u budućnost i želi što više zgrabiti.
-- viatrix -- 27.01.2024. u 00:08
Budućim generacijama će biti kritično.
Nadam se da nas neće zahvatiti nikakav rat. :(
Knjigu nisam čitala, dokumentarac nisam gledala.
-- Galaksija -- 27.01.2024. u 01:29
Sve ima svoj početak i kraj.
Ocvali kapitalizam ide svome kraju.
A carstva se ne ruše u tišini.
Ko preživi, pričat će...
P.S. Svidila su mi se promišljanja kolege Korlevića. Uz dodatak da ratovi razvijaju tehniku. Tek smo zakoračili u robotsku (4. industrijsku) revoluciju.
-- airsoft pokret Plaćenici -- 27.01.2024. u 09:19
nepoznato područje izvan dometa mojeg razmišljanja
-- Donabellina -- 27.01.2024. u 12:34
Ne znam kome smeta tvoje filozofiranje, kome se ne sviđa neka ne čita, to što te ponekad zezamo to radimo svima, pa nemoj da te to dira, to ti mi samo testiramo taštinu :)
Što se ovog tiče, kao ni ostali smakovi svijeta ni ovaj se neće dogoditi, neke stvari, manji dio onih koje nije bio problem predvidjeti su se pokazale točnima, ali i gomila gluposti netočnima, ali se kao i obično oni koji su lupali gluposti prave blesavi i lupetaju nove gluposti, kapitalizam će nestati onda kada mu se nađe alternativa, bilo bi dobro da se ljudski rod ne bude dao navući na neku socijalističku utopiju, ne zbog toga što su takve uglavnom produkt polu inteligentnih neradnika, nego zato jer su redovito krvave, ali obzirom na intelektualne kapacitete u vaseljeni sigurno će se negdje nekada naći kritična masa idiota da pokuša, vidiš kako se anarhisti fašisti antifašisti i antivakseri povezuju i kako su na istim tragovima, skupa s elgebete populacijom, ne sluti na dobro
-- Supatnik -- 27.01.2024. u 16:41
naravno da neće, smak svijeta već se odavna dogodio; trebamo još samo bratu hrastu i sestri vjeverici reći: oprostite, ako ikako možete - a oni će, u to sam duboko uvjeren,skromni i dobri kakvi već jesu - reći: ma, dajte najte, i mi bismo tako kao vi, samo da smo mogli i da nas je netko imao voditi prema tome :)
-- j. -- 27.01.2024. u 18:43
Hvala ti što si se potrudio sve ovo napisati. Kad sam počeo čitati, sjetio sam se da zapravo znam za tu knjigu, no nikad je nisam pročitao. Kapitalizam u neoliberalnom obliku ili obliku tzv. slobodnog tržišta očigledno je rezanje grane na kojoj se sjedi, no kad se nešto ne zaustavi na vrijeme ili dok se može, dođe trenutak kad inercija tog Čudovišta postane toliko velika da je ništa ili gotovo ništa ne može zaustaviti. Možda tek neki sićušni, okom neviljiv virus, za promjenu malo jači i pogubniji od ovog pripitomljenog, znanog kao SARS-CoV-2.
-- Mariano Aureliano -- 27.01.2024. u 23:13
Pametno dijete ne mora otići dalje od svoje lokalne samoposlugice pa da shvati da svijet ubrzano odlazi kvragu zbog djelovanja čovječanstva. Kad vidi sve te proizvode od 150 mililitara ili 40 grama, upakirane u ambalaže, dva deci obične vode u plastičnoj bočici, sve mu je jasno. Nešto što se potroši u par sekundi pakira se u predmete koji mogu trajati ne stoljećima, već tisućljećima. Kako takvo ponašanje može zaobići propast? Nikako. A onda, tu je i ono o čemu je govorila Sanda Hržić - bolest konzumerizma, zbog koje ljudi nisu u stanju imati isti auto ne samo deset godina, već ni godinu dana, o istom mobitelu da i ne govorimo, a samo punjača za mobitele na smetlištima se pronalazi u neizmjernim količinama. Stalno novi modeli, stalno poboljšanja, tome nema kraja, a moćnim kapitalistima čini se da granice rasta ne postoje upravo zbog toga što igraju na kartu konzumerizma, odnosno svojega umijeća da uvjere konzumente da im nešto treba, da moraju imati najnoviji model ovoga ili onoga, itd. A odjeća? Koliko se samo odjeće baca nakon jednog ili nijednog nošenja?! Milijarde i milijarde komada odjeće završava na smetlištima u odličnom stanju, dakle to je jedan nevjerojatan fenomen kako je industrija odjeće uvjerila kupce da stalno moraju kupovati novu odjeću iako im ne treba. Čista hipnoza, magija na djelu, iako se takvom ne prepoznaje. Ugrađen vijek trajanja proizvoda bolest je ili izopačenost posebne vrste, o tome zadnjih dana govori Biljana Borzan. Koliko čitam, zakonska regulativa EU-a na kraju neće moći zabraniti ugrađen vijek trajanja, tek će ga pokušati do neke mizerne mjere regulirati.
-- Mariano Aureliano -- 27.01.2024. u 23:48
Ludilo se nastavlja, možda ipak ne postoje granice rasta. :((
-- Mariano Aureliano -- 28.01.2024. u 01:10
Želim vam samo napisati, dok je vrijeme - pogledajte Meštrovića u Klovićevim dvorima; pokušajte to ne propustiti. Takvog kao što je on teško da možemo imati prilike vidjeti bez većih troškova, a na ovom mjestu su i primjerci privatnih zbirki koji nisu baš lako dostupni.
Odvojite doista nekoliko sati i u miru pogledajte izložbu; siguran sam da nećete požaliti.
Nemam nekog posebnog smisla za likovnu umjetnost, nema puno onoga što me se baš može dotaknuti; više je do mene - ali ovo je definitivno nešto od toga.
Imaš pravo : velikan je, najveći među našim kiparima.......Ja sam počela od Otavica i mauzoleja i naravno, ovih eksponata koji su nama u provinciji dostupne. Žao mi je, što mi ja Zg tako daleko a tako u srcu
-- Donabellina -- 25.01.2024. u 17:48
Nisam niti ja neki ekspert za likovnu umjentost ali ako uspijem svakako ću pogledat . Sad mi se zaredalo dosta obveza a organizacija mi nije jača strana, ali ako uspijem sve uskaldit pogledam svakako :))
-- TEATRALNI -- 25.01.2024. u 18:00
Možda ti znaš...Već sam i kod Lastavice pitala... Bila sam po muzejima ovo ljeto i muči me stavljanje fotografija na internet. Moram li od muzeja tražiti dopuštenje ili ne... Gledala sam naše zakone u RH; valjda ne smiješ nigdje ništa "dilati" bez njihovog dopuštenja pa nisam uopće pametna... Ili se smije? :))
Najdraži mi je V. Bakić.
Upravo sam na studiju pisala o Meštroviću, Kljakoviću i Bakiću u kontekstu prelamanja politike i umjetnosti. :)
-- Galaksija -- 25.01.2024. u 18:31
Bio je meštar svog zanata. Vidio sam mnoge njegove radove i na Avali i Lovćenu.
-- gogoo -- 25.01.2024. u 18:42
bio je i ostao meštar...
-- Dinaja -- 25.01.2024. u 19:27
Ako ću doći do Zagreba i imati par sata slobodno, isplatilo bi se pogledati. Hvala na informaciji.
-- viatrix -- 25.01.2024. u 20:43
"carpe diem" u praksi, i to u svega nekoliko sati,
-- pal MOOD -- 25.01.2024. u 21:53
Galaksija, evo vidiš kako znam: rekli su nam studenti koji čuvaju izložbu na ulazu da smijemo slikati bez blica :))).
Ne znam, ako ljudi stavljaju fotke drugih izložbi, pa nije ovo moje tako da netko kaže: ma, sad ne moram ići na izložbu. :))
Davno sam bio u Otavicama; volio bih poći još jednom....
Stavio sam ovo kao info; mislim da je dapače možda korisno, pa će nekoga potaknuti da ode....
-- j. -- 25.01.2024. u 22:10
Prekrasne fotografije, divna izložba...Bilježim u svoj kalendar...Ljubim!
-- luki2 -- 25.01.2024. u 23:10
Da sam u Londri pa da je neka izložba Meštrovića, išao bih, ovak' mi se ne da. :))) Ajd još da je besplatno i da se mogu teleport'sat na Jezuitski trg u papučama i trenerci koja mi pada i staroj poderanoj majici razvučenog ovratnika za po doma i da se nakon izložbe dolje u Tkalči negdje besplatno dijeli točeno bez pjene i onda opet da se mogu teleport'sat natrag i nazad, ali ovakoooo... ;)))
Nego, kakvi su to prsti na prvoj skulpturi, kao da ih je izradila AI iliti UI? I koja je to fora da Michelangelo i Meštrović ne znaju kak se spada napraviti ženske grudi nego ih samo umjetno prikelje na tijelo kao neke unaprijed izrađene kupole muslimanskih džamija koje nisu funkcionirale kao muslimanske kupole pa su našle svoje mjesto kao katoličke sise? I ovo da Majka Hrvata promovira yogu, pa to je škan-da-lozno!
;)))
Šala mala, najte kaj zamerit, super je naš Meštar!
-- Mariano Aureliano -- 25.01.2024. u 23:28
Divne, izvanredne fotke u prethodnom postu! Sve sam ih otvorio na najveću veličinu na velikom monitoru.
I prestani o svojoj dragoj govoriti s velikim početnim slovom, daj shvati da je to neukusno ili kič, i siguran sam da ni ona to ne bi voljela kad bi znala što radiš. Nisi jedini koji ima ženu koju bezuvjetno voli. I koja ga bezuvjetno voli. Valjalo bi biti umjeren po tom pitanju jer je smiješno da se neprestano hvališ svojom Supermenicom.
Znam da ti nitko osim mene to neće reći pa evo ja se žrtvujem. :))
-- Mariano Aureliano -- 26.01.2024. u 02:46
Mariano, mislim da ti to sve malo preozbiljno shvaćaš, od donjih preeksponiranih fotki do poze Alme mater pa nadalje :))). O - da prostite - cicama da ne pričam; evo se na anketi trenutno vodi plodna rasprava o toj temi; moj natruli vrt teško da pravo mjesto za to. Iako, tko kaže da se o cicama ne bi mogao napisati sjajan post? :))
Naravno da Ona zna, naravno da nekad čita, naravno da sam Joj još rjeđe od toga uspio izmamiti koju suzu u kutu oka (i ako bih smio nagađati o svrsi svog piskaranja, to sigurno da ne bi bila niti jedna druga ispred te) i naravno da je Njoj sve to manje ili više savršeno nebitno (ili malo važno). To s tim izrečenim imperativom ("prestani"!), to je otprilike kao da netko s punim pravom kaže; pa nisi ti vjetre jedini bio na snijegu prošle subote, čemu taj jeftini ushit i vikanje po ulici? :)
No, to je samo moje mišljenje, i savršeno ništa više od toga. :).
