Pregled posta

Most

Hodam stazom uz potok; da – onom koja zapravo nema nikakvog drugog smisla osim toga da razorimo prirodu kako bismo joj se divili; kao i ostali ljudi – i ja sam samo meko tkivo puno komfora, pa mi je nekuda lakše hodati u tenisicama nego gacati u blatu do koljena. Najveći apsurd od svih jest taj da mi koji smo vidjeli kuda to vodi – mi ćemo jedino imati i nešto dobra od tog poduhvata; ovi ostali koji iza nas dolaze vjerojatno već neće imati niti stazu koja se održava, niti čistu i netaknutu prirodu – jer sve će to za koje desetljeće već biti uništeno.

Zašto tako mislim? Pa eto, zato što već nakon dvije ili tri godine otkako je ljudska noga, pardon – buldozer dospio u ovu dotad netaknutu i nedirnutu sredinu – svo drveće i debla koja su bila uz korito potoka (uslijed toga jer im više nema što držati korijenje) propadaju u sam potok; ona koja još nisu propala – naginju se nad korito da skoro propadnu.

Razmišljam nekako uvijek pomalo na rubu suza o tome kako je sa svake strane potoka posječeno po desetak, negdje i petnaestak metara grmlja i stabala u širinu; o tome koliko je ptica, riba, živine i zvjeradi svakovrsne radi toga stradalo; o tome koliko je drveća, bilja, korijenja tisućljetnog uništeno – i imam li ja uopće usred tog užasa i pomora pravo uživati ovih nekoliko godina u toj maskeradi i licemjerju kao oni obični, užurbani prolaznici koji ovuda trče, šeću, bezbrižno voze bicikle uživajući u suncu i toplini usred zime i ne opterećujući se time što mene tišti.

Neko vrijeme bilo je govora kako će Europa tražiti novac natrag; na stazi nisu napravljeni rubnici pa se blato i voda gdje god je teren viši od staze slijevaju praveći lokve, bujice i led; vjerojatno je ipak netko potpisao nekakvu privremenu dozvolu, što li – tako da se novac može opravdati i da svi budu siti, zadovoljni i veseli. Jedni, jer su zaradili; drugi, jer na mjesta o kojima do jučer pojma nisu imali sada mogu doći praktički u tenisicama; treći jer će sve to lako prikazati kao dobro djelo u pravcu napretka i općeg blagostanja i tako dobiti glasove koji život znače.

- Brate hraste, sestro vjeverice – oprostite mi, šapćem ja misleći o svemu tome od priličnog srama i neugode; ja sam samo jedan stari, čangrizavi čiča koji dok još može nastoji uhvatiti ono čega ste se vi ovdje kroz milijune godina naužili; pa onda skrenem stotinjak koraka duboko u šumu, samo da ne vidim tu stazu i taj nesretni, blatni potok pun gnojnice iz obližnjih opegeova što bazdi po umjetnim gnojivima. Udišem leden zrak što se sa proplanka spušta prema ravnici; puštam ga da mi reže prsi i doziva me iz tog memljiva i topla sna u kojeg su me sunce i tvrda staza umotali.

S jedne strane staze, prema zapadu, pružaju se beskrajne šume koje znadem napamet; od izvora vode sve dalje i dalje u brdo, prema predivnoj dolini sjeverne pritoke za koju jedan moj prijatelj, naš davni kolega, kaže da izgleda kao zemlja Hobita – pa sve tamo do juga, gdje se pruža uzvisina sa planinarskim skloništem i cestom što vodi prema granici.

Preko staze prema istoku – na stranu gdje je civilizacija – vode pak dva mosta, jedan je kod zaseoka; drugi je kod udaljenog izvora pitke vode; ono što je problem – jest činjenica da se baš prema istoku nalazi jedini objekt koji bi običnim hodačima koji nisu toliko željni višesatne avanture mogao biti atraktivan – a to je obližnji konjički klub. Vjerojatno su zemljišta na drugoj strani potoka privatna, pa se tu most niti ne smije graditi; na to naravno da nitko privlačeći zamamna briselska sredstva nije mislio – a i zašto bi; takvo što nikome ne bi donijelo zaradu niti korist. Naravno, namjernici koji otamo zalutaju prema stazi nemaju potom gdje preći potok – i zapinju u blatu.