-- j. -- 26.01.2024. u 08:15
Da, nisam trebao napisati "prestani", al' sad je gotovo. Sorry. I bezveze je da se ja uopće petljam u takve stvari. :)
-- Mariano Aureliano -- 26.01.2024. u 15:53
Prilažem za sebi slične ... Izložba Ivana Meštrovića u Galeriji Klovićevi dvori (studeni 2023.-ožujak 2024.)
P.S.
Sve u svemu, dok su drugi delali suhozide i slično, on je tuckao po svom, ali dobro, komadi su mu fakat mrak.
-- Blumi -- 26.01.2024. u 16:16
Mariano, nije bzvz čim ja to tu stavim na izvolte, ima debele veze i razloga; znam ja da si ti to napisao u dobroj namjeri, nemaš se zašto ispričavati :).
Blumi, hvala.....
-- j. -- 26.01.2024. u 16:59
Izložba u Klovićevim dvorima ne znači mi ništa jer sam predaleko.
U Splitskom Muzeju I.M. smo bili s djecom i unučadi, cijelo poslije podne
se nismo mogli rastat s ljepotom. Sebi sam za gušt kupila jednu
repliku "Djevojka s harfom", držim je na vidljivom mjestu. On je
neponovljiv:))))
-- nema garancije -- 26.01.2024. u 22:27
kiparstvo me začudo ni najmanje ne zanima, eskivirao sam i rodina u veneciji
-- NF -- 27.01.2024. u 13:09
Vredelo bi pogledati...al sam predaleko, na zalost!
-- VladKrvoglad -- 27.01.2024. u 13:12
Bile smo na ovoj izložbi.
naime, dijete ima jednom godišnje iz likovnog otići pogledati neku izložbu, sve poslikati, ona mora biti na slikama sa djelima također, i odabrati jedno djelo, pa ga detaljno obraditi.
Ove godine ništa nije bilo tako inetresantno za vidjeti, a onda smo u/vidjeli da se krajem jedanaestog mjeseca otvara Meštrović u Klovićevim dvorima..., rekoh, okej, ne može bolje.
Ali! Kako se zove kad očekuješ dobro, a dobiješ sto puta bolje? :)
Da skratim:
Njezino odabrano djelo je bilo Djevojčica pjeva (ova tvoja prva slika).
Dobila je pet iz prezentacije. :)
Majka je dobila pohvalu za fotografije ko takve. (Zapravo, bio je upit, tko ti je to fotografirao?) :)
Izložba je ogromna, neočekivano puno izložaka, hrpa biografskih podataka za pročitati,
apsolutno treba ići kao cjelopopodnevni, ili višesatni događaj, za pogledati.
Bila sam pitala @Sarah bi li išla opet samnom, al smo to nekako zaboravile, sad si me podsjetio.
Uglavnom, PREKRASNO, prezanimljivo, totalno, totalno treba otići i uživati.
Bokić! :))
(Išla sam pogledati fotke od tad... meni su najbolje Majka zavjetuje dijete, Žena u zanosu molitve, Žena u grču, onda onaj Srđa Zlopogleđa i one glave onih ratnika s kacigama, ne znam kako se zovu, ono je sjajno, a bome i autoportreti, i anđeli i tak... ah:) )
-- Lilianke -- 28.01.2024. u 10:50
Doista, zbog čega svi vole snijeg a malo tko voli izići na nj? Upitat ćeš se takvo što i ti jednog jutra, bezvoljan i prazan, kako je to već u ovim godinama najbolja navada i red, omatajući se šalovima i navlačeći kapu i debelu jaknu, pa poći tražiti odgovor na takvo pitanje.
Prethodne večeri, grad kao da se ispraznio. Pusta aleja u šest uvečer, kraja joj ne vidiš koliko je ravna; blagajnica u praznoj trgovini hvata stvari koje bacamo na traku; nigdje nikoga.
I onda, tog jutra - počinješ polako razumijevati; negdje već dublje u šumi, iza parka i u njemu zaboravljene kapele - nalaziš tragove nečeg davnog, već gotovo zaboravljenog, nestalog.
U snijegu, na padini gdje ćeš već kroz mjesec dana brati medvjeđi luk, sada sa vide jasni tragovi dvoje: jedne pričljive i vesele trogodišnjakinje, umotane u ljubičasti skafander - i njenog zanesenog oca koji je vuče na sanjkama.
Ne mogu to biti ničiji drugi tragovi; nisi ipak još toliko star da to ne bi umio razaznati; po njima jasno vidiš i čuješ njeno pitanje; puna je pitanja od rana jutra do mrkla mraka: tata, zbog čega mi idemo na snijeg?
Slijedi njegovo zadihano odgovaranje u trku; već za koji trenutak, oni posvećeno i veselo prate tragove nekog djedice koji je preskočio potok (na kojemu tada još niti mosta nije bilo) pa je zajedno sa sobovima i sanjkama pošao daleko, daleko.
Dok znatiželjno gledaju u snijeg, mora biti da taj bezbrižni starac u priči negdje umoran zadovoljno drijema pod posljednjim zrakama sunca; onda će poći dalje, pronaći sunce - čak dalje od samog Budonca - i još dalje, tamo gdje se ne više nipošto ne ide, gdje se rađa mrak.
Taj Budonec, u tvome najboljem sjećanju – to je vjerojatno Brdovec; ali tko će danas takvo što više znati; moguće da i nije – da je to bio neki tih i miran gradić u dolini, daleko dolje, pored velike rijeke; sve će to onaj djedica preletjeti kao da ima krila (otac, onaj koji vuče sanjke, zadihan i pričljiv - tako će to izložiti). Kako bilo, njih će dvoje to zamisliti, naglas ispričati i gromko se tome razveseliti, čak još i kada već umorni budu ostavljali sanjke u podrumu, pa se potom vukli i penjali u stan, na treći kat, mokri i željni vrelog tuša, dobre večere i čaja, a potom toplog kreveta.
Ne smijem to više danas pitati, to o tome Budoncu; to je još samo moje sjećanje, on nigdje drugdje više ne živi; ima li još netko tko bi me uopće, da takvo što upitam - razumio?
Radije šutim i sjećam se.
Eto, odgovaram sam sebi; možda zato čovjek zapravo bez važnijeg vidljiva razloga odlazi na snijeg ako baš ne mora: tražiti tragove sebe sama.
Tako i tebe tog jutra tragovi obodre i ozare: već pomalo nesiguran na ledu trčiš u dolinu za njima; kupaš se u pogledu na plavetnilo daleke planine; dodiruješ oprezno otkrhnute cigle na zidovima kapele kao da tješiš i upuhuješ topao dah u neke stare, koščate, davno ostavljene i zaboravljene ruke; ubrzano u tom neredu sjećanja udišeš ledeni zrak pod šutljivim krošnjama punim leda.
Poslije ćeš Nju (ne onu koji si davno vukao na sanjkama, nego Onu s kojom si je podigao) dočekati na kavi u toploj kavani; vrteći glavom, jer rekao si da ideš malo na snijeg, prije kave – zagledat će u tvoje hlače i cipele jesu li jako mokre; uzalud Je ponekad uvjeravaš da cipele što tih ih je kupila za rođendan, dobro te poznavajući, zaista ne propuštaju snijeg.
To je, veli, za normalne ljude; ono što tebi ponekad padne na pamet, proizvođači ne mogu predvidjeti!
Dok tako budete sjedili u toplom zimskom vrtu srčući prve gutljaje kave, Ona smireno, ne sumnjajući više u konzistentnost potrošačkog kontingenta čita nekakav magazin u novinama; ti žmirkaš na suncu što te draška kroz staklo, a stiže poruka one nekadašnje trogodišnjakinje; dežura, radi i subotom ujutro, dobro je, pa pita da li uživamo na kavi – i trebamo li usput štogod iz Slovenije, poslije će poći.
Zauvijek joj je izgleda ostao u sjećanju pravac prema zapadu, prema suncu; mrmljaš sebi u bradu tu pomalo heretičku misao starački bespomoćno bez nekog većeg smisla i potrebe. Pa se nadaš: još možda koja godina, pa ćeš opet imati nekoga da ga vučeš na sanjkama. Ovaj puta, doduše, Ona će biti jako zabrinuta za tvoje srce, ali dat će se to nekako izvesti; razgovor onamo - molba ovamo, argument ili dva više; nema još puno, pomisliš radosno; opet će se moći pratiti tragove u snijegu - i stvarati nove.
Snijeg je, samo ako te volja gledati, prepun tragova; to shvatiš tek kada padne, zamrzne se i prekrije ga jutarnje sunčevo blještavilo: snijeg je malena, stara bilježnica već požutjelog papira s crtovljem, puna nekog davnog, teško prepoznatljiva rukopisa.
Snijeg je spomenar naših tragova.
Uvijek će zato - dok god ove noge budu tjerale jedna pred drugu i same hvatale sebe - biti dovoljno razloga da se prevlada onaj prvi strah i nelagoda, pa se na snijeg orno pođe pratiti tragove. Neće baš svi od njih biti ocrtani jasno i oštro; što oči budu slabije a sjećanja dublja i jača, mnogi od njih kao da će čekati samo na tebe - a ti više nećeš sasvim jasno niti moći razaznati jesu li zaista ostali u snijegu, ili samo u tvojim očima.
No, nije to toliko važno. Važno je poći i ostavljati tragove - kako bi ih poslije, kada vrijeme prođe, bilo dovoljno da ih se može pronalaziti.
Jedni ostavljaju tragove; drugi ih pronalaze; treći o njima sanjaju: važno je nastavljati taj pravilan niz.
" Jedni ostavljaju tragove; drugi ih pronalaze; treći o njima sanjaju: važno je nastavljati taj pravilan niz."
ja samo čitam i svaku misao u sliku pretočim diveći se toj snježnoj ljepoti jer, ovo i jest oda Ljepoti Ljubavi prema tragovima koji se vide, naslućuju i li samo sanjaju
-- Donabellina -- 21.01.2024. u 09:57
Idem pratiti tragove :)
-- Lastavica -- 21.01.2024. u 11:39
A vjetre mili, nakon ovakvog teksta ja bi i na Mjesec pjehe kamo li po snijegu ostavljala tragove...moja sudba je odavna odlučila zapise radit u moru...rekao bi čovjek pa ne može u moru...al, more, snijeg, šuma, livada...sve je to prijemčljivo za tragove...samo treba imat srce za trag ostavit i trag nači...pozdrav ti ostavljam:-)
-- morska iz dubina -- 21.01.2024. u 15:06
Snijeg ne može izaći na nas, pada i to je sve, i onda ne preostaje drugo nego da mi izađemo na njega, pa nerijetko i mi padnemo.
-- Blumi -- 21.01.2024. u 16:26
Fenomen snijega me uvijek privlačio, a u Slavoniji ga je nekada bilo na metar i više. Pronađoh ovo o snijegu:
Prema Science Daily, snijeg djeluje kao prirodni sustav zvučne izolacije. "Kada je riječ o zvučnom spektru, par inča snijega ima u prosjeku mogućnost upiti otprilike oko 0,6 ili 60 posto zvuka", tvrdi David Herrin, izvanredni profesor na britanskom fakultetu strojarstva koji proučava akustiku. Iako dok padaju, pahulje pogode sve što je na njihovom putu, one jedva naprave zvuk. To je iz razloga što između pahulja snijega ima dovoljno prostora te pahulje lagano struje prema tlu i besciljno se spuštaju na zemlju. Ako to povežemo sa super apsorpcijskim svojstvima snijega, shvatit ćemo zašto kada padne snijeg svijet postaje mirnije mjesto.
Pozdrav!
-- Demetra -- 21.01.2024. u 17:38
Godinama shvatimo da belina snega ne znači obavezno čistoću i nevinost.
Uvek je neki trag u njemu, trk psa lutalice, otisak ptice,
ili možda trag ruke pijanca koji se veselo vraćao kući u sitne sate...
Ako nema ništa, tu je opala grana ili list...tek nešto da pokvari savršenstvo...
-- mecabg -- 21.01.2024. u 17:57
Savršeno! Koja emocija - uživanje čitati! Ljubim!
-- luki2 -- 21.01.2024. u 18:05
Lijep vremeplov :) imao sam poprilično živopisne vizualizacije dok sam čitao, a moram pohvalit i fotke. Inače snijeg volim gledati noću kroz prozor. Ps kad pogledaš predstavu baš bi me zanimali tvoji dojmovi :)
-- TEATRALNI -- 21.01.2024. u 22:31
Ulovio si me u snježnu mrežu. :)
Sretna sam odgovorom.
Dobro kažu blogerice - slikaš riječima.
-- Galaksija -- 22.01.2024. u 01:18
Mir i tisina koji sneg donosi, cak i kad je snezna oluja - nemaju premca kod opustanja.
Volim miris snega, volim kad lice i ruke zabride, volim kad zaskripi nod nogom, volim kad kopni pa se tragovi pticjih otisaka zaoble i pretvore u klinasto pismo, volim zrnast sneg na suncu, volim...
sneg!
Uzgred, odlicne fotke!
-- VladKrvoglad -- 22.01.2024. u 11:38
Lijepa snježna bjelina oko Dvora Jelačićevih gdje se sjećam i medvjeeđg luka u proljeće. Snijeg je lijepo gledati kroz prozor a i hodati po njemu.
-- gogoo -- 22.01.2024. u 17:33
Osobno, volim tu snježnu idilu i volim izaći. Pogotovo kada je svw još novo i friško. Volim ostavljati tragove djetinjstva i mislim da taj dio mene nikada neće odrasti :)
-- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 23.01.2024. u 09:39
"Kud pade snijeg bjelasaju se staze,
Na hrdih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.
A podno stijenâ sjaji timor-šuma,
I ledna, snježna, ruši se i sniva
U plavet doli – gdje u staklu vodâ
Tavna slika mitskog grada pliva.
Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
I k mraznom srcu stištem cimbal snova;
Po jasnom snijegu plave mi se stope,
A sjen moj pada kao plašt bogova."
Plakat
VLADIMIR VIDRIĆ
Svaka je fotka pravi dragulj! Ova Vidrićeva pjesma je noćna pjesma, noću je sniježna iluminacija u divljini zaista posebna, snijeg je modar, a nebo ljubičasto.
-- Mariano Aureliano -- 19.01.2024. u 16:42
Lijepo sa snijegom sa vrha Medvednice, ali čini mi se kako ovdje fali slovo S a u Vidrićevoj pjesmi je ne znam tko stavio znak za dugi akcenat na krivo mjesto, po meni treba i stij^ena i vôda a ne na kraju sloga.
-- gogoo -- 19.01.2024. u 17:13
@gogoo - Za riječ voda genitiv množine je, u smislu naglaska, vóda. Dakle, na slovo "o" ide dugouzlazni, a ne dugosilazni. A ponad slova "a" treba ići ravna crta, iako je nije nužno pisati da bi se naznačio izgovor.
-- Mariano Aureliano -- 19.01.2024. u 17:48
Za @Mariano, htio sam reći kako nije naglasak na kraju sloga nego na onaj ispred, na JE i na VO jer je u pjesmi prikazan na kraju a u hrv. jeziku nema nigdje na zadnjem slogu osim kratki iz fr. posuđenica ali nigdje dugi, znači nije vodâ. Na tipkovnici imam samo ´ i ^.
-- gogoo -- 19.01.2024. u 18:33
Sviđa mi se kada se planine zabijele.
-- viatrix -- 19.01.2024. u 18:46
@gogoo - Da, svakako nije vodâ. Baš sam smislio jednu zgodnu rečenicu: "U njegovu kraju ima puno divnih vóda pa me vôda okolo da mi ih pokaže." :)) Zafrknut je naš jezik. :)
-- Mariano Aureliano -- 19.01.2024. u 19:00
Krasne su fotografije, očaravajuće...baš onako kako snijeg najviše volim...vidjet ga na televiziji ili na ovako prekrasnim slikama....nit znanja, nit iskustva gacanja po snijegu...već se vidim razbucanu po djelovima:-))...ali svima vama koji ga volite i konzumirate nek vam donese obilje radosti:-)
-- morska iz dubina -- 19.01.2024. u 20:02
Predivne foografije! Volim Sljeme, na proljeće će u šetnju i Mia...Ljubim!
-- luki2 -- 19.01.2024. u 22:13
Fotke su mi prekrasne. Očaravajuće. :) I nikad mi neće biti jasno zašto me zima fascinira samo na fotografijama. Isključivo iz daljine toplog doma. :)
-- Galaksija -- 20.01.2024. u 02:27
iako mi je prostor relativno dobro zagrijan, proučavamo plinsku peć koju smo kupili ali još ne i upalili, da bi mogli nesmetano uživati u lijepim brr ptrizorima kojima obiluju svi mediji ;)
-- NF -- 20.01.2024. u 14:43
Tražio sam S na letvi, ali ostaje mi "tek" da pasem ljepotu.
-- Blumi -- 20.01.2024. u 18:13
Predivno
-- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 20.01.2024. u 19:05
Kada umre netko blizak, bude nam teško zbog praznine koju takvo što ostavlja u nama. Kada umre netko koga nismo poznavali, možemo osjećati nešto prema tom događaju samo ukoliko je ta osoba na nas ostavila trag koji se ne zaboravlja; trag toliki da si i ti drugima koji su nastojali zakoračiti govorio isto što su i tebi rekli ovi prije: pa uzmi si Poljaka.
I moja Najdraža, još u ranim danima zgrožena time da sa dvadeset nisam mrdao iz parka ili s kauča, a nakon što me baš Ona nagovorila na prvi izlet za jedan davni, snježni Badnjak - već sa dvadesetipet bih kao opsjednut planirao ispenjati Velebit u dva dana - znala je ne sasvim u šali reći da joj je taj čovjek Njenom isključivom krivnjom uništio život, jer da je morala znati kakvog sivonju ljubi; recimo, nedjeljom smo hodali na Okić, a ja sam već naglas maštao kako ću navečer otvoriti Poljaka, jer druge subote moramo na Japetić!
Uzmi si Poljaka, kao da nekome veliš, uzmi si kilu dobre masti pa bude sve išlo kao podmazano; to je bila najvrednija i najpouzdanija mantra generacija hrvatskih planinara, kao što je davno već iz stvarnosti u legendu u Slovenaca prešao Tone Mihelič; Poljak u ruksaku oduvijek je značio zanimljivost, sigurnost i ispunjenost: saznanje da tamo negdje postoji striček sa notesom i olovkom koji bilježi, konstruira i preslaguje sve moguće varijante puteva, dolazaka i odlazaka koji nam život znače i jamče da ćeš već sljedeće nedjelje opet negdje ostati bez daha - ne samo radi kakve luđačke strmine, nego i onoga što ćeš sa nje ugledati.
Planinarenje je bijeg radi povratka; nitko ne bježi od nečega dobroga: stvar je u tome da te ono - o apsurda - istinski uči tome kako prestati bježati i kako izgraditi mjesto sa kojeg se želi nikuda ne ići. Najljepši nisu odlasci; najljepša su vraćanja, kada otkriješ da se imaš kuda vratiti - ali se s njima stvar ne da započeti. Dobro, mene je život na teži i bolniji način učio i naučio da se - da bi se živjelo dobro - ne mora nikuda baš previše bježati i lutati i da je najsretnija sreća baš ona koja nas draška po nosu - ali kao i kod mnogih, i kod mene je to trajalo i trajalo, nisam ja neki lik od brzog shvaćanja; danas se opet polako vraćam na ono početno mjesto gdje sam preferirao klupice i kauče, ali kako bih se ja uopće u tom čarobnom krugu odvrtio da tog Poljaka nije bilo?
Željko Poljak za mene je jedna od takvih osoba s početka ove čudne, rogate priče: svojom knjigom koju mnogi nazivaju hrvatskom planinarskom biblijom zapravo je i na mene utjecao daleko, daleko snažnije i više od mnogih književnika i pisaca. On nije bio hrvatski Thoreau: on je i Thoreaua i Krakauera i ostale lonely ridere svojom sigurnom eruditskom rukom i gojzericom upogonio u pouzdano i skromno ali bezuvjetno nalaženje smisla. Od časa kada sam i sam prije valjda tridesetipet godina čuo rečenicu "pa nabavi si Poljaka" moj život više nije bio isti: u rukama sam imao siguran vodič i pouzdanje u to da znam što radim i kamo idem punih dvadesetak godina - sve dok internet nije odmijenio sve, pa i knjige. A i još dugo, dugo, dugo poslije toga.
Uza sve to, doktor Poljak bio je i doktor i znanstvenik i putnik i pisac i urednik i učitelj; sedamnaest bi naših običnih života stalo u jedan njegov, vjerujte mi - ako ne na riječ, a onda površnim prekapanjem najbliže knjižnice, recimo.
Zbogom, gospon Željko; da je barem svijet bio ispunjeniji ljudima kao što ste vi; i od srca Vam hvala što ste mi život učinili smislenijim, ljepšim i sigurnijim!
Zar Poljaka više nema među nama ?
Ili nisam dobro shvatila
-- Donabellina -- 16.01.2024. u 23:32
Počivao u miru. Nisam čitala, ali prihvaćam izazov. Planinarenje - bijeg radi povratka...Odlična definicija. Ljubim!
-- luki2 -- 16.01.2024. u 23:34
Počivao u miru. Doista nisam čitala.
-- Galaksija -- 17.01.2024. u 00:52
Da, nakon koliko ono - devedesetosam godina, umorio se čovjek.
Trebao bih te bjegove razraditi, a ne biti lijen.
Čitati? Ma, treba hodati "po njemu" :)).
-- j. -- 17.01.2024. u 06:03
Nisam čitala, nakon tvog osvrta potražit ću knjigu.
Da, bolje je hodati po njemu, po njegovim uputama.