Spuštam se nazad iz šume pa hodam opijen suncem stazom slušajući ptice i puštajući da mi zrake miluju lice; šume su na zapadu, sunce je na jugu i istoku; mislim – ovdje će ljeti biti pakao, zato sada treba iskoristiti vrijeme u kojem se ljudi bude, doručkuju, odlaze u kupovinu, rade sve ono što nije ovo što ja radim (a i ja ne radim ništa, nego uživam u samoći i tišini i snazi prirode i mislim kako ću negdje sjesti na neki balvan i piti dobar čaj od bazge i lipe što smo ih sami ljetos brali kojeg sam ponio u termosici); čekam da se Ona javi kako je dovršila što je imala dovršiti i kako je konačno i sama pošla u mom smjeru; sanjajući uvijek idem k tebi; čekam kada ću zaokrenuti i sustići Je negdje dolje, bliže gradu i početku.

S druge strane, između lovačke čeke i šume, na nizbrdici prekrivenoj dubokom travom, baš tamo gdje smo Ona i ja još pretprošlog proljeća brali radič i praseće zelje, u blatu i krpama preostalog snijega ugledam tada obasjane suncem njih četvero kako izgubljeno, polako i teško čupaju noge iz nevolje: mlada žena sa nekom maramom, povojem u kojemu je beba; ispred nje čovjek sa zabrinutim pogledom u daljinu, a još dalje naprijed - dječak od kakvih šest ili sedam godina; briga njega za sve – i za blato i za potok i za gustiš i za prljavštinu; jedino što bi na njegovu malenom, ozbiljnom licu činilo sjenu - mogla bi biti činjenica da majka i otac već minutama, tko zna koliko prije nego li sam ja naišao u blizinu, ali s druge strane – govore jedno drugome ne baš lijepe stvari.

Zapeli su u blatu, ne vide izlaza, naslućuju kamo bi trebalo – odrasli su ljudi s dvoje djece; umjesto ugodne šetnje, sada će čitavo popodne morati gledati svoje blatne cipele i hlače i ozbiljna lica. Tko bi drugi, vjerojatno je on taj koji je kriv; on je predložio da se od hipodroma krene u ovom, nepoznatom smjeru; znadem ja to dobro; i ja sam tako, kada još nije bilo ni hipodroma, ni staze, ni ničega – samo šuma i blato i nepoznato, kamo god ti oči pogledaju - put u nevolju, a onda van, iz nje.

Da, tako smo i mi - baš tu negdje prije trideset godina gacali i hodali; gledali smo gdje je sunce i skidali komarce i krpelje jedno drugome s kože; znala je Ona dobro s kim ima posla: ja kada negdje doselim - već ću za dvadeset dana oduševljeno reći: čovječe, kak' je ovdje dobro; zalutali smo bili u šumama - a već se sumrak spuštao, sutradan se radilo; trebalo se ići kući spremati - pa se našlo izlaza; kako se ne bi našlo izlaza - nije svijet beskonačan, barem dok si mlad; vrtjelo se onda u nevjerici glavama nad tim lutanjem; dobro smo prošli, pa se možemo držati za ruke i hitati u tek kupljeni stan pod topao tuš; u čisto, poznato i sigurno.

I još jedni drugi, davni mi - neki sasvim sad već nepoznati ljudi; moji majka i otac i neki zaboravljeni, maleni ja od možda šest godina, isto smo tako lutali negdje nekim šumama i brdima tražeći gdje smo ostavili vozilo; davno je bilo - toliko davno da se čovjek ničega više od toga ne sjeća; ničega - osim onog osjećaja kada šutiš jer bi pobjegao; pobjegao bi tamo gdje nema šutnje niti usred nje ružnih riječi i zamjeranja; tamo gdje se ljudi drže za ruke, ma kako blatno, nepredvidivo i teško bilo i znaju, jer moraju to znati: uvijek se iz blata izići može, samo treba vjerovati.