-- Lastavica -- 17.01.2024. u 06:45
jako mi je žao. od prirode do poezije, od planinarenja do predavanja na faksu (uskakao bi na predavanja), uvijek spreman, odmoran, kritičan i beskommpromiisni tražitelj istine. divili smo mu se i hvatali njegovo znanje, polet čudili se žestokim riječima, temperamentu, širini njegovog znanja. nije imao ni trunke zla u sebi, no ipak smo se pomalo bojali njegove oštrine. bili sretni što nam nije na ispitu, no isto tako sretni da smo imali priliku biti na njegovom predavanju. u liječničkom vjesniku redovno je derao po nepismenosti i nekulturi, a s predanošću i poštovanjem pisao o prirodi, planinama, književnosti i dobrim ljudima. onako suhonjav, proćelav, oštrih prodornih očiju s jedne strane je ulijevao ozbiljni rešpekt, s druge strane si poželiš da ti bude djed, vodič, savjetnik, rame za plakanje i tvoj osobni doktor. znaš da će biti sve u redu, znaš da on toliko zna i može da te neće ostaviti.
ni sad nas nije ostavio. nije, nije.
-- stara teta -- 17.01.2024. u 06:55
Lasto, siguran sam da neće biti dosadno :).
Teta, ti nisi teta, ti si dobra vila. Velim ja odavna; klasično obrazovanje, di ću ja s tobom u istu rečenicu. Hvala ti na ovoj briljantnoj minijaturi :).
-- j. -- 17.01.2024. u 07:02
Dobra posveta doktoru, piscu i planinaru, imam već dugo njegovu knjigu i pomogla mi je puno u planinarenju po hrvatskim planinama.
-- gogoo -- 17.01.2024. u 08:43
hej - haj, planinari smo mi...
-- Meister Huc -- 17.01.2024. u 09:33
Godinama se samo izdaleka divim planinama. Prije korone su me odpeljali na Zavižan. Pokušaj prošetati do kapele je neslavno završio. Vidjela sam na tv kratak osvrt na njegovu smrt. No još će puno godina biti spominjan jer zasluži je biti.
-- Demetra -- 17.01.2024. u 09:41
da, najbitnije je imati gdje se vratiti, on se vratio u legendu
-- NF -- 17.01.2024. u 09:43
Vašeg Poljaka više nema ali imate njegove upute i poticaj, mi imamo
Stipu Božića, čovjeka od svih planina, ima i svoje putopisne knjige, ali
što mi sve to znači kad od djetinjstva moje planinarenje je moguće
samo po planini a la Slavonija. Dok je ravno mogu kilometrima,
čim malo uspona nemoguća misija. Zadovoljavam se hodanjem kroz
prirodu, a fala Bogu toga imamo u izobilju. Pola moje obitelji planinari,
neki špiljare, a mene predodredilo za ravne plohe. Lijep ti je ovo osvrt
na čovjeka koji je ostavio vidljiv trag:)))
-- nema garancije -- 17.01.2024. u 19:43
Susreo sam se s tom knjigom i vjerujem da je mnogima pomogla. Lijepo si sve to napisao.
-- viatrix -- 17.01.2024. u 21:04
Lijepa i topla posveta velikom čovjeku.
-- morska iz dubina -- 18.01.2024. u 08:47
Nisam ulazio u razloge, niti sam išao previsoka, ali u dobra stara vremena svaki prvi dan Nove godine proveli bi dobrim dijelom na nekoj planini ili bar brdu, šumi i slično. Sljeme je bio jedan od dražih izbora,
-- Blumi -- 19.01.2024. u 11:34
Njen posao odavna već je izgubljen; dok je radila, radila je od jutra do mraka – i tako prvo u velikoj korporaciji, a poslije i privatno, ako vašeg već starog i zaboravnog pisca pamćenje dobro služi - dvanaest godina, najčešće i subotom i nedjeljom. Taj posao cvjetao je u početku; poslije se održavala glava iznad vode, a na koncu, kada je posljednje dvije godine zatvarala posao, on je gotovo svake večeri duboko u noć dolazio po nju pa bi se vraćali zajedno iz grada, slušajući u mračnoj i pustoj aveniji kojoj ne nazireš završetak kakvog Cohena ili Cavea i držeći se za ruke kao da će taj povratak kući trajati danima i mjesecima, a ne još nekoliko minuta.
I trajao je. Jer, ona se zapravo morala vratiti kući; toliko je dugo tamo nije bilo.
Djeca su već odavna pohađala više razrede škola i fakultete; navikli su na to da je nema; kada bi provodili vrijeme s njom, bilo je to najčešće negdje vani, jer bi on uspio ukrasti je i oteti životu, da svoje zajedničko vrijeme provedu po šumama, morima, nepoznatim gradovima i rijekama.
Kada je dovršavala taj posao, on je u stvari bio sretan: samo četiri godine prije toga, sjedeći dnevno i po dvanaestak sati za kakvom excel tablicom i radeći posao kojeg nisu željeli raditi drugi, ona je sebi priskrbila tromb koji je zamalo otišao tamo gdje je priči mogao doći kraj. Dok je bila u bolnici, baka se čudila kako im ne treba doći da sprema i kuha; jednoglasno su joj na telefon javili da ne treba – da oni funkcioniraju tako, bez nje, danima i mjesecima; njih je troje odavna već radilo i živjelo tako da obave sve i čekaju samo onaj završni dodir kojeg je ona donosila: bez tog dodira, sve kao da je u tjedan dana izgubilo čaroliju.
Taj posao, kao i svaki privatni posao – nije imao sredine: ili si u njemu čitav, bez slobodnog vremena, bez zdravlja, bez ičeg i ikoga svoga – ili te nema i propadaš. Posao je veliki protočni bojler u kojeg se utjerava puno vode; tek tako možeš postići da iz njega puno tople vode i izlazi; ako to pravilo ne poštuješ, vrlo brzo ćeš propasti.
I tako, prije pet godina – sve je propalo; ugovor nije otkazala korporacija; ona je otkazala korporaciji, posložila novac za još neko vrijeme u kojemu će uplaćivati doprinose i dadžbine – i konačno stavila ključ u bravu. Ili to, ili da je nema: on je izabrao da je ima živu, u svome naručju, bez posla.
Njegov posao – baš nekako s dolaskom korone – počeo se obavljati većinom od kuće; kada su izvanredne okolnosti prestale, moglo se birati: ili povratak na staro, ili rad pretežno od kuće. Potonja varijanta uključivala je mnogo loših strana, od stalnog utovara i istovara dokumentacije, korištenja vlastitog interneta, struje, prostora, printera, tonera, dugih i zamornih odlazaka i dolazaka na posao radi transporta i predaje obavljenog.
On je, naravno, izabrao da bude kod kuće: da joj bude blizu; sve ostalo bilo mu je nevažno.
Bilo je to – složit će se oboje - najljepših pet godina u vremenu koje im je do sada bilo dano; kakva će biti budućnost – to nitko zapravo ne zna, pa o njoj ovdje nećemo. Neobično, zar ne? Obično ljudi kao najbolje i najljepše godine pamte one u kojima su bili mladi; godine u kojima su bezbrižno pohađali fakultet, bez obaveza, bez djece, dok adrenalin kola i dok nema dosade i zamora. Poslije naiđu bolesti, poslovi, obveze, interesi i sukobi; čudno je da dvoje ljudi nakon trideset ili četrdeset godina osjete kako su zajedno prošli čitavu jednu povijest – pa ih ono što je ostalo poveže i spoji kao nikada; sve nevolje, sve neprospavane noći, svi strahovi, strepnje, suze, promašaji i izjalovljena očekivanja nestali su onoga časa kada su njih dvoje, sami i goli kao od majke rođeni jedne srijede ili četvrtka prije pet godina u devet ujutro legli pod deku i počeli se dirati, kupati poljupcima i gutati očima u polumraku sobe, kao da to čine prvi put.
Jer, lako je voljeti ženu kada je život pred tobom: zapravo, ti samo misliš da je voliš – a u stvari, zaljubljen si poput pastuha u ono kako ona izgleda, pa ti u nutrini tuče neko drugo, strano i tuđe srce koje kao da čeka izići iz tebe čim prije. Ženu, onu pravu, onu koju su mijesile i tukle godine i bure što ste ih prošli, voljeti treba na koncu; ona je onda baš takva kakva jest, kakvu si je godinama stvarao, gladio i gradio – pa je ili voliš, ili ne voliš; a ti biraj ako možeš, i ako si blagoslovljen tom i takvom ljubavlju; ljubavlju koja neće zgasnuti kroz koji mjesec – nego onom koja će s godinama biti samo jača, dublja, nestvarnija.
Da, to su godine koje su van svake sumnje bile ljepše od ovih prije njih. Svi vapaji, strahovi, njena nezaposlenost, moguće bolesti i tegobe; sve je to kao rukom otišlo odneseno onoga časa kada su njih dvoje legli pod onu deku i kada joj je on kazao: gledaj, tamo gdje ima za mene, ima i za tebe; kako bude meni, bit će i tebi; kada dođemo do posljednjeg komadića kruha, izrezat ćemo ga na pola. Meni taj komad ne vrijedi baš ništa ako ga s tobom neću dijeliti.
Jer, tako je i ona, dok je radila: nije pitala tko i koliko zarađuje, doprinosi, brine; sve što je pitala, pitala je sebe samu: kako i koliko mogu učiniti još bolje i više. Sve dobro i lijepo što je naučio, njeno je.
I tako su pet godina samovali i bivali kao posljednji ljudi među normalnima i prvi među nenormalnima; djeca su odlazila i dolazila, završavala fakultete i škole, sastajala se i rastajala s partnerima, poslovima, stažem, ispitima – a oni kao da su u tom životu gledali isto ono što su i sami davno, davno živjeli; nisi ih više mogao uhvatiti niti urediti; on bi radio noću, spavali bi zajedno zagrljeni danju, lutali šumama kada im se lutalo i radili zajedno kada im se radilo; putovali su izmičući se oblacima i munjama i sjedili u kući za poslom i računalom kada je sijalo i grijalo; malo su riječi govorili a puno više osmijeha i dodira podijelili i dali – preko nekih posnih ručkova i večera, čudnih i lijepih filmova što su iz zajedno odgledali ili šetnji što su ih poduzimali.
U tih pet godina prošlo je valjda trideset neuspjelih natječaja i razgovora na kojima su joj mlade žene govorile kako je prekvalificirana za posao. Uostalom, dajte molim vas, pa tko će zaposliti staru baku na pragu šezdesetih; svaka normalna nadređena žena od tridesetipet u njoj istog časa gleda protivnicu za koju će svi – nakon što je zaposle – pitati, a zašto ova ne bi vodila stvar? Upravo radi tog posla nisu inzistirali na ocjeni preostale radne sposobnosti nakon bolesti koju je prehodala; vjerojatno bi bila katastrofalna – a uostalom i čemu; već kroz možda dvije godine uz doplatu staža može se u mirovinu. I tako su čekali, tješili se i ljubili; oni te nisu vrijedni – šaptao bi joj on na uho, ako ne znaju prepoznati tvojih dvadeset godina školovanja i trideset godina iskustva.
Odbijali su nazivati i pozivati, moliti i kumiti – jer ovo što imaju bilo im je sasvim dovoljno. Ono što im je bilo važno, to je da im se djeca zaposle i školuju, a njima – kako bude; neka je zdravlja – i bit će sasvim dovoljno. I tako bi ih ljudi, prijatelji, poznanici, kumovi, s vremena na vrijeme zvali i pitali: pa gdje ste vi, golubići; nema vas ni čuti ni vidjeti – a oni bi šutjeli i zagonetno se smiješili držeći se za ruke, možda tek pričajući u nedalekim rijekama, šumarcima, jezerima, brdima koja su ispenjali, posjetili, s njih pružali oči u nebo i umivali se u ledenim potocima.
A onda je stigao – posao.
Čak i za ovu državu, državu s lijepom fasadom i prilično ispražnjenim smislom i nutrinom – bilo je zaista previše čekati dulje od pet godina a da je se ne sjeti. I tako je ona opet dobila posao; da se razumijemo - nije to nešto – nekakav poslić od osam do četiri; kada odbiješ ono eura što se mora potrošiti na prijevoz, prehranu i oblačenje (jer, je li, ne može žena ići među ljude kao zvijer, kako on ide, jer mu je sasvim svejedno što ljudi o njemu misle) – ostat će možda dvije ili tri stotine; neka – i to će biti više nego dovoljno, kao da im više uopće treba. On je prvo šutio, u nevjerici vrtio glavom – onda su, kako je i red, skuhali kavu, pokrili se dekom pa sjeli na verandu – i zaključili: posao se ne odbija; odbiti raditi bio bi grijeh prema Bogu; bilo bi to kao da kažeš: imam štrucu kruha a ne treba mi, pa ću je baciti.
I tako već dva ili tri dana šute i misle svoje; ona čita neke propise ispisane budzašto na starom i lošem printeru s Narodnih Novine –jer, savjesna i savršena kakva već jest -nije red da nema pojma i o svim izmjenama i dopunama što ih se ova plodonosna država potrudila u međuvremenu smisliti; skuplja i premeće onih pet krpa što su joj ostale od nekog davnog vremena otprije pet godina; prvo je dobila nešto kila, pa su ih poslije zajedno skidali, i sada sve to treba opet urediti, stegnuti, podvezati, prošiti; on joj skida stare i zaprašene kutije s polica i smišlja sva ona jela koja davno već nisu spremali a ona će ih moći ponijeti sa sobom da ne bude gladna. Sa stravom u očima- jer ona ne vozi, a i nema parkinga tamo gdje se ide, jednostavno nema – shvatili su da će joj ujutro, a možda čak i uvečer, trebati satipol, možda i čitava dva sata do posla u jednom smjeru, pa u nevjerici vrte glavama; sve im to još izgleda sasvim novo, nevjerojatno, čudno; kao da ponovno ulaze u neku dvadesetipetu i ponovno žive nešto što je davno već zaboravljeno.
Onda on tješeći više sebe nego nju veli; ma daj, pa to će sve kako je i red kroz nekoliko mjeseci propasti i otići u besmisao; pojavit će se netko nečiji s vezom koga će trebati namjestiti umjesto tebe; nije moguće da u ovoj državi više nema nitko takav, da su svi nestali i iscrpljeni; kada ja operiram bruh u lipnju i odležim ga taman dok bude nogometno prvenstvo, moći ćemo u miru Božjem opet poći na naše staze i puteve prema sjeveru; ovaj put niti ja neću moći brzo i žustro; nego ćemo se taman držati za ruke; mene će boljeti prepone; tebe tetive – i tako ćemo opet polako dolaziti do onih naših zelenih rijeka i šuma, da uz njih ležimo, pečemo jeger na štapovima i kuhamo radič i koprivu s jajima; da pijuckamo naše sokove od bazgi i slušamo ptice i šum vjetra u krošnjama i gledamo se u oči.
A ona mu odvraća: ma samo ti sanjaj. Tako i on s nelagodom vidi: već kroz godinu dana bit će neka načelnica ili pomoćnica nekoga i nečega; izgubio ju je i klizi mu kroz prste kao pijesak – kako je i red; nije red niti smisao u tome da njih dvoje ostanu i budu zajedno kao jedno tijelo – od toga nitko nema baš nikakve koristi; oni su svoje odradili i odredili; sada je trebaju drugi – i doista, treba je društvo, treba je država, potrebnija je tamo; što koga briga što će on dalje lutati šumama sam i zaboravljen i raditi svoj posao za računalom do duboko u noć; pred njime stoje godine tišine i samoće; samo je na njemu birati hoće li tu samoću doživljavati kao usamljenost - ili velik i mekan spokoj.
Tada joj skuha najjaču kavu koju je u životu skuhao, onu na kojoj pliva potkova; naspe u nju mrvicu cimeta i odlomi štapić vanilije, pa u džep strpa onu kocku šećera što ju kao svetinju čuvao od proljeća, negdje iz onog parka u Kadirgi, gdje su slušali vrapce i vjetar kako šumi u granju nad njihovim glavama i pili onaj nevjerojatan crni čaj i tursku kavu, sjedeći kraj ruksaka i jakni kao kada su imali dvadeset. Tamo vani, kada ona zapali prvu cigaretu, prelit će tu kocku kavom u njenoj šalici, gurnuti je pred nju i duboko uzdahnuti nad time kako je to izgleda posljednja kava posljednjih sati njene posljednje nezaposlenosti.
Ona će s iznenađenjem uzdići obrve ugledavši tu kocku šećera, pa će na ga to, otpuhujući dim, sočno i u bradu opsovati, onako – od milja, kako to već zna na njegove riječi o budućnosti ili o posljednjim stvarima; potom će mu čvrsto stegnuti ruku svojom malom, toplom, mekanom šakom. Ne voli kada on priča svoje vještičje priče i čara o budućnosti; oboje s priličnom nelagodom znadu da on s time ima neke veze i da ponekad nazre štogod od onoga što će biti; nerijetko i ono što je nelijepo. Onda je bolje da zašuti; to i njemu postaje jasno – pa doista i zašuti, gledajući je u oči.
Moram je dijeliti sa svijetom, pomisli; previše je snažan i opasan a da bih je uspio i uzmogao ostaviti samo za se. Neka; najbolji lijek za to je njeno srce. U njenom srcu ima mjesta za milijun ovolikih i ovakvih svjetova, a kamo li za jednog čovjeka – ovakvog, njenoga njega.
Navečer će zamijesiti prvi od svojih hljebova za samoću; onaj bekvasni, s medvjeđim lukom, valjda ga je u škrinji ostalo još od ljeta. Pa se sjeti: nema još mjesec dana i brat će se novi! Dok bude trgao listove, zahvaljivat će Bogu na svim darovima što mu ih je namro – i na Njoj; najvećem od najvećih; onom najboljem.
Pred tim darovima godine i vrijeme nestaju. Ostaju trenuci; sjećanja; uspomene. Ostaje život kojeg smo živjeli; ono toplo, meko, lijepo što te uvečer - dok hladan vjetar tjera suze u oči - grije i gura ti jedan posve malen osmijeh na lice.
Đizzzzussssssssssssssssssssss @Vjetre , ovo je najljepša pjesma u prozi , ovo je Oda a zna se kojim junacima se oda posvećuje.........divno!
-- Donabellina -- 14.01.2024. u 18:19
Savešeno! Slutim, i istinito! Knjiga, knjiga!!!!!! Ljubim!
-- luki2 -- 14.01.2024. u 18:31
Ljubav bez granica i to obostrana i rijetko dozivljena. Koliko ljubis J., boze.
-- Riba Luca -- 14.01.2024. u 19:06
Tako volit može samo muški horoskopski rak:-)))
Teško se odvojit..sve znam:-))
-- Sarah -- 14.01.2024. u 19:07
i ja sam pročitao bez predaha pun pratećih asocijacija. dodao bih iz iskustva stvoje drugarice, u javnoj službi pakao može biti i veći, iživljavanje i nesmetani mobbing zaštićen blagoslovom države i vladajuće partije, moja je morala u prijevremenu mirovinu jer je bila sposobnija od favorizirane ravnateljice, ovu je poslije napokon kolektiv usprkos prijetnjama uspio smijeniti, kasno za više žrtava, moja je barem preživjela, nakon smjene onako nesposobna otišla je na bolje plaćeno mjesto savjetnice, ha, to je naša zbilja...
-- NF -- 14.01.2024. u 19:16
Lijepo do bola, toliko da graniči sa stvarnim, a naslućujem stvarno,
naklon:)))
-- nema garancije -- 14.01.2024. u 19:24
Kako je ovo divno..koja ljubav, prijateljstvo, bliskost, toplina
Predivno
-- metamorfoza -- 14.01.2024. u 19:46
Na ovaj se post nema što komentirati. S dubokim poštovanjem, naklon.
-- Demetra -- 14.01.2024. u 22:55
Jebate, moj ne bi napisao ovakvo što ni za 15 godina. :))
-- Galaksija -- 15.01.2024. u 00:02
Rijetki su sretnici koji se ovako razumiju, nadopunjuju , vole i postivaju !
-- lijemudro -- 15.01.2024. u 07:20
Ako netko otvori školu prave ljubavi, bit ćeš to ti.
Moj naklon.
-- Lastavica -- 15.01.2024. u 15:38
I lijepe uspomene griju srce i tijelo a i kruh i posao je šteta baciti. Eh. sjećam se prolaska uz slap Peričnik a jedan Janez je stao i pitao nas -se boste peljali z avtom? i tako smo se dovezli do Aljaža i drugo jutro nakon druženja i sa puhovima krenuli na Triglav.
-- gogoo -- 15.01.2024. u 17:10
Vjeruj mi, vjetre, šutnjom ću najviše reći na ovaj tvoj tekst... bujica riječi ostaje u meni zatočena ljepotom...:-)
-- morska iz dubina -- 15.01.2024. u 21:25
kolege blogeri prije mene sve su rekli :)
-- smjehotvorine -- 16.01.2024. u 18:09
Hvala ti na toplom komentaru kod mene...taklo me u dušu:-)
-- morska iz dubina -- 18.01.2024. u 08:48
Doista, povijest se jednom dešava kao tragedija – a drugi put se ponavlja kao farsa.
Prvi put Vukovar je doživio tragediju. Je li je i preživio – to prosudite sami, ali nemojte gubiti iz vida činjenicu da je nakon studenog 1991. izgubio trajno ili barem na više godina najveći dio svog stanovništva. Kada su u kolovozu devedesetprve glavaši, merčepi i drugi anđeli rata zauzeli svoja mjesta u garažama i pakračkim poljanama (i dok još nisu stigli šljivančanini, arkani i oni drugi anđeli, zato ove prve spominjem kao prve), u Vukovaru je ostalo taman toliko očajnika da ga brani nekoliko mjeseci – vjerojatno čak i manje od broja tenkova koji su napadali s istoka. Iza njih, u skloništima, bolnicama, pod zemljom poput krtica – bilo je još nekoliko desetaka tisuća stanovnika, uglavnom sirotinje koja nije imala kamo – a ako ćemo pošteno niti zašto bježati, sve dok nisu otjerani pod tonama čelika i vatre.