Čudno je to, strašno i predivno u isti čas kako se čovjekova uloga s vremenom u nekoj priči mijenja; još jučer bio si ustrašen, zamišljen i malen dječak ispred ostalih što hodaju u blatu; potom si postao čovjek odgovoran za put i smjer, velik i važan; na koncu si opet zaboravljen starac kojemu je još samo preostalo lutati sam i napiti se ovog sunca i neba koliko još može i smije i želi.

- - - - - - - - - -

- Oprostite, gospodine, malo će glasnije, ali uljudno reći ovaj čovjek obraćajući se meni i mašući rukom s druge obale („kartu čitaj i seljaka pitaj“, tako sam i ja u njegovo vrijeme, zapravo, u moje vrijeme – samo, u moje vrijeme nije bilo nikoga za pitati) – može li jedno pitanje?

- Recite, odvraćam praveći se ozbiljan; ja sam očito čovjek kojeg se može pitati i kojemu bi se - o čuda - moglo vjerovati; sada već ne moramo vikati, sasvim smo blizu jedni drugima, samo nas šumna voda potoka dijeli – da nije tako, čuli bismo jedni drugima ubrzani dah ili osjetili nemoć, prvi znoj što probija lice, nelagodu bliska i nenadana susreta u kojemu se može zagledati u ljudske oči.

- Može li se nekako na drugu stranu?

Na to, kompliciran kakav već jesam, odgovaram da između sela i izvora, nekih tri kilometra nema mosta: imate jedan most tu blizu kod sela; drugi je uzvodno kod izvora; da je ljeto, rekao bih vam da se skinete bosi pa pregacate vodu; ovako možda ili da hodate kakvih petsto metara kroz grmlje, gustiš i močvaru, ili da se vratite kilometrima uzbrdo, tamo otkuda ste i došli.

Nisu naravno zadovoljni mojim riječima; na licu onog dječaka vidim zazor i slušam ledenu tišinu.

- - - - - - - - -

- Junače, pitam dječaka; jesu li ti suhe noge?
- Jesu, pristojno odgovara maleni vjerojatno misleći, što me sad ovaj tu stari čudak ispituje; krampus neki, velik i bradat, sa maramom na glavi i zavrnutim hlačama - pa se stidljivo okreće ocu tražeći zaštitu i razumijevanje.
- A imaš li dobre volje?, nasmiješim mu se ja; ne odustajem....

Na to se i on konačno nasmiješi.

- E pa vidiš - uporan sam; jedino što ti treba, to su dobre cipele i dobra volja. Vodi ih - pa pokazujem rukom na to blato, grmlje i snijeg niz drugu obalu - nije vam još puno ostalo, možda niti pola kilometra; vodi ih prema suncu (a baš je sunce tamo, na mjestu na koje trebaju doći; svijetli visoko i snažno kao jasan i nedvosmislen putokaz); sigurno da ti to možeš, jel tako?

Pa domećem glasno i odlučno, sad već siguran u svoje riječi što su mi i samome još do prije koji čas zvučale sasvim čudno i nesigurno: i ničeg se ne boj, samo ih vodi, možeš ti to - vičem mu još - gdje vidiš da ne ide, zaobiđi.

Nasmiju se svo troje; beba u povoju spokojno spava; nju naše vikanje uopće ne dotiče. Dječak kimne glavom – i oni pođu.

- - - - - - -

Okrenem se i odem, mrmljajući sebi u bradu; budi ono što ja nikada - kada sam bio ti - nisam dospio niti umio biti; budi im upravo ono što traže: budi im most.


Post je objavljen 28.01.2024. u 16:31 sati.