Vukovar tada izgleda nije umro, ali kao da je svojim izmrcvarenim truplom prepriječio put sili koja je namjeravala pokoriti čitavu zemlju; baš kao što prebijena majka od pijana oca svojim mesom štiti uplakanu mladunčad. Dok smo mi čekali i grijali se u toplim barakama, brvnarama, zemunicama ili skloništima slušajući kako nam preko glava preleću rakete i fijuču granate, Vukovar je iskrvario pred našim očima i za nas – jer da nije, ono što se desilo Vukovaru desilo bi se i mnogim ostalima. Bio je to još možda posljednji čas u kojemu su u ondašnjoj našoj vojsci rame uz rame stajali sinovi domobrana, ustaša i partizana, Hrvati i Srbi, i nitko onako kao danas nije previše pitao – ili se to barem tako meni, naivnom mladcu na početku dvadesetih činilo dok sam nosio drugu uniformu u svome životu – da ne pita tko je čiji; bitno je bilo da je naš – a naš je jer ima taj važan osjećaj kako iza nas stoji svjetlo, pa kada nas samo pošalju u to blato, na te tihe i tamne rijeke da ih branimo, mi ćemo znati zbog čega smo tamo i što se od nas očekuje.
Nešto slično dešava se eto ponovno – ovaj puta, nakon trideset godina, pomalo kao farsa. Vukovar nije ništa drugo do li pokusni kunić u ratu u kojemu civilizirano društvo želi nadvladati pleme. Sila koja želi pokoriti svijet više ne dolazi s neke strane svijeta – već iz nas samih; u Vukovaru Hrvati na cesti presreću Hrvate sumnjičeći ih da su Srbi (jer vjerojatno većeg grijeha na ovom svijetu od toga za one prve nema). Dobro, pripadnici plemena su brojniji, stariji; svoje herojstvo rijetko kada oni pokazuju u malim brojkama i nad jačima; no ovdje se zapravo dešava to što je počelo davno još, davno u ovoj zemlji – i nikako da se završi: dešava se smrt horizontalne veze koja spaja zajednicu i na njeno upražnjeno mjesto dolazi pleme.
Sjetit ćete se za potrebe ovog teksta a na usrdnu molbu njegova pisca - Davorina Bogovića; on je recimo znao pričati kako nekada banke u Dubravi i dubravama ove zemlje nisu imale nikakve šanse; jedne subote u mjesecu Pero je zidao deku – čitava mu je ulica išla pomagati, baš kao što je subotu prije toga Mili trebalo pobrati jabuke ili tko zna što sedmo. Ljudi su pomagali ljude znajući da ne smiju pogriješiti – jer inače niti njima samima nitko neće pomoći kada bude trebalo. Tu se nije smjelo niti moglo gledati tko je iz kojeg plemena - postojale su snažne i istinske horizontalne veze među ljudima; radili su solidarnost i osjećaj dužnosti po kojima su se ljudi potom identificirali.
S početkom rata – i kroz sve ove godine – te horizontalne veze jednostavno su se prošupljile; društvo je počelo ličiti na mravinjak u pustinjskom pijesku kojeg će smrviti prva poplava. Osim što je postalo važno tko je čiji, još je važnije tko što ima i kako izgleda; u tu su rupu bez dna nastalu smrću onih horizontalnih veza s početka - onda uletjeli kapital i pleme – i stvar se zavrtjela do neslućenih razmjera. Sasvim je normalno da danas čovjek nema pojma tko živi pored njega, važno mu je jedino da zna čiji je taj, koji mu broj grudnjaka žena nosi ili kakav automobil vozi. I tako, kada se u sustavu desi nekakav bug; kada nas stignu prirodne nepogode i strijele božje vu nas puknu, stižu nas duge ruke plemena: odnekud se stvaraju snažni, izbrijani momci koji prenose trudnice iz zgrada napuklih zidova, gase požare i raščišćuju ruševine. Zašto to čine? Pa, tko će drugi? Susjeda, prijatelja, kumova više nema – odavna su već razmilili se po irskama i njemačkama – a država to ne umije; država nije stvorena zato da bude na pomoć građanima, nego na diku i slavu rodu i plemenu.
Trideset godina mi smo jedno veliko pleme, pleme Šošona koje snuje kako će Irokeze skratiti za glavu i oteti im novi vigvam; navlas isto ono što i Irokezi snuju za nas, ili tko zna koga drugoga. Nije samo naša domovina u takvoj situaciji; pođite u nekakav Charleroi, Malmo, Napulj ili Saint Denis, pa ćete vidjeti kako je tamo. Plemena su preuzela vrh piramide; plemena nas određuju i interesiraju.
Tko zna koliko već godina tako i naš Vukovar gleda kako se u njemu djeca dijele, kako se provodi segregacija na djelu; kako svatko ima svoje kafiće, svoje škole, svoje razrede; jedni slave svoje praznike a drugi svoje, pa kada se tkogod bolje napije, polupa nečiji grob ili izlog i dobije par bubotaka u glavu. Naši često zovu upomoć: tu su plemenski suputnici da se nađu na pomoći; tako je bilo i na ovaj pravoslavni Božić. Godinama već tuku se oni i pošteno mlate s njihovima zarađujući tako taj sveti smisao svojih života u znoj lica svoga, i sve dok su dirali i nadjačavali se sa njihovim plemenom, nitko se –budimo iskreni - nije previše bunio. Baš onako kako je u onom davnom ratu tvrdio jedan čiča kojeg je – ne sjećam se sada više točno – čini mi se citirao Ciliga: ako nećete vi nas, mi ćemo vas; tako je to, tko koga dohvati; sveto pravilo svakog plemenskog sukoba.
I tako - eto, sada se desila zabuna; tko radi – taj i griješi. Naši momci na terenu nisu baš previše obrazovani, pa netko od njih pojma nije imao da naše rođene lege znadu razvući dugo „e“; tako su naši pretukli naše (ili još gore: njihove unuke) – i onda se konačno grad digao na noge; da stvar bude još strašnija, pretučen je unuk nekog branitelja Vukovara – pa ima li teže i strašnije pogreške? I tako i taj čovjek sada veli: svi znadu tko su ti ljudi i gdje su, svi trpe njihov teror godinama, i nitko da bilo što kaže.
Teror? Trpljenje? Godine? Ma nemojte reći.
Tako je eto Vukovar ponovno stao na prvu liniju fronte. Ta fronta možda započinje u njemu, ali njeni kraci i rovovi svakako da dopiru mnogo dublje i dalje, do svih gradova i pora našeg društva; do naših duša i mjesta gdje ćemo se pogledati u ogledalo i sučiti sa istinom. To je mjesto na kojemu okrećemo glave; na kojemu djeca u dresovima bivaju pretučena i razgoljena na ulicama glavnog grada, ili na kojemu netko sa krivim naglaskom ne može u miru sjesti na kavu u bilo kojemu drugom gradu.
Vukovar je ponovno na prvoj liniji, samo što ovo nije rat protiv njih i njihovih, nego protiv nas samih: protiv toga hoćemo li naše društvo znati i htjeti organizirati tako da ne bude važno tko je čiji, nego koliko vrijedi kao čovjek. Na potezu su sada – to je valjda najviše farsično i tragikomično u čitavoj priči – vukovarska policija, sudovi, institucije; upravo one koje su desetljećima mirno gledale kako se ljudi dijele kao da je između njih potres napravio pukotinu: oni sada tu pukotinu moraju začepiti i preko nje sagraditi mostove i brane.
Upravo tu se krije i odgovor svima koji misle da je u pitanju obrana domovine; pardon – Domovine: neće tu obranu sagraditi niti spasiti nikakvo svijetlo oružje niti sustav, kao što nisu spasili niti onu, propalu državu; državu umiju obraniti samo ljudi koji takvo što smatraju vrijednim; ne bude li u ovoj državi život vrijedan toga da je njeni građani smatraju vrijednom obrane, neće je obraniti nitko.
Jer, društvo kao i uvijek ima samo dvije alternative: ili nas čeka stravična budućnost opisana u jednom suvremenom romanu u kojemu navijači krstare zgradama novozagrebačkih naselja gledajući po natpisima na vratima tko je čiji, pa one krive bacaju niz balkone na ulicu – ili nas čeka povratak u jednakost, sigurnost i solidarnost.
Vukovar će opet izgleda na tom megdanu – kako je uvijek i bilo – biti prvi. Ako je suditi po rezultatu onog prvoga rata, i ovaj će biti dug, strašan, tragičan i težak, ali šanse za pobjedu nisu baš toliko male.
Doista, sve opet kao da se ponavlja do mirne reintegracije: do časa u kojemu bedblubojse na probaciji zateknemo kako sjede u klupama zajedno sa Filipincima i Nepalcima. Kadgod je teško, sjetim se onih Zrinskih i Frankopana koji su trideset godina nakon Gutenberga, među turskom đuladi i kopljima - tiskali knjige. Vjerojatno je i ljudima onog doba tada svijet izgledao jednako loše kao i nama danas ovaj naš; zato su nam i poslali tu vječnu i važnu poruku: ništa vas drugo neće spasiti osim učenja i znanja.
- - - - - - - - -
Srbi su svoje klupe ili već uvelike prošli – ili ih ovdje više uopće nema.
Tu se na koncu moram prisjetiti razgovora kojeg sam negdje desetak godina nakon rata na nekom planinarenju u Lici vodio sam jednim domaćim pajdom nakon treće pive. Veli on meni, vidiš ti, da je devedesetdruga, mi bi ovdje pucali jedan a na drugoga, a sada evo pijemo pivu. I tako mi, sav ganut, ispriča kako je dočekao onaj petnaesti siječnja spomenute godine; kada su čuli da je Hrvatska priznata, veli njima neki njihov major, pukovnik, što li: momci, batalite vi ovo; ovi su dobili državu, nema od ovog našeg rata kruha. Opametio se, skupio familiju, završio škole, preživjeli Oluju, bacili se u biznis, prvo neka farma pilića, pa birtija, pa turizam. I sad kada odem starom ličkom znam tamo stati na raskrižju na kavu, pa ga dadem pozdraviti; nema čovjek vremena sjediti po birtijama.
Prije nekog vremena ti isti Boysi su u tom istom Vukovaru napali neku djecu koja navija za Hajduk, i nikoga nije ni najmanje bolio kurac za to, od Milorada Pupovca do tebe.
Jednako tako i kad se ovo zlo dogodilo, pošto je prva informacija bila da među napadnutima nije bilo Srba, nikoga nije bolio kurac opet od Milorada Pupovca do tebe.
I onda nastaje drama, ipak su u pitanju bili Srbi.
Nije li pravo pitanje kako je moguće da djeca rođena u Hrvatskoj, koja nikada nigdje nisu živjela u Hrvatskoj, govore ekavicom.
Bi li možda sve bilo drugačije da u Hrvatskoj ne postoje djeca koja se segregiraju, kojoj se ne dopušta da u školu idu s hrvatskom djecom, i koju se ne uči da govore drugačije od njihovih vršnjaka.
Zasigurno bi sve bilo drugačije kad bi se svakog kretena koji napadne dijete, bilo čije pa i njegovo vlastito po hitnom postupku strpa u zatvor, uključujući i profesore koji ih udaraju ma koliko se smatrali izazvanima.
Ovako ako će sve skupa od Milorada Pupovca do tebe bolit kurac, sve dok se ne utvrdi da su djeca Srbi, nema nam pomoći.
-- Supatnik -- 10.01.2024. u 20:08
Jedan od problema s tvojom primjedbom mi je taj što u ovom slučaju, koliko se može zaključiti, nisu napadnuti Srbi. Ako činjenice ne odgovadaju toj slici, tim gore po činjenice.
Drugi problem mi je taj što sam u tekstu naveo napad na dječačića u Zagrebu koji je nosio Hajdukov dres, ali to vjerojatno nisi pročitao.
Treći problem je svakako u rječniku. Mislim da bi morao pripaziti na rječnik. Još nisam čuo za sustav vrijednosti u kojemu je nepristojnost vrlina, a vrlina je motiv komentara, zar nije?
Četvrti je problem u tome što si vjerojatno bio jako uznemiren kada si ovo pisao, pa jednostavno ne razumijem što znači "djeca rođena u Hrvatskoj, koja nikada nigdje nisu živjela u Hrvatskoj".
Peti problem, kako ja to vidim, jest u tome što bi uopće nekakav problem ikome mogao biti da neka djeca govore ekavicom. Zbog čega bi to samo po sebi bilo problem? Pa zar ljudi, bez obzira na to gdje su rođeni, ne smiju govoriti kako žele? Treba li ih zbog toga tući?
O ostalim problemima neću.
-- j. -- 10.01.2024. u 23:11
Prava je šteta što ovo neće biti objavljeno na svim portalima i u svim novinama. Kapa dolje!
-- gospon profesor -- 10.01.2024. u 23:19
Bravo Vjetre! Savršeno napisano, savršeno obrazloženo - za udžbenike o Vukovaru. Dobro, nikako ne mogu reći da sam iznenađena - niša manje nisam očekivala. Svaka Ti čast!
-- luki2 -- 10.01.2024. u 23:22
Slažem se s konstatacijama i u postu i u replikama. Merčepi i glavaši u principu nisu ništa bolji od šešelja i mladića koljači jedni i drugi. Slabo doduše pratim vijesti i politiku jer se radovito iznerviram ali kod tebe pročitati osvrt je uvijek korisna stvar.
-- TEATRALNI -- 11.01.2024. u 00:21
Eh, kad bi svi razmišljali kao ti, i još to znali napisati!
-- Lastavica -- 11.01.2024. u 05:44
Dobar osvrt. Na žalost sve je više huligana u navijačkim skupinama a ratni zločinci se još negdje slave. Bio sam u Vukovaru (biciklom iz Vinkovaca) prije rata i svidio mi se grad, šetnja uz Dunav kao kraj mora sa brodicama i konobama.
-- gogoo -- 11.01.2024. u 11:00
Od pamtivjeka postoje uzroci i posljedice. Već dugo živim i još nisam doživjela da bi posljedica bila bez uzroka. No to je vrlo opsežna tema koja prečesto dovodi do neslaganja pa je najbolje ne otvarati. Rodila sam se i odrasla u Slavoniji i na puno toga gledam iz osobnog iskustva.
-- Demetra -- 11.01.2024. u 11:00
Evala kume!
-- geomir -- 11.01.2024. u 13:42
Pooštriti i primjenjivati zakone protiv navijačkog (svakog) nasilja.
Uvesti sustav žešćeg sankcioniranja i zabrana za navijače koji sudjeluju u nasilju.
Raditi na prevenciji navijačkog (svakog) nasilja, kroz edukaciju i informiranje navijača (škola, mediji, ...).
Pozdrav i svako dobro tebi, Vukovaru, mojoj Dubravi (Dolje droga, živjeli ćevapi!),
a najviše onima koji ništa nisu shvatili, ni tvoj tekst, niti što se zbiva,
a najmanje svoju žalosnu ulogu u svemu što nas snalazi.
-- Blumi -- 11.01.2024. u 14:20
Ni ekavica ni (i)jekavica nisu isključivo ni srpske ni hrvatske, ali eto, nacionalistički mitovi kažu da je ekavica srpska, a ijekavica hrvatska... A za stvaranje i održavanje nacionalističke mitomanije jezik je izuzetno pogodno sredstvo... pa je tako npr. mit za koji se zalagao "Otac domovine" Ante Starčević bio da je ekavica hrvatskija od ijekavice i da se hrvatski jezik treba standardizirati na ekavici, pa se sad jadan okreće u grobu, jer je Vuk Karadžić odneo pobedu u Hrvatskoj, za standard je prihvaćena ijekavica za koju se Vuk zalagao, Srbi u Srbiji se nisu hteli odreći svoje ekavice, Hrvati su pak zdušno prihvatili Vukovu ijekavicu na uštrb svoje ekavice i ikavice koje su među Hrvatima bile dominantne, i tako su Hrvati po standardnom jeziku postali ijekavci... sad bi se svi Hrvati kojima su ekavica i ikavica materinji refleksi stariji od hrvatske nacije i države trebali istih odreći?... Neće ići!... Ne dajte svoju ekavicu braćo Hrvati!... Ustani Ante, Hrvatska te zove, zove, ustani Ante Starčevićuuuu, i spasi nas od vukovaca koji tuku našu decu kako bi im iz usta izbili materinjsku ekavicu...
-- Blogokviz -- 12.01.2024. u 14:59
Sve ono što ima predznak zla nema veze ni s vjerom ni nacijom.
Kao što ne smije imati veze s utjecajnim tatom, iz bilo kojega tabora
da dolaze, izgrednike treba kazniti, na ulici, utakmici,kafiću, zlo se
jednostavno ne smije činiti nikomu, pogotovo tolerirati. Dok se ne
uvede reda sve će eskalirati u pravcu koji će se svima nama obiti
o glavu. Jezik kojim se govori ako nije u javnim ustanovama gdje
se govori standardnim jezikom ne bi ni slučajno trebao biti okidač
za pravljenje nereda. Kad ćemo shvatiti da djecu treba odgajati?
Tema je teška ali je stvarnost još teža:)))
-- nema garancije -- 12.01.2024. u 16:06
Sve dok nam gradonačelnici budu đapići (kao ne tako davno u Osijeku) ili penave, sve dok raja bude pozivala na linč luciće, dežuloviće i ivančiće, sve dok se tri stotine tona činjenica o domovinskom ratu i dalje bude trpalo pod tepih i ne priznavalo, sve dok bude vladala dvostruka konotacija slova U, sve dok stranka na vlasti jednom rukom krade dok drugom poziva na čestitost, i jednom rukom tuče dok drugom poziva na nenasilje, sve dok nam navijačke skupine poput Torcide i BBB-a i dalje budu nacifašističke bande, sve dok nam "rod i krv" budu temeljima naše katolibanske vjeroispovijesti, sve dok policija i dalje bude svaku ženu koja dođe u policijsku stanicu prijaviti nasilje od strane muža ili partnera gledala očima osude, omalovažavanja i prijekora, sve dok i dalje budemo nesmetano u svojoj toploj septičkoj jami živjeli veliku hrvatsku laž hrvatskoga boga Marsa - bit će nam tako kako nam je, s prognozama prema gorem. Jer će se oni mladi, pametni i obrazovani nastaviti nesmanjeno iseljavati u neke civiliziranije krajeve.
-- Mariano Aureliano -- 12.01.2024. u 16:06
Ovo što duhovito piše drug Blogokviz zbilja je zanimljivo, pravi "kopernikanski obrat kosovac". :) Nisam imao pojma da tako stoje stvari, a kad ja kažem da drug Blogokviz jako puno toga zna o raznim stvarima, onda mi se ne vjeruje. :))
-- Mariano Aureliano -- 12.01.2024. u 16:23
Drug Supatnik će za stanje u Vukovaru kao isključive krivce vidjeti Srbe koji se segregiraju, odvajaju, indoktriniraju svoju djecu, ne daju ih u hrvatske vrtiće i škole, uče ih samo srpskoj ekavici, koji i dalje ne priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu, koji su i dalje zadojeni četničkom mržnjom, i t.d. i t.sl. Eh, kad bi barem stvari bile tako jednostavne. I nije da se dio Srba u Vukovaru zaista ne ponaša donekle na takav način. No istina je puno kompleksnija i mučnija. Više sam puta ponovio kod sebe na blogu taj jedan po Hrvate neugodan podatak, reflektiran u rečenici koju je izrekla prijateljica moje sestre, koja je tih dana nakon pobjede Tuđmana na prvim demokratskim izborima studirala u Osijeku, a to je bilo mjesecima prije početka bilo kakvih ratnih zbivanja, tj. puno prije pobune dijela Srba. Dakle, ta je djevojka ovako rekla mojoj sestri: "Znaš, zbog onog što se (Srbima) događa u Vukovaru, stidim se što sam Hrvatica." No kad se zadnjih trideset godina govori o Vukovaru, govori se uvijek, samo, jedino i isključivo o tome što su nama, Hrvatima, učinili Srbi, te zadivljale i demonske četničke zvijeri, to je jedina priča koja se priznaje i uz izdašnu glazuru ustaštva snažno gura naprijed, na frontu javnoga mnijenja. A isto je ili slično bilo i s mnogim drugim gradovima u Hrvatskoj - Osijekom, Zadrom, Zagrebom itd. Apsolutno nema dobre volje kao ni trunke nakane da se istina vidi samo i jednostavno takva kakva jest, bez podjele na "naše" i "njihove", da se činjenice vide takve kakve jesu, da se ništa ne skriva pod tepih i u mračnu kolektivnu podsvijest nijekanja. Ne trebamo se bojati istine. I uz svu nepriznatu istinu, pred kojom bismo se trebali crvenjeti od stida, i dalje, ipak, ostaje činjenica velikosrpske agresije na Hrvatsku uz pomoć JNA i imperativa da se Hrvatska morala braniti. Dakle, čega se bojimo?
-- Mariano Aureliano -- 12.01.2024. u 16:44
ima dobar vic o mozgu primitivaca tu, pričaju dva primitivusa o američkim predsjednicima, znaš li da je Kennedy bio jedini katolik među njima, veli jedan, ŠTAAAAAA?, zaprepasti se drugi, zar su svi ostali bili SRBI?!?! hahahhahahahaah, kojre su tu priče 35 godina dok sve rikava i pljačka vlada i ovršnička mafija i bijeg iz svega, za pop.
-- starry night -- 13.01.2024. u 16:23
Znate već da na neki način prirodne stvari volim daleko više nego one koje su izrađene trudom ljudskih ruku. Zašto je to tako sigurno da nije previše pametno, a možda čak niti pristojno ovdje razglabati; uostalom – tko zna zašto nešto volimo više od nečeg drugoga; jednostavno nam nešto izazove više lijepih osjećaja, a onda to nastojimo racionalizirati. Ipak, da sam kazao kako jedne cijenim više od drugih, to pak posebno ne bi bilo dobro, jer rad ljudskih ruku ma koliko nesretan bio i ma kolikim izvorom nesreće za milijarde postajao - ne bi se smio nipodaštavati.
No, svi ovi razlozi padaju u vodu pred sitnim a snažnim doživljajem ove čarolije koju sam vam tu nakeljio; zato ću i ovaj put napraviti iznimku; uzet ću slobodu skrenuti vam pažnju na nešto što je skoro u potpunosti djelo ljudskih ruku. Dobro, nije samo toga; nešto je i do zime, noći, tišine, stvari sasvim ili malo ovisnih o čovjeku; bez tih čarobnih začina ova priča bila bi sasvim izgubljena - ne bi je zasigurno niti bilo.
Kada se dugo vozite noću, pa još zimi, imate potrebu ugrijati se – ali nekako, ne samo na svojoj koži. Onda se sjetite: vidiš, tu nismo dugo bili, negdje od ljeta, kada smo taj stari grad na riječnom otoku posjetili radi osvježenja u hladu i brzoj, hladnoj vodi; mogli bismo možda tamo stati. I tako put vodi sa strane autostrade; vijuga nekoliko kilometara mračnim i pustim sporednim prometnicama – a onda, evo nas: dvorac u prvoj noćnoj izmaglici što se diže nad samom rijekom; usnuo pod zvijezdama koje sigurno nećeš moći prenijeti u ovim zapisima svjetla i tmine, osim možda... ako su toliko snažni da ih zamislite. Zvijezde.
I tako, tu su još i pogled na dvorac iz daljine, pa baklje pričvršćene na stare kamene zidove, osvijetljena krošnja nekog golog stabla, desetak okićenih borova... sve stvari koje bi vjerojatno za dana, ma koliko se sunce i nebo trudili – bile nekako obične, tamne, same; ili bi odbijale od sebe svjetlost poput stranca. Ovako, kao da je upijaju, grle i griju: tajna ove ljepote koju možda možete naslutiti putem mojih vjerojatno loših, površno obrađenih i mutnih fotografija izgleda da je u toj maloj količini svjetla koja kao da će usnuti i ugasiti što noć više bude odmicala kraju.
Prvo smo, naravno, zašutjeli od očaranosti; potom prošetali u tišini dvorištem i trijemom; potom se eto – malo fotografiralo, iako ponajviše očima, a onda osluškivalo nedaleki šum ledene, mračne rijeke pod drvenim mostom. Sasvim dovoljno za protegnuti noge, pročistiti pluća morem svježeg zraka i krenuti dalje. Ili ipak, krenuti malkice radosniji nego što si stigao.
Nije li to zapravo i osnovni smisao baš svih naših dolazaka?
Čista čarolija i treba opetovati što češće, bile baklje i borovi ili tek samo zvjezdano nebo. Najljepše sam nebo doživljavala u mojoj Slavoniji u djetinjstvu kada još ulične rasvjete nije bilo.
-- Demetra -- 08.01.2024. u 10:37
slike su fenomenalne, mrak je mističan, čak i ja koja ne pješačim rado bih bila tu
-- Donabellina -- 08.01.2024. u 15:27
Namjera daje smisao svakom djelu, a traženje smisla u životu nije samo neka filozofska pretpostavka. To je pojam koji je prilično važan za naše blagostanje.
Zato je veoma važno da tu potragu za smislom završimo zadovoljni i ispunjeni, pa kažemo - vrijedilo je truda, odricanja i sl. :)
Fotke su divne, posebno krošnja, mada meni se često događa da ljepotu iz oka kamera ne može vjerno prenijeti. Zato sam sigurna da je vaš doživljaj bio daleko ljepši. :)
-- Aneta -- 08.01.2024. u 15:47
Predivna noćna čarolija, spoj prirode i ljudskih ruku, jedno s drugim
se često zna dobro složiti i pružiti osjećaj zadovoljstva noćnim šetačima.
Ako dvoje imaju slične ili iste apetite doživljaj je potpun:))))
-- nema garancije -- 08.01.2024. u 15:50
je, baš to je smisao :)
-- smjehotvorine -- 08.01.2024. u 17:31
Često sam u Vali ko djevojčurak, dok još nije bilo struje, ležala u noćima bez mjesečine na provi od kaića....a nebo bezdan zvijezda i sazviježđa...i u trenu ne bi znala jesam li prizemljena ili uzdignuta u visine i stopljena s jednotom....neke slike i doživljaji beskrajno nam lijepe Kreacije su jednostavno utisnute u krvotok i tako radimo selekciju lijepog i ono manje lijepog nama osobno:-)
-- morska iz dubina -- 08.01.2024. u 18:36
Lijepo sa svjetlom obasjanim dvorcem. (Otočec ob Krki?)
-- gogoo -- 08.01.2024. u 19:08
Predivno! I tekst i fotografije. U porpunosti si uspio prenijeti atmosferu. Ljubim!
-- luki2 -- 08.01.2024. u 20:15
Sve su slike divne, no prve dvije su me zaista očarale i začarale. :) A i ovaj tvoj mali biser od teksta zaista je veoma lijep. Kad je nešto lijepo, ja volim reći, onako za sebe, da je točno. Iz nekog čudnog razloga meni su lijepo i točno pomalo ili skoro pa sinonimi. :))
-- Mariano Aureliano -- 08.01.2024. u 23:38
To i jeste smisao putovanja i dolazaka.
-- Lastavica -- 09.01.2024. u 06:13
Sitnice donose najveću radost...Bajka na fotografijama-divno :)
-- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 09.01.2024. u 09:08
jedino zašto su mi u životi falili bolji foto aparati od onih koje sam si mogao priuštiti su noćne fotografije, nikad mi nisu baš uspijevale, a uvijek su mi bili privlačni kontrasti svjetla i tame. bravo!
-- NF -- 09.01.2024. u 11:29
Gogoo je znalac, je, Otočec; hvala vam svima od srca i pozdrav :)
-- j. -- 09.01.2024. u 12:19
Jest. I uvijek mi je sve najljepše u noćnom izdanju. :) Noć sve uljepša.
-- Galaksija -- 09.01.2024. u 23:38
Jednako kao i dolaska na svijet i boravka na zemlji...
-- Sarah -- 10.01.2024. u 08:53
Eh da, ljepota ljudskog djela s puno upitnika. Mene zanima AI, kao ljudska tvorevina, što li će on sve stvoriti. Hoće li možda printati ovakve dvorce gdje god poželimo. Kako će sve proći u umjetnosti. Već neko vrijeme generiram slike kroz aplikaciju upravljanu umjetnom inteligencijom. Neki uradci su zaista izvrsni. Zanimljivo je da ovih dana nitko nema volje raditi dvorce kao što su bili kroz povijest, ali eto, vrata budućnosti možda nam vrate prošlost.
-- Blumi -- 10.01.2024. u 19:57
U posljednji topli, sada već pomalo davni jesenski dan popeli smo se na Sljeme, želeći očistiti misli od grada, sporovoda i nestanaka i utješiti se u prirodi; s vrha se ispod raspuhanog i čistog neba pružao pogled na sve strane, pa tako prvo gledamo prema sjeveru i Ivanščici.
Posebno me iznenadilo koliko je vrh planine ogoljen; ne sjećam se (ili dugo nisam bio na vrhu, već sam planinu prelazio na drugim mjestima) da se ikada ovako dobro na istoku vidio Kalnik; dobro – možda je i do doba dana; radilo se o popodnevu kada je sunce na suprotnoj strani.
Na Sljeme smo krenuli dok je još sve u nizini bilo okupano suncem; krošnje drveća zlatile su se u prvim popodnevnim satima pod prijetećim mrazom noći koja dolazi. Možda već sutra polovice ove krošnje neće biti; nisam mogao propustiti pružiti sebi mogućnost diviti joj se još malo. Sebi, a možda i još nekome.
Još jedan pogled prema Zagorju nad oblacima; popeti se na Sljeme ujesen uvijek je doživljaj radi toga što se u nizinama najčešće skupljaju magla i sivilo; kada si na uzvisini, pa sve to još gledaš odozgor - doista imaš osjećaj da si na posebnom mjestu.
Zapuštena zgrada stare žičare pod vrhom Sljemena i trasa nove žičare koja prelazi preko nje do nedalekog cilja. Našu poslovičnu nebrigu za staro lako bi se ovdje dalo riješiti; sasvim sigurno bilo bi zainteresiranih za najam prostora i uređenje, samo da se riješi nekoliko papira, spuste cijene, provedu poslovi kako treba. Sumnjam da bismo na nekom Krvavcu ili Pohorju vidjeli ovakav prizor.
Ovo je jedno drugo putovanje - ali, vidjet ćete, nije toliko daleko i različito; poduzeto je možda nekoliko dana ranije; dok se još vani moglo hodati u kratkim rukavima, barem poslijepodne; radi se o vrhu brda u selu Šentviške Gore, zapadno od Kamnika a sjeverno od Ljubljane.
U daljini vidi se najviši vrh Slovenije; nekakva mogućnost povećavanja na mobitelu omogućuje mi naciljati ono što želim.
Dolazili su nam tada dani tmurni i sivi; trebat će u njima posegnuti u zalihe sjećanja na sunce i toplinu. Sve do prvog sljedećeg zimskog sunca, možda i zubatog - koje će nas ogrijati tiho i stidljivo, da nas podsjeti kako je i koliko sunce lijepo, samo kada ga poželimo.
Lijepo si počeo godinu, nastavi tako. Sljeme je uvijek
zanimljivo, a svakako mi Triglav.
-- Lastavica -- 02.01.2024. u 18:55
Vjetar u svom elementu - bravo za oboje ( pišeš u 1-l plurala )
-- Donabellina -- 02.01.2024. u 19:21
"A gda nam dojde zima
bele su steze gor,
najljepšu kapu kaj ima
obleče vsaki bor.
Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme
noga vre sama beži..."
Divne fotografije i tekst, divno je biti član planinarskog društva.
-- starry night -- 02.01.2024. u 19:38
Bravo za vas, i mi ponekad pobjegnemo na Sveti križ, kod zvjezdarnice iznad Rijeke
-- NF -- 02.01.2024. u 19:54
Fotografije su nestvarne. Toliko ljepote na jednom mjestu. Od srca sve najbolje i svako dobro u 2024.-oj. :)))
-- WORLD OF A DREAMCATCHER -- 02.01.2024. u 22:06
Genijalne fotografije - kao razglednice. Savršeno! Ljubim!
-- luki2 -- 02.01.2024. u 22:36
Sa suncem je sve ljepše a možda i ove g. vidim Triglav sa nekog kvarnerskog ili istarskog vrha.
-- gogoo -- 03.01.2024. u 09:38
Sjećam se kada smo nekad bježali iz sivog grada i negdje u gornjoj polovini ceste prema gore izašli na čistoću plavog nema i jarkog sunca. Grad je ostajao plivati u moru svoje magle, što prirodne, a što od zagađenog zraka. Uh, koja milina, ali eto, od kada su noge slabije od mog duha, mogu uživati u sjećanjima koja tvoje fotke tako lijepo osvježavaju.
-- Blumi -- 03.01.2024. u 11:47
Prava raskoš. :) No moram vam priznati, pretoplo mi je u RH. Mi smo šokirani. Vruće nam je. Šokirani smo i cijenama. :P
-- Galaksija -- 03.01.2024. u 16:26
Lijepe fotke, divne daljine...
-- Mariano Aureliano -- 03.01.2024. u 17:35
Meni nema ljepšeg od putovanja. Sretna Nova 2024. godina!
-- viatrix -- 03.01.2024. u 21:07
Fotopoezija je to... divna... sretnu i radosnu tek naćetu godinu ti želim...
-- Dinaja -- 04.01.2024. u 00:28
Predivne fotografije. Ova krošnja puna jesenskih boja mi je vrh. :)
-- ina -- 07.01.2024. u 10:47
< | siječanj, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |